Glas Koncila broj 23 6. lipnja 2010.
25
»RJEŠENJE« HRVATSKOGA PITANJA U DRUGOM SVJETSKOM RATU (1)
D
oktorska disertacija njemačkoga Hrvata dr. Tvrtka Patricija Sojčića, »’Rješenje’ hrvatskoga pitanja od 1939. do 1945. kalkulacije i iluzije«, obranjena na Institutu za noviju povijest (Sveučilište Duisburg-Essen) proučava osjetljivo razdoblje novije hrvatske povijesti. Autor Sojčić za »Glas Koncila« iznosi najvažnije zaključke svoga djela, razloge zbog kojih se upustio u tako opsežan posao, kao i zapreke s kojima se suočavao. Tomislav Šovagović
— Potraga za argumentiranim i uravnoteženim povijesnim pristupom, bez sudbonosnih konačnih procjena događaja, već više opis vremena Drugoga svjetskog rata, ili barem - pokušaj opisa. Tako bismo mogli ukratko sažeti doktorsku disertaciju dr. Tvrtka Patricija Sojčića, »Die ‘Lösung’ der kroatischen Frage zwischen 1939 und 1945 (Kalküle und Illusionen)« (‘Rješenje’ hrvatskoga pitanja od 1939. do 1945. - kalkulacije i iluzije«, obranjenu još 2007. (Sveučilište Duisburg-Essen), s najvišom znanstvenom ocjenom »summa cum laude«, pod mentorstvom dr. Gerharda Th. Mollina i prof. dr. Wilfrieda Lotha. Pozornost izaziva činjenica da se, daleko od hrvatske dnevne politike, ili bolje rečeno povjesničarenja u politikantske svrhe, mladi povjesničar Sojčić uhvatio ukoštac s turbulentnim vremenima, vremenima koja će još godinama vapiti za utvrđivanjem potpune povijesne istine oko toga što se zaista u njima dogodilo, objektivno, poštujući svaku žrtvu koja je stradala u ime totalitarističkih ideologija prošloga stoljeća, fašizma, nacizma i komunizma. Prijevod na hrvatski jezik nameće se kao nuždan preduvjet da to djelo o prošlosti upravo radi budućnosti zaživi i u domaćoj javnosti. Autor Sojčić podnaslovom knjige »Kalkulacije i iluzije« pokušao je ukazati na zamisli i djelovanja političkih sudionika u dramama prve Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske (NDH), pokušavajući opisati neizbježnost događaja, od osnutka Kraljevine Jugoslavije do propasti NDH. O konceptu doktorske radnje najbolje govore naslovi poglavlja: »Hrvatska autonomija u predvečerje Drugog svjetskog rata«, »Kraj krize i propast Kraljevine Jugoslavije«, »Osnivanje Nezavisne Države Hrvatske«, »Uspostavljanje ustaškoga režima godine 1941«, »Ustaški teror i ratni protivnici na području NDH...«. K tome se dr. Sojčić posebno bavi sudbinom njemačke manjine u Jugoslaviji, ulogom Katoličke Crkve u NDH (o čemu će više biti riječi u sljedećem nastavku) a u dodatku radnji govori se opširno o masovnim žrtvama nakon završetka rata, s naglaskom na Bleiburg i križni put. Završna razmatranja preciziraju zaključke do kojih je mladi povjesničar na radu u Njemačkoj došao.
Odgovor pri kraju stoljeća »Pokušao sam opisati borbu hrvatskih većinskih političkih elita za što veću autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije, odnosno za ostvarenje njezine neovisnosti po svaku cijenu od 1941. do 1945. pod vodstvom ustaškog pokreta. Možda bi moj rad postigao veću znanstvenu vrijednost da su mi bili pristupni svi primarni izvori iz raznih arhiva, no mnogi od njih, posebice oni u Beogradu, Londonu i Moskvi, nose oznaku državnih tajna i ne mogu se rabiti. Zato i naglašavam da u svojoj knjizi ne dajem ‘završne procjene’ događaja, nego ‘opis stanja’ današnjega istraživanja. Koristeći se izvorima iz komunističkog razdoblja, bio sam svjestan njihove ideološke ograničenosti. Isto, ali u nešto manjoj vjeri,
vrijedi i za emigrantsku literaturu, koja je većim dijelom obrambena. Danas se, pak, može opaziti kako su neki, u demokraciji aktivni povjesničari prošli komunističku izobrazbu«, smatra dr. Sojčić. Njegova knjiga preispituje brojne tabue o hrvatskoj državi, a riječ »rješenje« napisana pod navodnicima u naslovu rada sugerira kako hrvatsko pitanje nije dovršeno u obrađenom razdoblju, premda su, kako naglašava autor, stvorene tri (polu)države: Banovina Hrvatska, Nezavisna Država Hrvatska i Narodna Republika Hrvatska. Baš zbog toga u uvodu radnje dr. Sojčić naglašava kako je tek diplomatskim priznanjem Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. godine, kao i potpisivanjem Dejtonskoga ugovora 21. studenoga 1995. to pitanje u 20. stoljeću konačno dobilo odgovor. Sam rad nadalje predočava sve povijesne koncepcije »rješenja«, od HSS-ovskih do komunističkih (federalističkih), dokumentirajući uzroke koji su vodili prema dubokim podjelama na ovim prostorima.
Zakazala jugoslavenska ideja
Prešućivani zločini (i) danas se opravdavaju
¦ Ratni zločini komunista bili su apsolutni tabu u jugoslavenskom društvu
tabu u jugoslavenskom režimu. U to spada i činjenica, da su komunisti barem do 1945. godine služili Staljinu, a nikako domovini. To međutim ne znači da su svi antifašistički borci bili Staljinovi sluge. Hitler je časnim komunistima postao trn u oku tek kada je napao ‘divni’ Sovjetski Savez, dobra dva i pol mjeseca nakon raspada Jugoslavije. Već samo pitanje partizanskog terorizma i komunističke odmazde nije se nikada spominjalo do 1989. Umjesto toga pokušalo se antifašističku borbu glorificirati pomoću umnožavanja ustaških pokolja i suradnje takozvanih klerofašista, što je u sadašnje doba najednom opravdanje nekih
povijesti. Činjenica je, da je otprilike 100.000 njemačkih civila stradalo nakon rata u Jugoslaviji, a ostali su uglavnom bili protjerani.«
»Što je to: Hrvat?«
Razloge zbog kojih se uopće upustio u tako zahtjevan zadatak, imajući u vidu da radovi koji »čačkaju« po toj i sličnoj temi dobiju (zaslu»Glavni zaključak disertacije jest ženo ili ne) epitet pristranosti, auda je jugoslavenska ideja u svakom tor Sojčić detaljno pojašnjava: »Kao pogledu zakazala. Jedina povijesna čovjek rođen u Hrvatskoj, u obitelji prigoda, koju je taj program možda koja je podnijela teške gubitke u bar privremeno imao, bio je spoprošlom stoljeću, slušao sam česte razum i pristup Trojnom paktu u otvorene i kritičke diskusije o toj ožujku 1941. godine. Jugoslavija bi temi. K tomu je bilo znase možda mogla izvući čajno da u tadašnjoj Zaiz ratnih sukoba, da se »Pokušalo se antifašističku borbu glorificirati držala ugovora, koji su pomoću umnožavanja ustaških pokolja i suradnje padnoj Njemačkoj mnogi nisu uopće znali što je Cvetković i Maček odotakozvanih klerofašista, što je u sadašnje doba Hrvatska odnosno Hrvabrili, samo da se spriječi najednom opravdanje nekih političara za Blei- ti. U životu sam stotine katastrofa rata. Za ulazak u rat odgovorni su burg. Tako se skrivalo komunistička ubojstva i puta dobio pitanje ‘Što je to: Hrvat?’ Za Jugoslavioni srpski generali koji su na nalog Britanske opravdavalo kasniju represiju prema Katoličkoj ju su znali svi i smatrali je Crkvi iza povijesnih priča o klerofašistima.« relativno slobodnom zevlade rušili kralja Pavla mljom - znanje se ogranii vladu Cvetković-Maček. S tim su postali povijesni uzrok političara za Bleiburg. Tako se skri- čavalo na istarske i dalmatinske plaza razbijanje Jugoslavije, za ustašku valo komunistička ubojstva i oprav- že. Čak i danas se često u Njemačkoj vladu, za četnički otpor, dakle uzrok davalo kasniju represiju prema Ka- čuje za Istru i Dalmaciju - Jugoslaviradi odbijanja bilo kakve hrvatske toličkoj Crkvi iza povijesnih priča o ja. Neki tobože bolje informirani su samostalnosti, čak i prije uspostave klerofašistima. Zanimljivo je u tom znali za Srbohrvate (Serbokroaten) NDH, i konačne pobjede komuniz- pogledu, da se u komunističkoj Ju- i srpskohrvatski. U neku ruku su goma, a to znači i uzrok za jedan mili- goslaviji nitko nije tog moralnog dine 1989-1991. bile poticaj mojega opravdanja sjetio, nego se taj ma- povijesnog zanimanja, naročito jer jun mrtvih ljudi. Također, treba naglasiti da je sovni pokolj pod kaznu tajio. Jedno su zapadni i takozvani demokratsvaka ratna strana težila apsolut- me je poglavlje posebno zanimalo, ski mediji pretežno jednostrano i noj vlasti i istodobno bila spremna a to je sudbina njemačke manjine u krivo prikazivali sukob. Čudio sam poduzeti sve potrebne mjere. Ratni Jugoslaviji, na koju se nije smio nit- se, da je to moguće. Konflikt je bio zločini komunista bili su apsolutni ko osvrtati u službenim prikazima dnevno prisutan u izvještajima, a ja sam se time bavio, jer mi indiferentnost zapadnih velesila prema djelovanju JNA i srpskih paravojnih postrojba nije bila jasna. U to vrijeme se često opisivalo i povezivalo predsjednika Tuđmana i Republiku Hrvatsku s ustaštvom, Jasenovcem i NDH. Baš politički zainteresirane osobe, koje inače nisu ništa znali — Dr. Tvrtko Patricije Sojčić rođen je 1972. u o Jugoslaviji, a niti o Tuđmanovoj Zagrebu. Školovao se u njemačkom Essenu, gdje partizanskoj prošlosti, poznavaje nakon gimnazije diplomirao na studijima le su jedino propagandnu sliku o ekonomskih znanosti i dodatnih studija novije ustašama i Jasenovcu, koja se i dalje povijesti na Sveučilištu u Essenu. Položio je državu zapadnoj javnosti od takozvanih ni ispit za nastavničku službu na Studijskom sestručnjaka za balkanska pitanja njeminaru za više ekonomske škole i poslovne kolegovala i prenosila na ratnu situacigije u Wuppertalu. Završio je i certifikacijski tečaj ju. A postojala je i naivna želja kod za predavanje katoličke religije na poslovnim normalnih Nijemaca za očuvanjem kolegijima (dobio je missio canonica). Od 2005. harmoničnog ljetnog raja Jugoslavina Sveučilištu u Bochumu predaje kolegije je iz njihovih djelomično desetljet»Upravljanje sukobima« i »Retoriku«. Također nih uspomena. Najednom se taj raj je, od 2007. godine, docent za računovodstvo, pretvorio u pakao, iz njima posve poreznu teoriju i matematiku u Strukovnoj školi nerazumljivih razloga. Iznenadno za ekonomiku u Essenu. Obavljao je i nekoliko vojnih zadataka za NATO i njepozivanje bivših ‘Jugoslavena’, kod mačku vojsku. Hobiji su mu maraton, nogomet, stolni tenis i planinarenje. kojih su godinama ljetovali, na na-
Životni put od Zagreba do Essena
»U svojoj knjizi ne dajem ‘završne procjene’ događaja, nego ‘opis stanja’. Koristeći se izvorima iz komunističkog razdoblja, bio sam svjestan njihove ideološke ograničenosti. Isto, ali u nešto manjoj mjeri, vrijedi i za emigrantsku literaturu, koja je većim dijelom obrambena. Danas se još može opaziti i kako su neki, u demokratskim prilikama aktivni povjesničari, prošli komunističku izobrazbu.« cionalni identitet bilo je za njih neshvatljivo u periodu ujedinjavanja ‘multikulturne’ Europe. Završivši studij ekonomije, odlučio sam se udubiti u povijest. Tražio sam i spoznaju o svom podrijetlu, prošlosti moje obitelji, kao i razloge velikosrpske agresije na području bivše Jugoslavije.«
Mitovi za »stručnjake« Moralo je proći još nekoliko godina prije nego njemačka javnost i zapadne države općenito shvate događaje na području bivše Jugoslavije. »Treba si predočiti da su zapadne sile čekale sve do 27. svibnja 1999., kada je optužen u Den Haagu, čekale da bi prvi put postavili odlučni ultimatum Slobodanu Miloševiću. Ali i to je samo sporedno. Bitnije je da je Beogradu uspijevalo sustavno u inozemstvu postavljati ljude na mjesta po vlastitoj liniji. Tako bi primjerice novinar koji bi tražio informacije od nekog sveučilišnog profesora u Njemačkoj s vjerojatnošću od 95% dobio podatke od stručnjaka sa simpatijama prema Jugoslaviji. Drugi izvor informacija bili su takozvani njemački stručnjaci za Jugoslaviju, koji su vrlo često za vrijeme studija ili istraživačkog rada boravili u Jugoslaviji i pritom bili usko povezani s beogradskim odnosno komunističkim pisanjem povijesti. Boravak im je bio zaslađen silnom gostoljubivošću, mitovima o junačkoj partizanskoj borbi i stravičnim pričama o ustašama.« Nastavlja se