FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

Ivan Devčić

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

Ivan Devčić, Filozofija povijesti i kulture Nikolaja A. Berdjajeva, Glas Koncila, Zagreb, 2010.

Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 300; faks: 01/4874 303 E-pošta:web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Nedjeljko Pintarić Biblioteka: Teološke rasprave i komentari. Knjiga 15.

Recenzenti: Borislav Dadić Iris Tićac Suradnica u pripravi: Ksenija Kovačević, prof.

Jezično uređivanje: Kristina Varda, prof.

Oblikovanje naslovnice: Mirjana Kos Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Glas Koncila ISBN 978-953-241-237-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 736995.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Ivan Devčić

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

Zagreb, 2010.

»Na povijesnim prijelazima, u epohama kriza i katastrofa, treba se ozbiljno zamisliti nad kretanjem povijesnih sudbina naroda i kultura. Kazaljka sata svjetske povijesti pokazuje presudan trenutak nadolazećeg sumraka kad je vrijeme za užgati svjetiljku i pripremiti se za noć.« Nikolaj A. Berdjajev

PREDGOVOR Ohrabren poticajima prijatelja i ljubitelja Berdjajevljeve filozofije odlučio sam objaviti radove skupljene u ovoj knjizi. Svi su nastali u zadnjih desetak godina, izuzevši »Personalizam Nikolaja A. Berdjajeva«, koji je objavljen 1982. godine.1 On je stavljen na prvo mjesto i u ovoj knjizi, ali ne samo zbog toga jer je vremenski najstariji nego i zato jer tematski sadrži i povezuje sve ostale. Pored toga, on čini poveznicu i s mojom doktorskom radnjom naslovljenom upravo »Personalismus bei Nikolaj A. Berdjajew.

Versuch einer Pilosophie des Konkreten« (Personalizam Nikolaja A. Berdjajeva. Pokušaj filozofije konkretnoga«), koja je u nas, djelomično prerađena i proširena, objavljena 1999. godine pod naslovom »Osmi dan stvaranja. Filozofija stvaralaštva Nikolaja A. Berdjajeva«.

Teme ove knjige, raspoređene u deset izlaganja, kruže oko Berdjajevljeva shvaćanja povijesti, kulture i F. M. Dostojevskog, velikog ruskog književnika, koji je imao odlučujući utjecaj na našeg filozofa. Kod obrade ovih tema težio sam za što cjelovitijim prikazom Berdjajevljeve misli, koja je razasuta na nesustavan način u raznim njegovim djelima. Tek nakon što je na taj način autor sam došao do 1

Citate iz Berdjajevljevih djela preveo sam sâm s izvornika ili s talijanskog, njemačkog ili nekog drugog izdanja. Pored toga koristio sam i hrvatske prijevode, ako su mi kod pisanja dotičnog teksta bili pri ruci. Važno je napomenuti da neka djela nisu bila prevedena na hrvatski u trenutku kad sam pojedine tekstove pisao. Koristio sam i srpske prijevode, ali navodi iz njih prilagođeni su hrvatskom jezičnom standardu.

5

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

riječi, a čitatelju omogućeno susresti se s njegovom izvornom mišlju, slijede u zaključnom dijelu moje primjedbe i ocjene, poduprte katkada i mišljenjima drugih Berdjajevljevih tumača.

Već trideset pet godina zaokuplja me osebujnost Berdjajevljeve ličnosti, a još više bogatstvo, proročka snaga i svježina njegove misli, kojoj kao da protok vremena ne može nauditi. Posebno su dojmljive njegova zaljubljenost u slobodu i stvaralaštvo, zaokupljenost smislom povijesti i kulture, strastvena društvena i kulturna angažiranost te neprestana briga za sudbinu čovjeka u suvremenom svijetu. A i njegovo čitanje Dostojevskog, u kojemu on vidi najvećeg ruskog metafizičara, mnoge će potaknuti da uzmu u ruke djela tog velikog pisca.

Ovu knjigu pružam u ruke čitateljima s nadom da Berdjajevljev izričaj i misao nisam previše lišio njihova izvornog patosa, koji ih čini privlačnima i zavodljivima, ali i poticajnima i inspirativnima unatoč mnogim godinama koje su protekle otkad su izrečene i napisane. Potaknu li, u skladu s time, ovi tekstovi nekoga na dublje bavljenje njegovom filozofijom i pitanjima koja ona obrađuje, smatrat ću uloženi trud više nego nadoknađenim.

Na kraju želim zahvaliti svima koji su pomogli kod nastajanja ovih radova: priređivačima raznih znanstvenih skupova i tribina koji su me pozivali da na njima govorim o Berdjajevljevoj filozofiji; izdavačima časopisa i knjiga u kojima su objavljeni; recenzentima, izdavaču i svima koji su pomogli kod pripreme teksta za objavljivanje u ovoj knjizi.

Rijeka, 17. siječnja 2010.

Ivan Devčić

6

PERSONALIZAM NIKOLAJA BERDJAJEVA U predgovoru Berdjajevljevoj knjizi Duh Dostojevskog (Beograd, 1981.) Mirko Đorđević s pravom tvrdi: »U svakom slučaju, najbolje će biti ako Berdjajeva kao mislioca potražimo u kontekstu ruskog i europskog personalizma.«1 I ovaj naš članak2 želi pokazati da je glavna značajka Berdjajevljeve filozofije personalizam, u kojemu »je ličnost postala na svoj način ontološka kategorija kroz koju progovara i izražava se Biće i samo je ličnost u stanju ponuditi odgovore na fundamentalna pitanja o postojanju.«3 No mi Berdjajeva ne namjeravamo tražiti u kontekstu ni ruskog ni europskog personalizma nego želimo dati skicu Berdjajevljeva personalizma kakav je u sebi. To je pretpostavka bilo kakva uspoređivanja. U izlaganju ćemo prvo pokušati smjestiti Berdjajeva u sociološke i ideološke prilike Rusije krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, da bismo zatim prikazali njegovo shvaćanje osobe i, konačno, dali njegovu personalističku kritiku vodećih filozofskih i socijalnih teorija našeg vremena. Zbog ograničenosti prostora neke će Berdjajevljeve misli ostati

1

2

3

M. Đorđević, Metafizičke aporije o slobodi, u: Nikolaj Berdjajev, Duh Dostojevskog, Beograd, 1981., 7-25, ovdje 9. Članak je neznatno dorađeno predavanje, održano na tribini »Teološkog četvrtka« u Zagrebu 25. 3. 1982.

M. Đorđević, nav. dj., 9 slj. Berdjajev upotrebljava pretežno rusku riječ ličnost, koju mi prevodimo hrvatskom riječju osoba, a ne ličnost, jer smatramo da osoba bolje izražava metafizički sadržaj Berdjajevljeve »ličnosti«.

7

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

nedorečene, a neke uopće neće biti spomenute, što ipak neće, nadamo se, štetiti općem uvidu u bit njegova personalizma.

Berdjajev kao kritički marksist Nikolaj Berdjajev rođen je 1874. u Kijevu, gdje kao dvadesetogodišnjak stupa u marksistički revolucionarni pokret u kojemu se 1899. uključuje u teoretsku raspravu između marksista i narodnjaka.4 »Narodničestvo« je socijalni pokret nastao u drugoj polovici prošloga stoljeća u krugovima inteligencije koja se željela približiti narodu, a svoj je socijalni ideal vezala uz rusku seosku obščinu.

Marksisti su prije svega kritizirali tri točke svjetonazora narodnjaka: »a) ‘subjektivnu metodu’ u povijesti i sociologiji; b) pozitivno shvaćanje uloge individuuma u povijesti, c) ideju posebnog povijesnog puta Rusije.«5 Pristaše »subjektivne metode« mislili su da se povijest ne može proučavati na način kako se proučava pri4

5

8

Zbog svoje revolucionarne djelatnosti na Kijevskom univerzitetu Berdjajev je 1898. bio, skupa s drugim socijaldemokratskim studentima, uhićen i dvije godine kasnije osuđen na tri godine izgnanstva u guberniju Vologda. Berdjajev je 1922. prognan iz sovjetske Rusije kao ideološki protivnik komunizma te do 1925. živi u Berlinu, a zatim sve do smrti u Parizu, gdje je umro 1948. Za pravo razumijevanje geneze Berdjajevljeve misli potrebno je voditi računa ne samo o socijalnim prilikama nego i o širem duhovnom i kulturnom kontekstu u ondašnjoj Rusiji i Europi, ali u okvirima ovog izlaganja nije moguće u to ulaziti.

G. A. Wetter, Der dialektische Materialismus, Wien,5 1960., 87.

PERSONALIZAM NIKOLAJA BERDJAJEVA

roda. Povijesni je proces teleološki jer ima cilj koji mu je postavio pojedinac ili skupina ili čovječanstvo kao takvo.

Iz toga proizlazi da sociolog historijske činjenice ne može jednostavno konstatirati na način prirodoznanstvenika nego ih mora preispitati pod vidom njihova cilja i ideala, tj. mora na njih primijeniti kategorije moralne dužnosti i pravde. Kako bi sociolog u svome prosuđivanju bio što objektivniji, potrebno je da posjeduje visoku etičku svijest, tj. da bude harmonična osoba. U toj harmoničnoj osobi vidio je Mihajlovski – jedan od vodećih teoretičara narodnjaka – mogućnost pomirenja teoretske i praktične istine.

Prema shvaćanju narodnjaka, povijesni proces određuju istaknute ličnosti; masa nije sposobna ni za kakvo svjesno djelovanje nego očekuje da je povedu i oslobode »heroji«. Između napretka društva i napretka individuuma postoje nesavladive suprotnosti.

Narodnjaci su smatrali da u Rusiji nije potrebno razvijati kapitalizam kao uvjet za ostvarenje socijalizma, nego da je socijalizam moguć na temeljima ruske seoske obščine, čime bi se izbjeglo osiromašenje i proletariziranje velikih seljačkih masa.

Kako u tumačenju povijesnog procesa tako su i u shvaćanju uloge individuuma u njemu i ideje o posebnom putu Rusije u socijalizam marksisti imali potpuno oprečno mišljenje od narodnjaka. Prema njima, historijski se proces temelji na ekonomiji koja ima apsolutni primat.

Historijski je proces toliko nužan i determiniran, a uloga individuuma u njemu tako neznatna da je na nj besmisleno primjenjivati moralne kategorije. Stoga su oni izjednačavali sociologiju sa svakom drugom prirodnom znanošću koja operira samo kategorijom nužnosti.

Uvjereni da put do socijalizma nužno vodi preko kapitalističkog međuperioda, marksisti su zastupali tezu o 9

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

nužnosti uništenja ruske obščine – što je konkretno značilo baciti na ulicu bezbrojne seoske mase – kako bi se mogao roditi kapitalizam iz čijih će zatim unutrašnjih suprotnosti posredstvom proleterske revolucije niknuti socijalizam. U tom ozračju nastaje poznata uzrečica: »Što gore, tim bolje.« Što je sada gori položaj radnika i seljaka, tim bolje po socijalizam i buduće društvo.6 No polovicom devedesetih godina prošlog stoljeća dolazi do rascjepa među samim marksistima. Jedna skupina – ortodoksna – ostaje vjerna dijalektičkom materijalizmu Engelsa. Druga pak skupina – nazvana kritičkom – marksizam želi zasnovati na Kantu, odnosno na ondašnjem novokantizmu. Ova kritička skupina odbacuje teoriju o socijalnoj katastrofi, kao i svođenje socijalnog na ekonomsko i etičkog na ontološko. S tim u vezi oni smatraju kako na povijesni proces treba primijeniti i kategoriju »pravednosti«, a ne samo »nužnosti«. Na taj se način kritički marksisti umnogome približavaju narodnjaštvu, ali se od njega, kao i od ortodoksnog marksizma, koji su oba pozitivističke teorije, razlikuje po kriticizmu.

Glavni predstavnici kritičkog marksizma jesu Struve, Bulgakov i Berdjajev, koji se u raspravu uključuje svojom prvom knjigom Subjektivizam i individualizam u društvenoj filozofiji (1901.), u kojoj se razračunava s narodnjakom Mihajlovskim. Berdjajev je uvjeren da nema ni istine ni stvarnosti bez odnosa prema subjektu, ali to je trans6

10

Prema Berdjajevu, prvi su ruski marksisti također osjećali moralnu težinu tog problema, ali ga nisu znali riješiti dok nije došao Lenjin, koji je pokazao kako se u Rusiji socijalizam može ostvariti i bez razvijenog kapitalizma i brojne radničke klase. Usp. N. Berdjajev, Istoki i smysl russkogo kommunizma, Pariz, 1955., 85.

PERSONALIZAM NIKOLAJA BERDJAJEVA

cendentalni subjekt Kanta, a ne psihološki subjekt Mihajlovskog. Ali Mihajlovski je ipak uočio nešto važno kad je ukazao na subjektivno-psihološki element u spoznaji, smatra Berdjajev. Naime, uz transcendentalni postoji također i a priori psihološki element. Čitav se problem sastoji u tome kako pomiriti ta dva a priori elementa. To pomirenje nije moguće na osnovi harmonične osobe Mihajlovskog jer je ona čista biološka apstrakcija. Mihajlovski ne vidi, kaže Berdjajev, da je čovjekova psiha rezultat socijalnog ambijenta i socijalne skupine ili klase kojoj pripada. Mogućnost pomirenja dana je samo onda ako postoji klasa čiji su subjektivni interesi identični s univerzalnim interesima čovječanstva. To je u modernom društvu proletarijat. Tako, prema Berdjajevu, samo onaj čovjek može spoznati općevažeću istinu čija je psiha u skladu sa psihom proletarijata. To podvrgavanje osobe klasi i društvu dolazi do izražaja i u Berdjajevljevu nadvladavanju individualizma Mihajlovskog i individualizma uopće. Iako on tvrdi da su osoba i društvo uzeti zasebno samo idealne i biološke apstrakcije, društvo u konačnici ipak dobiva primat nad osobom. Protiv ekonomizma ortodoksnog marksizma Berdjajev tvrdi da je socijalna psiha subjekt socijalnog napretka. Ona konstituira psihu osobe i određuje njezinu slobodu koja je samo psihička kategorija. Tako zapravo nije konkretan čovjek subjekt svoga mišljenja i htijenja nego društvo koje o njemu misli i odlučuje. Povijesni proces vodi nužno do ozbiljenja čovještva u smislu Kantova kategoričnog imperativa. Budući da je čovještvo kao univerzalna socijalna volja ne samo cilj i norma nego i subjekt povijesti koja progresivno vodi svome cilju, nema suprotnosti između onoga što jest i onoga što treba biti.

Na taj način Berdjajev subjektivno i individualno svodi na objektivno i univerzalno. On se predstavlja kao kraj11

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

nji univerzalist i svjesno to želi biti, jer je uvjeren da sve veliko i uzvišeno individuum dobiva od univerzalnog i da svaki individualizam vodi u iluzije i nihilizam. Razumljivo je stoga što je njegov pogled usmjeren jedino na univerzalni napredak i na opće dobro, dok ga pojedinačna sudbina uopće ne zanima.

Ideja osobe Ova monistička, antipersonalistička koncepcija mladog Berdjajeva dolazi ubrzo u krizu. Događa se to u trenutku kad Berdjajev postaje svjestan tragične sudbine čovjeka pojedinca u svijetu. To tragično iskustvo izvorište je Berdjajevljeva personalizma. Čovjek stoji pred tragedijom smrti, ljubavi, spoznaje, slobode. Tu tragediju ne mogu nadvladati ni socijalni progres ni pozitivna znanost. »Empirijska bezizlaznost – to je bit tragedije«,7 kaže Berdjajev. Ali on nije pesimist, jer vjeruje da izlaz ipak postoji, i to u nadempirijskom, idealnom svijetu. U samoj tragediji Berdjajev otkriva znak vječnoga u čovjeku, izraz njegove duhovne naravi koja transcendira empirijski svijet. U Kantovu dualizmu, koji je na početku odbacio, sada vidi mogućnost personalističke filozofije. Ali taj dualizam treba shvatiti ne samo gnoseološki nego i metafizički. To ipak ne znači dualizam u Platonovu smislu. Čovjek je, doduše, u palom svijetu, ali ne zato što je u tijelu nego zato što je svijet zbog grešnog pada postao bezličan, neprijatelj svemu individualnom. Osoba se ne može poistovjetiti s 7

12

N. Berdjajev, K filosofii tragedii; M. Meterling, cit. prema: N. Berdjajev, Sub specie aeternitatis (dalje: SP), Petrograd, 1907., 35-58, ovdje 37.

PERSONALIZAM NIKOLAJA BERDJAJEVA

dušom. Osoba je utjelovljeni duh ili produhovljeno tijelo.

Tragično iskustvo svjedoči da čovjek po svome podrijetlu i određenju nadilazi ovaj pali svijet, da je ukorijenjen u idealnom svijetu, da, dakle, preegzistira ovom palom svijetu. Ali taj idealni svijet ne smije biti shvaćen univerzalistički nego pluralistički i supstancijalistički. »Svijet se pretvara u fikciju – kaže Berdjajev – ako ne stanemo na stajalište individualističke i dosljedno pluralističke metafizike... Ako niječemo izvanvremenski i izvanprostorni bitak osobe, moramo na koban način zanijekati svaki bitak i doći do iluzionizma i nihilizma.«8 »Bez supstancijalnog subjekta svijet se pojavljuje kao drama s radnjom, ali bez onoga tko djeluje; na taj se način bitak pretvara u privid, u iluziju.«9 Kasnije, pod utjecajem Schelera i egzistencijalističke filozofije, Berdjajev će odbaciti ideju supstancije, a osobu će definirati kao akt: »Osoba je akt. Max Scheler je definira kao jedinstvo akata.«10 Ali i kao akt osoba će za Berdjajeva biti jednako originalna, jedinstvena, neponovljiva jer »akt u pravom smislu riječi jest osobni akt, stvaralački akt, (koji) se događa samo jedanput.«11 S tim će u vezi kod Berdjajeva prevladati također etičko poimanje osobe: »Osoba je prvenstveno moralno načelo; njome se određuje odnos prema svakoj drugoj vrijednosti. Zato

8

9

10

11

N. Berdjajev, Tragedija i obydennost’; L. Šestov, cit. prema: SP, 247-275, ovdje 269.

N. Berdjajev, O novom russkom idealizme, cit. prema SP, 154190, ovdje 177.

N. Berdjajev, Die menschliche Persönlichkeit and die überpersönlichen Werte, Wien, 1937. i 1938., 18.

Isto, 18.

13

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

ideja osobe leži u osnovi etike.«12 U toj prevlasti etike nad ontologijom treba vidjeti posljedicu primata slobode nad bitkom, o čemu će upravo biti riječi.

Za Berdjajevljevu je osobu karakterističan trostruki odnos: prema unutra, prema van i prema Transcendenciji.

Odnos prema unutra znači da je osoba »bitak u sebi, prvotni bitak i sva njezina stanja, svi stvaralački akti, njezina suradnja s drugima pretpostavljaju tu njezinu unutrašnju metafizičku narav: ona ne može biti proizvod izvanjskih procesa.«13 Temelj te samostojnosti i stvaralačkog samoodređenja osobe jest sloboda. Ona je »stvaralačka sila duhovne egzistencije, koja iz sebe stvara budućnost«.14 Čovjek je, doduše, ranjeno biće, što je potvrdila i psihoanaliza, ali su stvaralačke mogućnosti i sile njegove slobode ipak sačuvane i neiscrpne. Sloboda znači »beskonačnost života, Ungrund bitka«,15 tvrdi Berdjajev, služeći se terminologijom Jakoba Böhmea, njemačkog mističara gnostičkog tipa, koji je imao izvjestan utjecaj na našeg autora. Sloboda je transcendentna svakom aktualiziranom bitku, ali tako da je istodobno »njegov najdublji temelj«.16 U tom smislu sloboda ima primat nad bitkom: »Ja tvrdim primat slobode nad bitkom.«17

12

13 14 15

16 17

14

N. Berdjajev, O naznačenii čeloveka, Opyt paradoksal´noj etiki, Pariž, 1931., 61.

N. Berdjajev, O novom russkom idealizme, nav. dj., 173.

Isto, 186.

N. Berdjajev, Filosofija svobodnogo ducha, 2 t, Pariž, 1927.1928., ovdje I, 189.

Isto, II, 196.

N. Berdjajev, Samopoznanie, Pariž, 1949., 313.

PRESJEK BERDJAJEVLJEVE MISLI U VIDU OSOBNE I DRUŠTVENE DIMENZIJE GRIJEHA Ne možemo očekivati kako ćemo u Berdjajevljevoj filozofiji naći neku sustavnu raspravu o grijehu u klasičnom smislu riječi. To ipak ne znači da on ne govori o grijehu.

Ali taj je govor najčešće implicitan, uvijen u promišljanja o palom i idealnom stanju svijeta i čovjeka. U tom je smislu kod Berdjajeva »objektivacija« sinonim za »grijeh«, a stvaralačko nemirenje s objektivacijom sinonim za vrlinu. Čitanje njegove filozofije s motrišta osobne i društvene dimenzije grijeha pokazuje, kako mi se čini, tri dimenzije grijeha: objektivnu, subjektivnu i kršćansku. Slijedimo navedeni red.1 1

U izlaganju su korištena sljedeća Berdjajevljeva djela: Samospoznanie (skr. SP), cit. prema srpskom prijevodu, Novi Sad, 1987.

F. A. Lange und die kritische Philosophie in ihrer Beziehung zum Sozialismus (skr. FAL), Neue Zeit 18 (1899.-1900.), Bd. 2, 132140, 164-174, 196-207.

Sub’ektivizm i individualizm v obščestvennoj filosofii (skr. SIOF), St. Petersburg, 1901.

Ja i mir ob’ektov (skr. JS), cit. prema hrv. pr., Zagreb, 1984.

Novoe religioznoe soznanie i obščestvenost (skr. NRSO), St. Petersburg, 1907.

Filosofija svobody (skr. FS), Moskva, 1911.

Duch i real’nost (skr. DR), cit. prema hrv. pr., Zagreb, 1985.

Eksistencijal’naja dialektika božanstvennogo i čelovečeskogo (skr.

ED), Pariž, 1952.

O rapstve i svobode čeloveka (skr. ČRS), cit. prema srpskom pr., Novi Sad, 1991.

-

325

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

1. Objektivni grijeh Berdjajev pripisuje veliko značenje onome što se u kršćanstvu naziva »istočnim grijehom«, a on ga zove »grešni pad«. Pritom posebno naglašava kako je to bio grijeh u metafizičko-religioznom, a ne u moralnom smislu: »On leži beskonačno dublje nego ćudorednost, ta izvedena i individualna pojava ljudske psihe. Grešni pad izvršen je u mističnoj dubini svijeta, to je tajanstveni čin metafizičke slobode, rascjep u bitku i ropstvo njegovih dijelova, a ne prekršaj moralnog zakona. Čisto moralno shvaćanje grešnog pada odviše je ljudsko i odviše racionalno, ne religiozno i mistično. Gotovo je smiješno otpad svijeta od Boga, religiozno-mistični rascjep, tajanstveni raspad bitka označavati kao nemoralnost, kao jednostavno prekoračenje ćudorednog zakona.«2 U svezi s time Berdjajev kritizira i biblijsko učenje o grešnom padu, tvrdeći da se u njemu ne razlučuje ono što se dogodilo u vremenu od onoga što se dogodilo prije nastanka vremena. Drugim riječima, prema Berdjajevu, »istočni grijeh nije mogao imati početak u vremenu i u ovome svijetu.«3 Štoviše, jedna je od posljedica tog predvremenskog pada samo historijsko i kozmičko vrijeme. No i sve ostale strukture ovoga svijeta njegove su posljedice, među njima logički zakoni i diskurzivno mišljenje, moral i moralni zakon, država i njezine institucije, tj. vlast općega nad indi-

Smysl tvorčestva (skr. ST), Moskva, 1916.

Carstvo ducha i carstvo Kesarja (skr. CDCK), Pariž, 1951.

Das Schicksal des Menschen in unserer Zeit (skr. SMUZ), Luzern, 1935.

2 NRSO, xxvi.

3 FS, 138.

-

326

PRESJEK BERDJAJEVLJEVE MISLI U VIDU OSOBNE I DRUŠTVENE DIMENZIJE GRIJEHA

vidualnim i nužnosti nad slobodom. Grešni pad razorio je iskonsko zajedništvo i jedinstvo bitka, u kojemu je sve u svemu. To se stanje želi »zakrpati« logičnim, moralnim i pravnim zakonima, što znači da su one grešnog podrijetla.

Ove intuicije i teze svoje mladenačke filozofije Berdjajev je kasnije produbio i objedinio u pojmu »objektivacija«. U tom smislu u djelu Ja i svijet objekata, iz njegova zrelog razdoblja, čitamo: »Svijet je bio stvoren u poretku unutarnjeg postojanja i unutarnje zajednice i zajedništva, u poretku duha. I on je od tog poretka otpao u drugi poredak, u objektivirani i prinudno socijalizirani poredak.«4 To znači da grešni pad ili objektivacija predstavljaju svojevrsnu »eksteriorizaciju« ili »izvanjštenje« stvarnosti.

Posljedice su toga dalekosežne i višestruke. Subjekt doživljava kao sebi tuđe i strano ono što bi mu po sebi trebalo biti blizu. Zbog toga je objektivacija«svijet začaran« (JS, 48), svijet »nesretne svijesti koja je ‘uvijek raskol i lom (jer) pretpostavlja suprotnost između subjekta i objekta, što je unesrećuje.«5 U tom stanju čovjek doživljava najprije Boga kao njemu stranu, daleku i prijeteću stvarnost, što se npr. odražava u poimanju Boga kao »Apsolutnog Bitka« pred kojim je sve ništavno, kao Gospodara u odnosu na kojega je čovjek rob, kao Vladara koji je svemoćan. Slično se eksteriorizira i otuđuje priroda koju čovjek doživljava kao nešto iznad sebe, kao stranu silu koja ga određuje i determinira izvana, uništavajući time njegovu slobodu i osobu. Posljedica čovjekove borbe s prirodom jest civilizacija, ali i nju, koju je sam stvorio, on osjeća kao

4 5

JS, 48.

ED, 191.

327

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

nešto sebi strano i opasno, zbog čega uvijek iznova pokušava od nje pobjeći povratkom prirodi. Izvanjštenje međuljudskih odnosa pretvara »ti« u »ono«, a »mi« u »društvo«, shvaćeno kao čisto izvanjsko zajedništvo.

No time što sve doživljava kao sebi strano, tuđe i daleko, i sam subjekt pretvara se u objekt, prestaje biti egzistencijalnim subjektom u kojemu svijet postoji na unutarnji način. U takvom stanju subjekt se osjeća osamljen, tjeskoban, ugrožen, zabrinut za sebe i svoju budućnost, pritisnut osjećajima krivnje i izgubljenosti. »Kad ‘ja’ proživljavam svoju osamljenost u osobito oštrom i krajnjem obliku, tada mi sve izgleda strano i tuđe. ‘Ja’ nije u svom zavičaju, nije u zavičaju svoga duha, nego u stranom svijetu... ‘Ja’ je pred objektom, pred svakim objektom, ma kako da je ono s njim vezano, uvijek osamljeno. To je temeljna istina.«6 Svoje osamljenosti i strahove čovjek pokušava na razne načine umanjiti i prevladati. Jedni posežu za individualističkim i anarhističkim radikaliziranjem osamljenosti, tj. za potpunim nijekanjem drugoga. To je, prema Berdjajevu, »gubitak sposobnosti istinskog prihvaćanja realnosti«.7 Drugi je način »sablazan i ropstvo kolektivizma«,8 u kojemu se događa »socijalizacija i kolektivizacija ne samo privrednog i političkog života nego i savjesti, misli, stvaralaštva, eksteriorizacija savjesti, tj. njezino prenošenje iz dubine čovjeka, kao duhovnog bića, na van u kolektiv«.9 S druge strane, zlu i ropstvu civilizacije

6 7 8 9

JS, 71. ČRS, 128. ČRS, 185.

CDCK, 108.

328

PRESJEK BERDJAJEVLJEVE MISLI U VIDU OSOBNE I DRUŠTVENE DIMENZIJE GRIJEHA

želi se suprotstaviti traženjem povratka nekoj diviniziranoj prirodi, što Berdjajev naziva »kozmičkom sablazni«.

Od sadašnjosti se bježi bilo idealiziranjem prošlosti, bilo traženjem u budućnosti potpunog savršenstva.

Sve to pokazuje da se čovjek u objektiviranom, palom svijetu osjeća kao stranac, zbog čega želi iz njega pobjeći.

No rješenje nije u bijegu nego u stvaralačkoj preobrazbi svijeta, u njegovu oslobođenju od grijeha objektivacije. Ali tu se pojavljuje problem neuspjeha stvaralaštva. U objektiviranom svijetu ne samo da je teško djelovati iz slobode, što je upravo stvaralaštvo, nego i kada stvaralački proboji uspiju, rezultati stvaralaštva na kraju se opet objektiviraju i na neki način okreću protiv onoga tko ih je stvorio iznova ga porobljujući. »Ognjeni stvaralački duh ne može se prepoznati u svojim proizvodima, u svojim knjigama, teorijama, sustavima, umjetničkim djelima, ustanovama.

Objektivacija u povijesti, u kulturi veliko je djelo aktivnog stvaralačkog duha, ali ona je također veliki neuspjeh.«10 Znači li to da je svijet definitivno objektiviran, da je grijeh nepobjediv? Berdjajev se s time ne može složiti nego čvrsto vjeruje u pobjedu nad objektivacijom. Kako bi to bilo moguće, potrebno je promijeniti svijest koja stvara objektivaciju, tj. potrebno je da čovjek počne drukčije zamišljati sebe i svoj odnos prema svijetu bića, kao i prema Bogu. On je čvrsto uvjeren kako pogrešna, iluzorna svijest stvara objektivaciju i kako svijet objekata postoji samo zahvaljujući njoj. Nadalje je potrebno da borba protiv objektivacije bude zajednički čin jer: »Čovjek ne može individualnim činom razrušiti svijet objektivacije, on može samo dosegnuti unutarnju slobodu od ovoga

10

DR, 60.

329

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

svijeta. No rušenje svijeta objektivacije socijalni je i historijski čin. To znači da bi se pri dosezanju više duhovne povezanosti među ljudima svijet činio drukčijim i njegova bi spoznaja bila drukčija.«11 Ipak, same su ljudske sile nedostatne, ma kakav god bio odnos među ljudima. Stoga Berdjajev ističe: »Svijet objektivacije može se razoriti čovjekovim stvaralačkim naporom, ali samo zato što će u tom stvaralačkom naporu sudjelovati i Bog.«12

2. Subjektivni grijeh S obzirom na grijeh pojedinca, Berdjajev daje u različitim razdobljima svoje filozofije različite, pa i oprečne odgovore.

U najranijem razdoblju svoje filozofije on stoji na pozicijama kritičkog marksista koji ono što se naziva grijehom vidi u neprilagođenosti pojedinca općemu. Do ove neprilagođenosti dolazi ako se pojedinac ne stavi na stranu napredne društvene klase, koja je u kapitalističkom društvu proletarijat: »Samo proletarijat nema interesa za iskrivljavanje istine, može joj odvažno gledati u oči jer se nema čega bojati. Za proletarijat radi nužnost socijalnog procesa, u njemu se individualno-psihološka svijest pokriva transcendentalnom logičkom i etičkom, stoga on u svom mišljenju nosi istinu, a u svom djelovanju moralno dobro,«13 tvrdi samouvjereno mladi Berdjajev. Stoga, ne

11 12 13

ČRS, 116.

DR, 183.

FAL, 203.

330

PRESJEK BERDJAJEVLJEVE MISLI U VIDU OSOBNE I DRUŠTVENE DIMENZIJE GRIJEHA

prilagoditi se psihi proletarijata, znači ne biti u istini, odnosno biti na suprotnoj strani općeg moralnog zakona.

Berdjajev nastoji to potkrijepiti i sociološki tvrdeći: »Osoba (individualnost) nastaje, živi i razvija se u društvenom okruženju kojemu sve zahvaljuje. Za sociologa ne postoji u osobi nikakav drugi sadržaj osim onaj koji je u nju stavila društvena okolina; društvo stvara njezinu individualnost...«14 Tu sociološku konstataciju on proširuje u antropološko-filozofsku ističući: »Sveti ideali osobe i sve veliko u životu čovjeka, za što se isplati živjeti, sve je to rezultat prilagodbe općemu i povezivanja s univerzalnim koje se nalazi izvan uskog obzora individuuma, izvan njegovih uskih individualnih interesa.«15 U skladu s time moglo bi se reći kako je za ranog Berdjajeva neprilagođenost razuma objektivnoj stvarnosti, slobode povijesnoj nužnosti, pojedinca društvu, istoznačno s onim što označavamo kao grijeh, iako Berdjajev sam taj pojam ne rabi.

Ali ubrzo zatim on zastupa nešto posve suprotno, smatrajući neprilagođenost okolini vrlinom, a ne grijehom. Pritom istovremeno ističe potrebu unutarnje prilagođenosti tvrdeći »da se ćudorednost sastoji, prije svega, u unutarnjem odnosu čovjeka prema sebi samom, u traženju i ostvarivanju njegova duhovnoga ‘ja’, u pobjedi ‘normativne’ svijesti nad ‘empirijskom«.16 Usporedo s time prilagođenost okolini poistovjećuje s buržujskim svjetonazorom koji ovako opisuje: »Buržoazija protjeruje metafizički idealizam iz duhovnog života čovječanstva kao

14 15 16

SIOF, 147.

SIOF, 170.

SAE, 73.

331

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

praktički beskoristan. Ona u umjetnosti afirmira realizam i stvara njegov ekstreman oblik – naturalizam. Naturalizam vjerno odražava društvo 19. stoljeća u svoj njegovoj ogavnosti... Idealizam se protjeruje iz ljudskih doživljaja, a umjetnost ga ne može ponovno proizvesti. Hedonizam se u 18. st. borio protiv autoritarnih kriterija dobra i zla i to je opravdavalo njegovo postojanje. U 19. stoljeću nestalo je to idealističko strujanje iz teorije i prakse vladajuće klase, a utvrdio se utilitarni životni nazor, nazor trgovaca kojima su knjige primitaka i izdataka najviši moralni svjetionik... U 18. stoljeću istaknuta je duboka idealistička ideja ‘prirodnog prava’ koja je služila kao oslonac u političkoj borbi. Evolucionisti našeg stoljeća uništili su tu ideju, zbog čega je liberalni oportunizam postao pravcem vladajuće politike. Jednom riječju, mi moramo, uz socijalnu buržoaziju, priznati također duboku duhovnu i kulturnu buržoaziju društva 19. stoljeća, buržoaziju koja je život lišila njegova cvata i umanjila mu vrijednost.«17 Moglo bi se stoga reći kako je za Berdjajeva u ovom razdoblju njegova filozofiranja drugo ime za grijeh buržujski naturalizam, utilitarizam i evolucionizam, tj. život bez viših duhovnih ideala i sadržaja, bez transcendentnih stremljenja, život u kojemu cilj opravdava sredstvo, u kojemu ne postoji objektivna istina i dobro. On takav životni svjetonazor otkriva posvuda. Nalazi ga u marksizmu koji se zadržao na protestu protiv »socijalno-materijalne gladi« u buržujskom društvu, ali nije spoznao važnost borbe i protiv »duhovno-idejne gladi«, kao ni nužnost afirmiranja konkretne ljudske osobe, umjesto apstraktnog nepostojećeg čovječanstva. »Religija napretka i religija socija-

17

SAE, 9 slj.

332

PRESJEK BERDJAJEVLJEVE MISLI U VIDU OSOBNE I DRUŠTVENE DIMENZIJE GRIJEHA

lizma izgrađuju život u perspektivi vremenitosti, vremenitog usavršavanja. Ali život se može graditi i u perspektivi vječnosti koja svaki moment bitka okreće u apsolutno dobro, i to za svaku osobu, a ne za apstraktno još nepostojeće čovječanstvo,«18 ističe Berdjajev.

Isti svjetonazor karakterizira i Kantov moralizam, štoviše, on predstavlja opravdanje »malograđanštine« suvremenog društva: »Iza svih tih racionalističkih i moralističkih pokušaja skriva se duboka malograđanština suvremenog društva, nametljiva i samozadovoljna svakidašnjica.

Kantove etičke norme, na kojima se idealizam njemačkih profesora nadahnjuje u tolikoj mjeri, prožete su dubokom malograđanštinom. Umom filozofirajućih filistara opravdati se može moral svakidašnjice, ali moralni problem počinje ondje gdje tragedija počinje, i samo ljudi tragedije imaju nutarnje pravo govoriti o dobru i zlu.«19 To znači da se, prema Berdjajevu, etički problem u pravom smislu riječi javlja i postoji kod ljudi koji osjećaju svoju neusklađenost i neprilagođenost svakidašnjici, tj. objektiviranom svijetu u kojemu apstraktno opće i univerzalno dominira nad konkretno individualnim. Iz toga se rađa tragedija, koja je upravo povezana »s napuknućem na onome mjestu gdje se individualno i univerzalno dodiruju«.20 Prilagođenost postojećem, objektivnom, svakidašnjem Berdjajev posebno otkriva u umjetničkim pravcima kao što su klasicizam i realizam (naturalizam). Klasicizam je umjetnički odraz poganskog antičkog svjetonazora, usredotočenog na imanenciju, u kojemu je čovjek za-

18 19 20

NRSO, 79.

SAE, 270 slj.

SAE, 258.

333

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

tvoren u granice ovoga svijeta i podložan njegovim silama. Zbog toga u klasičnoj umjetnosti nema uzleta prema drugome svijetu, ona nikamo ne zove nego čovjeka ostavlja ovdje, u ovome svijetu. Još je neumoljivija kritika koju Berdjajev upućuje realizmu jer, iako se i klasicizam i realizam prilagođavaju ovome svijetu, razlika je u tome što prvi ističe njegovu ljepotu, a drugi se prilagođava ružnoći ovoga svijeta, uvjeren kako je ružnoća realnija od ljepote. Zbog toga se »realizam najviše udaljava od biti svakog stvaralačkog čina, on je najnestvaralačkiji oblik umjetnosti« i kao takav »davi i guši stvaralačke zanose umjetnika« jer »umjetnik vjeruje da je ljepota stvarnija od ružnoće ovoga svijeta«.21 Grijeh je, dakle, prilagođenost, a vrlina neprilagođenost objektiviranom, buržujskom svijetu i svjetonazoru.

Griješi onaj koji opravdava ovaj svijet i prilagođenost njemu, odnosno koji ne mašta o drukčijem svijetu niti se trudi izaći iz okova ovoga svijeta. Na toj crti Berdjajev razvija svoju ideju stvaralaštva koja je »možda najoriginalnija, u svakom slučaju za njega najkarakterističnija ideja«.22 Držeći se motrišta s kojega ovdje čitamo Berdjajevljevu filozofiju, možda su, od više definicija stvaralaštva koje je on dao, najvažnije ove dvije: Prva: »Stvaralački je čin za mene predstavljao transcendiranje, izlazak izvan granica imanentne stvarnosti, proboj slobode kroz nužnost. U izvjesnom bi se smislu moglo reći da je ljubav prema stvaralaštvu zapravo ‘ne-ljubav’ prema

21 22

ST 231 F. A. Stepun, Mystische Weltschau. Fuenf Gestalten des russischen Symbolismus, Muenchen, 1964., 142.

334

PRESJEK BERDJAJEVLJEVE MISLI U VIDU OSOBNE I DRUŠTVENE DIMENZIJE GRIJEHA

‘svijetu’, nemogućnost ostajanja u granicama ovoga ‘svijeta’.

Zato u stvaralaštvu postoji eshatološki moment.«23 I druga: »Kako bi čovjek živio dostojno i kako ga ne bi ponizila i samljela svjetska nužnost, socijalna svakodnevnica, neophodno je u stvaralačkom usponu izići iz imanentnog kruga ‘stvarnosti’, neophodno je izazvati lik, zamisliti drugi svijet, nov u usporedbi s tom svjetskom stvarnošću (novo nebo i nova zemlja).«24 Sam nam Berdjajev u jednom lijepom odlomku svoje autobiografije opisuje kakav je oslobađajući učinak za njega imalo iznenadno otkriće ideje stvaralaštva: »Proživio sam razdoblje spoznaje potištenosti zbog grijeha... i evo, svladao sam stanje potištenosti, iskusio sam stanje velikog uspona, što je predstavljalo pravi unutarnji potres i ozarenost. To se sve događalo ljeti, u selu. Ležao sam u postelji i pred samo jutro moje je cjelokupno biće bilo potreseno stvaralačkim usponom i jaka me je svjetlost obasjala. Prešao sam put od potištenosti grijehom do stvaralačkog nadahnuća. Shvatio sam da spoznaja grešnosti mora prijeći u spoznaju stvaralačkog uspona jer inače čovjek pada.«25 Berdjajev, dakle, opisuje otkriće ideje stvaralaštva kao neki mistični doživljaj koji mu je iznenada bio darovan.

Ali, s druge strane, svatko tko slijedi njegov filozofski razvoj, može utvrditi kako se ta ideja postupno u njemu razvijala i sazrijevala. Ipak je ovaj citat, bez obzira na to kako je Berdjajev došao do ideje stvaralaštva, značajan ukoliko pokazuje povezanost stvaralaštva s prevladavanjem stanja

23 24 25

SP, 261.

SP, 261.

SP, 250.

335

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

grešnosti. Stvaralaštvo je za Berdjajeva način kako čovjek može svladati »potištenost zbog grijeha«, tj. kako se može opravdati i spasiti. U tom smislu izjavljuje: »Uopće nisam postavljao pitanje o opravdanju stvaralaštva, postavljao sam pitanje o opravdanju stvaralaštvom.«26 Ali pored tog više negativnog religiozno-antropološkog značenja stvaralaštva, postoji i pozitivno. Stvaralaštvo je čovjekov odgovor Bogu jer »Bog očekuje od čovjeka stvaralački akt kao odgovor na stvaralački akt Boga«.27 Štoviše, »stvaralaštvo predstavlja nastavak stvaranja svijeta«,28 stoga ima duboko metafizičko-religiozno značenje.

Takvo zamišljeno stvaralaštvo pretpostavlja osobu kao individualno i neponovljivo biće koje samo sebe određuje iznutra, iz slobode potpomognute milošću. Svaka određenost izvana predstavlja, u Berdjajevljevim očima, prilagođavanje ovome svijetu, a time i gubitak slobode i osobnosti. Stoga, govoreći o moralnom stvaralaštvu, Berdjajev će već u jednoj od ranijih faza svoga filozofiranja istaknuti: »Postoji toliko mogućnosti rješenja moralnog problema koliko je osoba u svijetu, premda se uvijek ostvaruje isto apsolutno dobro – punina i sloboda transcendentnog bitka.«29 A suvremenu krizu morala shvaća kao nagovještaj novog, stvaralačkog morala: »U svjetskoj krizi morala probija se žeđ za moralnim stvaralaštvom, za moralom kao stvaralaštvom, a ne poslušnošću.«30 Slič-

26 27 28 29 30

SP, 250.

SP, 251.

SP, 256.

SAE, 271.

ST, 255.

336

PRESJEK BERDJAJEVLJEVE MISLI U VIDU OSOBNE I DRUŠTVENE DIMENZIJE GRIJEHA

no uočava i na drugim područjima: »U moralnom životu, kao i u spoznajnom, umjetničkom, spolnom životu, novi čovjek žudi za stvaranjem novoga života, a ne samo za poslušnim podnošenjem posljedica grijeha i za prilagođavanjem uvjetima ovoga svijeta.«31 U religiji stvaralaštvo znači »oslobođenje od ograničenosti i ropstva ovoga svijeta, pobožanstvenjenje čovjeka,... izlazak iz tragedije i muke nepomirljivih suprotnosti,... pomirenje neba i zemlje, tijela i duha, čovječanstva i božanstva, osobe i svemira«.32 Filozofija je stvaralačka ako je proročka, a metafizika ukoliko u nama budi svijest »da se svjetski bitak mora osloboditi iz okova ‘materije’, iz zakonomjernosti ‘prirode’ koja nas gnječi, da prostor i vrijeme moraju nestati kao mora« što je, prema Berdjajevu, »u skladu sa zadnjom najvažnijom i najtajanstvenijom idejom religiozne svijesti o preobraženju ‘zemlje’, o preobraženju ‘tijela’«.33 Spoznaja ima stvaralački karakter kada otkriva »smisao iza besmisla, poredak iza besporetka, kozmos iza kaosa«,34 štoviše, kada to ne samo otkriva nego i stvara, što je upravo svojstvo intuicije koju Berdjajev definira kao »stvaralaštvo smisla, aktivno osmišljavanje, prodor smisla u tminu, svjetlo sinulo u tmini«.35 Paradigmu svakog stvaralaštva predstavlja umjetničko stvaralaštvo koje naš autor ovako opisuje: »U umjetnosti stvaralačka pobjeda nad težinom ‘ovoga svijeta’ nije nipošto upriličenje ovome ‘svijetu’. Umjetnički je čin izravno

31 32 33 34 35

ST, 255.

NRSO, xxxv.

SAE, 352.

JS, 55.

JS, 58.

337

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

oprečan svakom otežavanju, u njemu je oslobođenje. Bit je umjetničkog stvaralaštva pobjeda nad težinom nužnosti.

U umjetnosti čovjek živi izvan sebe, izvan svoje težine, težine života. Svaki je stvaralački umjetnički čin djelomična preobrazba života. U umjetničkom zapažanju svijet nam je dan već prosvijetljen i oslobođen, u njemu se čovjek tegobno probija kroz težinu svijeta. U stvaralačko-umjetničkom odnosu prema svijetu otvara se onaj svijet.«36 Pojedinac i cijelo čovječanstvo griješe, dakle, kada se prilagođavaju palom svijetu, umjesto da ga stvaralački preobražavaju. Grijeh je odreći se vlastite osobnosti i slobode pod pritiskom općedruštvenih i prirodnih nužnosti te shvaćanje i prihvaćanje ovakvog stanja svijeta kao nečega konačnog i nepromjenjivog, štoviše, kao neke izvorne datosti. Grijeh je ponavljanje i imitiranje, automatizam, podložnost izvanjskim utjecajima do te mjere da oni određuju savjest, tj. vrednovanje istine i laži, dobra i zla.

Grijeh je ne vidjeti apsurdnost i besmislenost svijeta u kojemu živimo i istovremeno ne vjerovati »u duh s kojim je povezana sloboda i u smisao koji može pobijediti besmislenost i preobraziti svijet«.37

3. Grijeh povijesnog kršćanstva Kako sam Berdjajev tvrdi, za njegovo poimanje Krista i kršćanstva odlučujuću je ulogu imala »Legenda o velikom inkvizitoru« Dostojevskoga: »U moje je srce ušao lik Krista iz ‘Legende o velikom inkvizitoru’, prihvatio sam

36 37

ST, 219.

CDCK, 22.

338

PRESJEK BERDJAJEVLJEVE MISLI U VIDU OSOBNE I DRUŠTVENE DIMENZIJE GRIJEHA

Krista iz Legende. Krist je za mene ostao zauvijek povezan sa slobodom duha.«38 U tako shvaćenom Kristu Berdjajev ne nalazi samo jamstvo slobode nego i mogućnost pomirenja individualnog s univerzalnim, ljudskog s božanskim, zbog čega smatra da je jedini pravi smisao povijesti ostvarenje kristološkog načela.

U skladu s time Berdjajev doživljava i izvorno kršćanstvo kao religiju slobode i stvaralaštva. No od takvog se izvornog evanđeoskog kršćanstva razlikuje povijesno kršćanstvo koje je samo prividno izabralo Krista, a stvarno velikog inkvizitora. To znači da se povijesno kršćanstvo prilagodilo palom svijetu i njegovim zakonitostima, umjesto da ga je zanijekalo i transcendiralo stvaralačkim predočavanjem i ostvarivanjem drukčijeg svijeta. Stoga se Berdjajevu čini kako je »tradicionalni moral kršćanskoga svijeta buržujski u najdubljem smislu te riječi«,39 odnosno da je »historijska objektivacija iznakazila kršćanski duh do neprepoznatljivosti«.40 »Zbog toga je sud nad poviješću također sud nad povijesnim kršćanstvom.«41 Raščlanjujući moral tradicionalnog kršćanstva, Berdjajev otkriva da je on sinteza pretkršćanskog morala roda i kršćanskog morala osobe. Upravo je zahvaljujući tome kršćanstvo postalo prihvatljivim i uporabljivim za ovaj svijet. Bez te sinteze, tj. samo »na kršćanskom moralu osobe, nikada se ne bi mogao izgraditi nikakav svjetski, rodovski,

38 39 40 41

SP, 221 slj.

ST, 247.

SMUZ, 11.

SMUZ, 19

339

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

društveni poredak«,42 smatra naš autor, objašnjavajući to tvrdnjom da je kršćanski moral osobe sav usmjeren na nijekanje ovoga svijeta u ime drugoga svijeta.

Glavni grijeh povijesnog kršćanstva leži u tome što »nije razotkrilo stvaralački moral novozavjetne, evanđeoske ljubavi«.43 Znamo li kakvo značenje Berdjajev pripisuje stvaralaštvu, jasno nam je koliko je velik i težak taj grijeh. Umjesto da otkrije stvaralački moral, povijesno je kršćanstvo blagu vijest evanđelja zamijenilo moralom kategoričnog imperativa i etikom straha, zabrinutosti i koristi. U tom je smislu kršćanski svijet naprosto »zaražen utilitarnim moralom prilagođenosti, kriterijima koristi i uspješnog uređenja ovoga otežalog svijeta«; ćudoređem izrazito neprijateljski raspoloženim »prema svakom heroizmu, svakom herojskom intenziviranju života, herojskom usponu, herojskoj žrtvi«, moralom koji boluje od oportunizma i od patosa malih djela i skromnih pothvata, a nepoletnost i nepokretnost uzdiže gotovo na razinu religioznog podviga.44 Postoji, međutim, i pozitivna varijanta povijesnog kršćanstva povezana s otkrićem i afirmacijom ideje osobnog otkupljenja i spasenja pomoću odricanja i žrtve. Berdjajev ističe kako se u tom moralu otkupljenja nalazi nešto vječno i neprolazno, a u svezi je »s asketskom mistikom pobjede ovoga ‘svijeta’, s odricanjem od prividnih dobara ovoga svijeta, s unutarnjim prolazom kroz Golgotu«.45 On smatra da je to nužna pretpostavka za stvaralaštvo jer:

42 43 44 45

ST, 250.

ST, 245.

Usp. ST, 246.

ST, 251.

340

PRESJEK BERDJAJEVLJEVE MISLI U VIDU OSOBNE I DRUŠTVENE DIMENZIJE GRIJEHA

»Tko ne zna za to nutarnje djelo poslušnosti i odricanja, taj ne može ići uvis. Svaki je put u visinu žrtven i pretpostavlja nutarnje duhovno djelo svlačenja sa sebe starog Adama.«46 U skladu s time on će, analizirajući pojavu renesanse, doći do zaključka da je neviđenu stvaralačku energiju toga razdoblja pripremio i akumulirao srednjovjekovni asketizam. Unatoč tome, Berdjajev će do kraja ostati kod teze da je najveći i neoprostivi grijeh povijesnog kršćanstva to što nije otkrilo stvaralački poziv čovjeka. A pri iznošenju takvih tvrdnji on se uopće ne brine uskladiti ih s drugim svojim tezama, npr. da je umjetnost kršćanstva romantizam kojemu je svojstvena transcendentna težnja i žeđ za svijetom koji leži iza granica ovoga svijeta te da je tragedija renesanse povezana s nesposobnošću potpunog prihvaćanja imanentnih ideala antike zbog kršćanskog transcendentnog osjećaja bića koji je »toliko duboko zahvatio čovjekovu prirodu da je postalo nemoguće potpuno i završeno ispovijedanje imanentnih ideala života«.47 Ostaje nejasno zašto Berdjajev takve doprinose i utjecaje kršćanstva nije shvaćao i tumačio u smislu svog shvaćanja stvaralaštva nego je u njima vidio samo elemente etike otkupljenja. Nema sumnje da je tu posrijedi određena neusklađenost, ako ne i proturječnost Berdjajevljevih prosudbi o povijesnom kršćanstvu.

46 47

ST, 250.

ST, 225.

341

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

Zaključak Na temelju iznesenog možemo zaključiti kako je, prema Berdjajevu, čitav ovaj svijet grešan jer je nastao kao posljedica grešnog pada. Grešnost se svijeta očituje u njegovim temeljnim strukturama kao što su prostor i vrijeme, logički i prirodni zakoni, razni društveni pritisci na pojedinca i nužnosti koje dokidaju slobodu. Takav svijet otežava stvaralačke uzlete jer se opire svakoj promjeni i preobrazbi.

Ali on je ipak promjenjiv, stoga pojedinci i skupine griješe ako mu se prilagode i prihvate ga kao neupitnu datost. Stvaralaštvo nije samo nijekanje palog nego i težnja za ostvarenjem novog, drukčijeg svijeta. Iako stvaralaštvo u ovom svijetu uvijek iznova doživljava neuspjeh, tako da se njegovi rezultati čak okreću protiv onoga tko ih je proizveo, ono ipak nije besmisleno jer i kao takvo nagoviješta prolaznost i promjenjivost ovoga svijeta. A konačna pobjeda stvaralaštva nad objektiviranim svijetom dogodit će se kada ono ne bude samo individualan čin nego i društveno-povijesno djelo. Tome treba dodati da je, prema Berdjajevu, istinsko stvaralaštvo uvijek ne samo ljudsko nego i božansko djelo, rezultat slobode i milosti, bogočovječji čin.

Kršćanstvo je religija slobode i stvaralaštva, ali kršćani to nisu otkrili nego su moral evanđeoske stvaralačke ljubavi sveli na etiku zakona i poslušnosti, uspijevajući jedino asketskim podvizima sačuvati nutarnju slobodu u odnosu na ovaj svijet i njegove zakone. Zbog toga povijesno kršćanstvo snosi veliku odgovornost za neuspjeh povijesti jer nije ispunilo svoju zadaću i preobrazilo je. Jednom riječju: neotkrivanje i zapostavljanje stvaralaštva najveći je i najteži grijeh povijesnoga kršćanstva. A to znači da je 342

PRESJEK BERDJAJEVLJEVE MISLI U VIDU OSOBNE I DRUŠTVENE DIMENZIJE GRIJEHA

potrebna nova kršćanska duhovnost, kako bi kršćanstvo u budućnosti moglo ispuniti zadaću koju mu je Krist namijenio.

Usporedimo li Berdjajevljevu misao o grijehu i njegovu nadvladavanju sa sličnim učenjima njegova vremena, otkrivamo njezinu dubinu i specifičnost. O palom svijetu istovremeno s našim autorom govorili su marksisti i egzistencijalisti, ali rijetko je tko kao on tako duboko uronio u metafizičke i religiozne korijene i razloge takvog stanja.

O grešnoj prilagodbi palom svijetu također su mnogi govorili, napose egzistencijalisti. Ali jedva je tko, poput Berdjajeva, tako jasno i nedvosmisleno pokazao kako nije dostatna samo nekakva površna pobuna ili promjena izvanjskih struktura kako bi se čovjek oslobodio od vlasti paloga svijeta nego se za to traži korjenito obraćenje čovjeka, koje nije moguće bez Božje pomoći. Dok su mnogi u njegovo vrijeme računali samo s ljudskim silama u stvaranju drukčijeg svijeta, i u skladu s time kršćanstvo kritizirali kako bi ga definitivno isključili iz povijesnih procesa, Berdjajev je, uvjeren kako se novi svijet može graditi samo na kršćanskim načelima, prema kršćanstvu blagonaklono kritičan, iako zbog toga ne manje oštar. Upravo u tom smislu tvrdi da je Krist, kao onaj u kojemu je ljudsko i božansko skladno ujedinjeno, načelo i smisao cjelokupne povijesti. Po svemu tome Berdjajevljeva filozofija grijeha i stvaralaštva prepoznatljivo je kršćanska, unatoč nekim problematičnim postavkama koje sadrži.

343

SAŽECI ČLANAKA NA STRANIM JEZICIMA Der Personalismus bei Nikolaj A. Berdjajew (pp. 7-31) Das Thema unseres Artikels ist der Personalismus von N. Berdjajew. Der Artikel ist in drei Abschnitte gegliedert. Im ersten Abschnitt wird die marxistische Periode in Berdjajews Denken kurz dargestellt, in der Berdjajew als ein Antipersonalist erscheint. Im zweiten Abschnitt versuchen wir die Idee der Persönlichkeit in Berdjajews Philosophie zu entwerfen (in ihrer Beziehung nach innen, nach aussen und zur Transzendenz), um im dritten Abschnitt seine personalistische Kritik des europäischen Rationalismus und der zeitgenössischen Gesellschaftstheorien (Anarchismus, Liberalismus, Demokratie, Marxismus, das historische Christentum) darzulegen. Am Schluss stellen wir fest, dass Berdjajew vorwiegend auf der Ebene der Kritik der erwähnten sozialen Modelle bleibt, ohne eine wirklich operative Alternative anzubieten. Seine Kritik übt er im Namen einer metaphysischen Idee der Persönlichkeit aus, die er zunächst als Substanz und dann als Akt versteht, weshalb er in Schwierigkeit gerät, wenn es um die Antwort auf die Frage geht, ob und wann jeder Mensch eine Persönlichkeit ist. Fűr Berdjajew ist die Idee der Persőnlichkeit unzertrennlich mit Christus verbunden, wobei er besonders an den Christus in der »Legende vom Grossinquisitor« Dostojevskijs denkt.

345

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

Berdyaev´s Critique of Democracy (pp. 33-55) Irrespective of the fact that Berdyaev knew well the Russian imperial totalitarianism, as well as Bolshevism and Nazism, he, nevertheless, did not unreservedly accept democracy and its principles. Moreover, if social life was founded ewclusively upon democracy, he considered it very dangerous for the state and society, as well as for individuals themselves. According to Berdyaev, there are numerous weaknesses of the democratic principle: equalitarianism, giving preferenceto quantity over quality; positivism, a mechanistic type of society; the absolutisation of the will of the majority, with which the freedom and dignity of man, partitocracy, etc., are brought into question. This paper provides a detailed analysis of Berdyaev´s reasons for dismissing democracy, as well as an outline of the alternative he offers.

Berdjajev´s Philosophy of Time (pp. 57-81) According to Berdjajev, the problem of man´s destiny is the problem of time, hence the utmost importance of the following questions should be considered: What is Time? Does it have only a phenomenological meaning or is it connected with the very metaphysical essence of being? In answering these questions, Berdjajev originates the concept of time from the consequence or the product of change, but not vice versa. In accordance with the previous, Berdjajev differentiates between cosmis time, the result of nature´s change, and historical time, the fruit of man´s creative activity. In his further analysis, Berjajev accepts Augustin´s opinion on the plausible character of 346

SAŽECI ČLANAKA NA STRANIM JEZICIMA

time (time is broken up into three moments which ´swallow´ one another) denoting the fateful trait in man´s personality as well. But Berdjajev points out that, besides the cosmic and historical changes, there are also changes in the eternal ground of being, which means that time exists in eternity and reversely. For this reason, a question can be raised: How to establish a relation between objectified, phenomenal, cosmichistorical and noumenal, full and completed time? Berdjajev emphasizes that the sense of history and human existence itself depend exactly upon the possibility of this relation.

Filosofia della storia in Nikojaj A. Berdijajev (pp. 83-134) Berdijajev è vissuto in un periodo storico assai drammatico che lo motivò a occuparsi più intensamente della questione dell’origine, delle cause e del significato della storia. Frutto di tale impegno è la sua filosofia della storia che trae l’ispirazione e il modello dal libro veterotestamentario di Daniele e dell’opera »Civitas Dei« di sant’Agostino. Ciò significa che Berdijajev sostiene la comprensione metafisico-religiosa della storia.

Di conseguenza egli cerca l’inizio della storia, le sue leggi, le cause dei suoi successi e insuccessi come pure del suo significato in quelle profondità dell’essere in cui si situa il drammatico e tragico rapporto tra Dio e l’uomo, tra la libertà divina e quella umana. In tale prospettiva tutto ciò che è storico appare come manifestazione della realtà metafisica che incessantemente penetra l’uomo. Perciò Berdjajev rigetta le spiegazioni empiristiche e positiviste della storia, come pure le visioni illuministiche di essa, alle quali tuttavia riconosce i meriti nel campo della 347

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

scienza storica. Contro la conoscenza razionalistico-logica della storia, Berdjajev sostiene quella intuitivo-simbolica e si impegna per la rivalutazione della tradizione e del mito. Al tempo stesso avverte l’insufficienza della comprensione della storia nell’ellenismo, ed evidenzia quella ebraico-cristiana.

Originali sono le sue analisi del destino dell’ebraismo che ha preparato la venuta del cristianesimo e del socialismo. Parimenti evidenzia in modo originale i multiformi meriti del cristianesimo nella formazione dell’idea di »storicità«, come pure le insuperabili conquiste, ma altresì le grandi carenze delle idee umanistiche, dimostrando così perché il moderno periodo risorgimentale doveva sperimentare l’insuccesso. Profonda è la sua critica dell’idea di »progresso« come anche l’analisi del tempo. In base a tutto ciò Berdjajev dimostra in modo assai convincente che la storia non si sviluppa in modo evolutivo e ascendente, bensì con progressi e cadute e che la sua realizzazione non si può raggiungere nel tempo, ma solamente nell’escatologia.

L’uomo contemporaneo tra paure e speranze A proposito dell’edizione del libro di Berdjajev «Il destino dell’uomo nel mondo contemporaneo«, Editrice »Verbum«, Split, 2007 (pp. 135-147) Berdjajev riteneva la sua opera Il destino dell’uomo nel mondo contemporaneo »come il volume secondo del Nuovo medioevo «, opera scritta nel 1923 e pubblicata a Berlino nel 1924, e che egli considerava »come un sviluppo programmatico dei pensieri sviluppati nel mio Fine del 348

SAŽECI ČLANAKA NA STRANIM JEZICIMA

rinascimento e nelle opere Il senso della storia e La filosofia della disuguaglianza«. Con ciò Berdjajev indica quali sue opere filosofico-storiche egli ritenesse le più importanti e al tempo stesso mostra il loro collegamento intrinseco.

Berdjajev spiega che dopo le sue opere storico-filosofiche ha dovuto scrivere ancora un’opera del genere perché nel frattempo »sono sorte molte novità su cui bisognava riflettere«. Con ciò egli si riferisce al fenomeno della prima Guerra mondiale e ai tre grandi »ismi« (comunismo, fascismo e nazionalsocialismo) nati nella guerra, »per cui si può dire che sono le detonazioni della guerra«.

Berdjajev individua le cause più profonde di queste tre ideologie, come pure della stessa guerra, nella negazione del principio di persona, nell’errata visione della libertà e nell’apostasia da Dio. Al tempo stesso Berdjajev evidenzia il reciproco condizionamento delle tre ideologie, ma anche le loro differenze e sottolinea che il principio della razza è più pericoloso di quello della classe. Tuttavia, è comune a tutte e tre le ideologie »il processo dell’universale perdita d’identità, tutti devono pensare in modo uniforme, avere gli stessi giudizi, ogni originalità personale sparisce nel collettivo« e così si verifica « il ritorno alla vita di gregge nelle nuove forme civilizzate e tecnicizzate«. Da questa universale perdita d’identità non è esente nemmeno lo strato intellettuale culturale che non è affatto protetto socialmente.

Inoltre, Berdjajev sottolinea l’irruzione delle masse e dei popoli orientali sulla scena della storia, il sempre più grande aspetto economico e l’influsso della tecnica nonché »la nuova paganizzazione« della società cristiana che distrugge gli effetti del »processo cristiano-umanistico di unificazione dell’umanità«. Infine Berdjajev avverte che la vera causa di tutti questi preoccupanti fenomeni è nella 349

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

degradazione della spiritualità, cioè nella sfera spirituale, nella crisi del cristianesimo e della coscienza religiosa in genere.

La fine della storia – Berdjajev contro Fukuyama (pp. 149-178) Nel saggio si mettono a confronto due concezioni della storia: quella di Fukuyama, immanentistica, e quella di Berdjajev, metafisico-religiosa. Il confronto si fa in base alla loro concezione della democrazia, della scienza, del progresso storico, della fine della storia, dell’interpretazione della figura »servo-padrone« di Hegel. In primo luogo si espone la concezione della storia di Fukuyama in base al suo libro »La fine della storia e l’ultimo uomo«, quindi si presentano le posizioni di Berdjajev circa quello su cui Fukuyama basa la sua concezione, e al tempo stesso si evidenziano le differenze tra di essi. E questa differenza è assoluta, perchè i due autori rappresentano posizioni antitetiche a proposito delle stesse cose, e perciò sostengono concezioni del tutto contrarie non solo sul significato e la fine della storia, ma anche circa le forze che la muovono e dirigono.

Filosofia della cultura in N. A. Berdjajev (pp. 179-229) L’autore cerca di »ricostruire« la filosofia della cultura di N. A. Berdjajev e mostrare il significato delle sue premesse fondamentali. Berdjajev dimostra come il fenomeno della cultura è collegato con il desiderio dell’uomo che la creatività trascenda questo »mondo decaduto«. Tramite 350

SAŽECI ČLANAKA NA STRANIM JEZICIMA

questo desiderio la cultura è collegata con la religione, la quale a sua volta cerca di elevare l’uomo verso un mondo diverso. Ma i tentativi dell’uomo di superare con la creatività questo mondo non conseguono il risultato desiderato, non ottengono cioè una trasformazione reale, bensì solo simbolica. Poiché l’uomo non desidera i simboli ma la realtà, non una vita simbolica ma reale, subentra l’insoddisfazione con la cultura e il desiderio di superarla. Uno dei modi per il superamento della cultura è »la nuova creatività religiosa«, le cui tracce Berdjajev vede in tutte le sfere della creatività. Questa volontà religiosa di una vita vera è la causa più profonda della crisi attuale della cultura. Un altro modo per superare la cultura intesa come »l’impero di mezzo« è legato alla civiltà, che con una organizzazione pratica cerca di realizzare in questo mondo una vita reale.

In ciò l’aiutano in primo luogo la scienza e la tecnica. Perciò nell’analisi della civiltà Berdjajev consacra un’attenzione speciale al fenomeno e al ruolo della macchina. Però Berdjajev non evidenzia solo l’essenziale diversità tra la cultura e la civiltà, ma anche il loro »fatale« legame perché l’una vive nell’altra. Sottolinea altresì l’alienazione dell’uomo non solo a causa della civiltà, ma anche della cultura.

In base alla menzionata comprensione della cultura e della civiltà, Berdjajev offre una serie di interessanti osservazioni circa le singole culture. In tal senso – afferma egli - la cultura egizia si fonda totalmente sulla brama dell’eternità, in quella greca domina il classicismo e in quella cristiana il principio romantico, mentre il rinascimento è contrassegnato dalla lotta tra questi due principi. A differenza della cultura formata sul fondamento della Riforma che rifiuta il principio conservativo e per questa ragione contiene in sé un elemento distruttivo, il rinascimento si fonda sul principio conservativo e creativo.

351

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

Berdjajev ritiene inoltre che non vi è una vera cultura senza il collegamento con la cultura antico-romana, per cui la cultura latino-cattolica è la più antica e raffinata. A differenza di ciò, nella cultura germanica prevale il principio barbarico che è stato ispiratore e liberatore per la cultura europea con sangue latino ormai anemico. Al tempo stesso Berdjajev vede la parentela dello spirito germanico con quello dell’India. A proposito dello spirito russo osserva che questo non conosce il spazio di mezzo cui appartiene la cultura; esso vuole tutto o niente perché lo caratterizza l’orientamento apocalittico. Considerando la cultura moderna, Berdjajev coglie in essa una certa qual »disincarnazione« per cui si perde la »bellezza plastica della vita«. La scultura si smaterializza e disoggettivizza, la scultura diventa »non sculturale«, e sull’una e sull’altra trionfa lo spirito della musica, che però nella nostra epoca ha assunto caratteristiche piccolo-borghesi perdendo in tal modo la caratteristica profetico circa la »futura bellezza incarnata«.

Oswald Spengler and Nicholas Berdyaev – two divergent and complementary views of technology (pp. 231-244) In the present elucidation, the author is concerned with the philosophy of technique elaborated by O. Spengler and N. Berdjajev, with the aim of displaying divergencies and complementarity of their views. The divergency lies in the fact that Spengler observes technique from the »bottom«, from the biologic and animistic points of view, seeing in technique the purpose for itself (life itself); whereas Berdjajev views it from the »top«, from the aspect of spirit and freedom, conceiving technique as the means 352

SAŽECI ČLANAKA NA STRANIM JEZICIMA

but also as a creative force. The correspondence between them is to be found in the technique being the expression of both biological needs and conquering instincts and of free creativity in humans. Both authors agree about positive and negative outcomes of technique that affect human life; moreover, it could be even said there exists a certain hypothetical correspondence regarding the final result of technical civilization, which according to Spengler unavoidably leads to destruction, and according to Berdjajev is directed towards a similar catastrophe unless man repents and starts using the tremendous power of technique in a more responsible way. Also observable is a significant divergency with regard to their metaphysical starting point (Spengler believes that the world is ruled by an immutable fate, whereas Berdjajev leaves the last word to the Christian God and to man himself), and in the idea that human being is a rapacious beast, mere predator for Spengler and made at the »image of God« as for Berdjajev.

Dostoyewsky in the eyes of Berdyayew (pp. 245-323) The author displays and analyzes the main features of Berdyaev’s understanding of Dostoevski. He takes into account numerous works, especially »F. M. Dostoevski’s world view« and reveals Berdyaev’s pneumatological, ideological and comparative »reading« of Dostoevski. In this he deals more with the interpretation of ideas than with literary evaluations. According to Berdyaev, Dostoevski, through his artistic intuition, which is at the same time an ideological, cognitive, philosophical intuition, revealed a new world of the spirit and in this manner gave back to 353

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

man his spiritual depth. In this perspective Dostoevski gave back faith to man. For, man, Berdyaev says, »is born again once he believes in God«. In a comparative analysis, the author, following Berdyaev, compares Dostoevski with various writers and thinkers. He finds that he resembles many of them but also differs from them. Finally, the author presents Berdyaev’s criticisms of some interpretations of Dostoevski, as well as the criticism of Berdyaev’s interpretation of Dostoevski put forth by the Serbian philosopher Nikola Milošević, and the criticism of Milošević’s criticism of Berdyaev by Josip Kribl, a Croatian philosopher and theologian. Throughout his discourse the author confirms Berdyaev’s notion of Dostoevski as being »a magnificent creative phenomenon«.

Berdyaev´s thought in view of the personal and social dimension of sin (pp. 325-343) In Berdjajev´s philosophical work there is no systematic treatise on the sin in a classic sense. The talk about the sin is most often implicit and comes up only in the reflections on the fallen and ideal condition of the world and man. In this respect, Berdjajev uses the expression »objectivation« as a synonym for sin, while the creative nonacceptance of objectivation is synonym for virtue. Interpreting his philosophy under this aspect, the author reveals in it three dimensions of sin and gives a brief outline of them. These dimensions are: objective, subjective and christian. According to what has been said, we come to the following conclusions: Historically, Christianity bears great responsibility for the failure of history, as it has not fulfilled its task to transform it. Berdjajev, as hardly any354

SAŽECI ČLANAKA NA STRANIM JEZICIMA

body, plunged into the metaphysical and religious roots of the fallen world. At the same time, he shows clearly and unambiguously that if man wants to get rid of the power of the fallen world he has to be radically converted, which is not possible without God´s help. Berdjajev is convinced that the new world can be built only on the Christian principles.

355

KAZALO POJMOVA antropologija religiozna – 292 Bog 17, 18, 54, 96, 254, 264 – i čovjek 15-18, 97, 105, 116, 107, 108, 128, 130, 244, 250-251, 267, 329, 330 Bitak 14, 24, 25, 26, 92 primat slobode nad – 14 Civilizacija 222, 224, 225, 227, 229, 242 »faustovska« – 238 – i kultura (v) – i tehnika 200- 209, 242-243 narav – 197-199 Crkva 44, 52, 128, 215, 263, 301 Čovjek 16,17, 20, 137, 138, 237, 244, 250, 261, 262, 269, 270, 271, 276, 277, 285, 286, 291 duhovno-religiozni preporod – 53, 55 – i vrijeme 70-72, 78, 79 – kao duhovni aristokrat 16 – kao osoba (v) – kao povijesno biće 88 nijekanje – 113, 114 – i priroda 106-108, 240, 327 – i sloboda (v) – i tehnika (v) 357

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

renesansni - 112 – slika Božja 105 – stvaralac 30 – tehničke civilizacije 208 – u središtu stvaralaštva Dostojevskog 272, 273, 274 Demokracija 20, 21, 137 Berdjajevljeva kritika – 33-55, 167-170 epistemološki problem – 54 formalna – 44 – i kultura 38 – i osoba (v) – i sloboda 38-41 kvantitativno načelo – 41, 43 liberalna – 54, 149, 152-155, 160-163, 166, 175, 176 podrijetlo – 45-47 Ekonomizam 23 Egzistencijalizam 259 Eshatologija 95, 178, 229 Etika 14 – otkupljenja 341 – stvaralaštva 259 temelj – 27 Fašizam 139, 140 Grijeh 325, 329, 331, 334, 338 društvena dimenzija – 325 kršćanska dimenzija – 325 objektivni – 326-330 – objektivacije 329

358

KAZALO POJMOVA

osobna dimenzija – 325 – povijesnog kršćanstva 338-341, 340-341, 342 subjektivni – 330-338 Historicizam 63 Humanizam 131, 271 kriza – 266-268 renesansni – 113 Idealizam 25, 26 Ideologija 140 – način Berdjajevljeva čitanja Dostojevskog 255 - 258 Individualizam 11, 12, 20, 22, 237 Berdjajevljeva personalistička kritika – 19-22 Istina 296 – i demokracija 34-35 Kapitalizam 9, 10, 20, 137 Klasicizam 333-334 Komunizam 55, 139 Kršćanstvo 17, 28, 29, 44, 52, 93, 146, 147, 228, 280, 301, 311, 313, 326, 338, 343 Berdjajevljeva kritika historijskog – 28-30, 103 – filozofija povijesti 130, 134 – humanizam 111 – i vrijeme 68 – kao religija slobode i stvaralaštva 339, 342 – moral osobe 339-340 povijesna uloga – 102-109, 340

359

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

Kultura 6, 212, 227, 229, 237 europska –185 filozofija – 179, 221 grčka – 212,213 – i civilizacija 182,183-184, 188-197, 205, 222, 223, 225 – i demokracija (v) – i ideja stvaralaštva 179 - 182 – i religija 222, 223 – i život 193-194 – kao objektivacija stvaralaštva 224 kršćanska – 213 kriza – 182, 186,187, 225, 229 religiozna dimenzija – 225 simbolizam – 222 zapadnoeuropska – 215, 237 Liberalizam 20, 125, 167, 295 Ljubav – i osoba 279-280 – kao intuicija osobe 26 – kod Dostojevskog 278, 279 kršćanska – 280 Marksizam 31, 87, 332 kritički – 10, 23 ortodoksni – 10, 11 Berdjajevljeva personalistička kritika – 22-25 Metafizika – povijesti 91, 177 – vremena (v) Mesijanizam ruski – 303 360

KAZALO POJMOVA

Naturalizam 71, 333 Nihilizam 12, 253 apsolutni – 26 ruski – 264, 287 Nova duhovnost 52 Novo srednjovjekovlje 123- 130, 135 Obektivacija 120, 327, 330 grijeh – (v) – u povijesti 120, 329 – stvaralaštva (v) Ontologija 14 Osoba 7, 11, 12-13, 17, 23, 279, 331, 336 etičko poimanje -13 – i transcendencija 14, 16, 18-19 – i Bog 15, 16, 17 – i demokracija 21 – i ljubav (v) – i povijest 119-122 – i stvaralaštvo (v) – i svijet 15 – i vrijeme (v) ideja – 12-19, 237 kao akt – 13 kao subjekt i cilj socijalnog života – 15-16 metafizička ideja – 31 otuđenost – 15 stvaralačka – 30 Personalizam 5, 7 Berdjajevljev- 7-8, 12 361

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

europski – 7 načela – 23 ruski – – kritika individualizma 19-22 Pneumatologija 260 – način Berdjajevljeva čitanja Dostojevskog 249 - 254 Povijest 8, 11, 29, 63, 88, 132, 150 Berdjajevljeva filozofija – 83 cikličko shvaćanje – 149 filozofija – 78, 86, 91, 123, 136 Fukuyamino poimanje – 149 -167 gnoseologija – 83, 85-92 – i ideja progresa 117-119, 173-174 – i osoba (v) – i vrijeme 63-64, 69, 71 konstitutivna načela – 92-98 kraj – 149, 150, 151, 167, 174, 177 linearno shvaćanje – 149 metafizika – 83 neuspjeh - 133 smisao – 84, 97, 120, 339 – predaja 90, 91 – spoznaja 85, 89, 92 teleologija – 171 Pozitivizam 24, 26, 294 Prosvjetiteljstvo 114 Racionalizam 26 Berdjajevljeva personalistička kritika – 25-28 Realizam 333, 334 362

KAZALO POJMOVA

Renesansa 109-114, 131, 214, 341 neuspjeh – 113, 115, 116 Revolucija 16, 253, 283, 284, 295 Sloboda 6, 11, 18, 26, 27,169, 246, 274, 280, 281, 299, 310, 312, 320 – i antropodiceja 274 duhovna – 104 – i bitak (v) – i demokracija (v) – i osoba 14,15, 18 – i teodiceja 274, 298 – i patnja 285,286 – kao počelo povijesti – 96 – kao Ungrund 96, 302 metafizička – 326 nestvorena – 15, 18, 133 stvaralačka – 16, 29, 105, 110 tragična dijalektika – 275 Socijalizam 9, 47-49, 248, 280, 284, 285, 294, 295, 307, 311 Stvaralaštvo 6, 211, 334-335, 336, 342 civilizacija i kultura kao neuspjeh – 227 – Dostojevskog 245- 306 – eshatologizam 73 etika – 259 – i osoba 336 – moral 340 moralno – 336 objektivacija – 122 – u religiji 337 363

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

umjetničko – 337-338 Subjektivizam 19, 22 Tehnika 231, 239 antropološko značenje – 240-242 Berdjajevljevo shvaćanje – 239-243 kozmičko značenje – 240-242 Spenglerovo promatranje – 232-238 filozofija – 231 Teodiceja 310, 319 Teokracija 50, 304 – država 49 – ideja Dostojevskog 312 Tragedija 12, 333 Umjetnost – Dostojevskog 265 simbolička - 265 – stvaralaštvo (v) Vrijeme 57 Berdjajevljeva filozofija – 57-81 dimenzije – 69-74 metafizika – 58 egzistencijalni paradoks – 67, 68 egzistencijalno – 69, 70, 71, 72 – kao gnoseološki problem 74-79 – i osoba 67, 68, 69 – i vječnost 58 - 61, 64, 66, 75. 76, 79, 94, 228 kozmičko – 70, 326 povijesno – 69, 71 – u kršćanstvu 68 364

KAZALO POJMOVA

Vječnost 277 dinamički karakter – 60 – i vrijeme (v) Zlo 276-277, 298 Znanost Berdjajevljeva filozofija – 170 Židovstvo 93, 98, 99-102, 103

365

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

366

KAZALO IMENA Adler, A. 260 Aranišović, D. 262 Aristotel 258 Augustin, sv. 61, 78, 130, 259, 275, 346 Balzac, H. de 261, 265, 266 Bergson, H. 80 Bjelinski, V. 251, 292 Bloy, C. i L. 183 Byron, L. 194 Botticelli, R. 112, 132 Böhme, J. 14, 96, 133, 258, 302 Bulgakov, M. 10, 28 Clement, O. 31 Comte, A. 78, 132 Dadić, B. 84, 373 Dante, A. 111, 194, 261, 268, 269 Davy, M.-M. 30 Descartes, R. 25, 259 Dell’Asta, A. 221 Dickens, Ch. 252 Dostojevski, F. M. 5, 6, 7, 19, 28, 132, 184, 189, 245-293, 295-309, 311-320, 323, 338, 345 Đorđević, M. 7, 245, 323 Eckhart, M. 18, 217 Engels, F. 10 Felken, D. 234 Feuerbach, L. 19, 24 367

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

Fichte, J. G. 258 Fiore, G. da 110 Fjodorov, N. F. 226 Franjo Asiški, sv. 110 Freud, S. 260 Fukuyama, F. 149-167, 170, 171, 173, 175-177, 350 Giotto 111 Goethe, J. W. 67, 194, 217 Gogolj, N. V. 261, 266 Grgić, M. 105 Guardini, R. 131 Havel, V. 158 Hegel, G. W. F. 24, 25, 78, 96, 151, 155, 156, 159-161, 166, 171, 259, 350 Heidegger, M. 80, 259 Heraklit 257 Hitler, A. 33, 139, 141 Hobbes, T. 156 Homjakov, A. S. 184 Hugo, V. 252 Jaspers, K. 131, 260 Jung, C. G. 131, 260 Ibsen, H. 259 Kant, I. 10-12, 25-27, 95, 96, 174, 217, 299, 333 Kierkegaard, S. 80, 258-260, 319 Kojev, A. 151, 155, 160, 161, 166 Kribl, J. 315-323, 354 Leibniz, G. 259 Leon XIII., papa 138 Leontijev, K. 184, 189 Lenjin, V. 10 Luther, M. 217, 258 Machiavelli, N. 164 368

KAZALO IMENA

Maritain, J. 31 Markion 258 Marx, K. 24, 25, 50, 78, 100, 101, 116, 132, 143, 151, 227, 285 Meterling, M. 12 Meyer, E. 117, 173 Michelangelo 112, 132, 194 Mihajlovski 9-11, 19, 20 Mill, J. S. 38 Miloťević, N. 247, 306-319, 321-323, 354 Modesto, P. 132 Nietzsche, F. 19, 116, 132 Novgorodzev, I. 27 Pascal, B. 206, 258, 259, 268 Petar Veliki, ruski car 46 Picasso, P. 132, 220 Platon 12, 43, 75, 89, 95, 157, 166, 256, 257, 258, 268 Raffaello 112, 132 Rousseau, J. J. 210 Saint-Simon, H. de 78 Sand, G. 252 Scheler, M. 13 Schelling, F. W. 65, 103 Schopenhauer, A. 188, 259 Silesizs, A. 18 Shakespeare, W. 194, 261, 268, 269 Solovjev, V. 304, 314 Spengler, O. 107, 182, 183, 189, 218, 231-234, 236-244, 352, 353 Spinoza, B. de 259 Staljin, J. V. 141 Stepun, F. A. 334 Stirner, M. 19 369

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

Struve, P. B. 10 Ĺ estov, L. 13, 27 Tartalja, S. 22 Tillich, P. 70 Tocqueville, A.-C.-H. C. de 38 Tolstoj, L. 210, 246, 248, 261-265, 289 Toma Akvinski 259 Varga, I. 246 Ivanov, V. 216 Vladimir, sv. 46 Voltaire 28 Wetter, G. A. 8

370

ZBORNICI I ČASOPISI U KOJIMA SU PRETHODNO OBJAVLJENI TEKSTOVI OVE KNJIGE »Personalizam Nikolaja Berdjajeva«, Bogoslovska smotra LII, 3/1982, str. 374-387. »Berdjajevljeva kritika demokracije«, Filozofska istraživanja, God. 24 (2004.), sv. 1, str. 59-70. »Berdjajevljeva filozofija vremena«, Filozofska istraživanja, God. 21 (2001.), sv. 1, str. 113-125. Objavljeno i na engleskom jeziku: »Berdjajev´s Philosophy of Time«, Synthesis philosophica, (2/2001), pp. (233-241). »Filozofija povijesti Nikolaja A. Berdjajeva« (Pogovor), u: N. Berdjajev, Smisao povijesti, Split, 2005., str. 206249. »Suvremeni čovjek između straha i nade« (Pogovor), u: N. Berdjajev, Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu, Split, 2007., str. 102-114. »Kraj povijesti – Berdjajev u sučeljenju s Fukuyamom«, objevljeno pod naslovom: »Kraj povijesti – Berdjajev versus Fukuyama«, u: P. Aračić (prir.) Teologija u dijalogu s drugim znanostima. Radovi znanstvenog simpozija s međunarodnim sudjelovanjem o 200. obljetnici Filozofsko-teološkog studija u Đakovu 1806.2006., Đakovo, 2008., str. 139-159. »Oswald Spengler i Nikolaj Berdjajev – dva divergentna i komplementarna pogleda na tehniku«, Informatologia, 32 (1999.), 1-2, str. 21-25.

371

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

»Dostojevski u očima Berdjajeva«, prvi dio objavljen u: N. Ančić (prir.) Na granicama riječi. Zbornik u čast mons. Drage Šimundže, Split, 2005., str. 157-172., a cijela studija u: Riječki teološki časopis, god. 14 (2006.), br. 1, str. 213-266. »Presjek Berdjajevljeve misli pod vidom osobne i društvene dimenzije grijeha«, u: N. Ančić i N. Bižaca (prir.)

Osobna i društvena dimenzija grijeha. Zbornik radova znanstvenoga skupa Split, 25.-26. listopada 2001., Split, 2002., str. 7-22.

372

NAPOMENA O AUTORU Mons. dr. Ivan Devčić, nadbiskup i metropolit riječki, rođen je 1. siječnja 1948. u Krasnu (sjeverni Velebit), gdje je završio osnovnu školu, a klasičnu gimnaziju završio je u Rijeci i Pazinu. Teologiju i filozofiju studirao je u Rijeci i Rimu, gdje je 1980. na Papinskom sveučilištu Gregoriana doktorirao tezom Der Personalismus bei Nikolaj A. Berdjajew. Versuch einer Philosophie des Konkreten (prvi dio u kojemu je obrađena Berdjajevljeva mladenačka filozofija objavljen je pod istim naslovom u Rimu 1981.). Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1975. Bio je vicerektor i rektor Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci, urednik mjesečnika »Zvona« i »Riječkog teološkog časopisa«, profesor filozofije na Teologiji u Rijeci – Područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sudionik brojnih znanstvenih skupova. Sveti otac Ivan Pavao II. imenovao ga je 17. studenoga 2000. godine nadbiskupom metropolitom riječkim, a biskupski je red primio i upravu Riječke nadbiskupije preuzeo 16. prosinca 2000. U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji obnašao je službu predsjednika Odbora za katoličke škole i visoka crkvena učilišta i bio je član Biskupske komisije za Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima u Rimu. Trenutno obnaša službu predstojnika Odbora za sredstva društvenih komunikacija i predsjednika Odbora za laike i član je Biskupske komisije za Europsku uniju i Stalnog vijeća HBK-a.

Pored brojnih novinarskih članaka te stručnih i znanstvenih radova s područja filozofije i teologije, objavio je 373

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

i sljedeće knjige: Obzori nade (1995.), Pred Bogom blizim i dalekim (1998., 2. izdanje 2007.), Osmi dan stvaranja.

Filozofija stvaralaštva Nikolaja A. Berdjajeva (1999.); Bog i filozofija (2003.), Širenje obzora nade (2005.), Raspiruj milosni dar Božji. Biskupova riječ svećenicima (2010.).

374

IZ RECENZIJA Izv. prof. dr. Iris TIĆAC Marohnićeva 4, 51000 Rijeka Knjiga obuhvaća radove koje je autor objavio u raznim znanstvenim i stručnim časopisima, kao i pogovore Berdjajevljevim knjigama objavljenim u hrvatskom prijevodu i to u zadnjih desetak godina, osim prvoga (objavljenog 1982. godine) koji je, prema riječima samog autora, stavljen na prvo mjesto ne samo zato što je vremenski najstariji nego stoga što tematski sadrži i povezuje studije koje slijede, a mi bismo mogli dodati: i stoga što omogućava čitatelju bolje razumijevanje motrišta iz kojega ruski filozof prilazi ostalim temama.

Metodologijski je autor dobro impostirao temu puštajući da u tekstu do izražaja dođe sam Berdjajev kako bi potom, u zaključnom dijelu, izložio svoju prosudbu Berdjajevljeva djela i, gdje je to bilo potrebno, potkrijepio i mišljenjima drugih vrsnih poznavatelja misli tog ruskog filozofa.

Valja istaknuti da u Devčićevoj knjizi, kako izborom tema tako i načinom njihove obrade, izranja Berdjajev kao originalan i angažiran mislitelj koji se odupire struji i protivi trendu, kritički promišlja stvarnost, «duboko proživljava modernu krizu kulture» i čovjeka, ostajući uvijek svoj, spreman o mnogim aktualnim, ali i vječnim pitanjima jasno iznijeti svoj sud različit od prevladavajućeg, i toga se ne boji.

375

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

Autor nam pokazuje kako je Berdjajev svojim shvaćanjem povijesti, demokracije, kulture, vremena itekako aktualan.

Izbor tema zahtijevao je od autora da temeljem Berdjajevljevih razmišljanja, »razasutih« u mnogim njegovim djelima, pokuša rekonstruirati njegovu filozofiju, poglavito kada je riječ o njegovoj filozofiji kulture. (…) Možemo reći da se radi o originalnom doprinosu koji na sustavan način vrednuje misli jednog velikog, u nas još uvijek nedostatno poznatog, filozofa i to poglavito osvjetljavajući doprinos ruskog mislitelja promišljanju bitnih i vječno aktualnih tema kao što su smisao povijesti, kulture, demokracije.

Ova knjiga ne doprinosi samo boljem poznavanju misli ruskog filozofa N. Berdjajeva nego autor čini korak naprijed i poglavito izdvaja one teme koje uvjerljivo pokazuju da je ruski filozof poticajan i za nas danas.

376

IZ RECENZIJA

Doc. dr. sc. Borislav DADIĆ Kašićeva 15, 21000 Split Knjiga je pisana izvrsnim i jasnim stilom koji čitatelju omogućava brzo razumijevanje teksta i praćenje filozofske tematike koja se obrađuje. Autor slijedi svoju već uhodanu metodologiju, koju domaći čitatelj poznaje preko njegovih znanstvenih knjiga i mnogobrojnih studija koje je objavljivao u raznim znanstvenim časopisima. Osnovni tekst popraćen je mnogim notama, koje slijedeći strogu znanstvenu metodologiju pomažu čitatelju u razumijevanju samoga teksta, a isto tako upućuju ga na daljnji studij Berdjajevljevih izvornih djela i relevantne literature o njemu.

Ova je knjiga nastala kao plod autorova dugogodišnjeg ozbiljnog proučavanja Berdjajevljeve filozofske misli. Kao što nas sam obavještava u predgovoru, on se bavi ovim ruskim filozofom već trideset pet godina. Nakon doktorske radnje o Berdjajevu, on nije prestao proučavati mnoge teme njegova stvaralačkog opusa, koje je akademskoj javnosti predočavao u vidu znanstvenih izlaganja, objavljenih znanstvenih članaka i knjiga. Ova je knjiga najbolji pokazatelj kako je sazrelo vrijeme da nam autor podari jednu sintezu Berdjajevljeve filozofije koja će uvelike pomoći svima onima koje zanimaju mnoga životna pitanja što su mučila Berdjajeva, kao i našeg autora. Ivan Devčić ovom nam je knjigom podario tu sintezu, koja nadilazi sam naslov djela. (...) Nova knjiga dr. sc. Ivana Devčića predstavlja izvorno znanstveno filozofsko djelo koje krasi jasnoća izričaja, sintetičnost izloženih teza i izražajna znanstvena objektivnost. Djelo je vrlo aktualno s obzirom na problematiku kojom se bavi i sveobuhvatnost kojom je 377

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

ona obrađena. Imajući rečeno u vidu, možemo s pravom ustvrditi da spada među rijetke knjige ove problematike na hrvatskom jeziku. Smatramo kako će, nakon tiskanja i izlaska u hrvatsku kako znanstvenu tako i širu općekulturnu sredinu postati nezaobilaznim djelom za ovu problematiku. Djelo stoga preporučamo s osobitim zadovoljstvom, da se ponudi hrvatskim čitateljima na filozofsku i duhovnu izgradnju.

378

SADRŽAJ: Predgovor ................................................................................ 5 Personalizam Nikolaja Berdjajeva...................................... 7 Berdjajev kao kritički marksist ....................................... 8 Ideja osobe .........................................................................12 Personalistička kritika ......................................................19 a) Kritika individualizma ...........................................19 b) Kritika marksizma ..................................................22 c) Kritika racionalizma ...............................................25 d) Kritika historijskog kršćanstva .............................28 Zaključak: kakva alternativa? ..........................................30 Berdjajevljeva kritika demokracije ....................................33 1. Nedostaci demokracije prema Berdjajevu ................34 2. Podrijetlo demokracije.................................................45 3. Važan je sadržaj narodne volje, a ne forma ...............47 4. Glavna težišta Berdjajevljeve kritike demokracije ...51 Berdjajevljeva filozofija vremena .......................................57 1. Metafizika vremena ......................................................58 1.1. Vrijeme u vječnosti ..............................................58 1.2. Raskid između vremena i vječnosti ...................61 1.3. Kako je vrijeme otpalo od vječnosti? ................64 2. Vrijeme iz egzistencijalne perspektive ......................66 2.1. Vremenitost kao egzistencijalni paradoks ........67 2.2. Tri egzistencijalne razine vremena ....................69

379

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

2.3. Porobljenost čovjeka kozmičkim i povijesnim vremenom ............................................................70 2.4. Dimenzija egzistencijalnog ili dubinskog vremena.................................................................71 3. Vrijeme kao gnoseološki problem ..............................74 3.1. Prisjećanje i spoznaja prošlosti ..........................75 3.2. Proroštvo i spoznaja budućnosti ........................76 3.3. Kontemplacije ili spoznaja vrijednosti sadašnjosti.............................................................78 Zaključak............................................................................79 Filozofija povijesti Nikolaja A. Berdjajeva .......................83 1. Gnoseološke pretpostavke za razumijevanje »povijesnoga« ................................................................85 2. Konstitutivna načela povijesnoga ...............................92 3. Glavne teme svjetske povijesti prema Berdjajevljevu shvaćanju .............................................98 3.1. Sudbina židovstva u svjetskoj povijesti .............99 3.2. Uloga kršćanstva u svjetskoj povijesti .............102 3.3. Epoha preporoda................................................109 3.4. Berdjajevljeva kritika ideje progresa ...............117 3.5. Povijest i osoba ...................................................119 3.6. Proročki nagovještaj novog srednjovjekovlja .123 4. Završni osvrt................................................................130 Suvremeni čovjek između straha i nade..........................135 Uz Berdjajevljevu knjigu »Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu« .....................................135 Kraj povijesti – Berdjajev u sučeljenju s Fukuyamom ...149 1. Fukuyamina teza da liberalna demokracija predstavlja kraj povijesti ............................................149 1.1. Fukuyamino pojmanje povijesti ......................149 380

SADRŽAJ

1.2. Fukuyamino protivljenje historijskom pesimizmu .........................................................151 1.3. Ekonomsko obrazloženje teleologije povijesti153 1.4. »Želja za priznanjem« kao pokretač povijesne teleologije .........................................155 1.5. Ključna uloga thymosa u oblikovanju povijesti ..............................................................157 1.6. Liberalna demokracija kao kraj povijesti........160 1.7. Može li liberalna demokracija uspostaviti potpunu jednakost? ...........................................162 1.8. Fukuyamin pesimizam s obzirom na međunarodne odnose i budućnost svijeta .....163 1.9. »Posljednji čovjek« i Fukuyamine dileme s obzirom na konačnu sudbinu liberalne demokracije ........................................................166 2. Berdjajev naspram Fukuyame...................................167 2.1. Što bi Berdjajev prigovorio Fukuyami kad bi mu bio suvremenik?......................................167 2.2. Berdjajevljeva kritika demokracije i liberalizma ........................................................167 2.3. Berdjajevljeva filozofija znanosti......................170 2.4. Berdjajevljeva interpretacija Hegelove figure »sluga – gospodar» ............................................171 2.5. Berdjajevljeva kritika ideje progresa i s tim povezanog shvaćanja o »kraju povijesti» ........173 2.6. Nezadovoljstvo čovjeka svakim povijesnim dostignućem .......................................................175 3. Nepremostive suprotnosti između Berdjajevljeva i Fukuyamina shvaćanja povijesti ............................175 Filozofija kulture N. A. Berdjajeva ...................................179 1. Fenomen kulture.........................................................179 381

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

2. Kriza kulture – civilizacija i nad-kultura .................182 3. Pitanje o razlici između kulture i civilizacije .........188 4. Civilizacija i tehnika ..................................................200 5. Čovjekovo otuđenje kulturom i civilizacijom.........209 6. Berdjajevljeva zapažanja o pojedinim kulturama ..212 7. Zaključno razmišljanje ...............................................221 Oswald Spengler i Nikolaj Berdjajev – dva divergentna i komplementarna pogleda na tehniku .......................231 1. Spenglerovo promatranje tehnike s motrišta biologizma i animalizma ...........................................232 1.1. Tehnika kao taktika života ................................232 1.2. Čovjek – grabežljiva zvijer ................................233 1.2.1. Čovjek nastaje s rukom.............................233 1.2.2. Pojava govora i kolektivnog pothvata .....234 1.2.3. Nastanak razvijenih kultura .....................237 2. Sličnosti i različitosti u shvaćanjima tehnike u Spenglera i Berdjajeva ............................................239 2.1. Prema Berdjajevu, tehnika je uvijek sredstvo 239 2.2. Tri stupnja u povijesti čovječanstva .................240 2.3. Kozmičko i antropološko značenje tehnike ...240 2.4. Sve ovisi o čovječjem duhu ...............................242 Zaključak..........................................................................243 Dostojevski u očima Berdjajeva........................................245 1. Berdjajevljevi »ključevi« za čitanje Dostojevskog ..248 1.1. »Pneumatološko« čitanje Dostojevskog .........249 1.2. »Ideološko« čitanje Dostojevskog ....................255 1.3. Komparativno čitanje Dostojevskog ...............258 1.3.1. Krug mislilaca kojima pripada Dostojevski ................................................258

382

SADRŽAJ

1.3.2. Detaljnija usporedba Dostojevskog s nekim njemu srodnim misliocima .......261 2. Glavne teme u stvaralaštvu Dostojevskoga .............270 2.1. Čovjek s individualnog motrišta .....................271 2.2. Čovjek sa socijalnog motrišta...........................280 2.3. Čovjek i zemlja ...................................................286 3. Berdjajevljevo tumačenje Legende o velikom inkvizitoru ...................................................................291 4. Završni osvrt................................................................302 4.1. Berdjajev naspram Dostojevskoga ...................302 4.2. Milošević naspram Berdjajeva .........................306 4.3. Kribl naspram Miloševića .................................315 Umjesto zaključka ...........................................................323 Presjek Berdjajevljeve misli u vidu osobne i društvene dimenzije grijeha ...........................................................325 1. Objektivni grijeh ........................................................326 2. Subjektivni grijeh .......................................................330 3. Grijeh povijesnog kršćanstva ....................................338 Zaključak..........................................................................342 Sažeci članaka na stranim jezicima....................................345 Kazalo pojmova ...................................................................357 Kazalo imena ........................................................................367 Zbornici i časopisi u kojima su prethodno objavljeni tekstovi ove knjige...........................................................371 Napomena o autoru .............................................................373 Iz recenzija.............................................................................375

383

BIBLIOTEKA Teološke rasprave i komentari

Josip Baloban Crkvenost i obitelj pred izazovima Matija Berljak Sakramenti ozdravljenja Pokora i bolesničko pomazanje Anton Tamarut Stvoren za ljubav Kršćanski pogled na čovjeka Alojzije Hoblaj Teološko-katehetska ishodišta vjerskoga odgoja u ranom djetinjstvu Tonči Matulić Bioetički izazovi kloniranja čovjeka Filozofsko-teološko tematiziranje Đuro Zalar Caritas - put Crkve Kršćansko služenje svijetu

Kaptol 8, 10000 Zagreb, tel.: 01/4874 326, faks: 01/4874 328 http://knjizara.glas-koncila.hr, e-pošta: web-izlog@glas-koncila.hr

Nikola Hohnjec Središnje teme Knjige Otkrivenja Novost u komunikaciji Boga i Krista Ružica Razum Vjeronauk između tradicije i znakova vremena Suvremeni izazovi za religijskopedagošku i katehetsku teoriju i praksu Milan Špehar Ekumensko vijeće Crkava Skupštine - traženje puteva jedinstva kršćana Josip Šimunović Župna zajednica na početku trećega tisućljeća Anton Tamarut Da bismo imali udjela s Kristom Izabrane teme iz sakramentalne teologije Stipe Jurič Biser biblijske mudrosti Mudrost lijepa govora u Knjizi Sirahovoj Jadranka Garmaz – Martina Kraml Živjeti od euharistije Elementi euharistijske kateheze Matija Berljak Kumovi * svjedoci Krst – Potvrda – Ženidba Ivan Devčić Filozofija povijesti i kulture Nikolaja A. Berdjajeva

Kaptol 8, 10000 Zagreb, tel.: 01/4874 326, faks: 01/4874 328 http://knjizara.glas-koncila.hr, e-pošta: web-izlog@glas-koncila.hr

Motiv na naslovnici: Anton Haller, Nikolaj A. Berdjajev, 2000.

Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskanje dovršeno u lipnju 2010.

Naklada: 500

Kaptol 8, 10000 Zagreb, tel.: 01/4874 326, faks: 01/4874 328 http://knjizara.glas-koncila.hr, e-pošta: web-izlog@glas-koncila.hr