Glas Koncila broj 22 28. svibnja 2006.
25
KARMELIĆANIN O. JACQUES BUNEL, PRAVEDNIK MEĐU NARODIMA Stipan Bunjevac
Č
inilo se da je prizor nestvaran - kolona šutljivih stvorenja nalik ljudskim bićima, zapravo prljavih kostura u poderanim jednoobraznim prugastim odijelima, među kojima su neki bili goli i polugoli, bosi ili u krpe zamotanih nogu, iznemogli i neobrijani, jedva vukući noge, ugaslih očiju i mrtvačkih pogleda, polako je i teško koračala pored zapanjenih i nijemih vojnika. Tek su rijetki u sablasnoj koloni smogli snage zaplakati, osmjehnuti se, podići ruku u znak zahvale ili jednostavno reći na svom materinskom židovskom, poljskom, ukrajinskom, francuskom, njemačkom, engleskom, ruskom, mađarskom, ili tko zna kojem još jeziku: »Hvala!« Suze su tek zaiskrile u očima ponekoga američkog vojnika koji bi okrenuo glavu na drugu stranu jer ga je zbog njih pomalo bilo sram.
Molitva za trojicu mladića Prizor je 5. svibnja 1945. ipak bio stvaran i događao se na izlazu iz sabirnog logora Mathausen, koji je bio smješten jugoistočno od austrijskog grada Linza. Nešto manje od sto tisuća zatvorenika smještenih u najvećem središnjem logoru tj. »matici« i po okolnim manjim logorima »satelitima«, kojih je bilo čak 34, uspjelo je preživjeti, jer ih nacisti zbog iznenadnog i brzog prodora američke vojske nisu uspjeli umoriti u plinskim komorama. Iako su zbog velike iscrpljenosti i izgladnjelosti svi zatočenici, nažalost, bili nalik jedni drugima, jedan se od njih razlikovao. Ne fizički jer je i on kao i većina imao samo 35 kilograma. Dvojica su ga »snažnijih« prijatelja, Jean Cavrol i Roger Heim, koji su kasnije svjedočili o njegovoj herojskoj, samaritanskoj i svijetloj ulozi u tim tamnim i paklenim danima, pridržavala da ne padne, povremeno bi iskašljavao krv koja mu je natopila košulju. Svejedno je privlačio pozornost svih nazočnih, djelovao je tako smireno, sretno i, reklo bi se, blaženo dok je tiho molio: »Veliča duša moja Gospodina...!« Bez trunke samosažaljenja, očaja ili prijekora onima koji su ga fizički satrli i dotukli, on je, po ljudskoj logici na rubu apsurda, zahvaljivao za sve trenutke provedene najprije u zatvoru u Fontainebleauu odakle je prebačen u logor u Compiégne, te za zatočeništvo u njemačkim logorima Neue Bremmu kod Saarbrückena i Mathausenu. Molio je za sve pokojne i preživjele supatnike, brojne prijatelje i poklonike koje je stekao tijekom uzničkih dana: ateiste, Židove, profesore, Poljake, svećenike, Ruse, katolike, komuniste... Onaj koji ne priznaje i ne razumije stvarnost drukčiju od materijalne pojavnosti, onu dublju i transcendentalnu dimenziju, teško će razumjeti njegove molitve za njemačke vojnike koji su čuvali stražu ili čak i za logorskog zapovjednika SS-narednika Wilhelma Korffa, za kojega su mnogi govorili da je najobičniji sadistički bolesnik. Njegove su molitve i misli tih trenutaka posebice bile upućene trojici židovskih mladića: Hansu Helmutu Michaelu, Mauriceu Schlosseru i Jacquesu Franceu Halpernu, koji su siječnja 1943. kod njega potražili utočište.
Gk-24-25.p65
25
¦ O. Jacques skrbio se za duhovni i intelektualni rast svakog pitomca u Petit-Collégeu sv. Terezije od Djeteta Isusa
Samaritanac na dnu pakla Mathausena Čudo na grobu sv. Germana
domaći župnik o. Ternon, pobožan i blag svećenik, kojemu je od malih nogu ministrirao. Dok mu je bilo tek pet godina, jednom mu se prigodom važno povjerio: »Znajte, kada budem velik, bit ću veliki svećenik!« Da je ta želja u njemu bila stalno prisutna, pokazao je njegov odlazak u malo sjemenište sv. Romana u nadbiskupijskom sjedištu Rouenu listopada g. 1912. Školovanje je nakon prekida završio tek 1919. jer je tijekom Prvoga svjetskog rata, koji je započeo kolovoza 1914, sjemenišna zgrada bila
Đaci, naime, nisu smo slušali predavanja na satovima nego su i aktivno sudjelovali u njima, pripremali Tko je bio taj zatočenik, tako su i sami držali predavanja, sučeljaobičan a ipak čudnovat za sve koje je vali mišljenja, po uzoru na Aristotesusretao, moglo se naslutiti već lovu peripatetičku školu učili honakon prvog dana njegova zatočenidajući itd. Osim toga ravnatelj Buštva kada je smireno rekao da mu zanel ih je vodio u prirodu na šetnje, počinje »novi novicijat«. Dakle, riječ posjećivali su lučke dokove i gradije, očito, o katoličkom redovniku. lišta gdje su razgovarali s radnicima, Ovozemaljski životni put Lucieigrao je s njima nogomet, pjevao, na Luisa Bunela započeo je 20. redovito svaki dan posjećivao osobsiječnja 1900. u Barentinu nedaleko no svakog bolesnika, učio ih čood Rouena u Francuskoj. Bio je vjekoljublju, bogoljublju i domoljutreće od sedmero djece u siromablju, budio u njima osjećaj za sošnoj obitelji oca Alfreda, cijalnu pravdu i solidarO. Jacques se nimalo nije dvojio kada ga je radnika u tekstilnoj nost. Istodobno u smitvornici i majke Pauline raj se dana povlačio u siječnja 1943. nazvala s. Marija, poglavarica r. Pontif, domaćice. Rosamoću, šutnju i molisamostana Naše Gospe od Siona u susjednom ditelji su odgajali djecu tvu, za koje je imao silu radišnosti i čestitosti, Melunu, sa zamolbom da skrije trojicu židovskih nu potrebu. Živio je ali nadasve u svagdaaksketski u samoodrimladića, kojima prijeti uhićenje. Primio ih je u šnjoj molitvi i redocanju krajnje skromno. svoj zavod u Avonu srdačno, nadjenuo im nova Taj će ga njegov vitom slavljenju euharikršćanska imena: Jean Bonnet, Maurice Saba- svojevrsni nemir i razastije. Kad mu je bilo tek godinu dana, teško je petost između akcije i tier i Jacques Dupré, te ih potpuno uklopio u obolio, tako da je i mjekontemplacije pratiti učeničku zajednicu. sni liječnik digao ruke sve do kraja života. od njega. No, beskrajna Mnogi će svjedočiti ljubav majke i taj je put nadmašila pretvorena u vojnu bolnicu. Put kako je osjećao silnu i podjednaku sve ovozemaljske zapreke; s malim prema svećeništvu nastavio je u ve- potrebu i za jednom i za drugom. je Lucienom hodočastila u norman- likome sjemeništu u istome gradu, dijsku pokrajinu na grob sv. Germa- gdje se prvi put susreo s karmel- Kobno subotno na i tamo klečeći izmolila čudo. U skom duhovnošću. Naime, u ruke jutro suzama je govorila: »Bože moj, mo- mu je došla knjiga-životopis s. Malim te ostavi mi ga do njegove dva- rie-Angálique, redovnice koja je Tihi nutarnji karmelski zov u desete a onda ga uzmi k sebi jer on preminula u samostanu karme- jednome od najomiljenijih francuje tvoj. Dopusti mi to zadovoljstvo lićanki u Pontoiseu, koja ga je doj- skih odgajatelja i nastavnika bivao da ti ga podarim kada odraste.« Vra- mila zbog njezina potpunog i ra- je sve jači dok je počeo slaviti mise tivši se doma, njezin je sin ozdravio. dikalnog sebedarja Kristu. Za za karmelićanke u Le Havreu u Kad su joj četrdesetak godina ka- biskupijskog je svećenika zaređen njihovoj kapelici. Duhovne misli i snije javili vijest o Lucienovoj smr- 11. srpnja 1925. u katedrali u Roue- poruke glasovite svetice Terezije iz ti, ponovno je kleknula i sklopila nu, a mladu je misu proslavio u Lisieuxa i sv. Ivana od Križa prodiruke na molitvu sjetivši se tog do- župnoj crkvi u Marommeu, gdje rale su duboko u dušu mladoga gađaja: »Bože moj, obećala sam ti mu se obitelj u međuvremenu pre- svećenika i sve ga više obuzimali. ga. Hvala ti što si ga ostavio sa selila. Rouenski nadbiskup De la Villeramnom dulje nego što sam se nadaImenovan je ravnateljem i na- bel bio je iznenađen i zatečen Lula. Neka bude volja tvoja.« stavnikom u Zavodu sv. Josipa u Le cienovom zamolbom na kraju školDjetinjstvo je Lucienu prolazilo Havreu, velikoj luci osamdesetak ske godine 1929. da mu dopusti odu stalnoj oskudici i radu, jer je rodi- kilometara od Ruoena. Njegovim je lazak u karmelski samostan u Lilteljima morao pomagati u uz- dolaskom ta crkvena ustanova ubr- leu. Suglasio se s time tek nakon državanju brojne obitelji, ali to mu zo postala poznatom diljem Fran- dvije godine i ponovljene zamolbe, nimalo nije smetalo da bude jedan cuske. Svu je energiju, znanje i te Lucien 14. rujna 1931. započinje od najboljih učenika u mjesnoj umijeća svakodnevno ulagao u or- novicijat. U ruke provincijala o. školi. Na njega je u odrastanju i ganizaciju i razinu predavanja, uvo- Louisa od Presvetog Trojstva sazrijevanju velikog utjecaja imao i deći za ono doba velike novotarije. položio je 15. rujna 1935. vječne za-
22.5.2006, 12:35
vjete dobivši redovničko ime o. Jacques od Isusa. Budući da je cijela karmelska zajednica u Francuskoj prilično loše stajala zbog malobrojnih i starijih redovnika, provincijal je, znajući dotadašnju djelatnost, zamolio novoga subrata još prije vječnih zavjeta da oživi njihov Petit-College sv. Terezije od Djeteta Isusa u Avonu. Preuzeo ga je listopada 1934. s pomoćnikom o. Philippeom i tridesetak pitomaca, uglavnom siromašnih i iz obitelji rastavljenih roditelja. Ubrzo je rastao broj nastavnika i učenika, kao i ugled te odgojno-školske crkvene ustanove francuskih karmelićana. Nažalost, nastupili su uskoro teški dani jer u lipnju 1940. francuska vojska od njemačke doživjela potpuni poraz. Progoni svih nepoćudnih, među kojima su na meti bili i Židovi, postali su surova svakodnevica. O. Jacques se ni malo nije dvojio kada ga je siječnja 1943. nazvala s. Marija, poglavarica samostana Naše Gospe od Siona u susjednom Melunu, sa zamolbom da skrije trojicu židovskih mladića kojima prijeti uhićenje. Primio ih je srdačno, nadjenuo im nova kršćanska imena: Jean Bonnet, Maurice Sabatier i Jacques Dupré, te potpuno uklopio u učeničku zajednicu. Koliko je poštivao njihova nacionalnu i vjersku različitost, govori činjenica da su u svim pravima i obvezama bili jednaki s ostalim pitomcima, jedino nisu morali ići na zajedničke mise. Sve je to trajalo do subotnog jutra 15. siječnja 1944. kada Gestapo iznenadno upada u školu i odvodi o. Jacquea i trojicu mladih Židova. Na rastanku su se pozdravili i bio je to njihov posljednji susret jer je o. Jacques odveden u zatvor a mladići su nedugo potom ubijeni u logoru u Auschwitzu.
Izložba u Memorijalnom muzeju holokausta O samoprijegornim i do kraja požrtvovnim uzničkim danima skromnog karmelićanina u svim zatvorima i logorima, posebice u zloglasnom Bloku 17 u jednom od satelitskih logora Mathausena - Gusen I, gdje je proveo najveći broj dana, moglo bi se puno pisati. Tješio je sve bez razlike, pomagao svima, organizirao sustav pomoći najpotrebnijima, hrabrio, otkidao od svojih usta da bi nahranio druge, previjao rane bolesnima, potajno služio mise, ispovijedao, ulijevao nadu, obavljao teške poslove za druge. Zato su ga svi poštivali, cijenili i voljeli jer su zahvaljujući njemu svi osjećali kako su na dnu ljudskoga pakla pridonijeli pobjedi dobra nad zlom. Teško narušenog zdravlja prebačen je u bolnicu sv. Elizabete u Linzu, gdje je tri tjedna nakon izlaska iz logora 2. lipnja 1945. preminuo smiren i zadovoljan. Tako je završio ovozemaljski hod o. Jacquesa, svećenika i redovnika, o kojemu bi se moglo izreći puno epiteta i definicija, a jedna od njih, koja mu je vjerojatno među najdražima, jest: nasljedovatelj sv. Ivana od Križa. Pokopan je u samostanskom groblju u Avonu 26. lipnja 1945, odličje »pravednika među narodima« dodijeljeno mu je 9. lipnja 1985, a 31. kolovoza 1990. otvorena je kauza za njegovo proglašenje slugom Božjim. U Memorijalnom muzeju holokausta u Washingtonu g. 1997. bila mu je posvećena izložba. ¬