feljton_2005_40

IZ RIZNICE HRVATSKE SREDNJOVJEKOVNE PISANE KULTURE

(1)

Kulturni procesi »na ugaru antičkoga tla« H

rvatska pisana kultura jedan je od važnijih dijelova ukupne hrvatske kulture. Ona obuhvaća djela koja su različita po načinu pisanog izražavanja: natpise na kamenim spomenicima, grafite na graditeljskim objektima, rukopisna djela, tiskane knjige... Među djelima pisane kulture mogu se uočiti djela različita po pripadnosti književnim vrstama, odnosno vrstama drugih stručnih područja, kao što su: pjesme, pripovijetke, romani, drame, odnosno misali, brevijari, evanđelistari, molitvenici, rječnici, gramatike, enciklopedije, leksikoni, priručnici, zbornici, statuti... Djela pisane kulture pripadaju i različitim stručnim područjima, kao što su:

Dobrotom izdavača »Veda« d.o.o. (Križevci, Zakmardijeva 21, tel. 048 712-982) objavljujemo izbor iz prvoga dijela, posvećenog srednjemu vijeku, monumentalnoga izdanja »Hrvatska pisana kultura« autora Josipa Bratulića i Stjepana Damjanovića. Knjiga, kojoj je puna cijena 360 kn, može se naručiti kod izdavača i dobiti 20 posto popusta

10. stoljeća kada će se dalmatinske biskupije vratiti pod rimsko vrhovništvo. Iz toga su stoljeća i prve vijesti o »Metodijevoj doktrini« (na splitskim sinodima 925. i 928) što znači da su tekstovi hrvatskih glagoljaša već jako primijećeni. Dodir hrvatske kulture s djelom solunske sv. Braće, tj. Konstantina, koji je u samostanu dobio ime Ćiril, i Metoda, kojemu krsno ime ne znamo, obično se drži onim trenutkom kada počinje proces koji nazivamo hrvatskom književnošću.

No, ne smijemo zaboraviti na hrvatsku latinističku književnost koja je starija od spomenutoga trenutka. Njezin se kontinuitet nije prekidao te je supostojala s onom hrvatskom književnošću koja se ostvarivala Višeslavova krstionica - jedinstveni spomenik hrvatskoga na hrvatskom, kršćanskoga svjedočanstva staroslavenknjiževnost, jezikoslovlje, teolo- skom i na jeziku sastavljenom od gija, povijest, pravo, ekonomija, elemenata jednoga i drugoga. politika...

Latinski je izražavao civiliza-

hova vladanja. To su i prve pouzdane vijesti o ranoj povijesti Hrvata u novoj postojbini. Neki povjesničari smatraju da su Hrvati u današnju našu domovinu došli kasnijom doseobom, organizirali Slavenima državu, zemlji i narodu dali svoje ime, a za uzvrat primili njihov slavenski jezik. Doista, od ranoga razdoblja hrvatske povijesti pa do 19. stoljeća podjednako se javlja i slavensko i hrvatsko ime, jednako za narod, jezik i zemlju.

U ranom razdoblju hrvatske povijesti zabilježena su imena hrvatskih vladara: Trpimira, Mutimira, Branimira i drugih knezova. U Čedadskom evanđelistaru (Cividale del Friuli, Italija) zabilježena su imena hodočasnika, hrvatskih knezova i njihove pratnje: Trpimiru se pridaje naslov gospodin (»domino Tripimero«), a uz njegovo ime još su zabilježeni: Bribina, Terpimer, Petrus, Dragovid, Presila. Uz tekst evanđelja zapisana su i imena kneza Branimira i njegove žene Maruše. Na dvoru kneza Trpimira boravio je i prognanik, benediktinac Gottschalk, i o tome dao važno svjedočanstvo. Gottschalk je u svom zapisu Trpimira nazvao kraljem (rex). Važan natpis iz Muća Gornjeg, s prekrasno uklesanim sloviVrijeme Pismom je određen kulturološki položaj onovreme- ma, datiran je i ne Hrvatske: politički i crkveno-upravno pripada za- spominje kneza i prostor Branimira i goVeć u 5. sto- padnom, rimskom kršćanstvu, te je označen latin- dinu - 888. Na skim jezikom u bogoslužju i latinskim pismom u ljeću Slaveni su njemu nalazimo se naselili sje- upravi i crkvenim poslovima. Uz to u Hrvatskoj se već pokušaje suverno od Duna- proširilo slavensko bogoslužje i duhovna i kulturna stavnoga koriva i počeli upaštenja latinskobaština sv. Braće - sv. Ćirila i Metoda. dati u Panoniju i ga jezika, s asoDalmaciju - dvije stare provincije nancama i aliteracijama. U drucijske potrebe najviših slojeva nastale dijeljenjem još starijega hrvatskoga društva, u srednjem gom natpisu, s njegovim imeIlirika. U 7. su stoljeću već zauzenom, povezano je i ime njegova vijeku i kasnije. li znatan dio toga prostora. Tada naroda: »Branimiro com(es) dux su u Panoniji uslijedili procesi Dominacija latinskoga Cruatoru(m) cogit(avit)«. Pisma miješanja s domorodačkim iliriz papinske kancelarije prate ove sko-keltskim i potom s mađar- jezika i latinice prve hrvatske kamene spomeskim stanovništvom te procesi Kad su Hrvati, u velikoj seobi nike. Črnorizac (monah, redovasimilacije priobalnoga romani- naroda u srednjem vijeku, poče- nik) Hrabar opisao je to rano razziranoga stanovništva i »Vlaha« li stizati na prostor Panonije i doblje ukorjenjivanja pisma, lau unutrašnjosti. Ti i drugi proce- Dalmacije, staroga Ilirika, to jest tinskoga i grčkoga, u slavenske si dovest će do oblikovanja hrva- na prostor današnje Hrvatske, narode: »Prije, dakle, Slaveni ne tskoga naroda. S pravom je Ra- sreli su se s kršćanstvom i s kr- imahu pisma, nego crtama i uredoslav Katičić isticao da je riječ o šćanima koji su nakon brojnih zima brojahu i gatahu, jer bijahu slavenskom narodu »koji je izra- barbarskih provala i razaranja pogani. Pokrstivši se, truđahu se stao na ugaru antičkoga tla«. Na- bili raspršeni, ustrašeni i nepo- slavensku riječ zapisati rimskim ime, taj je ugar bio temeljem vjerljivi prema novim susjedima. (to jest: latinskim) i grčkim piskontinuiteta kulturnih procesa Novi su se doseljenici sreli i s pi- menima, bez sustava«, te nabraja na području rimske Dalmacije za smom; kršćanska religija jest re- one riječi u kojima se slavenski koji znamo da je postojao mada ligija pisma, Svetoga pisma, a glas ne može jednostavno preiz 7. i 8. stoljeća nemamo izrav- pismom su bili označeni sveci na nijeti tim slovima, prvenstveno nih potvrda za to. Velike će pro- slikama u crkvama, grobovi misleći na grčki alfabet u kojem mjene nastati u sljedećem, 9. sto- umrlih i natpisi na javnim građ- se onovremenim slovima ne moljeću: mirom u Aachenu 812. bi- evinama. Mogli su vidjeti i an- že napisati ni središnji slavenski zantski je car priznao Karla Ve- tičke spomenike s latinskim i Evangeliarium Spalatense likoga zapadnim rimskim ca- grčkim uklesanim natpisima, ali rem, ali je držao vrhovništvo nad to sigurno tada nije posebice za(Splitski evanđelistar) najstadalmatinskim gradovima. Dugo- nimalo ni njihove kršćanske surija je sačuvana rukopisna trajni proces pokrštenja Hrvata građane, pa tako ni njih. Zaniknjiga u Hrvatskoj, odnosno koji je počeo u 7. stoljeću prib- manje za pismo išlo je zajedno sa najstariji pergamentni koližio se početkom 9. svomu kraju zanimanjem za kršćansku vjeru, deks. Novija istraživanja date počinje uređen crkveni život i koju su prihvatili najprije predtiraju Splitski evanđelistar u s njime intenzivnija latinska pi- stavnici vlasti, knezovi, te su i 6-7. st. Pisan je u Splitu razsmenost u nekim dalmatinskim prvi hrvatski spomenici latiličitim pismima, kao što su: gradovima. No, činjenica da će ničkoga pisma kneževske isprarimska kurziva, karolina, kroz naše područje prolaziti gra- ve i natpisi na njihovim građevigotica, i to većinom latinskim nica među moćnim carstvima nama - crkvama, koje su podigli jezikom, ali početak Evannipošto nije bila nevažna: ta će i samostanima koje su utemeljiđelja po Ivanu napisan je granica uz ostalo priječiti i stva- li. Redovnici benediktinci zapigrčkim jezikom i latinskim ranje jedinstvenoga kulturnoga sali su, i u kamen uklesali, imepismom, a čitao se na Božić. područja i morat će se čekati do na knezova, odnosno godine nji-

Glas Koncila

Gk-24-25.p65

religijski pojam: Bog (Grci su tada B - beta izgovarali V - vita).

Tako je pismom određen kulturološki položaj onovremene Hrvatske: politički i crkveno-upravno pripada zapadnom, rimskom kršćanstvu, te je označen latinskim jezikom u bogoslužju i latinskim pismom u upravi i crkvenim poslovima. Uz to u Hrvatskoj se proširilo slavensko bogoslužje i duhovna i kulturna baština sv. Braće - sv. Ćirila i Metoda - a to je proželo, u ranom razdoblju hrvatske povijesti, velik dio hrvatske kulture glagoljičnim pismom i slavenskim bogoslužjem.

Latinski epigrafski spomenici Latinskim pismom (latinicom) u tome ranom razdoblju hrvatske pisane kulture, osim kneževskih i kraljevskih isprava i papinskih pisama, zapisana su imena hrvatskih knezova na oltarnim pregradama (septumima) i nadvratnicima, dakle na onim mjestima gdje se najlakše vidi pripadnost kršćanskomu kultu pojedinca (kneza) i zajednice (naroda). Iz toga je ranoga razdoblja i jedinstveni spomenik hrvatskoga kršćanskog svjedočanstva Višeslavova krstionica s dugim znakovitom latinskim natpisom: »HEC FONS NEMPE SUMIT INFIRMOS UT REDDAT ILLUMINATOS. HIC EXPIANT SCELERA SUA QUOD DE PRIMO SUMPSERUNT PARENTE...« (Ovaj zdenac prima nejake da ih vrati prosvijetljene. Ovdje se peru grijesi primljeni od prvoga roditelja ...)

Krštenjem se urasta u kršćansku zajednicu, ali i u kulturu.

Smrću se prelazi u slavnu Crkvu.

Nadgrobni natpis kraljice Jelene iz nekadašnjega Mauzoleja hrvatskih kraljeva u Solinu upravo to hoće potvrditi i posvijestiti svima onima koji navraćaju u tu crkvu.

Na sarkofagu sv. Anastazije i biskupa Donata u Zadru, i posebice na sarkofagu osnivača samostana u Sumpetru kod Splita, Petra Crnoga, novo shvaćanje pjesničkoga jezika snažno je prisutno: asonance i aliteracije svjedočanstvo su sazrijevanja latinskoga jezika u hrvatskoj sredini.

Na sarkofagu Petra Crnoga govori prolazniku, pritom, nekoliko fiktivnih ili stvarnih osoba: natpis, sam vlasnik groba - Petar Crni, opat samostana i pisac koji je epitaf sastavio. Već početnim

Nastavlja se

25

BROJ 40 ! 2. LISTOPADA 2005.

25

stihovima, s leoninskim srokom, vidi se koliko je latinski jezik uznapredovao u hrvatskoj sredini: »TAM SORDENTE DOMO PERSPICE QUOD SIT OMO! / IN REBUS STULTIS STUDUI NICHIL UTILE MULTIS.« (Taj gnusni dom gledaj i shvati, čovječe, što si! / U ludim sam stvarima život cijeli stratio.)

Petar Crni (Gomai) dao je upisati u knjigu svojih prihoda i rashoda te drugih gospodarskih podataka brojne vijesti; to je znamenita knjiga kaligrafske karolinške minuskule - Iura sancti Petri de Gomai - supetarski kartular i jedinstven dokument o društvenoj, gospodarskoj i nacionalnoj povijesti Hrvata u zaleđini Splita s kraja 11. stoljeća. Sličnog je značenja i Kartular svetoga Benedikta iz Splita, a zatim i dragocjeni Registrum privilegiorum sanctae Mariae - za ženski benediktinski samostan u Zadru. Na natpisu prokonzula Grgura, iz Zadra (oko 1035), zaživjela je nova poetika još jače, s glasnijim asonancama i aliteracijama: »O PRINCEPS PETRE PRINCIPUM, CAELESTIS AULE CLAVIGER / DEVOTIONIS SUSCIPE MUNUSCULUM QUOD VOVERAM.« (Petre, prvače prvaka, ključonošo nebeskoga dvora, / primi danak moje odanosti koji sam zavjetovao.)

Na ciboriju u porečkoj bazilici, koji je podigao biskup Oton 1277, nalaze se na četiri strane napisani i lijepo uklesani latinski stihovi na čast Bogorodice i sv.

Maura. U elegijskim distisima prisutan je leoninski srok, asonance, aliteracije, a posebno su te jezične igre prisutne u stihovima pobožne odanosti Djevici Mariji: »HEC QVICVNQVE LEGIS, DIC O VIRGVNCVLA MVNDA / CVI NE PRIMA FVIT, NEC SVCESSVRA SECUNDA / ET TV SANCTE DEI MARTIR, CELEBERRIME MAVRE / PRO NOBIS CHRISTI VOX, INTERCEDAT IN AVRE. / VT DIVINVS AMOR LVSTRET PRECORDIA TVRBE / ET DVLCIS PACIS, CONCORDIA CRESCAT IN VRBE.« (Ti koji čitaš reci: o Djevičice prečista, / koja nisi imala prethodnice, niti će te druga naslijediti, / i ti sveti Božji mučeniče, slavni Maure! / Neka nas zagovara Kristov glas na nebu / da bi Božanska ljubav svojim vjetrom očistila srca, / a slatka sloga mira da bi cvala u gradu.)

27.9.2005, 8:06

IZ RIZNICE HRVATSKE SREDNJOVJEKOVNE PISANE KULTURE

(2)

Zlatno doba hrvatske pisane kulture K

amena oltarna ploča može imati natpis - latinski ili glagoljični (kao npr.

Baščanska ploča, oko 1100), a može biti ukrašena i samo simbolima (pentagram) ili prizorima iz Isusova života (kao pluteji iz crkve svete Nediljice kod Zadra). Slikovno pismo nije teže pročitati, naravno, od onoga koje je pisano slovima. Ono prvo otvara velik prostor mašti i priči. Kasnije će se, na freskama, cijela Biblija prenijeti na crkvene zidove. Bit će to pismo za nepismene, odnosno za priproste. Nedugo nakon smrti kralja Dimitrija Zvonimira - čiji nadgrobni spomenik, iz kasnijih stoljeća, kao i nadgrobni natpis kneza Mladena Šubića, govori o tragediji kraljevstva kojemu je kralj ubijen u zločinu protiv njega i zemlje, ljudi i Boga - mijenja se središte politič-

Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru. Papa piše g. 879. latinskim jezikom knezu Branimiru da je na blagdan Gospodinova uzašašća za vrijeme svečane mise blagoslovio kneza, njegov narod i zemlju. To se smatra onovremenim međunarodnim priznanjem hrvatske države.

Papa Ivan VIII. podržavao je i štitio sv.

Metoda u sukobima s njemačkim biskupima te ga je imenovao prvim biskupom koji slavi liturgiju na slavenskom jeziku. ke moći dolaskom mađarske vladarske kuće Arpadovića na hrvatsko prijestolje. U tim teškim godinama promjena poseban položaj uspjelo je izboriti nekoliko gradova, među njima posebice Zadar. Benediktinski samostani, i muški i ženski, središta su kulturnoga djelovanja i kulture pismenosti. Natpisi na grobu opatice Čike i Većenege o tome jasno svjedoče, a njihove knjige govore kako se u Zadru prožimaju utjecaji kršćanskoga Istoka i Zapada, ali je to i poticaj za domaće stvaralaštvo. U tom se stvaralaštvu sa Zadrom natječu i Trogir i Split.

Povijest Splitske biskupije Boreći se za crkveni primat Splitske biskupije i želeći osnutak biskupije dovesti u vezu s apostolskim vremenima, Toma Arhiđakon Splitski (1200-1268) piše o povijesti salonitanske i splitske Crkve, s mnogo dragocjenih podataka o srednjovjekovnoj hrvatskoj državi. Njegovi tekstovi otkrivaju čovjeka snažnoga talenta, ali i neskrivenih strasti, intelektualca velikih ambicija koji se u svojoj sredini teško snalazi među svjetovnjacima, a još teže među crkvenjacima; bio je moralist koji je živio u vremenu velikih promjena (ne uvijek nabolje), u sredini u kojoj je nepravda bila svakodnevnost, u krugovima puka koji očekuje pravdu i među svećenicima kojima je korist i unapređenje u službi važnije od

Glas Koncila

Gk-24-25.p65

Dobrotom izdavača »Veda« d.o.o. (Križevci, Zakmardijeva 21, tel. 048/712-982) objavljujemo izbor iz prvoga dijela, posvećenoga srednjem vijeku, monumentalnoga izdanja »Hrvatska pisana kultura« autora Josipa Bratulića i Stjepana Damjanovića. Knjiga, kojoj je puna cijena 450 kn, može se naručiti kod izdavača i dobiti 20% popusta širenja Božje riječi. Iz Splita je sačuvan velik broj pisanih svjedočanstva, knjiga i natpisa, koji svjedoče o tome ranom životu pisane kulture u gradu i okolici.

Osnutak Zagrebačke biskupije Osnutkom Zagrebačke biskupije, koja je trebala osigurati interese mađarskih vladara u Slavoniji i biti crkveni i politički most prema Dalmaciji i prema otvorenome moru, u onovremenoj Slavoniji postavljeni su temelji za bogatiji razvitak ne samo crkvenoga života

kad se polako utemeljuje i dograđuje buduće kulturno i duhovno središte Hrvatske - Zagreb, s biskupijom (1093/94) kojoj je dana uloga mosta između Ugarske i mora, Hrvatska je zapadnom svijetu podarila misao i intelektualna nastojanja Hermana Dalmatinca iz Istre, koji je svojim prijevodima astronomsko-astroloških traktata arapskih i židovskih autora postavio temelje europskoga zanimanja za tu struku i znanost, a prijevodom Kurana potakao je proučavanje islama u tadašnjoj europskoj kršćanskoj znanosti.

Svojim djelom De essentiis (1143) o pet aristotelovskih kategorija, svojevrsnom sažetku i sintezi aristotelizma, platonizma i neoplatonizma, upozorio je na put kojim će se još dugo kretati europska filozofska misao.

Od golema samostanskog benediktinskog kompleksa Rudine kod Požege ostali su tek temelji duboko pod zemljom u kojima je otkopana znamenita skupina romaničkih skulptura, ali i jedan fragment sa zapisom: »BRAT IAN«. Među opekama pronađena je jedna s ugrebenim slovima u kojima su neki vidjeli glagoljicu. Redovničke zajednice, franjevci i dominikanci, u sferi su latinskoga jezika i pisma, dok se benediktinci i pavlini služe svim trima hrvatskim pismima, a franjevci trećoreci, u nešto kasnijem razdoblju skoro isključivo, barem na našem prostoru, upotrebljavaju glagoljicu.

Humanizam i počeci tiskarstva

Širenje humanističkih ideja, prihvaćanje latinskog jezika Najstariji tekstovi na kao općeg jezika pisane kultusnažno je zahvatilo i naše hrvatskom jeziku i latinici re dalmatinske gradove u kojima Već u ranim hrvatskim sre- je i školstvo pomoglo tom prodnjovjekovnim pravnim spisi- cesu, ali su te ideje bile veoma Samostani - središta ma na latinskom jeziku pojedi- prisutne i u tadašnjoj Slavoniji, pisane kulture ni pravni termini i toponimi sa Zagrebom na čelu. Zbog toga Latinsko pismo na našem ulaze u latinsku rečenicu, što je je i razumljivo da je upravo iz prostoru, koji je crkveno-uprav- već davno, prije jednoga stolje- toga kruga izašao jedan od najno vezan za važna kulturna sre- ća i pol, primijetio Vatroslav Ja- većih pjesnika europskog hudišta u Italiji, i posebice zbog gić. Tako npr. u Lastovskom manizma, Jan Panonije (obično snažnih veza među benediktin- statutu odmah na početku: je kod nas zvan Ivan Česmički). skim samostanima na našoj »Laguste pleno sboro congrega- U tom zrelom razdoblju europobali sa središtem benediktina- to«, ili drugdje: »Donja Blata ske kulture, kad se proučava ca na Monte Cassinu, i sam per campum planum juxta og- autentična baština da bi se razvitak latiničnoga pisma od- radam«. Naravno, takvih je ugradila u novu zgradu optimiražava se u našim skriptorijima mjesta još više u privatnoprav- stične europske kulture, i glagoljaška je traslično kao i u glavnim sredi- Latinsko pismo na našem prostoru, koji je crkveno- dicija doživjela štima zapadne upravno vezan za važna kulturna središta u Italiji, i svoj apogej, tiseuropske piskanje potrebmenosti. I u na- posebice zbog snažnih veza među benediktinskim nih liturgijskih šim su se samo- samostanima na našoj obali sa središtem benedikti- knjiga, s prvonego i pisane kulture. Knjige stanima i kap- naca na Monte Cassinu i sam razvitak latiničnoga pi- tiskom glagoljkoje su biskupi darovali pri os- tolskim knjiž- sma odražava se u našim skriptorijima slično kao i u skoga misala nutku nove biskupije sačuvane nicama, u bi(1483) i brevijasu do danas i svjedoče jednako bliotekama i glavnim središtima zapadne europske pismenosti. ra (1491) nakon o visokoj kulturi pismenosti skriptorijima sačuvali krasni kojih su slijedila ponovljena nim dokumentima, oporukama onoga vremena kao i važnosti uzorci pisma beneventane, kaili pogodbama. Oporuke se po- izdanja liturgijskih knjiga, ali i koja se pridavala novoute- roline, knjižne minuskule i, načinju od XV. stoljeća dalje pisati knjiga za obrazovanje glagoljameljenoj biskupiji. Među dra- ravno, onih uglednih pisama hrvatskim jezikom i latinicom. ša. No, u tome su apogeju već gocjenim kodeksima koji se ve- kojima su pisani liturgijski ko- Naravno je očekivati da će up- bile posijane klice koje su zauzuju za to razdoblje je i Radono- deksi: lekcionari, sakramenta- ravo crkvene potrebe potaknu- stavile rast glagoljaške tradiva Biblija, koja je vjerojatno riji, graduali, legendariji, a u ti da se latiničnim pismom i hr- cije. Književnost, pa tako i pripadala prvom zagrebačkom kasnijim razdobljima misali i vatskim jezikom napišu i zapi- proizvodnja knjiga, okrenula se biskupu Duchu, koji je nad la- brevijari. Mnogo je knjižnoga šu molitve, pjesme i čitanja iz građanstvu, a nije više bila u tinskim tekstom unosio slaven- blaga propalo u požarima, rato- Biblije. Najstariji sačuvani lati- isključivoj ovlasti klera, jedske riječi kao pomoć za svoje vima i drugim nedaćama, za- nični tekstovi hrvatskoga jezi- nako onoga u seoskim i gradhomilije puku. U isto vrijeme jedno sa starim samostanima. ka potječu iz sredine XIV. sto- skim župama i u svjetovnjačkim službama, na sveučilištiBaščanska ploča, oko 1100, ma, ili pak u redovničkim zanajvažniji je među najstarijim jednicama. Razumljivo je stoga kamenim spomenicima. Nada je izum tiska, najveće tehnođena je u Jurandvoru, pored loško i kulturološko dostignuće Baške, na otoku Krku, a sada europskoga humanizama, pose čuva u predvorju palače takao demokratizaciju znanosti HAZU u Zagrebu. i književnosti, proširivši knjigu Riječ je o prijepisu iz samoi u one krugove društva koji dostanskoga kartulara (tj. zbortada s knjigom nisu imali ninika samostanskih isprava) u kakve trajnije veze. Građanstvo kojemu opat Držiha piše da je se upravo s knjigom izjednačilo s dotada privilegiranim stalehrvatski kralj Zvonimir darožima, aristokracijom i klerom. vao samostanu i crkvi sv. LuNaravno da je to imalo dalekocije zemljište, navodi svjedoke, potiče braću Ja, u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, ja sežne posljedice u cijeloj Euroda mole za sve njih i proklinje one koji bi za- opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvopi, pa i u Hrvatskoj. Tiskanje nijekali to darivanje. U drugom dijelu opat nimir, kralj hrvatski, u svoje dane svetoj Luglagoljičnih uglednih knjiga Dobrovit piše da je sagradio crkvu sv. Lucije ciji, i svjedoci: Desimra, župan Krbave, Mrazavršetak je jednoga procesa: s devetero svoje braće u vrijeme kneza Ko- tin u Lici, Prbineža, poslanik u Vinodolu, knjiga tiskana latiničnim slovismata (Kozme, Kuzme) koji je vladao nekom Jakov na otoku. Da tko to poreče, neka ga proma, i na hrvatskom jeziku i na Krajinom. Treći dio izvješćuje da je opatija kune Bog i dvanaest apostola i četiri evanđedrugim jezicima (latinskom, tasv. Lucije bila u zajednici sa Svetim Nikolom lista i sveta Lucija, amen. I tko ondje živi, lijanskom, kasnije i na njemač(možda je riječ o opatiji toga imena). Ploča je neka moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zikom) sa svjetovnim sadržajem pisana hrvatskostaroslavenskim jezikom te dah ovu crkvu sa svoje devetero braće u dane potisnut će glagoljični tisak, nanjezinih 13 redaka i sto riječi stoje na početku kneza Kosmata koji vladaše svom Krajinom. mijenjen uostalom uskom krugu svećenstva. hrvatske književnojezične povijesti. Prijevod I bješe u te dane Mikula u Otočcu sa svetom

na suvremeni hrvatski jezični standard:

Lucijom zajedno.

Nastavlja se

25

BROJ 41 ! 9. LISTOPADA 2005.

25

ljeća. To su Šibenska molitva, pohvale Gospi na način liturgijskih zaziva, odbljesak flagelantskih lauda, a iz nešto kasnijega je vremena, također iz Šibenika, Cantilena pro sabatho, pjesma u 132 osmerca s rimama (danas u Budimpešti).

Pod kraj toga stoljeća na zadarskom su području napisana Žića svetih otaca, prijevod popularnih latinskih Verba seniorum. Iz toga je stoljeća sačuvan Korčulanski lekcionar (obred blagoslova vode na blagdan Vodokršća). Za njim slijedi Zadarski lekcionar, a u Dubrovniku je u to doba sastavljen iluminirani oficij za redovnice, danas poznat pod imenom Prvi vatikanski hrvatski molitvenik.

Tekst je prepisan sa starijega, čakavskoikavskoga predloška.

4.10.2005, 8:31

IZ RIZNICE HRVATSKE SREDNJOVJEKOVNE PISANE KULTURE

(3)

Tropismenost hrvatske pisane kulture K

ada je riječ o latiničnim inkunabulama, prva latinicom tiskana knjiga na hrvatskom jeziku ipak je crkvena knjiga - Lekcionar Bernardina Splićanina (1495). To izdanje, i kasnija izdanja lekcionara, proširila su hrvatsku riječ u službi Božjoj, i od pomoćne paraliturgijske knjige postala liturgijskom knjigom, šireći i utvrđujući poseban tip književnoga hrvatskog jezika nakon što je lekcionar prema štokavskom dijalektu uredio i latinicom tiskao bosanski franjevac fra Ivan Bandulavić (1614). No, prva knjiga hrvatskog autora, izdana tiskom, bio je posmrtni govor Nikole Modruškoga, zauzetoga branitelja glagoljice, pa-

Dobrotom izdavača »Veda« d.o.o. (Križevci, Zakmardijeva 21,tel. 048/712 982) objavljujemo izbor iz prvoga dijela, posvećenog srednjemu vijeku, monumentalnoga izdanja »Hrvatska pisana kultura« autora Josipa Bratulića i Stjepana Damjanovića. Knjiga, kojoj je puna cijena 450 kn, može se naručiti kod izdavača i dobiti 20% popusta 1503. tiskao je Giunta; misal djelo iznimne tipografske umjetnosti, tiskalo se od 1509. do 1511. Nakladnik je zagrebački građanin Muer; njegov šurjak Pavao prvi je profesionalni knjigoveža u Zagrebu. Iz Hrvatske su bili rodom tiskari koji su, među prvima, tiskali glazbena izdanja, to jest knjige s notama. Što se grafije tiče, hrvatska je srednjovjekovna književnost

Brevijar sv. Justine je pisan gotičkom minuskulom za crkvu sv. Justine u Padovi, u prvoj polovini XIII. stoljeća i najstariji je brevijar Metropolitane. Vjerojatno je služio cistercitskom samostanu sv. Marije, pa je odande dospio u stolnu crkvu. Iako je tekst na pojedinim listovima izblijedio i teško čitljiv, iluminacije su odlično sačuvane, kao i prekrasni inicijali. Na stranicama brevijara susreću se romanički utjecaji, ali prisutni su i bizantski tragovi s isto tako snažnim gotičkim utjecajem. U brevijaru su i note (neume) na četiri crvene crte.

poznatih hrvatskih obitelji: Frankapani, Zrinski, Keglevići itd., naravno uz glagoljicu i latinicu. Znali su je u tradicionalnim glagoljaškim sredinama i stoga se mogu vidjeti spomenici na kojima se glagoljica i ćirilica miješaju kao i one ćirilične koji imaju veću važnost u povijesti hrvatske kulture (Povaljska listina, Povaljski prag, Poljički statut, tiskana ćirilica u djelima bosanskih franjevaca).

dokumenti jamče nam postojanje glagoljice na hrvatskom tlu u X. stoljeću (odluke splitskoga crkvenoga sabora iz 925. i pisma pape Ivana X. hrvatskom kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihovilu Viševiću) premda su prvi tekstovi iz sljedećega stoljeća. Glagoljaštvo se prvo razvilo u onim dalmatinskim gradovima koji su bili u bizantskom posjedu, a kasnije se proširilo na znatan dio hrvatskoga etničkog prostora (kvarnerski otoci, Istra, Dalmacija, Lika, Krbava, Pokuplje, Pounje). S obzirom na činjenicu da je hrvatska kultura što se glagoljičnih tekstova tiče bogatija od svih, u Hrvatskoj su se povremeno javljali glasovi koji su tumačili da je glagoljica autohtono hrvatsko pismo (jeronimska je teza pripisivala autorstvo svetom Jeronimu, a sve do u današnje dane javljaju se različite tvrdnje o tome da su Hrvati to pismo donijeli iz pradomovine i da ga je sv. Konstantin posudio od Hrvata za svoju slavensku misiju). Hrvatski slavisti nisu nikada prihvaćali te teze i zastupali su klasičnu ćirilometodsku teoriju po kojoj je pismo izmislio sv. Konstanin zvan Ćiril.

Latinica Latinica je najstarije pismo na prostorima na kojima danas žive Hrvati. Njome se bilježio, kao što smo vidjeli, latinski jezik. Hrvatski jezik bilježi se njome sustavnije tek od XIV. stoljeća (Šibenska molitva, Red i zakon), a prije toga samo sporadično. Na marginama latinskih knjiga svećenici su, pripremajući se za propovijed ili za kakvu drugu službu, kadšto bilježili i hrvatske riječi - to su tzv. glose. Proces kojim smo stigli do današnjega izgleda hrvatske latinice bio je dugotrajan i složen, pa su se neki glasovi (č, ć, š, ž) pisali i na dvadesetak načina, najčešće dvoznacima. Na latinično pismo u primorskim krajevima utjecali su talijanski, a u sjevernim krajevima mađarski uzori. Latinica je imala veliku prednost

Hrvatska ćirilica

Ćirilicom se hrvatski jezik bilježi od XII. stoljeća. Hrvatska ćirilica naziva(la) se različito: bosančica (tako ju je u XIX. stoljeću nazvao Ćiro Truhelka i pinskoga diplomata, spretnoga i cjelokupna pisana kultura tro- tako se najčešće zove), bosanii sposobnoga političara. Taj go- pismena: sačuvane glagoljične ca, poljičica, arvacko pismo itd. vor, održan nad grobom kardi- tekstove imamo iz XI. stoljeća, Njome su pisani tekstovi u nala Petra Riarija, tiskan je prvi bosanične (ćirilične) iz XII, a la- mnogim hrvatskim krajevima, posebice u Bosni, u Poljicama put 1474. a zatim još nekoliko tinične iz XIV. stoljeća. (zaleđe Splita) i u Dubrovniku. puta, te je postao uzorak za sličBosančica se počinje oblikovane posmrtne govore (»oratio fu- Glagoljica nebris«) i crkvenim i političkim Povijesni nam dokumenti ti u XII. i XIII. stoljeću na kauglednicima, na latinskom i na svjedoče da se glagoljicom pisa- menim spomenicima, ali i na nacionalnim jezicima onovre- lo i u IX. stoljeću, ali nam se drugim materijalima, za liturmene Europe. tekstovi nisu sačuvali. Na hrva- gijske i druge potrebe bosanPrva knjiga pjesama hrvat- tskom tlu glagoljica je poprimi- skih krstjana te za potrebe boskoga autora jest zbiraka latin- la uglate oblike pa se naziva ug- sanske i hrvatske diplomatike. skih pjesama Jurja Šižgorića, latom, za razliku od bugarsko- Od XV. do XVIII. stoljeća to se Šibenčanina, Elegiarum et car- makedonske koju zovemo ob- pismo jako proširilo, a bosanski minum libri tres (Venecija, lom. Starija je filologija držala su ga franjevci upotrebljavali i 1477), knjiga u kojoj se prvi put da se hrvatska glagoljica razvi- u rukopisima i u tiskovinama. javlja i ime Marka Marulića, la iz makedonsko-bugarske ta- Posebnosti toga pisma u odnosu na druge ćikoji je pod kraj XV. i u prvim Što se grafije tiče, hrvatska je srednjovjekovna rilične grafije tiču se prije desetljećima XVI. stoljeća književnost i cjelokupna pisana kultura tropismena: svega utjecaja postao najpopu- sačuvani glagoljični tekstovi su iz XI. stoljeća, bosa- glagoljice na njega. Pod utjelarniji europski nični (ćirilični) iz XII, a latinični iz XIV. stoljeća. cajem glagoljimoralist, a svojim je spjevom Judita, napisa- ko što se jedan od temeljnih ce hrvatska je ćirilica uklonila nim 1501, prvi put tiskanim elemenata glagoljičnoga pisma nefunkcionalne nadredne zna1521, stekao ime oca hrvatske - krug (oko) - pretvorio na hrva- kove te razvila poseban grafem autorske književnosti. Njegovo tskom tlu u pravokutnik. No- kojim se bilježe glasovi ć i đ. latinsko djelo De institutione vija istraživanja govore o troku- Lako je uočljiva posebnost bibene vivendi per exempla san- tastoj glagoljici koja prethodi i lježenja glasova ľ, ń koji su se ctorum tiskano je na latinskom obloj i uglatoj. Glagoljični je dio kadšto bilježili tako da se ismnogo puta, u mnogim europ- u srednjovjekovnoj hrvatskoj pred l, n stavlja grafem jat (?) ili skim gradovima, a prevedeno književnoj tradiciji najvažniji: apostrof, a u dalmatinskim ćirije i na mnoge narodne jezike. ne samo da se tim pismom piše ličnim tekstovima jat ili, pod Slično i knjige Evangelistarium kroz cijeli srednji vijek, ne utjecajem talijanske grafije, g i Quinquaginta parabolae te samo da su tekstovi njime pisa- pa se piše GL, GN itd. Najstadruge knjige. Ni Zagreb ne ka- ni najbrojniji i najopsežniji, rija ćirilična isprava na tlu dasni: brevijar zagrebačke crkve - nego se i za lijep broj hrvatskim našnje Hrvatske je Povaljska Breviarium secundum usum jezikom pisanih bosaničnih i listina s osnovnim tekstom iz ecclesiae Zagrabiensis tiskan je latiničnih tekstova može poka- 1184 (Isprava kneza Brečka). u Veneciji, u oficini Erharda zati da su prepisivani iz starijih Ćirilicom su se u privatne i Radtolda 1484; drugo izdanje glagoljičnih matica. Povijesni službene svrhe služili članovi

Glas Koncila

Gk-24-25.p65

Hrvatska srednjovjekovna književnost Ako smo kao početak hrvatskoga književnog srednjovjekovlja označili prve glagoljične tekstove iz XI. stoljeća, završetkom bismo mogli imenovati 1508. godinu, kada prestaje s radom senjska glagoljična tiskara. Pri takvim određenjima moramo imati na umu da u dva zadnja desetljeća rečenoga perioda srednjovjekovna književnost supostoji s renesansnom, ali valja znati i to da i u kasnijim vremenima možemo naći djela stvarana po načelima srednjovjekovne poetike, dakle u vremenima s bitno drukčijim književnim običajima. Tako naznačeno razdoblje ima svoja dva podrazdoblja, a granica među njima je u XIII. stoljeću. U prvom podrazdoblju oblikuje se hrvatski tip glagoljice, pretežit dio pisanih tekstova je liturgijskoga karaktera, ali i drugi tekstovi (pravni, beletristički) pisani su najčešće pohrvaćenim staroslavenskim jezikom. Godine 1248. papa Inocent IV. odobrava senjskom biskupu Filipu da se po jeziku izjednači sa svojim svećenstvom i s pukom. (Biskup je liturgiju u senjskoj katedrali obavljao na latinskom jeziku, a njegov kler i puk istodobno su molili iz liturgijskih knjiga pi-

Biblia sollemnis Ecclesiae Cathedralis Zagrabiensis.

Ova je Biblija napisana u XIV. stoljeću, na pergameni, u dva stupca, goticom. U najstarijim inventarima spominje se kao »pulchra et solemnis Biblia« - krasna i svečana Biblija. Sadrži Stari (1-414) i Novi zavjet (415-513). Urešena je sa 156 minijatura i brojnim inicijalima, od kojih je većina ilustrirana, a neki su samo iluminirani. Ukras je knjiga dobila u sjevernoj Francuskoj, a poslije možda u Bologni ili u Zagrebu. S pravom je nazvana svečanom. pred glagoljicom u tome što su se njome bilježili i latinski i hrvatski, a naravno još više u tome što su iza nje stali oni koji su imali stvarnu moć u Europi.

Veze među tekstovima pisanim različitim pismima i u različitim hrvatskim krajevima svjedoče o jedinstvu hrvatske srednjovjekovne književnosti i kazuju da nije točna tvrdnja kako je hrvatska književnost jedinstvena tek po tome što je hrvatski narodni preporod raz-

BROJ 43 ! 23. LISTOPADA 2005.

25

nolike književne tijekove ujedinio: točnije bi bilo reći da je hrvatski književni preporod obnovio već u srednjem vijeku postojeće jedinstvo.

17.10.2005, 10:25

sanih hrvatskom glagoljicom.)

Dopuštenje da »glagoljaju« dobivaju četiri godine poslije i omišaljski benediktinci. Bili su to postupci koji se uklapaju u zamah koji će hrvatsku književnost otvoriti zapadnoeuropskim utjecajima pa će u drugom svom podrazdoblju hrvatska srednjovjekovna književnost imati u tematskom pogledu sve što i druge zapadnoeuropske književnosti.

Nastavlja se

25

IZ RIZNICE HRVATSKE SREDNJOVJEKOVNE PISANE KULTURE

Raznolike književne vrste i oblici srednjovjekovlja

O

sobit će događaj, naravno važniji kulturološki nego književno, biti tiskanje prve naše knjige: 22. veljače 1483. glagoljaši su otisnuli Misal po zakonu rimskoga dvora, prvi europski misal koji nije bio otisnut latinicom i prvi koji nije bio otisnut latinskim jezikom.

Osim hibridno oblikovanih idioma pojavit će se u drugom razdoblju i čisto hrvatski: prvo čakavština, a od kraja XIV. stoljeća i kajkavština. Otvaranje prema tim idiomima posljedica je želje da se bude čitan na što širem teritoriju. Glagoljaši su bili vrlo otvoreni prema utjecajima (književnim) sa Zapada, ali nisu staroslavenski htjeli zamijeniti latinskim: kada su ocijenili da je za knjigu dobro da u nju uđu hrvatski idiomi, učinili su i to pa upravo njima možemo zahvaliti činjenicu, kojom se često ponosimo, da je hrvatski jezik ranije nego mnogi drugi »narodni jezici izborio sebi pravo u knjizi. Hrvatski su idiomi tako postali pogodnima za književno stvaralaštvo pa su stvoreni respektabilni frazarij i rimarij, ostvareni različiti oblici pripovijedanja i gradbe stihova. Uostalom, pisci naše renesansne književnosti znali su koliko duguju anonimnim srednjovjekovnim piscima što je najizravnije izrazio Petar Zoranić napisavši »i da bi me tumačenje blaženoga Hieronima ne uvižbalo, s prirokom bih pisal, boju se«, a slično reagira i Baraković stihovima: »Tko išće put novi, a stari zapusti, u raspi gotovi skoro će zabljusti.« Marulićeva hrvatska djela svojim su izrazom i svojom namjerom čvrsto povezana s prethodnim razdobljem.

Književna kultura temeljena na časoslovu Hrvatska je književna povijest dugo posredovala pogrešnu sliku da su naši srednjovjekovni pisci pisali i prevodili samo liturgijske i biblijske tekstove pa nije čudo što je ta »spoznaja« i danas vlasništvom dijela hrvatske kulturne javnosti. Istina je da ti tekstovi prevladavaju, ali nipošto nisu jedini. No, i njima treba prići drukčije no što se obično čini: nisu naši raskošni brevijari i misali samo svjedoci respektabilnih kulturnih ambijenata i dokumenti o nagnućima i dostignućima našega srednjovjekovnoga čovjeka s obzirom na tiskarsku, kaligrafsku, pisarsku i slične vještine, nego se u njima kriju nevjerojatni dokazi jezičnoga majstorstva i prevoditeljske vještine. Teško da se ijedan prijevod znamenite Pjesme nad pjesmama u tisućljetnoj hrvatskoj književnosti može po ljepoti mjeriti s prijevodom glagoljaša: iako je riječ o liturgijskom tekstu gdje se odstupanja od izvornika najteže praštaju, naši srednjovjekovni pisci tako su često ljepotu stavili ispred vjernosti. Osim toga, oni koji govore samo o kulturološkoj vrijednosti liturgijskih tekstova (mnogim našim misalima i brevijarima najpoznatije svjetske biblioteke hvale se kao najvrednijim dijelom svojega fonda) zaboravljaju da je književna

Glas Koncila

Gk-24-25.p65

srednjovjekovna kultura temeljena prije svega na jednoj liturgijskoj knjizi - brevijaru (časoslovu). Svećenici, a oni su najčešće autori srednjovjekovnih tekstova, imali su obvezu svagdanjega čitanja časoslova te je ritam svetopisamskih tekstova, napose ritam psalama, itekako utjecao na njihov književni rad, utjecao je na to da prevlada estetska funkcija.

Bogatstvo hrvatske srednjovjekovne proze

zora; legendarni prikazi pojedinih životinja, napose onih iz Svetoga pisma, u kojima osobito često srećemo metaforu, alegoriju i simbol (Fiziolog).

već u mnogo većoj mjeri time što su sva djela ove vrste karakterizirana zajedničkom kršćanskom tematikom, identičnom književnom strukturom, jedinstvenim senzibilitetom koji je oblikovao glavni lik tih čudesa Mariju ... i činjenicom da se u svim tim djelima ocrtava jedan mali viteški svijet u kojem se Marija pojavljuje kao hrabri vitez, ali i kao - u slijedu platonističke poetike - idealna gospa...« (Dunja Fališevac).

I dva srednjovjekovna romana, onaj o Troji (Rumanac trojski) i onaj o Aleksandru Velikomu (Aleksandrida) sačuvali su se u našoj srednjovjekovnoj književnosti. Tipični svjetonazor srednjovjekovnoga čovjeka oblikovao je vrlo zanimljive fabule koje nam pripovijedaju avanturističke događaje u svevremenskoj perspektivi.

Prozna djela Drugu veliku skupinu tekstova, s obzirom na poetičke osobine, čine oni »u kojima je dominantan element prozne strukture fabula, priča: u tim djelima pripovijeda se nešto što se zbilo i dogodilo« (Dunja Fališevac). Kadšto su ti tekstovi napisani s prvotnom namjerom da zabilježe povijesni događaj, ali je estetska funkcija jezika u njima tako prevladala da danas o nekima od tih djela (Zapis popa Martinca, ili priča o Zvonimirovoj pogibiji u Ljetopisu popa Dukljanina) govorimo kao o

Dobrotom izdavača »Veda d.o.o. (Križevci, Zakmardijeva 21, tel.

048 712 982) objavljujemo izbor iz prvoga dijela, posvećenoga srednjemu vijeku, monumentalnoga izdanja »Hrvatska pisana kultura« autora Josipa Bratulića i Stjepana Damjanovića.

Knjiga, kojoj je puna cijena 450 kn, može se naručiti kod izdavača i dobiti 20% popusta

dijelom, izvođena je, recitirana ili pjevana, na način domaćih Koliko je razvedena hrvatska narodnih pjesama, vjerojatno srednjovjekovna proza, najpo domaćim poznatim napjevividljivije je iz podjele koju je ma: jedan je predvodio (začiponudio Eduard Hercigonja u njao, on je »začinjavac«, a uz to svojoj Srednjovjekovnoj knjije redovito i improvizirao), a ževnosti (1975): liturgijski i bidrugi su za njim otpjevali. Poblijski spisi, religioznopripočetkom XVI. st. srednjovjekovvjedna proza (liturgijski i nelini će se model u poeziji iscrpsti: došlo je novo doba s tzv.

Misal po zaautorskom poezijom. Njezini Srednjovjekovna su autori gradili na tradiciji, tj. konu rimskoga na srednjovjekovnoj poeziji i dvora iz 1483. poezija na usmenoj hrvatskoj književnajstarija je hrĆirilometodski uzori u poeziji nosti, ali i u suprotnosti s njivatska tiskana također su ostavili tragova, ali ni ma. »Usmena književnost proknjiga i prvi euizdaleka onako znatnih kao u žimala se s pisanom od počeropski misal prozi. Čini se da ni u drugim sla- taka hrvatske književnosti do koji nije otisnut venskim književnostima nisu danas (u svim književnim rolatinicom i nije jako često i uspješno nasljedova- dovima) i ona je u vrijeme na latinskom li Konstantina/Ćirila i druge pje- srednjega vijeka... intenzivno jeziku. Njime snike kojih se poezija drži zajed- djelovala napisanu književpočinje povijest ničkim slavenskim pjesničkim nost... U načelu, što je tekst glagoljičkoga iskonom. U Europi se nametnu- svjetovniji, usmena je književtiskarstva. S obla nova kršćanska tematika i nost u njemu prisutnija, odnozirom na to da pučka ritmička poezija koja se, sno što je više usmenoga u piu kolofonu nezbog svoje jednostavnosti, lako sanome, djelo je uspjelije« (Jopamtila i prenosila. Osmerac je sip Kekez). ma podatka o bio osobito popularan jer u mnoPočeci hrvatske dramske mjestu tiska, u gim jezicima u dva osmeračka književnosti vjerojatno su bili žestokim su se stiha stane potpuno izrečena u srednjoj Dalmaciji i vjerojatpolemikama misao pa je i hrvatsko srednjo- no su nastali pod talijanskim spominjala vjekovno pjesništvo pretežito utjecajem, točnije pod utjecarazličita mjesta, osmeračko, a naša je znanost o jem umbrijskih lauda. Nosinajčešće Mleci i književnosti uočila i dokumenti- telji su bili članovi flagelantKosinj. Kao tekrala da je ta poezija nerijetko skih bratovština. U našim su stovni uzorak služila pobožnostima crkvenih krajevima takve bratovštine poslužilo je nebratovština. Pjesme se prenose postojale već u XIII. st. pa je koliko pisanih iz regije u regiju, jedan naraštaj vjerojatno već tada bilo oponahrvatskoglagoljskih misala, posebno Misal kneza Novaka ih predaje drugome i tako se na šanja talijanskih uzora, ali tek (1368). Sačuvano nam je 11 primjeraka: 6 u Hrvatskoj (5 osobit način uspostavlja cjelovi- iz XV. st. imamo prve tekstovu Zagrebu, 1 u Bolu na Braču), i 5 u inozemstvu (2 u Vatost hrvatske književnosti. Veza- ne potvrde, prva prikazanja. tikanu, po 1 u Beču, Washingtonu, Petrogradu) ne su uz najznačajnije kršćan- Najčešće su dramatizirane ske blagdane (Božić, Uskrs) i uz teme oko rođenja Isusova i paturgijski legendariji, pasije), vrhuncu hrvatske srednjovjekov- najvažnije događaje u čovjeko- sionska tematika, ali također i apokrifi (starozavjetni, novoza- ne proze. Drukčiji postupci sred- vu životu, napose uz odlazak s svetačke legende, npr. Muka vjetni), svjetovna pripovjedna njovjekovnih autora od onih na ovoga svijeta. U drugom pod- svete Margarite, (1200 osmeraproza, prenja, moralizatorsko- kojima se njeguje književni razdoblju, napose u XV. sto- ca) te prikazanja s eshatolodidaktička proza (crkvena, svje- ukus naših suvremenika i od- ljeću, doći će do rascvata tema i škim motivima, npr. Govorenje tovna), crkvenoretorička proza, mak od nekoliko stoljeća uvje- oblika, ali će versifikacija ostati svetoga Bernarda.

Nema dvojbe da je »hrvatska statuti, konstitucije, regule, ma- tuju da i mnoge pravne tekstove prilično ustaljena: prevladavaju srednjovjekovna knjiga iz osmerci i sedmerci, ali javljaju trikule, diplomatika, povijesna (Istarski razvod, brojne listine) proza (s izvješćima i povijesnim danas čitamo kao književno dje- se i dvanaesterci, pa i oni dvo- razdoblja svoga punoga cvata ostavila djela auzapisima), poučna proza, pole- lo. Među djelima mika. U znatnom dijelu toga koja su i u vrijeme Hrvatska je književna povijest dugo posredovala tentičnoga nastvaralaštva nedostaju kadšto kad su nastajala pogrešnu sliku da su naši srednjovjekovni pisci dahnuća, humaelementi tipični za proznu držana za umjet- pisali i prevodili samo liturgijske i biblijske tek- ne poruke i nesustrukturu (zbivanje, fabula). Taj nost riječi, a koja stove pa nije čudo što je ta »spoznaja« i danas mnjivih estetičkih vrijednosti« tip proznih djela obično se nazi- tretiramo tako i vlasništvom dijela hrvatske kulturne javnosti. (E. Hercigonja). va refleksivnom prozom jer me- danas, osobitom se đu oblicima prevladavaju re- ljepotom i lirič- Istina je da ti tekstovi prevladavaju, ali nipošto Boreći se za svoju posebnost, fleksija, opis, komentar. Hrvat- nošću ističu legen- nisu jedini. ona je pomagala ska srednjovjekovna književ- de i mirakuli, nenost čuva sve najzanimljivije rijetko povezani u zborniku ili strukorimovani. I u poeziji svi čuvanju hrvatske samobitnosti. tekstove europskoga srednjo- istim motivom ili istim likom. značajniji europski poticaji nala- Stoga kraljevska kamena darovjekovlja, među njima i ove: zbi- Najčešća je i čini se najradije či- ze odjeka na hrvatskom tlu: ta- vnica iz Jurandvora, Baščanska rke poučnih sentencija Knjige tana podvrsta tih tekstova ona o ko će flagelantski (bičevateljski) ploča, nije samo dragi kamen Kata mudroga nazvane po Kato- Bogorodici, zapadnoeuropska pokret isprovocirati talijanske hrvatskoga jezika, nego i ugaonu Starijem (234. do 149. prije po postanku, pa su naše zbirke laude, a njihov se snažan utjecaj ni kamen hrvatske knjiKrista), komu ih je tradicija pri- osobit dokaz naše uključenosti vidi u Šibenskoj molitvi (XIV. ževnosti, krsni list našega naropisivala; enciklopedije sre- u europske književne tijekove st.), najstarijem našem latini- da u kome je on svojim književdnjovjekovnoga znanja zvane još od početka naše »ars verbo- com zapisanom pjesničkom tek- nim jezikom prvi put zapisao Lucidar; teološke priručnike na- rum«. stu, koji, napose u svom prvom svoje ime i istodobno započeo mijenjene u prvom redu sveće»Opći, europski karakter tih dijelu, nadahnuto izražava di- onaj proces koji nazivamo poničkom podmlatku (summa) u srednjovjekovnih ostvaraja nije vljenje Gospi. viješću hrvatske književnosti. kojima se obrađuju temeljne od- uvjetovan samo raširenošću laNajstarija naša srednjovjeNastavlja se rednice kršćanskoga svjetona- tinskih verzija Marijinih čudesa, kovna poezija, barem jednim

BROJ 44 ! 30. LISTOPADA 2005.

25

(4)

24.10.2005, 10:13

25

IZ RIZNICE HRVATSKE KULTURE

(5)

Prve hrvatske tiskane knjige Dobrotom izdavača »Veda« d.o.o. (Križevci, Zakmardijeva 21,tel. 048 712 982) objavljujemo izbor iz prvoga dijela, posvećenog srednjemu vijeku, monumentalnoga izdanja »Hrvatska pisana kultura« Josipa Bratulića i Stjepana Damjanovića. Knjiga, kojoj je puna cijena 450 kn, može se naručiti kod izdavača i dobiti 20% popusta

G

utenbergov izum umnažanja knjiga pomičnim slovima sredinom XV. stoljeća došao je u pravi čas kao tehnološka nužnost. Znanja koja su se u humanističkim školama sve više širila trebalo je proširiti i produbiti i izvan škola i sveučilišta: prostorno - u najudaljenije krajeve, društveno - među građanstvo koje se upravo rađa i stupa na društvenu scenu. Humanisti su smatrali da znanje oslobađa osobe, a sloboda je cilj kojemu je težio naraštaj koji se prvi sreo s proizvodnjom knjiga. Knjige tiskane u ranom razdoblju europskoga tiskarstva, od Gutenbergova početka do 1500. kad je

Zadarski antifonari, XIV/ XV. st. U Zadru, u samostanu sv. Frane, sačuvano je mnogo krasnih iluminiranih rukopisa: psaltira (L i M), antifonara (H C F G E), graduala (A B D). Svi kodeksi zanimljivi su i zbog bogate iluminacije. U njima se susreću i skladno spajaju razni onovremeni utjecaji, jednako s Istoka (Bizanta) kao i Zapada (romanički utjecaji). Iluminacije su bogato izrađene. Prevladavaju ove boje: zelena, crvena, plava, žuta i zlatna (posebice u antifonaru F), odnosno ljubičasta, žuta, plava, crvena, modra (u antifonaru G). Za te kodekse karakteristični su zoomorfni i florealni elementi. tiskarstvo još bilo u povojima (in cunabulis - u kolijevci), veoma su važne za opću i nacionalnu kulturu. One su bile dobar predložak za brojna izdanja u XVI. i kasnijim stoljećima; svojom su se iznimnom ljepotom nametnule kao uzorak prema kojemu teže kasniji tiskari i nakladnici; svjedoče o visokom stupnju kulture u pojedinim krajevima i o potrebi obrazovanja tamo gdje su se inkunabule čuvale i očuvale, a posebice svjedoče o visokom umijeću prvih majstora te umjet-

Glas Koncila

Gk-24-25.p65

Natpis biskupa Donata na sarkofagu sv. Stošije, Zadar, katedrala svete Stošije. Zadarski biskup Donat, na razmeđu VIII. i IX. stoljeća (spominje se i u Einhardovim Annalima) predvodio je zajedno s namjesnikom Pavlom poslanstvo grada Zadra Karlu Velikom (805) tražeći povoljan status za gradove bizantske Dalmacije. Sagradio je crkvu koja se naziva po njemu.

Konstantin Porfirogenet zna za nju te je naziva crkvom Svete Trojice. Biskup Donat dao je napraviti jednostavan sarkofag bez ukrasa, za moći svete mučenica Anastazije (Stošije), koje su donesene iz Carigrada u Zadar; smatrao je Anastaziju sirmijskom mučenicom (ona se spominje kao mučenica u Rimu, Akvileji i Srijemu). Sarkofag je kasnoantičkoga oblika, to jest to je kamena škrinja s poklopcem u obliku kućnoga krova na dvije vode. Na tom krovu nalazi se tekst uklesan rustikalnom kapitalom: »IN NOMINE SCE TRINITATIS HIC REQUIESCIT CORPUS BEATE SCE ANASTASIE. DE DONIS DEI ET SCE ANASTASIE DONATUS PECCATUR EPISCOPUS FECIT. D[E]O GRATIAS.« (U ime Svete Trojice. Ovdje počiva tijelo blažene svete Anastazije. Iz darova Božjih i svete Anastazije sagradio grešni biskup Donat. Bogu hvala.)

Na zabatu krova uklesan je križ širokih krakova, a ispod je dio teksta koji opet spominje Donata. Dio istog teksta nalazi se i na bočnoj strani sarkofaga. Igra riječima De donis/Dei/ Donatus/peccatur/episcopus i u tako kratkom natpisu pokazuje žive utjecaje novih vrsta književnog izražavanja (asonance, aliteracije) koje je biskup Donat iz Njemačke donio u Zadar.

ma, najuglednijega crkvenog učitelja Katoličke Crkve. Njemu je bila pripisana baština sv. Braće te su slavensko bogoslužje i glagoljica dobili jak zaklon i čvrstu zaštitu, a za osebujno se pi(littera Hieronymiana) počiKruna hrvatskoga tiskarstva smo nju zanimati europski humaniPrva hrvatska tiskana knjiga, sti. Tako se dade shvatiti interes Misal po zakonu Rimskoga dvo- obitelji Torresani za glagoljicu, ra, tiskana je 22. veljače 1483, a ako možda nisu postojali i neki hrvatska je po jeziku i po pismu. drugi interesi, neke druge i druOna je jedna od naših najljepših gačije veze. U njihovoj je oficini knjiga uopće, kruna savršenstva 1493. Blaž Baromić, Vrbničanin, na samom početku hrvatskoga tiskao Brevijar. Njegovo ime naći ćemo zatim tiskarstva. Pojava prve hrvat- Prva hrvatska tiskana na stranicama ske tiskane knji- knjiga, Misal po zakonu obiju prvih sege svjedoči o Rimskoga dvora, tiskana njskih inkunavelikom društ- je 22. veljače 1483, a hr- bula - Misala i općene. venom, gospovatska je po jeziku i po Spovidi U senjskim gladarskom, kulturnom i inte- pismu. Ona je jedna od goljičnim izdalektualnom po- naših najljepših knjiga njima s početka tencijalu Hrvata uopće, kruna savršen- XVI. stoljeća u drugoj polovi- stva na samom početku javlja se kao tiskar Grgur Seni XV. stoljeća.

Tipografski, Mi- hrvatskoga tiskarstva. njanin koji je u sal je sjajno iz- Pojava prve hrvatske Senj iz Venecije vedeno djelo: od tiskane knjige svjedoči o pozvan »navnacrta za slova, velikom društvenom, go- lašć« da radi u koja pod izrade punci, lispodarskom, kulturnom tiskari njegovim rukojevanja slovnih znakova, pa do i intelektualnom poten- vodstvom izdaslaganja i otiski- cijalu Hrvata u drugoj je četiri knjige: Naručnik plevanja na odličan polovini XV. stoljeća. banušev, Tranpapir, ali i na pergamenu, u dvobojnom tisku, sit sv. Jeronima, Korizmenjak i bez ikakvih većih tiskarskih po- Mirakule slavne Djeve Marije, a Gašpar Turčić, Urban iz Otočca, grešaka. To dokazuje da je krug možda i još koje djelo. Poslije Tomas Katridarić, a zatim sredikoji je to djelo ostvario bio inte- 1508. rad senjske tiskare se gasi. nom XVI. stoljeća biskup Šimun lektualno iznimno sposoban, fiKožičić - utemeljitelji su glagoVenecija središte tiskarstva lološki odlično spreman, svojim O prvim tiskarima koji su tis- ljičnoga tiskarstva. Političke i radom ponesen, svjestan da na području nove umjetnosti i umi- kali knjige na hrvatskom jeziku gospodarske prilike bile su takve jeća stvara osebujno, neponov- i pismu malo znamo. Blaž Baro- da poletno započeto djelo nije mić, Grgur Senjanin (identičan s moglo biti nastavljeno u ratom ljivo djelo.

A ipak, gotovo je sav taj rad Grgurom Dalmatincem koji je ugroženoj i razorenoj Hrvatskoj. zavijen u tamu i malo što znamo 1483. izdao zajedno s Jakobom U drugoj polovini XVI. stoljeća u o našoj prvoj tiskanoj knjizi. Ne Britanikom jedno djelo Alberta Njemačkoj, u gradu Urachu kraj znamo pouzdano gdje je tiska- Velikoga), Silvestar Bedričić, Tübingena hrvatski su protena. Sigurno je jedno - priređena Po općem mišje u Istri, o čemu uz druge indiljenju Hrvojev cije govori zapis žakna Jurja iz misal je najljepša Roča, a koji naviješta procvat hrvatska glagohrvatske knjige osam mjeseci ljična knjiga i prije dovršenja Misala, još u liima gotovo 500 pnju 1482. godine: stranica. Napi»Vita, vita! Štampa naša gori sao ga je 1404. gre! pisar Butko za Tako ja oću, da naša gori Hrvoja Vukčića gre.« Hrvatinića, boNi o drugoj našoj glagoljskoj sanskoga vojvoknjizi, prvotisku Brevijara iz du i splitskoga 1491, ne znamo ništa više nego o hercega. Po leMisalu. Smatra se da je tiskan u gendi, iz Bosne Kosinju, o čemu svjedoči zapis ga je odnio kralj Sebastijana Glavinića iz 1696.

Matijaš Korvin, a (ako je autentičan), ali ni list na Turci su ga uzeli koji se biskup poziva, i na kome iz kraljeva dvora je to možda nekad bilo pisano, u Budimu. U teknije sačuvan, te jedini dosada stovnom i jezičnom pogledu od toga misala ima i važnijih i stasačuvani primjerak ne otkriva rijih, ali on je uvijek privlačio svojim izgledom. mjesto svoga nastanka. Od knjiO njemu je Marija Pantelić napisala: »Sam sadržaj misala ge pak Mateja Bošnjaka Ispovid odrazuje tip misala Rimske kurije poput ostalih hrvatskoglaku je vsaki krstjanin držan imigoljskih misala 14-15. stoljeća. Jedino kalendar odaje veliko ti, a koja je tiskana u Veneciji šarenilo južnotalijanskih svetaca i datuma koji odrazuju crkve1492, sačuvano je samo posredne svetkovine iz domene Anžuvinaca. To bi mogla biti indikano svjedočanstvo - cjelovit pricija da su upravo crkveni dostojanstvenici (kardinal Acciainolli jepis kolofona te knjige u Tkoni splitski nadbiskup Pelegrin) naručili i dali izvesti jedan tako skom zborniku. bogato iluminirani misal za Hrvoja i s pomoću istih svetkoviSenjska glagoljička tiskara na i splitskih arhitektonskih elemenata povezati ga s napuljskim dvorom, s jedne strane, a s glagoljskim pismom i Tiskanje glagoljskih knjiga kroatiziranim crkvenoslavenskim jezikom s narodom kojim je vezano je u XV. i XVI. stoljeću s trebao vladati u kraljevo ime, s druge strane.« oživljavanjem kulta sv. Jeroninosti. Gutenbergovim izumom umnožavanjem knjiga pokretnim slovima - okrenuta je nova stranica u povijesti čovječanstva; svijet je iz srednjega vijeka stupio u novi vijek.

BROJ 45 ! 6. STUDENOGA 2005.

25

31.10.2005, 10:18

stanti tiskali svoje knjige na sva tri naša pisma: glagoljicom, ćirilicom i latinicom. Od posebnog je značenja njihovo izdanje Prvog i Drugog dela Novoga teštamenta (Novoga zavjeta) na glagoljici i na ćirilici, kao i izdanje Proroka na latinici. Tiskarski zanat učio se redovito u središtu nove umjetnosti, u Veneciji. Vjerojatno su prvi naši tiskari, barem neko vrijeme, boravili u tome gradu. U Veneciji su pokušali izdavati knjige grčkim slovima dvojica Istranina: Bartol Pelušić i Gabriel Brašić (ili Bračić), ali oštra ih je konkurencija otjerala iz Venecije. Uspjeli su samo najbolji i najsposobniji, bez čijeg se rada nije moglo. Takvi su bili Andrija Paltašić iz Kotora i Dobrić Dobričević s otoka Lastova.

Izdajući i tiskajući na početku zajedno - 1478. Paltašić i Dobričević izdaju jedno djelo crkvenog pisca Laktancija - ali se u kasnijem radu razilaze. Paltašićeva oficina izdala je četrdesetak knjiga i one spadaju u najljepša i najuspjelija ostvarenja ne samo mletačkog već i svjetskog tiskarstva s kraja XV. stoljeća. Dobrić Dobričević (Boninus de Boninis de Ragusio, Ragusaeus) nakon kraćega boravka u Veneciji i Veroni zadržava se duže vremena u Bresci i tu izdaje najbolja svoja djela. Osobito se ističu drvorezima ukrašene Ezopove Basne i Danteova Božanstvena komedija (1487). Dobričević je postao i nakladnik, trgovac knjigama, a boraveći u Lyonu specijalizirao se za luksuzna, skupa izdanja molitvenika, oficija i liturgijskih knjiga.

Takav je i Oficij Blažene Djevice Marije na latinskom jeziku.

Nastavlja se

25

IZ RIZNICE HRVATSKE KULTURE

(6)

Dobrotom izdavača »Veda« d.o.o. (Križevci, Zakmardijeva 21,tel. 048 712 982) objavljujemo izbor iz prvoga dijela, posvećenoga srednjemu vijeku, monumentalnoga izdanja »Hrvatska pisana kultura« Josipa Bratulića i Stjepana Damjanovića. Knjiga, kojoj je puna cijena 450 kn, može se naručiti kod izdavača i dobiti 20% popusta

Hrvatske inkunabule P

altašić i Dobričević ostavili su dubok trag u povijesti europskoga ranog tiskarstva: ostvarili su izniman tipografski opus, bili su istraživači tiskarstva, tiskari, izdavači, ali i priređivači tekstova, to jest filolozi. Njihov rad je za nas od posebnog značenja jer su uvijek na svojim knjigama isticali svoje podrijetlo, pronoseći svojim knjigama i slavu svoje domovine i zavičaja. Koliko je bilo skromnih tiskara i grafičkih radnika u velikim oficinama, koji su bili iz naših krajeva i koji su tiskali knjige u raznim tiskarama diljem svijeta, a nisu došli do takva glasa, jedva da ćemo ikada saznati. U kasnijem razdoblju tiskarstva svoje i tuđe muzičke knjige s pomičnim notama tiskaju dva čovjeka iz naših krajeva: Franjo Bosanac, vjerojatno iz Bosne, i Andrija Motovunjanin; obojica su zanat učila u Veneciji kod Ottavijana Petruccija, a kasnije su krenuli svaki svojim putem. K njihovim imenima pridružujemo Jakova iz Buzeta (Jaques Moderne).

Senjski misal, Senj, 7. kolovoza 1494, Budimpešta, Orszagos Szechényi Kőnyutar. U senjskoj glagoljskoj tiskari (1494-1508), u kojoj je radio znameniti glagoljaški tiskar i inovator Blaž Baromić, prva je otisnuta knjiga Senjski misal. Misal ima 216 listova, dvostupačan je i dvobojan (crnocrveni). Sačuvana su tri primjerka od kojih je cjelovit samo onaj u Budimpešti.

Faksimilni pretisak objavila je HAZU u Zagrebu 1994. s prilozima Milana Moguša, Anice Nazor, Marije Agnezije Pantelić i Frane Para.

Većina inkunabula na latinskome jeziku Latinski jezik, obično u naših pisaca zvan »jezik dijački«, bio je ne samo jezik crkve, škole i visokog obrazovanja nego i jezik kojem su naši humanisti stjecali ugledna mjesta širom Europe: na sveučilištima, na kraljevskim dvorovima, u diplomatskim poslanstvima.

Latinska djela pišu i izdaju brojni naši pisci. Prvi naš pisac koji je tiskom objavio svoje djelo bio je biskup Nikola Modruški, branitelj glagoljice, odličan i spretan diplomat. On 1474. izdaje u Rimu posmrtni govor Petru Riariju, kardinalu sv.

Siksta, koji je umro mlad, a odlikovao se nasilnom naravi.

Umjetnost je bila reći istinu, a ne zamjeriti se, ni pokojniku, ni

Glas Koncila

Gk-24-25.p65

Baromićev brevijar, Venecija, 13. ožujka 1493, Zagreb, Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Brevijar osim potpunoga časoslova sadrži i misal i ritual. Ima 544 lista, a na kraju hrvatski i latinski kolofon iz kojih saznajemo da je brevijar otisnut u Mlecima i da je na njemu radio Blaž Baromić, kasniji prvak glagoljaškoga tiskarstva.

Sačuvano nam je pet primjeraka, a jedini cjelovit čuva se u Sibiuu (Rumunjska).

sukobima s Turcima pogibali su i feudalni gospodari i njihovi vitezovi, pobožni redovnici i seoski svećenici, a s njima i golem broj mladih ratnika, kao u tragičnoj Krbavskoj bitki g.

1493, međutim knjige su održavale svijest o slobodi, o obrani prostora, o važnosti pisane i tiskane riječi. Hrvatsko ime tada je jednako branila knjiga kao i hrabri ratnici na nemirnim i nesigurnim granicama prema istoku. Bili su svjesni one izreke koja je zapisana u Kolunićevu glagoljskom zborniku korizmenih propovijedi: »Gdo knjige počtuje, da je knjigami počtovan.« Hrvati su, dakle, dali velik prinos tiskarstvu na samom njegovu početku. U Europi su oni priznati majstori nove umjetnosti: tiskaju latinskim jezikom i latiničnim slovima svoja i tuđa djela. No i kod kuće se osjeća potreba za knjigama koju može zadovoljiti samo novi izum. Glagoljaši su otisnuli šest inkunabula: od jedne se nije sačuvao ni primjerak, ostalih pet predstavit će se u

ovoj knjizi slikom i riječju. Hrvati imaju i tri latinične inkunabule: najpoznatiju, Lekcionar Bernardina Splićanina (1495), ali i dvije dubrovačke, tiskane oko 1490, koje se danas čuvaju u Vatikanu i o kojima ne znamo mnogo. Jedna se u literaturi zove Molitvenik, sadrži oficij u čast Djevice Marije i sedam pokornih psalama te ima 101 list (9x12,5 cm). Druga se zove Oficij, ima osam listova formata šesnaestine i sadrži dvije službe: u čast Svetoga Krsta i u čast Duha Svetoga.

Pregled hrvatskih inkunabula

Hrvatske su inkunabule glagoljične i latinične. Glagoljične: 1. Misal po zakonu rimskoga dvora, 1483, mjesto tiska nepoznato, sačuvano 11 potpunih ili gotovo potpunih primjeraka; 2. Brevijar po zakonu rimskoga dvora, 1491, Korođacima - prema sinj (?), sačuvan Hrvatska u XV. stoljeću proživljavala najteže onoj: o mrtvima jedan gotovo razdoblje svoje krvave povijesti, kad su padali u potpun primjesamo dobro.

Juraj Šižgorić turske ruke njezini granični gradovi, kad su se za rak; 3. Ispovid, izdaje u Veneciji obranu zemlje morala trošiti golema sredstva, a 1492, mjesto tiska tiskom svoje pjes- u ratnim sukobima s Turcima pogibali su i feudal- nepoznato, nije me 1477. To je sačuvan ni jedan prva tiskana zbi- ni gospodari i njihovi vitezovi, pobožni redovnici primjerak; 4. Barka hrvatskoga i seoski svećenici, a s njima i golem broj mladih romićev brevijar, pjesnika. U njoj je ratnika, kao u tragičnoj Krbavskoj bitki g. 1493, 1493, Mleci, sačui pjesma pohval- međutim knjige su održavale svijest o slobodi, o vano pet primjenica Šižgorićevu obrani prostora, o važnosti pisane i tiskane riječi. raka, jedan potdjelu kojoj je aupun; 5. Senjski tor Marko Marumisal, 1494, Senj, lić. Svoje tiskane knjige nije visačuvan jedan potpun i dva nedio Jan Panonije, najveći hupotpuna primjerka; 6. Spovid manistički pjesnik, jer su njeopćena, 1496, Senj, sačuvan sagova djela tiskana nakon njegomo jedan potpun primjerak. ve smrti (†1472). Svoje knjige Latinične hrvatske inkunatiskali su prije 1500. Karlo Pubule: 1. Molitvenik, 1490 (?), cić, Jakov Bunić, Koriolan Ćimjesto tiska nepoznato, sačupiko, Petar Pavao Vergerije. van samo jedan primjerak; 2.

Možda je koja knjiga Marka Oficij, 1490 (?), mjesto tiska neMarulića tiskana i prije 1500. poznato, sačuvan samo jedan godine na što upućuju neke inprimjera; 3. Lekcionar Bernardicije. Teološka djela na latindina Splićanina, 1495, Mleci, skom jeziku daju tiskati Juraj sačuvana dva potpuna priDragišić, Klement Ranjina, mjerka. Šimun Hvaranin, Andrija JaHrvatske glagoljične mometić, Luka Tolentić i drugi.

knjige u svjetskim knjižnicama i muzejima

Knjige u obrani hrvatskoga imena Knjiga, od trenutka kad se tiskom umnožava, postaje atraktivan proizvod. Zato se u izdavaštvo i trgovinu knjigom uključuju bogati građani, videći u tome svoj probitak. Prvo izdanje Brevijara zagrebačke Crkve (Breviarium secundum usum Ecclesiae Zagrabiensis) tiskano je u Veneciji 1484., na trošak zagrebačkog biskupa Osvalda, u radionici znamenitoga tiskara Erharda Radtolda koji je iz Njemačke došao u Veneciju; drugo izdanje tiskano je 1503. kod Giunte, a financirao ga je knjižar iz Budima Ivan Pap. Slijedi prekrasno izdanje Misala zagrebačke Crkve koje je započeto 1509, a dovršeno 1511.

Hrvatska je u XV. stoljeću proživljavala najteže razdoblje svoje krvave povijesti, kad su padali u turske ruke njezini granični gradovi, kad su se za obranu zemlje morala trošiti golema sredstva, a u ratnim

Hrvatski glagoljični tekstovi privlačili su inozemne ljubitelje knjige neobičnim pismom i ljepotom te su oni kroz mnoga stoljeća nastojali doći u posjed koje hrvatske knjige pisane ili tiskane glagoljicom. Nastojali su to i pojedinci i knjižnice, one vrlo znamenite i one koje su to htjele postati. Kadšto novcem, kadšto silom uzimali su te spomenike hrvatske pismenosti i odnosili ih. Pomagalo im je i pomanjkanje svijesti u naših ljudi o važnosti tih djela.

Danas se zna za više od 60 knjižnica i muzeja u inozemstvu koje posjeduju neke hrvatske glagoljične knjige i nerijetko se njima hvale kao osobitim vrijednostima svojega fonda: Vatikan - Biblioteca Apostolica Vaticana; Rim Biblioteca della Congregazione de Propaganda Fide; Venecija - Fondazione Cini; Bologna - Biblioteca dell' Universitŕ; Beč - Österreichische Na-

Spovid općena, Senj, 25. travnja 1496, Zagreb, Knjižnica franjevaca trećoredaca na Ksaveru. Spovid općena jedina je hrvatska neliturgijska inkunabula. Otisnuta je u senjskoj tiskari. Riječ je o prijevodu poznatoga franjevačkog priručnika Confessionale generale milanskoga propovjednika Michaela Carcana. Prevoditelj Jakov Blažiolović, kasniji senjski biskup, svoju je rodnu čakavštinu pomiješao s malo staroslavenizama i s puno talijanizama, ali je skromna knjižica (36 listova jednobojnoga tiska, priručnik za obavljanje ispovijedi) važan početni napor u oblikovanju hrvatske teološke terminologije. Sačuvan je samo jedan primjerak. U Senju je 1978. izišla faksimilna reprodukcija, a 1979. latinična transkripcija s rječnikom (ur.

Branko Fučić i Anica Nazor).

BROJ 46 ! 13. STUDENOGA 2005.

25

tionalbibliothek; Budimpešta Országos Széchényi Könyvtar; Ljubljana -Nacionalna in univerzitetna knjižnica; London - British Library; Oxford - Bodleian Library; Pariz - Bibliotheque Nationale; Rheims - Bibliotheque municipale; Petrograd - Rossijskaja nacional'naja biblioteka; Prag - Kníhova Národního musea; Berlin - Staatsbibliothek; München - Staatsbibliothek; Carigrad - Sultanahmet »Topkapi sarayi müzesi külüpha-

7.11.2005, 9:03

Lekcionar Bernardina Splićanina, Venecija, 12. ožujka 1495, Zagreb, Knjižnica Družbe Isusove »Juraj Habdelić« i Odesa, Knjižnica »Maksim Gorki«.

Lekcionar je najuglednija hrvatska latinična inkunabula, otisnuta u Mlecima, u tiskari majstora Damjana iz Milana, poznatoga po tome što je među prvima počeo knjigama stavljati i naslovnu stranicu. Nije se, nažalost, sačuvao niti jedan primjerak s tom naslovnom stranicom. Sve ostale listove ima primjerak koji se nalaze u Odesi i primjerak koji se čuva u isusovačkoj knjižnici »Juraj Habdelić« u Zagrebu. Redaktor je knjige franjevac Bernardin Drvodilić. Lekcionar ima 104 lista. Odigrao je važnu ulogu u povijesti hrvatskoga jezika: u njemu se sabire prethodna hrvatska lekcionarska tradicija, a iz njega su izvođeni novi lekcionari koji su po crkvama na hrvatskim prostorima utvrđivali hrvatsko jezično jedinstvo.

Pretisak je objavio Književni krug iz Splita 1991 (uredio Josip Bratulić).

mesi«; New York - The Pierpont Morgan Library; Washington - Library of Congress ...

Hrvatski glagoljički tekstovi nalaze se i u ovim gradovima: Bamberg, Frankfurt na Majni, Kassel, Magdeburg, München, Stuttgart (Njemačka); Güsing, Innsbruck, Linz, Schwarzau, Trier (Austrija); Firenca, Trento, Trst, Siena (Italija); Madrid (Španjolska); Basel (Švicarska); Tours (Francuska); Oslo (Norveška); Martin (Slovačka); Wrocław (Poljska)...

Završetak

25