Glas Koncila broj 29 19. srpnja 2009.
25
KATOLIČKA CRKVA I DUŠOBRIŽNIŠTVO HRVATSKIH ISELJENIKA
B
ez hrvatskog se iseljeništva ne može pisati cjelovita povijest hrvatskoga naroda jer je ono njegov sastavni i neraskidivi dio. Posebice ne novija povijest zbog njegove neprocjenjive uloge u stvaranju suverene i samostalne hrvatske države. Stoga bi svaki hrvatski rodoljub trebao znati barem neke osnovne podatke o povijesti hrvatskoga iseljeništva i njegovu sadašnjem trenutku te o doprinosu hrvatske inozemne pastve u očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta, o čemu govori ovaj feljton. Ante Kutleša
Od diskriminacije do »vinske kuge« Razlozi tako masovnog iseljavanje su različiti i brojni. Ekonomske neprilike, tuđinsko iskorištavanje hrvatskog prirodnog bogatstva, diskriminatorska politika u gospodarenju i zapošljavanju, kao i druge nepogode (kao npr. »vinska kuga« između dva svjetska rata u Dalmaciji) uzrokovali su socijalno siromaštvo, koje je prisiljavalo ljude na odlazak u potrazi za boljim životom. Ništa manje važne nisu bile ni političke neprilike, politički pritisci i progoni koje su nad Hrvatima u proteklom stoljeću provodili različiti politički režimi i tuđinska vlast. Još jači iseljenički val treba promatrati u povezanosti s bijegom pred komunističkim režimom nakon II. svjetskog rata. Golemo siromaštvo i neimaština, ali i jugoslavenski komunistički režim, prisiljavali su odmah nakon rata mnoge mlade ljude na ilegalne prebjege u Austriju, Italiju a potom u Njemačku i druge europske zemlje pa i dalje. Prvi pak poratni radnici u te zemlje odlaze s putovnicama i radnim vizama u razdoblju od 1960. do 1961. U dva sljedeća desetljeća zabilježena su dva veća vala odlazaka u europske zemlje, napose SR Njemačku, i to između 1967. i 1969. te g. 1973. kada je bio i vrhunac doseljavanja u tu zemlju. Mnogi hrvatski radnici koji u početku dolaze s nakanom da zarade nešto novca i da se brzo vrate doma ostaju u inozemstvu do stečene mirovine, gdje su zasnivali svoje obitelji, dok su oženjeni radnici postupno dovodili svoje obitelji u zemlje useljenja. Samo se jedan vrlo mali broj radno sposobnih ljudi vratio u domovinu a većina, uglavnom poslijeratnih emigranata, svoj povratak veže uz ostvarenje mirovine. Odmah treba ustvrditi da današnji treći, četvrti naraštaj privremenih radnika već zaboravlja svoj materinski jezik i tradiciju. Treba primijetiti da se s njima događaju takvi asimilacijski procesi koji su u prošlosti pratili hrvatske iseljenike u prekooceanske zemlje, pa se
Gk-24-25.p65
25
o povratku djece naših »privremenih radnika« u Hrvatsku, a još teže u Bosnu i Hercegovinu, teško može govoriti, osobito u većim brojkama.
Iseljeništvo dvjesto milijuna ljudi Katolička je Crkva pozorno pratila procese moderne emigracije i brinula se o svim izbjeglicama i iseljenicima. Ta briga Crkve posebno je izražena u dokumentima crkvenog učiteljstva od vremena Leona XIII. i govori o potrebi adekvatne pastoralne brige za te slojeve društva i Crkve. Tako papa Pio X. u svom dekretu »Clericos peregrinos« iz g. 1903. te motupropriju »De catholicorum in exteras regiones emigratione« iz 1912. sustavnije promišlja migracijska pitanja i usmjeruje pastoralnu brigu za iseljenike. Posebno je u tom smislu vrijedan dekret »Magni semper negotii« iz 1918. koji prilagođuje sve dotadašnje propise Zakoniku kanonskoga prava koji je tek stupio na snagu i donosi podrobnije odredbe o iseljeništvu. Nakon II. svjetskog rata papa Pio XII. konstitucijom »Exul familia« iz 1952. dao je osnovne smjernice pastoralne skrbi za iseljenike. Posebna vrijednost što je omogućio osnivanja nacionalnih župa ili barem tzv. »missio cum cura animarum«, tj. nacionalnih dušobrižničkih postaja sa svim župnim pravima. Drugi vatikanski koncil otvorio je novu stranicu u promišljanju i misiji Crkve u suvremenom svijetu te je papa Pavao VI. motuproprijem »De pastorali migratorum cura« te »Instructio de pastorali migratorum cura« g. 1969. obuhvatnije razradio iseljeničku i selilačku tematiku u duhu crkvenog »aggiornamenta« i suvremenog pastorala. Uz navedene dokumente treba još spomenuti direktorij Svete kongregacije za svećenike »Peregrinans in terra« iz 1969, potom rasprave i dokumente koje objavljuje Papinsko vijeće za dušobrižništvo migranata i turista, npr. »Migrationi e turismo« g. 1974. te »Pismo biskupskim konferencijama o Crkvi i svijetu u pokretu« g. 1978. Kada se tome pridoda i ustanova svjetskih kongresa za dušobrižništvo selilaca, posebice nakon održavanja Prvoga svjetskog kongresa o dušobrižništvu selilaca g. 1979, može se zaključiti da Katolička Crkva pozorno prati europska i svjetska migracijska gibanja. Papinsko Vijeće za pastoral selilaca i putnika izdaje g. 2005. upute »Kristova ljubav prema seliocima«.
Stepinčev »Hrvat u tuđini« U devetnaestom stojeću, pa do razdoblja nakon II. svjetskog rata nije bilo neke središnje ustanove koja bi ravnala pastoralnim djelovanjem među hrvatskim iseljeništvom. Postojali su pojedini svećenici, društva i redovnički komesarijati koji su imali ograničenu ulogu u pastoralnoj brizi za iseljenike. Za početak organiziranoga dušobrižničkog djelovanja među hrvatskim katoličkim radnicima u inozemstvu
¦ Slika Sueskog kanala iz 1870. Kanal su gradili i brojni hrvatski radnici za koje se pastoralno skrbio hercegovački franjevac o. Jerko Karačić. Njegovo se djelovanje može smatrati početkom organiziranoga dušobrižničkog djelovanja među hrvatskim katoličkim radnicima u inozemstvu Snimio: V. Čutura
— U novijoj povijesti hrvatskog naroda, napose od kraja prošlog stoljeća sve do naših dana, dogodila su se brojna iseljavanja iz domovine. Posebno to vrijedi za početak 20. stoljeća u kojem su zabilježena masovnija iseljavanja u prekooceanske zemlje, potom nakon svjetske gospodarske krize tridesetih godina, kada se odlazi u neke europske zemlje, iseljavanja nakon II. svjetskog rata i nedavno u vrijeme Domovinskoga rata. Brojke pokazuju da je u prošlom stoljeću u inozemstvo emigrirao svaki treći Hrvat.
U prošlom je stoljeću emigrirao svaki treći Hrvat
je bilo tridesetak pastoralnih centara, a danas ima 19 župa i 25 svećenika. Nakon Drugoga svjetskog rata centri se osnivaju i u Kanadi, u kojoj danas ima 17 župa i 20 svećenika, kao i 14 župa u Australiji sa 17 svećenika, zatim u Novom Zelandu i u Južnoj Africi.
Tridesetogodišnja skrb mons. Stankovića
¦ Mons. Vladimir Stanković bio je dugogodišnji ravnatelj hrvatske inozemne pastve
O počecima organizirane hrvatske pastve u zemljama Zapadne Europe može se govoriti u vremenu Drugoga svjetskog rata kad je nadbiskup Stepinac za skoro sto tisuća hrvatskih radnika na radu u Njemačkom Reichu poslao nekoliko svećenika, dok je poslijeratno naše dušobrižništvo bilo usko povezano s izbjegličkim logorima u Italiji, Austriji i Njemačkoj, pa se polako počinju osnivati i samostalne misije za političke izbjeglice koje vode svećenici Vilim Cecelja, Dominik Šušnjara, Mirko Čović, Josip Borošak, Ante Kosina i drugi. Sve do 1965. godine nijedan hrvatski svećenik nije mogao legalno s
sen 1969. preuzeo je ured »Directio nationalis pro migrationibus Croatis - Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu« u Rimu, koje je imalo sjedište najprije u Casa Santo Stefano a onda u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima, te u uredu Biskupske konferencije za migracije u Zagrebu sa sjedištem u Nadbiskupskom dvoru, a onda u kanoničkoj kuriji na zagrebačkom Kaptolu br. 1. Na čelu hrvatske inozemne pastve mijenjali su se razni biskupi: zagrebački pomoćni biskup Josip Lach, sarajevski pomoćni biskup Tomislav Jablanović, zadarski nadbiskup Marijan Oblak i sarajevski pomoćni biskup Pero Sudar. Hrvatska je inozemna pastva krajem prošloga stoljeća dosegla svoj organizacijski vrhunac sa 192 župe i misije u kojima je djelovalo 252 svećenika. Samo u 13 zemalja Zapadne Europi djelovale su 123 misije sa 157 svećenika, 116 crkvenih socijalnih radnika i 130 pastoralnih suradnika i suradnica. A u prekomorskim zemljama bilo je 69 župa i misija s 95 svećenika i 44 časne sestre. Ukupan službeno namješteni personal u ustanovama hrvatske inozemne pastve iznosio je 542 osobe. Ured je trideset godina vodio mons. Stanković sve do kraja studenoga 1999. kada je na tu dužnost preuzeo dr. Pero Aračić. U rujnu 2002. imenovan je mr. Pero Ivan Grgić, a sada zajednički ured za hrvatsku migraciju HBK i BKBiH i dubrovački biskup Želimir Puljić, a nacionalni ravnatelj je mostarski svećenik Ante Kutleša.
Đakoni, redovnice i suradnici
Prema podacima iz prosinca može se smatrati razdoblje od 1859. 2008, Hrvatska inozemna pastva je kada biskup za katolike u Egiptu, hrorganizirana u 18 država na 5 kontivatski franjevac o. Lujo Čurčija, za kanenata u kojima djeluje 199 svetoličke Hrvate koji rade na izgradnji ćenika u 183 župe i misije. U AustraSueskog kanala (do 1869), dovodi liji je 14 župa/misija i 17 svećenika, a hercegovačkog franjevca o. Jerka Kau Južnoj Africi 1 misija i 1 svećenik. U račića. Kasnije, đakovački biskup JoLatinskoj Americi su 2 misije u Arsip Juraj Strossmayer službeno šalje gentini i 2 svećenika, te 1 u Peruu s 1 prvoga hrvatskog svećenika u Amesvećenikom. Prošle godine stigao je riku, Dobroslava Božića, koji 1894. u dekret predsjednika Pittsburghu u Pennsilvaniji otvara hrvatsku župu. Po- Prema podacima iz prosinca 2008. Hrvatska Biskupske konferencije Alejandra Goica Karmelica četkom XX. stoljeća osniva inozemna pastva je organizirana u 18 iz Santiago-Chilea o postase niz hrvatskih župa po država na 5 kontinenata u kojima djeluje vljanju svećenika fra Janka Americi, iz Hrvatske odlaze Pajkurića za Hrvate u Čileu. svećenici i bogoslovi, po199 svećenika u 183 župe i misije. U SAD-u je 19 župa i 25 svekreću se razne akcije u prilog iseljenika i osnivaju razna udruženja, dekretom naše Biskupske konferen- ćenika, a u Kanadi 17 župa i 20 svećeizdaju se glasila za iseljenike i dr. Tako cije poći u inozemnu pastvu. Budući nika. U Velikoj Britaniji je 1 misija i 1 je g. 1940. i nadbiskup Alojzije Stepi- da su u to vrijeme počeli pregovori iz- svećenik, jednako kao i u Norveškoj nac u Zagrebu pokrenuo list »Hrvat u među jugoslavenske vlade i Svete gdje je također 1 misija i 1 svećenik. U tuđini«. Hrvatske muške redovničke Stolice o traženju nekog modusa vi- Švedskoj su 4 misije s 5 svećenika a zajednice organizirano šalju svoje vendi, a u lipnju 1966. potpisan tzv. Danska je zbrinuta svećenikom iz članove u Ameriku, što je urodilo os- Protokol, počeli su i svećenici dobiva- Švedske i Njemačke. U Nizozemnutkom Slavenskoga franjevačkog ti putovnice. U to je vrijeme bio ime- skoj je 1 misija i 1 svećenik, kao i u komesarijata g. 1912. u New Yorku za novan i nacionalni ravnatelj dušo- Belgiji i Luksemburgu. U Francuskoj doseljenike Hrvate, Slovence i Slo- brižništva za Hrvate u inozemstvu sa su 3 misije i 4 svećenika, u Njemačvake, koji je kasnije dobio naslov Ku- sjedištem u Rimu, član »Opus Dei«, koj 95 misija i 90 svećenika, Švicarstodija Svete obitelji sa sjedištem u dr. Vladimir Vince, rodom iz Đakova, skoj 12 misija i 14 svećenika, te u AuChicagu, za koju se još uvijek brinu i sam politički emigrant. No, on je striji 8 misija i 13 svećenika. I u Slovehercegovački franjevci. A zadarski inozemnom pastvom upravljao sa- niji je 1 misija i 1 svećenik. U Novom franjevci 1929. odlaze u Argentinu mo 20-ak mjeseci, jer je u ožujku 1968. Zelandu bila je 1 misija, ali od rujna gdje se još i danas pastoralno brinu poginuo u zrakoplovnoj nesreći u 2006. ona je zatvorena. Tomu broju za Hrvate. U isto vrijeme i brojne že- Srednjoj Americi. Tada je već hrva- treba nadodati đakone, redovnice, nske redovničke zajednice odlaze u tska pastva u Zapadnoj Europi imala pastoralne suradnice i suradnike kao Sjevernu i Južnu Ameriku i tamo 38 svećenika i 26 pastoralnih surad- djelatnike za Hrvate pri hrvatskim rade za Hrvate, a i za druge, otva- nika, koji su radili u 26 hrvatskih kato- katoličkim župama i misijama. Ne rajući škole, ambulante, staračke do- ličkih misija. Njega je naslijedio mo- smije se zanemariti ni socijalne djemove i dječje vrtiće. U Sjedinjenim ns. Vladimir Stanković, dotadašnji latnike koji su usko vezani uz župe Američkim Državama svojedobno tajnik kardinala Franje Šepera. U je- odnosno misije. ¬
13.7.2009, 13:22