Glas Koncila broj 26 29. lipnja 2008.
25
ISJEČCI IZ VUKOVARSKOGA DIPTIHA (1)
U
Vukovaru se nije dogodilo niti jedno ubojstvo iz mržnje i osvete nakon povratka prognanika od 1997. do sada« ustvrdio je nedavno na promociji svoje knjige gvardijan vukovarskoga franjevačkog samostana o. Zlatko Špehar. Ovaj feljton odgovara na pitanje: Koji su razlozi te zadivljujuće činjenice koju bi morao znati svaki pripadnik hrvatskoga naroda te hrvatska i svjetska javnost?
Tomislav Vuković
— Kada je nedavno u Vukovaru gvardijan tamošnjega franjevačkog samostana o. Zlatko Špehar na predstavljanju svoje knjige »Govorom do istine iz Vukovara« (Ogranak Matice hrvatske Vukovar, Vukovar, 2008) izgovorio podatak da se u tom gradu nije do danas dogodilo niti jedno ubojstvo iz osvete i mržnje nakon povratka prognanika g. 1997, to nikoga od domaćih sudionika nije posebno zaintrigiralo. Taj je podatak Vukovarcima poznat, on je uobičajeni i sastavni dio njihove svakidašnjice, oni ga žive i, zapravo, više su se čudili čuđenju gostiju iz drugih krajeva Hrvatske i Bačke negoli spomenutoj tvrdnji. No, objektivno i ljudski gledajući, podatak je gotovo šokantan jer srpski su agresori ne samo potpuno razorili grad nego su počinili stravične zločine od kojih nije bila pošteđena gotovo niti jedna vukovarska obitelj.
ra sve do njegova pada, bio zarobljen i prošao pakao srbijanskih logora u Stajićevu, Nišu i Srijemskoj Mitrovici. Njegovo djelo i spomenuta knjiga o. Špehara čine svojevrstan diptih koji, s jedne strane, govori o tolikim vukovarskim sudbinama a, s druge strane, o ulozi Katoličke Crkve i njezinih svećenika u tome povijesnom vrtlogu. Komentari su suvišni jer će nakon čitanja svatko vrlo lako odgovoriti na gore postavljena pitanja: Otkuda vukovarskim prognanicima tolika duhovna snaga?
»Otvorenih je grobova na stotine«
»Artiljerijski napadi na Borovo Naselje trajali su svakodnevno od jutra do mraka, a broj pogodaka na Vukovar i bližu okolinu rastao je iz dana u dan. Gađani smo iz okolnih srpskih sela, a to znači iz svih smjerova. Čak i sa sjeveroistočne strane preko Dunava, iz Bačke. Ljudi su dane provodili po podrumima »Vukovarci« u Vukovaru, zgrada s rijetkim samo prijeko potrebnim izlascima za odlazak po Škabrnji, Dalju, vodu ili neke druge potrepštine. Zato spomenuta činjenica ne Bili su to i najgori trenuci. Vrlo česamo da zavređuje divljenje svih sto se događalo da ljudi upravo tada dobronamjernih ljudi ovoga svijeta, stradavaju« (Matić, str. 37). nego može biti pri»Još uvijek od»Najveća tragemjer kako prevladati zvanjaju zvuci miroposljedice ljudskoga zova hrastovom dudija i najteža zla. Potrebno je u tom bravom. Dobili su poposljedica mržnje novno svoja imena. smislu odgovoriti na pitanja koje se sama jest ako ona uspije Tu su Josip i Ivan, i od sebe nameću: Koji žrtvu pretvoriti u Matija, i Marko, Vesu razlozi ponukali sna... U novim grobmrzitelja i osvet- nicama položeni s ljuvukovarske stradalnika. Na taj se nike da oproste ubojibavlju njihovih najcama njihovih najbližih i nas povratnačin nasilje ne bližih, koji ih je motiv nika. Otvorenih je zaustavlja nego vodio nakon povratka grobova na stotine. umnaža.« na zgarišta da pruže Čekaju da bezimeniruku rušiteljima i sl.? ma povrate identitet. Odgovor je kratak i jasan: Katolička A sve u sjeni Tvoga križa, otvoreih je Crkva uporno i stalno poziva- nog na sve četiri strane svijeta. la, molila i govorila im da se zlom Proći nam je svima kroz njega, ne smije odgovoriti na zlo, da kroz oganj čišćenja, kroz žrtvu mržnja i osveta ne smiju biti odgo- tvoje molitve: ‘Oče, oprosti im.’ Tu vor na mržnju i osvetu, da se bu- je snaga vjere nas mladih, svih podućnost pojedinca, zajednice i na- vratnika u Vukovaru. Nada u roda ne može graditi srcima i umo- Uskrs. Opraštati je jako teško. A vima okovanima željom za »porav- zaboravljamo da Ti opraštaš. Ponanjem računa«. O tome koliko je mozi nam da uvijek spremno to krvavo težak zahtjev može se go- opraštamo...« («Vukovarski križni voriti i teoretizirati, ali to najbolje put 2003«, Špehar, str. 31). duboko egzistencijalno osjećaju i znaju jedno »Vukovarci« u Vukova- Kada lice gubi prirodnu ru, Škabrnji, Dalju, Joševici, Erveboju niku, Glini, Lovasu... Na tu ruku pomirenja pruženu »Ostali smo Ćipe i ja... U tom je donedavnome krvniku potrebno je trenutku jedan metak proparao podsjećati ne samo svjetsku javnost zrak. Okrenuo sam se i vidio Ćipei njezine moćnike nego, nažalost, i ta kako leti zrakom preskačući pobrojne nositelje hrvatskoga javnog lurazrušeni zid garaže. U letu se života. Ovaj feljton pokazuje da Hr- okrenuo i pao na bok. Odbacio sam vati imaju puno razloga ponositi se ‘osu’ i potrčao sigurnim prolazom, vukovarskim sunarodnjacima koji- pa kroz razvaljena vrata uletio u ma je katolištvo pomoglo da izrastu garažu. Pogleda uprtog u nebo, na u zadivljujuće primjere. hrpi ciglâ nepomično je ležao Ćipe. O vukovarskoj tragediji napisan Uhvatio sam ga za ovratnik jakne i je popriličan broj knjiga i svaka je izvukao na čist i siguran prostor mogla poslužiti u sjećanju na te te- ispred garaže. Polegao sam ga u kriške dane, ali je izabrano djelo Pred- lo, a on me je samo pogledao i tiho raga Matića Freda: »Ništa lažno« izustio: ‘Fred, mene su pogodili.’ (Vlastita naklada, Zagreb, 2001). ‘Hajde, Ćipe, nije ti ništa’, govorio Riječ je o vukovarskom branitelju sam mu, istodobno podižući vestu i koji je sudjelovao u obrani Vukova- majicu da vidim o kakvoj se rani
Gk-24-25.p65
25
Pružena ruka ubojicama i rušiteljima
¦ Naslovnice knjiga Predraga Matića Freda i o. Zlatka Špehara
radi. Sukrvica i zrak šištali su iz prsa budemo sami, jer se nalazimo i ne prostrijeljenih snajperskim met- hoteći pod dominacijom unutarkom. Na lijevoj leđnoj lopatici vi- nje srdžbe, mržnje i zlopamćenja, djela se ulazna rana. Hitac je bio jedna vrsta duhovnog otrova koji takve snage da je metak jednostav- prožima čitavo naše biće i ima neno prošao kroz Ćipeta otvarajući svjesni, ali moćni utjecaj u našem mu drugu ranu pored desne sise. životu. Mrzimo zlotvora zbog onoNijemo smo se gledali dok mu je ga što nam je učinio, ali upravo u glava mirovala, a lice od čela naglo toj mržnji protiv drugoga dopuštagubilo prirodnu boju i postajalo pe- mo da on postane gospodarom napeljasto sivo. Život je poput tekući- šega života. Najveća tragedija i ne istjecao iz njegova tijela... Ubrzo najteža posljedica mržnje jest ako je došao Zdenko Mažar Dok s ona uspije žrtvu pretvoriti u mrzinekom ‘ladom’. Što smo pažljivije telja i osvetnika. Na taj se način namogli, smjestili smo Ćipeta na za- silje ne zaustavlja nego umnaža... dnjem sjedalu. Otvorio sam vrata Iskustvo pokazuje da je opraštanje automobila. Ćipe je sjedio onako težak fizički napor koji traži sve kako smo ga ostavili u kolima i gle- naše energije. To nije izlaz slabosti dao u mene. Imao sam čudan ili kukavičluka, već snage, slobode osjećaj da mi nešto želi reći. Bio je i plemenitosti« («Za pravdu i mir u još topao kada sam mu iz jakne Vukovaru«, Špehar, str. 364-365). izvadio rukavice za uspomenu njegovom sinu Hrvoju, o kojem je Promjena mišljena i stalno pričao i kojeg je obožavao« ponašanja (Matić, str. 174). »Te čarke i prepucavanja postali »Opraštanje ponovno uspostavlja odnos i omogućuje novi poče- su dio svakodnevnih okršaja. Boka tak stvaranja, i to kod onoga koji ga je, gledajući preko, prepoznavao daje, kao i kod onoga koji prima svoje susjede Srbe iz ulice koji su se oproštenje. Riječ je o beskrajno na samo nekoliko metara približavali svojim kućakreativnom činu koji »Ćipe je sjedio ma. Jednom prilikom nas pretvara od zatočenika prošlosti u onako kako smo ga spazio je tako i svog prijatelja Maleckog. osobe koje su u miru ostavili u kolima i Tko zna je li Malecki sa sjećanjima na progledao u mene. prepoznao njega, ali šlost. Drugim rijedno je sigurno: nisu ječima, taj odvažni Imao sam čudan ni sanjali da će se čin oslobađa osobe koje su bile žrtve osjećaj da mi nešto nakon igranja u dježeli reći. Bio je još tinjstvu i zajedničkih zločina od navezanoškolskih dana u ratu sti na bolnu prošlost i topao kada sam naći na suprotnim tako ih otvara i ospomu iz jakne izva- stranama i gledati presobljava za oslobođedio rukavice za ko nišana« (Matić, str. nu budućnost rasterećuje ih od unutaruspomenu njego- 77-78). »Biblijsku i ljudsku nje srdžbe i zlopamćenja koji ih spu- vom sinu Hrvoju, o potrebu opraštanja, kojem je stalno izraženu kao ‘ljubav tavaju i rastaču. Na taj prema neprijatelju’ ne ih način uvodi u pričao i kojeg je može se dobro shvatiozračje djece Božje i obožavao.« ti ako se ovdje ne pritako osposobljava za mjeni i biblijski pojam miran i spokojan život. Najveća šteta uvrede i zločina, obraćenja (metanoja). Zato u krčesto veća od same štete i zločina, šćanskoj etici opraštanje ima i drujest da nam oduzimaju slobodu da ge suodnose koji su s opraštanjem
23.6.2008, 11:37
bitno i nerazdvojivo povezani: metanoja-obraćenje (grčki) ili šub-povratak (hebrejski). Metanojaobraćenje znači ustvari promjenu mišljenja i ponašanja kako bi se posredstvom opraštanja zaštitio i sačuvao etički poredak koji štiti čovjeka u njegovoj opstojnosti« («Za pravdu i mir Vukovaru«, Špehar, str. 363).
Stradao je zbog životnih načela »Sedamnaestoga rujna dobio sam najgoru moguću vijest - poginuo je Žile. Nisam htio vjerovati u istinu koja je bila neumoljiva i potvrđena s više strana. Gore na Mitnici u Vukovaru stradao je onako kako je i živio, a zbog svojih životnih načela. Zbog svog poštenja i samilosti, čak i prema neprijatelju, dopustio si je stradavanje. Četnici, opkoljeni u jednoj kući, nisu imali izlaza. Ne želeći da itko nepotrebno strada, pozvao ih je na predaju. U svom strahu i očaju četnici su ga presjekli rafalom« (Matić, str. 48). »Mržnja, dakle, postoji a postoje i posljedice takvog opredjeljenja, pogotovo kada su izazvane ratnim nasiljem. Kako onda prekinuti lanac mržnje te izbjeći daljnju katastrofu, kako sačuvati čovjekovo dostojanstvo i zdravo etičko okruženje? Ima samo jedan način da se u tome uspije. Odavno je poznat, a premalo prakticiran: oprostiti, pobijedivši mržnju najprije u sebi, te tako pomoći i drugima da se iskorijeni izvor tolikih zala... Poštivanje ljudske osobe uključuje sva prava koja proistječu iz njezina dostojanstva po stvaranju. Ta su prava starija od društva i društvu se nameću. Ona su temelj moralne zakonitosti svakog autoriteta. Poštivanje ljudske osobe ne smije nipošto zanemariti ovo načelo: ‘Svatko mora svoga bližnjeg, ne izuzimajući nikoga, smatrati kao ‘svoj drugi ja’« («Za pravdu i mir Vukovaru«, Špehar, str. 361). Nastavlja se