Pop Šime Starčević - istaknuti hrvatski jezikoslovac u dopreporodno doba

Glas Koncila broj 17 26. travnja 2009.

25

POP ŠIME STARČEVIĆ - ISTAKNUTI HRVATSKI JEZIKOSLOVAC U DOPREPORODNO DOBA (1)

O

ve se godine navršava 150 godina od smrti ličkoga svećenika Šime Starčevića, pisca prve hrvatske gramatike napisane na hrvatskome jeziku: »Nove ričoslovice iliričke«, te prvoga modernog hrvatskog preporoditelja i stvaraoca hrvatskoga kulturnog i političkog jedinstva.

Nikola Bićanić

— Nešto više od dva stoljeća nakon što je znameniti Hrvat iz Paga, isusovac o. Bartol Kašić, g. 1604. objavio prvu hrvatsku gramatiku na latinskom, u ono doba ekskluzivnom znanstvenom jeziku, mladi svećenik u Ličkom Novom kod Gospića, pop Šime Starčević, napisao je »Novu ričoslovicu iliričku (Nova Ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena trudom i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od Novoga u Lici)«.

Bila je to prva hrvatska gramatika na hrvatskom jeziku koja je objavljena »slovima Gaspara Weisa u Tarstu 1812« i čiji je pretisak Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu objavio godine 2002. U iscrpnom pogovoru toga pretiska dr. Branka Tafra, pozivajući se na Drechslera Vodnika, napominje da je Ričoslovica svomu autoru Šimi Starčeviću, iako ju je pisao »u nezrilom viku od dvadeset i sedam ne svarshenih godinah« osigurala istaknuto mjesto u povijesti hrvatske gramatike i povijesti hrvatskoga književnoga jezika te je on davno ocijenjen kao »najznatnije lice naše književnosti u dopreporodno doba.«

Tragom hrabrih Mesićevih ustaša Pop Šime je prvi Starčević o čijem se životu i djelu prilično zna.

On se u obitelji Pilipa i Marte rodio 18. travnja 1784. u zadruzi iz koje su potekli svi Starčevići znameniti u našoj povijesti. Njegov otac bio je žitnički porkulab (knez), a otac njegova djeda, Šimin pradjed Jakov, čija je junaštva u vojevanju s Turcima opjevao Andrija Kačić Miošić, iz Hercegovine je u bujici naših koja se pred Turcima slijevala prema zapadu kao vojnički profesionalac dospio u Klis, pa u Senj i preko Velebita u Pazarišta. Za njega je Grgo Pejnović, u napisu »Šime Starčević u službi Bogu i hrvatskom narodu«, istaknuo da je »prenio junačku krv s hercegovačkog krša na ličke goleti i simbolički povezao dvije kule: graničarsku Liku i kršnu Hercegovinu, kojih se neprijatelji uvijek plaše, jer su to surova i nedokučiva bunjevačka gnijezda iz kojih narodu hr-

vatskomu niču branitelji i štićenici njegovih ognjišta, na kojima se ne smije utrnuti vatra naših pradidova, i na braniku kojih se podigoše hrabri Mesićevi ustaše i junačka puška od Gabele« («Lički grudobran«, Zagreb, 1940, str. 82). Šimin otac Pilip jedan je od dvojice Starčevića, ili sin jednoga od njih, koji su se odvojili od trojice braće u Pazarištima i desetak kilometara istočnije u Velikom Žitniku utemeljili svoju zadrugu u kojoj su na svijet došli svi Starčevići koji su se kao dika našeg roda proslavili.

25

Francuzima su vojnički interesi nalagali nužnost gospodarskog razvoja, komu je polazna osnova bila prosvjeta koja bi bila pristupačnija neprosvijećenom narodu, pa su dopustili da se uz službeni francuski jezik može koristiti i hrvatski.

Tako se prvi put u povijesti dogodilo da se prosvjetna politika u Hrvatskoj temelji na ravnopravnosti hrvatskoga jezika s jezicima strane vlasti.

Svećenik, poliglot, župnik, kanonik...

Budući da je Austrija Krajinu, i u njoj Liku, shvaćala isključivo kao »leglo vojnika«, jedini se put k slobodi od vojničkog ropstva mladom Krajišniku nudio kroz svećenički poziv, pa je vjerojatno i to nadarenoga i samosvjesnog Šimu Starčevića potaknulo da odabere svećenički poziv. Od župnika u obližnjem Klancu dobio je prve temelje znanja i nakon klasične gimnazije u Varaždinu i filozofije u Grazu i Zagrebu, u Senju je godine 1808. zaređen za svećenika, nakon što je završio bogoslovni studij. Bio je iznimno nadaren student i dobro je upoznao hrvatsko jezikoslovlje i književnost, te perfektno naučio latinski, francuski, talijanski i njemački jezik, a služio se i svim slavenskim jezicima, osim lužičkosrpskim. Nakon ređenja kao svećenik kraće je vrijeme radio kao kateheta u Senju, pa 1809. u Gospiću, 1810. u Ličkom Novom, 1812. na Udbini i od svibnja 1814. do kraja života 14. svibnja 1859. bio je župnik katoličke župe sv. Karla Boromejskoga u Karlobagu i začasni kanonik Senjsko-modruškog kaptola.

Kapelan i Napoleonov maršal Šime Starčević je bio mladi kapelan u Gospiću s tek navršenih 25 godina kad je budući generalni guverner Ilirskih provincija, maršal Auguste Marmont, koga su Ličani zvali general Mrmonja, s vojskom krenuo iz Dalmacije u Liku, a kod Bilaja nekoliko kilometara pred Gospićem zaustavili ga lički Hrvati u au-

¦ Rušenje crkve 1957. godine po odluci tadanjih državnih vlasti

Gk-24-25.p65

Stvaranje jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika

¦ Nekadašnja župna crkva sv. Karla Boromejskoga, sagrađena 1776. godine, u kojoj je djelovao pop Šime Starčević

strijskim odorama i u grčevitim bor- Za kulturno i političko bama 21. i 22. svibnja 1809. nanijeli jedinstvo mu gubitke. Spomen na tu pobjedu Napoleon je Marmontu udijelio Hrvata nad glasovitim Napoleonovim generalom sačuvan je na velikoj naslov vojvode od Dubrovnika, a 25. kamenoj spomen-ploči na pročelju prosinca 1809. imenovao ga je vrhožupne crkve Marijina uznesenja u vnim upraviteljem Ilirskih provinGospiću (danas katedralna crkva), cija, u kojima su bili i hrvatski na kojoj je reljef ratnika koji s voj- krajevi koje je pobjedom nad Austrijom mirom u Schönničkim ruksakom na lebrunnu 14. listopada đima naoružan sabljom Za razliku od 1809. oteo od nje. Frandrži državnu austrijsku gramatike o. cuzima su vojnički intezastavu nad ljudskim lubanjama i uz njega Bartola Kašića s resi nalagali nužnost gospodarskog razvoja, tekst na hrvatskom i početka 17. st. komu je polazna osnova njemačkom: »Na sponapisane na bila prosvjeta koja bi men hrabrim pradjedobila pristupačnija nevima koji su kod Golatinskome spića i Bilaja 21. i 22. svijeziku, koja je u prosvijećenom narodu, pa su dopustili da se uz bnja 1809. kao branitelji apsolutnom službeni francuski jezik domovine krv i život žrtvovali.« Da bi kaznio smislu prva, ova može koristiti i hrvatski. Tako se prvi put u Hrvate, razbješnjeli je hrvatska povijesti dogodilo da se Marmont, koji je uz to bio nadahnut i francu- gramatika prva prosvjetna politika u skim predrevolucionar- napisana hrvat- Hrvatskoj temelji na ravnopravnosti hrvatskonim prosvjetiteljskim skim jezikom! ga jezika s jezicima straprotucrkvenim naune vlasti. U Marmontokom, odlučio je u gospićku crkvu smjestiti svoje voj- voj naredbi godine 1810. da se nanike s konjima. I bio bi da mu se stava u osnovnim i nižim srednjim pred crkvom u središtu Gospića školama smije izvoditi i na matenije energično suprotstavio go- rinskom jeziku dobru su priliku vispićki kapelan Šime Starčević, koji djeli hrvatski intelektualci, među mu je odrješito na profinjenom pa- kojima se kao njen promicatelj istiriškom dijalektu prozborio da mu, cao Šime Starčević, kojega je za neučini li to svetogrđe, katolici u Go- nadanoga susreta u Gospiću Marspiću nikad neće oprostiti. Iznena- mont upoznao kao vrsnog znalca đen drskošću mladog popa i njego- francuskoga jezika, i sad ga je vim neustrašivim prosvjedom, i pozvao u Ljubljanu za urednika hrjoš više zadivljen njegovim govo- vatskog izdanja službenoga lista rom na tečnom francuskom u Lici, »Télégraph officiel des provinces ilza koju je držao da je Bogu iza leđa liriennes«, i tražio od njega da napiu divljoj balkanskoj vjetrometini, še francusko-hrvatsku gramatiku francuski je maršal odustao od sve- za časnike u Kraljevini Iliriji koji bi togrdne nakane i pozvao mladog htjeli naučiti francuski. Zahvakapelana na ručak i s njim se upoz- ljujući izvrsnom znanju i svojoj revnosti, Šime Starčević ju je i napisao nao bolje.

21.4.2009, 8:44

i godine 1812. objavio u Trstu pod naslovom »Nova ricsoslovica ilircsko-franceska«. Ta gramatika, međutim, nije ostvarila svoj smisao jer kad je objavljena nestalo je francuske vlasti u tim krajevima, no to je bilo manje važno, a bitno je bilo da je uz nju lički svećenik i jezikoslovac objavio i prvu pravu hrvatsku gramatiku »Novu ricsoslovicu ilircsku vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjenu«. S pravom treba istaknuti - prvu jer je, za razliku od one o. Bartola Kašića s početka 17. st. napisane na latinskome jeziku, koja je u apsolutnom smislu prva, ta hrvatska gramatika prva napisana hrvatskim jezikom! Njom je, kako je to istaknuo Josip Horvat u knjizi: »Ante Starčević kulturno-povijesna slika«: »Šime Starčević izveo svoj životni poziv prvoga modernog preporoditelja Hrvata, prvoga praktičnog stvaraoca njihova kulturnog, a po tome i političkog jedinstva« (Pretisak, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb,1990, str. 31).

Svojom Ričoslovicom veliki stric velikog sinovca Oca domovine dr.

Ante Starčevića, Šime Starčević sažeto je izložio njezin cilj, a to je stvaranje jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika zasnovanoga na ikavskom narječju štokavskoga govora, kao najrasprostranjenijega u hrvatskim krajevima, za koji jezikoslovac prof. Julije Derossi u ikavski napisanom članku »Pop Šime Starčević i hrvatski književni jezik«, osloncem na navod prof. Zlatka Vincea iz spomenute Horvatove knjige o Anti Starčeviću, ističe da je »čist narodni govor hrvatski Like, govor živ, blizak, izgrađen vjekovima, govor koji se već okušao u predtursko vrijeme u umjetnoj i znanstvenoj knjizi, čime je moderna ideja narodnosti, probuđena francuskom revolucijom, dala Hrvatima prvi stvaralački impuls« («Lika hrvatska dika«, Lički godišnjak za 1993. godinu, str. 157).

Nastavlja se

Glas Koncila broj 18 3. svibnja 2009.

25

POP ŠIME STARČEVIĆ - ISTAKNUTI HRVATSKI JEZIKOSLOVAC U DOPREPORODNO DOBA (2)

O

ve se godine navršava 150 godina od smrti ličkoga svećenika Šime Starčevića, pisca prve hrvatske gramatike napisane na hrvatskome jeziku: »Nove ričoslovice iliričke«, te prvoga modernog hrvatskog preporoditelja i stvaraoca hrvatskoga kulturnog i političkog jedinstva.

Prije Vuka Karadžića cijenio je »govor s usta naroda«

protagonista bile su mu strane.

Osobito ga je nervirao dijakritičkim — Ne treba posebno dokazivati da znacima »unakažen« pravopis Ljuje Šimi Starčeviću, koji je za žup- devita Gaja koji »plemenita i milonikovanja u Karlobagu godine 1836. vidna slova latinska pogrđuje, sadoveo k sebi iz Velikog Žitnika svo- deći im po glavi rogove i u mozak ga rođaka 13-godišnjega Antu i im zabada šiljke«, pa ga je Šime snažno ga nadahnuo njegovim po- Starčević zvao »rogati«, odnosno znatim neslomivim hrvatstvom, i »vrstopis čepurasti«, i do kraja živokoji se cijeloga života za hrvatsku ta suprotstavljao mu izvornu staritradiciju i za hrvatski jezik svim si- nu »nenatrunjenoga« i stranim tulama borio, da je za tog Šimu Starče- đicama neonečišćenoga narodnog vića atribut ilirička u imenu njego- jezika jedne relativne većine hrvatve Ričoslovice sigurno značio hrva- skoga naroda. Suprotstavljen jezičtska. U toj Ričoslovici Šime Starče- nim idejama Zagrebačke škole, vić je prvi točno opisao četiri novo- priklonio se hrvatskim rodoljubima štokavska naglaska u hrvatskom u Zadru, i od 1848. revno je surađijeziku, za razliku od Vuka Karadžića vao u »Zori dalmatinskoj« i u »Glasniku dalmatinskom«, koji je u svom Srpskom pokrenutom 1849, i s rječniku godine 1818.

U rješavanju njihovim urednikom formulirao tri. Po pitanja novoga dr. Antom KuzmaniBranku Drechsleru, ćem suprotstavljao se Starčevićeva Ričoslojedinstvenog Gajevom pravopisu. vica izražava »posve pravopisa hrvat- Gajica je, međutim, originalan duh koji je prije Vuka Karadžića skoga jezika Šime pobijedila i nakon 50ih godina 19. st. i Starviše cijenio govor s Starčević je čevićeva djela pisana usta naroda od tradicija posegnuo i za su Gajevim dijakriknjiževnih« (»Pop Šiujedinjavanjem tičkim znakovima, ali me Starčević«, Veda, ¦ Spomenik Šimi Starčeviću pred krhotinom nekadašnje karlobaške župne crkve dvomesečnik za zna- ranijih pravopisa ikavskim narječjem. U uvodu »Homilija« Ši- grada Karlobaga, Homilie iliti tu- min grob na dan njegove smrti. A nost in kulturo, 2, Nova prisutnih u me Starčević je ener- mačenje svetoga Evanđelja za sve onda nakon rata, umjesto slobode i Gorica 1912). U »pridpojedinim hrvat- gično upozorio: »Ispo- nedilje od Došašća Gospodinova do narodnih prava, i u Karlobagu je zagovoru« Ričoslovice vidam da čepurasti vr- poslidnje nedilje po Duhovih« (Za- vladala bahata samouvjerenost parŠime Starčević razlaže skim krajevima, stopis zagrebački za dar, 1850), »Svagdanja pobožnost i tizana da hrvatska povijest i sve što njegov cilj: »Ne bi li i ne odričući se temeljiti pravopis ni- prava izpovid kerstjanska po Šimi je u njoj vrijedno s njima počinje, pa mi na izgled ostalih načela »ne sliditi kad nisam priznao, ni- Starčeviću, začastnom kanoniku« je ono što je bilo prije njih trebalo naroda kojom srićom ti mogu priznati.« Bio (Zagreb, 1854), »Razmišljanja se- zanijekati i maknuti. Tako su u Karkuću vlastitu uzidjali, jezike inostranje protiv Bečkoga knji- dam žalostih Blažene Divice Marije lobagu »antifašisti« uništili spometo jest jezik slavni očiske, doklen bude ževnog dogovora koje se čini na gori Kalvarii u Karlo- nike koji su vjeru i duh njegovih žistili, zakonim utememoguće«. telja prije stoljećima obilježavali. Iz 1850. i zajedno s An- bagu« (Rijeka, 1855). ljili, naucim od nas pisredišta Karlobaga uklonili su spotom Kuzmanićem susanim uresili i nakitili, menik koji je godine 1878. otkriven da ga ostali većom željom, nego mi protstavljao se ilircima i idejama Jadranska magistrala barunu Antunu Mollynaryju, nekanjihove silom, učiti ustrse.« Da ko- Vuka Stefanovića Karadžića. Do kroz crkvu dašnjem zapovjedniku Vojne krajinačno, dakle, i Hrvati ne moraju kraja života ostao je nepokolebljiv u Četrnaestoga svibnja 1859. Šime ne u Hrvatskoj. Nije ih smetalo što »nauke svake vrste« njima namet- vjeri da je stari hrvatski pravopis jeStarčević je u 76. godini umro u Kar- je Molinary pridonosio duhovom i nutim tuđim, nego da ih mogu svo- dini pravi i valjani. lobagu i nakon svečanoga sprovoda gospodarskom napretku Krajišnika jim hrvatskim jezikom učiti. U rjekarlobaškim ulicama pokopan je u i što je posebno bio zaslužan i za šavanju pitanja novoga jedinstve- Značajan pisac kripti župne crkve sv. Karla Boro- Karlobag, u kojem je i novčano ponog pravopisa hrvatskoga jezika Ši- teoloških djela mejskog, u kojoj je 146 godina prije mogao obnovu unutrašnjosti crkve me Starčević je posegnuo i za ujeUz znanstvena jezikoslovna pokopan i arhiđakon ličko-krba- sv. Karla Boromejskog god. 1877. i dinjavanjem ranijih pravopisa prisutnih u pojedinim hrvatskim kra- djela i rasprave Šime Starčević je vski pop Marko Mesić, legendarni izgradnju kamene zgrade građanjevima, ne odričući se načela: »ne objavio i više vrijednih teoloških osloboditelj Like i Krbave od Tu- ske škole, kao što njihov vandalisliditi jezike inostranske, doklen djela. To su: »Kratki nauk ćudored- raka, koji je svoje zadnje dane pro- zam nije omela ni činjenica da je ni vrhu dužnosti čovika za seljane« veo u Karlobagu i za čiju su želju da spomenik Mollynaryju bio vrijedno bude moguće«.

(Zadar, 1807), »Put križa Isukarsto- ga se pokopa u crkvi Svetoga Duha umjetničko djelo u svijetu poznatoNepokolebljivo protiv va« (Split, 1813), »Katoličansko pita- u njegovu Mušaluku istraživanja ga Ivana Rendića, najznamenitijega lo, pastirim duhovnim i roditeljim ličkoosičkoga župnika i rođenoga hrvatskog kipara 19. stoljeća. TakoGajeva pravopisa kerstjanskim vruće priporučeno od Mušalučanina dr. Frana Biničkog đer su prenamjenom uništili poNakon pada Napoleona hrvatski Šime Starčevića« (Rijeka, 1849), pokazala da se nisu ostvarila. Goto- vijesno vrijednu karlobašku kulu su krajevi vraćeni Austriji, koja je s »Šime Starčevića, začastnoga kano- vo kroz cijelo stoljeće do dolaska Karlovića, a nisu poštedjeli ni župRusijom i Pruskom sklopila »svetu nika stolne crkve senjske, prised- partizana Karlobažani su svake go- nu crkvu sv. Karla Boromejskog, alijansu«, savez koji je potaknuo ap- nika duhovnoga stola i župnika dine pjesmama i cvijećem kitili Ši- koju su u ratu engleski zrakoplovi bili oštetili, a njezine 4/5 preostale solutizam i reakciju i u potamnjeostatke sužnji dovedeni s Golog lom europskom duhovnom podneotoka odredbom komunističke vlablju dokinuo u Hrvatskoj ono nasti godine 1957. buldožerima su gurpredno i dobro što su bili Francuzi nuli u more. Kao nikada i kao nidonijeli. U hrvatskoj malaksalosti gdje, bezdušni projektanti Jadrannestale su i nade da će pop Šime ske magistrale usmjerili su cestu Starčević moći ono što je bio počeo kod gradskog kupališta u Karlobagu nastaviti. On se posvetio svojoj pada prolazi kroz crkvu, i tom prilistvi, nakon Udbine u proljeće 1814. kom nisu samo srušili crkvu nego premješten je za župnika župe sv. su po obližnjem moru raspršili i Karla Boromejskog u Karlobagu, njezinu kriptu sa zemnim ostacima biskup Ožegović promaknuo ga je u hrvatskih nacionalnih i vjerskih vekanonika stolne crkve senjsko-molikana, a opasnim zavojem otežali druške, i dok su pojedini svećenici u su promet Karlobagom. O tome koVojnoj krajini učili vjeronauk njeliko je Karlobažanima značila crkva mačkim jezikom, Šime Starčević je sv. Karla Boromejskog govori i to činio hrvatskim. Iako ga je hrvatadventska pjesma »Čuvaj, Majko, ti ski narodni preporod u početku bio grad baški«: oduševio, pojedine ideje njegovih ¦ Sadašnji ostaci crkve sv. Karla Boromejskog u Karlobagu Nikola Bićanić

Gk-24-25.p65

25

27.4.2009, 10:55

Gotovo kroz cijelo stoljeće do dolaska partizana Karlobažani su svake godine pjesmama i cvijećem kitili Šimin grob na dan njegove smrti. A onda nakon rata, umjesto slobode i narodnih prava, i u Karlobagu je zavladala bahata samouvjerenost partizana da hrvatska povijest i sve što je u njoj vrijedno s njima počinje, pa je ono što je bilo prije njih trebalo zanijekati i maknuti. Tako su u Karlobagu »antifašisti« uništili spomenike koji su vjeru i duh njegovih žitelja prije stoljećima obilježavali. Čuvaj, Majko, ti grad baški i nemoj dopustiti da opaki duh paklenski mogo bi mu škoditi! Čuvaj kuće, čuvaj stane, čuvaj sva prebivanja, nam potrebne podaj hrane, štiti sva uživanja!

Sveti Karlo, oče blagi, čuvaj majke, očeve da ustraju na svom putu.

Izgubljene vrati sve.

Bag se sada klanja tebi u tvom hramu velikom. Čuvaj, oče, našu mladež u tom svijetu opakom!

Dvije hrvatske dike iz Like Na inicijativu ličko-senjske udruge »Vila Velebita« u svibnju 2008, po nacrtu arhitekta Ante Pađena iz Zagreba, uređen je trg pred krhotinom crkve sv. Karla Boromejskog u Karlobagu i na njemu Šimi Starčeviću otkriven spomenik, djelo akademskog kipara Ivana Golca iz Gospića. Spomenik je u prirodnoj veličini i na njemu su sažeti podaci o Šimi Starčeviću na hrvatskom, francuskom i engleskom jeziku. Šteta je, međutim, što se nitko nije sjetio i drugoga hrvatskog velikana, popa Marka Mesića, jer kako bi bilo lijepo gledati dvije hrvatske dike iz Like: popove Marka Mesića i Šimu Starčevića s pogledom usmjerenim prema zapadu kao eurokršćanskom iskonu! Teško je razumjeti da se ni Crkva, ni ministarstvo kulture, ni urbanisti, ni prometni stručnjaci, niti itko u Lici i u Karlobagu nije sjetio da je crkvu sv. Karla Boromejskog u središtu Karlobaga trebalo, i da se bez nesavladivih teškoća moglo obnoviti u cijelosti njezina nekadašnjega iskona. Ne traže to samo naši vjerski katolički, hrvatski nacionalni, povijesni i kulturni nego, dapače, i prometni razlozi!

Svršetak