TRAGOM PISMA O NJEMAČKO-ČETNIČKOME ZLOČINU U SELU RUDA: Dan koji se »nigda zaboraviti neće«

Glas Koncila broj 31 1. kolovoza 2010.

TRAGOM PISMA O NJEMAČKO-ČETNIČKOME ZLOČINU U SELU RUDA (1)

O

bjavljujemo pismo koje je Silvestar Kamber 11. travnja 1951. poslao iz rodnoga sela Ruda, kod Sinja svome rođaku u Ameriku, svećeniku dr. Dragutinu Kamberu, o zločinačkome pohodu njemačkih i četničkih postrojbi 28. ožujka 1944. kroz sela Cetinske krajine Tomislav Vuković

— Nekoliko prošlih nastavaka povijesnog feljtona pokazalo je kako su pojedini hrvatski rodoljubi, zbog potpune medijske blokade i cenzure, na sve načine nastojali informirati i alarmirati sunarodnjake po svijetu i cjelokupnu svjetsku javnost o ratnim i poratnim zločinima počinjenim nad hrvatskim narodom te o teškoj situaciji u kojoj se on našao u novostvorenoj komunističkoj Jugoslaviji. Takva su nastojanja u izrazito represivnom režimu bila strogo kažnjavana, no to nije pokolebalo brojne, ne samo ugledne i znane, nego i široj javnosti potpuno nepoznate Hrvate da šalju obavijesti i svjedočanstva diljem svijeta.

Povijesni podaci »iz prve ruke«

KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

Dan koji se »nigda zaboraviti neće«

Jovan Hranilović - revnitelj književne tradicije

»Otvorili vatru iz gevermašina i pušaka te udri jadnu raju koja se zgurila što od leda a još više od stra dok nisu sve pobili. Ko se je još migoljio zašli oviciri liverima u ruci pa taf taf u glavu. Jedni tukli raju a drugi pljačkali po kućama ono što je bilo za nje pa kad su opljačkali, drugo sve zapalili redom.« gdje je izgradio tri crkve. Hrvatsku župu u Torontu preuzeo je od don Jure Vrdoljaka 1961.

Dopis koji je dr. Kamber dobio od svog rođaka Silvestra iz rodnoga sela, koji bez obzira što, očito, njegova pismenost nije bila na zavidnoj razini, piše iznenađujuće zanimljivo i dojmljivo te posebno nastojeći biti precizan, iznimno je vrijedno povijesno vrelo jer je pisano »iz prve ruke« i može pomoći povjesničarima u osvjetljavanju zločina nad hrvatskim narodom u Cetinskoj krajini u Drugome svjetskom ratu. Stoga ga donosimo u cijelosti, onako kako je izvorno napisan:

21

bilo dosta u nimačkoj na radu kao što sam bio i ja pa je raja doista mislila da jim nimci neće ništa zla učiniti.

Tako je bila kapuša bućelina žena a staroga Šimuna nevista izvadila iz skrinje papire i pisma što je Petar pisa iz nimačke pa iznila jednom starešini među ogradam pa kad mu je to pokazala a on latija liver pa taf u glavu a srićom njezinom bola jon prošla okraj uva i nije ju pogodila a ona od stra priko glave a on je mislio da je mrtva i otišao je ća. Ona se malo posli digla i danas živi. kad je to raja vidila počela bižat. Ali kud će kad je sve naokolo vojska. A drugi zašli po kućam pa kupe čeljad i vode sve na guvno da će ji slikat. Skupili ji kao ovce priko pedeset pa otvorili vatru iz gevermašina i pušaka te udri jadnu raju koja se zgurila što od leda a još više od stra dok nisu sve pobili. Ko se je još migoljio zašli oviciri liverima u ruci pa taf taf u glavu. Jedni tukli raju a drugi pljačkali po kućama ono što je bilo za nje pa kad su opljačkali, drugo sve zapalili redom.

Jedan je od njih bio i Silvestar Kamber, iz sela Ruda, kod Sinja, koji »Bilo je zlo i naopako« je 11. travnja 1951. poslao dopis rođaku »Drag rodijače, dr. Dragutinu Kamberu, svećeniku u Ja sam vala Bogu zdravo što želim Americi, u kojemu je opisao pokolj i tebi od Boga i srca svoga. Primijo njemačkih i četničkih postrojbi nad sam tvoje pismo i sve sam razumio mještanima sela i okolice 28. ožuj- što mi pišeš od naši koji su poginili ka 1944. Dopis je pronašao Andrija u pokolju 44. god. i doli su prinešeLukinović, dugogodišnji arhivar Za- ni u šematorje i ko ji je pobio i sve grebačke nadbiskupije, u pismenoj kako je to bilo. Bilo je zlo i naopako. ostavštini dr. Kambera (oznaka na Bilo je to na 28. ožujka, baš onoga omotnici zrakoplovne pošiljke je: »R dana žalosnoga koji je osvanuo za Zaplakalo bi i srce od kamena Split 1 No. 5468«, adresa: »Mr. George nas kambere i za cilu rudu i neće se Takoga jada ne može čovjek ni zaKamber H. 1521 East 43 Str. Cleveland nigda zaboraviti dokle bude rude misliti a kamoli ko je to doživio. Jad- Ohio U. S. A.« i pošiljatelj: »Silve- i rudanja. Baš je toga dana puvala na raja plače i jauče, stoji rika goveda star Kamber, Selo Ruda zp An (Han) bura i bio je veliki led da se nije mo- za jaslam svezanim i bleka ovaca u Dalmacija, R. Jugoslavija, toru. Sve to živo izgara u va»Ležu mrtve majke sa nejakim ditetom, ležu Europa«). tri. Puca cigla na krovovim a Dr. Dragutin Kamber starci i starice mrtvi jedno priko drugoga kao pasi zavijaju ko bisni. Nika rođen je 9. prosinca 1901. se goveda otrgla od jasala snopi u deveticam, a krv teče kao potok. Za u Rudi, maturirao je u poljima kuće gore a vjetar baca vatru na mrtve pa leti na po izgorena neTravniku, a za svećenika zna kud leti. Da je srdce od Vrhbosanske nadbiskupi- te ji zapaljuje robu i perčin na glavi. Oni koji su kamena plakalo bi kad bi to je zaređen je 1925. godine. vidilo. Ležu mrtve majke sa ranjeni potajili se i nemiču se ne bi li se oteli Bio je urednik »Katoličkog nejakim ditetom, ležu starsmrti ali je mali broj tizi.« tjednika« od 1926. do 1928., ci i starice mrtvi jedno priko da bi potom studirao u Rimu na Ori- glo izaći vanka iz kuće pa nas je sve drugoga kao snopi u deveticam, a krv jentalnom institutu, gdje je i dok- zateklo u kući kao zeca na logi i po- teče kao potok. Za poljima kuće gore torirao 1931. godine. Po povratku u klalo i pobilo muško i žensko staro a vjetar baca vatru na mrtve te ji zapadomovinu bio je urednik katolič- i nejako. Oko podne naišla akcija ljuje robu i perčin na glavi. Oni koji su kog dnevnika »Nedjelja« te župnik nimaca i četnika u nimačkoj robi pa ranjeni potajili se i nemiču se ne bi li u Doboju od 1933. do 1941. Godine zašli redom od litvine kuće gornjim se oteli smrti ali je mali broj tizi.

1944. imenovan je zamjenikom voj- otokom na litunjske kuće pa brdom Poginilo je tada iz našeg kambernog vikara oružanih snaga NDH, na do crljenski selina sve pobili i zacr- skog sela iz 11 vamilija 53 duše a 9 ramjesto preminulog Stipe pl. Vučeti- nili. U Bitonjskom su selu sve bili njeno, od ranjeni poslim umrlo troća. S hrvatskom vojskom se u svibnju poklali i popalili a mi Kamberi nismo je. Po vamilijan je poginilo. Iz naše 1945. povukao u Austriju te prešao u znali ništa dokle god nisu došli bli- vamilije poginila je nevista Anđa Rim, odakle je otišao u Španjolsku, zu sela pa je nikoličak muški uteklo ž. Matina od 42 g. Iva ćer Matina sa pa 1947. u Argentinu. Ondje je bio i sakrilo se u škrapu više kuća a ostali 17 g. i Andrija sin Matin 30 mjeseci. kapelan u gradskoj bolnici Pironio u narod stao u svojoj kući i nije se boja Vamilija Jakića poginila Pera udoBuenos Airesu. Godine 1951. odlazi ni kriv ni dužan a najskoli ženskadija vica p. Joze od 76 g. i antica njezina u SAD, gdje je najprije bio urednik starčad i drčajina sidili i grijali se kod ćer od 45 g. i Ana njezina nevjesta a tjednika »Križ«, koji su izdavali hr- vatre. Kad su niki opazili da je vojska žena Jakova 29 g. nikola sin Jakova vatski konventualci u Garyju. Potom blizu sela i kad su vidili da su nimci od 3 g. Iva žena Dujina od 20 g.« je preuzeo nekoliko župa u SAD-u, još su se manje bojali kad je naši ljudi nastavlja se ¦ Grobnica u koju su pokopani ubijeni hrvatski mještani Ruda u pokolju 28. i 29. III. 1944.

Dr. sc. Vladimir Lončarević

J

edan od najdosljednijih i najupornijih revnitelja tradicijske prosvjetno-odgojne uloge književnosti na kršćanskim načelima bijaše grkokatolički svećenik Jovan Hranilović.

Rođen je Kričkama, kod Drniša, 18. prosinca 1855., gdje mu je otac Nikola, Žumberčanin, službovao kao grkokatolički svećenik. Nakon očeve smrti vratio se s majkom Sidonijom u njezine rodne Križevce i tamo završio pučku školu. Gimnaziju je polazio u Grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu, a teologiju i filozofiju u Zagrebu i Beču.

Nakon što je zaređen, 1878., vraća se u Križevce. Tu je kratko biskupov tajnik, a zatim je župnik u više župa, uz ostalo u Kaštu, Sošicama i Radatovićima, gdje je nadahnuto ispjevao svoje glasovite »Žumberačke elegije«, na čijem će odjeku Kranjčević napisati »Uskočke elegije«. Javno djelovanje započinje kao pravaš, postaje zagovornik federalizma i posebnog položaja Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji, da bi se potkraj života približio jugoslavenstvu. Godine 1887. premješten je u Bačku, a 1889. za župnika u Novi Sad, gdje, uz ostalo, god. 1918./19. predsjedava vojvođanskom skupštinom i vladom u vrijeme raskida odnosa s Ugarskom.

Pisao je i prevodio pjesme, pripovijetke, političke i književne rasprave, polemike i studije te ih objavljivao u periodici od 1873. do smrti 5. kolovoza 1924. - u svemu oko pet tisuća radova. Većina je njegovih stihova sročena »u stilu šenoinske versifikacije s naglašenom etičkom i rodoljubnom motivikom« (M. Šicel). Hranilović je u njima očitovao svoju iskrenu ljubav za domovinu, s izraženom socijalnom notom, potičući svećenstvo na vjerski, kulturni i politički rad za narod. Još dublji trag ostavio je kao kritičar, zauzevši se za »idealistički realizam«. Godine 1898. postaje urednikom »Obzora«, a 1899. i »Vienca«. Surađuje u časopisima »Prosvjeta«, »Hrvatska vila«, »Glas Matice hrvatske«, »Kolo«, »Hrvatska prosvjeta«...

Njegova književna filozofija sažimala je načela tadašnjih »starih« o jedinstvu istine, dobrote i ljepote, što je lapidarno formulirao tvrdnjom: »Baš zato jer su pojmovi: ljepote, istine i dobrote u metafizičkom smislu identični, ne može se smatrati lijepim, što u sebi nije istinito i dobro, ne može se smatrati lijepim ono što je nemoralno, što je u etičnom smislu

osude vrijedno.« Briljantan polemičar, ustrajno se parbio s modernistima, pa tako i s Matošem, koji je, nasuprot Hraniloviću, smatrao »da umjetničko djelo može biti liepo i u sasvim nekršćanskom duhu«. U žaru polemike Matoš mu je čak osporio pravo da bude kritičar jer je svećenik (/!?/ iako je tada djelovalo još nekoliko svećenika istaknutih kritičara: J. Čedomil, A. Petravić, K. Šegvić).

Sav u poimanju književnosti kao područja borbe za savjesti i duše, najveću opasnost u književnosti »mladih« nalazi u nedostatku vjere i rodoljublja: »Prekidati sa književnim tradicijama, zabacivati patriotski momenat, iduć jedino za individualističkim usavršenjem i izrazom, zabacujuć teoriju književničkih škola, a unašajuć u književnost i umjetnost elemente što su ih naši rodoljubni književnici smatrali kao pogibeljne za naš narodni i prosvjetni napredak, znači po našem mišljenju mjesto pomagati, odnemagati rodoljubnom narodnom prosvjetnom nastojanju.« Svoju zabrinutost pred budućnošću izrazio je i u pjesmi »Novo sunce«: »Novo vrijeme, novi ljudi, / Ja ih ne poznajem, / I to sunce nekud svietli / Drugačijim sjajem. / Da l’ budućnost bolja nam se / Pod tim suncem sprema… / Sve se bojim, u tom suncu / Ni topline nema. //... Čudno neko pokoljenje, / Bez cilja i puta, / Po bespuću, u bescilje / Posrće i luta«. Bilancu svojih analiza sažima u upozorenje »na kobne posljedice zastranjivanja pripovjedačke, dramske i lirske produkcije sa puteva istine i morala na općenito ustanovljene kobne posljedice opscene, pornografske, ciničke raspojasanosti u savremenoj književničkoj proizvodnji, gdje se god pod geslom l’art pour l’art ulijeva u cvijeću zavodne frazeologije otrov u dušu omladine«.

Načitan, dobar poznavatelj svjetske literature, bio je Hranilović ne samo »najizrazitiji, najplodniji i najžilaviji kritik i idejni reprezentant ‘Starih’«, nego prije svega, kako je zapisao Barac, »u cjelokupnome svome javnom radu... vrijedan i pošten čovjek, spreman da se za svoju misao do kraja žrtvuje... I u svome kritičarskom djelovanju bio je on prvome redu pošten čovjek i patriot, zabrinut neće li neke književne pojave njegovu narodu nanijeti zlo.« Nažalost, njegove brige nisu bile bez osnove.

Iako nije aktivno prihvatio Mahnićev katolički pokret, bio je ustrajni branitelj vjerskih načela u društvenom životu. Nedvojbeno, kao političar bijaše »idealističan tumač hrvatskih težnja« (M. Šrepel), a kao književnik »idealista i čisto kršćanski pjesnik« (A. Petravić), »pravi uvjereni kršćanski pisac, koji tvrdo vjeruje u Boga i njegovu pravdu. Pa zašto onda da zamjeramo pjesniku, što uvijek pripjeva bolju budućnost svojoj domovini? Pjesnik koji nema žive vjere u božju pravdu, očajava nad udesom domovine… Ali pjesnik koji vjeruje u Boga, kad nema nade u ljude, postavlja je u božju pravdu, koja nagragjuje bijednike i katkad čini kraj njihovim patnjama i bolima.« (J. Čedomil) Živeći skromno, umro je kao siromah, ostavši u srcima mnogih primjerom svećeničke požrtvovnosti za narod.

Glas Koncila broj 32 8. kolovoza 2010.

21

TRAGOM PISMA O NJEMAČKO-ČETNIČKOME ZLOČINU U SELU RUDA (2)

KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

»Misnik svake godine drži službu za poginule«

Velimir Deželić stariji vitez vjere i domoljublja

O

bjavljujemo pismo koje je Silvestar Kamber 11. travnja 1951. poslao iz rodnoga sela Ruda, kod Sinja svome rođaku u Ameriku, svećeniku dr. Dragutinu Kamberu o zločinačkome pohodu njemačkih i četničkih postrojbi 28. ožujka 1944. kroz sela Cetinske krajine.

Tomislav Vuković

— U nastavku dopisa poimence se, od obitelji do obitelji, nabrajaju hrvatske žrtve, kao i kronološki opis zločinačkog pohoda od mjesta do mjesta, što tekstu daje posebnu vrijednost:

»Tako je ta vojska četnika i nimaca što pobila što ranila preko 1500 duša, a najviše ženskadije i starčadi i dice. Usto ubivanje i palež, bilo je pljačke svakojake. Svaki je vojnik nosio brime robe niki makinju reloja i sve što jim se svidilo.« sta Mara ž. Ivanova od 22 g. teško ranjena ozdravila i ostala sakata i nesposobna za rađu.

Tako su krvnici poništili naše kambersko selo pa si doli put crljenski selina te i gori sve pobili i popalili i tute su teško ranili onog Crljenskog lazara Martina od 62 g. što je oda na rukam i nogam u košuljici pa je umro nakon 10 dana.

Iz crljenski se selina spustili u malu rudu u kotlić i tute sve pobili i popalili. Ostalo je svega 20 duša što su se sakrili i oni što su bili ranjeni. Između pobiveni na medvidovu guvnu osta je živ stari Marko Medvid oštar i žena mu Jela pa su poslin umrli naravnom smrti. Iz male Rude otišli su na pode i gori pobili Ratkoviće kundide pa u rože i gore ubili oko 30 duša a onda na voštane koje su sa svim uništili da nije ni pile ostalo. U donjim vošta-

je i starčadi i dice. Usto ubivanje i palež, bilo je pljačke svakojake.

Svaki je vojnik nosio brime robe niki makinju reloja i sve što jim se svidilo.

Banaćanin i njegov drug Jovo

Tako je jedan dojašio na konju prid kuću ujca Martina pa mu veli dobar dan čiča, što si se pripa sigurno si kriv. Di su ti sinovi. I stari Ugasilo se ognjište udovice Mande jadan što će. Kaže da mu je jedan u nimačkoj a drugi kod ovaca. Koja »Sada vamilija staroga Šimuura čiča. I stari izvadi relo i kaže na poginila mu je žena Kata 54 g. i evo jedna po p. A ovicir njemu dajnevista Verka udov. p. Vrane od 65 der ti meni vamo to da ja vidim ali g. i nevista Pera udov. p. Jakova od sve skupa sa lancem. Odapeo stari 49 g. i Perin sin Mirko od 8 g. i sin a on će njemu ka ovo ću ja ponit za Marko 6 g. i ćer Anđa 4 g. i dice Šiuspomenu. Pita njega stari gospomunova sinovca Petra najprije ćer dine ne budite uvriđeni okle ste.

Pera od 11 g. pa sin Ante od 8 g. i sin A on njemu ja sam banaćanin. A Dušan od 5 g. i sin Tadija od 30 mj. njemu stari ajde kad mi nosi naš ćer sinovca Ivana Verka od 3 g. čovik nije mi ni ža. Jedan je u maSada od vamilije p. Silvestra poloj rudi iznija ceradu iz ginula mu je žena Luca od 66 g. i nevista Ana a žena »Sada od vamilije pok. Martina, poginila mu je kuće. Muje vraškalje oliti Jozina od 35 g. i Jozina ćer udovica Šima od 71 g. i sin Jozo od 45 g. odveden na pismu Miško Botica, Pera od 10 mj. i nevista doli u pojate i ubiven na Kamenskom, Jozina pa zove svoga druga Jovo, Jovo gle ja. Alaj ti je lepa Anđa a žena Ivana od 20 g. i ćer Ivanova Ana od 5 žena Ana od 33 g. i Jozina ćer Anđa od 9 g. i ćer ja je još ovake okom svomu Iva od 6 g. i sin mu Ivan od 30 miseci...« jim vidio nisam. Nosili su g. i ćer Iva od 30 miseci i brate sve što jim se svidilo sin Silvestar od 5 g. ranjen ozdravio i sada živi, i nevista a žena nima osim što je bilo sakriveno po a po rudi se još poteralo lipe robe Stipanova Šima od 24 g. i njezin sin škrapam. Druga je vojska išla po što su ljudi donosili iz galenterije ovrlju i žuljevu stranu, ali ovi nisu pa su se junački zaodili.

Ante od 2 g.

Sada još svi poginuli ležu po Sada od vamilije Ivana Grgina toliko ubivali i palili. Zapalili su poginula mu je žena Antica od 47 samo dvi kuće u Božića ali su odve- brdu pokopani po graba a govorilo li sa sobom 22 muškića sve s nogu se više puta da će se prinit u šemag. i ćer Iva od 14 g.

Sada od vamilije pok. Martina od 16 do 50 g. pa sve pobili i neke torje da budu skupa na posvećepoginila mu je udovica Šima od 71 iz otoka i groba tako da je ubiveno nom mistu ali se još nije ništa za to učinilo. Misnik je izlazijo više g. i sin Jozo od 45 g. odveden doli svega gori priko 50 ljudi.

U samoj Rudi je tada pobiveno puta i govorio sprovode i govou pojate i ubiven na Kamenskom, Jozina žena Ana od 33 g. i Jozina iz 74 vamilije 268 duša muškića 84 rio da to treba prinit u šematorćer Anđa od 9 g. i ćer mu Iva od 6 a ženski 184, starčadi priko 60 go- je a svake godine na dan pokolja g. i sin mu Ivan od 30 miseci i ne- dina 42 a djece ispod 16 god. 106 a drži i službu za poginule pa narovista Mara ž. Andrije od 44 g. i sin odvedeno na kamensko 83 muški- da dođe dosta. Ali narod je osironjegov Petar od 8 g. i sin Tadija od ća a ranjeno 30 duša i od toga umr- tio pa ne može da napravi grebe i 3 g. i Anđa ćer Joze od 9 g. ranjena lo 8 a ostali ćoravi i nemoćni. ovo prinese svoje mrtve u šematorje i Božidar sin Jozin od 4 g. ranjen, je samo u Rudi. A di je prije toga nego ležu po ogradam ko živine dva dana u docu oko 250 čeljadi, u osim krsta na njima. sada su živi.

Eto dragi moj rode ovo sam ti Sada vamilije Blažićevi pogi- otoku 350 duša, na podima oko 100 duša, u Rožama oko 30 napisao od pokolja a bilo bi toga nila je jozina žena Manda od 62 g. duša, u voštanima oko i više ali di bi stalo. A jopet slabo i sin mu Mirko od 24 g. odveden i 40 duša. Tako je ta voj- tendim pa ne bi ispunta do suda. ubiven na Kamenskom i sin Antin ska četnika i nimaca Napisa sam ti sve što sa imao i znao Jozo od 4 g. i ćer Antina Anđa od 6 što pobila što ranila i umija od pokolja a najskoli od nag. (precrtano: i Iva Bitunjac ž. Antipreko 1500 duša, a šeg Kamberskog sela jer je to naše na ranjena i sada živi, op. T.V.) i ćer najviše ženskadi- pleme i rod a o drugizi komšiluka Antina Ana od 13 g. i ćer Petrova ti ne pišem jer bo Luca od 12 g. i Iva Bitunjača ž. Anbilo dugo. A ako tina ranjena i sada živa. oćeš da znadeš i od Sada od vamilije Šimuna p. Mardrugizi piši pa ću ti ka poginila mu je mater udovica javiti a ti se siti siPera od 62 g. i ćer Pera od 7 miseci rotinje što osta da i žena Šima od 32 g. teško ranjena živa strada i bez pa umrla nakon misec dana i ćer puške i bez noža.

Iva od 3 g. ranjena umrla poslin 4 Primi dragi rode miseca srdačni pozdrav od Sada vamilija Lovre Belova porodice Kate i ujca i ginila mu je žena Iva od 53 g. i sin njegove vamilije i Nikola od 11 g. teško ranjen umro u sviju komšija a najSplitu poslin 8 dana. više od mene tvoga Sada od vamilije p. Ante pogirođaka. nila mu je udovica Manda od 63 g.

Pozdravi svoi njezino se ognjište ugasilo. ju obitelj na iljade »Sve uništili da nije ni pile ostalo« puta.

(Kad pročiSada od vamilije Vrane Šunditaš nemoj iskidat na poginila mu je žena Pera od 66 nego pošalji rodig. i nevista Šima udovica p. Ante jaku Dragi u Mosod 45 g. i njezina ćer Ana od 19 g. i frild.)« ćer Luca od 9 g. i ćer Iva 5 g. i mala Šima ćer Ivana od 14 miseci i nevi- ¦ Župna crkva sv. Martina u Rudi završetak

Dr. Vladimir Lončarević

Ž

ivotopis Velimira Deželića starijeg ili oca, kako ga se naziva, toliko je bogat da ni samo nabrajanje onoga što je za života učinio ne bi stalo i na mnogo veći prostor od ovoga.

Rođen je 21. veljače 1864. u Zagrebu, gdje i umro 7. veljače 1941.

Klasičnu gimnaziju u Zagrebu završio je 1882., a studij medicine započeo u Beču, usporedo pohađajući predavanja iz književnosti i povijesti. Tada je i predsjednik Hrvatskoga akademskog društva »Zvonimir« u Beču. Ondje se 1887. vjenčao s Antonijom rođ. Kontak, s kojom je imao devetero djece.

Napustivši studij, bavi se publicističkim radom. God. 1893. vraća se u Zagreb, gdje na Filozofskom fakultetu upisuje biologiju i 1896. stječe doktorat. God. 1894. zaposlio se u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a od 1911. do 1919. njezin je ravnatelj. Za njegove uprave izgrađena je prva zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

Nakon uspostave Kraljevine SHS premješten je u Zemaljski arhiv, gdje službuje do umirovljenja. »Čovjek vrlo ljubezan i koncilijantan i požrtvovan« (Lj. Maraković), bio je aktivan na širokom polju društvenoga rada. Član je Društva hrvatskih književnika od osnutka 1900., ali je iz njega istupio i sa skupinom književnika osnovao 1913.

Kolo hrvatskih književnika, čiji je predsjednik do 1933., koje će promicati književnost i umjetnost u hrvatskom i kršćanskom duhu. Sudjeluje na Prvome hrvatskom katoličkom sastanku 1900. u Zagrebu te 1913. na Hrvatsko-slovenskom katoličkom sastanku u Ljubljani.

Osnivač je Marijine kongregacije »Maior« 1906. i član katoličkog kluba »Immaculata«. Dvaput je, 1913. i 1919., predsjednik »Pijeva društva« za promicanje katoličkog tiska, te predsjednik I. euharistijskog kongresa u Zagrebu 1923. Prije toga, 1922., odlikovao ga je papa Pio XI. Redom sv. Grgura Velikoga. Od 1921. do smrti bio je potpredsjednik HKD-a sv. Jeronima. Istaknuo se i u humanitarnom radu, postavši 1898. prvim tajnikom društva za pomoć studentima »Hrvatska mensa academica«, a nakon smrti svoga oca Gjure 1907. doživotni je predsjednik društva »Dobrotvor«.

S Emilijem Laszowskim osnovao je 1905. Družbu »Braća hrvatskoga zmaja«, koja je poduzela brojne kulturne pothvate: osnivanje Gradske knjižnice, Muzeja i Arhiva, Družbe za spasavanje (današnja hitna pomoć) i dr.; od nje potječe inicijativa za »Pučko sveučilište«, Etnografski muzej, obilježavanje tisućgodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. te niz drugih akcija, primjerice ekshumacija i prijenos u Zagreb tijela Zrinskog i Frankopana 1919.

Među nemjerljivim zaslugama toga velikog čovjeka za hrvatsku kulturu od osobite je važnosti njegov književni rad. Uz više stručnih rasprava i popularnih članaka iz znanosti i kulture, objavio je brojne životopise znamenitih ljudi, uz ostalo o biskupu Vrhovcu, Gaju, Harambašiću i kardinalu Hauliku, a u leksikonu »Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925«

napisao je 1.114 natuknica! Objavljivao je pjesme (autor je poznatih pjesama »Ljiljane bijeli« i »Kraljice krunice«), novele, crtice, feljtone, kritike. Pjesnička zbirka »Zvuci iz katakomba« (1902.) s pravom je ocijenjena kao »dokument jednog intenzivnog velikog ličnog religioznog doživljaja kod nas« (Lj. Maraković). Sva je hrvatska marijanska svetišta opjevao u zbirci »Kraljica Hrvata«. Veliku popularnost steklo je njegovih devet povijesnih romana, kojima su glavni motivi ljubav prema vjeri i domovini, koji ostadoše »trajan faktor našeg narodnog odgoja« (P. Grgec).

Od 1898. do 1911. uređivao je književni časopis »Prosvjeta«, preteču »Hrvatske prosvjete« (osnovane 1914.), s nakanom da se »proti zarazi naših protukršćanskih struja stvori pozitivno-kršćanska struja u knjizi«. No okupljao je hrvatske pisce bez obzira na njihovo političko i svjetovno naziranje. »Bitno je da svojim prilozima ne vrijeđaju vjerske osjećaje, i to ne samo katolika nego ni pravoslavnih, muslimana i Židova, i da im je suradnja etična uz estetiku.« Iako je stilom i temama bio sljedbenik šenoinskog romantizma, vrlo dobro je osjetio težnje mladog naraštaja katoličkih pisaca. Referat »Katolička beletristika i hrvatske literarne organizacije«, koji je podnio na spomenutom sastanku u Ljubljani, u tome je smislu bio od programatske važnosti. »Mislio sam da je nužno«, zapisao je u svojim rukopisnim sjećanjima, »da se protiv sve više agresivne ateističke i materijalističke struje mora uzdignuti idealistička, bazirajući na pozitivnom kršćanstvu, ne da napada ili da se brani, nego da već samim svojim postojanjem dokaže da je u nizu moderne evolucije književnosti snažna struja i da je jednako, ako ne više, vrijedna kao druge literarne struje«. »Leksikon hrvatskih pisaca« zaključuje o njemu da je svojim dubokim kršćanskim uvjerenjem, domoljubljem, moralnošću, humanizmom i idealizmom Deželić bio više čovjek 19. nego 20. st. (!? str. 171). Deželića međutim upravo te osobine čine trajno modernim. »Sva pitanja, sve probleme rješava kršćanstvo«, rekao je 22. travnja 1922. na svečanoj proslavi 700. obljetnice franjevaca trećoredaca u govoru znakovita naslova »U sunčanom sjaju vječnosti«. »Tko iskreno i odano, uvjereno i živo radi i živi u duhu Kristovu, taj ima raj već na ovom svijetu, a s veseljem gleda u onaj bolji, koji ga čeka.« U to je vjerovao, tako je živio.