USUSRET DANU SJEĆANJA NA VUKOVAR - ZLOČINI SILOVANJA

Glas Koncila broj 43 23. listopada 2011.

21

USUSRET DANU SJEĆANJA NA VUKOVAR - ZLOČINI SILOVANJA (1)

KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

Brutalnost etnički motiviranih silovanja

Jerolim Malinar - pregalac katoličkog izdavaštva

C

ijela je domoljubna domovinska i izvandomovinska Hrvatska ujedinjena 18. studenoga u Danu sjećanja na žrtvu Vukovara.

Svake se godine tim povodom govori s različitih motrišta o pripremi, agresiji i okupaciji te herojskoj obrani, masovnim ubojstvima, pljačkama i dr. Od ove se godine, zahvaljujući knjizi »Sunčica« u izdanju Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, prvi put otvoreno i argumentirano govori i o zločinima silovanja. Iz te knjige donosimo neka potresna svjedočenja. protiv civilnog stanovništva, svrstava u zločin protiv čovječnosti. Taj zločin nije bio jasno određen, izdvojen i zasebno kvalificiran »per se« u većini državnih zakonodavstava u svijetu, nego se svrstavao ili poistovjećivao s ratnim zločinima. No, Rimskim statutom, usvojenim na diplomatskoj konferenciji u Rimu 17. srpnja 1998, silovanje je postalo zaseban zločin (protiv čovječnosti) koji sve zemlje potpisnice moraju unijeti u svoja kaznena zakonodavstva. Naime, u čl.

7, u kojemu Rimski statut nabraja zločine protiv čovječnosti, doslovce pored ostaloga stoji kako se pod tim zločinom podrazumijeva »mučenje, silovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, prisilna trudnoća, prisilno steriliziranje i svaki drugi oblik seksualnog zlostavljanja«. Budući da je riječ o zločinima silovanja tijekom srpske agresije na Hrvatsku i okupacije njezinih dijelova tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, potrebno je istaknuti da je Hrvatski sabor donio Zakon o potvrđivanju Rimskog statuta međunarodnog kaznenog suda, kojim je osnovan sud u Hagu, 28. ožujka 2001, a Skupština Sr-

svih vlastodržaca ovoga svijeta da konačno dobiju kakvu-takvu moralnu i materijalnu zadovoljštinu.

Dakle, ono što »upada u oči« jest, očekivano, silna brutalnost i bešćutnost koje su na »vlastitoj koži« sve osjetile: »Jedan od njih je određivao koji će redoslijed biti. Tu noć na Olajnici (vukovarsko naselje, op. T. V.) silovalo me njih šestorica. Pri silovanju mučili su me na sve načine, tukli, prijetili, bili perverzni, gurali pivsku bocu... U istom prostoru bila je moja šestogodišnja sestra i osmomjesečna kćerka. One su plakale. Sestra je sa šest godina bila svjesnija i šuteći je plakala, a moja osmomjesečna kćerkica gladna, uznemirena, jako je plakala. Na to je jedan iznerviran na nju bacio vojničku jaknu da je ušutka. Nisam mogla ništa učiniti, mislila sam da su je ugušili. Tu sam bila zatočena nekoliko dana i sve te dane sve se ponavljalo« (Svjedočenje br. I, str. 31).

Viknuo je: »Neće ti to pomoći!«

Iz sljedećeg iskaza posebno treba zapamtiti da su zarobljene žene silovane i po zatvorima u Srbiji: »Tu su — »Trideset tisuća osoba bilo je zatonas držali tri dana, a onda prebacili u čeno u srpskim koncentracijskim lologor Srijemska Mitrovica. Mene su tu gorima, od čega je bilo tri tisuće žena odvojili i stavili u samicu. Ubrzo nai pet stotina djece. Upitamo li se ikakon dolaska odveli su me u Beograd da kako i koliko su stradale zatočene na saslušanje. Prvo silovanje dogodižene za vrijeme velikosrpske agresije lo se tijekom noći kada su zatvorski 1991. godine? One su također nečije čuvari u moju prostoriju pustili četiri bake, majke, sestre, supruge i djeca. zatvorenika osuđena za razna kazneZastrašujuća je činjenica da je najna djela... Ta silovanja odvijala su se u mlađa silovana djevojčica imala tek kontinuitetu svaku noć za 6 godina, a najstarija je žena »Silovali su me cijelo vrijeme trudnoće. vrijeme zatočeništva u lobila baka od 80 godina. Zar taj podatak nikome ne sme- Prijevremeno sam se porodila u ćeliji na podu goru, i izvodili su ih na sve ta, nikomu ne ostavlja osje- gdje sam bila zatočena. Sjećam se da su ušli načine na koje su se dosjetili u bolesnim umovima. ćaj boli i gorčine? Zašto je to U tim bestijalnim silovatabu-tema za sve one koji se čuvari i pokupili nedonošče. Nalazila sam se u potpunom rastrojstvu i depresiji, nije mi njima došlo je i do začeća; bave zaštitom ljudskih prava, kada sam bila u odmakloj humanitarnim organizacijajasno što se dalje događalo.« trudnoći, više od šest mjema, državnom odvjetništvu, pravosuđu i ostalim državnim in- bije također usvojila Zakon o suradnji seci, došlo je do spontanog poroda. stitucijama?« - šokantno odzvanjaju s Međunarodnim krivičnim sudom Silovali su me cijelo vrijeme trudnoriječi Danijela Rehaka u predgovoru 31. kolovoza 2009. Zanimljivo je kako će. Prijevremeno sam se porodila u nedavno predstavljene knjige »Sun- se još uvijek vode rasprave, kada je ri- ćeliji na podu gdje sam bila zatočena. čica« (Hrvatsko društvo logoraša srp- ječ o međunarodnom humanitarnom Sjećam se da su ušli čuvari i pokupili skih koncentracijskih logora, Zagreb, pravu, je li silovanje, unatoč tome što nedonošče. Nalazila sam se u potpu2011, str. 17-18). Šokantne su ne samo se dogodilo u agresiji, osvajanju i nom rastrojstvu i depresiji, nije mi zbog zastrašujućeg podatka o dobnoj okupaciji gradova i sela, zločin protiv jasno što se dalje događalo. Odvezli razlici između najmlađe silovane dje- žena, na čemu posebno insistiraju su me u civilnu bolnicu u Srijemskoj vojčice i najstarije silovane bake, nego feminističke udruge, ili zločin pro- Mitrovici, tu su me liječili tri dana. i zbog činjenice da se o tome u hrvat- tiv nacije i zajednice. Takve dvojbe o Dok sam se nalazila u bolničkoj sobi, skoj javnosti svih ovih godina šutjelo, sustavnim, pojedinačnim i skupnim, bila sam policijskim lisicama vezana iako su hrvatske vlasti, tj. mjerodavne silovanjima u »hrvatskome slučaju« za krevet, a pred vratima je stajao državne ustanove znale za mnoštvo nema, jer doslovce svi primjeri potvr- stražar. Vratili su me natrag u kaznislučajeva, što je jasno iz samih svje- đuju da su silovanja isključivo etnički onicu u kojoj sam bila do razmjene« dočenja žrtava. Teško je pouzdano motivirana - dubokom mržnjom pro- (Svjedočenje br. IX, str. 106). »Strgnuli su s mene robu i ja sam odgonetnuti je li riječ o pritiscima tiv hrvatskog naroda. u trenutku ostala gola, strgao mi je međunarodne zajednice kako se ne bi šal s očiju, ali ja nisam ništa u taj trestvorila još jedna »neuralgična točka« Postaje križnoga puta hrvatskih nutak vidjela. Odmah mi je prekrio na prostorima nekadašnje Jugoslavi- žena je, ili je šutnja sastavni dio strategije Knjižica »Sunčica« je zbirka svje- lice, povezao šal i rekao: ‘Nemoj da hrvatske političke elite koja u nasto- dočenja četrnaest žena, najvećim di- ti padne na pamet da ikoga vidiš.’ janju da bude predvodnik i primjer u jelom iz Vukovara, ali i okolnih mje- Jedan je imao crnogorski naglasak, regiji ničim ne želi narušavati dobro- sta, koja i nisu za čitanje za svaku dob, stalno su ga zvali da dođe, govorili susjedske odnose, ili, jednostavno, u psihu i razum jer su jeziva, potresna, su: ‘Ima nas dvadeset, ima nas četrkrizi državnoga proračuna želi izbjeći stravična, nevjerojatna i nepojmljiva, deset.’ Nemam predodžbu koliko ih još jedan novi izdatak - materijalno pa su stoga i namjerno izostavljeni me silovalo i radilo razne perverzinaknadu štete žrtava, ili je, možda, neki opisi i detalji. Nažalost, ona su je... Gušila sam se nemoćna. Jedan nešto drugo? Kako god bilo, svakako se dogodila i svaka je, razumije se, po- je prijetio, ako ne bude zadovoljen su na nedavnom predstavljanju knji- tresna priča za sebe, ali sva imaju neke da će me ubiti... Navukli su na mene ge »Sunčica« u Novinarskome domu zajedničke niti i obilježja. Stoga će is- nešto robe i dvojica su me odvuu Zagrebu bile znakovito prazne sto- povijesti biti sabrane oko njih i neće kli u vrt, opet zavezanih očiju. Na lice rezervirane za predsjednika Re- biti iznijete po objavljenom redoslije- trenutak su mi pustili ruke i ja sam publike, Vlade i Sabora, ali i državnog du, a čitatelji kroz četrnaest svjedoče- pomislila da će sada pucati u mene. odvjetnika, brojnih udruga za zaštitu nja mogu krenuti na četrnaest postaja Stavila sam u džep ruku u kojoj sam ljudskih prava... križnoga puta, ne samo vukovarskih imala krunicu, kada je vidio da nežena nego i mnoštva bezimenih, po- što uzimam iz džepa, uhvatio me Silovanje - zločin protiv čovječnosti niženih i obespravljenih hrvatskih za ruku, istresao krunicu i viknuo: Dobro je samo ukratko podsjetiti žena diljem Hrvatske koje su stigle do ‘Neće ti to pomoći!’« (Svjedočenje kako se danas silovanje, kao dio ši- Kalvarije. Za njih treba moliti, s njima br. VI, str. 78-79). reg ili sustavnog napada usmjerenog suosjećati i učiniti sve bez straha od Nastavlja se Tomislav Vuković

Vladimir Lončarević

V

eliku ulogu u razvoju katoličke knjige i kulture uopće imali su katolički izdavači, među kojima se uz Antuna Scholza s početka stoljeća, posebno istaknuo prvak katoličkog izdavaštva tridesetih godina 20. st. Jerolim Malinar.

Rođen je 30. rujna 1897. godine u goranskom mjestu Vrata, nedaleko od Fužina. Bio je osamnaesto, posljednje dijete u obitelji. Nakon završetka pučke škole počeo je učiti za elektrostrojara u mlinu u susjednim tada je najmodernije opremljena u Fužinama. Zatim ga je majka 1913. gradu Zagrebu.

Prvih dana stvaranja NDHdovela u Zagreb na naukovanje u školu Državnih željeznica u Zagre- a ponuđene su mu neke političbu, gdje se nakon završetka školova- ke funkcije u ustaškom pokretu i u državnoj vlasti, no on to odbija, nja zapošljava kao elektrostrojar.

Već tada vrlo je aktivan član ka- obavljajući samo službu pobočnika toličkih organizacija. Prvo, 1919, po- u socijalnoj skrbi zapadnog dijela staje član Hrvatskog omladinskog Zagreba. Budući da je bio numizkatoličkog društva »Kačić«, no već matičar te je posjedovao i najveću početkom 1920. sam osniva katolič- zbirku odlikovanja i medalja u Zako djetićko društvo »Eckert«, pa u grebu i u Hrvatskoj, surađuje s visozgradi Svetog Josipa na Pejačevićevu kim časnicima iz Hrvatskog domo(danas Britanskom) trgu br. 15 orga- branstva koji su radili na pripremi nizira prihvat i prenoćište za kato- hrvatskih odlikovanja i medalja, što ličku mladež (šegrte i kalfe) koja je će ga poslije uključiti u organizaciju dolazila iz provincije da bi nauko- puča Vokić-Lorković. Malinar je uz vala u Zagrebu. Nakon odsluženja to prikupljao i stručnu literaturu o vojnog roka u Karlovcu 1920. i 1921. odlikovanjima i pravio svoje bilješke o njima. Njegoaktivno se uključuje u va knjižica »Hrvatska rad Orlovske organizaMalinarova odlikovanja« tiskana cije unutar tada još jeizdanja, uvijek je kao poseban otisak dinstvenog Hrvatskog ukusno, upravo katoličkog godišnjaka katoličkog pokreta.

Budući da je imao veumjetnički opre- Danice za 1943. godiliku sposobnost orgamljena, ostadoše nu. Istodobno je radio na pripremi opsežniniziranja i povezivanja istomišljenika, a u međutim budućim je knjige o hrvatskim naraštajima odlikovanjima (koja je radu je bio neumoran i neobično savjestan, grafičara na uzor, a zbog ratnih i zatim poratnih okolnosti ostala već 1921. odgovorni je urednik glasila hrvat- ljubiteljima knjige u rukopisu). kao osobit, često Uvijek socijalno ske katoličke mladeosjetljiv, i sada, tiježi »Mladost«, koje je raritetan primjer kom rata, svu je svoimalo uredništvo na tiskarskoga umije- ju energiju, zapustivši Kaptolu 27. Tajnik je ća. On sam pak vođenje tvrtke, posveHrvatskog katoličkog tio spašavanju ugrožeomladinskog saveza postade svjedok nih ljudi bez obzira na od njegova osnivanja vjere i primjer njihove političke stau kolovozu 1922. godine (također sa sjedi- najpožrtvovnijeg vove, vjeroispovijest i štem na Kaptolu 27), katoličkog aposto- uvjerenja. Stoga ubrzo do njega stižu upodok je predsjednik bio lata riječi. zorenja i prijetnje od bl. Ivan Merz. Potkraj 1923. kao najbliži Merzov suradnik nekih u vrhovima tadašnje vlasti. sudjeluje u osnivanju i organiziranju Nije se međutim dao pokolebati.

Hrvatskog orlovskog saveza i posta- Neposredno prije ulaska partizaje njegov tajnik. Sudjeluje na orlov- na u Zagreb njegov prijatelj Vikskim sletovima, na hodočašćima te tor Kmoniček, komunist, koji ga u nizu raznih orlovskih povorka. je zbog njegova plemenita postuPreuzima upravu »Hrvatskih seljač- panja cijenio, moli ga da se skloni kih novina« i »Narodne politike«, kod njega, znajući što će se dogodičlan je redakcije »Katoličkog lista«. ti nakon preokreta. No, Malinar je U katoličkom tisku objavljuje niz odbio tu prijateljsku ponudu jer je tekstova o organizaciji i radu kato- vjerovao da će moći svakome doličkih društava u Hrvatskoj. Njegovi kazati svoju nedužnost. Međutim, članci u to vrijeme bili su većinom nakon ulaska u Zagreb partizani su posvećeni bolesnima, invalidima ga uhitili. Supruga Vlasta nastojala i siromašnima. Ujedno je, prema je osloboditi ga (njezin brat bio je u svojim mogućnostima, materijalno partizanima), no nije uspjela. Malipomogao svakom tko mu se osob- nar je odveden u zarobljenički logor no obratio. To je vidljivo iz velikog na Kanalu. Osuđen je smrt strijeljabroja sačuvanih pisama i zahvala njem i trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava te na upućenih njemu osobno.

Godine 1927. vjenčao se s Vla- konfiskaciju imovine. Presuda je stom Jesensky, s kojom je imao pe- izvršena 15. srpnja 1945, o čemu je toro djece. Odlučuju otvoriti knjigo- obitelj obaviještena tek 10. rujna od vešku radnju u suterenu Djetićkog Vojnog suda Komande grada. Podoma, koji je bio osnovao, a zatim u kopan je na nepoznatom mjestu.

Malinarova izdanja, uvijek ukuzgradi Svetog Jeronima na Trgu kralja Tomislava 21. Godine 1940. seli sno, upravo umjetnički opremljesvoju knjigovešku radnju u veći pro- na, ostadoše međutim budućim stor u Trenkovu 1. Tada osim izdanja naraštajima grafičara na uzor, a ljuknjiga Družbe Isusove i Društva sv. biteljima knjige kao osobit, često Jeronima preuzima uvezivanje i zla- raritetan primjer tiskarskoga umitotisak »Hrvatske enciklopedije« i jeća. On sam pak postade svjedok »Hrvatske omladinske enciklope- vjere i primjer najpožrtvovnijeg dije«. Njegova knjigoveška radnja katoličkog apostolata riječi.

Glas Koncila broj 44 30. listopada 2011.

25

USUSRET DANU SJEĆANJA NA VUKOVAR - ZLOČINI SILOVANJA (2)

KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

Djeca - česti »adut« silovatelja

Ante Evetović Miroljub »hrvatskoga roda pjesnik i svećenik«

C

ijela je domoljubna domovinska i izvandomovinska Hrvatska ujedinjena 18. studenoga u Danu sjećanja na žrtvu Vukovara.

Svake se godine tim povodom govori s različitih motrišta o pripremi, agresiji i okupaciji, te herojskoj obrani, masovnim ubojstvima, pljačkama i dr. Od ove se godine zahvaljujući knjizi »Sunčica« u izdanju Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, prvi put otvoreno i argumentirano govori i o zločinima silovanja, iz koje donosimo neka potresna svjedočenja.

Tomislav Vuković

— »Mi govorimo ono što bi svi trebali znati, ali nažalost o tome se ne govori ili se sluša bez zanimanja ili bezvoljno, a to je Žena - žrtva rata, nepriznata, nezaštićena, omalovažena, ismijana i napuštena« - konstatira i upozorava Danijel Rehak u predgovoru knjige »Sunčica« (Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, Zagreb, 2011, str. 16).

Dvije bombe i kalašnjikov na stolu

pokuša ući. Moja svekrva je stajala odmah iznad ulaza u podrum s mojom kćerkom na ruci. Nakon što me silovao, pozvao je vojnika koji je držao stražu da učini isto. Zamijenio ga je, uzeo pušku i stajao na ulazu dok me drugi vojnik silovao. Molila sam ih da to ne rade, nisam mogla ništa učiniti, njih dvojica su bili naoružani, prijetili su da će mi ubiti dijete, dvorište je bilo puno vojnika, bila sam bespomoćna...

Nakon nekog vremena pustili su nas u dvorište i mi smo razmišljali gdje da krenemo, pomišljali smo na izlaz prema Dunavu. Nismo mogli jer su bili na cijelom području. Otišle smo u kuću jedne srpske obitelji.

Nakon nekog vremena vratili su se po nas, potrpali u traktorske prikolice i odvezli prema Negoslavcima.

Tada sam čula da su osobu koja me silovala zvali kapetan Boro. U Negoslavcima su odvojili nas žene od muškaraca i smjestili u jednu srpsku kuću. Odatle su nas vodili na ispitivanje, pokazivali su slike naših muških mještana da im kažemo tko je što po dužnosti u obrani. U kući u kojoj su nas smjestili ponovno je došao isti taj kapetan Boro, ispitivao je svekrvu u jednoj od soba, bojala sam se što se događa sa svekrvom i kćerkom, ušla sam u tu sobu. Svekrvu je s malom pustio van, a mene je uz prijetnje da će ih ubiti ponovno

vratiti u našu kuću. Bila sam uplakana i bojala sam se da me roditelji takvu vide... Poslije te noći, nakon par dana opet je došao i rekao mojoj majci da će je ubiti, prvo nju, onda oca, pa sina i zeta, a kako je mislio da sam ja njihova snaha, rekao je: ‘Snahu ću ostaviti sebi za zadovoljstvo’« (Svjedočenje br. III. str. 48). »Bili smo zatočeni u kasarni JNA. S vrata su ušli u prostoriju s papirićem u ruci, pročitali ime i prezime i moraš ići. Pročitali su moje ime.

Pitala sam gdje idem, odgovorio je: ‘Ne pitaj!’ Iz te zgrade po mraku su me odveli u drugu neku prostoriju, znam da su me vodili po stepenicama na kat. Uveo me u sobu u kojoj nije bilo ništa, samo deka na podu.

Kada me uveo gurajući u prostoriju, odmah je naredio da se skinem i čekam. Stajala sam tako u toj mračnoj hladnoj sobi dok nije ušao prvi koji me bacio na pod i silovao, nakon njega drugi, treći. Tu noć silovalo me njih pet. Nakon toga vratili su me opet među ostale zatvorenike, uz prijetnju da ništa ne govorim.

Sutradan su me opet pozvali, odveli u onu prostoriju i tu noć su me silovala trojica. Nikoga nisam poznavala, bio je mrkli mrak i nikoga nisam ni vidjela... Svaku noć su tako dolazili po mene sve do 29. XI. 1991. g. kada su nas desetak odvezli u Srijemsku Mitrovicu u kaznenopopravni dom« (Svjedočenje br. IV, str. 56-57).

O ženi - žrtvi rata izvrgnutoj zapanjujućoj brutalnosti govore svjedočenja silovanih: »U tom podrumu smo se zadržali do 1. XI, a onda smo prešli kod druge strine u njezin stan na Petrovoj gori... Jednu večer u veljači nismo imali struje, gorile su svijeće, djeca su spavala u drugoj sobi, na vratima je netko lupao. Mi smo morali uvijek otvoriti kada je netko lupao. Strina je otvorila vrata, ja sam već bila u krevetu. Tražili su rakije, cigarete, nismo imali i nismo im mogli dati. Na stol su stavili dvije bombe i kalašnjikov i rekli: ‘Sada će »Pregled« da ne bi rodila ustašu jedan s jednom, a drugi s drugom’, ili će to oni riješiti na način kako »Deda je rekao da nas dvoje ideoni znaju ako ne budemo pristale. mo u Petrovce, na što su oni rekli: Bojala sam se za kćer da njoj neće ‘Ona ne ide nikuda.’ Dedu su strnešto napraviti ako ne pristanem, pali u zatvor kod Veleprometa uz otišla sam s njim u sobu i rekla mu povike da je ustaša, a mene ponovda imam menstruaciju, na Stajala sam tako u toj mračnoj hladnoj sobi no odveli na ispitivanje, da što mi je odgovorio da nije provjere jesam li razmislila dok nije ušao prvi koji me bacio na pod i gadljiv. Kad je bio gotov, otihoću li im priznati da sam silovao, nakon njega drugi, treći. Tu noć šao je u kupaonicu oprati se, snajperist. Rekli su da moa u sobu je došao drugi koji ram još ostati jer mi je muž silovalo me njih pet. je dotada bio sa strinom. Bio ustaša i kako sam se ja moje gadljiv i... Za to vrijeme onaj je silovao. Nakon par dana naredili su gla udati za ustašu, i da moram u silovao moju strinu« (Svjedočenje nam da idemo na igralište, odakle kućni pritvor i da će me pregledasu nas odvezli kamionima u Šid« ti da li sam trudna da ne bi rodila XIII, str. 148).

Monstrumi ljudskoga obličja si- (Svjedočenje br. II, str. 40-41). ustašu. Naredili su da stavim bilovali su hrvatske i druge nesrpjelu traku na vrata kuće u koju su ske majke prijeteći da će im pobiti »Svaku su noć tako dolazili po nas smjestili. Tu sam bila zatočebližnje, pri čemu su ima djeca bila mene« na uz Srbe koji su bili smješteni u najčešći »adut«: »Prisilili su svekra Iste su strahote proživljavale i toj kući... Drugi put kada je došao i susjeda da legnu na pod. Pitali su sve druge žrtve: »Odveo me u su- istjerao je Srbe koji su isto stanovaima li još koga u podrumu i poslali sjednu prostoriju u dvorištu. Bila je li u toj kući i oni su morali biti vani me da idem prva unutra da pogle- to prostorija u kojoj sam živjela sa dok me silovao« (Svjedočenje br. daju. Za mnom su išli dva vojnika. suprugom i sinom. Prisilio me da VII, str. 88-89).

Jedan mi je naredio da presložim se svučem i da legnem, prijeteći da »Svakodnevno su dolazili drugi madrace da se uvjere ima li netko šutim i da ne smijem vikati. ‘Šuti, ne vojnici. Jedan dan jedan od vojnika je sakriven. Uz to mi je naredio da se smiješ vikati, znaš da imaš sina’, bila zatražio da ja idem prati veš u njegoskinem. Odbila sam, na što je on je njegova prijetnja. Ne znam koliko voj kući. Odvezao me kaminom na sam potrgao odjeću s mene. Bacio je trajalo, meni se činilo vječnost. Petrovu goru (vukovarsko naselje, me na madrace i silovao, za to vri- Nakon toga je otišao i mene osta- op. T. V.) u njegovu kuću. Njegova jeme na ulazu stajao je drugi vojnik vio u toj kući. Nisam imala snage žena i kćer bili su u Srbiji. Nakon što i imao uperenu pušku ako netko izaći iz te prostorije, nisam se mogla sam mu oprala veš, naredio mi je da se okupam, tražio je da se skinem.

Molila sam ga i preklinjala da me ne dira i da me ostavi. Učinio je ono što je on htio. Vratio me natrag u kuću u kojoj su me zatočili uz prijetnju da ili ću biti s njim ili će dovesti drugih deset koji će raditi što hoće, a onda me ubiti. Rekao je da će mu drugi dan ići veš prati jedna od dvije druge Hrvatice koje su bile također zatočene. Kad su me odveli, ispričala sam ženama što se dogodilo, vrištala sam i povraćala. Nakon toga su dolazili drugi vojnici i odvodili me u drugu srpsku kuću na silovanje. Sve je to trajalo do pada grada 18. XI. 1991« (Svjedočenje br. VIII, str. 98-99). ¦ Prazne stolice državnih dužnosnika, političke elite i udruga za zaštitu ljudskih prava na Nastavlja se predstavljanju knjige, najbolje govore o njihovu odnosu prema silovanim ženama

starijem Zmaju. On je dakle prije svega angažirani pjesnik: »Hrvatskoga roda ja sam pjesnik i svećenik Božijeg oltara«, određuje sebe u pjesmi »Moje zvanje«. Prvotno se hvata rodoljubne i vjerske motivike, koje često veže u jedinstven sadržaj, kako možemo vidjeti u pjesmi »Molitva«. »Ljubi, Bože, rod moj / i njega poštedi / On će vjeran biti / Tvojoj zapovijedi // Ti udieli, što mu /Svit dati ne može, / Neka se Bunjevci / Slože i umnože.« Slično tomu nalazimo i u pjeVladimir Lončarević smama kristovske motivike, primjerice u pjesmi »On uskrsnu kako to je gradišćanskim Hr- reče...«, iz koje donosimo prvu i tri vatima bio Mate Meršić posljednje kitice: »On uskrsnu kako Miloradić, na svoj je način reče / Iz trodnevnog groba svoga; / bačkim Hrvatima bio sveće- Na utjehu, na veselje / Čovječanstva nik, pjesnik i kulturni radnik Ante žalostnoga. // (...) Spomen tvoga uskrsnuća / Mi slavimo Božji sine!

Evetović Miroljub.

Nedvojbeno, prvi lik preporoda / Al sa vrućom molbom, željom, te »male, ali fine« grane hrvatsko- / Da i drugo skoro sine! // Moga ga naroda, kako kaže pjesma, bio je roda slava stara / Još u starom grobiskup Ivan Antunović (1815-1888), bu leži; / A nepravda, kleta, zloba / koji je probudio nacionalnu svijest Na njemu još kamen teži. // Odvali u prekodravskih i prekodunavskih ga Gospodine! / Moj te narod moli Hrvata. No prvi koji je taj duh na- vruće;/ Nek osvane željkovano / cionalnog preporoda umjetnički Ovo drugo uskrsnuće.« Takav ton snažnije prenio na književno polje nalazimo i u božićnoj pjesmi »Dobijaše baš Evetović Miroljub, koji je bro došo...«, gdje u posljednjoj kitici po majci bio u rodu s Biskupom, a pjeva: »Dobro došo s nebeske visikoji će mu uliti ljubav prema knjizi, ne / Na svit ovaj slavni Božji sine! / Pa razširi samosvist, slobodu / I u rodu i zavičaju.

Rođen 12. lipnja 1862. u Bačkom mojem bunjevačkom rodu.« Dio njegova pjesništva izrazito Aljmašu u Mađarskoj u obitelji s četrnaestero djece, bio je mladi Franjo je religiozno obojen. Uznosito hiEvetović kao gojenac biskupa An- mnički znade zapjevati Bogu: »Vitunovića nakon pučke Bijaše Miroljub dim te, tajni Bože, / U sunca sjaju, / U kapi biškole u Aljmašu 18681872. upućen u gimna- pjesnik budničko- ser-rose, / na lista kraju. / Kad vjetrić miris cvieziju, koju je pohađao ga nadahnuća, kod isusovaca u Kaloči kadšto patetičan, ća / raznosi svietom, / Čudit se moram / tvood 1872. do 1878. Stuno nerijetko i jem Imenu svetom. // pa zatim u franjevački Slušam li, kako potok / red Provincije sv. Ivana autentično hiTiho žubori, / Kako se Kapistrana i prima remničkog uzleta pjesma ptica / u šumi dovničko ime Ante. Filozofiju po jednu aka- riječi, koje kleše u ori, / Gledam li rujnu pravilne stihove ružu, / ljubicu plavu, / demsku godinu studira u Vukovaru i Du- najčešće »ženskih Sve, sve na tvoju samo / Sjeća me slavu.« Ima u nafeldvaru od 1879. do rima« (podudara- nj i pejzažne lirike, pje1881, a teologiju u Baji nje u dvama sama posvećenih majci od 1881. do 1885., kada i sestri (jedinoj među je zaređen za svećenislogovima). ka. Prvo je lektor filoSnažna zanosa, trinaestero braće!). Iz vjerničke vizure pjeva zofije u Dunafeldvaru uvijek gleda i o općeljudskim i so(1885-1888) te crkvenog prava i povijesti u pobuditi zavičaj- cijalnim temama, prije Baji (1888-1897), gdje no-rodoljubni žar svega o siromaštvu, ali i o ljepoti rada, poglavito je potom do 1899. bio gvardijan franjevačkog u svoga naroda, ne seljačkog.

Bijaše Miroljub pjesamostana. Nakon što zaboravivši ni šire, je istupio iz redovniš- slavenske obzore. snik budničkoga nadahnuća, kadšto patetva, kratko je kapelan u Egeregu i Valpovu, a od 1902. žu- tičan, no nerijetko i autentično hipnik je Veliškovcima u Slavoniji, mničkog uzleta riječi, koje kleše u zatim u Harkanovcima od 1904. do pravilne stihove najčešće »ženskih 1911. te otada u Valpovu, gdje je žu- rima« (podudaranje u dvama slogopnikovao do smrti 24. veljače 1921. vima). Snažna zanosa, uvijek gleda Pjesmama se mladi Evetović ja- pobuditi zavičajno-rodoljubni žar vio 1884. u »Nevenu«, uzevši pje- u svoga naroda, ne zaboravivši ni sničko ime Miroljub. Javljat će se šire, slavenske obzore. Cijenjenom otada u raznim listovima i časopi- zbog svoga predanog rada za nasima: »Viencu«, »Subotičkim novi- rodno dobro, Meštrović mu je nanama«, »Subotičkoj Danici«, »Hr- činio spomenik, postavljen 1936. vatskom braniku«, »Narodnoj obra- kod subotičke katedrale, ali ga mani«, »Hrvatskom kolu«, »Prosvje- đarske vlasti nakon okupacije tog ti«, »Glasniku biskupija Bosanske dijela Bačke ukloniše 1941., da bi, i Sriemske«, »Hrvatskoj obrani«, u kako se navodi, spomenik nedavnekim zbornicima i drugdje. Obja- no bio vraćen. Njegovim imenom vio je 1908. u Harkanovcima zbir- nazvana je Ustanova za kulturne ku »Sretni i nujni časi«. Iako pjeva djelatnosti u Valpovu te kulturnou doba razvoja i mijena realizma, umjetničko društvo u Veliškovcimoderne i ekspresionizma, on je ma. Bit će nagodinu prigoda obiljepjesnik ponajprije romantičarskog žiti 150. obljetnicu njegova rođenja osjećaja, stilski srodan Hraniloviću - svečano, nadamo se, što je taj velii Harambašiću, a od srpskih suvre- ki rodoljub i preporoditelj hrvatske menika čiji je rad poznavao nešto pisane riječi u Bačkoj i zaslužio!

Š

Glas Koncila broj 45 6. studenoga 2011.

21

USUSRET DANU SJEĆANJA NA VUKOVAR - ZLOČINI SILOVANJA (3)

KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

Zločinci - susjedi, znanci, kolege...

Josip Andrić - za duhovnu homogenizaciju hrvatskog naroda

C

M

ijela je domoljubna domovinska i izvandomovinska Hrvatska ujedinjena 18. studenoga u Danu sjećanja na žrtvu Vukovara. Svake se godine tim povodom govori s različitih motrišta o pripremi, agresiji i okupaciji te herojskoj obrani, masovnim ubojstvima, pljačkama i drugom. Od ove se godine, zahvaljujući knjizi »Sunčica« u izdanju Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, prvi put otvoreno i argumentirano govori i o zločinima silovanja; iz te knjige donosimo neka potresna svjedočenja.

¦ Žrtve su izjavile da su ih dr. Vojislav Stanimirović, Slavko Dokmanović i Goran Hadžić (slijeva nadesno) pljuvali i ponižavali

njih bio je Curnić, a drugi Dragutin Hajdu, kako s puškom na ramenu i nožem u ruci tuku i sijeku mladića kojem sam na rukavu vidjela hrvatski grb. Bio je to mladi Rajković čija je majka Srpkinja i nalazila se s nama u skladištu... Stigao je jedan četnik Tomislav Vuković pod imenom Žmigo, tako su ga zvali, izveo me iz kuće, susreli smo Iliju — »Dvadeset godina poslije, istiniMacuru. Žmigi sam rekla da ga potim svjedočenjem stradanja upozoznam jer sam očekivala bilo koji spas. ravamo da se ratni zločin dogodio, Macura se napravio da me ne pozna i da počinitelj nije kažnjen i da žrtvaprošao je pokraj mene« (Svjedočenje ma nije naknađena šteta. O zločinu br. V, str. 64-65). se udruženo šuti. Žene su same u Teško je pojmljiva sadistička mučnini proživljenoga. Zločinci su okrutnost žena, među kojima se tu među nama. Dvadeset godina pospomenuta sučeva kćerka, čini se, slije slobodna i samostalna Hrvatska posebno isticala, o čemu je svjedonema opravdanja za prešućivanje čilo nekoliko žena: »Odveo me do agresorskih zločina«, istaknuto je u jednoga četničkog štaba kod glavnog tekstu: »Zbog žrtava upozoravamo« kojeg su zvali Kameni, znam ga pod (»Sunčica», Hrvatsko društvo logoprezimenom Lančužanin, bio je moj raša srpskih koncentracijskih logora, susjed... Opet je na ulazu u stolariju Zagreb, 2011, str. 10), koji pomalo stajala Slađana Korda i nogom me zbunjuje i unosi nemir jer, po tim šutnula u jednu sobu koju su zvali riječima, »zločinci su tu među nama«. 'soba smrti', u kojoj su bili pretučeni O čemu je zapravo riječ, ima li u muškarci. Bila sam jedina žena. U tu tome istine i kako je to moguće? su sobu ulazila po četvorica četnika »Cijelu me noć maltretirao i tukli, premlaćivali, mučili sajlama i silovao« vežući ruke. Ljudi su povraćali krv.

Iz te sobe izveli su i ubili Karla Ceka, Pored brutalnosti srpskih vojnika, matičara Martina i njegova sina, oviz Srbije i Hrvatske, vojnih i paravojdje su ubili puno ljudi« (Svjedočenje nih, kroz svjedočenja silovanih žena provlači se i činjenica, koja se nikako br. V, str. 65-66). »Tukli su me, ispine smije zanemariti - riječ je o zlotivali, bilo što krivo, po njima, kažeš, čincima, manje ili više oni udaraju. Posebno me »U krugu su bili domaći Vukovarci četnici koji su tukla Slađana, tako su je poznatim osobama: dojučerašnjim susjedima, nas vrijeđali, ponižavali, govorili da smo krivi za zvali« (Svjedočenje br. kolegama s radnih mje4, str. 56). sta, znancima iz ulice, rat. Jedan dan Stanimirović, Dokmanović i Hadžić, Neka imena koja spokafića, sportskih terena, došli su u krug vojarne, pljuvali su nas i govorili da minju žrtve kasnije su školskih klupa. postala poznata u daleko je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele.« Naime, žrtve govore širim razmjerima: »Na o četiri skupine osoba: nepoznati- li neke slike na kojima sam trebala paleti sam ugledala odbačenu moju ma čiji je identitet do danas ostao prepoznati počinitelje. Kako je već torbu, ponadala sam se da ću naći još nepoznanica, nepoznatima čiji je bila značajna vremenska razlika, ni- nešto u njoj. Vukovarac Milić izdeidentitet kasnije stjecajem različitih sam na slikama nikog prepoznala, ali rao se na mene što moja torba radi okolnosti otkriven, djelomično po- sam počinitelja prepoznala na slici u tamo, danas on radi u vukovarskoj znatima za koje žrtve govore da su novinama. Bila je vijest o odlikovani- obrazovnoj ustanovi... Pitala sam ga »odnekud poznate«, i o dobro znani- ma i pohvaljenima za uspjehe u Vu- gdje je novac jer ga nije bilo u torbi, kovaru, među njima se nalazila slika odgovorio je da je to za vukovarsku ma s imenom i prezimenom: »Kada je pala noć, dolazi čovjek Borivoja Tešića. Njega su zvali kape- siročad« (str. 66). kojeg su zvali Topola, izvodi me van tan Boro« (Svjedočenje br. II. str. 41). »Tjerali su nas da čistimo krug voiz Veleprometa na ulicu i držeći me jarne, praznimo rupe u kojima je bila za ruku odveo me u jednu kuću gdje »Posebno me tukla Slađana« voda. U krugu su bili domaći Vukose nalazila paravojska koja je pripaZa razliku od toga, neki su zlo- varci četnici koji su nas vrijeđali, podala Šešelju. Vani se neprekidno pu- činci bili itekako poznati žrtvama: nižavali, govorili da smo krivi za rat. calo i bilo je zastrašujuće. Uveo me u »Na Veleprometu su nas postrojili Jedan dan Stanimirović (dr. Vojislav, kuću koja je pripadala nekim starijim uza zid. Nakon desetak minuta do- sadašnji predsjednik Samostalne deljudima i čula sam nekog tko straš- šao je Pero Krtinić, moj prvi susjed, i mokratske srpske stranke i saborski no viče jer su ga tukli. Strašno je bilo naredio da pođem s njim. Uveo me u zastupnik, op. T. V.), Dokmanović čuti to staračko zapomaganje od boli skladište stolarije, na vratima je staja- (Slavko, nekadašnji vukovarski grakoju su trpjeli dok su ih tukli. Bila la djevojka, kćerka suca, Slađana Kor- donačelnik, ratni zločinac, počinio je užasna noć i ništa nisam vidjela, da. Isjekla mi je kožnu jaknu, tražila samoubojstvo, op. T. V.) i Hadžić samo sam čula pucnjavu, jaukanje i novce, uz psovke i pogrdne riječi gur- (Goran, bivši predsjednik tzv. Vlazapomaganje. Uveo me u neku sobu, nula me u skladište. U stolariji je bilo de Srpske Autonomne Oblasti Slapokraj kreveta zapela sam za nešto puno ljudi, muškaraca, žena. Iživlja- vonije, Baranje i Zapadnog Srijema, što je izgledalo kao grob. Bacio me na vali su se nad svima, tukli, psovali, osumnjičen za ratni zločin, današnji krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta vrijeđali. Jednu trudnicu su stavili i haški zatvorenik, op. T. V.), došli su je govorio, da je psiholog, cijelu noć prema njoj bacali noževe. Zatražila u krug vojarne, pljuvali su nas i gome maltretirao i silovao, bilo je straš- sam da me puste na WC. Dozvoli- vorili da je ovo sveto srpsko tlo. Plano. Vani su neprekidno pucali i samo li su uz pratnju dvojice naoružanih kale smo i šutjele« (Svjedočenje br. zahvaljujući tome oni ga nisu čuli četnika. U prolazu do WC-a vidjela V, str. 67). kada ih je zvao da dođu i oni. Ujutro sam i prepoznala dvojicu, jedan od Nastavlja se me ponovno odveo u kuću koja je sigurno bila štab Vojislava Šešelja... Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu... na posebno perverzan način iživljavao se na meni.

Nakon toga pozvao je još pet-šest pripadnika i oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi bilo moguće ocijeniti koliko je to trajalo, a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem, preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili arkanovci.

Jedan stariji čovjek, kojeg mislim da poznam, rekao mi je da pozna mog muža. Nakon toga ušao je jedan mlađi vojnik koji ga je istjerao i počeo vikati na mene da mu skinem čarape i da ga skidam, i da skinem sebe. Bilo je to urlikanje, prijetnje i sve sam morala učiniti, nakon čega me silovao. U drugoj sobi se nalazilo mnogo vojnika i on ih je zvao. Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak« (Svjedočenje br. V, str. 64-65).

U prošlome je broju u iskazu žene kao silovatelj spomenut »kapetan Boro«. Njega spominje i druga žena koja je od njega doživjela ista mučenja i poniženja, ali njegovo je ime kasnije »ugledalo svjetlo dana« jer se proslavio kao »srpski junak«: »Iskaz o počinjenom zločinu nada mnom dala sam policiji u Sotinu. Bila sam pozvana na sud gdje su mi pokaza-

Vladimir Lončarević

eđu prvacima Hrvatskoga katoličkog pokreta svojom težnjom sveobuhvatnog kulturnog djelovanja posebno mjesto zauzima dr. Josip Andrić.

Sin »fine« grane bačkih Hrvata - književnik, urednik, novinar, prevoditelj, skladatelj, glazbenik, zborovođa, melograf i pravnik - rođen je 14. ožujka 1894. u selu Bukinu kod Bačke Palanke. Od 1905. do 1913. pohađa gimnaziju u Požegi. Već tada očituje dva svoja dara: književnički, jer već 1908. postaje urednik đačkog lista »Slavonca«, od 1909. do 1913. »Jeke« te piše prve pripovijesti; i glazbeni, jer već 1909. postaje dirigent školskog tamburaškog zbora »Bisernica«, 1911. dirigent je tamburaškog zbora »Osvit« i orfanotrofijskog zbora »Lira«, dopisno pohađa bečku glazbenu školu »Konservatorium« i piše prve skladbe. Od 1913. do 1917. u Zagrebu studira pravo, koje će doktorirati 1920, od 1914. do 1916. pohađa Trgovački fakultet u Pragu, gdje privatno studira i glazbu.

Uz to, 1917-1918. studira skolastičku filozofiju na Teološkom fakultetu u Innsbrucku. Još će 1943-1945. studirati i slavistiku u Zagrebu. Godine 1923. oženio se Stankom Heneberg, s kojom je imao petero djece.

«Prevrat g. 1918, bacio me na političko i novinarsko polje«, zapisao je u »Zbirci životopisa hrvatskih katoličkih kulturnih radnika«. Nakon osnutka Hrvatske pučke stranke 1919. postaje njezin dopredsjednik.

Uz politički rad »na terenu«, napisao je više desetaka polemičnih političkih komentara u ondašnjim stranačkim glasilima. Od 1919. do 1927. uređuje »Seljačke novine«, s iskustvom uređivanja glasila »Luč« od 1914. do 1916. God. 1921. postaje urednik izdanja HKD-a sv. Jeronima, sve do 1954, držeći društvo ne samo kulturnom ustanovom nego i »kulturnim programom« i »literarnim smjerom«, koji ima »epohalno značenje za regeneraciju i reorijentaciju cijele buduće hrvatske književnosti«. U tom razdoblju, od 1925. do 1943. bio je urednik »Jeronimske knjižnice«, uredivši približno petsto knjiga. Uređivao je mjesečnik »Naša Gospa Lurdska« (1928-1942), »Almanah Gospe Lurdske« (1929-1932), tjednik »Obitelj« (1929--1944).

Kao umješan organizator, god.

1936. u Vatikanu organizirao je sa slikarom Vladimirom Kirinom izložbu hrvatskoga katoličkog tiska. Zauzeo se 1931. za podizanje oltara bl. Nikoli Taveliću u Jeruzalemu, a 1937. organizirao hrvatsko hodočašće u Svetu Zemlju te o tome snimio film »Hrvati u Svetoj Zemlji«. Mnogo putuje, od Irske do Svete Zemlje. Ostavio je dojmljive putopise »U Kristovoj domovini« (1931), »Na zelenom otoku« (1932), »Najljepši među otocima Sicilija« (1938), »Irska zeleni otok« (1942). Nikada ne zaboravlja zavičaj pa potiče organiziranje bačkih Hrvata te 1940. biva izabran predsjednikom Društva bačkih Hrvata.

Sve se vrijeme intenzivno bavio glazbenim radom kao skladatelj, izvođač, dirigent, melograf, glazbeni kritičar, povjesničar i estetičar.

Uz stotine članaka, autor je više od sedamsto (!) skladba: od simfonija, opera, opereta i baleta do raznih vokalnih i instrumentalnih, posebice tamburaških skladba, sakralnih dje-

la i drugog. God. 1937. izabran je za potpredsjednika Hrvatskoga tamburaškog saveza, a 1944. za predsjednika. Nakon rata od 1948. do 1958. kao vanjski suradnik Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu i HAZU-a zapisao je više od dvije tisuće narodnih pjesama. God. 1953. doživio je možda najveću glazbenu zadovoljštinu: 29. travnja praizvedena je njegova opera »Dužijanca«, prva šokačka opera. Njemu u čast plaketa koja se dodjeljuje na Festivalu hrvatske tamburaške glazbe zove se »Dr. Josip Andrić«.

Mnogima je i danas nepoznato da je Andrića 22. travnja 1941, dakle samo nekoliko dana nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, uhitio Gestapo. Već sutradan je s još desetak uhićenika bio iz Zagreba odvezen u Graz, gdje je u zatvoru ležao i s kiparom Antunom Augustinčićem. U svibnju upućen je u Dachau.

Ondje se, kao veliki štovatelj Nikole Tavelića, molio hrvatskom svecu za svoj spas. I doista, 16. srpnja vlakom je prevezen u Zagreb i pušten.

Za nj se naime kao za požrtvovna promicatelja hrvatsko-slovačkog prijateljstva i slovačke kulture zauzeo slovački predsjednik Tiso.

Doista, Andrić je, uz ostalo, sastavio »Slovačku slovnicu« 1942, napisao 1944. prvu povijest slovačke glazbe, 1942. i 1943. uređivao je zajedničku smotru »Tatre i Velebit«, a roman »Velika ljubav« »smjestio« je u Slovačku. Niz godina prijateljevao je sa slovačkim borcem za neovisnost Andrejem Hlinkom. S jednakim žarom zauzimao se za Gradišćanske Hrvate, Lužičke Srbe i Irce.

Bogat književni rad od više stotina radova obilježen je većinom književnim prikazima i pripovijestima, koje djelomice sabire u zbirke »Dunje ranke« (1923) i »Nove brazde« (1924) te najpoznatije »Srijemske elegije« (1939). Objavio je roman »Svega svijeta dika« (1926) te priredio zbornik hrvatskih katoličkih pripovjedača »Sunčani vinograd« (1943). Ukupnim književnim radom potpuno se uklopio u pokret katoličke književnosti, kojoj je posvetio svoj prvi veliki književni kritički rad »Hrvatska katolička književnost« (»Luč«, 1918). »Velike inteligencije i silne energije« (R. Grgec), »konstruktivan, širokogrudan, pristupačan i pomirljiv« (K. Moskatelo), pobožan, svestrano obrazovan, metodičan - neumorno je stvarao s ciljem: postići »narodni preporod na katoličkoj bazi u demokratskom duhu« radi duhovne homogenizacije hrvatskog naroda.

Za svoj rad primio je 1964. od pape Pavla VI. odličje Komendatora sv. Grgura. Umro je 7. prosinca 1967. u Zagrebu. Veliko Andrićevo djelo zaslužuje biti stavljeno na dostojno mjesto u nacionalnoj memoriji.

Glas Koncila broj 46 13. studenoga 2011.

USUSRET DANU SJEĆANJA NA VUKOVAR - ZLOČINI SILOVANJA (4)

KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

Slobodno šeću Hrvatskom ili su pobjegli u Srbiju

Ilija Jakovljević - znak nevremena

C

ijela je domoljubna domovinska i izvandomovinska Hrvatska ujedinjena 18. studenoga u Danu sjećanja na žrtvu Vukovara. Svake se godine tim povodom govori s različitih motrišta o pripremi, agresiji i okupaciji, te herojskoj obrani, masovnim ubojstvima, pljačkama i drugom. Od ove se godine, zahvaljujući knjizi »Sunčica«, u izdanju Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, prvi put otvoreno i argumentirano govori i o zločinima silovanja. Iz te knjige donosimo neka potresna svjedočenja.

Tomislav Vuković

Macutu: adresa njegove ordinacije na Trgu kralja Tomislava 2 i telefonski broj: 032/416 702, a njegovo se ime spominje i na listi Nove srpske stranke za izbor članova Gradskog vijeća grada Vukovara u veljači ove godine s adresom stanovanja u Bogdanovačkoj 49 i br. osobne iskaznice: 102614789.

Silovane žene spominju imena i drugih Srba iz Berka: »Držali su nas u magazinu sve do dolaska Berčana Žarka Kvočke, milicijskog inspektora iz Zagreba, on je naredio da nas se zatvori... Rekla sam Kvočki: 'Danas nas ubijte.' Pljuvali su po nama.

Jedan koji je prijetio (prije rata bio je dobar sa mnom) rekao je: 'Sutra ćemo vas klati.' 13. XII. pustili su nas kućama. Troje su u noći zaklali, isjekli i bacili u bunar... Poklali su ih domaći seljani s kojima smo bili u jako dobrim odnosima« (Svjedočenje br.

(zašto se npr. čekalo čak četiri dana?) nego su i prešutno omogućile bijeg silovatelju.

U tom nizu negativnih likova silovane žene spominju i druge susjede: »U tu prostoriju ušao je Pero Škvorić, i još jedan uz njega, lupio me šakom u sljepoočnicu, pala sam ošamućena i onda su me obadvojica silovali uz prisustvo Žigića... Te noći nas stotinjak vojna je policija prebacila u vojarnu. U vojarnu je došao Ikač, Marušinec i Stanko Šuljig, koji im se pridružio, i ponovno su me pod izlikom ispitivanja odveli u prostorije vojarne i ponovili silovanje uz maltretiranje, prijetnje. Činili su to i sa svim ostalim ženama...« (Svjedočenje br. XII. str. 137).

— Mnogi se dobronamjerno pitaju: Čemu feljton toliko mučan i potresan da ga je teško i čitati, jer on, nažalost, prošle događaje promijeniti ne može? Zlodjela koje donosi zbila su se, no, liječe li ona povijesne rane i oplemenjuju? Koliko se god odgo»Hrabri« četnici u borbi protiv vor činio teškim i slojevitim, on se »lavice« može ipak sažeti u jednu jedinu riječ, a to je - sloboda. O njoj, u kontekstu »Nije prošao ni sat, opet isti glas svih strahota koje su proživjele hronog vojnika: 'Kevo, otvori', morala vatske mučenice, Marija Slišković sam otvoriti, jedan je prije toga razgovori u uvodnim riječima knjižice bio staklo. Svekrva me uhvatila za »Sunčica« (Hrvatsko društvo logoraleđa i držala, jedna me vojnik uhvaša srpskih koncentracijskih logora, tio za kosu, svezao mi šalom oči, njih Zagreb, 2011, str. 10): »Posvećujemo gurnuo u sobu natrag i izveo me van. svim ženama koje su bile u rukama Vodali su me po selu, htjeli su zapomračenih osvajačkih umova i koje varati trag kuda me vode... Odveo su najstrašnijom žrtvom podnijele me do neke kuće, pokucao i rekao: cijenu naše slobode.« Osim toga, fe'Otvaraj, doveo sam ti lavicu.' Niljton pokazuje da zlo, pisano velikim sam znala gdje me doveo, ali sam se i malim slovom, nije apsjetila da mi je jedan su»Nakon oslobođenja, kad sam se vratila u Berak, sjed, Dušan Poštić, jedstrakcija jer je itekako bilo opipljivo i prisutno jedan od silovatelja bio je u Berku, srela sam ga, bio nom na ulici rekao: 'Lakroz (zlo)djela konkret- je policajac koji je nakon reintegracije ostao raditi u vice, doklen ćeš se šetati, nih ljudi o kojima je teši tebi ćemo stati na kraj'« našoj policiji... Prijavila sam ga našoj policiji, ko reći koju lijepu riječ, (Svjedočenje br. VI, str. kako to u predgovoru pokazala gdje živi, iznijela da je silovatelj i da je u 78). »Kada sam došla u ističe Danijel Rehak: »Te mjestu. Nakon četiri dana on je nestao iz mjesta, Velepromet, odvojio me spodobe smatraju zarona ispitivanje Stjepan otišao je prijeko u Srbiju...« bljene stokom koja se Curnić zvani Stevo i odmože iskoristiti na sve moguće nači- X, str. 115). »Žarko Kvočka danas živi veo me u jednu manju prostoriju. U ne, od stvaranja robova, najamne nedaleko od Šida, njegova obitelj je prostoriji je već bilo nekoliko Vukosnage, podvođenja, silovanja, pa sve dobila svu obnovu« (Svjedočenje br. varaca izdvojenih za ispitivanje. Prvo do oduzimanja života« (isto, str. 16). X, str. 117). ispitivanje vršio je Nenad Žigić, druIz iskaza silovanih žena, moglo Šid je, očito, srpskim zločincima go Miki Ikać, pa Predrag Marušinec. se nazrijeti već u prošlome nastav- iz Hrvatske bio omiljeno poslijeratno Između ispitivanja Miki Ikać odvodi ku, spominju se ne samo imena i sklonište i utočište: »Bili su to mješta- me u jednu drugu prostoriju, udaprezimena silovatelja i onih koji su ni četrdesetih godina koje sam sve ra me šakom u glavu, potpuno ošate zločine pomagali ili ih odobravali poznavala i među njima jedna mla- mućenu baca na pod i siluje. Nakon svojom ravnodušnošću, njihovih dić rođen 1971. Rekao mi je da uživa njega u prostoriju je ušao Marušinec, donedavnih susjeda i znanaca, nego kada plačem. On danas živi u Šidu. isto tako nasilno, uz udarce započinje i što su radili prije rata, čime se danas Nakon oslobođenja, kad sam se iživljavanje i silovanje. Nakon njega bave, gdje žive i slično. vratila u Berak, jedan od silovatelja ulazi treća osoba i on isto ponavlja, bio je u Berku, srela sam ga, bio je isto nasilje kao i prva dvojica. Nakon »Radi kao liječnik u Vukovaru« policajac koji je nakon reintegracije svega vraćaju me natrag u prostoriju »Jedan koji danas radi kao liječnik ostao raditi u našoj policiji, rekla sam u kojoj se okupio veći broj ljudi za isu Vukovaru, Slobodan Macut, rekao mu: 'Danas te se ne bojim.' Prijavila pitivanje. Među njima moja kćerka, mi je da mu potpišem da dragovoljno sam ga našoj policiji, pokazala gdje te prijateljičina kćerka« (Svjedočenje napuštam selo i imanje - mi ćemo vas živi, iznijela da je silovatelj i da je u br. XII., str. 136).

Spomenuti je Curnić u prošlome izvesti, doći ćete vi u svoju Hrvatsku. mjestu. Nakon četiri dana on je ne- Svi mještani (Berka, sela desetak ki- stao iz mjesta, otišao je prijeko u Srbi- broju opisan kao jedan od mučitelja hrvatskoga branitelja, a spominje lometara udaljenog od Vukovara, op. ju...« (Svjedočenje br. X, str. 116).

Već i površnim čitanjem iskaza ga i treća silovana žena: »Mene su iz T. V.) morali su to potpisati« (Svjedonesretne žene teško je oteti se doj- bolnice odvezli kamionom na Velečenje br. VI. str. 79).

I doista, u adresaru vukovarskih mu, u tom konkretnom slučaju, da promet. Smjestili su me u otvoreni ordinacija opće medicine objavlje- su mjerodavne hrvatske vlasti ne dio u prostor zvan Stolarija. Bilo je ni su podaci o dr. med. Slobodanu samo postupile neprofesionalno puno ljudi i mojih znalaca. U Stolariji je bilo puno žena. Pojavio se Stevica Curnić i priveo me u Stolariju na ispitivanje, to je prostor na kraju dijela gdje su bili svi zatvorenici. Nije me ništa pitao, samo je rekao: 'Ajmo!'

Tamo je već bila ekipa njegovih ljudi... Kada im je bilo dosta, vratili su me natrag, a nakon nekog vremena opet pozovu na ispitivanje« (Svjedočenje br. IV. str. 56). »Dok su nas držali u podrumu, domaći četnici koje poznajem, pljačkali su našu kuću i sve okolne hrvatske kuće, susjedovu su zapalili...

Jedan od njih je rekao da sam ja njegov osobni zarobljenik i da može od mene raditi što hoće« (Svjedočenje br. VIII. str. 98). ¦ Središte Šida, grada u Srbiji u koji je, prema svjedočenju silovanih žena (i ne samo njih), pobjegao velik broj srpskih zločinaca Nastavlja se

21

odvjetništvu. No 25. svibnja 1948. uhićuje ga OZNA u Zagrebu u sklopu akcije kompromitacije Andrije Hebranga. Neko vrijeme ispitivan je u Beogradu. Prema službenom izvješću, 28. listopada počinio je samoubojstvo, ali novija istraživanja daju indicije da je ubijen u zatvoru.

Pokopan je na Mirogoju 30. listopada, a 3. studenoga služena je za nj misa zadušnica u crkvi sv. Marka u Zagrebu. »Nije bezvjerstvo najraširenija Vladimir Lončarević bolest među katolicima. Mnogo je ponovno aktualiziranim raširenija bolest nedosljednosti.« prijeporima o događaji- Iako sam nije uvijek i u svemu bio ma i zločinima tijekom dosljedan, bio je i ostao demokrat i nakon II. svjetskog rata i domoljub katoličkog osjećaja, zasudbina Ilije Jakovljevića na osobit uzet, kako je pisao 1940, za »izgrađivanje zajedničkih duhovnih doje način znakovita.

Taj književnik, urednik, politič- bara, ostvarivanje zajedničkih moki komentator, publicist i pravnik ralnih interesa i afirmiranje trajnih rođen je 21. listopada 1898. u Mo- vrednota, kao što su Sloboda i Pravstaru, gdje pohađa osnovnu školu, da«. Predvidjevši nužno ujedinjea zatim i gimnaziju, koju završava nje Europe radi očuvanja njezina u Sarajevu 1917. Već od 1915. tek- jedinstva i duhovne autentičnosti, stovima u »Hrvatskom dnevniku« i naviještao je da »budućnost pripa»Novinama« sudjeluje u literarnom da obnovljenoj demokraciji, oslogibanju mladoga katoličkog knji- bođenoj od utjecaja plutokracije i kapitalizma« (1940). ževnog pokreta i do Književnik, Više je članaka posve1930. surađuje u brojnim katoličkim glasi- urednik, politički tio naravi i ciljevima književnog stvaranja. lima. Godine 1917. mokomentator, Već 1917. u »Novinabiliziran je i stacioniran u Mađarskoj, a 1918. publicist i pravnik ma«, tek devetnaestoupisao je pravo u ZaIlija Jakovljević godišnjak, programski grebu. Ujedno preuziobjavio je knjigu ističe načelo: dužnost je pisca sudjelovati u ma uređivanje »Luči«, a od 1919. do 1921. kao »Studije i feljtoni« stvaranju hrvatske načlan Hrvatske puč- (1919), pripovijesti cionalne književnosti ke stranke sudjeluje u »Zavičaj« (1923) i koja će u punoj mjeri iskazati sve »tipove« uređivanju »Narodne »Hercegovke« ljudi hrvatskog naropolitike«. God. 1921.

(1927), romane da odnosno duhovne tajnik je Kola hrvati duševne fizionomije skih književnika te do »Na raskrsnici« naših ljudi i krajeva i 1923. uređuje »Hrvatsku obranu« u Osije- (1925) i »U mraku« pridonijeti općoj obku. God. 1923. napušta (1945) te vrijedne novi domovine. Vostranku, 1926. diplomipjesničke zbirke đen time, kao priposnažno je i tora, a 1929. doktorira na »Otrov uspomena« vjedač plo afirmirao Mostar i Pravnom fakultetu u (1940) i »Lirika Hercegovinu. Smatrao Zagrebu, zapošljava se je ujedno književnost kao sudski pripravnik nevremena« i sredstvom moralne i postaje član HSS-a.

(1945). obnove, a evanđelje Sljedeće godine otvara samostalni odvjetnički ured. Tih je hranom umjetnosti. »I ako, stoga, godina bio intenzivno angažiran naglasujemo zakon Božji kao vru Hrvatskom orlovskom savezu, hovnu normu, koja veže i umjetniobjavivši niz zanimljivih članaka u ka, uvjereni smo da time pomaže»Nedjelji«. Početkom tridesetih ne- mo i umjetnosti«, piše 1929. u člankoliko je mjeseci proveo u zatvoru ku »Nova umjetnost«.

Uz brojne političke i književzbog političke agitacije protiv kralja Aleksandra. God. 1936. postaje ne i članke (toplo je pisao o Đuri urednik haesesovskog »Hrvatskog Sudeti i ostavio dojmljiv zapis o dnevnika«. Osnutkom Banovine kršćanskoj smrti Antuna Branka Hrvatske izabran je za predsjedni- Šimića), objavio je knjigu »Studije ka Društva hrvatskih književnika, i feljtoni« (1919), pripovijesti »Zaa do travnja 1941. uređuje obnov- vičaj« (1923) i »Hercegovke« (1927), ljeni mjesečnik društva »Savreme- romane »Na raskrsnici« (1925) i »U nik«. Nakon proglašenja NDH-a mraku« (1945) te vrijedne pjesničke uhićen je kao istaknuti član HSS-a zbirke »Otrov uspomena« (1940) i te ubrzo pušten, da bi 13. listopada »Lirika nevremena« (1945). bio ponovno uhićen i sa skupinom Premda nije uvijek imao dovoljintelektualaca upućen u logor Sta- no imaginacije da bi u romanima ru Gradišku, u kojemu je bio do 23. uspio poetski superiorno zaokruprosinca 1942, o čemu je ostavio žiti svoja viđenja i slutnje - zato je svjedočanstvo u knjizi »Konclogor ponajbolje stvari dao u novelama, na Savi«, objavljenoj tek 1999, u ko- dokumentarističkoj prozi i poeziji. joj je kao i u pjesničkoj zbirci »Lirika Njegov intuitivan intelekt prodinevremena« (1945) dao snažnu kri- rao je kroz površine imanencije k tiku nečovještva, ostajući zagovor- obzorjima Transcendencije, pa je ostavio opus koji nadilazi vremeninik kršćanskog humanizma.

U rujnu 1944. pred prijetnjom to značenje i ima obilježje moralne ponovnog uhićenja otišao je u par- i duhovne fuge njegova vremena tizane: prvo djeluje u Topuskom u što nam i danas odjekuje.

God. 2008. u povodu njegovih »Komisiji za ispitivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomaga- obljetnica rođenja i smrti »Glas ča«, a zatim do svibnja 1945. radi u Koncila« tiskao je knjigu »KatoliciSplitu u Odjelu informacija ZAV- zam i humanizam« - izbor njegovih NOH-a i »Vjesniku«, gdje objavlju- karakterističnih članaka, koji toga je svoje posljednje članke, da bi se katoličkog laika neobične i znakozatim, razočaran represijom i ogor- vite sudbine predstavljaju kao osečen zločinima pobjednika, vratio bujnoga kršćanskog mislioca.

U

Glas Koncila broj 47 20. studenoga 2011.

21

USUSRET DANU SJEĆANJA NA VUKOVAR - ZLOČINI SILOVANJA (5)

KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

»Mnogi su abolirani, kuće im obnovljene, a mi bez naknade«

Stjepan Markulin - proživljeni katolički idealizam

C

ijela je domoljubna domovinska i izvandomovinska Hrvatska ujedinjena 18. studenog u Danu sjećanja na žrtvu Vukovara. Svake se godine tim povodom govori s različitih motrišta o pripremi, agresiji i okupaciji te herojskoj obrani, masovnim ubojstvima, pljačkama i dr. Od ove se godine, zahvaljujući knjizi »Sunčica« u izdanju Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, prvi put otvoreno i argumentirano govori i o zločinima silovanja. Iz te knjige donosimo neka potresna svjedočenja.

Tomislav Vuković

— »A žena? Ona je i dalje tu, postojana, hrabra, ponosna i samozatajna.

Nikada se neće otkriti koliko je uistinu boli nepravda, koliko želi izvršenje pravde... koliko želi imati normalan život« - najprimjerenija je dijagnoza sadašnje situacije u Hrvatskoj u kojoj se nalazi mnoštvo silovanih, Hrvatica i ostalih nesrpskih žena, djevojaka, djevojčica i starica, daleko od očiju javnosti i hrvatskih političkih moćnika, objavljena u uvodnim riječima knjižice »Sunčica« (Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, Zagreb, 2011, str. 19).

Susjed sa Šljivančaninom o ustašama

kodnevna preokupacija, hodala sam tamo gdje mogu naići na njega. Cijelu godinu sam se tako mučila a nakon toga snagu pronašla u molitvi i to mi je pomoglo da ne postanem zločinac« (Svjedočenje br. V, str. 67-68).

Prijetnje od prijatelja osuđenih »U Vukovar sam se vratila 2005. godine... Upućena sam na privatnu parnicu za materijalnu naknadu od počinitelja. Oprošteni su im sudski troškovi zbog slaboga imovinskog stanja. U Vukovaru sam počela dobivati prijetnje od prijatelja osuđenih, ovaj put i mojoj sada odrasloj kćerki da će sve ponoviti. Napustila sam Vukovar i sada živim u unajmljenom stanu drugog grada...

(Svjedočenje br. I, str. 32). »Progonstvo sam provela u Zagrebu. U Vukovar se nisam vratila radi zločinaca koji tamo i danas žive.

Svi su abolirani, kuće su im obnovljene i više nego što su bile, hrvatska država im je omogućila miran život« (Svjedočenje br. XII, str. 138).

bio nedaleko. Otišla sam i ispričala što se događa sa mnom, mojom sestrom i djetetom. Odvezli su me u vojarnu i tamo sam sve ponovila. Rekli su mi da ne mogu puno učiniti jer sam Hrvatica, ali će me premjestiti u neki drugi stan. Dok su me smjestili, drugi dan su me pronašli i došli s prijetnjom. Izjavili su: ‘Mislila si da ćeš pobjeći.’ Jedan se smjestio u stan, imao je nož i pištolj pokraj kreveta i odnosio se prema meni kao prema vlasništvu. Silovao me i mučio svaku večer. Bio je izrazito perverzan i nastran« (Svjedočenje br. I, str. 31). »Već je bio 4. mjesec 1992. Odveli su nas u Mjesnu zajednicu Kivi, pregledali, oduzeli sve što je tko imao, skinuli sav zlatni nakit i rekli: ‘Sada idite u Lijepu vašu’!« (Svjedočenje br. III, str. 48).

Taj rasistički odnos nesretnice su doživljavale i u Srbiji: »U Šapcu u Maovi selu podijelili su nas kod obitelji mještana misleći da smo Srbi. Kad su saznali da sam Hrvatica, dali su mi poslove u štali i svinjcu. Vratili su me u Vukovar nakon saznanja da mi je majka u Srijemskoj Mitrovici, brat u Staićevu, muž poginuo, da je moje dijete hrvatsko« (Svjedočenje br. I, str. 30).

Kao što je dosada istaknuto, sve zastrašujuće i tužne priče silovanih »Nitko me nikada nije zvao« žena imaju, nažalost, zajednička obilježja: brutalnost počinitelja i zločina Zadnji, jednako tužan zaključak srpskih susjeda i znanaca: »Kad su koji se nameće nakon pročitanih došli, rekli su nam da ostanemo u svjedočenja silovanih žena njihov podrumu gdje jesmo. Oni su se rasje sadašnji potpuno nedefinirani poredili po kućama i tu nas status u kojemu su bez ika»Upućena sam na privatnu parnicu za držali pod stražom. Kada je kve moralne i materijalne stigao jedan Jovo, zvali su ga materijalnu naknadu od počinitelja. Opro- naknade: »»U Rijeci, kada Kordunaš, izvodio je žene iz sam bila prognanica, došao šteni su im sudski troškovi zbog slaboga podruma i odnosio u naše je g. Lopac iz Krim. policije, kuće. Kada je jednu noć do- imovinskog stanja. U Vukovaru sam počela dala sam mu iskaz o silovašao i izveo i mene, odveo dobivati prijetnje od prijatelja osuđenih, ovaj nju. Sve što sam govorila, me u moju kuću koja je bila on je zapisivao, gdje je to put i mojoj sada odrasloj kćerki da će sve razlupana i izbijenih vrata. završilo, nikada mi nitko ponoviti. Napustila sam Vukovar i sada Rekao je da nas izvodi na isnije rekao. Nikada nije ni pitivanje. U kući me tukao, živim u unajmljenom stanu drugog grada...« pokrenut bilo kakav postubacio i prisilio da se skinem. pak za ovaj ratni zločin, niti Rekla sam mu da je hladno, ali on je »Srbi Berčani koji su nas mučili, me je poslije netko zvao...« (Svjedonaredio skidanje... Otimala sam se i tukli, uskratili pravo na život, danas čenje br. III, str. 49). nisam ga htjela poslušati, udario me primaju mirovine i naknade... Na »Nisam ostvarila nikakva prava u vrat nekim nožem od kojega se našoj kući ni crijep nije odobren za kao ratni stradalnik« (Svjedočenje napravila rana i koja je kasnije bila obnovu. Izmučeni, bolesni, prebije- br. IX, str. 107). zagnojena... Bacio me na pod i silo- ni, morali smo sve obnavljati sami« »Progonstvo sam provela u Zavao. To je trajalo do jutra i onda me (Svjedočenje br. X, str. 117). grebu u barakama u Španskom sve natrag bacio u podrum. To je radio i Iz iskaza gotovo svih žena razvid- do povratka u Vukovar. Iskaz o sis ostalim ženama... Došao je jedan no je još jedno zajedničko obilježje lovanju dala sam Krim. policiji u bačetnik koji je bio zadužen za civile, koje se provlači kroz sve nastavke: svi rakama u Španskom. Iznijela sam zatvorenike. Izveo je najmlađu od su zločinci bili motivirani silnom mr- tada sve što sam proživjela. Nakon nas i odveo sa sobom. Kada se vratila, žnjom prema hrvatskoj, tj. nesrpskoj tog iskaza nitko me nikada nije zvao, plakala je i povraćala« (Svjedočenje nacionalnoj pripadnosti silovanih i nije pokrenut sudski proces. Kao lobr. IX, str. 126-127). svemu što je s time povezano (npr. goraš i žrtva ratnog zločina nisam »5. rujna u selo dolazi Šljivančanin, Republika Hrvatska): »Žmigo me vo- ostvarila nikakva materijalna prava« ravno pred našu kuću s našim susje- dio niz ulicu i vikao da sam ustašica, (Svjedočenje br. IV, str. 57). dom Srbinom. On je rekao: ‘Ovo vam ratna zarobljenica kojoj će oni suditi...« »Za status žrtve nad kojom je počije majka šest ustaša i sedmog ustaše (Svjedočenje br. V, str. 65). njen ratni zločin nemam nikakvu nazeta’« (Svjedočenje X, str. 114). »Par dana poslije došao je voj- knadu, ni kao logoraš, ni kao civilna Ono što jednako tako »upada u nik u paravojnoj uniformi, rekao da žrtva« (Svjedočenje br. XI, str. 128). oči« jest šok zbog susreta sa silova- pozna moga svekra i svekrvu, znao »Kao žrtva nemam nikakav stateljima koji su ostali živjeti u svojim je dam sam Hrvatica, imali su popis tus ni materijalnu naknadu... Kad mjestima kao da se ništa dogodilo svih nas koje su stavili u kuće, odveo smo tražili poljoprivrednu mironije: »Kada sam se vratila u Vuko- me u sobu u kojoj me silovao« (Svje- vinu, morali smo platiti 12 godina var 1998. godine, odmah sam susre- dočenje br. VII, str. 88). zaostataka. Nemam status invalida la počinitelja zločina Peru Krtinića, »Izašla sam na drugi izlaz i na cesti ratnog stradanja. Kada sam nešto i bojala sam ga se i dalje... Danima sam od jedne žene saznala gdje je netko tražila, rekli su mi da sam zakasnila« smišljala kako ću mu se osvetiti kada kome se mogu obratiti kao predstav- (Svjedočenje br. X, str. 117). mu nitko ne sudi, bila mi je to sva- niku vlasti. Poslala me u štab, koji je »Nisam imala odvjetnika ni potporu suda. Za počinjeni zločin kate¦ Mnoštvo gorije ratnog zločina nisam dobila nije silovanih kakvu materijalnu ni moralnu naknaHrvatica i du« (Svjedočenje br. VIII, str. 99). drugih ne»Kao žrtva nad kojom je izvršen srpskih žena zaboravljeno ratni zločin nemam status, morali napušteno, nu ni materijalnu naknadu. Davala bez ikakve sam iskaze odmah u prognaničkom moralne i smještaju, zvali su nas i dala sam materijalne iskaz u Vinkovcima. Proces za kanaknade žnjavanje počinitelja nije pokrenut« (Svjedočenje br. VI, str. 80).

Završetak

Vladimir Lončarević

A

ko je tiho i gotovo nezapaženo, osim maloga stručnog skupa u organizaciji svetojeronimskoga društva, godine 2006. prošla 100. obljetnica osnutka Hrvatskog katoličkog akademskog društva »Domagoj«, stožerne organizacije Hrvatskoga katoličkog pokreta, nije trebalo očekivati više ni ove godine, kada se 9. studenoga navršila njegova 105. obljetnica. Ipak, prigoda je bar podsjetiti na jednoga od njegovih zaslužnih samoza- je i među osnivačima izdavačkog tajnih prvaka i uopće jednog od društva »Narodna prosvjeta«. Bio je »najradinijih, najneumornijih i inicijator uvođenja »Dana katoličke najustrajnijih trudbenika i boraca štampe« 1919, god. 1936. sudjelovao za katoličku Hrvatsku« (J. Andrić) je u organizaciji hrvatskog nastupa na svjetskoj izložbi katoličkog tiska - Stjepana Markulina.

Rođen 20. srpnja 1885. u Zagrebu, u Vatikanu, a 1939. bio je organizarano ostade bez oca, a u devetnae- tor I. kongresa hrvatske katoličke stoj godini i bez majke. Već kao đak štampe. Uza sve to, bio je do smrti stupio je u Marijinu kongregaciju, u i blagajnik Marakovićeve »Hrvatkojoj pod utjecajem otaca isusovaca ske prosvjete«. Drugim riječima, utvrđuje temelje vjere, primljene od ponizno se prihvaćao svakog posla majke. Nakon pučke i srednje škole, u kojem je mogao pridonijeti na unatoč želji za studijem arhitektu- korist katoličkog tiska, ustrajan u tom i u bolesti, koja mu re, kojeg se zbog siromaštva morao odreći, Osobito se posve- je posljednjih godina života uvelike otežaupisao je pravo, posvetio promicanju vala rad. tivši se od 1912, nakon Uza sve to, bio je diplome i stečenog katoličkog tiska. doktorata odvjetnič- Bio je tajnik Pijeva predsjednik Hrvatskog kom zvanju, s kojim društva, posveće- katoličkog narodnoga saveza, krovne zajedse međutim nikad nije na promicanju nice katoličkih udrudo kraja srodio. Uz to, sam navodi, završio je katoličkog tiska, ga i pojedinaca, zatim i Hrvatskoga katoličkog »konzervatorij Hrvatkojega je bio skoga glazbenog zavosuosnivač 1908, a seniorata, dakle glava vodstva cijelog katoličda«. Oženio se g. 1909. koje je zapravo kog pokreta do sredine Silvijom rođ. Farkaš, dvadesetih godina, a s kojom je imao troje bilo zaklada za djece. Već na katolič- izdavačke pothva- poslije njegova domagojskog krila. Bijaše i kom đačkom sastanku potkraj kolovoza 1906. te. Ondje je, piše dr. potpredsjednik Hrvatskog katoličkog kasina Trsatu stupa u kaJosip Andrić, tolički pokret, a 9. stu- Markulin bio »sve na, koji je tijekom prve polovice 20. st. priredio denoga 1906. nalazimo do smrti duša stotine društvenih doga među osnivačima svega što se u gađaja: tribina, zabava, »Domagoja«, o čemu je ostavio dokumentaridruštvu radilo«. dramskih i glazbenih priredaba. Suosnivač je stičko svjedočanstvo u »Luči« 1921, a poslije je bio i njegov i socijalno-gospodarske katoličke predsjednik. Nastanak »Domagoja« ustanove Zadružne sveze, član utebio je izraz potrebe da se »na ustuk meljitelj pjevačkog društva »Kolo«, liberalnoj zarazi akademske omla- te član Hrvatskoga glazbenog zavodine« (Š. Cvitanović) i u Zagrebu da, Matice hrvatske, Hrvatske pučke osnuje katolička akademičarska or- stranke i Hrvatskog radiše. Godine ganizacija. To je bio hrabar korak, 1920. bio je izabran gradskim zastukojemu se Markulin među prvima pnikom, a 1919-1921. povjerenik je za izložio, jer su »kongreganisti« i kato- socijalnu politiku u hrvatskoj pokralički angažirani studenti bili izloženi jinskoj vladi. poruzi i napadima. No u domagojMarkulin je ne samo radio na ske ciljeve reevangelizacije javnoga promicanju tiska, nego je i sam života nadahnute geslom Pija X. in- pisao, pa je objavio životopise bistaurare omnia in Christo on je uložio skupa Josipa Langa i laika Koste pl. sve svoje snage, često i materijalna Vojnovića. Objavljivao je glazbene kritike u »Sv. Ceciliji« i »Narodnoj sredstva.

Osobito se posvetio promica- politici« te druge kulturne priloge nju katoličkog tiska. Kao »strastven u »Luči«, »Novinama« i »Danici«. ljubitelj knjige« (Lj. Maraković) po- Odlično je svirao klavir.

Od pape Pija XI. bio je 1923. krenuo je god. 1916. niz »Knjige katoličkog života«, u kojemu je tiskao odlikovan križem »Za Crkvu i niz životopisa, molitvenika i drugih Papu«.

Nedvojbeno, domagojska je knjiga te Sveto pismo Novoga zavjeta u prijevodu Franje Zagode. U struja Hrvatskog katoličkog pokreDruštvu sv. Jeronima bio je odbor- ta »oblikovala vrijednu, u pojedinim nik i doživotni blagajnik. Osnovao strukama veoma sposobnu, kulturje zadrugu Katolički dom i proveo no i društveno aktivnu katoličku akciju za gradnju jeronimske dvo- inteligenciju« (S. Rendić), među rane. Bio je tajnik Pijeva društva, kojima lik Markulinov svijetli kao posvećena promicanju katoličkog »posve pozitivan, stvaralački duh. tiska, kojega je bio suosnivač 1908, Katoličkim idealizmom bio je ispua koje je zapravo bilo zaklada za njen sav njegov život sve do njegove izdavačke pothvate. Tu je, piše dr. prerane smrti« (J. Andrić).

Umro je 15. svibnja 1940, usred Josip Andrić, Markulin bio »sve do smrti duša svega što se u društvu mjeseca koji je, pobožan Bogorodiradilo«. Tako je, uz ostalo, bio među ci, najviše volio. Ovaj članak njemu osnivačima dnevnih »Riječkih no- na spomen ujedno je malo podsjevina«, poslije i »Hrvatske straže« te ćanje na »Domagoj« u prilici 105. jeronimske »Obitelji«, a također obljetnice njegova osnutka.