feljton_2008_26 by Glas Koncila

Glas Koncila broj 26 29. lipnja 2008.

ISJEČCI IZ VUKOVARSKOGA DIPTIHA (1)

Vukovaru se nije dogodilo niti jedno ubojstvo iz mržnje i osvete nakon povratka prognanika od 1997. do sada« ustvrdio je nedavno na promociji svoje knjige gvardijan vukovarskoga franjevačkog samostana o. Zlatko Špehar. Ovaj feljton odgovara na pitanje: Koji su razlozi te zadivljujuće činjenice koju bi morao znati svaki pripadnik hrvatskoga naroda te hrvatska i svjetska javnost?

Tomislav Vuković

— Kada je nedavno u Vukovaru gvardijan tamošnjega franjevačkog samostana o. Zlatko Špehar na predstavljanju svoje knjige »Govorom do istine iz Vukovara« (Ogranak Matice hrvatske Vukovar, Vukovar, 2008) izgovorio podatak da se u tom gradu nije do danas dogodilo niti jedno ubojstvo iz osvete i mržnje nakon povratka prognanika g. 1997, to nikoga od domaćih sudionika nije posebno zaintrigiralo. Taj je podatak Vukovarcima poznat, on je uobičajeni i sastavni dio njihove svakidašnjice, oni ga žive i, zapravo, više su se čudili čuđenju gostiju iz drugih krajeva Hrvatske i Bačke negoli spomenutoj tvrdnji. No, objektivno i ljudski gledajući, podatak je gotovo šokantan jer srpski su agresori ne samo potpuno razorili grad nego su počinili stravične zločine od kojih nije bila pošteđena gotovo niti jedna vukovarska obitelj.

ra sve do njegova pada, bio zarobljen i prošao pakao srbijanskih logora u Stajićevu, Nišu i Srijemskoj Mitrovici. Njegovo djelo i spomenuta knjiga o. Špehara čine svojevrstan diptih koji, s jedne strane, govori o tolikim vukovarskim sudbinama a, s druge strane, o ulozi Katoličke Crkve i njezinih svećenika u tome povijesnom vrtlogu. Komentari su suvišni jer će nakon čitanja svatko vrlo lako odgovoriti na gore postavljena pitanja: Otkuda vukovarskim prognanicima tolika duhovna snaga?

»Otvorenih je grobova na stotine«

»Artiljerijski napadi na Borovo Naselje trajali su svakodnevno od jutra do mraka, a broj pogodaka na Vukovar i bližu okolinu rastao je iz dana u dan. Gađani smo iz okolnih srpskih sela, a to znači iz svih smjerova. Čak i sa sjeveroistočne strane preko Dunava, iz Bačke. Ljudi su dane provodili po podrumima »Vukovarci« u Vukovaru, zgrada s rijetkim samo prijeko potrebnim izlascima za odlazak po Škabrnji, Dalju, vodu ili neke druge potrepštine. Zato spomenuta činjenica ne Bili su to i najgori trenuci. Vrlo česamo da zavređuje divljenje svih sto se događalo da ljudi upravo tada dobronamjernih ljudi ovoga svijeta, stradavaju« (Matić, str. 37). nego može biti pri»Još uvijek od»Najveća tragemjer kako prevladati zvanjaju zvuci miroposljedice ljudskoga zova hrastovom dudija i najteža zla. Potrebno je u tom bravom. Dobili su poposljedica mržnje novno svoja imena. smislu odgovoriti na pitanja koje se sama jest ako ona uspije Tu su Josip i Ivan, i od sebe nameću: Koji žrtvu pretvoriti u Matija, i Marko, Vesu razlozi ponukali sna... U novim grobmrzitelja i osvet- nicama položeni s ljuvukovarske stradalnika. Na taj se nike da oproste ubojibavlju njihovih najcama njihovih najbližih i nas povratnačin nasilje ne bližih, koji ih je motiv nika. Otvorenih je zaustavlja nego vodio nakon povratka grobova na stotine. umnaža.« na zgarišta da pruže Čekaju da bezimeniruku rušiteljima i sl.? ma povrate identitet. Odgovor je kratak i jasan: Katolička A sve u sjeni Tvoga križa, otvoreih je Crkva uporno i stalno poziva- nog na sve četiri strane svijeta. la, molila i govorila im da se zlom Proći nam je svima kroz njega, ne smije odgovoriti na zlo, da kroz oganj čišćenja, kroz žrtvu mržnja i osveta ne smiju biti odgo- tvoje molitve: ‘Oče, oprosti im.’ Tu vor na mržnju i osvetu, da se bu- je snaga vjere nas mladih, svih podućnost pojedinca, zajednice i na- vratnika u Vukovaru. Nada u roda ne može graditi srcima i umo- Uskrs. Opraštati je jako teško. A vima okovanima željom za »porav- zaboravljamo da Ti opraštaš. Ponanjem računa«. O tome koliko je mozi nam da uvijek spremno to krvavo težak zahtjev može se go- opraštamo...« («Vukovarski križni voriti i teoretizirati, ali to najbolje put 2003«, Špehar, str. 31). duboko egzistencijalno osjećaju i znaju jedno »Vukovarci« u Vukova- Kada lice gubi prirodnu ru, Škabrnji, Dalju, Joševici, Erveboju niku, Glini, Lovasu... Na tu ruku pomirenja pruženu »Ostali smo Ćipe i ja... U tom je donedavnome krvniku potrebno je trenutku jedan metak proparao podsjećati ne samo svjetsku javnost zrak. Okrenuo sam se i vidio Ćipei njezine moćnike nego, nažalost, i ta kako leti zrakom preskačući pobrojne nositelje hrvatskoga javnog lurazrušeni zid garaže. U letu se života. Ovaj feljton pokazuje da Hr- okrenuo i pao na bok. Odbacio sam vati imaju puno razloga ponositi se ‘osu’ i potrčao sigurnim prolazom, vukovarskim sunarodnjacima koji- pa kroz razvaljena vrata uletio u ma je katolištvo pomoglo da izrastu garažu. Pogleda uprtog u nebo, na u zadivljujuće primjere. hrpi ciglâ nepomično je ležao Ćipe. O vukovarskoj tragediji napisan Uhvatio sam ga za ovratnik jakne i je popriličan broj knjiga i svaka je izvukao na čist i siguran prostor mogla poslužiti u sjećanju na te te- ispred garaže. Polegao sam ga u kriške dane, ali je izabrano djelo Pred- lo, a on me je samo pogledao i tiho raga Matića Freda: »Ništa lažno« izustio: ‘Fred, mene su pogodili.’ (Vlastita naklada, Zagreb, 2001). ‘Hajde, Ćipe, nije ti ništa’, govorio Riječ je o vukovarskom branitelju sam mu, istodobno podižući vestu i koji je sudjelovao u obrani Vukova- majicu da vidim o kakvoj se rani

Gk-24-25.p65

Pružena ruka ubojicama i rušiteljima

¦ Naslovnice knjiga Predraga Matića Freda i o. Zlatka Špehara

radi. Sukrvica i zrak šištali su iz prsa budemo sami, jer se nalazimo i ne prostrijeljenih snajperskim met- hoteći pod dominacijom unutarkom. Na lijevoj leđnoj lopatici vi- nje srdžbe, mržnje i zlopamćenja, djela se ulazna rana. Hitac je bio jedna vrsta duhovnog otrova koji takve snage da je metak jednostav- prožima čitavo naše biće i ima neno prošao kroz Ćipeta otvarajući svjesni, ali moćni utjecaj u našem mu drugu ranu pored desne sise. životu. Mrzimo zlotvora zbog onoNijemo smo se gledali dok mu je ga što nam je učinio, ali upravo u glava mirovala, a lice od čela naglo toj mržnji protiv drugoga dopuštagubilo prirodnu boju i postajalo pe- mo da on postane gospodarom napeljasto sivo. Život je poput tekući- šega života. Najveća tragedija i ne istjecao iz njegova tijela... Ubrzo najteža posljedica mržnje jest ako je došao Zdenko Mažar Dok s ona uspije žrtvu pretvoriti u mrzinekom ‘ladom’. Što smo pažljivije telja i osvetnika. Na taj se način namogli, smjestili smo Ćipeta na za- silje ne zaustavlja nego umnaža... dnjem sjedalu. Otvorio sam vrata Iskustvo pokazuje da je opraštanje automobila. Ćipe je sjedio onako težak fizički napor koji traži sve kako smo ga ostavili u kolima i gle- naše energije. To nije izlaz slabosti dao u mene. Imao sam čudan ili kukavičluka, već snage, slobode osjećaj da mi nešto želi reći. Bio je i plemenitosti« («Za pravdu i mir u još topao kada sam mu iz jakne Vukovaru«, Špehar, str. 364-365). izvadio rukavice za uspomenu njegovom sinu Hrvoju, o kojem je Promjena mišljena i stalno pričao i kojeg je obožavao« ponašanja (Matić, str. 174). »Te čarke i prepucavanja postali »Opraštanje ponovno uspostavlja odnos i omogućuje novi poče- su dio svakodnevnih okršaja. Boka tak stvaranja, i to kod onoga koji ga je, gledajući preko, prepoznavao daje, kao i kod onoga koji prima svoje susjede Srbe iz ulice koji su se oproštenje. Riječ je o beskrajno na samo nekoliko metara približavali svojim kućakreativnom činu koji »Ćipe je sjedio ma. Jednom prilikom nas pretvara od zatočenika prošlosti u onako kako smo ga spazio je tako i svog prijatelja Maleckog. osobe koje su u miru ostavili u kolima i Tko zna je li Malecki sa sjećanjima na progledao u mene. prepoznao njega, ali šlost. Drugim rijedno je sigurno: nisu ječima, taj odvažni Imao sam čudan ni sanjali da će se čin oslobađa osobe koje su bile žrtve osjećaj da mi nešto nakon igranja u dježeli reći. Bio je još tinjstvu i zajedničkih zločina od navezanoškolskih dana u ratu sti na bolnu prošlost i topao kada sam naći na suprotnim tako ih otvara i ospomu iz jakne izva- stranama i gledati presobljava za oslobođedio rukavice za ko nišana« (Matić, str. nu budućnost rasterećuje ih od unutaruspomenu njego- 77-78). »Biblijsku i ljudsku nje srdžbe i zlopamćenja koji ih spu- vom sinu Hrvoju, o potrebu opraštanja, kojem je stalno izraženu kao ‘ljubav tavaju i rastaču. Na taj prema neprijatelju’ ne ih način uvodi u pričao i kojeg je može se dobro shvatiozračje djece Božje i obožavao.« ti ako se ovdje ne pritako osposobljava za mjeni i biblijski pojam miran i spokojan život. Najveća šteta uvrede i zločina, obraćenja (metanoja). Zato u krčesto veća od same štete i zločina, šćanskoj etici opraštanje ima i drujest da nam oduzimaju slobodu da ge suodnose koji su s opraštanjem

23.6.2008, 11:37

bitno i nerazdvojivo povezani: metanoja-obraćenje (grčki) ili šub-povratak (hebrejski). Metanojaobraćenje znači ustvari promjenu mišljenja i ponašanja kako bi se posredstvom opraštanja zaštitio i sačuvao etički poredak koji štiti čovjeka u njegovoj opstojnosti« («Za pravdu i mir Vukovaru«, Špehar, str. 363).

Stradao je zbog životnih načela »Sedamnaestoga rujna dobio sam najgoru moguću vijest - poginuo je Žile. Nisam htio vjerovati u istinu koja je bila neumoljiva i potvrđena s više strana. Gore na Mitnici u Vukovaru stradao je onako kako je i živio, a zbog svojih životnih načela. Zbog svog poštenja i samilosti, čak i prema neprijatelju, dopustio si je stradavanje. Četnici, opkoljeni u jednoj kući, nisu imali izlaza. Ne želeći da itko nepotrebno strada, pozvao ih je na predaju. U svom strahu i očaju četnici su ga presjekli rafalom« (Matić, str. 48). »Mržnja, dakle, postoji a postoje i posljedice takvog opredjeljenja, pogotovo kada su izazvane ratnim nasiljem. Kako onda prekinuti lanac mržnje te izbjeći daljnju katastrofu, kako sačuvati čovjekovo dostojanstvo i zdravo etičko okruženje? Ima samo jedan način da se u tome uspije. Odavno je poznat, a premalo prakticiran: oprostiti, pobijedivši mržnju najprije u sebi, te tako pomoći i drugima da se iskorijeni izvor tolikih zala... Poštivanje ljudske osobe uključuje sva prava koja proistječu iz njezina dostojanstva po stvaranju. Ta su prava starija od društva i društvu se nameću. Ona su temelj moralne zakonitosti svakog autoriteta. Poštivanje ljudske osobe ne smije nipošto zanemariti ovo načelo: ‘Svatko mora svoga bližnjeg, ne izuzimajući nikoga, smatrati kao ‘svoj drugi ja’« («Za pravdu i mir Vukovaru«, Špehar, str. 361). Nastavlja se

Glas Koncila broj 27 6. srpnja 2008.

ISJEČCI IZ VUKOVARSKOGA DIPTIHA (2)

Nakon tragedije otvaranje vrata novom životu

Tomislav Vuković

mržnja i potiha želja za nekom nedorečenom osvetom. Toliko ih je — Informacija, osobito kada su ljudi ostalo, tih spodoba koje se kreću grastalno u skloništu, nikada nije dovolj- dom koji zaudara smrću; ne samo no, pa su se na tranzistoru slušale onih pobijenih. Zaudara smrću mivijesti i hrvatskog i srpskog radija. sli, pogleda i nedorečenih očekiTako je jednom, beogradski radio ja- vanja o ostvarenju stoljetnog sna vio kako ustaše, po tko zna koji put, neke velike države. Grad je bio mrgranatiraju Borovo Selo i da su pri tav i bez ptica. Nije bilo ulične ratome pogodili tvornicu Borovo. Za svjete. Sjene nam nisu trebale: nije ih bilo. Bio je posvuda nekog Srbina iz, primjemrak i zadah trulih rice, Niša i sve slušatelje »Polazeći od mozgova. Nisam mokoji nisu dobro poznavasamog etimolo- gao prihvatiti vječni pili situaciju, to je vjerojatškog značenja latovski upit: ‘A što je no zvučalo kao sasvim istina?’ Vodoravno raztočna vijest, ali za nas iz hrvatske riječi mišljanje nije davalo ovog kraja, koji smo točno znali gdje se što nala- ‘oprost’, ‘oprosti- odgovora. Tražio sam ti’, oproštenje bi vertikalu. Oslonio sam zi, značila je ordinarnu se na Boga - Istinu i zalaž. Tvornica Borovo je u u prvom redu ronio u mutnu rijeku Borovu Naselju i ako je bilo dar žrtve nedorečenih borbi izona pogođena, tada je japočinitelju zla. među opraštanja i mržsno da su granate došle iz Borova Sela, a nikako iz Tim činom žrtva nje. Odlučio sam se protiv svake nade suBorova Naselja. A pored se svjesno i protstaviti metastazatoga, odakle nama gradragovoljno ma mržnje koja je sve nate? Svi su u skloništima to znali, bez obzira na odriče odmazde, više kidala duše, osjećaje i misli vukovarskih nacionalnost« (Predrag otpisuje dug.« povratnika i od njih Matić Fred: »Ništa lažstvarala amorfnu masu no«, Vlastita naklada, bezličnih bića. Progovorio sam Zagreb, 2001, str. 88). »Polazeći od samog etimološkog evanđeoskim rječnikom i u svome značenja hrvatske riječi ‘oprost’, prvom nastupu grčevito se uhvatio ‘oprostiti’, oproštenje bi u prvom za križ Kristov: ‘Oče, oprosti im...’« redu bilo dar žrtve počinitelju zla. (»Umjesto uvoda«, Špehar, str. 11.). Tim činom žrtva se svjesno i dragovoljno odriče odmazde, otpisuje Uzdignutim smo dug. Ona proglašava svog zlotvora rukama molili... prostim, odnosno slobodnim od »Hodnici su bili puni kreveta s duga... To je najveći mogući dar našim uvrediteljima jer ‘blaženi oni- ranjenicima, a svako malo dolazili su ma kojima je zločin otpušten’, po- novi i novi pacijenti. Bio sam prljav i ručuje sv. Pavao. A to je i jedini blatan od kretanja po rovu i istodobnačin da se zlo zaustavi, da se preki- no silno umoran. Karakteristični mine spirala mržnje i osvete« (»Za ris bolnice pomalo me opijao i izazipravdu i mir u Vukovaru«, u Zlatko vao laganu pospanost, ali kada je iz Špehar: »Govorom do istine iz jedne improvizirane operacijske sale Vukovara«, Ogranak Matice hrvat- izašao doktor držeći pilu, istu onakvu kakvom se režu drva, trgnuo sam se i ske Vukovar, Vukovar, str. 365). u trenu razbudio. Nisam poznavao Njihov uvijek pun liječnika, pa sam zaključio da je sigurno jedan od dragovoljaca koji su došli pogodak početkom rata. Kada je na moje pi»Kasno popodne vratio sam se na tanje što je s Ćićom progovorio zagrepoložaj kod Vilme i obišao Varaž- bačkim naglaskom, potvrdio je moju dince. Sve je bilo u redu, ako se tako pretpostavku« (Matić, str. 128). »U ovom vremenu, koje nas sjeća moglo reći za stanje koje je vladalo. Neprijatelj je polako i oprezno ulazio i vraća natrag u našu povijest, s tuu ulice koje smo mi napuštali i sada gom u srcu i teškim mislima, u vrise već potpuno primaknuo Naselju. jeme kada je ovim gradom utjeloS nestrpljenjem je čekao da zada vljena mržnja slavila svoj krvavi pir, završni udarac pomalo grogiranom ne možemo ne čuti svjedočanstvo protivniku. U tom čekanju zabavljali male djevojčice: ‘Nismo se mi nikad su se, uživajući u uništavanju mjesta predali. Uzdignutim smo rukama koje je desetine godina unatrag bilo molili i za njih da se poprave...’ Jer da i njihov dom. ‘Maljutke’, rusko je Bog ‘štogod mrzio ne bi ga ni stvoraketno oruđe za uništavanje oklop- rio.’ ... I patnja je dar Božji ako ju se s nih sredstava, koristili su za paljenje ljubavlju prihvati. Vukovar je to učizgrada i rušenje grada. Umjesto za nio ljubeći do krvi. Svetom zemljom uništavanje tenkova, koje mi nismo mučenika možemo koračati samo s ni imali, ako se izuzmu dva koja su čistim srcem kojemu je jedino bogazaplijenili Josip Horvat Mađar i An- tstvo Božje milosrđe. Takvi smo i tun Petrić Frenki, upućivali su ih na ostanimo Božji!« (»Propovijedi«, Naselje. Pri tome uopće nisu nišani- Špehar, str. 148). li, već su ih samo usmjeravali prema nama i gdje god da pogode za njih je Tuga Hrvata i to bio pun pogodak« (Matić, str. 169). slavodobitnost Srba »Stvarnost je svojom okrutnošću »U međuvremenu četnici zapotražila izlaz i moj i moga hrvatskog naroda i ljudi dobre volje iz te okrut- činju još jedan žestoki napad. Okonosti. Okrutnost se očitovala u go- mili su se na zgradu Borovo Commervoru kojega je stalno nagrizala cea. Pitam se znaju li oni da su tamo

Gk-24-25.p65

¦ Ostaci župne crkve sv. Filipa i Jakova nakon pada Vukovara

samo ranjenici i civili. Naravno da znaju, zato ga i tako nemilice gađaju i ruše. Ironično zaključujem da su to uistinu dosljedni momci, nema kod njih milosti ni na kraju, nego životinjski udri od prvog do zadnjeg trena. Civili u Obućari nestrpljivo čekaju kraj. Po licima znaš koje su nacionalnosti. Tuga, strah i neizvjesnost na licima Hrvata i prikriveni osmijeh i slavodobitnost na licima Srba. Nekima uskoro na vrata stižu četnici, ubojice i koljači, a nekima spasitelji i osloboditelji« (Matić, str. 185). »Katolička je Crkva oduvijek ostavljala vrata otvorena za svaki dobri pohod i dijalog. U Vukovaru ne možemo činiti drugačije. Nismo niti zatvorili vrata dijalogu s pravoslavnim vjernicima, naglašavam s vjernicima. Vjernici znaju koja su im načela važna u životu, osobnom i vjerskom. Zato svake godine zajedno molimo za jedinstvo kršćana, pjevamo na zajedničkom koncertu kršćanske duhovne glazbe, a od ove godine religiozne glazbe jer smo prihvatili i ponudu imama iz Gunje i za njihovo sudjelovanje u ovoj svojevrsnoj molitvi u ‘duhu Asiza’. Pravim krštenim vjernicima ovakvi susreti nisu zapreka, već otvaranje vrata novom životu poslije tragedije koja je u Vukovaru poharala sve odnose i raskinula veze među njima« (»Razmišljanja gvardijana vukovarskog«, Špehar, str. 311).

Otac ga je zagrlio oprostivši mu »Svanulo je novo jutro. Više nitko ne zna ni koji je datum, ali da se približava kraj nitko više nije sumnjao. Na Borovskoj cesti rat kao da je završio. S položaja preko puta Vilme jasno se vidi kako četnici u uniformama JNA, ali i civili, masovno kradu po kućama. Taj nagon za otimanjem svega imalo vrednijeg ne umanjuje im ni spoznaja da ih gledamo i da ih možemo ‘skinuti’ kad god poželimo. Kolicima, biciklima, i u rukama prenose se ‘ratni trofeji’ i pobjednički plijen. Tako televizori, hladnjaci, kreveti i ormari odjednom mijenjaju vlasnike. Dok ih gledam kako neumorno vuku tuđu imovinu, pitam se poznaju li prave gazde i misle li o tome za vrijeme krađe. Na-

¦ Vukovarski gvardijan o. Zlatko Špehar

ravno da ne misle« (Matić, str. 163). rekao: - Idemo Toni. Kada sam ustao, »Koliko li je čovjek pogođen pos- kroz prozor sam ugledao sliku koja se ljednjim ratnim zlom, ili uopće ne zaboravlja. Od autobusa do ulaza u zlom, sposoban živjeti tu svoju krš- nekakvu štalu s golemim vratima bilo ćansku određenost? Računa li se na je oko dvadeset-trideset metara, a put nagomilanu mržnju i na sve pos- je izgledao kao tunel načinjen od poljedice koje je ona proizvela? Kristov licajaca i četnika oboružanih pendrezahtjev da se mora oprostiti svako- cima, kojekakvim palicama, toljagame i uvijek, ipak nije utopistički po- ma i drvenim kolcima. I svi su se ziv. Ostvarenje kršćanskog čina pra- zajedno gibali u složnom ritmu kao štanja, čina milosti, nije tako lako valovi sa svojim bregovima i doloviostvariti na terenu gdje će na iznim- ma. Bregovi su bili ruke s ‘nastavcino nepravedan i brutalan način biti ma’ za mlaćenje dizani u zrak, a doloizjednačeni svi, bez obvi mjesta gdje se ta sila zira na to kakvo nedjelo svaljivala na leđa i glavu »Dok sam se učinili, na terenu gdje jadnika koji je prolazio približavao nitko neće biti pozvan između njih. Bio je to na odgovornost, gdje se izlazu autobusa, čuveni ‘špalir’, dobrodoni od koga neće tražiti šlica koju je trebalo proći tupi udarci, da vrati ono što je nena putu do štale. Dok vrisak i jauci pravedno oduzeo. Zato sam se približavao izlazu je idealan čin opraštanja autobusa, tupi udarci, prestravljenih jednostavno nezamisliv vrisak i jauci prestraljudi koji su velikom broju ljudi i bit vljenih ljudi koji su proprolazili ‘špali- lazili ‘špalirom’ parali su će ostvariv samo za ljude iznimno velikih vjerhladni noćni zrak i ledili rom’ parali su skih vrlina. Učiniti prvi krv u žilama. Neki su od hladni noćni korak nekima će biti snažnih udaraca padali, jednostavno, drugima je zrak i ledili krv u ali su se odmah i dizali to pravi čin mučeništva. žilama. Neki su jer bi ostanak na zemlji A jedno i drugo nalaziznačio sigurnu smrt« od snažnih (Matić, str. 12). mo u Kristu. Oprostiti udaraca padali, »Uskrsnoj nadi istine znači uvijek čekati na pokajanje, već će opra- ali su se odmah i noljubivog čovjeka doprinosimo i mi, živi štanje morati uslijediti dizali jer bi svjedoci Božjeg zahvata naprijed. U ‘rasipnom ostanak na u našu povijest; kada sinu’ otac nije čekao od nas je sam Bog izbavio sina ispovijed pokajanja, zemlji značio iz tame smrti koja nam već mu je, vidjevši ga sigurnu smrt.« je bila nametnuta. Rakako dolazi, pohrlio u zumio je naše molitve i susret i zagrlio ga oprostivši mu« (»Kršćanska sposobnost vapaje. Govorili smo jezikom koji nas je naučila Crkva, jezikom ljubabiti gubitnik«, Špehar, str. 20). vi prema onome što nam je Bog poVrisak i jauci vjerio. Bog nas i danas razumije kad god se tim jezikom obraćamo prestravljenih ljudi Njemu i kad god se tim jezikom slu»Autobus se naglo zaustavio. žimo u našem običnom vukovarZnao sam da je ovo do sada bila skom životu; jezikom opraštanja, samo predigra nečeg što tek slijedi, nenasilja i mira. Bog nas nije izuzeo ali nisam mogao ni zamisliti što nas od pravednih zahtjeva za istinom; ta zapravo čeka... Božji jezik je istina. Na sve naše - Izlazite napolje jedan po jedan i križeve Božji odgovor je zacijeljena u koloni ulazite u baraku. Glavu duša koja je raspoložena u Isusovu dolje i ruke na leđa! - završio je mo- uskrsnuću pročitati svoje uskrsnuće, nolog i zapovjednik je nestao u tami. već ovdje na zemlji i nadati se onom Oni najbliži prednjim vratima, po- vječnom Vazmu u zajedništvu Prelako su krenuli. Bio sam negdje u svetog Trojstva« (»Uskrsna poruka sredini autobusa. Laktom sam trk- 2005«, Špehar, str. 70). nuo brata koji je sjedio do mene i Nastavlja se

30.6.2008, 12:19

Glas Koncila broj 28 13. srpnja 2008.

ISJEČCI IZ VUKOVARSKOGA DIPTIHA (3)

Vukovaru se nije dogodilo ni jedno ubojstvo iz mržnje i osvete nakon povratka prognanika od 1997. dosada« ustvrdio je nedavno na promociji svoje knjige gvardijan vukovarskoga franjevačkog samostana o. Zlatko Špehar. Ovaj feljton odgovara na pitanje: Koji su razlozi te zadivljujuće činjenice koju bi morao znati svaki pripadnik hrvatskoga naroda te hrvatska i svjetska javnost?

— »Glava je morala biti pognuta prema zemlji, a ruke na leđima. Ipak, riskirao sam povremeno podižući glavu i pokušavao sagledati okružje u kojem smo se našli. Četnici su sada gledani iz žablje perspektive, izgledali još strašnije nego prije. Vrištali su i prijetili uz repertoar psovki samo njima svojstven. Najspominjaniji su bili Tuđman, Mesić, Paraga, ali začudo i Tajči. Što li im se ona zamjerila?... Za manje od sata štala je bila prepuna ljudi. Tada je započeo novi čin krvavog zločinačkog pira. Za opstanak je bila presudna samo sreća. Četnici su, Osnažena krila po nekom samo njima znanom krite- vukovarske golubice riju, izvodili ljude na batinanje, »Na kraju je autobusa, u 'šaragamučenje, a neke i na ubojstvo. Bilo je dovoljno da pokažu prstom na neko- ma', sjedio Zvonko Tvorek. Ranjenoga, upitaju ga koliko je srpske nejači ga samo par dana ranije, bez lijekova ubio i koliko je vojnika skinuo i odgovarajuće njege, tresla je groznica i povremeno bi bunsnajperom, pa da taj mora izići van. Samo su »Nakon nekoliko cao. - Mi smo hrvatski i mi se ne bojinajsretniji nakon teških takvih serija batina vojnici mo! - govorio im je. Četpremlaćivanja vraćeni i vraćanja u bus, nici su ga zbog toga više natrag. Koliko su ta njihova pitanja uopće više se nije vratio. puta izvlačili van i divljački premlaćivali. Nabila suvisla i imala veze Ostao je ležati u kon nekoliko takvih sesa stvarnošću, najbolje govori da su im najočitiji bijelim klompama rija batina i vraćanja u bus više se nije vratio. snajperisti bili starci od pored autobusa, Ostao je ležati u bijelim preko osamdeset gozvjerski ubijen klompama pored autodina a koljači maloljetna batinanjem. busa, zvjerski ubijen badjeca... zarobljenici su tinanjem. Prekrili su ga bili ljudi svih nacionalPrekrili su ga dekom ispod nosti od četrnaest do vojničkom dekom vojničkom koje su provirivale i u devedeset godina... Iz ispod koje su mene i dalje nijemo zumoje blizine izvedeni su maloljetni 'koljač' provirivale i u mene rile te klompe koje su mi još dugo poslije znale Kićo Gegić i 'snajperist' i i dalje nijemo zurile se iz čista mira zabijeliti izgledom, a ne samo zbog svojih osamdeset i te klompe koje su mi pred očima. Onda je u nešto godina, za rat 'prase još dugo poslije autobus ušao jedan pijačetnik, ispsovao nam stari' Josip Horvat« (Preznale iz čista mira ni sve živo i mrtvo pa drag Matić Fred: »Ništa zabijeliti pred zarežao: lažno«, Vlastita naklada, - Sada ćete mi pjevaZagreb, 2001, str. 13-15). očima.« ti 'Tko to kaže, tko to »Prije dvanaest godina činilo se u Vukovaru da padaju ne- laže'. Hajde, da vas čujem!« (Matić, beska tijela na njega. Pomračilo se str. 199). »Ostao je 'Bog s nama', nad otvonebo od iskaljenog zla na ovaj narod i grad. Sručila se zla sila koja je pred renom grobnicom u Vukovaru, nad sobom naguravala mrak i u tom Ovčarom, u ogoljenim rukama ucvimraku uništavala sve. A zlo je na sve ljenih nad njihovim pobijenima, u gluho, na dječje suze, vapaje staraca, očima koje više ni suze nisu mogle zapomaganje majki, hrabrost brani- pustiti; ostao je Bog nade i vjere u dotelja. Tisućama zarobljenih tim zlom bro. Nadjačao je i pobijedio mržnju i činilo se da je dobru došao kraj, da je zlo molitvom uzdignutih dječjih zlo pobijedilo i nadjačalo, da je došao ruku pred ubojitim oružjem; molio je sudnji dan. Tamo gdje se likovalo i s djetetom... Svojom revolucijom neslavilo nad porobljenim čovjekom, nasilja, Emanuel, 'Bog s nama', ranikla je snaga duha koji je bio jači od zotkrio je nametnute političke igre zla. Porušen, opljačkan, prezren i do mirne reintegracije, rasvijetlio nakaboli ponižen, vukovarski puk je svoju ne stranca te, usprkos svim izazovisnagu crpio u molitvi i vjeri. Ostavio ma koji su trebali uroditi mržnjom i je ruševine zlu, a sa sobom ponio osvetom, osnažio krila bijeloj vuko-

¦ »Tamo gdje se likovalo i slavilo nad porobljenim čovjekom, nikla je snaga duha koji je bio jači od zla«

Gk-24-25.p65

»U srcu su ponijeli nepobijeđeni grad«

grad, u srcu, nepobijeđen, krvlju njegovih mučenika natopljen, Bogom oplemenjen. Danas nakon dvanaest godina ovaj grad živi. Usprkos svim nastojanjima domaćih i svjetskih moćnika Vukovar ispovijeda svoju vjernost Bogu i znakovima kršćanskim obilježio je ono što u srcu nosi - Krista raspetoga koji s križa vapi: 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?' Da, i to nakon povratka i svega proživljenog. Još snažnije se čuje i tiha molitva izricana srcem: 'Bože, oprosti im...'« (»Propovijedi«, Špehar, str. 101).

Tomislav Vuković

¦ Dok se materijalno obnavlja vukovarska župna crkva sv. Filipa i Jakova, iz nje se stalno čuju pozivi na duhovnu obnovu i oprost

varskoj golubici kako bi ona po svojim povratnicima nosila poruku nenasilnog mira svijetu, istinskog miroljublja i čovjekoljublja« (»TVpropovijedi«, Špehar, str. 162).

kad nitko od nas nije doživio. Kao da sam malim mozgom udario o golemo metalno zvono. Od siline udarca oči su htjele iskočiti i poletjeti van. Mislim da su samo zahvaljujući instinktivno zatvorenim kapcima ostale na svojem mjestu, ali su zato bjesomučno udarale kao kad lupamo loptu o pod. U sitnom ritmu vibrirala je cijela glava i činilo se kao da ju je nemoguće zaustaviti. Istodobno se zvuk udarca, koji i nije bio naročito glasan kad su mlatili druge, u valovima odbijao od svake koščice u glavi i ponovno, multipliciran vraćao u mali mozak. Kralježnicom je silazio niz tijelo stvarajući dodatnu opću nelagodu u obliku mučnine. Nakon takvog udarca bilo je potrebno sjesti zatvorenih očiju ili se bar nasloniti na nešto čvrsto dok se sve u glavi ne smiri, ali to nikad nije bilo moguće jer je to i bio sastavni dio mučenja« (Matić, str. 248). »Mi, kršćani, katolici Vukovara, svjesni svoga teškog proživljenog

nanje i naivnost! Visoko uzdignuta ruka otkrivala je ručni sat čiji bi vlasnik ubrzo bio sproveden u kupaonicu, a nakon batinanja ponovno u sobu, naravno bez sata. Prokuživši proceduru, ostali su posakrivali satove, ali je ovaj pronalazio uvijek nove načine da ih nađe i otme. Zbog toga je i dobio nadimak Sadžija« (str. 249). »Ljubav nije samo temeljna riječ ljudskoga života, ona je temeljna vrijednost ljudstva, a prije svega kršćanstva. Temeljni izričaj tekstova Svetog pisma koji smo danas čuli je: 'Bog je ljubav' i: 'Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!'... Ljubav je vrlina koja se prostire na naše ljudsko življenje i djelovanje« (»Propovijedi«, Špehar, str. 131).

»Isuse,... da kupim kruha«

»Provokacije i podvale koje smo doživljavali za vrijeme zatočeništva teško bi izmislili i najbolji pisci. Bilo ih je čak i u hrani. Često se znalo dogoditi da tanjuri budu iscrtani »Noći su gotovo redovito bile znakovima s četiri S ili psovkama na prava mora. Pijani rezervisti dolazili naš račun. Ipak 'najorginalnija' je bila bi u štalu i za zabavu izvodili dečke s mrtvim mišem u grahu. To je otkrite ih grubo i životinjski premlaćivaveno tek prilikom podjele zadnjih li. Kamerla i Čičkov otac, stari porcija kada je djelitelj zahvatio dno Branko Koh nisu preživjeli torture manjirke. Za to su vrijeme ostali koje su raspamećeni i od alkohola pojeli sve u slast. I ja sam bio među uzavreli četnici proveli nad njima. tim prvima, što je bilo dobro, jer su Potresenog takvim četničkim pooni koji su došli na red poslije otkrića našanjem Josipa Jurkovića Julku u sasvim izgubili tek za grahom s mejednom su trenutku sasvim izdali snim prilogom« (Matić, str. 356). živci. Istrčao je pred zabezeknutog »Ovogodišnji je mali vukovarski vojnika koji je došao izabrati novu prvopričesnik svoj prvi susret s Isužrtvu i stao ga udarati štakom 'posom 'iskoristio' kako bi Isusu sve suđenom' od jednog ranjenika. Četrekao. 'Isuse, pošalji mi novca da nik, do tada super hrabar i nadmen, kupim kruha...' Ni nazočostao je ukočen od straha dok ga je uzbuđeni Julka »Samo je takav čovjek, okupan snagom vode i nost njegovih roditelja u nemilice mlatio štakom. Duha Svetoga, vukovarski povratnik - čovjek crkvi nije zadržala ovo dijete od njegove istine i Vidjevši da se događa nešto novog vremena, sposoban pokrenuti najbolje istine o Vukovaru. Da, u nepredviđeno, u štalu je utrčalo još nekoliko rezer- snage da bi u Vukovaru i domovini Hrvatskoj čovjeku postoji nešto nad čime niti roditelji, ni silnivista i ščepalo buntovnika prevladala ljubav nad mržnjom, mir nad ci, ni svijet nemaju nikakve Julku. Izveli su ga van i toratom, istina nad laži, opraštanje nad moći - nad dječjom istiliko prebili da je jedva osvetom. To je kršćanin, Hrvat, Vukovarac nom.... I mi ćemo se ovih preživio« (Matić, str. 229svetih božićnih dana su230). povratnik. Mi ne možemo biti drugačiji.« sretati pogledima, stiskom »Blagdan Isusova rođenja, blagdan Božića, najljepši je i naj- iskušenja progona onda, iskušavani ruke, zagrljajem, poljupcem, tihim mirniji dan u ljudi koji ga priznaju i danas svekolikim, pijetetu i spomenu šaptom putem telefona sa svojima koji mu vjeruju. Isusovo rođenje po- nerazumljivim odlukama o našim u dalekim zemljama, susretom sa navlja se u svakoj lijepoj riječi i do- najmilijima, braniteljima, nestalima, svojim ukućanima, rodbinom, brom djelu među ljudima. On je Bog civilnim stradalnicima, temeljimo prijateljima... spuštat ćemo volju mira i ljubavlju svoga djetinjeg svoju čvrstu vjeru u nastojanju oko Božju svojim dobrim željama s pouzdanja oslanja se na čovjeka lju- dobra, mira, pravednosti i života sa neba na zemlju, čestitajući si međubavi i tako mijenja svijest svijeta. svakim čovjekom dobre volje u na- sobno Božić, želeći jedni drugima Dira u savjest, čista ga savjest može šem gradu i domovini, upravo na puno mira i blagoslova, dobro zdrarazumjeti, prihvatiti, u srcu nastani- Njemu, Gospodinu Isusu, Patniku, vlje u novoj godini. Na trenutak će ti i drugima darovati. A svaki dan Pravedniku i Pobjedniku nad svakim se dogoditi novo vrijeme. Prepoztrebamo dobrog čovjeka i dobrote za zlom... Samo je takav čovjek, okupan nat ćemo tajnu koja prebiva u nama sebe, u sebi i za drugoga. Isus je sve snagom vode i Duha Svetoga, vuko- - Boga. I mi vama, dragi vjernici gleto što nam treba. On je stalni Božić u varski povratnik - čovjek novog vre- datelji, iz Vukovara, našom vukosrcu koje se otvara ključem ljubavi i mena, sposoban pokrenuti najbolje varskom bijelom golubicom mira mira« (»Razmišljanja gvardijana snage da bi u Vukovaru i domovini idemo ususret svima, svim ljudima vukovarskog«, Špehar, str. 303). Hrvatskoj prevladala ljubav nad dobre volje, želeći vam u svakodnemržnjom, mir nad ratom, istina nad vnom životu mir i dobro!« (»TVU nastojanju oko dobra laži, opraštanje nad osvetom. To je propovijedi«, Špehar, str. 158). Nakon svega, vukovarski diptih kršćanin, Hrvat, Vukovarac povrati mira nik. Mi ne možemo biti drugačiji« daje odgovore na sva pitanja postavljena na početku feljtona o odnosu »Povratak u sobe ponovno je bio (»Propovijedi«, Špehar, str. 127). prava mora. Batine a osobito udarci »Neka svi Hrvati dignu ruke - re- hrvatskog naroda, i svih drugih koji cijelim dlanovima ili šakama po tje- kao je jedan mali crnomanjasti vojni su branili svoj grad, prema vlastitoj menu glave bili su čuvarima omiljena policajac. Bez razmišljanja i ikakve žrtvi, zlu, mržnji, osveti, zločinima i zabava. Ti udarci bili su zapravo nji- kalkulacije gotovo sve ruke sunule zločincima. Svršetak hova specijalnost. Tako nešto još nisu u zrak. Kakvo neiskustvo, nez-

Oni nisu preživjeli torture

7.7.2008, 11:01