32
Glas Koncila broj 33-34 velika gospa 2010.
KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE
TRAGOM SUDSKE PRESUDE U GOSPIĆU IZ G. 1946.
Jakša Čedomil - kršćanski duh književne kritike
Jadna je takva partizanska vojska!
ce od biskupa Mahnića. No upravo je Čedomil kao književni autoritet bio izvjestitelj u sekciji o lijepoj knjizi na Prvom hrvatskom katoličkom sastanku 1900. u Zagrebu kada u završnom izlaganju ističe: »Pošto lijepa knjiga ne može biti bez upliva na ljude, to treba da taj upliv bude uzgojni, a ne razorni, i da bude tako jedno od najuspješnijih sredstava za postignuće viših ciljeva. (...) Književnost, pošto ne može biti bez upliva, ne može a da ne bude ili nemoralna ili moralna. (...) Ali ako književnost ima biti moralna, jer se od morala ne može odijeliti, i jer su književna pitanja uvijek skopčana s moralnima, te Dr. Vladimir Lončarević im nitko ne može izbjeći, gdje će oderna hrvatska knji- tražiti književnost temelj moralu? ževna kritika ima U znanosti ili u vjeri? Kršćanska svoje začetke u vrije- vjera dava temelj moralu. Digneš me ilirskog pokreta, li vjeru, treba tražiti drugdje teali se njezinim istinskim osniva- melj za pravila našeg ponašanja...« čem smatra svećenik književnik Iz takva shvaćanja književnosti, Jakov Čuka, književnim imenom utemeljene na kršćanskom moralu, proizlaze njezine zadaće i cilj. poznat kao Jakša Čedomil. Rođen je 15. srpnja (prema dru- »Cilj je književnosti biti tumačem gima 16. srpnja) 1868. u težačkoj posrednikom najviših aspiraciobitelji u Zaglavu na Dugom oto- ja naše duše.« Stoga lijepa knjiga ku. Nakon završene pučke škole »nije samo za to da nas zabavlja, i gimnazije na talijanskom jeziku već da zabavljajuć nas dovrši i potstudirao je i već 1888. završio bo- puni naš odgoj, započet iskustvom gosloviju. U Rimu studira i dok- i životom. Ne može biti sama sebi torira iz crkvenoga prava 1890, a svrhom, već samo sredstvom nanakon toga je u Zadru zaređen za pretku društva«. Stoga su »knjisvećenika. U zadarskom sjemeni- ževnici malenomu narodu vođe štu poučava hrvatski jezik te slu- i učitelji« - neka se zato »čuvaju ži kao kapelan u crkvi sv. Šimu- egoizma, individualizma i beznana, a potom kod Svete Stošije, da đa; neka se ne iznevjere kršćanskoj bi od 1904. do 1908. bio upravitelj vjeri ni moralu«. Nakon prestanka književnog Nadbiskupske kurije. Od 1894. do 1904. kateheta je na višoj talijan- i publicističkog rada, Čedomil se potpuno posveskoj gimnaziji. Tih je Svećenik Jakša tio svećeničkom zvagodina tajnik Matice dalmatinske te ured- Čedomil odnosno nju. Umro je u Rimu 1. studenoga (prema nik njezina »Glasniizvorno Jakov drugim podacima 2. ka« 1901-1903. Prvu književnu Čuka, književnik je studenoga) 1928, gdje kritiku objavio je 1887. koji s pravom nosi bijaše na službi reku »Narodnom listu«, još za života stečen tora Zavoda sv. Jeronima, koju je obavljao a zatim desetke kritiepitet »osnivača od 1926. Nedvojbeno, ka objavljuje u »Iskri«, naše moderne Jakša Čedomil bijaše »Viencu«, »Novom vieku«, »Nadi«, »Pro- književne kritike«. čovjek duboke misli i profinjena duha. svjeti«, »Glasniku Matice dalmatinske« i drugdje te u ta- Vjerovao je u kulturnu ulogu krlijanskim revijama. Godine 1903, u šćanstva i na tome gajio iskreno naponu intelektualne snage, naglo rodoljublje. »Najbolje je rodoljuprestaje s kritičkim radom, nasta- blje u odgajanju narodnoga duha i vivši pisati samo kulturne i politič- izbjegavanju svega što bi ga moglo ke članke do 1911, otkada nije go- okaljati... Učiti čovjeka da pošteno tovo ništa objavio. U svojoj auto- živi, to je pravo domoljublje. (...) biografiji nije razjasnio prestanak Ne valja zdvajati o budućnosti, već svoga kritičkog rada, pa se o tome čekati ju srčano ili radije spravljati i danas nagađa. Čini se da razloge ju sretnim napornim radom.« Iako poznavatelji njegova rada takvim njegovim odlukama valja tražiti u osjetljivoj naravi i povuče- prepoznaju u njemu utjecaje nenosti, pa je teško doživljavao svaku kih stranih književnika, Čedomil odgodu objavljivanja svoga teksta, je - obrazovan, izvrsno književno uredničku intervenciju ili kritiku potkovan, poznavatelj narodne iz crkvenih struktura. kulture (sam je skupljao i zapisiPolazište njegovih kritika i stu- vao pjesme pod Dugom otoku), dija bila je ocjena umjetničkog ta- »istančana ukusa i postojanosti u lenta pisca, od kojega je međutim prosudbi« (C. Milanja), imajući tražio da u svom radu vodi računa »stvarni visoki osjećaj za umjetničo etičkim momentima i socijalnoj ko vrednovanje djela« (M. Šicel), ulozi knjige. »Nije čovjek učinjen sposoban svome sudu dati uvjerza umjetnost niti je umjetnost ljivu filozofijsku i psihološku podsama sebi svrhom, već je umjet- logu - nedvojbeno izgradio originost stvorena za čovjeka«, pa stoga nalni kritički izraz, nikada ne zata»umjetnost ima postavit sebi druž- jivši katoličku vjeru kao ishodište tvenu svrhu« (1900). svoga rada. Sudovi što ih je iznio o U vrijeme kada se razmahala Kranjčeviću, Đalskome, Hraniloknjiževna polemika između »mla- viću, Kovačiću, Kumičiću, Vojnodih« i »starih«, Čedomil je, kako viću, Nazoru, Begoviću i drugima reče Mate Ujević, »stao zapravo po te o stranim piscima i književnim sredini«. Možda su ga stoga žesto- fenomenima i danas su aktualni i ko napadali ne samo neki »mladi« vrijedni. Stoga taj svećenik knjikoji ga dotada hvališe kao nedvoj- ževnik s pravom nosi još za života beno najspremnijega književnoga stečen epitet »osnivača naše mokritičara nego je doživljavao i kriti- derne književne kritike« (A. Petrake iz katoličkih krugova, primjeri- vić, A. Barac, R. Glavaš).
M
U
tekstu presude svakako je znakovito da se u gotovo svim točkama optužnice govori o »neustanovljenim danima«, da se ne spominje ni jedan jedini svjedok koji bi potvrdio optužbe o špijunaži redovnica, slanju hrane i sanitetskog materijala ustašama, nečovječnom postupanju prema ranjenicima, organiziranju ustaškog napada i dr.
Nikola Bićanić
— Sredinom svibnja ove godine u Zagrebu je u 91. godini preminula redovnica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, članica Provincije Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, s. Hubertina Džimbeg. Prema svjedočenju njezinih redovničkih susestara, cijeli je život nastojala ustrajati u vjernosti Gospodinu prema riječima koje je zapisala u svom životopisu: »Molim dragoga Boga milost da mu ostanem vjerna do smrti.« No, samo su rijetki znali kako je riječ o redovnici koja je u namještenome sudskom procesu nakon Drugoga svjetskog rata u Gospiću s nekoliko drugih redovnica zbog »zločina« u bolnici u Otočcu bila najprije osuđena na smrt, potom na doživotnu robiju, koja je kasnije pretvorena u dvadesetogodišnju, te da je u zatvoru provela sedam godina.
Oni su provodili partijsku zadaću Stoga je dobro prisjetiti se sudske presude Okružnog suda za Liku u Gospiću od 7. veljače 1946, ne samo da se vidi lakoća poslijeratnih komunističkih vlasti kojom su eliminirali sve ideološke neprijatelje, nego da se objelodane i imena i prezimena onih koji su dosljedno provodili partijsku zadaću, za što su, zasigurno, bili nagrađeni i dobili primjerene društvene povlastice. Izvorni dokument presude nalazi se u Državnom arhivu u Gospiću, pod oznakom: HR-DAGS 42, Okružni sud Gospić, iz kojega donosimo najvažnije dijelove: »K. 30/1946-9 PRESUDA U IME NARODA Okružni narodni sud za Liku u Gospiću sastavljenom od Sladović Izidora suca Okružnog suda kao predsjedatelja, Šolaja Milke i Šimunović Nikole kao prisuditelja, te Kućan Marije kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv: Ivasić Julijane-Žarke, Džimbeg Danice, Radošević Lucije i Fostacz Jadvige... donio je Presudu I. optužena IVASIĆ ŽARKA-Julijana, rod. 18. XI. 1908. u Krašiću, kotar Jastrebarsko... II. optužena DŽIMBEG DANICA-Hubertina, rod. 9. I. 1920. u Otoku, kotar Sinj... III. optužena RADOŠEVIĆ LUCIJA-Celestija, rođena 2. V. 1914. u Prnjavoru, kotar Glina... IV. optužena FOSTACZ JADVIGA-Verena, rođena 3. I. 1898. u Ljaskuyki, Poljska... Krive su: ...1) što su neustanovljenih dana u ljetu 1943. godine u Otočcu ustaškim banditima koji su se krili u okolnim šumama Otočca sporazumno slale u više navrata kruha, jaja i ostalu hranu, koju su uzimale iz bolnice, a optužena Ivasić Julijana Žarka još posebno ustaškoj bandi slala i sanitetskog materijala, dakle pomagale naoružane
¦ Sestra Hubertina Džimbeg osuđena je najprije na smrt, pa na doživotni zatvor, pa na 20 godina, od kojih je u zatvoru provela 7 godina
bande, dajući im hranu i sanitetski materijal...«
»S njima su se grlile i ljubile« »2) što su neustanovljenih dana u ljetu 1943. godine u Otočcu sporazumno obavještavale ustaške bandite u šumi o jačini partizanskih garnizona u Otočcu i davale bandi ostale potrebne podatke na temelju kojih su ustaše nenadano 13. rujna 1943. provalili u Otočac, te tom zgodom zapalili mnogo automobila i benzina, ubili nekoliko ljudi i boraca, a zatim se povukli iz Otočca, dakle vršile špijunažu prikupljajući podatke koji su po sadržini bili vojna tajna, te ih predavale fašističkoj banditskoj organizaciji, 3) što su neustanovljenog dana u ljetu 1943. godine u Otočcu sporazumno organizirale i iz partizanske bolnice u Otočcu sporazumno prebacile u šumu među ustaške bandite jednog ranjenog ustašu i domobrana, dakle pomagale naoružane bande, održavajući s njima vezu i čineći im usluge, 4) što su za vrijeme od mjeseca travnja 1943. do dana 13.rujna 1943. u Otočcu, kao bolničarke u bolnici u Otočcu nečovječno postupale sa povjerenim im partizanskim ranjenicima i bolesnicima, ne posvećujući im i ne pružajući im svu potrebnu brigu, njegu i pažnju na koju su po zvanju bile dužne, 5) što su u noći od 13. na 14. rujna 1943. u Otočcu, znajući da će ustaške bande provaliti u Otočac, iste oduševljeno dočekale u bolničkom hodniku, sa njima se grlile i ljubile, te nakon dovršenog pokolja ustaške bandite počastile rakijom i jabukama, te s njima iste noći pobjegle u pravcu Gospića... Toga radi se po čl. 4 toč. 1 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države osuđuju: I. optužena Ivasić Julijana-Žarka na KAZNU SMRTI VJEŠANJEM, te na trajan gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, II. optužena Džimbeg DanicaHubertina na KAZNU SMRTI STRIJELJANJEM... III. optužena Radošević JulijaCelestija na KAZNU SMRTI STRIJELJANJEM...
¦ Preslika »Presude narodnog suda« u Gospiću, kojom su sve redovnice osuđene na smrt
IV. optužena Fostacz Jadviga Verena na KAZNU SMRTI STRIJELJANJEM... Naprotiv se oslobađaju optužbe: II. optužena Džimbeg Danica-Hubertina, III. optužena Radošević Lucija-Celestija i IV. optužena Fostacz Jadviga-Verena: da bi u noći od 13. na 14. rujna 1943. godine u Otočcu ustaške bandite prigodom njihova upada u bolnicu u Otočcu vodile od sobe do sobe i tamo im prokazivale partizanske ranjenike i bolesnike, kojom prilikom su banditi puškama, noževima i ostalim hladnim oružjem na najsvirepiji način izmrcvarili i pobili 12 teško ranjenih drugova boraca.«
Partizanka Šolaja usmrćuje redovnicu U tekstu presude svakako je znakovito da se u gotovo svim točkama optužnice govori o »neustanovljenim danima«, da se ne spominje ni jedan jedini svjedok koji bi potvrdio optužbe o špijunaži, organiziranju ustaškog napada i dr. Osim toga, onako objektivno i nepristrano razmišljajući može se pomisliti da je doista jadna ona vojska, u ovome slučaju partizanska, kojoj »ispred nosa« bolničke redovnice organiziraju vojni napad na nju, i to ne bilo kakav nego velikih razmjera. Malo prije smrti s. Hubertina ipak je nakon dugo godina progovorila o tom »zločinu« i sudskoj presudi po kojoj je strijeljana s. Žarka Ivasić: »Najprije moram reći da smo se prema svim ranjenicima odnosili s podjednakom skrbi, ljubavi i pažnjom, jer je to naš temeljni zavjet koji smo dali samome Gospodinu, pa je ta optužba o nemaru sa svima ostalim potpuno izmišljena. Kad je 8. rujna 1943. kapitulirala Italija partizani su iz Otočca pohitali prema Senju da Talijanima otmu oružje, a to je jedan ranjeni ustaša iskoristio i pobjegao iz bolnice, pa su partizani za to osumnjičili nas časne sestre u bolnici na Humcu i zabranili nam napuštanje bolnice i kretanje po Otočcu. Dakle, mi se uopće nismo smjele ni micati iz bolnice i bili smo pod stalnom prismotrom, a ne da smo slali obavijesti ili nekakvu pomoć ustašama. Nakon nekoliko dana u Otočac su iznenada pod vodstvom Delka Bogdanića provalili ustaše, koji su partizanima uništili oružje i borce. Za taj poraz partizanskim je zapovjednicima trebalo opravdanje i morali su pronaći krivce. Kad su ustaše krenule iz Otočca savjetovali su i nama da se s njima povučemo do Gospića, što smo iz straha i učinile.« S. Hubertina je nakon mukotrpnog i višetjednog probijanja stigla u Zagreb i zaposlila se u duševnoj bolnici u Vrapču. Kad su u svibnju 1945. došli partizani, partizanska doušnica ju je optužila da je surađivala s vlastima NDH pa su ju zatvorili i proveli u zatvor u Sinj, iz Sinja u zatvor u Split, pa brodom u zatvor u Rijeku i konačno u zatvor u Gospić. Suđenje je održano u dvorani Narodnooslobodilačkog odbora Gospić, u kojoj je danas kino »Korzo«, a poslije su te kazne bile ublažene, te je s. Žarki kazna vješanjem zamijenjena kaznom strijeljanjem, a ostalima kazna strijeljanjem zamijenjena je višegodišnjom robijom, sestri Hubertini doživotnom. Šesnaestoga svibnja 1946. s. Žarka je u gospićkom katoličkom groblju strijeljana hicima partizanke Šolaje, a ostale sestre, među njima i sestra Džimbeg, otpremljene su u ženski zatvor u Požegi.