feljton_2007_35

Glas Koncila broj 35 2. rujna 2007.

25

UZ 6O. GODIŠNJICU UBOJSTVA SLUGE BOŽJEGA MIROSLAVA BULEŠIĆA

Zločin u Lanišću - planirana akcija Dr. Stipan Trogrlić

P

o završetku Drugog svjetskog rata, na temelju Devinskog sporazuma od 11. lipnja 1945. između Saveznika i Jugoslavenske armije, Trst, s uskim pojasom koji ga povezuje s Italijom, Tržić (Monfalcone), Gorica i Pula s užom okolicom činili su zonu »A«, nad kojom su upravu preuzele angloameričke vojne snage. Od ostalog dijela Istre formirana je zona »B«, koja je stavljena pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije (VUJA) sa sjedištem u Opatiji. Vojne uprave u obje zone trebale su ostati na snazi do mirovnog sporazuma o granici između Italije i Jugoslavije, a zadatak im je bio nadzor nad privremenim organima civilne vlasti u provođenju zakonodavstva iz prethodnog razdoblja.

Na području zone »B« civilni (upravni) organi vlasti bili su Narodnooslobodilački odbori (NOO-i) na čelu s Oblasnim NOO-m za Istru, čije je sjedište bilo u Puli do 12. lipnja 1945., a otada do ukidanja u studenome 1947. u Labinu. Cjelokupni društveni i privatni život kontrolirala je svemoćna Partija i sveprisutna OZNA. Nije uzalud kružila poznata izreka kako OZNA sve dozna. U crkveno-organizacijskom pogledu hrvatski dio Istre pokrivale su tri biskupije: Tršćanskokoparska (središnji i sjeverozapadni dio Istre), Porečko-pulska (južna Istra) i Riječka biskupija (liburnijski dio Istre bez Kastva). Biskupi-ordinariji svih triju biskupija bili su Talijani: na čelu Tršćansko-koparske biskupije nalazio se Antonio Santin, Porečko-pulskom je upravljao Raffaele Radossi, dok je prvi čovjek Riječke bio Ugo Camozzo.

Represija prema Crkvi nakon oslobođenja U euforičkim trenucima oslobođenja Istre od njemačke okupacije, nije zaboravljen »neprijateljski rad« nekih svećenika. Na središnjoj proslavi oslobođenja u pulskoj areni u nazočnosti 30.000 ljudi, Josip Šestan predsjednik Narodnooslobodilačke fronte (NOF) za Istru nije mogao da ne spomene djelatnost reakcije kojoj su se pridružili »nekoji nazovi narodni svećenici«. Poimence su apostrofirani biskup Santin i svećenici Zvonimir Brumnić i Božo Milanović. Može se samo pretpostaviti kako su na indoktriniranu masu djelovale Šestanove riječi da su biskup i neki svećenici surađivali s okupatorom, slali vjernike u SS-trupe, te govorili da ih partizani vode u propast. Još oštriji prema Milanoviću i Brumniću i »nekoliko prodanih duša oko njih« bio je istup tajnika JNOF-a za Istru Dušana Diminića. Na Prvoj konferenciji Plenuma Oblasnog odbora JNOF-a za Istru u Poreču 21. svibnja 1945., Diminić je istaknuo da su spomenuta dvojica svećenika imali štab u Trstu koji je, pod izgovorom širenja hrvatske riječi, surađivao s Nijemcima, pisao laži o progonima Crkve, te »blebetao o boljševizmu«, a sve u cilju razbijanja NOP-a.

Iako je nova, komunistička, vlast svojim postupcima prema Crkvi u Istri samo potvrđivala ono što su

Gk-24-25.p65

25

¦ Na čelu Tršćansko-koparske biskupije nalazio se Antonio Santin ¦ Po završetku Drugoga svjetskog rata, na temelju Devinskog sporazuma između Saveznika i Jugoslavenske armije, Trst, s uskim pojasom koji ga povezuje s Italijom, Tržić (Monfalcone), Gorica i Pula s užom okolicom činili su zonu »A«, nad kojom su upravu preuzele angloameričke vojne snage.

Od ostalog dijela Istre formirana je zona »B«, koja je stavljena pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije (VUJA) sa sjedištem u Opatiji

predstavnika NOP-a da dođe u Istru, te da se s predstavnicima NOP-a dogovori o načinima međusobne suradnje. Zbog straha da se iza poziva krila namjera da ga se dovede u Istru i kao, često prozivanog narodnog neprijatelja likvidira, Milanović je odbio poziv.

U novim okolnostima, svjestan dalekosežnih posljedica svojih poteza, Milanović prihvaća novi poziv NOP-a, ali uz uvjet da predstavnici NOP-a dođu k njemu u Trst. Na sastanku između predstavnika NOP-a Dušana Diminića i Ivana Motike, s jedne strane, i Milanovića kao neformalnog predstavnika istarskog hrvatskog svećenstva, s druge strane, održanom u Trstu 16. srpnja 1945. otklonjeni su međusobni nesporazumi i nepovjerenje. Bio je to za obje strane plodonosan kompromis. Milanović je za Crkvu u Istri, za ono vrijeme, izborio široki prostor djelovanja, teško zamisliv u drugim dijelovima Jugoslavije, dok je NOP dobio obećanje da hrvatsko svećenstvo na sastanku u Pazinu 18. srpnja pružiti podršku NOP-u. S tom podrškom NOP je lakše mogao ostvariti i utjecaj među vjernicima budući su svećenici i dalje uživali veliki ugled kod svojih vjernika. Na taj način argumenti za priključenje Istre matici Hrvatskoj u Jugoslaviji dobivali su, pred međunarodnom, ali i domaćom, javnošću, na težini. Iako su Milanović i istarsko hrvatsko i slovensko svećenstvo dobro znali opasnosti od

Tijekom 1946. uhićeni su i zatvoreni svećenici: Giovanni Zugan, župnik u Novoj Vasi Novigradskoj, Angelo Bona, župnik u Oprtlju i Slavko Kalac, upravitelj župe u Gradini (Buzetski dekanat). Iste godine na listi OZNE našli su se Libero Colomban, župni vikar u Bujama i Francesco Bonifacio, kapelan u Krasici (Umaški dekanat). Tu dvojicu potonjih kao velike neprijatelje narodne vlasti i protivnike priključenja Jugoslaviji trebala je likvidirati Narodna straža. Uhićenje i odvođenje Colombana spriječili su župljani koji su danonoćno držali stražu pred župnim stanom, dok je Bonifacio odveden u noći od 11. na 12. rujna i najvjerojatnije bačen u neku od jama na Krasu.

Optužbe protiv biskupa Radossija

Ako je vrijeme od sredine 1945. do kraja 1946. vrijeme taktiziranja »narodne vlasti« prema Katoličkoj Crkvi u Istri, koje karakterizira sitno popuštanje i krupno stezanje, podrška staleškom svećeničkom udruženju preko kojega se želi iznutra istarski biskupi teoretski znali o ko- manjim mjestima, upravo u vrijeme kontrolirati Crkvu, osuda crkvene munizmu, oni su ipak bili spremni mise organiziraju obvezatni sastanhijerarhije, diferencijacija svećenika razgovarati s tom vlašću kako bi, s ci koji u pravilu završavaju partizans obzirom na njihov odnos prema jedne strane spasili vjernike od no- skim kolom. Na pomolu je i novi, livlasti, ali i prema nacionalnoj pripavih stradanja, a s druge strane, osigu- beralni, bračni moral. Djevojke i dnosti, suradnja najvećeg dijela hrrali kakav takav prostor za djelatnost mladići, pripadnici partizanskih jevatskog i slovenskog svećenstva s Crkve. Tako se biskup Santin odaz- dinica, žive u nevjenčanim bračnim vlašću, onda je čitava 1947. obiljevao pozivu da se na Gračašćini u zajednicama. Ponekad je bilo dovoljžena izravnim i pojačanim pritisveljači 1945. sastane s kom na Crkvu kao i nekima iz partizansve većim razočaraRepresije prema svećenicima u smislu optužbi, prijetnji i ometanja u vršenju službe skog vodstva. Međunjem »kooperativtim, kurir Bino Brumnih« svećenika s tom započele su odmah nakon oslobođenja Istre u svibnju 1945. Od optužbi na račun nić, brat svećenika vlašću. Što se tiče pojačaZvonimira, donio je Vatikana kao centra međunarodne reakcije i stoljetnog neprijatelja Slavena i domaćih biskupa kao vjernih slugu te politike prelazilo se na svećenike koji slušajući svoje nog pritiska vlasti na biskupu poruku da partizanski čelnici ne biskupe postaju kotačić u složenom mehanizmu »vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja«. Crkvu, on je zacijelo bio uvjetovan i spoznamjeravaju doći na najom da se u diplomadogovoreni sastanak, zbog opasnosti od Nijemaca, koji su no samo pohađanje nedjeljne mise komunističke ideologije i političke tsko-političkoj borbi, čija prva faza se nalazili u blizini. Na povratku u da se dobije etiketa »reakcionar«, prakse za crkveno-vjerski život, ipak uspješno završava potpisivanjem PaTrst Santin se u Pazinu susreo s »fašist«, nakon čega je dotični dola- su prihvatili suradnju s komuni- riškog mirovnog ugovora 10. veljače nekim svećenicima. Savjetovao im zio pod pojačanu prismotru ili je po- stičkom vlašću, svjesni da je jedinio ta 1947., dobilo »sve što se moglo dobije: »Ne čekajte biskupa, idite vi parti- zivan na »obavijesne razgovore«. U vlast kadra ostvariti sjedinjenje Istre s ti«, pa samim time, za vanjskopolizanima. Ja im se ne mogu približiti, boljoj varijanti sve je završavalo na maticom domovinom, a to je bio i tički dojam, nije bitna podrška Crkve. idite vi! Razgovarajte s njima! Treba tome, dok je u onoj lošijoj slijedilo politički program »slavenskog« sve- S druge pak strane, komunističkoj (čitaj staljinističkoj) svijesti teško je prevaliti onih pet ružnih minuta. podizanje optužbe, sudski proces i ćenstva u Istri.

Nastojte spasiti glavu«! I porečko- osuda na zatvorsku kaznu.

Modus vivendi uspostavljen iz- bilo bez stalnog obračunavanja s pulski biskup Radossi uzalud je pomeđu komunističkog režima i Crkve ideološkim protivnikom. Crkva pokušavao uspostaviti kontakt s parti- Sporazum vlasti s nije mogao ukloniti ideološku matri- malo postaje »dežurni krivac« za neuzanima. Svrstan u fašiste i narodne tog režima koji u mjesnoj Crkvi spjehe i promašaje nove vlasti. Car je hrvatskim svećenstvom cu neprijatelje bio je i ostao za komunisgleda neprijatelja spremnog da u su- bio gol, ali o tome se nije smjelo goKad je jugoslavenskom vodstvu radnji s Vatikanom potkopava režim. voriti. tičke radikale »persona non grata«.

Prije nego će u rujnu 1947. napuRepresije prema svećenicima u postalo jasno da pitanje poslijeratne Iz te matrice stalno će se generirati smislu optužbi, prijetnji i ometanja u sudbine Istre ipak nije riješeno nje- pritisak na Crkvu, iako, barem kad je stiti Istru, porečko-pulski biskup vršenju službe započele su odmah zinim vojnim oslobođenjem, nego u pitanju hrvatsko svećenstvo, nema Raffaele Radossi je, tko zna po koji nakon oslobođenja Istre u svibnju da će se ono rješavati diplomatskim radikalno-revolucionarnih represija, put, prozvan kao sluga međunarod1945. Od optužbi na račun Vatikana putem, zaključilo je da bi u diplo- sve do tragičnih događaja u Lanišću u nog imperijalizma. Jednom prilikao centra međunarodne reakcije i matskoj borbi za Istru dobro bilo kolovozu 1947. Prema vani se stvara- kom na putu za Pulu zaustavili su ga stoljetnog neprijatelja Slavena i do- imati uza se istarsko hrvatsko sve- la idilična slika odnosa države prema kod Vodnjana, graničnoga prijelaza maćih biskupa kao vjernih slugu te ćenstvo. Zato je partijskim i dr- Crkvi. Svećenici pozdravljaju narod između zone »A« i zone »B«, jugoslapolitike prelazilo se na svećenike žavnim strukturama u Istri dat jasan sa svečano urešenih partizanskih go- venski pogranični organi i izvršili koji slušajući svoje biskupe postaju znak da stupe u kontakt s Milano- vornica, a partizanski čelnici su- pretres automobila. Pronađene cigakotačić u složenom mehanizmu vićem i pridobiju ga za suradnju. djeluju u vjerskim obredima, pri- rete i hrana bile su dovoljan razlog »vanjskog i unutrašnjeg neprija- Božo Milanović, koji se tada nalazio mjerice u tijelovskoj procesiji. No na da ga se optuži za pokušaj ilegalnog telja«. Neke svećenike od »sablasnog u Trstu, bio je u istarskoj i hrvatskoj nižim razinama stvarnost je bila prebacivanja robe »reakcionarnim automobila«, koji je noću kružio po javnosti poznat kao borac za nacio- potpuno drukčija. Na seoskim sku- snagama u Puli (tada zona »A«). Isistarskim mjestima i odvodio »na- nalna prava istarskih Hrvata, zbog povima protiv vjere se govorilo otvo- trgnutim citatima iz propovijedi, u rodne neprijatelje u pazinski kaštel, čega je kod te javnosti i uživao veliki reno i vulgarno-bezobzirno, svećeni- kojima Radossi brani nepovredivost spašavali su njihovi župljani upozo- ugled. Kao mladomisnik iskusio je cima se prijetilo da će ih se likvidirati privatnog vlasništva, htjelo ga se austrijski zatvor, a kao župnik u rod- čim se definira granica prema Italiji. K ocrniti kao protivnika agrarne reforravajući ih na opasnost.

Biskup Santin u izvješću Svetoj noj Kringi fašističke napade pred tomu, prisluškivane su i uhodile su se me, a time i kao klasnog neprijatelja Stolici 12. lipnja 1945. piše da vjera kojima se sklonio u mirniji Trst. Od osobe koje su pohađale crkvu, a djecu siromašnih društvenih slojeva (senije ugrožena izravnim napadima početka rata do kapitulacije Italije se potajno upisivalo u SKOJ. Narod se ljaka, kolona i radnika) koji eto s nego suptilnim metodama onemo- bio je zatočen u Bergamu. Poslije ka- bojao braniti svoja vjerska uvjerenja oduševljenjem pozdravljaju mjere gućavanja vjernika u vršenju njiho- pitulacije Italije vraća se u Trst. Tu iz straha da ne bude proglašen re- agrarne reforme. vih dužnosti. Nedjeljom se u mu početkom 1944. stiže poziv od akcijom.

(Nastavlja se)

27.8.2007, 14:48

Glas Koncila broj 36 9. rujna 2007.

25

UZ 60. GODIŠNJICU UBOJSTVA SLUGE BOŽJEGA MIROSLAVA BULEŠIĆA (2)

Zločin u Lanišću - planirana akcija Dr. Stipan Trogrlić

P

oučen iskustvom sprječa vanja njegovoga dolaska u Kopar 1946. za blagdan sv.

Nazarija, zaštitnika grada i biskupije (19. lipnja) tršćansko-koparski biskup Antonio Santin je za 1947. obavijestio VUJU o svojoj nakani da na blagdan sv. Nazarija posjeti Kopar te održi tradicionalnu procesiju i pontifikalnu misu prigodom koje bi podijelio sakrament krizme.

Istodobno je zamolio vlast da osigura red i mir za vrijeme vjerskih obreda.

Kako nikakve informacije o protivljenju njegovom dolasku u Kopar nisu dolazile niti od VUJE niti od kotarskih vlasti Kopra, biskup je 19. lipnja brodom iz Trsta stigao u Kopar.

Napadi na biskupa Santina U luci ga je narod srdačno dočekao, iako su se čuli i uzvici: »Ne želimo fašiste«! Iz luke se uputio u zgradu sjemeništa odakle je, u pratnji kanonika, trebao krenuti prema katedrali. I upravo kad se trebao zaputiti prema katedrali, u sjemenište su ušla četiri čovjeka tražeći od biskupa, »u ime naroda«, da napusti Kopar.

Upozorenje neke Kopranke, komunističke aktivistkinje, biskupu da mu njezini spremaju zavjeru došlo je prekasno. Naime, još dok je razgovarao s aktivistkinjom u sjemenište je provalilo 100-ak ljudi. Prijeteći biskupu i zahtijevajući da odmah napusti grad. Nakon izrečenih prijetnji zgrabili su biskupa i, vukući ga po stepenicama i udarajući ga šakama i drvenim letvama po glavi, dovukli su ga u sjemenišno dvorište. Svega okrvavljenog nastavili su navlačiti i udarati, dok su izvana, preko sjemenišnog ogradnog zida nahrupljivali novi napadači. Tek tada je intervenirala milicija i tako spasila biskupa od novih nasrtaja. U kamionu jugoslavenske vojske i pod zaštitom vojnika Santin je iz Kopra prebačen do mjesta Albora Vescovo gdje se nalazio blok koji je dijelio »zonu A« od »zone B«. Ondje ga je preuzela saveznička vojska i odvezla u biskupsku rezidenciju u Trstu.

»U nas je običaj da se popovi ubijaju« Zbog ratnih i poratnih prilika podjele sakramenta krizme (potvrde), koji u redovitim prilikama dijeli biskup, u hrvatskom dijelu Tršćanskokoparske biskupije nije se obavila u razdoblju od 1940. do 1947. godine.

Fizički napad na biskupa Santina u Kopru 19. lipnja. 1947. na blagdan sv.

Nazarija, zaštitnika grada, bili su jasno upozorenje kakve sve reakcije može izazvati njegov dolazak na područje »zone B«. Unatoč »koparskom iskustvu« biskup Santin je, uvjeren kako su hrvatski komunisti manje radikalni prema vjeri od slovenskih, odlučio u kolovozu 1947. posjetiti hrvatske župe svoje biskupije i podijeliti sakrament potvrde.

Na nagovor hrvatskih svećenika, koji su strahovali da bi se mogao ponoviti scenarij iz Kopra, Santin je ipak odustao od svoje nakane, te zatražio od Svete Stolice da imenuje uglednoga slovenskog svećenika Jakoba Ukmara njegovim delegatom za dijeljenje krizme u jugoslavenskom dijelu Tršćansko-koparske

Gk-24-25.p65

25

U trenutku dok se Ukmar praćen svećenicima kretao prema kandidatima koji su bili najbliže oltaru da im podijeli sakrament, provokatori su počeli bacati trule rajčice i prodirati u prezbiterij. Pred organiziranim nasiljem Ukmar i svećenici bili su prisiljeni prekinuti krizmu i povući se u župnu kuću. Tada je orgijanje nastavljeno u prezbiteriju sve do podne. Pušilo se i psovalo, čule su se riječi da mira neće biti dok se crkve ne pretvore u garaže i konjušnice. biskupije. Nakon što je sredinom srpnja iz Rima stigao potvrdan odgovor, Jakob Ukmar je mogao krenuti u Istru da kao ovlašteni biskupov izaslanik podijeli sakrament krizme.

Planirano je da tijekom dva tjedna obavi krizma u 34 istarske župe.

I dok se u tršćanskoj biskupskoj kuriji završavao plan za krizmu na području Istre u selu Mune (tada Riječka biskupija) ubijen je svećenik Alojz Kristan, upravitelj župe Golac i excurrendo Vodica i Muna. Dok se vraćao kući iz Muna u Golac, nakon uobičajene vjerske pouke za djecu, dočekan je i ubijen. U narodu se govorilo da je ubojstvo organizirao komandir narodne milicije izvjesni Smaila, uz pomoć nekoliko lokalnih suradnika. Navodno je jedan od tih suradnika rekao: »U nas je običaj da se popovi ubijaju.« Kristanovo tijelo nikad nije pronađeno. Pretpostavlja se da je završio u jednoj od tamošnjih kraških jama.

Odmah po dolasku u Pazin (16. kolovoza), prvo odredište svoga pastoralnog pohoda, Ukmar je s ravnateljem sjemeništa Leopoldom Jurcom posjetio predstavnike vlasti i priopćio im plan dijeljenja krizme.

Krenulo se od Pazina, ujutro 17. kolovoza. U župnoj crkvi sv. Nikole krizmana su 422 kandidata. Popodne istoga dana sakrament krizme podijeljen je u župi Stari Pazin, a navečer u Grdoselu. Idućega dana (18. kolovoza) podijeljen je u župama Beram, Trviž i Kašćerga. U svima tim župama krizma je prošla u redu. Nije bilo nikakvih naznaka da bi se mogao dogoditi nekakav incident, pa je Ukmar, u pratnji Leopolda Jurce i podravnatelja pazinskog sjemeništa Miroslava Bulešića 19. kolovoza odlučio krenuti u župu Tinjan, desetak kilometara udaljenu od Pazina.

¦ Slovenski svećenik Jakob Ukmar delegat tršćanskokoparskog biskupa Antonia Santina za dijeljenje krizme u jugoslavenskom dijelu Tršćanskokoparske biskupije

Spriječena krizma u Tinjanu Župna misa, za vrijeme koje se namjeravao podijeliti sakrament krizme, trebala je započeti u devet sati. Međutim, grupa ljudi iz župe i okolnih mjesta, naoružana poljoprivrednim alatom, pripriječila je ulazak u crkvu krizmanicima, kumovima i svećenicima iz okolnih župa.

Dopušteno je samo mjesnom župniku Tomi Banku da uđe u crkvu i održi nedjeljne mise. U očekivanju Ukmarova dolaska pred crkvom se plesalo partizansko kolo. Dvojica svećenika, prof. Mirko Usmiani i Franjo Štegel, koji su došli u Tinjan sudjelovati u svečanosti podjele krizme, na silu su uvedeni u kolo.

Tjeranjem svećenika, jednom prilikom čak i biskupa Radossija, da plešu partizansko kolo htjelo im se i zorno pokazati da će, htjeli ili nehtjeli, morati plesati po taktovima koje određuje nova stvarnost. Župnik Banko telefonirao je komandiru milicije u Pazinu. Molio ga je da pošalje miliciju u Tinjan radi uspostavljanja reda i omogućavanja podjele krizme. Kad je vidio da od intervencije iz Pazina neće biti ništa, poslao je nekog mladića ususret Ukmaru da ga obavijesti da se krizma ne može obaviti, te da se vrati u Pazin.

O svemu je svjedočanstvo ostavio i sam Ukmar: »(…) U društvu pazinskoga dekana i podravnatelja sjemeništa došli smo autom iz Pazina do otprilike jedan kilometar od župne crkve u Tinjanu. Ondje nas je jedan mladić obavijestio da se već od jutarnjih sati ispred crkve nalaze pobunjenici naoružani poljodjelskim alatom i da sve krizmanike i njihove kumove, kao i sve svećenike, osim župnika, ne pripuštaju ulaznim vra-

tima crkve. Zamolismo zatim načelnika kotara da nam objasni zašto se to događa u župi. Nakon četvrt sata po jednom nam je poslaniku poručio da mnoštvo naroda 'demonstrira' pred crkvom i da nam ne može garantirati sigurnost. Morali smo se vratiti u Pazin. Potom sam od drugih doznao da su pobunjenici pred crkvom plesali 'kolo' u koje su uveli i dvojicu svećenika. Ulaz u crkvu bio je zapriječen do popodneva«.

Iako su događaji u Tinjanu dali naslutiti da bi se slični incidenti mogli dogoditi i u drugim župama, Ukmar je, prema zacrtanome planu, nastavio pohađati župe i dijeliti krizmu. Od 20. do 22. kolovoza krizma je obavljena u sljedećim župama: Kringa (ondje se krizmalo i 48 kandidata iz župe Tinjan), Žminj, Sv. Petar u Šumi, Sveti Matej Cere, Sveti Ivanac nad Rašom i u slovenskoj župi Kubed. Nigdje nije zabilježeno ometanje obreda, izrugivanje vjere ili napad na biskupova izaslanika i svećenike. Sve su to bile seoske sredine tradicionalno vezane uz Crkvu zbog čega komunistička protucrkvena nastojanja nisu mogla računati na podršku i uspjeh. Na vijesti o zbivanjima u Tinjanu muškarci susjedne Kringe naoružali su se noževima, odlučni da spriječe svaki pokušaj ometanja krizme. Računajući da će nered lakše izazvati u Buzetu kao gradskoj sredini, gdje je također uskoro trebalo obaviti krizmu, partijski su aktivisti vrijeme krizmanja po navedenim selima iskoristili da se bolje pripreme za napad u Buzetu.

Organizirani neredi u crkvi u Buzetu

¦ Događaji u Buzetu i prijetnje koje su se tom prilikom čule, te nezainteresiranost organa vlasti da uspostavi red, bili su jasno upozorenje da se mogu očekivati novi napadi tijekom krizme

Kako niti Ukmar, niti istarski svećenici nisu raspolagali nikakvim informacijama koje bi ukazivale na mogućnost izazivanja nereda. Vjernici su obaviješteni da će se krizma u župi Buzet obaviti 23. kolovoza u prijepodnevnim satima. Prvotno je bilo određeno da će Ukmara na Krizmi u Buzetu pratiti Božo Milanović ili Jurca. No, kako su obojica bila u to vrijeme zauzeta, određeno je da ga prati profesor i podravnatelj pazinskog sjemeništa Miroslav Bulešić. U trenucima, kad se u dupkom punoj crkvi u Buzetu očekivao početak mise, u crkvu je na glavna vrata ušla grupa od 15-ak ljudi vičući: »Nećemo krizmu! Hoćemo biskupa!

Nećemo da popovi krizmaju našu djecu«! Došavši do sredine crkve počeli su vikati: »Zašto ne smiju kumovati borci? Zašto smo mi pro-

3.9.2007, 12:23

lijevali svoju krv? Dole sa agentima fašista! Hoćemo novi život! Tako je«!

Pred bukače je tada stupio Miroslav Bulešić. Pozivajući se na ustav i zagarantiranu slobodu vjere, zatražio je da odmah napuste crkvu. Iznenađeni odlučnošću mladog svećenika bukači su ustuknuli i izišli iz crkve. Situacija se na trenutak smirila, pa se mislilo da se može započeti s misom. Međutim, kad je misa počela provokatori su se ponovno nagurali u crkvu. Pokušaj trojice svećenika da im zapriječe ulaz samo ih je dodatno razjario, uz viku i psovke pojurili su prema prezbiteriju (mjesto u crkvi određeno za svećenike). Iako ometani i provocirani, svećenici su misu nekako priveli kraju. Nakon mise trebalo je pristupiti dijeljenju krizme. U trenutku dok se Ukmar, praćen svećenicima, kretao prema kandidatima koji su bili najbliže oltaru da im podijeli sakrament, provokatori su počeli bacati trule rajčice i prodirati u prezbiterij. Pred organiziranim nasiljem Ukmar i svećenici bili su prisiljeni prekinuti krizmu i povući se u župnu kuću. Tada je orgijanje nastavljeno u prezbiteriju sve do podne. Pušilo se i psovalo, čule su se riječi da mira neće biti dok se crkve ne pretvore u garaže i konjušnice.

Molba vlastima da uspostave red i mir ostala je bez rezultata. Štoviše, odgovoreno je da oni to ne mogu, a niti žele poduzimati nešto protiv države koja samo brani svoja prava.

Na savjet svećenika i narodnog zastupnika Srećka Štifanića da se prekine krizmanje Ukmar je samo dodao: »Mi ćemo vršiti svoju dužnost, a oni neka vrše svoju«. Popodne je, bez incidenta, obavljena krizma u Črnici, Buzetu susjednoj župi.

Do nereda nije došlo jer »putujući mitingaši« najvjerojatnije nisu znali da će se krizma tamo održati.

Događaji u Buzetu i prijetnje koje su se tom prilikom čule, te nezainteresiranost organa vlasti da uspostavi red, bili su jasno upozorenje da se mogu očekivati novi napadi tijekom krizme s teško predvidivim posljedicama. Lanišće, gdje se krizma trebala održati 24. kolovoza, bila je zgodna prilika za obračun s laniškim župnikom Stjepanom Cekom i Miroslavom Bulešićem, koji su bili poznati kao predvodnici one grupe svećenika koja se zauzimala za kritičnije postavljanje istarskih svećenika prema vlasti, a što je vlast doživljavala kao opasnu opoziciju svome programu.

(Nastavlja se)

Glas Koncila broj 37 16. rujna 2007.

25

UZ 60. GODIŠNJICU UBOJSTVA SLUGE BOŽJEGA MIROSLAVA BULEŠIĆA (3) Dr. Stipan Trogrlić

D

ok je u poslijepodnevnim satima, 23. kolovoza, laniški župnik Stjepan Cek ispovijedao krizmanike, njihove kumove i roditelje, pred crkvu je došao neki funkcionar iz Buzeta, rodom iz Račije Vasi, i započeo vikati na žene tjerajući ih da odu kući.

Na odlasku je dobacio župniku: »Lijepo je bilo danas u Buzetu, sutra će krvavo kamenje padati u Lanišću«.

Zločin u Lanišću - planirana akcija

»Krvava krizma« u Lanišću Navečer je k župniku došao jedan čovjek, nazočan na sastanku lokalnih komunista, i upozorio ga da je na sastanku iznesen plan za krizmu u Lanišću: »Oteti u dubokoj noći sva tri svećenika (Ukmara, Bulešića i Ceka, op. aut.) ili ako im ne uspije, onda sat prije mise doći u masi pred Plac (seoski trg) ispred župnog stana, opkoliti ih i s njima tako dugo plesati kolo dok im ne prođe volja za krizmom«. Navečer kad su stigli Ukmar i Bulešić, Cek ih je upoznao s opasnošću koja se nadvila nad krizmom u Lanišću.

U jednom trenutku Bulešić i Cek bili su skloni da se krizma podijeli kriomice noću. No, kako je Ukmar bio protiv toga, odlučeno je spriječiti moguće nerede tako da se s krizmom umjesto u najavljenih devet, započne u osam sati.

O toj promjeni tijekom noći obaviješteni su roditelji i kumovi krizmanika. Ne znajući za tu promjenu, organizirana i izmanipulirana skupina od 30-ak seljaka s Ćićarije, Lupoglavštine, Kastavštine i Rijeke prošla je mjestom oko 8,30 pjevajući partizanske pjesme. Nakon »osvježenja« u mjesnoj gostionici, krenuli su prema župnoj kući s namjerom da napadnu svećenike koji su nešto prije devet sati, prema prvotnom rasporedu, trebali krenuti iz župnoga stana prema crkvi. Dodatno razjareni spoznajom da su prevareni, tj. da je misa započela u 8 sati, krenuli su prema crkvi odlučni da prema scenariju u Tinjanu i Buzetu onemoguće održavanje krizme. No, zbog straha da se ne ponovi isti scenarij kao u Buzetu, sami su župljani organizirali obranu. Pred crkvom su ostali kumovi muške djece kako bi spriječili napadače, ako odluče na silu prodrijeti u crkvu.

Strahovanja su se pokazala opravdanima. Grupa bukača pokušala je na silu ući u crkvu, najprije na vrata sakristije, a potom i na glavna crkvena vrata. Nakon što su ih župljani preduhitrili i zatvorili im oba ulaza iznutra, pred crkvom je došlo do obračuna između napadača i branitelja, u kojem su napadači bili prisiljeni napustiti prostor ispred crkve. Primirje je ipak trajalo samo kratko vrijeme.

Pribravši se, napadači su iz četiri pravca krenuli prema crkvi. Sad ih je dočekala još odlučnija obrana. Kiša kamenja poletjela je prema njima, pa su i ovoga puta bili prinuđeni na uzmak. I dok se vani »ratovalo«, u crkvi je obavljen obred krizme. Po završetku obreda sva trojica svećenika krenula su prema župnom stanu.

Petnaest minuta kasnije napadači su se uputili prema župnom stanu. Ponovno su pred kamenjem branitelja morali ustuknuti.

U međuvremenu, u selo je stigla milicija što je i kod vjernika i kod svećenika izazvalo olakšanje popraćeno uvjerenjem da je milicija bila nazočna, do sukoba ispred crkvene bi ni došlo. Zapovjednik milicije, nakon pismene zamolbe župnika, došao je u

Gk-24-25.p65

25

¦ Laniški župnik Stjepan Cek

»U kući je bjesnio pakao. Strašne psovke, urlanje, razbijanje stakala posuđa. Ja - tvrd. Rulja trči po stepenicama u I. kat. Lupa, razbija, urla. Dugo to trajalo. Pretraživaju valjda sve. Bili su i na potkrovlju i ondje prevezali konop za… Vraćaju se u prizemlje, idu u dvorište, razbijaju taxi kojim se Ukmar doveo, vraćaju se natrag, bijesno psuju i urliču 'Gdje je onaj treći vrag? Dva smo već regulali, kud se treći skriva'?(…)« U tim trenutcima u župnom uredu s dva uboda nožem u predjelu vrata ležao je mrtav Miroslav Bulešić.

župni stan s namjerom da sa svećenicima porazgovara o netom minulim zbivanjima. Ni pet minuta od dolaska zapovjednika na vrata su počela lupati trojica muškaraca. Na Cekovo pitanje što žele, odgovorili su da bi htjeli razgovarati s popovima. Cek je bio uvjeren da je nazočnost zapovjednika milicije garancija sigurnosti pa je, nakon kraćega krzmanja, ipak otvorio vrata. Sad su na vratima bila, ne trojica, nego desetorica koja su bijesno vikala: »Borili smo se i još ćemo se boriti«!

Evo kako je događaje nakon upada provalnika u župni stan, opisao očevidac Stjepan Cek: »U kući je bjesnio pakao. Strašne psovke, urlanje, razbijanje stakala posuđa. Ja - tvrd. Rulja trči po stepenicama u I. kat. Lupa, razbija, urla. Dugo to trajalo. Pretraživaju valjda sve. Bili su i na potkrovlju i ondje prevezali konop za… Vraćaju se u prizemlje, idu u dvorište, razbijaju taxi kojim se Ukmar doveo, vraćaju se natrag, bijesno psuju i urliču 'Gdje je onaj treći vrag?

Dva smo već regulali, kud se treći skriva'?(…)« U tim trenutcima, u župnom uredu s dva uboda nožem u predjelu vrata ležao je mrtav Miroslav Bulešić, na prvom katu župnoga stana teško izudaran po glavi i tijelu zapomagao je mons. Ukmar, dok se župnik Cek spasio sakrivši se ispod stepenica. Za njega je vjerojatno bio pripremljen konop, kasnije pronađen u potkrovlju župnoga stana.

Problemi s mrtvim Bulešićem I mrtav je Bulešić za vlastodršce bio opasan. Računali su da bi se njegov pokop u rodnom Svetvinčentu mogla pretvoriti u javnu vjersku manifestaciju, a da bi njegov grob mogao postati hodočasničkim mjestom za čitavu Istru, pa su odlučili da se mora pokopati u udaljenom Lanišću. Na dan pokopa, 26. kolovoza, svi prilazi Lanišću bili su blokirani, milicija je imala naredbu da toga dana nikoga bez dozvole ne pusti u Lanišće. Kako Lanišće u to vrijeme nije bilo povezano s ostalim dijelom Istre ni autobusnom, ni željezničkom vezom, vjernici iz južne i središnje Istre odlučili su vlakom doputovati do Lupoglava

ili Roča, a odatle pješice u Lanišće kako bi mogli prisustvovati pogrebnim obredima. No, toga je dana bio promijenjen vozni red - vlakovođa je dobio naredbu da se nigdje ne zaustavlja sve do Buzeta. Vjernici su na postajama uzalud čekali da se ukrcaju.

Dozvolu za prisustvovanje pokopu imali su samo svećenik Ivan Pavić, majka i najuža rodbina ubijenoga Bulešića. Pogreb je uz nazočnost gotovo svih Lanišćana i najuže rodbine protekao u redu. U obredu su Ivanu Paviću asistirala dvojica svećenika, Rastislav Udovičić i Petar Matijašić.

U travnju 1948. novi laniški župnik Petar Matijašić obavještava administratora Nežića o oskvrnuću Bulešićeva groba: potrgani su vijenci i križ na grobu. Župnik pretpostavlja da su to učinile neke osobe iz sela Podgaća kad su se iz gostionice u Lanišću vraćale svojim kućama.

Plašeći se lošega dojma koji bi teško ranjeni Ukmar mogao izazvati u svjetskoj javnosti, vlast je zabranila njegov odlazak u Trst iako je automobil tršćanskoga Crvenog križa došao u Pazin s namjerom da ga preveze u Trst. Umjesto u Trstu, Ukmar je, uz strogi policijski nadzor, liječen mjesec dana u Rijeci.

Berard Barčić, profesor na sjemenišnoj gimnaziji u Pazinu, zatekao se na licu mjesta u trenutku kad je teško ranjeni Ukmar dovezen na otvorenom kamionu ispred zgrade. O tome je ostavio kratki zapis: »Da mi nije Cek rekao prije da se radi o Ukmaru ne bih ga bio prepoznao, iako sam ga od ranije dobro poznavao. Toliko je bio iznakažen. Modrice i rane po glavi, licu i tijelu, sav otečen, odijelo rastrgano i okrvavljeno«. Trebalo je zaliječiti Ukmara prije nego se pojavi u Trstu i tako izbjeći prozivke međunarodne javnosti zbog ugroženosti vjerskih sloboda u Jugoslaviji.

Otvorena laž Vladimira Bakarića Zločin u Lanišću vlast je nastojala prikazati kao incident iza kojega stoje međunarodne reakcionarne snage na čelu s »fašistom Santinom« i dio hrvatskoga reakcionarnog klera u Istri, koji je samo produžena ruka međunarodne zavjere protiv Jugoslavije i ¦ Župna kuća u Lanišću sagrađena 1851. g.

¦ Na svećeničkoj reverendi mučenika Miroslava Bulešića ostali su tragovi noža

njezinih naroda. Za glavnoga krivca »incidenta u Lanišću« proglašen je mjesni župnik Cek. Njegovo upozorenje na odredbu crkvenoga zakonika prema kojoj se zabranjivalo kumstvo pripadnicima protuvjerskih udruženja, shvaćeno je kao poziv da se za kumove ne uzimaju bivši pripadnici NOP-a, članovi JA, SKOJ-a, te sudionici na izgradnji pruge ŠamacSarajevo. Samoorganiziranje župljana, radi obrane od mogućih napada i provokacija prilikom krizme, tumačeno je kao Cekovo organiziranje seoske straže radi sprječavanja ulaska u crkvu vjernika iz okolnih mjesta, neprijateljski raspoloženih prema župniku Ceku. Vijest da je seoska straža spriječila ulazak vjernicima (u stvari provokatorima) u crkvu, izazvala je provalu narodnoga nezadovoljstva.

Rezultat toga nezadovoljstva, koji nije mogla spriječiti ni nazočna milicija, bilo je ubojstvo Bulešića i premlaćivanje Ukmara. Jedina pogrješka koju su počinili izvršioci zločina je u tome što nisu sačuvali hladnokrvnost, nego su nasjeli provokacijama.

Vladimir Bakarić, predsjednik vlade NR Hrvatske, na pitanje Tanjugova novinara o incidentu u Lanišću, odgovorio je kako je to »posljedica jedne vrlo vješto smišljene i dobro pripremljene provokacije koju vlasti u Istri nisu pravovremeno prozrele«.

Elaborirajući iznijetu tvrdnju, Bakarić ne donosi ništa novo nego ponavlja ono što je već ranije donio režimski tisak. Jedino su pripadnici seoske straže okvalificirani kao »ustaški element« spreman da nakon Lanišća s provokacijama nastavi i po drugim istarskim mjestima.

Jasno je bilo da spominjanje ustaških elemenata u Istri nema nikakve veze sa stvarnošću nego je trebalo pojačati dojam o težini zločina onih, koji su ni krivi ni dužni optuženi za »incident u Lanišću«. Prema svjedočenju porečko-pulskoga biskupa u miru Antuna Bogetića, časna sestra Leopoldina Buždon rodom iz Lanišća, pripovijedala je da su se ljudi na optužbu o ustašama u Lanišću s čuđenjem pitali: »Da smo mi uštaci?! A kaj je to uštaci? Nisu naime ni znali za to ime«. Na tragu svođenja zločina na incident i prokazivanje Ceka kao

10.9.2007, 13:59

glavnoga krivca bila je i izjava Jeana Nussbauma, tajnika Internacionalnoga društva za obranu vjerskih sloboda. Na temelju razgovora s 30 stanovnika Lanišća, koje mu je odredila vlast i koji su pred njim morali »izrecitirati« zadani tekst, Nussbaum je izjavio kako je incident izazvalo ponašanje Stjepana Ceka. Na kraju, Nussbaum primjećuje kako u Jugoslaviji vlada vjerska sloboda, jer se poštuju prava ne samo velikih nego i malih (protestantskih) vjerskih nominacija. A prema vlastitom priznanju njega je prvotno i zanimao položaj protestantskih zajednica. Nussbaumova je izjava djelomično točna.

Komunistička vlast u Jugoslaviji i nije stvarala probleme malim vjerskim zajednicama pa čak ni Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Trn joj je bila Katolička Crkva, posebno nakon uzaludnih pokušaja odvajanja od Rima. Nussbauma kao protestanta i nije previše brinuo stvarno težak položaj Katoličke Crkve a da bi se trudio istinito ga prikazati. Zanimljivo da nigdje ne spominje susret s predstavnicima katoličke hijerarhije. Najvažniji izvor informacija o vjerskim slobodama bio mu je Vladimir Bakarić, za kojega kaže »da ima interesantne ideje o slobodi vjeroispovijesti«.

Zvane Črnja se odrekao svojih optužbi i kleveta Dirigirano-orkestriranom napadu na Ceka kao organizatora nereda u Lanišću pridružio se tada mladi publicist i književnik, Zvane Črnja. U dva nastavka na stranicama »Vjesnika«, Črnja je hladno-birokratskoj službenoj verziji zbivanja u Lanišću dao lirsku emotivnu formu, koja je u običnih čitatelja trebala izazvati dublji dojam i uvjeriti ga u istinitost službene verzije. Kratki osvrt na Bulešićevo navodno imperijalističko-reakcionarno djelovanje na liniji biskupa Radossija, što mu je omogućilo brzo napredovanje do profesora u pazinskom sjemeništu i do tajničkoga mjesta u biskupa Radossija, autoru je poslužio kao zalet za prokazivanje glavnoga krivca Stjepana Ceka. Pritom vješto koristi iskaze dviju svjedokinja koje su to bile najvjerojatnije po službenoj dužnosti. U prvom dijelu Črnjina članka Cek je prikazan kao patološki tip koji sije razdor i mržnju između raznih sela svoje župe, želi ukloniti križ iz dvorane u kojoj se održava ples, a kad u tome ne uspijeva, održava tzv. »crnu misu« (sic!). U drugom dijelu on je vješt manipulator i organizator narodne straže, koja će svojim ponašanjem dovesti do incidenta u Lanišću.

U pismu Mati Žmaku Črnja se odriče optužbi i kleveta objavljenih u »Vjesniku« uz objašnjenje: »Tekst o kojem govorite (odnosi se na navedeni tekst u 'Vjesniku', op. aut.) napisao sam kao novinar 'Vjesnika' po nalogu redakcije, a sve potrebne informacije, uključujući strogo povjerljive, dobio sam od dr. Vladimira Bakarića i Dine Zlatić. Tek nekoliko godina kasnije s užasavanjem sam shvatio da su svi podaci bili neistiniti, odnosno da sam prevaren, no kad sam pisao sporni članak nisam sumnjao u njihovu točnost. Ponio sam se, dakle, kao politički naivac, no bilo mi je samo 27 godina i mislim da je u toj dobi, bilo s kojeg gledišta, a osobito moralnog, čovjeku dopušteno biti naivan«.

Nastavlja se

30

Glas Koncila broj 38 23. rujna 2007.

¬ UZ 60. OBLJETNICU UBOJSTVA SLUGE BOŽJEGA MIROSLAVA BULEŠIĆA (4)

Zločin u Lanišću - planirana akcija Dr. Stipan Trogrlić

¦ Grob Miroslava Bulešića u Lanišću 1947. g.

P

oznat već od ranije kao britak kritičar prilika u Istri, Ante Mandić je zločin u Lanišću smjestio u okvir općih političkih prilika u Istri.

Naivnost da će prihvatiti komunističku propagandu Aktere ubojstva u Lanišću naziva »marksističkim antropoidima«, a krivcima smatra čelne ljude Republike Hrvatske, zato što su čitavo rukovodstvo u Istri prepustili sektašima. Uvjeren je da iza svega stoji neka strana agentura koja je u komunističke redove u Istri ubacila svoje ljude. Gorim od svega Mandić smatra to što se, unatoč svim pokazateljima da u Istri nešto nije u redu, ne poduzima ništa da se promijeni stanje. Držao je naivnim uvjerenje da će narod prihvatiti komunističku propagandu o laniškom župniku kao jedinom krivcu za tragična zbivanja u Lanišću. »Ne mora se popove i Crkvu simpatizirati da bi se priznala i prihvatila istina da je najveći dio hrvatskog svećenstva, kako u prošlosti tako i danas, bio uz narod pa dakle i uz narodnu vlast.

Kako narod može prihvatiti da su se svećenici do jučer simpatizeri NOPa odjednom prometnuli u fašiste i sluge stranih agentura.« Nakon Bakarićeva tumačenja uzroka »incidenta« u Lanišću i Mandić prihvaća službenu ocjenu o dobro smišljenoj provokaciji za koju više nisu krivi »fašistokomunisti« ubačeni u partijske redove, niti neposredni izvršioci zločina, »nego ona provokativna banda koja je napala seljake iz okolice Lanišća«. Isto tako čini mu se prihvatljivom teza da su u Lanišću još od 1944. glavnu riječ vodili neki sumnjivi ljudi čija je prošlost upućivala da se od njih ne može očekivati da prihvate istarsku poslijeratnu stvarnost. Sve je to, za Mandića, potvrda njegove, toliko puta opetovane tvrdnje da su korijeni svega zla u Istri oni koji su vješto prekrili svoje prave namjere i neprimjetno se uvukli u redove vlasti.

Zaoštravanje odnosa prema Crkvi, kao posljedica događaja u Lanišću, iako očekivano, kod Mandića nije naišla na odobravanje. Ono čemu se odlučno suprotstavljao bila je spremnost nekih »komunistoida« da, ne uvažavajući istarske posebnosti, krenu u juriš protiv vjere, Crkve i svećenika u cjelini, ne praveći nikakvu diferencijaciju. To je Mandić primijetio prilikom podjele hrane. Iz podjele su isključeni svećenici, njihove domaćice, pa čak i oni koji su bili u dobrim odnosima sa svećenicima, pa makar su bili sudionici NOB-a. Takav odnos smatrao je kontraproduktivnim za samu vlast. Naime, ako se pred njihovim očima progone uistinu dobri narodni svećenici i nazivaju fašistima, kako će narod povjerovati da su fašisti oni koji to i jesu.

Pokušaj da se lažima opravda zločin Vatikanski dnevnik »L' Osservatore romano«, tri dana nakon zločina u Lanišću, pod naslovom »Tragična nasilja nad katoličkim svećenicima u Zoni B«, prenosi

Gk-30.p65

30

kako su kolovoska događanja 1947. vi- smatraju da je ovo suđenje dio šire roda, a to uključuje i vjersku slobodu. djeli talijanska državna informativna komunističke kampanje protiv Prosvjeduje protiv mržnje i nada se agencija »L' Ansa« i glasilo Komuni- mons. Santina koji baš i nije popula- da će osvanuti dan kada će ljudi pozstičke partije Italije »L' Unità«, da bi ran kod komunista, i to ne samo navati samo zakon ljubavi. Kardinal potom donio vlastiti komentar. Dok zbog svog stava kad su u pitanju Stepinac je tek po izlasku iz tamnice su za »L' Ansu« neredi i ometanje vjerske stvari, nego i zato što ga se doznao za ubojstvo Bulešića. krizme, čija su kulminacija brutalno smatra centralnom figurom u ta- Vjerojatno se sjetio mladog svećenika kojeg je primio u posebnu auubojstvo jednog svećenika i teško lijanskom političkom životu STT.« dijenciju u jesen 1946. Iz krašićkog ranjavanje biskupovog izaslanika, pozatočeništva 1953. pisao je pismo sljedica »vjerske nesnošljivosti«, za »L' Žrtve mržnje prema Unità« svemu je kriva grupa muškasvećeniku Ivanu Paviću u kojem Crkvi raca pred crkvom koja je sprečavala izražava svoju žalost zbog ubojstva Talijanski krugovi, koji se nisu Miroslava Bulešića, toga dobrog i vjernicima iz okolnih mjesta da uđu u crkvu. Prema pisanju »L' Unità« pri- mogli pomiriti s odlukama Pariško- idealnog svećenika. padnici te grupe govorili su da oni kao ga mirovnog ugovora, čija se ratiSveta Kongregacija koncila poustaše neće dozvoliti komunistima da fikacija očekivala, događaje u La- vodom zločina u Lanišću izdala je nesmetano ulaze u crkvu. Komentar u nišću iskoristili su priliku da bi upo- izjavu sljedećeg sadržaja: listu »L' Osservatore romano« bio je zorili kako u Istri, koja je pripala Ju»Budući da 24. kolovoza 1947. jasan. Uzrok zločinu nisu nikakve po- goslaviji, vlada teror, bez poštivanja nekoliko opakih ljudi podigoše nasilitičke podjele, pa je nastojanje komu- zakona, a govor o pravdi je samo lne ruke na prečasnog gospodina nista da zločin prikažu kao posljedicu isprazna fraza. Krizma u Lanišću s svećenika Jakoba Ukmara, koji je s provokacije s katoličke strane, samo jedne strane jasno pokazuje pod propisanim ovlaštenjima došao u Lapokušaj da se lažima opravda zločin. kakvim se terorom nalazi narod u nišće podijeliti sakrament potvrde, Londonski »The Times« pod na- Istri, dok s druge strane postavljaju budući da isti zlikovci usmrtiše slovom »Kazne istarskog nasvećenika Mira Bulešića koji Komentar u listu »L' Osservatore romano« je pokušao braniti od nasilja rodnog suda« donosi izvješće svoga dopisnika iz Trsta. spomenutog svećenika Ukbio je jasan. Uzrok zločinu nisu nikakve »Narodni sud u Pazinu, u političke podjele, pa je nastojanje komunista mara, Sveta Kongregacija jugoslavenskoj Istri, prošle koncila ovime sve one koji je noći (presuda je izrečena da zločin prikažu kao posljedicu provokacije su fizički ili moralno pro2. listopada, op. a.) donio s katoličke strane samo pokušaj da se lažima uzročili spomenute zločine kazne za 12 osoba s tvrdnjom ili su u njima sudjelovali opravda zločin. da su sudjelovale u neredi(kan. 2209, par. 1-3) proglama za vrijeme krizme u katoličkoj pitanje pred četiri velike sile: Zašto šuje izopćenim prema normama ka. crkvi u Lanišću 24. kolovoza, što je je Jugoslavija članica OUN-a a Ita- 2343, par. 4).« dovelo do ubojstva katoličkog sveće- lija je isključena iz te organizacije?

Također se ističe da događaji u La- Strahovi hrvatskoga nika don Mira Bulešića.

Dva su se muškarca teretila za nišću nisu posljedica sporadičnog svećenstva ubojstvo svećenika, te su osuđeni na individualnog kriminala, nego Krvoproliće u Lanišću izazvalo pet i tri mjeseca zatvora, dok je laniški znak organiziranog plana koji ide župnik Stjepan Cek, koji je izbjegao za uništenjem svih etičkih i civili- je kod hrvatskoga svećenstava u ranjavanje, sakrivši se pod stubište zacijskih norma kao dio baštine la- Istri strah pomiješan s uvjerenjem kad su ga komunisti napali, kažnjen tinske duše. Zato bi svijet »krik iz da je ubojstvom u Lanišću dan jasan na 6 godina zatvora uz težak rad, pod Istre« trebao shvatiti kao zadnji po- znak za odstrel svećenika. U optužbom za 'provokaciju'. Izaslanik ziv za jedan svijet duha i jednu civi- takvom ozračju šest svećenika napušta Istru i utočište pronalazi u suSvetog Oca Jakob Ukmar, koji je pred- lizaciju koja je u opasnosti.

U »Bilješci o događajima u La- sjednoj Italiji. Postojala je opasnost vodio krizmu, a koji je bio teško ranjen prilikom napada, osuđen je na nišću« biskup Santin govori o »stra- da isto ne učini velika većina hrvatmjesec dana zatvora kao sukrivac. šnim i svetogrdnim događajima u skog svećenstva. Možda je to najviOstale optužene osobe, uglavnom lo- Lanišću koji su izazvali opće še utjecalo da sa strane hrvatskoga kalni seljaci koji su prije napada spri- zgražanje«. I Bulešić i Ukmar su, za svećenstva nije bilo javnih osuda ječili komuniste da uđu u crkvu, Santina, žrtve mržnje prema Crkvi vlasti ili očekivanog sučeljavanja s osuđeni su na osam mjeseci zatvora. na koju se napada s dva oružja: kle- viđenjem i interpretacijom zbiOptužba je potkrijepljena tezom da su vetama i okrutnim ubojstvima. Na vanja u režiji državnoga režima.

Kratak, nepotpisan »Izvještaj o saneredi izraz urote Vatikana i tršćan- kraju Santin konstatira da se sve to liziranoj zemlji danjim teškim događajima u Istri«, skog biskupa mons. Santina koji su dogodilo u civistrašnog rata čiji je autor najvjerojatnije Božo Milahtjeli dokazati kako u Jugoslaviji ne n a k o n koji se nović, u nekoliko poteza, agencijskopostoji sloboda vjere. vodi za novinski, opisuje sprečavanje krizme Ovdašnji politički slobo- u Tinjanu i Buzetu i zločin u Lanišću, promatrači du na- bez dublje analize zbivanja ili upozoravanja na njihov širi kontekst. Pomirljivi i »neangažirani« ton jasno dočarava završna misao »izvještaja«: »Ti događaji, naročito smrt svećenika Bulešića i neodržavanje reda u Tinjanu, Buzetu i Lanišću i zatvaranje seljaka u Lanišću, koji su samo branili slobodu obreda, prije negoli su stigli onamo organi javne sigurnosti, kao što i zatvaranje župnika, koji je po uvjerenju župljana nevin, pobudili su ¦ Župna crkva u Lanišću u Istri neopisivu žalost.«

17.9.2007, 14:56

I u kasnijim osvrtima zadržan je oprezan stav u ocjeni tragedije u Lanišću kao i o posljedicama koje je ona izazvala, kako kod svećenika tako i kod vjernika. Na jednom mjestu Božo Milanović eksplicitno kaže da raspoloženje u narodu neće navoditi jer bi to moglo uznemiriti predstavnike narodne vlasti. Ipak, nije mogao ne spomenuti kao uzrok nezadovoljstva činjenicu da su niže činovničke položaje zaposjeli ljudi skromnog znanja a velike zlobe i oholosti. K tome, ima slučajeva gdje su određene pozicije stekli bivši lopovi ili fašisti.

Takvi ljudi, da bi prikrili prošlost, imaju potrebu otkrivanja i prokazivanja ili izmišljanja neprijatelja, što je kontraproduktivno i za samu vlast. I ovog puta Milanović nije imao namjeru kritizirati vlast, nego upozoriti na neke deformacije koje stoje na putu miru i sreći. Vjerojatno vođen logikom da i od goreg može biti gore, Milanović je smatrao da treba djelovati na smirivanju situacije. Tako je u audijenciji kod papinskog nuncija u Zagrebu 6. rujna 1947. na nuncijevo pitanje o situaciji u Istri odgovorio: »Kod nas je atmosfera veoma dobra, jer naše svećenstvo u Istri mirno radi i nitko nije u zatvoru, osim Ceka, bivšeg župnika u Lanišću, koji je nedavno bio osuđen na 6 godina.«

Brojni oblici komunističke represije Znak represije nisu bili samo sudski procesi. Tako je 28. kolovoza 1947. VUJA raspustila »Zbor svećenika sv. Pavla« zbog toga što su nenarodni svećenici, članovi Zbora, imali neprijateljski stav prema JA i narodnoj vlasti. Osim toga, kako stoji u obrazloženju razloga zabrane, ti isti članovi odvraćali su omladinu i narod od sudjelovanja u obnovi i izgradnji Istre. Nevjerojatno zvuči optužba da su čak osnivali »razne organizacije i klubove sa zadatkom da odgajaju djecu u nenarodnom duhu«.

Idući logikom krupnog pritiska i sitnih ustupaka, predstavnici vlasti ponašali su se u skladu sa shvaćanjem da je incident u Lanišću posljedica spontanog bunta pojedinaca izazvanih ponašanjem grupe vjernika na čelu sa župnikom Cekom. Preko Brumnića tražili su da se u vjerskom listu »Gore srca« napiše izjava koja bi potvrdila vjerske slobode u Istri i pozvala svećenike koji su napustili Istru nakon događaja u Lanišću da se vrate, uz obećanje vlasti da po povratku neće biti progonjeni. Poziv na afirmativno pisanje o vjerskim slobodama izgleda to beskrupuloznije što je deset dana prije krvoprolića u Lanišću na cesti između Muna i Vodica, o čemu je već bilo riječi, dočekan Alojzij Kristan, župnik Golca, i najvjerojatnije bačen u neku od jama, jer mu se od 14. kolovoza gubi svaki trag. K tome roditelji koji su htjeli krizmati djecu morali su odlaziti u Trst. Na jugoslavenskom prijelazu (»bloku«) često se njih i djecu izrugivalo, a oduzimane su im i potvrde o primljenom sakramentu, koje su trebali predati župniku radi upisa u matične knjige. Uništena je i veoma aktivna Katolička akcija, iako je njezina djelatnost bila isključivo vjerskog karaktera, a bilježili su se sve češći slučajevi oduzimanja crkvenih posjeda i njihovo proglašavanje općenarodnom imovinom.

Svršetak u sljedećem broju

Glas Koncila broj 39 30. rujna 2007.

25

UZ 60. OBLJETNICU UBOJSTVA SLUGE BOŽJEGA MIROSLAVA BULEŠIĆA (5)

Zločin u Lanišću - planirana akcija Dr. Stipan Trogrlić

K

ao što se moglo i očekivati, po završetku krizme u Lanišću slijedila su uhićenja, podizanje optužbe, sudski proces, i izricanje presude.

Iluzorno je, međutim, bilo očekivati utvrđivanje istine, odnosno neovisnost sudaca od diktata političke volje. Bilo je to postrevolucionarno vrijeme stvaranja novog svijeta za koji je, prema zamisli njegovih kreatora, vrijedilo žrtvovati osnovna civilizacijska načela, jer povijest ionako počinje sa stvaranjem toga »vrlog novog svijeta». Stručna ekspertiza presude Okružnog suda u Pazinu od 2. listopada 1947. krivcima za »incident2 u Lanišću pokazuje da se radi o političkom pamfletu koji je imao jasan cilj: sakriti pravu istinu o zločinu u Lanišću te posijati strah među vjernicima i tako ih što više distancirati od Crkve.

Optužnica protiv župnika Ceka Pred Okružnim sudom u Pazinu vođen je sudski proces protiv dvojice svećenika, laniškog župnika Stjepana Ceka i biskupovog izaslanika Jakoba Ukmara, te jedanaest civila (7 iz Lanišća, 2 iz Brgudca, 1 iz Raspora i 1 iz Račije Vasi). Zapisnici istražnog postupka nisu sačuvani pa je nemoguće utvrditi tijek i glavne trenutke u samome istražnom postupku. Novine donose samo kratku informaciju da su i Cek i Ukmar kao glavnog krivca označili biskupa Santina. Cek je najveći dio optužbe priznao i izrazio kajanje za ono što je počinio. Priznavanjem optužbe Cek je želio na sebe preuzeti odgovornost za događaje vezane uz krizmu u Lanišću i tako olakšati položaj svojih optuženih župljana.

Izvor informacija o krivici optuženih je Optužnica podignuta 22. rujna 1947. i Presuda izrečena 2. listopada 1947. Prvooptuženoga Stjepana Ceka teretilo se za četiri krivična djela protiv države i naroda: 1. Za suradnju s okupatorom tijekom rata koja se manifestirala u više oblika.

Odlazio je u Trst i poticao prisilno mobilizirane domobrane na borbu protiv partizana. Odvraćao je narod nekih sela svoje župe od odlaska u partizane i pružanja otpora Nijemcima. Govorio je da su oni prejaki pa je svaki otpor uzaludan. O Nijemcima je djeci govorio sa simpatijama, a njihove zločine opravdavao kao kaznu Božju; 2. Godine 1945. i 1947. na razne je načine potkopavao društveni i politički sustav. Primjerice, Franjici Krajcar je prijetio isključenjem iz Crkve zato što je sudjelovala u radu omladinske organizacije, Luciji Sinčić iz Prapoća odbio je krizmati dijete zato što je bilo u pionirskoj koloniji, omalovažavao je rad na omladinskoj pruzi Šamac-Sarajevo i smatrao ga opasnim za moral, neke osobe je odvraćao od rada u narodnim organizacijama, školske je udžbenike smatrao štetnim, a otkup vune izrugivao; 3. U ovoj točki navedene su Cekove radnje protiv vojne i obrambene moći države te njezine nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti. Sve to naročito je do izražaja došlo u vrijeme krizme u kolovozu 1947. kada je Cek u više navrata upozoravao da krizmani kumovi ne mogu

Gk-24-25.p65

25

ocjenama koje su, za to ne treba biti velik pravni stručnjak, trebale žrtvu proglasiti krivcem a krivca žrtvom.

Protivnici krizme, koji su po zadatku Partije trebali omesti njezino održavanje, prema presudi su gorljivi vjernici čiji su vjerski i patriotski osjećaji, time što im se spriječio ulazak u crkvu, toliko povrijeđeni da se i najteži zločin može opravdati povredom tih osjećaja. Župnik i vjernici koji su nastojali osigurati nesmetano odvijanje krizme optuženi su, današnjim bi se rječnikom reklo, »za udruživanje u zločinačku organizaciju«, koja je za cilj imala rušenje društvenog poretka i ugrožavanje državne sigurnosti.

Mrtvog Bulešića nije se moglo suditi, nad njim je i bez presude izvršena najteža kazna. Ipak trebalo ga je, radi opravdavanja zločina, pokazati kao čovjeka koji kao i Cek, »pun mržnje« radi protiv države i narodnih interesa. Dokaz da je Bulešić narodni neprijatelj pronađen je u izmišljenim podacima da je bio »tajnik i povjerljiva osoba odbjegloga fašističkog porečkog biskupa Radossija i miljenik drugoga poznatog fašista, tršćanskog biskupa Santina«. Samo u tom kratkom navodu svi navodi su neistiniti. Bulešić nikad nije bio tajnik biskupa Radossija, Santin ga, kao tršćanski biskup, najvjerojatnije nije ni poznavao, dok je prozivanje svih Talijana koji su bili protiv uspostave

Ozne, a presuda je sastavljena na višim forumima u Zagrebu. Okružnom sudu u Pazinu, prema Motikinim navodima, ostalo je samo formalnost izricanja presude. U trenucima iskrenosti i samoopravdavanja Motika ne štedi ni zastupnika optužbe Andriju Grbca ni članove sudskog vijeća. Grbcu su za obavljanje posla javnog tužioca bila dovoljna dva mjeseca tečaja, a od pet članova sudskog vijeća (porotnici) trojica su bili pravnici, a dvojica partijci po dužnosti i zanimanju. Nikome nije padalo na pamet da se suprotstavi presudi napisanoj u Zagrebu. To ionako, zaključuje Motika, stvar ne bi promijenilo »a ja bih mogao i glavu izgubiti«.

Živjelo uvjerenje da se radi o zločinu

Provokacije pred održavanja krizme u Tinjanu, onemogućavanje podjele krizme u Buzetu te zločin nakon krizme u Lanišću vlast je nastojala prikazati kao incident iza kobiti članovi protuvjerskih društava, Slavko Sanković jeg su stajale međunarodne reakciošto se jasno odnosilo na pripadnike oslobođen je optužbe narne snage na čelu »s fašistom« bisJA, nosioce vlasti i pripadnike naroStvarni krivci za zločin: Slavko kupom Santinom. Podršku tim podnih organizacija; 4. Uoči krizme u raženim snagama pružio je dio hrLanišću s grupom vjernika iz Lanišća Sanković, Elvio Medica, Josip Božić i vatskoga reakcionarnog klera. Glavformirao je udruženje koje je trebalo Srećko Brajković, za koje je utvrđenim krivcem za »incident u Lanišću« vjernicima iz okolnih sela spriječiti no, a i sami su to priznali, da su bili proglašen je mjesni župnik Stjepan ulazak u crkvu i tako izazvati inci- sudionici mase koja je provalila u Cek. Njegovo upozorenje da, prema dent. Izazivanje incidenta imalo je župni stan i izazvala opći nered u odredbama crkvenoga zakonika, jasne ciljeve: svjetskoj javnosti treba- kojem se dogodio opisani zločin, krizmani kumovi ne mogu biti prilo pokazati Jugoslaviju kao zemlju u proglašeni su krivima, ne zbog zločipadnici protuvjerskih udruženja kojoj vlada nered i ne poštuju se na, nego zato što su nasjeli na provokaciju župnika Ceka i provalili u protumačeno je kao poziv da se za vjerske slobode. župni stan. Zbog toga su kažnjeni na kumove ne uzimaju bivši pripadniKažnjeni nevini župnik zatvorsku kaznu od tri do pet mjeseci NOP-a, članovi JA i SKOJ-a kao i ci. Slavko Sanković oslobođen je opsudionici omladinskih radnih akcija. i seljaci tužbe jer je u općem metežu zadao Samoorganiziranje župljana u Lanišću radi obrane od mogućih proPo svim točkama optužbe Cek je smrtne udarce svećeniku Bulešiću. vokacija za vrijeme krizme »pretvoproglašen krivim. Izrečena mu je je- Svjedokinja Ruža Buždon, iskaz iz reno« je u Cekovo organiziranje seodinstvena zatvorska kazna u trajanju istražnog postupka, da je Sankovića skih straža koje su spriječile ulazak od šest godina te gubitak građanskih vidjela kako okrvavljenih ruku i s vjernika u crkvu. Jedini grijeh tih prava u trajanju od dvije godine na- nožem u ruci izlazi iz župnog stana, vjernika bio je da nisu kon izdržavanja kazne. podržavali protunarodno Drugooptuženi Jakob UkPrema priznanju Ivana Motike, predsjednika Okružnog suda za Istru, djelovanje svoga župnika. mar proglašen je krivim čovjeka koji je potpisao presudu Ceku i ostalim optuženim, suđenje je teklo Navodno narodno nezato što, ne samo da nije ništa poduzeo da spriječi pro- prema unaprijed utvrđenom planu. Istražni postupak u buzetskom zatvoru zadovoljstvo dovelo je do ubojstva svećenika Mirovokacije, iako je bio dobro vodili su članovi Ozne, a presuda je sastavljena na višim forumima u slava Bulešića. Bijes nezaupoznat s organiziranjem Zagrebu. Okružnom sudu u Pazinu, prema Motikinim navodima, ostalo je dovoljnog naroda nije moprovokacija, nego je inicijasamo formalnost izricanja presude. gla spriječiti ni »narodna tora provokacija Stjepana milicija«. Izvršioci zločina Ceka podupirao u njegovim nakanama. Izrečena mu je kaz- pred sudom je preinačila da nije si- jugoslavenske vlasti u Istri, kao faši- nisu krivi zato što su počinili zločin, nego zato što su nasjeli na provokana od mjesec dana zatvora. Vrijeme gurna je li Sanković u rukama imao sta, dio promidžbenog arsenala. cije župnika Ceka. Orkestrirane nakoje je Ukmar proveo na liječenju nož ili nešto drugo ili joj se sve to pade u režimskom tisku pravno je (26. kolovoza do 2. listopada) tretira- samo pričinilo. Ružin iskaz iz istraž- Presuda sastavljena na no je kao vrijeme provedeno u nog postupka demantirale su tri višim forumima u Zagrebu trebao »potvrditi« sudski proces vođen pred Okružnim sudom u Paziistražnom zatvoru, a kako se vrijeme svjedokinje, koje su tvrdile da su Na vijest o događajima u Lanišću nu. Glavnim krivcem proglašen je provedeno u istražnom zatvoru Sankovića vidjele u isto vrijeme kad ubrajalo u izdržavanje kazne, Ukmar i ona, te da u to vrijeme, iako je imao reagirala je i Komisija za vjerske po- Stjepan Cek. Zbog četiri krivična je odmah po donošenju presude puš- ruke okrvavljene, nije u njima imao slove pri Vladi NR Hrvatske svojim djela protiv države i naroda osuđen ten na slobodu. Sedmorica stanov- nož. Samo Sankovićevo priznanje da izvješćem u kojem se Bulešića ističe je na zatvorsku kaznu u trajanju od nika Lanišća (Ivan Grbac »Zvanuc«, je ruke raskrvavio o staklo za vrijeme kao onoga koji se nije libio suprot- šest godina. Počinitelji zločina osuJosip Žmak, Joakim Grbac, Antun Gr- gužve u župnom stanu, a što je sud staviti i samom biskupu Radossiju đeni su na kraće vremenske kazne, i bac, Petar Žmak, Josip Krizmanić i uvažio kao istinu, bilo bi komično da kad je u pitanju bila obrana hrvat- to ne zbog počinjenog zločina nego Ivan Grbac »Ivić«) optuženi su za su- se takvim priznanjem nije pokušao skih nacionalnih interesa. Predsjed- zato što su nasjeli na Cekove provonik komisije Svetozar Ritig izvješću kacije. Mrtvog Bulešića nije se moglo djelovanje na sastanku u kući Josipa opravdati zločin. je vlastoručno dodao svoje uvjere- suditi, nad njim je bez ikakve presuŽmaka navečer uoči krizme, na nje da je Bulešić bio »uzoran istarski de izvršena najteža kazna. Ipak, da bi kojem je, u prisutnosti župnika Ceka, Izmišljenim podacima svećenik i slavenski rodoljub i da se opravdao zločin, Bulešića se priodlučeno da se na dan krizme izazo- protiv Bulešića nikako se u ovoj nesreći nije og- kazivalo kao čovjeka koji je »pun ve nered. Odlučeno je da organiziraFarsičnost presude pokazuje i riješio o svoje slavensko rodoljub- mržnje« radio protiv narodnih intena straža onemogući vjernicima i krizmanicima iz sela Brgudca, Raspo- njezin formalni izgled. Od ukupno lje. Vjerujem da će moje osjećaje resa. Unatoč sustavnoj službenoj propagandi koja je zločin nastojala ra, Prapoća, Podgaća i Račje Vasi, koja 10 stranica presude čak 4 otpadaju na potvrditi i izvidi«.

Prema priznanju Ivana Motike, svesti pod »incident«, a Ceka, Bulesu bila dio župe Lanišće, onemogući obrazloženje presude, dok ostalih 6 ulazak u crkvu u Lanišću za vrijeme obuhvaćaju uvod i izreku presude. predsjednika Okružnog suda za šića i Ukmara proglasiti krivcima, u krizme. Sva sedmorica Lanišćana Očito je sama presuda bila dosta ne- Istru, čovjeka koji je potpisao presu- narodu je živjelo uvjerenje da se radi osuđena su na kaznu od šest do deset uvjerljiva pa je snagu njezine oprav- du Ceku i ostalim optuženim, suđe- o zločinu »in odium fidei - iz mržnje mjeseci zatvora, s tim da im se danosti trebalo pojačati dugačkim nje je teklo prema unaprijed utvrđe- prema vjeri«, što potvrđuju i najnovrijeme provedeno u istražnom za- obrazloženjem. I presuda i obraz- nom planu. Istražni postupak u bu- vija povijesna istraživanja. loženje presude vrvi političkim zetskom zatvoru vodili su članovi svršetak tvoru računalo u izdržavanje kazne. ¦ Nevino osuđen na montiranom procesu u Pazinu 2. 10. 1947. - Ivan Grbac »Zvanuc«, Josip Žmak, Joakim Grbac, Petar Žmak, Josip Krizmanić, Anton Grbac, Ivan Grbac

24.9.2007, 14:15