Dr. Stjepan Kožul: »Blaženi Alojzije Stepinac na križnom putu Crkve i svoga naroda«

Dr. Stjepan KOŽUL

BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC NA KRIŽNOM PUTU CRKVE I SVOGA NARODA Svećenički dan Zagrebačke nadbiskupije Lepoglava, 16. rujna 2008. u 11 sati UVOD Poštovana braćo!

Pozdrav svima nazočnima, kao služiteljima slavne Crkve zagrebačke, slavne po svojim svjedocima i marnim poslužiteljima Evanđelja i Isusovih svetih otajstava, slavne po svetim mučeničkim ranama, slavne po samozatajnoj izgradnji Božjega kraljevstva!

Ovogodišnji jesenski Svećenički dan Zagrebačke nadbiskupije shvaćamo kao dan svoje svećeničke duhovne obnove, spominjući se tragova Križnoga puta naše Crkve i našega naroda, u koji je utkan i Križni put uzornog pastira Crkve zagrebačke bl. Alojzija Stepinca. U prigodi proslave 10. obljetnice njegova proglašenja blaženim, pošli smo na postaje njegove žrtve i muke, od Lepoglave do Krašića, dakako s postajom Križnoga puta povratnika od Bleiburga i Slovenije, u Macelju, jednom od najvećih stratišta Hrvata na području Zagrebačke nadbiskupije, gdje je pogubljena i najbrojnija skupina svećenika i redovnika, njih 21, na lokaciji Lepa Bukva, IVD. Oni su do likvidacije bili pod nadzorom Vojne OZNE smješteni: 10 u franjevačkom samostanu, a 11 u župnom dvoru u Krapini kod preč. dekana Josipa Orlića. Na toj lokaciji IVD iskopano je 80 posmrtnih ostataka. Dok smo u travnju 1991. obilazili stratišta po maceljskoj gori, od Smiljanove grabe i Lepe Bukve, do Ilovca, čuli smo podatak, da je na tim prostorima oko 130 većih i manjih stratišta, s oko 13.000 bez suda pobijenih ljudi, po svjedočenju djelatnika ondašnje Vojne Ozne.1 Govor o komunističkim zločincima i zločinima komunizma bio je zabranjen do stvaranja samostalne države Hrvatske. Bogu hvala, danas već postoji određena literatura na tu temu, uza sve otpore simpatizera bivše komunističke vlasti. I Crkva u svom krilu nosi povijesno pamćenje i ne posustaje sa svojim doprinosima traženju objektivne istine. Jer nakon završetka Drugoga svjetskog rata, dogodili su se grozni zločini, bez suda i dokazivanja krivnje, po logorima i stratištima Križnih putova od Bleiburga da krajnjih granica ondašnje države, pomoreni su svećenici (samo iz Zagrebačke nadbiskupije 71, tj. 63 izravno ubijena, 3 u bombardiranju, 5 umrlo na izdržavanju zatvorske kazne),2 toliki redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci. Tek u kontekstu velikih zločina komunizma protiv Crkve i hrvatskoga naroda, može se pravilno razumjeti žrtva bl. Alojzija Stepinca, kao i njegov stav prema totalitarnoj komunističkoj vlasti.

Svima je poznato, da su akcije komunista i partizanskog pokreta započele, na području povijesne Zagrebačke nadbiskupije, upravo na pobunjenim područjima s većinskim srpskim življem, odnosno na prostorima gdje se dogodio nametnuti rat u Hrvatskoj protiv Hrvatske 1991. godine, gdje smo do 1995. imali tzv. Umpa-zone. Na tim prostorima vršene su i prve likvidacije svećenika, već od 1942. i 1943. godine. To dovoljno govori! Stradanja u pojedinim 1 2

Stjepan KOŽUL, Martirologij Crkve zagrebačke, Prometej, Zagreb, 1998., str. 183-197.

Stjepan KOŽUL, Martirologij Crkve zagrebačke, Prometej, Zagreb, 1998., str. 765.

1

župama povijesne Zagrebačke nadbiskupije,3 kao i stradanja svećenika, redovnika i bogoslova, od onih pobijenih do onih u logorima i zlostavljanih,4 već imamo obrađeno u našim knjigama. Najveća skupina pobijenih mladih svećenika, „nestala“ je 1945. godine, po završetku rata i na Križnim putovima. Oko 300 svećenika iz Hrvatske prošlo je kroz centralni logor za svećenike u Staroj Gradiški. Kroz logore i zatvore u vrijeme komunizma prošlo je više od 150 svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Danas već imamo tiskane žrtvoslove pojedinih gradova i općina, s pojedinačnim imenima žrtava.5 Obilježeni su i pravci Križnih putova, logori i stratišta, te podignuta brojna spomen-obilježja. Tako je nastala i knjiga Spomen-obilježja podignuta u čast i slavu žrtvama Drugog svjetskog rata i zajedničkih s poginulima u Domovinskom ratu 1991.-1995.6 Bilo bi poželjno da država Hrvatska ima ustanovu, ili barem značajnu skupinu stručnjaka, s doznačenim sredstvima za programe, koji bi stručno, bez nasrtaja politike i ideologija, proučavali sve zločine i sve žrtve. Naše je poštivati sve žrtve i izraziti im pijetet, te osuditi sve zločince i sve zločine, svih triju opakih ideologija 20. stoljeća: nacizma, fašizma i komunizma, koje su iza sebe ostavile krvavi trag gaženja Božjih i ljudskih prava.

1. KRATKI VREMEPLOV NADBISKUPOVA KRIŽNOGA PUTA Nakon Pastirskog pisma, od 20. rujna 1945., koje je imalo svjetski odjek i koje je podiglo 400 milijuna katolika u Americi na noge, kako reče mons. Hurley (2.I.1884.-30.X.1967.), počela je otvorena i planirana komunistička kampanja protiv Crkve i nadbiskupa Stepinca. Novine, radio, satirički listovi i rubrike u dnevnom tisku bili su puni prozirnih napada i neukusnih slika na račun Nadbiskupa i svećenika. To se osobito rasplamsalo nakon „izbora“, odnosno točnije glasovanja 11. studenoga 1945., da bi dosegnulo vrhunac u tijeku 1946., sve do Nadbiskupova drugog uhićenja. Na „sastanku“ i „savjetovanju“ kod Tita na Bledu 10. kolovoza 1946. donesena je konačna odluka na najvišem mjestu, da se nadbiskupa Stepinca uhiti i uključi u pripremani sudski postupak protiv Lisaka, Šalića, Šimečkog i drugih uhićenika. Na tom „savjetovanju“ s Brozom i vrhom partije i države, bili su i javni tužioci, republički iz Zagreba Jakov Blažević i savezni iz Beograda dr. Josip Hrnčević, rodom iz Stare Rače kod Bjelovara.7 U utorak 17. rujna 1946., navečer, došli su k nadbiskupu Stepincu rektor Bogoslovije dr. Franjo Šeper, svećenik iz Šibenika don Ante Radić, zamjenik generalnog duhovnika križarske organizacije i prof. Marica Stanković. Oni su ga upozorili, da proces Lisaku, tajniku Šaliću, vjeroučitelju Šimečkom i drugima, započet 9. rujna 1946., očito ide u pravcu njegova uhićenja. To su učinili stoga što je dio nadbiskupove okoline držao da je to jednostavno nemoguće. Nadbiskup je razmišljanje ove skupine vjernih prijatelja primio mirno, svjestan pripremane situacije. Na mogućnost uhićenja Nadbiskupa je upozorio već ranije američki konzul u Zagrebu, koji je k njemu češće zalazio dok je bilo moguće. U srijedu 3

Stjepan KOŽUL, Stradanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraća, Tkalčić, Zagreb, 2004.

4 Stjepan KOŽUL, Martirologij Crkve Zagrebačke, Prometej, Zagreb, 1998.

5 Ovdje je vrijedno spomenuti da su izdani: Garešnički žrtvoslov (Matica Hrvatska Garešnica 1997.), Petrinjski žrtvoslov (Matica Hrvatska Petrinja 1995.), Sisački žrtvoslov (Sisak 2006), a priprema se i žrtvoslov Bjelovarsko-bilogorske županije. Popis žrtava s područja male općine Barilović, odnosno župa Barilovićki Leskovac i Barilovićki Cerovac, između Korane i Mrežnice, nalazi se i na samom spomen-obilježju sa svim imenima (651) kod filijalne kapele Majke Božje Fatimske u Donjem Bukovju. Na spomeniku su upisane i žrtve Domovinskog rata (60). Tu spadaju i radovi Mije Dukića, objavljeni u: Tkalčić 5./2001., str. 471-508. i Tkalčić 10./2006., str. 697-744.

6 Zvonimir BAKŠA i preko 120 suradnika, Spomen-obilježja podignuta u čast i slavu žrtvama Drugog svjetskog rata i zajedničkih s poginulima u Domovinskom ratu 1991.-1995. godine, Zagreb, 2006.

7 Josip HRNČEVIĆ, Svjedočanstva, Globus, Zagreb, 1984., str. 173-174.; Jakov BLAŽEVIĆ, Tražio sam crvenu nit, Zagreb, 1976., str. 125.

2

18. rujna 1946., ujutro u 5,30 sati Nadbiskup je uhićen neposredno prije služenja mise u svojoj privatnoj kapelici u nadbiskupskoj palači u Zagrebu.

Na Kaptolu i u redovima uprave Nadbiskupije, nastala je prava konsternacija. Nitko se nije usudio pisnuti, ni poduzeti. Nastojanjem pojedinaca, kasno navečer, u Bogosloviji se sastala skupina svećenika i vjernika. I dio tih sudionika bio je vidno nemiran i silno zaplašen.

Dogovoreno je da odmah netko otputuje u Beograd i izvijesti vršitelja dužnosti nuncija mons.

Hurleya (1946.-1948.). Za to je bio određen duhovnik Bogoslovije dr. Dragutin Nežić. No, mons. Hurley već je drugi dan iza uhićenja, 19. rujna 1946., došao u Zagreb, pa Nežić nije morao putovati u Beograd. Mons. Hurley ostao je kroz sve vrijeme u Zagrebu, polazeći dnevno na suđenje u pratnji prevodioca duhovnika dr. Nežića.

U istrazi je nadbiskupa Stepinca saslušavao zloglasni Nedo Milunović i njegova ekipa. Znao je lomiti ljude, što pokazuje slučaj tajnika Šalića. Vani je bila neviđena hajka svih medija, ali i preko organiziranih zborovanja, gdje je narod tobože slobodno izjavljivao svoje negodovanje protiv Nadbiskupa. Tako je Jakov Blažević govorio uvrijede i neistine pred zagrebačkim intelektualcima, od akademije i sveučilišta do škola, pred profesorima i vjeroučiteljima, svi su bili skamenjeni i šutjeli. Ustale su u obranu jedino Suradnice Krista Kralja (Marica Stanković i Marija Grgić), što će kasnije platiti montiranim procesom protiv Suradnica 1948. godine.

Pod vodstvom prof. Antice Juras, plemenite i hrabre katoličke javne radnice, okupilo se dvadesetak majki, koje su išle u deputaciju predsjedniku vlade dr. Vladimiru Bakariću s molbom da se Nadbiskup ne osudi na smrt, jer su već vodili hajku i skupljali potpise po poduzećima i ustanovama. Molbu su potkrijepile osjećajima nadbiskupove majke Barbare, kojoj su ustaše za vrijeme rata ubile jednog sina. Delegacija dakako nije bila ni primljena.

Bjesomučna kampanja protiv Nadbiskupa bila je svestrano organizirana. Nazivali su ga ustašom, koljačem, zločincem, ratnim zločincem, pomagačem terorista, narodnim izdajnikom… Akcija je bila sinhronizirana i u njoj su sudjelovali dnevni i tjedni listovi, a prednjačio je satirički list „Kerempuh“. Po uredima, ustanovama i poduzećima skupljani su potpisi, kojima se od suda traži najteža kazna za Nadbiskupa. Time se željelo pokazati da sud vidi, što „narod“ od suda očekuje. Uz to se tražila osuda iako je sudski postupak bio u tijeku.

To bi bio primjer „neovisnog i profesionalnog sudstva“, o kojemu nas još i danas poučavaju kao „uzornoj judikaturi“ još iz šume, što je znao veličati Jakov Blažević. U Nakladnom zavodu Hrvatske mnogi su intelektualci dali svoj potpis, kao i drugdje, zbog silnog straha, ali su to odbili učiniti: Antun Šimčik, Petar Bakula, Sida Košutić, Valentin Putanec, Nikola Šop i Novak Simić… Čast im… Zbog toga nisu postojali u javnosti u vrijeme komunizma, ali trebaju postojati za Crkvu zauvijek!

Za prvog susreta novog vršitelja dužnosti nuncija u Beogradu (pronuncija, ili upravitelja Apostolske nuncijature u Beogradu) mons. Josipa Patrika Hurleyja i Broza Tita, kada mu se on predstavio na početku 1946. godine, Tito je tražio da Sveta Stolica makne Stepinca s uprave i postavi drugog nadbiskupa u Zagrebu, jer da će Stepinca inače morati zatvoriti.

Dakle, najpozvanija osoba novog, komunističkog režima već tada prijeti nadbiskupu Stepincu zatvorom. Ako je on „ratni zločinac“, kako bi ga Tito pustio u inozemstvo, umjesto da ga sudstvo izvede pred sud, ako postoji pravna država? Od siječnja 1946. nadbiskup Stepinac je u stvarnom „kućnom pritvoru“. Automobil Ozne (Odjeljenje zaštite naroda, tajna politička policija) danju je i noću već od 7. siječnja 1946. bio nasuprot nadbiskupskom dvoru, pred kurijom Kaptol 1. Nadbiskup je već tada bio pod režimskom kontrolom. Svi posjetitelji nadbiskupskog dvora se legitimiraju i odvode na saslušanje na Oznu. Napadi putem novina i radija ne prestaju, nego se, prema planu, pojačavaju, tako da sam Nadbiskup kaže 13. siječnja:

3

Danas će me uhapsiti, u vezi s napadom u „Vjesniku“. To se ipak nije dogodilo jer sve pripreme za proces nisu bile dovršene, što priznaje i savezni javni tužitelj dr. Josip Hrnčević.8 Pomoću medijske hajke željelo se uvjeriti domaću i svjetsku javnost, da su posrijedi teški zločini, zločinci i teroristi, urota protiv legalne vlasti i terorizam, a nipošto komunistički progon Crkve. To je prepoznatljiva metoda u svim montiranim procesima crkvenim skupinama u Zagrebu od 1946. do 1950. godine. Takvom čudovišnom optužbom željelo se i Nadbiskupa psihički i fizički slomiti. No, Sveta Stolica nije nasjela na komunističke laži, imajući iskustvo čitave istočne Europe. Zbog toga je odbila traženje da se nadbiskupa Stepinca skine i pošalje u inozemstvo, a postavi režimu poćudnija osoba na čelo Zagrebačke nadbiskupije. I u lepoglavskom zatvoru nudili su nadbiskupu Stepincu da napusti Hrvatsku i tako riješe taj „slučaj“, ali to nije učinio, kao što ni kasnije nije prihvatio ponudu liječenja u inozemstvu, s time da se ne vrati u Hrvatsku. Želio je ostati sa svojim narodom do kraja.

Nadbiskup je dobro uočio bit komunizma, vidio je kakva je to istraga i sud, pa je odlučio uopće se ne braniti, rekavši: Pred sudom koji ima zadaću da izvrši nalog stanovite organizacije ja se neću braniti. Strijeljajte me! Pogađao je bit problema: Moja je krivnja u tome što nisam pao na koljena pred komunizmom, koji jedini vlada u ovoj zemlji. Pred sudom se neću braniti i odbijam svaku odvjetničku obranu te protiv osude, pa makar kakva ona bila, neću stavljati priziva. Na molbu biskupa Salisa, da se „reda radi“ nadbiskupu imenuju branitelji po službenoj dužnosti, dr. Ivo Politeo i dr. Ivan Andres, inače ranije narodni zastupnik i ministar HSS-a, sud je prihvatio dr. Ivu Politea i dodao dr. Natka Katičića, a odbio Andresa. Nadbiskupu je omogućeno da se susretne s braniteljima samo jednom, i to u trajanju od jednog sata.

Uz tu dvojicu branitelja odvjetnik dr. Zlatko Kuntarić sabrao je skupinu svećenika i pravnika koji su braniteljima po službenoj dužnosti pomagali i pripremali potrebnu dokumentaciju za obranu. Ta je grupa radila u jednoj sobi u Bogosloviji i odatle su se slali podatci i dokumenti braniteljima… U toj su skupini bili posebno angažirani kanonici dr. Nikola Kolarek i dr.

Antun Slamić, Antun Ivandija, tajnik u Nadbiskupiji, bogoslov Mijo Pišonić, don Ante Radić i dr. Lav Znidarčić.

Postavilo se pitanje tko bi se iz crkvenih krugova osmjelio poći prisustovati suđenju. Voditelj papinske nuncijature, mons. Hurley, dobio je jednu ulaznicu za sebe i jednu za prevodioca, a to je bio duhovnik Bogoslovije dr. Dragutin Nežić. Preko Nadbiskupskog duhovnog stola isposlovano je još 5 ulaznica za trajno praćenje procesa. „Svi junaci mukom umukoše!“ Nije bilo jagme. Tih 5 ulaznica dobili su rektor Bogoslovije dr. Franjo Šeper, ekonom Bogoslovije Rudolf Pukljak, zamjenik generalnog duhovnika Križarske organizacije don Ante Radić iz Šibenika, predsjednica Velikog križarskog sestrinstva prof. Marica Stanković i predsjednik Velikog križarskog bratstva dr. Lav Znidarčić. Svi koji su pomagali obranu ili od početka do kraja bili nazočni njegovu procesu, bili su kasnije šikanirani i zatvarani kao „narodni neprijatelji“.

Suđenje su pratili domaći i strani novinari. Primjerice, glavni urednik „Vjesnika“ bio je Jure Kirigin, urednik kulturne rubrike bio je Jure Kaštelan, a novinar koji je prvi dan osobno pratio suđenje, a poslije redigirao tekst koji se imao objaviti bio je novinar iz kulturne rubrike Ivo Filipović. Međutim, iza njega i iza svih ostalih novinara stajao je prof. Ivo Sarajčić, šef Agitropa,9 koji je odobravao kako će se izvještaji i reportaže sa suđenja objavljivati u 8

Josip HRNČEVIĆ, Svjedočanstva, Globus, Zagreb, 1984., str. 173-174.

Agitrop je kratica za komisiju za „agitaciju i propagandu“ prema sovjetskom uzoru, a odnosi se na komisiju Centralnog komiteta komunističke partije.

9

4

„Vjesniku“. I to bi bila slika „profesionalnog“ i „slobodnog“ novinarstva, makar za one kojima je i danas sve idealno i divno upravo iz bivšeg komunističkog režima, a sve zlo počinje sa samostalnom državom Hrvatskom, čak i zagađeni zrak i umiranje ljudi u Sisku i Vranjicu, ne spominjući dakako, tko i kada je ondje naftna i tvornička postrojenja sagradio i desetljećima držao radnike i građanstvo, a da uopće o tome nisu ništa znali, niti smjeli znati i postavljati takva pitanja. Za takve je Crkva kao „bastion“ i „krivac“ što se ipak dogodila samostalna država Hrvatska, mimo njihovih želja i planova, te je ona i danas „bastion“ vjerskih i moralnih, obiteljskih i narodnih vrjednota, koje se žele omalovažiti i razoriti! U ime komunističkog poimanja „antifašizma“ i danas se brane grozni zločini komunizma i komunističke totalitarne vlasti. U ime svoga poimanja demokracije, mentalitetom komunizma, i danas bi diktirali svima, baš kao i jučer u ime svoje jednoumne ideologije!

Poznata je izjava dr. Politea na početku procesa: Kako da ga branim, kada se u optužnici navodi uglavnom ono što su činili drugi, a ne on! Ili ona u završnici: Nadbiskup je šutio tijekom ovog procesa, samo na pojedina pitanja je odgovorio, ali da je on na sva pitanja odgovarao odgovorom, svaki bi od tih odgovora išao njemu u prilog, jer je istina njegova najbolja obrana. U samom procesu vrhunac je bio nadbiskupov zaključni govor 3. listopada 1946., koji bi si svaki biskup, svećenik i angažirani vjernik trebao češće pročitati. Taj zaključni pogled na proces snažno je odjeknuo u domovini i svijetu, a nesramna i čudovišna osuda, koju su po nalogu vrha komunističke Partije i Tita izvršili uglavnom Hrvati, sviđalo se to nekome ili ne, od saveznog javnog tužioca dr. Josipa Hrnčevića, preko Javnog tužilaštva NR Hrvatske u Zagrebu na čelu s Jakovom Blaževićem, koji se služio nedostojnim izrazima i etiketiranjima, ispod svake razine, koji je grmio montiranom tužbom kao već izrečenom presudom, koji je od 35 predloženih svjedoka obrane odbio njih 28, kao i mnoge dokumente, koji je čak kanoniku dr. Pavlu Lončaru vikao da je ustaša, iako ga je taj režim NDH strpao u Lepoglavu, koji je napadao čak i nenazočne, primjerice „biskupski aktiv“: Stepinac, Čule, Čekada, tri vodeće i snažne ličnosti ondašnjeg episkopata, smatrane odgovornima – stilom i sadržajem – za Pastirsko pismo. Dr. Smiljan Franjo Čekada dobit će 1947. zabranu ulaska u BiH, a dr. Petar Čule 1948. montirani proces u Mostaru i 11 godina robije u Zenici.

Uz Blaževića su stvarni sastavljači optužnice, koju je Jakov Blažević potpisao, pomoćnik Drago Despot i referent Božidar Kraus. Tu je predsjednik suda dr. Žarko Vimpulšek, članovi vijeća dr. Ante Cerineo i Ivan Poldrugač, suci Vrhovnog suda, dok je dopunski sudac bio Ivan Pirker, a zapisničar tajnik Vrhovnog suda dr. Ante Petrović. Proces su naizmjence bilježila i dva stenografa. Ovdje svakako treba spomenuti i branitelje drugih svećenika, civila i redovnika uključenih u taj montirani proces. To su bili: dr. Mladen Jurkić, dr. Zlatko Kuntarić, dr. Željki Farkaš, dr. Osvin Zimerman, dr. Nikola Vuković, dr. Božo Bićan, dr.

Veljko Prebeg, dr. Ćiril Brajša, dr. Josip Sedej, dr. Stjepan Podolšak, dr. Aleksandar Kuhar, te spomenuti dr. Ivo Politeo i dr. Natko Katičić. Branitelji su svojim dokumentiranim govorima iznijeli sve što je opovrgavalo navode loše sastavljene optužnice. No, uzalud! Montirani i politički sudovi nisu se osvrtali na činjenice i dokumente! To su bili tipični procesi u komunističkim zemljama onoga doba, ne za „kažnjavanje zločinaca“, već za potrebe režima, za uklanjanje neistomišljenika i idejnih protivnika. Za razliku od drugih osuđenika, koji su se kajali, žalili i koješta u strahu govorili i protiv Nadbiskupa, nadbiskup Stepinac je ostao dosljedan: … izjavljujem ….da sam potpuno nevin, a povijest će pravo ocijeniti sav moj rad.

Dana 11. listopada 1946. sud je izrekao sramnu presudu. Dvojica su osuđena na smrt, a jedanaestorici su izrečene vremenske kazne u trajanju od ukupno 71 godine, od čega je najdulju kaznu sud dosudio nadbiskupu Stepincu: 16 godina. Nadbiskup je presudu saslušao mirno i dostojanstveno. Ondašnji vicerektor Bogoslovije dr. Josip Salač rekao je da je Nadbiskupija toga dana primila vijest, koja potječe od mons. Ritiga, da će nadbiskup Stepinac

5

dobiti 16 godina robije, što samo potvrđuje gdje su se donosile ključne sudske odluke.10 Bilo je to „pravno ubojstvo“ nevinoga čovjeka! Nepravda, ideološka i medijska mržnja, nasilje nad istinom, uništavalo mu je tijelo i zdravlje, ali dušu mu nije dirnulo.

Neposredno nakon što je donesena tako teška osuda, unutar crkvenih krugova bilo je različitih mišljenja o daljnjem razvoju odnosa između Crkve i države. Tu je svakako posebnu ulogu imao odigrati, nekoć Bauerov miljenik iz Jugoslavenskog odbora, spomenuti dr. Svetozar Ritig, koji je vjerno služio komunistima, pravdajući to svojom „naprednošću“, novim okolnostima u Hrvatskoj, a napose svojim jugoslavenstvom. Potezi svećenika i redovnika u prilog režimima tijekom 20. stoljeća (svećenici kraljevci, orijunaši, pojedine „vruće glave“ koje su paradirale u vojnim uniformama za vrijeme Drugoga svjetskog rata, poslije razni udruženjaci i društvenjaci), mimo odobrenja Crkve, uvijek su trebali velika i zvučna opravdanja, ovakva ili onakva, da to rade za dobro Crkve, oni su dalekovidni i veliki, prije njih ni sunce nije izlazilo; ali ipak ostaje činjenica da su režimi bili za te svećenike iz svojih razloga ili kako će reći i osamdesetih godina zbog „društvenih interesa“, a Crkva ih nije nikada odobravala, jer su ih režimi nastojali upotrijebiti kao sredstvo podijele Crkve, odnosno „diferencijacije biskupa i klera“, kako su to govorili u doba komunizma sve do 1989. godine.

Crkva je uvijek mudro postavljala svoje, crkvene kriterije, i nije popuštala, već je strpljivo čekala da se takvi svećenici povuku u crkvene okvire. Dakle, nikada kao svećenik biti klin razdora u ruci protivnika vjere i Crkve! Nikada osobni, grupni i ideološki interes, ne smije biti jači i snažniji od naše vjere, od naše zrele crkvenosti, od svijesti našeg poslanja u Kristu!

Kada je donesena osuda nadbiskupa Stepinca, da bi se o stvarnom stanju obavijestila Sveta Stolica, nekoliko je svećenika uputilo apel Svetoj Stolici, da ne dođe do promjene na vrhu Zagrebačke nadbiskupije, jer bi promjena za osuđena i utamničena nadbiskupa bila teža od dosuđene mu kazne. Osim toga to ne bi smjela biti osoba, koja nije Stepinčeva kova. Apel je preveo na francuski Stjepan Kuraja i predan je mons. Hurleyu. Apel je naišao na puno razumijevanje kod Svete Stolice i nadbiskup Stepinac ne samo da nije uklonjen, već je 12. siječnja 1953. imenovan i kardinalom, što je kod komunističkih vlasti izazvalo bijes i novi val napadaja na Crkvu i kardinala, a očigledno se radilo o političkoj i državnoj „potrebi“, kojoj se čak i Dedijer ruga na svoj način: Nastradali su na pravdi Boga – Sveti otac Papa u Rimu i Ljubodrag Đurić. Prvi što je proglasio zagrebačkog nadbiskupa Stepinca za kardinala, pa smo odlučili da prekinemo diplomatske odnose s Vatikanom, baš uoči Božića, praznika mira i ljubavi….11 Mi ovdje ostajemo kod izjave dr. Ive Politea: Istina je najbolja njegova (Nadbiskupova) obrana! I on je osobno u svojoj obrani ponovio da će povijest najbolje ocijeniti njegov rad.

2. NAKON „PREŽALOSNOG PROCESA“ Nadbiskup dr. Alojzije Stepinac je 19. listopada 1946. odvezen službenim vozilom, u pratnji još dva vozila OZNE, iz zagrebačkog zatvora u tamnicu u Lepoglavu, gdje su mu odredili ćeliju, kao i manju prostoriju gdje je mogao služiti svetu misu, potpuno odijeljen od ostalih kažnjenika, u posebnom odjelu zgrade. Došao je „na preodgoj“, rekao je Josip Špiranec, upravnik zatvora u Lepoglavi, koji je preuzeo brigu za zatočenoga Nadbiskupa.

10

Lav ZNIDARČIĆ, Alojzije Stepinac. O stotoj godišnjici rođenja, drugo izdanje, Matica Hrvatska, Zagreb, 1998., str. 31-46, 65-104.

11 Vladimir DEDIJER, Izgubljena bitka J. V. Staljina, str. 418.

6

Nadbiskup je u Lepoglavi bio podvrgnut posebnom režimu. Nije to bila custodia honesta, što se običavalo u kulturnim zemljama, nego obična robija, uz neke olakšice. Nije morao fizički raditi, mogao je svaki dan slaviti svetu misu, pri čemu mu je pomagao jedan svećenik-robijaš, dakle ipak nešto povoljnije robijanje od onoga biskupa dr. Petra Čule u Zenici, koji je morao i najniže poslove raditi, ili katoličkih biskupa u Sovjetskom Savezu.

Za prvi Nadbiskupov Božić u Lepoglavi 1946. u Zagrebu je organizirano slanje božićnih čestitaka u kaznionicu. Stizalo ih je na tisuće, ali ih Nadbiskupu nisu uručivali. Na taj je način narod pokazao što misli o svom Nadbiskupu i njegovoj osudi. Pomoćni biskup dr. Josip Lach među prvima ga je pohodio u tamnici, uz teške pregovore i prigovore mons. Ritiga.12 I mons.

Hurley je uspio tri puta pohoditi Nadbiskupa u Lepoglavskoj kaznionici: 2. prosinca 1946. te 2. svibnja i 7. studenoga 1947.

Postupak je prema Nadbiskupu u Lepoglavi bio različit, kako to već biva u takvim ustanovama u socijalističkim državama. Ispočetka je komandir posebnog odjela u kojemu je Nadbiskup robijao bio Josip Petrović, koji je Nadbiskupa vrijeđao i maltretirao na razne načine. Nadbiskup je na sve to šutio, čak se nikomu nije ni žalio. Poslije je Petrović bio premješten. Zbog posvemašnje izolacije, čak i u šetnji na zatvorskoj stazi, nitko mu se nije smio okrenuti ili ga pogledati. Kad bi išao na kupanje, zatečeni robijaši morali bi se okrenuti prema zidu. Jednom je na šetnji čuo s nekog prozora pozdrav, bio je to dr. Ante Živković, do 1945. predsjednik katoličke organizacije „Domagoj“ (Seniorata), sudac Upravnog suda u Zagrebu, otac šestero djece, osuđen na 14 godina robije, pušten nakon dvije i pol. Takav pozdrav, ako ga je stražar čuo, značio je kaznu od mjesec dana samice.13 Komunistička vlast se zbog negativnih međunarodnih odjeka suđenja Nadbiskupu na svoj način pokušala „osloboditi“ Stepinca. Već u ožujku 1947. u Lepoglavu je došao „svileni“ osobno, tj. dr. Vladimir Bakarić i, titulirajući nadbiskupa s „preuzvišeni“, predložio mu da potpiše već sastavljenu molbu za pomilovanje, koja bi bila upućena Titu. Uvjeravao ga je da će odmah biti slobodan i da će moći izaći iz domovine. Nadbiskup Stepinac, dosljedan sebi, najodlučnije je ponudu odbio. Naglasio je da se Titu pošalje njegova odlučna izjava kojom traži reviziju sudskog postupka, ali ne pred komunističkim, nego pred neovisnim sudom.

Spreman je dati račun o svom radu hrvatskome narodu javno, na najvećem trgu u Zagrebu! A svoju biskupiju i svoj narod neće napustiti… Slični pokušaji nisu ni kasnije uspijevali…

Nadbiskup je nosio svoj križ robije dosljedno, bez žaljenja i traženja pomilovanja, dok nije nakon više od pet godina tamnovanja u Lepoglavi, 5. prosinca 1951., prevezen u rodni Krašić na „uvjetni otpust“, bez molbe i osobnog traženja, gdje je bio u kućnom pritvoru do blaženog preminuća.14 3. NADBISKUP STEPINAC O SVOM BORAVKU U LEPOGAVI Prigodom napuštanja Lepoglave upravitelj kaznionice upitao je nadbiskupa Stepinca može li se potužiti da mu je za proteklih 5 godina što nedostajalo ili je, možda, postupak prema njemu bio nekorektan? Nadbiskup mu je odgovorio: Ne mogu se posebno potužiti na postupak prema sebi i pojedinačno nemam ništa protiv koga, ali znajte da je bilo doista i gorkih časova.

12

Miroslav AKMADŽA, Uloga biskupa Josipa Lacha u crkveno-državnim odnosima 1945.-1962, Tkalčić 10./2006., str. 295-297. Čitav rad, str. 283-374.

13 Josip VRANEKOVIĆ, Dnevnik, Zagreb, 2006., str. 22-23.

14 Lav ZNIDARČIĆ, Alojzije Stepinac. O stotoj godišnjici rođenja, drugo izdanje, Matica Hrvatska, Zagreb, 1998., str. 47-61.

7

Evo, što sam Nadbiskup kasnije bilježi o tim danima u svom osvrtu pod naslovom Neka moja sjećanja iz borbe s komunizmom: „Ja sam dne 18. IX. 1946. drugi puta uhapšen, da me komunistička vlast može izvesti pred sud i maknuti s moga položaja kao predstavnika zagrebačke nadbiskupije i predsjednika biskupskih konferencija.

Nakon što je bila u crkvama pročitana biskupska poslanica, kojom su svemu narodu otkrivene nasilne mjere komunističke vladavine (u rujnu 1945.) tajna je policija OZNA dan i noć stražarila pred nadbiskupskom palačom u Zagrebu, da me živčano slomi i prisili da pobjegnem iz Zagreba. To bi im bilo najmilije, da bi mogli reći pred narodom da sam pobjegao, jer se osjećam krivim. Ja dakako toga nisam smio učiniti, jer bi moj bijeg bez sumnje teško djelovao na katolike u našoj zemlji, koji su dobro znali da su sve optužbe komunističke partije protiv mene bez temelja i da me se želi maknuti samo zbog toga što smetam provođenju planova komunizma u našoj domovini.

U međuvremenu je vlada izdala nalog za spremanje procesa protiv mene. Prekopali su državne arhive da nađu dokumente protiv mene, tražili na sve strane lažne svjedoke, krivotvorili dokumente, i kad su mislili da je sve spremno rano ujutro 18. IX. provalili su u pet i pol sati u nadbiskupsku palaču da me odvedu. Ja sam se u tom času nalazio u kapeli, spremajući se za sv. Misu. Sluga, na kojeg su naišli, prestrašio se i došao po mene u kapelu da malo izađem van, ne rekavši mi tko je vani. Kad sam izišao, našao sam na hodniku trojicu ljudi: jednog časnika od OZNE i drugu dvojicu, od kojih mi jedan pročitao spis, koji je sadržavao nalog za moje hapšenje. Protestirao sam protiv nasilja, a onda pokupio nešto stvari i pošao s njima u zatvor. Na hodniku i u dvorištu bili su ponamješteni organi milicije na sve strane, da ne bi tko što poduzeo u moju korist.

Kad su me doveli u zatvor, stavili su me u jednu malu ćeliju, odakle je bio onemogućen svaki pogled na grad. Oduzeli su mi neke moje stvari, zapitali koje jezike govorim (da se ne bi kada mogao sporazumiti s kojim strancem bez njihovog tumača), onda zaključali ćeliju i predali ključ jednome oficiru, koji mi je lično donosio hranu, da se onemogući bilo kakva veza s kojim čovjekom mimo njihove volje. Nakon dva dana počelo je preslušavanje uz vođenje zapisnika. Pritom se izmijenilo nekoliko ljudi. Tko poznaje komunističko sudovanje, taj znade vrlo dobro, da je na komunističkom sudu svaka obrana iluzorna, jer, kako je rekao jedan od njihovih prvaka, 'nema čovjeka u našoj zemlji, kojega mi nismo u stanju izvesti pred sud i osuditi'. Zato im je dobro odgovorio bivši rektor zagrebačke univerze ing. Stipetić, kojeg su streljali zbog tobožnje suradnje s okupatorom: 'Jest, i krave su surađivale s okupatorom, jer su davale mlijeko'.

Imajući to u vidu, odlučio sam od početka uskratiti svaki odgovor i tako sam učinio. Na svako pitanje bio je moj odgovor isti: 'Uskraćujem odgovor'. To ih je silno razbjesnilo i uznemirilo.

Jedan me je od istražitelja konačno upravo molio: 'Dajte, dajte govorite, pa će vam se vjerovati!' Kad to nije uspjelo, počeo se jedan drugi groziti: 'Ali ćete govoriti na sudu, kad dođe narod'. Taj 'narod' su plaćeni propali ljudi, koji su u prvim danima išli od jedne rasprave do druge i prema nalogu vikali na sudu: 'Živio pravedni narodni sud!' Zato sam na grožnju odgovorio: 'Neću govoriti niti na sudu, osim što budem smatrao za dobro.' Tako sam učinio.

Kad je završen takozvani istražni postupak, pozvao me je sudac dr. Vimpulšek pred sebe i rekao: 'Protiv Vas je državni tužilac podigao tužbu. Možete si birati odvjetnika'. Moj odgovor je glasio: 'Odbijam branitelja'. Ponovio sam zapravo isto što sam dao u zapisnik: 'Na sudu,

8

koji ima samo da izvrši nalog komunističke partije, neću da se branim'. Nato su mi sami dodijelili dva odvjetnika.

Sam proces je već prilično poznat svijetu. Da su falsificirali stanovite dokumente, da me mogu lakše osuditi, to je apsolutno sigurno. Da li su i ruski boljševici imali kod toga posla indirektno ne znam, ali je prilično vjerojatno, napose kad se sjetim one lažne fotografije, gdje ja, u svojstvu vojnog vikara prisustvujem odlasku hrvatskih mornara na Crno more, a uz mene legat Porin, mons. Marcone i moj pomoćni biskup mons. Lach (…). Sav proces bio je pripreman mjesecima s najvećom pomnjom. Sve je bilo učinjeno u vidu da mi klonu živci: dvorana posebno opremljena, brojni strani novinari, razni fotografi, karikaturisti, najavljena publika, da izvikuje parole po želji komunističke partije, bezbrojni stražari i tajni agenti itd.

Najveću su pomnju upotrijebili, da ne bih ja bilo s kime kroz to vrijeme izmijenio ma i jednu riječ ili samo pogled (…).

Konačno je pala osuda na 16 godina prisilnog rada i pet godina gubitka građanskih i političkih prava. Ostao sam iza osude još jedan tjedan u Zagrebu. Dan prije odlaska u Lepoglavu došla su dva činovnika iz Ministarstva da mi saopće, da ću moći tamo služiti sv. Misu. Zato sam zamolio da mi se pošalju potrebni predmeti iz nadbiskupskog dvora. Spremio sam svoje stvari i čekao čas odlaska. Konačno je došao po mene jedan drugi činovnik OZNE. Sišao sam u dvorište u njegovoj pratnji. Tu se nalazio elegantan auto, u kom su sprijeda sjedili šofer i jedan agent. Iza njih sjedila su druga dva tajna agenta. Iza njih stavili su mene i kraj mene je sjeo onaj službenik OZNE (Josip Manolić, opaska Stjepan Kožul). Krenuli smo iz dvorišta zatvora. …“ Nadbiskup opisuje da je ispred njihova automobila išao manji auto, s jednim oficirom i dva agenta, a iza njih jedan auto s milicijom i mitraljezima. Bili su vedri i raspoloženi. Nadbiskup je imao dojam kako smatraju da je Katolička crkva u Jugoslaviji konačno „likvidirana“ s njegovom osudom i odvođenjem u zatvor, da će se on za koji tjedan robije već „smekšati“ i zamoliti pomilovanje, a onda će partija diktirati uvjete njemu, a potom i Katoličkoj crkvi. „To je valjda i bio razlog, zašto su u prvim danima nastojali biti sa mnom dosta ljubezni.“ Nadbiskup je ostao u tamnici postojan. Imao je i gorkih časova, kako sam reče. Godine su prolazile u molitvi, izolaciji i od robijaša, dnevnom trpljenju i marljivom radu. Mnogo je prevodio i pisao. Nakon 5 godina robije donio je sa sobom u Krašić plodove svoga rada u svojim koferima. Popis učinjenoga nalazi se u arhivu Postulature. Neki svesci njegovih napisanih propovijedi već su objavljeni.

Nadbiskup opisuje kako su prije polaska iz Lepoglave u Krašić najprije bili kod njega američki novinari. I njima je rekao što i predstavnicima režima: Nisam vlastan igrati se interesima Katoličke crkve! Upućivao je režim na Svetu Stolicu. Potom je došao jedan komesar u ime Centralnog komiteta KP neistinito mu govoreći kako je vlada dala svećenicima plaće i socijalno osiguranje pa se sada i od njega očekuje popuštanje i suradnja između Crkve i države. „Ja sam u prvi čas doista bio uvjeren da je vlada učinila, što meni komesar pripovijeda. Ali kad sam se sjetio da je komunizam sav građen na laži, i da on bez laži ne može živjeti ni jednoga dana, rekao sam u sebi: 'Oprez'! Stoga sam nakon kratke stanke rekao komesaru: Mene te plaće (a nitko ih uopće od katoličkih svećenika u našoj barem nadbiskupiji nije bio ni dobio) jako malo zanimaju. Ono što zanima Katoličku crkvu, to je pitanje odgoja mladeži, to je pitanje škola, to je pitanje slobode katoličke štampe, to je pitanje Karitsa, to je pitanje slobode Redova, to je pitanje poštivanja katoličkog braka i slične stvari. To je što nas zanima,

9

a za drugo ćemo već nekako. Što se pak tiče Vašeg uvjeravanja, da ste nas socijalno osigurali (a to je bila tada fabula), ja imam svoje osiguranje i to mi ne može oduzeti niti Komunistička partija Jugoslavije. Ja imam osiguran metar zemlje za moj grob i to mi je dosta!“ Dakle, ono što zadivljuje, jest Stepinčeva konstanta: uvijek jasan i dosljedan, kako na procesu i u svom govoru 3. listopada 1946, tako i na robiji, tako i u zatočeništvu! Vjera, Crkva i njezino duhovno poslanje, sloboda, Božja i ljudska prava, a ni traga kuknjavi za materijalnim dobrima ili za svojim statusom. Uvijek je znao zatajiti sebe, ali biti blistav i neustrašiv u obrani Božjih i ljudskih prava! Tu nam je uistinu primjer i ispit savjesti u vršenju našeg svećeničkog poslanja! Vidimo već kod sv. Pavla da je poziv biti „učiteljem naroda u vjeri i istini“, istodobno „iznutra poziv na trpljenje u zajedništvu s Kristom koji nas je otkupio u svojoj muci. U jednome svijetu u kojemu je laž moćna, istina se plaća trpljenjem“. Jer tko hoće izmaknuti trpljenju, „držati ga daleko od sebe; taj je daleko od samoga života i njegove veličine; taj ne može biti poslužitelj istine i vjere“. Blaženog Stepinca je, baš kao i sv. Pavla, „trpljenje učinilo vjerodostojnim učiteljem istine, koji ne traži vlastitu korist, svoju slavu, osobnu naknadu, nego se zalaže za onoga koji nas je ljubio i sama sebe predao za sve nas“!15 Prije izlaska iz Lepoglave opet su s njim bili mekani i pažljivi. Nakon tri tjedna dolazi po njega upravitelj zatvora i vodi ga u svoju sobu, gdje ga je čekao pomoćnik ministra koji mu je priopćio da će poći na uvjetnu slobodu u Krašić. Dali su mu prijedlog da ga smjeste u dvorcu bivšeg vlastelina Turkovića, koji je na području župe Pribić, a ne Krašić. „Ja bih u tom dvorcu bio potpuno odsječen od svih ljudi jer je dvorac posve osamljen. A to su oni i željeli jer im kontakt ljudi sa mnom nije nimalo po volji. Stoga sam pomoćniku ministra odmah odgovorio: 'Ja u taj dvorac ne idem, već želim na župni dvor, ako moram tamo, da imam pri ruci crkvu i svećenika'.“ Pomoćnik ministra se izgovara, da su na župnom dvoru časne sestre, pa neće biti dovoljno mjesta. „Tomu je lako pomoći. Časne sestre, rekoh mu, imadu u Krašiću svoju kuću, koju sam i ja pomogao kupiti, a vi ste ju komunisti naprosto oteli, kao da se ne zna čija je.

Vratite tu kuću sestrama i ja imam dosta mjesta na župnom dvoru.“ Drugi dan opet dolazi pomoćnik ministra i Nadbiskup ide k njemu na razgovor u ured upravitelja zatvora. Priopćio je Nadbiskupu da će ići u župni dvor u Krašić, a pitanje sestarske kuće ostalo je otvoreno. Nisu je nikada vratili. Potom su došli naručeni novinari zbog razgovora. Nadbiskup je pomno pazio da ne kaže ništa čime bi mogli manipulirati. Pomoćnik ministra zaključio je razgovor i pozvao Nadbiskupa da spremi svoje stvari i da krenu u Krašić. „Kad sam bio gotov, čekao me već pred vratima tamnice auto iz ministarstva unutarnjih poslova. Iza nas je slijedio još jedan auto s mojim stvarima i činovnikom uprave kaznione.

Naravski, da nismo išli kroz Zagreb, nego smo blizu Zagreba skrenuli jednom pokrajnom cestom prema mome rodnom mjestu, kamo su stigli oko devet sati u noći. Ja sam se iskrcao, a oni su se vratili natrag“.

Nadbiskup je došao u Krašić u 54. godini života, ali načet teškom bolešću. Bio je premještan u nadi smrti… No, borba za slobodu Crkve se nastavila, posebice u obračunu oko prorežimskog Staleškog udruženja svećenika CMD. Želio je biti potpora i ohrabrenje živoj Crkvi, biskupima, svećenicima i vjernicima, sve do blažene smrti u 62. godini života. Detalje tog razdoblja Nadbiskupova života u Krašiću možete čitati u Dnevniku, koji je vodio nadasve zaslužni krašićki župnik Josip Vraneković.

15

Papa Benedikt XVI., Homilija uz otvaranje Godine sv. Pavla, 28. lipnja 2008.

10

Svoju veličinu nadbiskup i kardinal Stepinac više puta je potvrdio oprostom progoniteljima, molitvom za njih, ali i traženjem od drugih osoba da se oslobode svake mržnje zbog učinjenih im zlodjela i nepravdi jer Evanđelje i kršćanstvo ne poznaju mržnju i osvetu, i mi ne smijemo prihvaćati metode progonitelja.

Ovo je velika pouka i svima nama, poštovana braćo, tijekom života i svećeničkog služenja, ako smo ranjeni ili izvrgnuti lažima i podvalama ili ugrizima lažne braće! Ne žurimo s obranom pred onima kojima nije do istine! Samo ozbiljan duhovni život, svećenički rad, solidno vodstvo po redovitom i dobrom ispovjedniku te čista i mirna savjest naša su obrana i jakost! „Savjest mi je čista! Nema si što predbaciti!“ To je najvažnije i za naš svećenički život i rad!

4. NEKI DOGAĐAJI U TO VRIJEME – NA „SLOBODI“ Komunistički režim nastavlja svoj progon Crkve, kao „klasnog i narodnog neprijatelja“, vodeći drugu i žestoku etapu obračuna svoje revolucionarne borbe za učvršćenje totalitarne vlasti protiv svih snaga u narodu za koje su mogli pretpostaviti da imaju drugačije mišljenje i opredjeljenje od njihova. U ratu i poraću pobili su na stotine svećenika, redovnika, bogoslova, što smo spomenuli u Uvodu. Nisu to bile neke epizode u svibnju i lipnju 1945., već zločini komunističke vlasti, sustavno vršeni i kasnije. Svećenike su ubijali bez suđenja još i 1947. godine: Slovenac Janez Strašek (11.12.1906.-30.03.1947.), član Kongregacije sv. Vinka Paulskog (lazaristi), bio je tek u ljetu 1946. godine premješten iz Beograda u samostan Svetice za superiora i župnika, gdje su lazaristi djelovali od prosinca 1941. godine, prognani iz Slovenije od Hitlera. Njihov poglavar (vizitator) dr. Jakov Žagar bio je još od rimskog studija povezan s nadbiskupom Stepincem, koji im je želio pomoći u vrijeme progona, pa je zaštitio i zbrinuo oko 300 svećenika Slovenaca u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Tako je i lazaristima dodijelio drevni pavlinski samostana i župu Svetice u prosincu 1941. godine.

Lazarist Strašek bio je imenovan upraviteljem župe Svetice, ali i župe u Ozlju, koja je prethodne godine ostala bez župnika jer su komunističke vlasti na nepoznatom mjestu ubile župnika dr. Matiju Kranjčića, koji je ujedno bio gimnazijski vjeroučitelj u Karlovcu.16 Strašek je ubijen 30. ožujka 1947. na Cvjetnicu, Nedjelju Muke Gospodnje, na putu iz Ozlja u Svetice, kad je išao iz jedne župe u drugu služiti misu i obrede Cvjetnice. Bio je Slovenac, svima nepoznat, za NDH uopće nije bio u Hrvatskoj, bez ikakvih opterećenja i sumnji, a ipak je mučki ubijen, samo zato što je svećenik. Lazaristi su se povukli iz Svetica (18.12.1941.30.3.1947.), a župu je dobio na upravu susjedni župnik i dekan u Mahičnom Tomo Dimnjaković. Vratit će se u Hrvatsku tek 1958. godine, kada im je dodijeljena župa u Vrapču.17 Uzalud je biskup dr. Josip Lach od komunističkog režima tražio istragu i rezultate.

Istraga nije mogla ustanoviti ubojice „premda čitav tamošnji kraj znade za njih“, zaključuje onodobni kroničar.18 U istom kraju, u župi Vrhovac, između Ozlja i Krašića, zatučen je te jeseni u župnom dvoru župnik Ivan Stanković Matski, u noći 11. rujna 1947.19 Isti „rukopis“!

Mladi loborski župnik Josip Vedrina, zaređen za svećenika 1946. godine, došao je na župu početkom 1949., a zatukli su ga već 25. rujna 1949. dok se vraćao sa sprovoda. Kolcima su ga 16

Stjepan KOŽUL, Martirologij Crkve zagrebačke, Prometej, Zagreb, 1998., str. 78.

Juraj BATELJA, Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko, Zagreb, 2008., str. 98-104.

18 Stjepan KOŽUL, Martirologij Crkve zagrebačke, Prometej, Zagreb, 1998., str. 116-119.

19 Stjepan KOŽUL, Martirologij Crkve zagrebačke, Prometej, Zagreb, 1998., str. 114-116.

17

11

pretukli, raskolili mu glavu i prosuli mozak. Ubili su i zvonara Tomu Martinuša kako ne bi bilo živog svjedoka.20 Mladi svećenik Jakov Ladić iz Međimurja osuđen je 19. kolovoza 1949. na 2 godine strogog zatvora s prisilnim radom. Kao krivnju su naveli: „Pomagao prevesti mons. Pavla Jesiha preko državne granice i bio protiv gradnje zadružnog doma“. Javni tužilac se žalio „radi preblage kazne“. Dok se čekalo rješenje, poslan je na prisilni rad u Lonjsko Polje, a kapucin Ilija Borak spominje ga u svom popisu logoraša u Staroj Gradiški. Odonud je prebačen na izgradnju Novog Beograda. Ondje je 12. prosinca 1949. „slučajno ubijen“, pala mu je na glavu kanta puna svježeg betona. Ondje je bio pokopan pod imenom Jakov Nedić. Rodbina je tragala za njim i tek preko jedne veze uspjela doznati sve pojedinosti, inače se nikada ne bi znalo gdje je završio život. Uspjeli su konačno u listopadu 1950. godine dobiti njegovo mrtvo tijelo te ga pokopati na župnom groblju u Macincu.21 U komunističkom logoru za svećenike (Kazneno-popravni dom) u Staroj Gradiški, kroz koji je prošlo oko 300 svećenika iz Hrvatske, od Dubrovnika do Vukovara, imala je Zagrebačka nadbiskupije između 1947. i 1952. godine između 50 i 70 svećenika robijaša.

Jedni su odlazili, drugi dolazili! Hvala Bogu što već više godina imamo dobro obrađene sve žrtve: svećenika, bogoslova, sjemeništaraca, redovnika i redovnica, od pojedinih biskupija i redovničkih ustanova, gdje su obrađeni biskupijski svećenici i redovnici – robijaši. Mnogi su ondje bili od dolaska komunističke vlasti 1945. godine, a neki i bez sudske presude. Zar ovdje ne spomenuti velikane Crkve zagrebačke: Nikolu Soldu (15 godina), Pavla Pašićeka (16 godina i dva mjeseca), profesora Ivandiju (11 godina od čega preko 3 u istrazi, samici i groznim mukama). Gospodari života i smrti radili su što su htjeli. U Zagrebu su, nakon osude nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca i drugih, održani drugi montirani procesi: 1947. godine zbog tzv. diverzije „Gaon“, u što su planski uključili franjevce iz samostana Majke Božje Lurdske u Vrbanićevoj ulici u Zagrebu, dvojicu su osudili na smrt, a četvoricu na visoke kazne od 12 do 15 godina robije,22 te 1948. godine proces protiv Suradnica Krista Kralja, na čelu s prof.

Maricom Stanković, danas Službenicom Božjom, i don Antom Radićem.23 Dokumenti Politbiroa CK SKH, gdje se sve određivalo, i tko će biti uhićen i tko će biti suđen, otkrivaju nam ponašanje partijske organizacije na terenu, u konkretnom životu. Dakako, posve suprotno od onoga što je govorio mon. Ritig biskupu Lachu, kao da se tobože radi o sporadičnim slučajevima, mimo vlasti, a što ponavljaju i danas političari i povjesničari izrasli iz te ideologije. Neka govore njihovi dokumenti. To vidimo u dvije slike iz 1950. godine: Prva slika, u slučaju župnika Lovre M. Galića u Sv. Mariji pod Okićem pokazuje kako su članovi partije organizirano i planski išli na fizički obračun, likvidacije, premlaćivanje ljudi, atentate i zatvaranje, i godine 1950., vezano uz odnos prema stvaranju seljačkih radnih zadruga po uzoru na ruske kolhoze i odnos prema rezultatu „slobodnih izvora“ 26. ožujka 1950. za Saveznu narodnu skupštinu FNRJ. Ako rezultati nisu bili zadovoljavajući, trebalo je fizičkim nasiljem sijati strah i teror, te tako osigurati „dobrovoljne“ bolje rezultate.

Danas dostupni i objavljeni dokumenti Politbiroa CK KPH više govore o pozadini i pojedinostima atentata i na župnika Galića u Sv. Mariji Okićkoj 10. travnja 1950., kao i na ponašanje snaga režima na terenu. Na sjednici Politbiroa, 30. travnja 1950., raspravljalo se o ubojstvima u zagrebačkoj oblasti. Vladimir Bakarić je ukazao na učestalost tih ubojstava nakon izbora, pa je spomenuo i pucanje na svećenika Lovru Galića u Svetoj Mariji Okićkoj. O 20

Stjepan KOŽUL. Martirologij Crkve zagrebačke, Prometej, Zagreb, 1998., str. 134-138.

Stjepan KOŽUL. Martirologij Crkve zagrebačke, Prometej, Zagreb, 1998., str. 168-170.

22 Stjepan KOŽUL. Martirologij Crkve zagrebačke, Prometej, Zagreb, 1998., str. 498-502.

23 Stjepan KOŽUL. Martirologij Crkve zagrebačke, Prometej, Zagreb, 1998., str. 503-506.

21

12

tome je podrobnije izvijestio Marko Belinić, koji je kazao da je 10. travnja taj napad izveo Ivan Gojak, član Partije i predsjednik SRZ-a u Sredičkom. Oklevetao je Galića, budući je rodom od Širokog brijega, da je sigurno u vrijeme rata bio „bandit i koljač“, iako je bio u strogom samostanu Trapista u „Mariji Zvijezdi“ kod Banja Luke kao redovnik trapist, a 1945. je zaređen za svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Bilo je dogovoreno da ga izvedu van iz župnog stana, odvedu u šumu i ubiju, a među narodom da prošire vijest kako je pobjegao u inozemstvo. Evo, gdje i kako su završili mnogi naši „nestali“ svećenici! No, mimo plana, Galić je ostao živ, iako su upali u kuću i pred njegovom majkom i župljanima ispalili u nj dva metka. Srušio se je, mislili su da su ga ubili. Osnovano je Povjerenstvo da sve to tobože istraži.

To izvješće predsjednika Povjerenstva Jove Ugrčića, kasnijeg predsjednika Sabora, slika je onoga vremena. Ono pokazuje koliko je vrhu komunističkog vodstva Hrvatske bilo stalo do ljudskih života, posebice svećeničkih, kažnjavajući izvršitelje pokušaja ubojstva svećenika samo partijskim ukorom jer su isti smatrali da se radilo o direktivi partijskog vodstva, što u biti opravdava ubojstvo ako je rađeno po direktivi Partije. Isto tako predlažu da se ne poduzima sudski progon dokazanog glavnog organizatora (Matasića) pokušaja ubojstva, tvrdeći da bi to naknadno bilo nezgodno, te žrtvuju onoga (Lovrića) koji je za samo ubojstvo manje kriv, ali je politički više odgovoran. Sudionicima spomenute sjednice Politbiroa CK KPH dan je prijepis pisma Vinka Lovrića Vladimiru Bakariću, u kojemu se žali na postupak prema njemu. Potom su sudjelovali u raspravi: Marko Belinić, Mika Špiljak, Antun Biber, Vladimir Bakarić, Zvonko Brkić, Ivan Krajačić-Stevo, Anka Berus… Na Bakarićev prijedlog određeno je da Zvonko Brkić pođe na partijsku konferenciju u Jastrebarsko i tamo sve razjasni.

Iz svega je razvidno da je konačno zaključeno da se i Vinka Lovrića pusti na slobodu, čime je zapravo riješeno da nitko kazneno ne odgovara za pokušaj ubojstva župnika Galića, a odgovorni krivci kažnjeni su samo partijskim kaznama, dok su glavnog organizatora zlodjela Matasića, i počinitelja Gojaka, još nahvalili kao prave vojnike Partije. Raspravljati se moralo u samom partijskom vrhu jer zločin nisu planski dobro izveli pa je župnik Galić nehotice ostao na životu.24 Druga slika je ona na Kaptolu oko kanonika Josiša Marića: komunistički režim nije stao 1946. godine s osudom nadbiskupa Stepinca. Svojim metodama nastojao je provesti tzv. „diferencijaciju“ biskupa i svećenika. Već je od početka 1947. godine radio na tome da prisili biskupa dr. Salisa na „dragovoljnu“ ostavku na vodstvu Zagrebačke nadbiskupije, a s njime bi se povukao i biskup dr. Lach kao kolateralna žrtva. Time bi se režimu otvorio put da popuni zagrebačku nadbiskupsku stolicu sa sebi odanim dr. Svetozarom Ritigom ili nekim „prikladnim“ sa strane. U državnom i partijskom vrhu i u režimskoj Vjerskoj komisiji kod mons. Ritiga razmatralo se i pitanje kandidature kanonika dr. Pavla Lončara, koji je u vrijeme NDH bio osuđen i zatvoren. No, ako ga prihvaća biskup Salis i mons. Hurley, onda ni on ne bi bio dobar.25 Kanonik dr. Josip Marić tijekom 1947. godine dva je puta razgovarao na Vjerskoj komisiji s Retigom, dogovorno s biskupom Salisom. Svećenici sa svojim biskupima, uz pomoć vršitelja dužnosti nuncija Josepha Paricka Hurleya (1946.-1948.), branili slobodu i poslanje Crkve, pa i uz cijenu fizičkog progona i zatvora. Mons. Hurley zaprijetio je pojedinim „igračima“ na Kaptolu i oko Ritiga interdiktom i anatemom, ako nastave svoje 24

Miroslav AKMADŽA, Komunistički čelnici o Katoličkoj crkvi, II. dio. Prikaz knjige: Zapisnici Politbiroa Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske 1945.-1952. Svezak 2, 1948.-1952. Priredila Branislava VOJNOVIĆ. Izd. Hrvatski državni arhiv. Zagreb, 2006., Prikaz knjige: Tkalčić 11./2007., str. 679-704.

25 Miroslav AKMADŽA, Komunistički čelnici o Katoličkoj crkvi, Prikaz knjige: Zapisnici Politbiroa Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske 1945.-1952. Svezak 1, 1945.-1948. Priredila Branislava VOJNOVIĆ. Izd. Hrvatski državni arhiv. Zagreb, 2006., Prikaz knjige: Tkalčić 10./2006., str. 815-838.

13

kombinacije s vlastima za Zagrebačku nadbiskupiju, a što je isključivo pravo Svete Stolice.

Koliko su mogli, ukazivali su na postupke i zlodjela komunističke vlasti, koje je bilo suprotno njihovoj pohvalnoj retorici o sebi, kao vrhuncu slobode, poštenja i pravde. Zbog toga su bila na dnevnom redu mnoga uhićenja na Kaptolu, potom istrage, mučna preslušavanja i ucijene, kao i vrbovanje na suradnju protiv vlastite Crkve. To nam zorno očituje pismo odvjetnika dr.

Zlatka Kuntarića iz 1971. godine zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću, vezano uz slučaj kanonika Marića.

Od kolovoza i rujna 1948. u zatvoru su odvjetnik dr. Zlatko Kuntarić, kanonici dr. Josip Marić i dr. Nikola Kolarek, vršitelj dužnosti ravnatelja NDS dr. Franjo Cvetan i nadbiskupski tajnik Antun Ivandija. Marić, Kolarek i Cvetan su nakon pola godine zatvora pušteni u ožujku 1949. u kućni pritvor, gdje imaju biti do jeseni 1950. godine, dok se ispune 2 godine njihove osude.

Kuntarić je ostao u zatvoru na Kajzerici sve vrijeme, i više od 2 godine, a Ivandija u istrazi više od 3 godine, mučen, razapinjan i tučen, a tek onda osuđen na 11 godina…

Referenti Udbe pohađali su spomenute i u kućnom pritvoru. Tako je jednom ostavio dru Josipu Mariću vlastoručno napisanu cedulju referent UDB-e Boris Ilej u rujnu 1950. godine, a koja glasi: Obveza Da žalite što ste uvredili Maršala Tita i za onu svoju djelatnost, koja bi štetila interesima naše zemlje – ako je kakve bilo. – (Još jedna rečenica sa 7 nečitkih riječi).

Da ste voljni surađivati sa UDB-om po svim pitanjima. Isto tako utjecati i poduzeti da se razb.(iju) klevete i nepr.(ijateljska) prop.(aganda) u inoz.(emstvu) i kod kuće.

Najveća tajnost bilo pred kime.

O svemu iskreno i bez rezerve izvijestiti.

Surađivati pod imenom „Marko“. (kodno ime) Da se ust. maknu sa položaja u dogovoru s UDB-om, itd.

Dobrovoljno pristupam suradnji.

Kopija Marićevog očitovanja na to Ministarstvu unutrašnjih poslova od 23. rujna 1950., dogovorno s kolegom kanonikom i profesorom dr. Stjepanom Bakšićem, također je sačuvana.26 Gornji dokumenti dovoljno govore sami za sebe o onom vremenu komunističkog nasilja nad Crkvom i postupanju prema svećenicima. Komunistička vlast najprije uhićuje i zatvara, a potom sili svećenike na suradnju. Ako ne ide direktno preko UDB-e, onda preko Komisije za vjerske poslove, ili „UDB-e u rukavicama“, kako su neki svećenici nazivali tzv. „Vjersku komisiju“, na čijem čelu je stajao režimski svećenik, ministar i predsjednik Komisije, Svetozar Ritig, a potom provjereni pojedinci, uglavnom iz režimskog udbaškog kadra.

Ključnu ulogu imaju referenti UDB-e. Osobito su poznati Milunović i Ilej. Iz dokumenata se naziru nužni uvjeti i obećanja, koja su tražili od svećenika zatvorenika. Režim ima svoje ciljeve. On traži politička obećanja, bilo ovako pisano bilo samo usmeno. Tu naziremo zbog čega su neki svećenici pri izlasku iz logora od 1950. do 1953. godine, u prigodi amnestije, morali potpisati da pristupaju u režimsko „udruženje svećenika“ ili da će biti njegovi potajni 26

Zanimljivo je zabilježiti i govorenje svećenika iz kruga dr. Stjepana Kranjčića, Vida Cipriša, Krešimira Ivšića, Srećka Drakslera, Dragutina Žnidaršića, da su dr. Marić i dr. Bakšić proučavali i Statut udruženja svećenika 1949. godine, dakako podalje od očiju javnosti, da se vide eventualne mogućnosti njegove prilagodbe prema Kodeksu kanonskog prava i potom prihvatljivosti sa strane nad/biskupa. To nije uspjelo pa su ostali na snazi: Dekret Sv. Kongregacije koncila od 12. travnja 1949. kao i stavovi naših nad/biskupa „Non expedit“ od 26. travnja 1950. i „Non licet“ od 26. rujna 1952. Borba je bila žestoka i dalje, posebice 1953. godine dok su biskupe napadali, sudili i fizički zlostavljali, a vjernici i svećenici su mnogo trpjeli. Biskupi Salis i Lach dobili su sudske kazne u rujnu 1953. zbog „slučaja Đureković“. O ovome o Mariću i Bakšiću nema traga u pisanim dokumentima. Ili su, moguće, bili zauzeti oko nacrta studija Zakona o vjerskim zajednicama od travnja 1953. godine pa su neke stvari pobrkane?

14

simpatizeri, iako nisu dušom bili za njega, ili makar da će biti lojalni režimu i prijaviti „neprijateljski rad“ u svojoj sredini, ako bi ga bilo. Govorilo se da svećenike puštaju iz zatvora „uz određene uvjete“. Te „usmene lekcije“ na rastanku su uzrokom zbog čega gotovo nitko od mnoštva svećenika robijaša, uz pojedinačne iznimke, nije govorio, a pogotovo nije zabilježio ni riječi o svojoj robiji sve do pada komunizma. Pojedinci su bili mišljenja i 1992. godine da smo prerano izišli u javnost s tim problemom: „Zlato je šutjeti! Od šutnje glava ne boli“, znao je pokoji reći.

Nakon ovako sročenih obveza koje je kanonik dr. Josip Marić preuzeo 23. rujna 1950., mogao je dobiti ukidanje kućnog pritvora. Osim toga, u svjetlu „obveza“, bolje se razumije i dobivanje putovnice mjesec dana kasnije i polazak u Rim s Ivanom Kokotom na proglašenje dogme Uznesenja BDM na nebo… Jasno da to režim uopće nije zanimalo. U pozadini je bilo propitivanje u Državnom tajništvu Svete Stolice i upoznavanje stanja u Zavodu sv. Jeronima u Rimu s kojim režim nije bio zadovoljan.

Spomenuti dr. Antun Ivandija osuđen je zbog šutnje i dosljednosti jer nikoga nije htio teretiti! Osudjen po Vojnom sudu u Zagrebu, sud. br. 742 od 15. X. 1951. godine na 11 godina lišenja slobode s prisilnim radom i na 5 godina gubitka gradjanskih i političkih prava.

Nigdje traga o tome da je Ivandija uhićen još 24. kolovoza 1948. i da je do spomenute presude, 15. listopada 1951., bio u zatvoru, užasno mučen i zlostavljan. Zbog strašne torture tek je za presudu bio malo pridignut te je došao na 46 kg težine pa su ga u kolicima mogli dovesti pred „sud“. – Osudjen je radi dostavljanja izvještaja špijunskog i klevetničkog karaktera papinskoj nuncijaturi u Beogradu, radi umnažanja neprijateljskih ilegalnih letaka, falsificiranja dokumenata, saučestvovanju u pripremama ilegalnog bijega iz zemlje nekih lica i zbog održavanja veze s odmetnicima.27 Režimska konstrukcija do konstrukcije, samo da bi opravdali svoje zlodjelo nad jednim nevinim čovjekom i svoju sramotnu presudu! A radilo se o pismu koje je tipkao po nalogu biskupa Salisa mons. Hurleyu, koje je diktirao dr. Kolarek.

No, ne zaboravimo, Ivandija je bio s duhovnikom Nežićem angažiran oko dokumentacije obrane nadbiskupa Stepinca i sklanjanja kronike ili Stepinčevih dnevnika u skrovište na tavanu Bogoslovije. Tu tajnu nije nikome rekao, osim biskupu Salisu prije svoga uhićenja, iako se posve krivo mislilo da je moguće Ivandija u mukama to otkrio.28 Naprotiv, dok su dnevnici bili u rukama komunističke vlasti, Ivandija je dobivao batine, ali nije ni pisnuo, niti ikoga teretio.

U tom kontekstu borbe komunističkog režima protiv Crkve, pritisaka na utamničenog nadbiskupa Stepinca i ucjena na biskupa Salisa i vodstvo Nadbiskupije, treba gledati i na montirani proces „zagrebačkim bogoslovima“ od rujna 1950., dok nije 22. svibnja 1951. na Okružnom sudu u Zagrebu konačno bila podignuta optužnica. Kad je na političkoj razini zaključeno da se Bogoslovija u Zagrebu neće zatvoriti, četrnaest bogoslova bilo je osuđeno na zatvorske kazne od 8 do 13 godina, a uz njih duhovnik dr. Josip Salač i vicerektor prof. Franjo Talan.29 Prozvali su ih ilegalnom terorističkom organizacijom s ciljem rušenja države i društvenog uređenja. Tada je i rektor Bogoslovije dr. Franjo Šeper morao otići s Kaptola za župnika župe Krista Kralja u Trnju, u Zagrebu. Umirovljeni biskup u Đakovu Antun 27

Stjepan RAZUM, Osuđeni vjerski službenici u Hrvatskoj u razdoblju od 1944.do 1951.godine. Doprinos hrvatskom žrtvoslovlju, Tkalčić 11./2007., str.339-340.

28 Josip VRANEKOVIĆ, Dnevnik – Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca.

Knjiga I., Zagreb, 2006., str. 17-18.

29 Stjepan KOŽUL, Martirologij Crkve zagrebačke,. Prometej, Zagreb, 1998., str. 507-529.; Vladimir ŠUBAT, Kako je došlo do osude zagrebačkih bogoslova 1951 .godine, Glas Koncila, broj 22/2004. od 30. svibnja 2004., str. 25.; Juraj KOLARIĆ, Značenje Sjemeništa u povijesti Zagrebačke crkve i hrvatskoga naroda, SVZN, broj 34./2007., str. 218.

15

Akšamović prenio je poruku komunističkih vlasti i dr. Svetozara Ritiga o mogućem zatvaranju Bogoslovije ako Šeper ne bude „udaljen“ iz Bogoslovije i Kaptola, što je biskup Salis proveo, nadajući se mirnom i redovitom daljnjem djelovanju odgojne ustanove Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa.

Tih godina nastojalo se svim sredstvima „izvlačiti“ bogoslove iz Bogoslovije, a unutar Komisije za vjerske poslove bio je osnovan fond za financiranje bogoslova koji su napustili Bogosloviju. Pače, od 1957. do kraja 1958. godine taj fond je potrošio 1,300.000 dinara.30 Biskup Salis se dobro i hrabro držao sve vrijeme svoje uprave do dolaska na upravu nadbiskupa koadjutora dr. Franje Šepera u rujnu 1954. godine. Tada se zahvalio i više nije želio biti u službi generalnog vikara. Tu službu uz nadbiskupa koadjutora Šepera vršit će pomoćni biskup dr. Josip Lach i u rujnu 1954. imenovani kanonik dr. Stjepan Bakšić, sveučilišni profesor dogmatske teologije, koji je bio osoba punog povjerenja.

5. PORUKA SVEĆENICIMA HODOČASNICIMA Draga braćo svećenici!

Ove smo godine o blagdanu Srca Isusova od Kongregacije za kler dobili Poruku za Svjetski dan molitve za svećeničko posvećenje. U njoj su stavljeni naglasci na naš duhovni i molitveni život u ovom vremenu pomamnog materijalizma i hedonizma, aktivizma i rastućeg sekularizma.31 Svećeničko je zvanje poziv na svetost u onom obliku koji proistječe iz sakramenta reda. Duhovnost, molitva, poklon, lectio divina, euharistija i sakramentalni život, dnevno prijateljstvo s Isusom, Dobrim Pastirom, kao i pobožnost svetoj Bogorodici Mariji.

Na to nas potiče i primjer bl. Alojzija Stepinca! Upravo je on na najbolji način ostvarenje te poruke i pouke! Čitao sam negdje zanimljiv tekst jednog našeg biskupa,32 o odnosu prema svećenicima i vjernicima, koji govori o svjesnom pristajanju na vjernički i svećenički život, o ucijepljenosti u Krista, u crkvenost, u svoje župne zajednice, dinamičnim uključivanjem svojim sposobnostima u nastojanja Crkve… Traži se i napor i određena žrtva. No, Evanđelje ne tuguje zbog nekog odricanja, nego se raduje zbog darovanosti… Crkvu ne treba gledati kategorijama političke veličine, društvenih utjecaja, velikih organizacija… Crkva nije u toj kategoriji i zbog toga je često ne razumiju ili je zlonamjerno tumače. Pa učimo se iz povijesti, još tamo od masonskog prosvjetiteljstva i jozefinizma, čemu su, nažalost, „kumovali“ i neki crkvenjaci, na Crkvu se gledalo kao na isključivo društvenu organizaciju; korisnu kad je ona mogla nekoga poduprijeti politički, odnosno kulturni i materijalni napredak društva; nekorisnu kad je propovijedala vjeru, molitvu i duh Evanđelja! Totalitarni sistemi 20. stoljeća, pošli su još korak naprijed u nasilju i gaženju Božjih i ljudskih prava, vjere i Crkve, onemogućivanjem da vrši svoje poslanje vjere i općeg dobra. S tom opakom ideologijom Crkva se susreće još i danas jer se ona javlja i djeluje, samo pod drugim imenima, ali s istim ciljem! Zbog toga ističemo: Crkva je zajednica ljudi koji su oduševljeni Evanđeljem… Ona želi biti sudionica božanskog djelovanja u svijetu svojom vjerom i svojim služenjem…. To je želio biti svojom žrtvom, služenjem i životom nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac, i u 30

Miroslav AKMADŽA, Katolička Crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966, Rijeka, 2004., str. 148.

IKA, broj 19/2008. od 14. svibnja 2008., str. 31-32.

32 Intervju s mons. Ivanom Šaškom, pomoćnim biskupom zagrebačkim: Sinoda će pridonijeti rastu svijesti o sakramentalnosti Crkve. Razgovor vodio: Mihael Sokol. Sinoda. Glasnik Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, Duhovi 2008., Godina IV, broj 4, str. 8-10.

31

16

vrijeme slobodnog pastirskog djelovanja, i u vrijeme tamnice ovdje u Lepoglavi, i u vrijeme kućnog pritvora u Krašiću, do smrti. Fiat voluntas Tua! Došli smo ovamo… Ovo je jedan spomen, memorija upisana u našu dušu, ali još više dinamična i živa napetost i životna povezanost s nadbiskupom i kardinalom Alojzijem Stepincem, koji je blažen i živi u živome Bogu… Naša Crkva osjeća da je njegovo očitovanje Krista još uvijek svjež govor u konkretnosti naših okolnosti življenja Evanđelja. Sveci nam pomažu da budemo kritični prema svojem poslanju u vremenu; da iznova osjetimo poticaj svjedočenja u okolnostima koje su naše i bliske, koje su nam poznatije, a opet nadpovijesne…

Ovo je prigoda da uvijek iznova otkrivamo nove vidike značenja blaženog Alojzija Stepinca za našu Crkvu, ali i sveopću Crkvu, izvan domovine Hrvatske… Razne magle podvala i laži, kojih smo se naslušali i tijekom ove godine, treba i nadalje lomiti kako bi Blaženikov lik zasjao na europskoj i svjetskoj sceni u punom sjaju svoje duhovne veličine, kako bi se vidjelo da je blažen, tj. da je „bio na pravom mjestu“ i govorio govorom istine, obrane Božjih i ljudskih prava, čestitosti i svetosti…. Borio se za slobodu čovjeka i Crkve, za slobodu poslanja, a ne za privilegije ili osobna promaknuća.

110. je obljetnica Stepinčeva rođenja i 10. obljetnica, kako ga je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim u Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke, 3. listopada 1998….

Osuđen od komunističkog suda s 48 godina života kao „ratni zločinac“ i „narodni izdajnik“.

Za njim su se zatvorila vrata lepoglavske tamnice 19. listopada 1946., a izišao 5. prosinca 1951. Ovdje je Blaženik proboravio 1874 dana specijalne izolacije… Ovdje je u dnevnoj misi i molitvi prikazivao žrtvu svoga trpljenja i života za Crkvu i svoj narod… Tu je revno radio, pisao i prevodio… Došao je u Krašić s trudom svoga rada i žrtve… Došao je načet neizlječivom bolešću… Iako je tada bio u 54. godini života, nije čudo što je organizam reagirao, nakon svega što je podnio tijekom svoga pastirskog služenja i progona. Čudesno je da nije klonuo duhom niti se predavao. Soli Deo! Na koljenima je bio samo pred Bogom!

On, njegova časna osoba, njegov blaženi život, to je za nas svećenike i Kristove vjernike mjerodavno. Zbog toga smo danas i govorili rječnikom činjenica i dokumenata. Nisu mjerodavni oni koji i danas idu u neke svoje ideološke interpretacije naknadne pameti, koji ne poštuju činjenice i dokumente, pa dosljedno ne poštuju žrtve i ne osuđuju zločine komunizma.

Oni gaje selektivne pristupe žrtvama kako bi opravdavali zločine drugim zločinima. Oni bi i danas nametali svoje jednoumlje starim udbaškim pamfletom i antiknjigom ostarjelih udbaša i njihovih mlađih simpatizera, promicatelja ideološke i klasne mržnje. Oni ne mogu dopustiti mir i rad struci, mlađem naraštaju istražitelja i povjesničara, koji nisu na crti stare partijske matrice, pa zbog toga unaprijed idu svojim mentalitetom etiketiranja bez dokaza!

O žrtvama i zločinima govorili su naši uzorni pastiri od 1941., preko BKJ, HBK, i svega onoga što je činio i što čini područni biskup u Požegi… Istina je najbolja obrana. Dok je nadbiskup Stepinac doznao detalje o Jasenovcu i umorstvu slovenskih svećenika od preživjelog svećenika Antona Rantaše, koji je bio u logorskoj bolnici i ostao živ, pa pušten na slobodu, Nadbiskup je odmah reagirao, što se često citira, ali i zatražio „da se zločinci izvedu pred sud“! Sve zločine, svih strana, osudili su još u vrijeme komunizma više puta naši biskupi. Nisu im trebale europske deklaracije da ih potaknu na osudu svih zločina, kao našim „antifašistima“, koji to jedva promucaju i brzo dodaju, ali…! Još uvijek nemaju snage osuditi zločine i fašizma i komunizma. Sadašnji zagrebački Nadbiskup, i tada predsjednik HBK, odredio se jasno na Bleiburgu i o žrtvama Jasenovca i križnih putova… Rekli su svoje u izjavama za javnost i viši redovnički poglavari i poglavarice, i „Justitia et pax“ BK Bosne i

17

Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. Govorio je objektivno i jasno naš katolički tisak, na čelu s Glasom Koncila. Istina je najbolje obrana!

Mi smo danas došli kao hodočasnici na sveto mjesto trpljenja blaženog pastira Crkve zagrebačke. Na sveto mjesto trpljenja i nekih uzornih svećenika (Ivandije, Pavunića, Borića…) i bogoslova Zagrebačke nadbiskupije… Na sveto mjesto trpljenja i brojnih Kristovih vjernika laika, koji su ovamo došli zbog vjere ili svoga uvjerenja savjesti ili kao politički zatvorenici… Dobro se prisjetiti da je kroz KPD Lepoglavu od 1945. do 1990. prošlo preko 50.000 osuđenika, od kojih je oko 12.500 političkih.33 Poći ćemo i na jednu od postaja Križnoga puta, u Macelj, gdje se po svjedočenju djelatnika Vojne OZN-e Mladena Šafranka te gospodina Frana Živičnjaka nalazi oko 130 masovnih stratišta s oko 13.000 žrtava, a što smo obišli već u travnju 1991. godine.34 To su tragovi učinjenoga i posvjedočenoga, tragovi savjesti i svetosti, tragovi nade za budućnost.

Uskrsli Krist, nakon muke i smrti na križu, po anđelu govori ženama: „Ne bojte se! Znam da tražite raspetog Isusa. On nije ovdje. Uskrsnuo je kako je rekao! (…) Krenite žurno i recite njegovim učenicima: Uskrsnuo je od mrtvih i, eto, pred vama ide u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti“ (Mt 28, 5-7). Vratiti se u cvjetnu Galileju! Vratiti se u dane prvih susreta s Kristom!

Vratiti se u svoja svježa jutra nepomućenih svećeničkih ideala i zanosa! U dane prve odanosti svome Učitelju i Gospodinu i revnosti za Božju stvar. U dane prvog i čistog poljupca Božjem oltaru, koji se pamti!

Pogledajmo na koncu Blaženika u njegovoj cvjetnoj Galileji od 1934.-1946. godine.

6. PRED NAMA ĆE TAMO GDJE JE CVJETNA STRANA GALILEJE! Ako pogledamo njegove brojne pastoralne pothvate, uočavamo njegovu nazočnost u narodu, vjerom i nadom. Uvijek vjera i nada…, jer njome želi liječiti beznađe i tjeskobu, osrednjost i malodušnost, i kod svećenika i kod vjernika!

On je bio istinski provoditelj u život Prve sinode Zagrebačke nadbiskupije.

On je za obnovu Crkve i naroda trebao mlade i revne svećenike i organizirane vjernike laike.

Zbog toga je već 1935. tražio novog rektora i duhovnika u Bogosloviji, a u sjemenište na Šalati nije ni išao, dok je ondje bio rektor dr. Fran Barac. Želio je dubok vjerski, duhovni i crkveni odgoj novog naraštaja! Zbog toga je radio na Katoličkom pokretu i Katoličkoj akciji na svim razinama. Zbog toga se bori za katolički tisak, za Karitas i uvodi Tjedan karitasa u Došašću. Uvodi Socijalni tjedan, osniva župe u Zagrebu, na ondašnjoj periferiji, između željezničke pruge i Save. Predvodi kanonski pohod župa, razne svečanosti i jubileje. Podržava Marijine kongregacije svih staleža i apostolat redovničkih zajednica. Tu je i 20 održanih Euharistijskih kongresa diljem Zagrebačke nadbiskupije. Svagdje je on, ponizni i voljeni pastir. Pješači sa svojim narodom na Mariju Bistricu i u Remete, kleči po župnim crkvama i adorira pred Presvetim s pobožnim vjernicima, u svibnju i listopadu ide od župe do župe o Zagrebu, kleči pred likom svete Bogorodice i predmoli narodu krunicu… Tko ga ne poznaje, tko nije osjetio njegovu blizinu i dušu, tko ga može osuditi…i oblatiti?

33

Augustin FRANIĆ, KPD Lepoglava mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika, Zagreb, 2000. Autor je obrađivao razdoblje 1945.-1990.

34 Stjepan KOŽUL, Martirologij Crkve zagrebačke, Prometej, Zagreb, 1998., str. 183-197, 698-705.; Fran ŽIVIČNJAK, U vječni spomen na hrvatske vojnike, svećenike i franjevce i sve hrvatske mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i Oroslavlju, Zagreb, 1998.

18

Svečanosti su bile uvijek osmišljene i sadržajne, praćene programom i staleškim zborovanjima na kojima se isticala vjera, Bog, Isus Krist, Katolička crkva, vjernost Apostolskoj Stolici sv. Petra u Rimu, čuvanje od pomodnosti i novovjekih zabluda i opasnosti, važnost Karitasa, katoličkog tiska, pučkih misija, katoličkih društava, kongregacija i Katoličke akcije. Promicale su se pobožnosti vezane uz euharistiju, bl. Djevicu Mariju i jubilej pokrštenja Hrvata. Bile su tu prigodne izložbe, nastupi zborova, procesije, adoracije pred Presvetim, večernje bakljade i nastupi vrsnih propovjednika. To su bile uporišne točke evangelizacije Zagrebačke nadbiskupije od njegova uzornog i blaženog pastira Alojzija dok je obilazio gradove i sela. Pratio ga je sadržaj i program! Zbog toga su ga pratili ugledni i sposobni svećenici i svjetovnjaci, angažirani katolici laici iz „Domagoja“, iz „Križara“ i „Križarica“, iz Katoličke akcije svih staleža i uzrasta, koji su govorili i promicali organizirani katolički život, katolički Karitas, katolički tisak i život sukladan katoličkim načelima za svaki stalež. To je bio onodobni način promicanja, kad još nije bilo elektroničkih medija, kršćanske vrjednote, kultura i zauzet kršćanski i vjerski život. Način i sredstva danas mogu biti drugačija, ali cilj nam je isti: dobro čovjeka, obitelji, naroda i društva, dobro Crkve i duhovni preporod svijeta! Nadbiskupovi govori i propovijedi bili su usmjereni na obnovu vjere, na vjernost Bogu, Isusu Kristu i Katoličkoj crkvi. Zbog toga se u javnosti treba osloboditi nametnutog „udbaškog sindroma“, koji promiču razni ideologizirani novinari još od vremena procesa do danas, o nekom Kaptolu i Kaptolskoj crkvi. Termin je i u ono doba biran od neprijatelja Crkve ciljano: Kaptol, kao onodobna veleposjednička ustanova te dosta omražena zbog prioriteta zemaljskih interesa. Postoji samo jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva, ucijepljena po svojim zakonitim i ravnopravnim institucijama u pojedinim narodima i državama. Zbog toga treba odgajati ljude i novinare, treba znati što je Katolička Crkva, što HBK, što pojedina nad/biskupija i njezine institucije, što je župa, redovnička zajednica i slično, a ne nekakav Kaptol kojemu oni daju do danas negativno značenje. Po mome, kod blaženog Stepinca ne bi prošao ni izraz „Stepinčeva Crkva“ jer on nije nikada želio biti lider i vođa, niti je oko sebe gradio karijeristički duh, već duh rada, žrtve, zajedništva i svetosti. On je bio zaljubljenik u Kristovu Crkvu: Što više živim i gledam sudbinu Crkve, to mi je draža! O velika si Crkvo Božja!35 On je poticao štovanje euharistije, podržavao svećenike adoratore Presvetom, promicao ozbiljno i muževno štovanje presvete Bogorodice, a u središte molitvenog i sakramentalnog života postavio je brojne Euharistijske kongrese. Govor mu je bio jasan, slikovit, nadahnut Svetim pismom, s praktičnom primjenom. Dio njegovih pastirskih aktivnosti otkrivaju nam i knjige Milivoja Kovačića za Podravinu36 i brojni opisi dekanatskih euharistijskih kongresa postulatora Jurja Batelje.37 Tu se lako uočava tijesna povezanost nadbiskupa Stepinca sa svojim svećenicima i vjernicima, koji su ga svečano dočekivali kuda god je prolazio i dolazio.

Bio je voljeni pastir svoga naroda. Svojim primjerom, neumornim radom, pobožnošću i žarom za Boga, Crkvu i narod – snagom molitve, Božje riječi i milosnog posvećenja – pripremao je križem i radom narod i Crkvu u Hrvata za nova vremena u desetljećima totalitarnog komunizma, kada će trebati trpjeti i svjedočiti do krvi, da ustraje u vjernosti, u Božjoj istini, slobodna za Boga i duše, pa makar i uz cijenu poniženja i trpljenja, što su također glavne odrednice životnog puta svakog Kristova svjedoka. On je blaženik i mučenik Kristove Crkve.

Zbog toga nemojmo suzivati ni Crkvu, ni Blaženika na nečije slogane, zastave i potrebe! Nije nadbiskup Stepinac sustao ni u ratu, ni nakon rata, dok god je mogao. Prisjetio se toga u 35

Kardinal Alojzije Stepinac izgovorio je ovu rečenicu 24. studenoga 1959., prema zapisu župnika Vranekovića.

Milivoj KOVAČIĆ, Dr. Alojzije Stepinac u Koprivnici i podravskim župama, Koprivnica, 2007.

37 Dovoljno je samo prelistati Glasilo Postulature za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca zadnjih godina, na temu Euharistijskih kongresa diljem Zagrebačke nadbiskupije.

36

19

svojoj propovijedi 1976. godine na Mariji Bistrici vrhbosanski nadbiskup i metropolit dr.

Smiljan Franjo Čekada, koji je kao skopski biskup bio propovjednik na Zavjetom hodočašću grada Zagreba nakon rata: „Još se je pušila krv s naših njiva, još su jecala srca, još je plakalo svako oko, još su zjapile ralje mržnje i bolnih rana…“, a narod je sa svojim Pastirom hodočastio, molio i tražio utjehu, svjetlo i nadu za budućnost!

Zbog toga budimo vjerni zavjetu blaženog Alojzija Stepinca. Vjerni Isusu Kristu, vjerni svetoj Bogorodici Mariji, vjerni Petrovim nasljednicima! Kad je kralj tiranin rušio sve institucije hrvatskoga naroda, posebice od 1929. godine, nadbiskup koadjutor je izrađene krune u stilu narodnih hrvatskih vladara s nadbiskupom Bauerom stavio na lik Majke Božje Bistričke i Isusa i rekao naš zavjet vjernosti svetoj Bogorodici, Isusovoj Majci Mariji na Mariji Bistrici 7. srpnja 1935.: “Obećavamo da ćemo ti ostati vjerni i iskreni štovatelji! Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumjele rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše! Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatila polja naša, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!”

Da, obnovit ćemo taj zavjet danas, hodeći njegovim stopama patnje i križa, danas u ovoj povijesnoj crkvi velike i Bezgrešne Majke, Svete Bogorodice!

Poznati pjesnik isusovac o. Milan Pavelić u svojoj je pjesmi, kao prigodnoj čestitki kod imenovanja mladog Stepinca za nadbiskupa koadjutora, pogodio srž i bit njegova budućeg biskupskog služenja: “Krvavog će znoja mnogu prolit kap,/ Udarit će ljuto pastirski ga štap,/ Bodljikama oštrim mitra će procvasti,/ Nadbiskupski prijesto u križ će izrasti./ Njegov program ti si, Kriste raspeti!”

Doista, bio je čovjek osjetljive i nepotkupljive savjesti, utemeljene u istini Kristova Evanđelja i križa. Bio je „tvrđa vjere“, reći će blagopokojni kardinal Franjo Kuharić u kanonskom procesu. Za svetu vjeru bio je spreman svaki čas umrijeti. To se i obistinilo 10. veljače 1960. kad je na samrtničkoj postelji u Krašiću izgovorio svoje posljednje riječi: “Fiat voluntas Tua! – Neka bude volja Tvoja!” Bog ga je primio u okrilje svoje slave!

O vi, sveti Božji mučenici! Zvijezde koje ne zalaze i ne tamne! Koje najavljuju novi dan i bolji početak u Duhu Svetom! O vi, svjedoci Krista i njegove raspete Ljubavi! O vi, pokazatelji vjernosti, žrtve i postojanosti, mimo ljudskih obzira i sitnih interesa, jer vas ništa, “ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni visina ni dubina, ni ikoji drugi stvor, neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našemu” (Rim 8,38-39). Molimo vas da nam izmolite živu i jaku vjeru, nepokolebivu nadu i žarku ljubav prema Isusu i svetoj Crkvi! Da nam pomognete da danomice, svjesno i predano, nosimo svoj križ zauzetog rada, dužnosti i odgovornosti u našem svećeničkom služenju, u Crkvi Božjoj, za dobro svoga naroda i svakoga čovjeka kako ne bismo bili dio pustinje svijeta, već da živa vjera, molitva, zrela duhovnost i crkvenost, Evanđelje i sakramenti budu temelj za naš osobni život i naše poslanje, ali i za naš socijalni, kulturni i karitativni rad! Da nas ohrabrite za radosni i darovani život i predano svjedočenje kako bismo snagom Duha Svetoga najavljivali novi dan i proljeće kršćanskih vrjednota, i naše Crkve i našega naroda.

Svima hvala!

20