Glas Koncila broj 23 6. lipnja 2010.
25
»RJEŠENJE« HRVATSKOGA PITANJA U DRUGOM SVJETSKOM RATU (1)
D
oktorska disertacija njemačkoga Hrvata dr. Tvrtka Patricija Sojčića, »’Rješenje’ hrvatskoga pitanja od 1939. do 1945. kalkulacije i iluzije«, obranjena na Institutu za noviju povijest (Sveučilište Duisburg-Essen) proučava osjetljivo razdoblje novije hrvatske povijesti. Autor Sojčić za »Glas Koncila« iznosi najvažnije zaključke svoga djela, razloge zbog kojih se upustio u tako opsežan posao, kao i zapreke s kojima se suočavao. Tomislav Šovagović
— Potraga za argumentiranim i uravnoteženim povijesnim pristupom, bez sudbonosnih konačnih procjena događaja, već više opis vremena Drugoga svjetskog rata, ili barem - pokušaj opisa. Tako bismo mogli ukratko sažeti doktorsku disertaciju dr. Tvrtka Patricija Sojčića, »Die ‘Lösung’ der kroatischen Frage zwischen 1939 und 1945 (Kalküle und Illusionen)« (‘Rješenje’ hrvatskoga pitanja od 1939. do 1945. - kalkulacije i iluzije«, obranjenu još 2007. (Sveučilište Duisburg-Essen), s najvišom znanstvenom ocjenom »summa cum laude«, pod mentorstvom dr. Gerharda Th. Mollina i prof. dr. Wilfrieda Lotha. Pozornost izaziva činjenica da se, daleko od hrvatske dnevne politike, ili bolje rečeno povjesničarenja u politikantske svrhe, mladi povjesničar Sojčić uhvatio ukoštac s turbulentnim vremenima, vremenima koja će još godinama vapiti za utvrđivanjem potpune povijesne istine oko toga što se zaista u njima dogodilo, objektivno, poštujući svaku žrtvu koja je stradala u ime totalitarističkih ideologija prošloga stoljeća, fašizma, nacizma i komunizma. Prijevod na hrvatski jezik nameće se kao nuždan preduvjet da to djelo o prošlosti upravo radi budućnosti zaživi i u domaćoj javnosti. Autor Sojčić podnaslovom knjige »Kalkulacije i iluzije« pokušao je ukazati na zamisli i djelovanja političkih sudionika u dramama prve Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske (NDH), pokušavajući opisati neizbježnost događaja, od osnutka Kraljevine Jugoslavije do propasti NDH. O konceptu doktorske radnje najbolje govore naslovi poglavlja: »Hrvatska autonomija u predvečerje Drugog svjetskog rata«, »Kraj krize i propast Kraljevine Jugoslavije«, »Osnivanje Nezavisne Države Hrvatske«, »Uspostavljanje ustaškoga režima godine 1941«, »Ustaški teror i ratni protivnici na području NDH...«. K tome se dr. Sojčić posebno bavi sudbinom njemačke manjine u Jugoslaviji, ulogom Katoličke Crkve u NDH (o čemu će više biti riječi u sljedećem nastavku) a u dodatku radnji govori se opširno o masovnim žrtvama nakon završetka rata, s naglaskom na Bleiburg i križni put. Završna razmatranja preciziraju zaključke do kojih je mladi povjesničar na radu u Njemačkoj došao.
Odgovor pri kraju stoljeća »Pokušao sam opisati borbu hrvatskih većinskih političkih elita za što veću autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije, odnosno za ostvarenje njezine neovisnosti po svaku cijenu od 1941. do 1945. pod vodstvom ustaškog pokreta. Možda bi moj rad postigao veću znanstvenu vrijednost da su mi bili pristupni svi primarni izvori iz raznih arhiva, no mnogi od njih, posebice oni u Beogradu, Londonu i Moskvi, nose oznaku državnih tajna i ne mogu se rabiti. Zato i naglašavam da u svojoj knjizi ne dajem ‘završne procjene’ događaja, nego ‘opis stanja’ današnjega istraživanja. Koristeći se izvorima iz komunističkog razdoblja, bio sam svjestan njihove ideološke ograničenosti. Isto, ali u nešto manjoj vjeri,
vrijedi i za emigrantsku literaturu, koja je većim dijelom obrambena. Danas se, pak, može opaziti kako su neki, u demokraciji aktivni povjesničari prošli komunističku izobrazbu«, smatra dr. Sojčić. Njegova knjiga preispituje brojne tabue o hrvatskoj državi, a riječ »rješenje« napisana pod navodnicima u naslovu rada sugerira kako hrvatsko pitanje nije dovršeno u obrađenom razdoblju, premda su, kako naglašava autor, stvorene tri (polu)države: Banovina Hrvatska, Nezavisna Država Hrvatska i Narodna Republika Hrvatska. Baš zbog toga u uvodu radnje dr. Sojčić naglašava kako je tek diplomatskim priznanjem Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. godine, kao i potpisivanjem Dejtonskoga ugovora 21. studenoga 1995. to pitanje u 20. stoljeću konačno dobilo odgovor. Sam rad nadalje predočava sve povijesne koncepcije »rješenja«, od HSS-ovskih do komunističkih (federalističkih), dokumentirajući uzroke koji su vodili prema dubokim podjelama na ovim prostorima.
Zakazala jugoslavenska ideja
Prešućivani zločini (i) danas se opravdavaju
¦ Ratni zločini komunista bili su apsolutni tabu u jugoslavenskom društvu
tabu u jugoslavenskom režimu. U to spada i činjenica, da su komunisti barem do 1945. godine služili Staljinu, a nikako domovini. To međutim ne znači da su svi antifašistički borci bili Staljinovi sluge. Hitler je časnim komunistima postao trn u oku tek kada je napao ‘divni’ Sovjetski Savez, dobra dva i pol mjeseca nakon raspada Jugoslavije. Već samo pitanje partizanskog terorizma i komunističke odmazde nije se nikada spominjalo do 1989. Umjesto toga pokušalo se antifašističku borbu glorificirati pomoću umnožavanja ustaških pokolja i suradnje takozvanih klerofašista, što je u sadašnje doba najednom opravdanje nekih
povijesti. Činjenica je, da je otprilike 100.000 njemačkih civila stradalo nakon rata u Jugoslaviji, a ostali su uglavnom bili protjerani.«
»Što je to: Hrvat?«
Razloge zbog kojih se uopće upustio u tako zahtjevan zadatak, imajući u vidu da radovi koji »čačkaju« po toj i sličnoj temi dobiju (zaslu»Glavni zaključak disertacije jest ženo ili ne) epitet pristranosti, auda je jugoslavenska ideja u svakom tor Sojčić detaljno pojašnjava: »Kao pogledu zakazala. Jedina povijesna čovjek rođen u Hrvatskoj, u obitelji prigoda, koju je taj program možda koja je podnijela teške gubitke u bar privremeno imao, bio je spoprošlom stoljeću, slušao sam česte razum i pristup Trojnom paktu u otvorene i kritičke diskusije o toj ožujku 1941. godine. Jugoslavija bi temi. K tomu je bilo znase možda mogla izvući čajno da u tadašnjoj Zaiz ratnih sukoba, da se »Pokušalo se antifašističku borbu glorificirati držala ugovora, koji su pomoću umnožavanja ustaških pokolja i suradnje padnoj Njemačkoj mnogi nisu uopće znali što je Cvetković i Maček odotakozvanih klerofašista, što je u sadašnje doba Hrvatska odnosno Hrvabrili, samo da se spriječi najednom opravdanje nekih političara za Blei- ti. U životu sam stotine katastrofa rata. Za ulazak u rat odgovorni su burg. Tako se skrivalo komunistička ubojstva i puta dobio pitanje ‘Što je to: Hrvat?’ Za Jugoslavioni srpski generali koji su na nalog Britanske opravdavalo kasniju represiju prema Katoličkoj ju su znali svi i smatrali je Crkvi iza povijesnih priča o klerofašistima.« relativno slobodnom zevlade rušili kralja Pavla mljom - znanje se ogranii vladu Cvetković-Maček. S tim su postali povijesni uzrok političara za Bleiburg. Tako se skri- čavalo na istarske i dalmatinske plaza razbijanje Jugoslavije, za ustašku valo komunistička ubojstva i oprav- že. Čak i danas se često u Njemačkoj vladu, za četnički otpor, dakle uzrok davalo kasniju represiju prema Ka- čuje za Istru i Dalmaciju - Jugoslaviradi odbijanja bilo kakve hrvatske toličkoj Crkvi iza povijesnih priča o ja. Neki tobože bolje informirani su samostalnosti, čak i prije uspostave klerofašistima. Zanimljivo je u tom znali za Srbohrvate (Serbokroaten) NDH, i konačne pobjede komuniz- pogledu, da se u komunističkoj Ju- i srpskohrvatski. U neku ruku su goma, a to znači i uzrok za jedan mili- goslaviji nitko nije tog moralnog dine 1989-1991. bile poticaj mojega opravdanja sjetio, nego se taj ma- povijesnog zanimanja, naročito jer jun mrtvih ljudi. Također, treba naglasiti da je sovni pokolj pod kaznu tajio. Jedno su zapadni i takozvani demokratsvaka ratna strana težila apsolut- me je poglavlje posebno zanimalo, ski mediji pretežno jednostrano i noj vlasti i istodobno bila spremna a to je sudbina njemačke manjine u krivo prikazivali sukob. Čudio sam poduzeti sve potrebne mjere. Ratni Jugoslaviji, na koju se nije smio nit- se, da je to moguće. Konflikt je bio zločini komunista bili su apsolutni ko osvrtati u službenim prikazima dnevno prisutan u izvještajima, a ja sam se time bavio, jer mi indiferentnost zapadnih velesila prema djelovanju JNA i srpskih paravojnih postrojba nije bila jasna. U to vrijeme se često opisivalo i povezivalo predsjednika Tuđmana i Republiku Hrvatsku s ustaštvom, Jasenovcem i NDH. Baš politički zainteresirane osobe, koje inače nisu ništa znali — Dr. Tvrtko Patricije Sojčić rođen je 1972. u o Jugoslaviji, a niti o Tuđmanovoj Zagrebu. Školovao se u njemačkom Essenu, gdje partizanskoj prošlosti, poznavaje nakon gimnazije diplomirao na studijima le su jedino propagandnu sliku o ekonomskih znanosti i dodatnih studija novije ustašama i Jasenovcu, koja se i dalje povijesti na Sveučilištu u Essenu. Položio je državu zapadnoj javnosti od takozvanih ni ispit za nastavničku službu na Studijskom sestručnjaka za balkanska pitanja njeminaru za više ekonomske škole i poslovne kolegovala i prenosila na ratnu situacigije u Wuppertalu. Završio je i certifikacijski tečaj ju. A postojala je i naivna želja kod za predavanje katoličke religije na poslovnim normalnih Nijemaca za očuvanjem kolegijima (dobio je missio canonica). Od 2005. harmoničnog ljetnog raja Jugoslavina Sveučilištu u Bochumu predaje kolegije je iz njihovih djelomično desetljet»Upravljanje sukobima« i »Retoriku«. Također nih uspomena. Najednom se taj raj je, od 2007. godine, docent za računovodstvo, pretvorio u pakao, iz njima posve poreznu teoriju i matematiku u Strukovnoj školi nerazumljivih razloga. Iznenadno za ekonomiku u Essenu. Obavljao je i nekoliko vojnih zadataka za NATO i njepozivanje bivših ‘Jugoslavena’, kod mačku vojsku. Hobiji su mu maraton, nogomet, stolni tenis i planinarenje. kojih su godinama ljetovali, na na-
Životni put od Zagreba do Essena
»U svojoj knjizi ne dajem ‘završne procjene’ događaja, nego ‘opis stanja’. Koristeći se izvorima iz komunističkog razdoblja, bio sam svjestan njihove ideološke ograničenosti. Isto, ali u nešto manjoj mjeri, vrijedi i za emigrantsku literaturu, koja je većim dijelom obrambena. Danas se još može opaziti i kako su neki, u demokratskim prilikama aktivni povjesničari, prošli komunističku izobrazbu.« cionalni identitet bilo je za njih neshvatljivo u periodu ujedinjavanja ‘multikulturne’ Europe. Završivši studij ekonomije, odlučio sam se udubiti u povijest. Tražio sam i spoznaju o svom podrijetlu, prošlosti moje obitelji, kao i razloge velikosrpske agresije na području bivše Jugoslavije.«
Mitovi za »stručnjake« Moralo je proći još nekoliko godina prije nego njemačka javnost i zapadne države općenito shvate događaje na području bivše Jugoslavije. »Treba si predočiti da su zapadne sile čekale sve do 27. svibnja 1999., kada je optužen u Den Haagu, čekale da bi prvi put postavili odlučni ultimatum Slobodanu Miloševiću. Ali i to je samo sporedno. Bitnije je da je Beogradu uspijevalo sustavno u inozemstvu postavljati ljude na mjesta po vlastitoj liniji. Tako bi primjerice novinar koji bi tražio informacije od nekog sveučilišnog profesora u Njemačkoj s vjerojatnošću od 95% dobio podatke od stručnjaka sa simpatijama prema Jugoslaviji. Drugi izvor informacija bili su takozvani njemački stručnjaci za Jugoslaviju, koji su vrlo često za vrijeme studija ili istraživačkog rada boravili u Jugoslaviji i pritom bili usko povezani s beogradskim odnosno komunističkim pisanjem povijesti. Boravak im je bio zaslađen silnom gostoljubivošću, mitovima o junačkoj partizanskoj borbi i stravičnim pričama o ustašama.« Nastavlja se
Glas Koncila broj 24 13. lipnja 2010.
25
»RJEŠENJE« HRVATSKOGA PITANJA U DRUGOM SVJETSKOM RATU (2)
D
isertacija njemačkoga Hrvata, dr. Tvrtka Patricija Sojčića, »’Rješenje’ hrvatskoga pitanja od 1939. do 1945. - kalkulacije i iluzije«, obranjena na Institutu za noviju povijest (Sveučilište Duisburg-Essen) proučava osjetljivo razdoblje novije hrvatske povijesti. Autor Sojčić u razgovoru za »Glas Koncila« iznosi najvažnije zaključke svoga djela, razloge zbog kojih se upustio u tako opsežan posao, kao i prepreke s kojima se suočavao.
Crkva - pravoslavna, evangelička ili katolička, pa i budisti - mogla učiniti — U knjizi, koja broji zavidnih 477 protiv ugnjetavanja, proganjanja, ubistranica, dr. Sojčić čitavo poglavlje janja, političkih zatvora i logora u bilo detaljno posvećuje ulozi hrvatske Ka- kojoj komunističkoj ili drugoj diktatoličke Crkve u događajima Drugoga turi 20. stoljeća. I nitko im šutnju ne svjetskoga rata, smatrajući da je jugo- uzima za zlo, jer samoubojstvo ne poslavenska historiografija mnogo uči- maže nikomu. Strah od komunističke nila na ocrnjivanju svećenika i (nad) vladavine naknadno je dobio tragično biskupa, optužujući ih, često bez do- opravdanje u događajima nakon Bleikaza, za pomaganje i blagoslivljanje burga i u poratnim godinama. Ispravzločina počinjenih za vrijeme NDH. no je da je hrvatski kler stajao u teškoj »Nema sumnje da je hrvatski kler moralnoj dilemi, u kojoj je morao, za oduševljeno pozdravio hrvatsku dr- narod i za sebe, izabrati manje zlo. žavnost, dakle i uspostavljenje NDH, Crkva je pomagala tamo gdje, i onoliko koliko je, pod tim kao rješenje hrvatskog »Crkva je, unatoč okolnostima, mogla. Sa pitanja, odnosno prava na samoodređenje na- radosti radi uspo- službene crkvene strane roda. To ne znači da je to stavljenja hrvatske nije manjkalo prosvjeda. Crkveni autoritet je vrijedilo i za metode terora u ustaškom režimu. države, bila rastr- tradicionalno postojao u narodu, ali ne i prema To se odnosilo naročito zana između na - s njemačke strane kršćanskog miro- vladi. Sigurno da je oduševljeno pozdravljanje, diktirani - državni antisemitizam, na politi- tvorstva i stvarno- a ponegdje i fanatično ku eliminiranja Srpske sti rata, neslaganja podupiranje NDH kao i ustaškog režima sa strapravoslavne Crkve u s nekršćanskim ne jednog dijela klera NDH, odnosno prisilno konvertiranje te pro- metodama, s jedne, i (istaknuti predstavnik straha od pobjede sarajevski nadbiskup dr. tjerivanje Srba. Crkva je, unatoč radosti radi usateističkih i jugo- Ivan Šarić) bilo naročito istaknuto u prilično postavljenja hrvatske slavenski nastroje- izmiješanim područjidržave, bila rastrzana nih komunista, s ma kao što su Bosna i između kršćanskoga mirotvorstva i stvar- druge strane, bila je Hercegovina, a imalo je korijen i u potiskivanju nosti rata; neslaganja s između obrane bezutjecajne Katoličke nekršćanskim metoprava na ljudsko Crkve u beogradskom dama, s jedne, i straha kraljevstvu. od pobjede ateističkih i dostojanstvo i Srpska pravoslavna jugoslavenski nastroje- službenog rasizma.« Crkva bila je de facto drnih komunista, s druge strane. Bila je između obrane prava žavna i imala vodeću ulogu pomoću na ljudsko dostojanstvo i službenog koje je, kroz ekskomunikaciju svih odobravajućih srpskih ministara i rasizma.« zastupnika te nasilne demonstracije, Neutemeljeni napadi na spriječila (već 25. srpnja 1935. ratificiran i u Skupštini prihvaćen 23. srpnja Katoličku Crkvu 1937) konkordat između Beograda i »Negativne pojave komunizma, a Vatikana koji bi doveo do ravnopravto znači konkretno razaranje crkava, nosti Crkava u Jugoslaviji. Neuspjeh ubijanje svećenika i redovnica, ne- emancipacije Katoličke Crkve u Jumilosrdna politika uništavanja vjere goslaviji doveo je do silnog jačanja i ideoloških protivnika tada su već nacionalističkih strujanja i sve jačeg više od dvadeset godina bili stvarnost odbojnog stava prema jugoslavizmu. u Europi, a ne spekulacija. Agresivna Unatoč moralnoj osudi obiju totalipolemika mrzitelja Katoličke Crkve u tarnih ideologija - komunizma i nacisvijetu tvrdi da je postojao čisti moral- onalsocijalizma - koje su u to vrijeme ni stav koji je kler trebao zastupati. Svi međusobno vodile najveću vojnu bitsu ti napadi potpuno apsurdni, nerea- ku povijesti na život i smrt, katolički listični i dapače posve krivi«, istaknuo kler je većinski odbijao komunizam je dr. Sojčić, odlazeći i korak dalje u radi njegovog ateizma, jugoslavizpromišljanjima o totalitarizmima koji ma i srpske dominacije unutar parsu unazadili čovječanstvo i odnosima tizanskog pokreta, a od 1941. vidio u različitih Crkava prema njima: »Ni- njemačkim 'saveznicima' - usprkos komu ne pada na pamet pitati što je što su kao hereze osuđene rasne ide-
Stepinac će i kao svetac biti predmetom kleveta dok joj je jedan ustaša držao nož na grlu, te da su ustaše ubili 1,2 milijuna Srba. Ostao sam pri svojoj poziciji rekavši mu da je očito njegova obitelj imala tragičnu sudbinu te da ću, ako mi za tu tvrdnju donese dokaze, promijeniti svoje stavove. Jedini njegov dokaz sastojao se u otvorenom pismu profesorima u kojem je tvrdio da sam fašist i da me je već prijavio u Beogradu i Washingtonu. Moji se mentori, nasreću, nisu obazirali na tako primitivan pamflet. Ali svakako je bio neugodan incident s namjerom stigmatizacije i onemogućavanja znanstvenog rada.«
Tomislav Šovagović
Iste ideološke pozicije
Nakon samog objavljivanja Stojčićeve doktorske radnje nije bilo mnogo reakcija, štoviše, knjiga je velikim dijelom ignorirana. Autora ne čudi, — Rad dr. Sojčića obogaćen je nizom dokumentirane pisane građe. Tako se budući da još uvijek ima (čak i katodonosi prijevod dokumenata srpske Crne ruke, proglasa Hrvatske stranke ličkih?!) medija u Njemačkoj koji spoprava iz 1919, Memoranduma Hrvatskog bloka iz 1922, pozive na ubojstvo minju kardinala Stepinca kao ratnog Radića i Pribićevića, Programa Ustaškoga pokreta iz 1932. i 1933, govori raznih zločinca. Sojčić svojim djelom tvrdi ustaških dužnosnika 1941-1945, Đilasovi članci iz 1942. i 1943. koji izričito pokako je kardinal Stepinac u danim okolnostima učinio sve što je bilo u zivaju na nemilosrdno istrebljenje ideoloških protivnika u »Borbi«. Autor njegovoj moći, pazeći da još više ne Sojčić napominje kako nije pronašao dokaz da je Mile Budak govorio kako će pogorša situaciju. Prema riječima auustaše trećinu Srba protjerati, trećinu pokatoličiti i trećinu poubijati, smatratora disertacije, napadi na zagrebačjući da se to podmetanje često ponavlja i u hrvatskim i u međunarodnim koga nadbiskupa bili su prouzročeni krugovima. Priložena su i spomenuta pismena obraćanja kardinala Stepinca vlastima NDH kao i propovijed na blagdan Krista Kralja, 31. listopada 1943. politikom Jugoslavije, jer »kada bi samo jedan postotak optužaba protiv Stepinca bio istinit, bili bi ga vjeologije - garante hrvatske državno- 'sada ispune svoju dužnost prema rojatno objesili pred zagrebačkom sti. Papa Pio XI. već je u ožujku 1937. mladoj državi hrvatskoj'. Istodobno katedralom - kao i voditelje drugih u dvije enciklike odlučno osudio i su se dijelovi Katoličke Crkve aktivno vjeroispovijesti - već u svibnju 1945. rasizam ('Ardenti cura') i komuni- potrudili zaštititi Židove i energič- Umjesto toga, tek nakon dobrih 15 zam ('Divini redemptoris'). Tko pod no kritizirali antisemitsku politiku mjeseci, nakon sto je kardinal Stepisvim tim okolnostima stvarno misli ustaša. Već 23. travnja 1941. kardinal nac odbio odcjepljenje od Vatikana, da bi se bilo koja strana obazirala na Stepinac prvi je put pismeno pro- na brzinu je insceniran politički propacifistično ili suprotno mišljenje svjedovao kod ministra Artukovića ces s poznatim rezultatom. I današnji katoličkih ili drugih svećenika u naj- protiv antisemitskih zakona. Ponov- kritičari stoje očito još uvijek na istim boljem je slučaju naivan, a u najgorem no i 22. svibnja 1941. protiv propisa da ideološkim pozicijama protiv Crkve... Židovi moraju nositi žutu zvijezdu. Siguran sam da će u slučaju proglašeslučaju svjesni klevetnik.« Obratio se pismeno samom Paveli- nja Stepinca svetim nastati po cijelom ću, prosvjedujući protiv postupaka zapadnom svijetu golema klevetničKardinalovi pokušaji ustaša prema Srbima općenito i po- ka kampanja protiv njega, Katoličke spašavanja Crkve i prije svega Vasebno protiv ubojstva Glede uloge kardinala Alojzija Ste- 260 Srba u pravoslav- »Siguran sam da će u tikana - posebno pape. pinca, dr. Sojčić ne dvoji kako je da- noj crkvi u Glini. Ka- slučaju proglašenja Očekujem taj 'lov na vještice' u skoro svim našnji blaženik tada kao zagrebački tolička je Crkva barem Stepinca svetim vodećim zapadnim nadbiskup zauzeo rezervirano drža- pokušala spasiti Židove nastati po cijelom novinama i medijima nje prema nekršćanskim postupci- iz miješanih brakova. zapadnom svijetu s prepisivanjem uobima u NDH, iako je do kraja rata ostao Kroz pomoć i ulaganje privržen državnoj nezavisnosti Hr- nadbiskupa Stepinca, golema klevetnička čajenih, etabliranih crnih legenda«. vatske, točnije ideji o nezavisnosti. kao i Vatikana, spašen kampanja protiv A pukom slučajnošU svojoj radnji povjesničar podsjeća i je nepoznat broj Žinjega, Katoličke ću, broj znakova u didokumentira kako je »već 16. travnja dova. Nadbiskup Ste1941. Stepinac posjetio poglavnika dr. pinac je osobno spriCrkve i prije svega sertaciji (1,027 milijun) odgovara statističkoj Antu Pavelića te je 28. travnja 1941. ječio izručivanje 58 Vatikana - posebno brojci ratnih žrtava pupozvao u propovijedi sve Hrvate da stanovnika židovskog staračkog doma 'Lavo- pape. Očekujem taj čanstva Jugoslavije između 1941. i 1945/1948, slav Schwarz' u Zagre‘lov na vještice’ u bu, koji su 1943. trebali skoro svim vodećim kako je istražio dr. Vladimir Žerjavić, kojem biti deportirani u Njemačku, tako da ih je 8. zapadnim novinama je, između ostalih, auživanja. Neshvatljivo je da se, primjerice, masakriranje od prosinca 1943. smjestio i medijima s prepisi- tor iznimno zahvastrane ustaša drukčije vrednuje nego to isto od strane na crkvenom imanju u vanjem uobičajenih, lan za podupiranje tidrugih ideoloških grupacija. Tako se nameće ideološko jekom izrade radnje Brezovici, gdje su ostali kategoriziranje žrtava u prvu i drugu klasu. Želio bih da mi etabliranih crnih (kao i dr. Mariju Jaredo 1947. Poznato je da je netko objasni kakvu razliku čini ideološka strana jednog legenda.« bu, dr. Vladimiru Geispasio brojnu partizanvojnika ako on iz niskih motiva i bez potrebe ljude protjegeru, dr. Zdravku Dizsku siročad s područja ruje, muči i ubija, siluje žene, spaljuje kuće ili otima vlasnišKozare od smrti u logorima, time da daru i ostalim kolegama). Svaki taj tvo?! Toleriranje i opravdavanje osvete bez suda, posebno znak, naglašava dr. Sojčić, jedan je je potaknuo akciju usvajanja.« nakon završetka rata? Razloga za osvetu bilo bi na svim Baš kada je riječ o ovome posljed- konkretan ljudski život, izgubljen stranama, a ne samo na jednoj, pobjedničkoj. Kako to da njem slučaju s Kozare, dr. Sojčić je radi Drugoga svjetskog rata na ovim se Jugoslavija nije javno ponosila time svih tih 45 godina ispričao i neobičan događaj s jednog prostorima (ne ubrajajući poginule nego čuvala to kao državnu tajnu, ako je ubijanje hrvatskih, od predavanja. »Javio mi se srpski stu- članove inozemnih vojska). Upravo slovenskih i ostalih vojnika i civila bez suda bio moralno dent pokušavajući mi postaviti za- zbog toga Sojčić žali što ni ljudi, ni opravdani čin? Iz toga se već vidi da se nije baš radilo o mku pitanjem o mojem mišljenju u povijest, ni političarske kaste nisu nekoj navodnoj pravdi nego o svjesnom i namjernom univezi sa Stepincem, da bi nakon moje- mnogo toga uspjele (ili nisu željele) štenju postojećih, pa čak i potencijalnih protivnika, s jasnim ga pozitivnog odgovora pred audito- naučiti iz krvavih događaja četrdeseodricanjem navodnih visokomoralnih principa s kojima se rijem ispripovijedao kako je Stepinac tih godina prošloga stoljeća. takozvani antifašisti već 65 godina prse.« silom na Kozari 'krstio' njegovu baku, Svršetak
Argumentacija dokumentima
»Kako to da se Jugoslavija nije javno ponosila?« — Posebno je zanimljivo razmišljanje dr. Sojčića o povjesničarima i pristranostima (u mnogim profesijama) kada je riječ o događajima o kojima je pisao disertaciju: »Jasno je - ne samo kod povjesničara - da mnogi ljudi koji su plaćeni za svoj posao izgube samostalnost odnosno slobodu mišljenja. Do 1989. ionako se samo smjelo objavljivati u skladu s partijskom linijom. Nakon toga pokušavaju neki, pomoću blaćenja vlastite zemlje u smjeru Bruxellesa, steći reputaciju ugroženih slobodnomislećih znanstvenika očekujući za to i novčanu potporu. Osim toga, velik je dio znanstvenika i docenata povezan s bivšim režimom. Mnogi su samo pomoću veza došli na svoje položaje, i toga su svjesni. Zato je njima lojalnost važnija nego objektivno istraživanje jer bi inače morali prikazivati defekte režima u kojem su napredovali, a možda i sami ili njihovi rođaci sudjelovali. Zato i nemaju interesa za imenovanje zapovjednika masovnih egzekucija sa strane partizana i njihov opseg. Još gore, pokušava se sprečavati napredovanje istra-