Graditi oltar

Michele Colagiovanni GRADITI OLTAR misa i ne samo

Michele Colagiovanni Graditi oltar. Misa i ne samo, Glas Koncila, Zagreb 2009.

Naslov originala: Michele Colagiovanni, Costruire l’Altare, La messa e non solo, Roma, 2003.

Copyright za hrvatski prijevod: Klanjateljice Krvi Kristove, Tuškanac 56, 10000 Zagreb, www.klanjateljice.hr, asc-zg@zg.t-com.hr Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 326; faks: 4874 328 e-pošta: web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Nedjeljko Pintarić Biblioteka: Slovo. Knjiga 3 Prijevod: S. Mirjam Kuštreba, asc Lektura: S. Tomislava Čavar, asc Fotografije – Zvonimir Atletić (Stećak iz Ciste Provo - 91), Nedjeljko Pintarić (Brački motivi - 25, 115, 143, 155, 167), Petar Strmečki (“Mirila” na Velebitu - 11, 37, 53, 67, 79, 103, 129) Priprema za tisak: Glas Koncila Oblikovanje naslovnice: Mirjana Kos Tisak: Denona, Zagreb Tiskano u rujnu 2009.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

ISBN 978-953-241-202-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 713483

Michele Colagiovanni

GRADITI OLTAR misa i ne samo

Zagreb, 2009.

UVOD U Knjizi Izlaska1 piše da je Mojsije prije početka obreda sklapanja saveza, kako mu je Bog zapovjedio, izgradio oltar od dvanaest stećaka (svaki za jedno pleme) i pred njim je poredao dvanaest Izraelovih plemena, tj. cijeli narod. Tako se ostvaruje savršeni simbolizam, koji sigurno nije slučajan.

U spekulativnom ustrojstvu – jedno nasuprot drugome, a uzajamno odraženi na beskonačno – na suhoj dolini u podnožju Sinaja stvarno su bila podignuta dva oltara: jedan od dvanaest kamenja, dobro opisanih, i drugi živ, od dvanaest plemena i na tisuće okupljenih osoba.

Pročitan je zakon koji je Bog dao Mojsiju. Narod je poslušao, a onda odgovorio: “Vjerno ćemo čuvati sve ove riječi.”

Na dvanaest stećaka izliveno je pola krvi žrtvovanih životinja za potvrdu saveza. Drugom polovicom poškropljen je narod, tj. dvanaest plemena. Dakle oba su oltara obilježena krvlju neopozive žrtve, koja je spojila novi savez za hod prema obećanoj zemlji. Mojsije je to prilikom škropljenja jako dobro izrazio: “Ovo je krv saveza koji je Gospodin danas s vama sklopio.” Hod prema obećanoj zemlji, koji je započeo izlaskom iz Egipta, mogao je preuzeti s obnovljenom obvezom.

U Evanđeljima piše da je Isus prije otvaranja pravih i konačnih vrata obećane zemlje izgradio oltar od dvanaest ljudskih stećaka, tj. od plemenskih predstavnika novog izabranog naroda. I te su osobe u stanovitom smislu bile kamenje. Jednoj je čak dao ime: Kefa, stijena. Na sve je izlio vlastitu krv ne samo za novi, nego i za vječni savez.

Sinajskom je savezu, kojemu je predsjedao Mojsije, prethodila večera s onu stranu mora, u Egiptu, zemlji tlačenja.

Obredna večera izvršena je žrtvovanjem jaganjca u svakoj obitelji kako bi se narod počeo rasipati, postajao neprepoznatljiv. Ne-narodu je omogućeno da se prepozna u jednoj 1

Izl 24,1.8 5

Michele Colagiovanni: Graditi oltar

jedinoj krvi, krvi žrtvovanog i pojedenog jaganjca. Erit sanguinis agni vobis in signum!2 Onaj tko je to prihvatio bio je zapisan u knjigu naroda koji je izišao i suhih nogu prošao morem. Nakon toga izabran na obroncima Sinaja posvetio je svoju obvezu preko ugovora s Bogom. “Ti ćeš biti moj narod, a ja ću biti tvoj Bog.” – “Mi ćemo biti tvoj narod, a ti ćeš biti naš Bog.”3 Jasno, ne besplatno, nego snagom potpune vjernosti obvezi, kako je zahtijevala prolivena krv.

Izlazak je bio tako velik događaj da je postao godišnja svetkovina, Pasha, što znači “prolaz”. Slavlje se sastoji u večeri koja se obnavlja u znak sjećanja na početak hoda, koji teče sve dosad jer je beskonačan.

Otkuda i od čega izlazak? Sasvim sigurno iz egipatskog ropstva, ali također i iz besmisla, svakidašnje banalnosti. Izraelski je narod u Egiptu živio gradeći kuće u kojima nije stanovao, hramove bogovima za koje je znao da su lažni. Radio je pod oštrim bičem tirana, koji nisu davali počinka i prisiljavali su na oštra odricanja, a zauzvrat nisu davali ništa.

Isus ujedinjuje dva prastara obreda koja su se dogodila s jedne i s druge strane mora. On je na okupu s dvanestoricom kako bi slavio Pashu starog izlaska. Na stolu je žrtvovani jaganjac čija je krv već prolivena. Sve se nastavlja kao obred u starom zavjetu. U sredini obreda novi Mojsije (i puno više od njega) stavlja na stranu jaganjca stare večere i u zdjelu stavlja samoga sebe. Stavlja na stranu jaganjčevu krv, znak starog saveza, i prolijeva vlastitu. Stara Pasha ustupa mjesto novoj. Na snazi je novi savez, također utemeljen na krvi prolivenoj na dvanaestoricu i na sve.

Novi narod, nova zapovijed, nova žrtva, novi savez, nova Pasha, nova obećana zemlja, novo ime, novo srce, novi duh…

Na dobitku su i animalisti: zaista više nije potrebno nijedno drugo janje. Sad postoji onaj kojemu su jaganjci, žrtvovani stoljećima, bili samo simbol. Sve novo, a kao da u konačnici 2 3

6

Izl 12,13 – Krv neka označuje kuće u kojima vi budete.

Usp. Izl 6,7; 15,13; Lev 26,12; Pnz 9,29; 27,9; 29,12

Uvod

nije dostatno! Kao da je isto reći: savršeno! Jedan završetak preko kojega ni sam Bog ne može ići, jer osim njega nema ničega s onu stranu.

Nesumnjivo da su za jednu takvu revoluciju potrebni novi ljudi. Pavao bez izgovaranja govori: “Ako je netko u Kristu, novi je stvor.”4 Vrijedi reći da treba postati novi stvor kako bi se bilo u Kristu. Treba ostvariti prijelaz. Iznova se roditi, kako je rečeno Nikodemu.5 Prevelik i čudesan projekt? Jedini ponuđeni put nam je Euharistija. Ona, koja se naoko često ponavlja, najrevolucionarniji je čin stavljen čovjeku na raspolaganje. Njezino ponavljanje je divovska mogućnost, izvor obnovljive energije. Čini se da gradnja Oltara može biti odličan hod u davanju predznanja za razumijevanje sakramenta i njegovog slavljenja. Ova knjižica ima za cilj pružanje nekih znanja.

Prije početka gradnje, pojasnimo ideje o radu koji treba ostvariti. Što je oltar i što namjeravamo kad kažemo da ga treba “graditi”?

Oltar je mjesto koje smatramo svetim, mjesto zlata – rekli bismo s Evanđeljem – kojemu je usmjereno naše srce, na kojemu slavimo život i pred kojim se prostiremo kako bismo primili smisao postojanja. Gomila je vrijednosti u koje intelektualno ili jednostavnom praksom vjerujemo.

Gdje svakodnevno slavimo bogoštovlje? Koje srce kuca u našem životu? Tko i što ga hrani, daje mu smisao (ili mu ga pokušava dati)? Stoga je razumljivo da oltar nije nužno mjesto dostojno hvale. Mnogi su oltari lažni jer je lažan bog kojemu su posvećeni.

U današnjem svijetu, u dobrostojećim nacijama, jedini bog je Ja. Svatko je bog samom sebi. Svatko napravi vlastiti zakonik kojemu se klanja. “Radim ono što mi se sviđa.” Čini se da je to jedina zapovijed i jao onome tko se umiješa i podsjeti 4 5

2 Kor 5,17 Iv 3,1ss.

7

Michele Colagiovanni: Graditi oltar

na Boga Isusa Krista i njegove zahtjeve, koji su jako različiti.

Današnja religija zove se egoizam, a oltari slavljenja su mjesta konzumizma: supermarketi, ekskluzivni klubovi, jahte, stadioni, saloni ljepote, autosaloni, turističke agencije, modne revije, TV studiji… Na tim oltarima ne sjedi Bog, nego ja.

Mi ćemo pokušati graditi euharistijski oltar: obred koji će u graditeljima zahtijevati prijelaz (novu Pashu) od ja k Bogu, što je moguće samo onome tko se otkriva kao član obitelji.

Neophodni kamen bit će onaj kojeg će odbaciti graditelji ovoga svijeta.6 Euharistijski se oltar širi u horizontalnom smislu kao gozba na kojoj trebaju biti sva djeca; ne raste uvis kao neboder na koji se mogu popeti najbolji, najbogatiji, najmoćniji.

Radi se o jednom čovjeku ili jednom narodu koji se natječe s drugima, utakmica za prednjačenje sije ratove i razaranja.

U crkvama postoje lijepi oltari, koje su često zamislili i napravili veliki umjetnici. Divimo im se, poštujemo ih. Također prikupljamo i značenje koje sadrže. No mislimo li da je dovoljno na njima dostojno slaviti dobru misu onda će i Euharistija biti lijepi čin koji vrijeme ostavlja onakvo kakvo i nalazi. Za slavljenje postoji crkveno ruho, koje je šivano u krojačkoj radionici visokog ranga, a namještaj se ne bi obrukao kad bi služio kralju iako su na skupu siromasi ove zemlje. Jako dobro – sakrament to zaslužuje. No ako vjerujemo da je to “svadbena odjeća”,7 u teškoj smo zabludi.

Oltar se gradi svaki put jer se svaki put ostvaruje Euharistija. Ona svaki put kad izlazimo iz sebe, kako bismo se smjestili u Bogu, mora uroditi već spominjanim prijelazom.

Vrijeme prolazi tren za trenom. Sadašnjost je broj koji se izgovori i već treba izreći sljedeći.

6

Usp. Ps 118,22; 1 Pt 2,7 Usp. Mt 22,12 – Svadbena odjeća, potrebna za sudjelovanje na gozbi, simbol je obraćenja. Nije slučajno da odjeća postaje sjajna po krvi Jaganjčevoj (Otk 7,14).

7

8

Uvod

Kako ćemo graditi naš oltar?

Načinit ćemo ga iz dvanaest stećaka, što znači iz dvanaest glagola koji trebaju imati čvrstoću kamena. Oni su uzeti iz obreda mise. Mogli bismo sastaviti jednu pamtljivu rečenicu: “Dvanaest glagola za uobličenje Riječi.” Ona bi mogla biti podnaslov ove knjige. No nećemo ga prihvatiti jer bi na koricama knjige zvučao retorički! Što ćemo tu slaviti?

Ovo je pitanje koje ima dvanaest odgovora, tj. cijelu knjigu. Postavljanje svakog pojedinog kamena bit će djelomičan odgovor. Kad smjestimo sve slavljene stećke, doznat ćemo što se slavi na oltaru i na što cilja Euharistija, ukoliko smo je već živjeli. Misa, tj. poslanje, postat će tijelo našega tijela i krv naše krvi.

Don Michele Colagiovanni

Tijekom izlaganja koristit ću termine Euharistija i misa indiferentno, kao sinonime.

Ponekad u biblijskim citatima više volim izraziti smisao, nego doslovni tekst, kako bih naglasio povezanost s temom koja se obrađuje.

Osim toga sam dužan naglasiti da ne namjeravam pisati znanstveni rad. Neću doticati liturgijske rasprave, a još manje ću ih sastavljati.

Obred mise ima povijest i svaki njezin dio ima svoj razvojni put. Bilo bi jako zanimljivo i poučno upoznati ga. Nije moj cilj izložiti događaje, koji se lako mogu pronaći.

Teme neće biti znanstveno prikazane niti će materija svakoga stećka biti usklađena u svim dijelovima. Radije ću uzeti niz sugestija i prelaženja u stvarnost. Kao da sve izlazi iz srca.

Događaj od 11. rujna 2001. uveo je novo razdoblje, ništa manje od francuske revolucije. Mogli bismo ga nazvati razdoblje neizvjesnosti.

Događaj će biti jako nazočan na stranicama koje slijede jer je on izvršio jednu vrstu antieuharistije.

Uvjeren sam da je struktura ovoga djela bolja od njezinog ostvarenja.

Stoga je dobro da svaki čitatelj iznova protumači svaki stećak ili ga zamijeni s nekom drugom, po njemu potrebnijom, temom. Jedno je sigurno: oltar se gradi, a kamenje ne može biti nešto drugo nego osobe koje slave, koje su sposobne poduprijeti događaj.

9

Prvi stećak

STJECANJE

Stjecanje

Pastiri su bili raspršeni u selu Betlehem s namjerom nadgledanja vlastitog stada. Njima je bio upućen navještaj: “Ne bojte se! Evo javljam vam Blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim! Čim anđeli otiđoše od njih, pastiri stanu poticati jedni druge: Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.”8 I uputiše se tražiti spasenje i Spasitelja.

Koliko god spontano mislili, Euharistija ne počinje u crkvi ili na mjestu koje je za nju predviđeno. Ona počinje kad se učini prvi korak k njoj s namjerom sudjelovanja.

Ulaženje u euharistijski hod, ostavljanje svakog drugog djela početak je aktivnosti koja neprestano vodi putnike ka susretu s Bogom. To je put kojega je Bog već prošao, samo u obrnutom smjeru.

Zato ljudi za susret s Bogom nemaju drugoga puta, drugog cilja9: trebaju se međusobno pronalaziti ne na bilo kojem mjestu, nego u Kristu. Euharistijsko slavlje to očigledno i ostvaruje. Recimo još više: misa kako bi imala smisla treba u potpunosti ostvarivati ove uvjete.

Tko se pokrene prema drugome, već ga je susreo u vlastitom srcu. To je istina u odnosu prema Gospodinu, ali i u 8

Lk 2,10-15 Iv 14,6; Dj 2,28; 16,17. Krivudavi ljudski putovi moraju se poravnati (Iz 40,3; 57,14; Mt 3,3; Lk 3,4; Iv 1,23) po uzoru na “novi i živi” put kojim je prošao Krist (Heb 10,20).

9

13

Michele Colagiovanni: Graditi oltar

odnosu prema bližnjemu. “Ne bi me tražio da me već nisi našao.”10 Stoga Isus kaže: “Ako prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.”11 Ne može se biti u zajedništvu s Bogom ako se nije u zajedništvu s braćom i sestrama. Bog je ljubav!12 Prvo pitanje koje vjernik sebi treba postaviti je: zašto sam krenuo na euharistijsko slavlje? Sudjelovati u događaju koji je dio mojih dobrih navika? Pokazati svoju najnoviju odjeću?

Promatrati ponašanje drugih? Susresti se s prijateljima i malo popričati? Ugovoriti kakav dobrotvorni pothvat?

Svi su motivi netočni, a neki potpuno pogrešni. Odgovor je na naučnom planu jednostavan. Krenuo sam jer me netko zove k sebi: “Euge!”13 To je onaj isti poziv koji će se dogoditi na kraju vremenâ. To je riječ koja pokreće povijest. Jer sve zove istoj točki, Kristu, i traži da postanu zajednica.

Euharistija je odgovor na zvanje. Započeti put nije moje djelo. Tako ogroman uspjeh moguć je samo po jednom dostojanstvenom pozivu. Stoga je nužno odmah odbaciti privid da ostvarujemo neki svoj pothvat. Dajemo svoj pristanak na poziv! Euharistija je (kao i život, uostalom kao i sve drugo) poziv. Reći da uključuje jedan korak, jedan pokret ka odluci, kao što je to bilo kod rođenja i bit će i kod smrti.

Svemir je, kako nam ga predstavlja Knjiga Postanka, neizmjerna poslušnost. Bog reče: Neka budu zvijezde! I zvijezde su postale. Neka bude drveće! I postalo je drveće. Neka se razdvoji zemlja od vodâ! I bijaše tako.14 Sve po riječi!

10

BLAISE PASCAL, Misli Mt 5,23; Mk 11,25 12 1 Iv 4,7.8.10.16; 2 Kor 13,11. Dakle, čovjek također, koji je slika Božja (2 Tim 1,7). Rim 13,8; Iv 13,35; 15,12-17; Kol 2,2; 1 Sol 3,12; 1 Iv 3,16 13 Lk 19,17 14 Post 1,3-26 11

14

Stjecanje

“Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.”15 I čovjek je također plod jedne riječi. Reče Bog: Načinimo čovjeka!

Povezanost čovjeka s Božjom riječju bila je i ostala jedinstveno dubinska. I Stvoritelj zaista doda: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.”16 Božja ruka oblikovala je muškarca i ženu. Njihova pojava učinila je svijet “jako dobrim”.

Otada ljudska mijena postaje izmjena svih čovjekovih da i ne Bogu. Odlučujući odgovori i u dobru i u zlu. Okupljati se – sigurno je uvijek dobar odgovor. Svako okupljanje sigurno je izgrađujući pokušaj kojemu je rezultat neizvjestan, ali pokušati je hvale vrijedno. I obrnuto, kad se sukobi, već je promašaj.

Iz ovoga se može vidjeti važnost okupljanja u Kristovo ime. Osoba je garancija. On je jedini čovjekov spasitelj. Nije slomio ni nagnutu trsku; nije ugasio ni stijenj koji tinja; nije nikome skinuo ni vlas s glave; umirući je praštao svojim krvnicima i opunomoćiteljima.17 Isusovo obećanje predviđa dvije ili više osoba koje se sastaju. Stoga je poziv na Euharistiju doista okupljanje, tj. pozivanje mnogih, u teoriji svih. Svijest odgovora na poziv daje sigurnost da se skup održava “u ime onoga koji poziva”.

Od trenutka kad, bez obzira gdje se nalazim, odlučim poći na misu, počinje obred, jer snagom Kristovog obećanja on će biti prisutan na mjestu na kojem počinje okupljanje.

Znam da drugog mjesta za susret nema. Nisu predviđeni ni mostovi ni pothodnici. Mjesto u koje želim stići (bez obzira na različitost mjesta koja se mogu dogovoriti sa svećenikom predslaviteljem) je Krist. Svaki me korak mora približiti njemu i onima koje Krist poziva sa mnom. Hod koji me vodi Kristu nije samo izvanjski, niti je udaljenost koja me dijeli od njega, niti je samo fizički prostor. Tjelesno okupljanje 15 16 17

Iv 1,3. Svrha povijesti je “uglaviti” sve u tu riječ (Ef 1,10).

Post 1,26 sl. 5,1; 9,6; Job 10,8; Mudr 2,23 Iz 42,3; Mt 12,20 15

Michele Colagiovanni: Graditi oltar

treba odgovarati unutarnjem hodočašćenju i istovremeno imati isto značenje kako bi se cijeli čovjek i svi ljudi našli u nazočnosti onoga za kojega je poganin Pilat rekao: “Evo čovjeka!”18 Očigledni pokazatelj proročkog ponašanja.

Prema mjestu okupljanja trebam ići u nadi da su na put krenuli i svi oni, ako postoje, s kojima nisam u dobrim odnosima, koji su mi antipatični, koji su neprijateljski raspoloženi... Ukratko, oni koji su mi daleki ili koje osjećam dalekima. Želja da budemo bliži, već mi ih je približila. Ako nisu tu dok idem, naći ću način te ću u susretu pokazati promjenu koja se u meni dogodila kod okupljanja na Euharistiju. Tako će ih Krist pozvati da krenu na put prema Kristu koji je u meni.

Ima vjernika koji za odlazak na nedjeljnu misu, hvalevrijedno, moraju proći i nekoliko kilometara. Uistinu bi bio grijeh u punom smislu riječi kad bi to činili, a da se u njihovoj nutrini ništa ne pokrene, što je daleko važnije. U tom su slučaju zasigurno duhovno udaljeniji od Krista nego od mjesta euharistijskog okupljanja. Ako se ne ispuni unutarnja udaljenost, uzaludan je izvanjski trud. Ako duh ne ide na Euharistiju, uzaludno je donositi tijelo.

Odgovoriti na zvanje znači da me drugi poziva. To možemo shvatiti kao čin ljubavi. No bolje je to razumjeti kao poziv po kojemu sebe činim darom. Tako ću iskusiti o kolikom se daru radi. Zove me Krist, ali me zove i bližnji. Ljudstvo se okuplja u zajednicu. “Nije dobro da čovjek bude sam!”19 prosudio je Bog. Stvoreni smo za druge. Zvanje je dakle poziv u mojoj dubini na osobno ostvarenje u punini. Čekanje je istaknutije od obreda. Kad na ekranu pratimo prijenos, možemo vidjeti stjecanje naroda sa svih strana svi18 Iv 19,5. Nažalost Pilat je dok je pokazivao čovjeka prešutno i oprečno pokazao na ljude (uključujući i samoga sebe) koji su na takav način umanjili čovjeka. Čovjek bez krivice (19,4) stoji pred krivcima!

19 Post 2,18. Bilo bi suženo ovaj odlomak tumačiti isključivo u “bračnom” smislu. Bračna zajednica uzima se kao primjer ontološke napetosti od ja prema ti.

16

Stjecanje

jeta, zbijeni se kreću ka središtu. Stvarna zatvorenost ljudi koji su se našli na okupu. To je jedan od naravnih dinamizama Euharistije i specifičan je za prvi stećak: STJECANJE! Kretati se prema istoj točki. Tako se oblikuje novi Izrael.

Okuplja se na brdu Sionu iz različitih Egipata i različitih Babilona kako bi podigao nove jeruzalemske zidine, Crkvu.

Duh zahtijeva poslušnost središnjoj sili koja usmjerava na Riječ po kojoj se dolazi Ocu. Trebamo poduprijeti njegovu namjeru, kojoj je cilj stvaranje zajednice.

Nezaobilazan uvjet za gradnju oltara je susresti drugoga.

Povezanost dijelova temelj je za izgradnju solidnog zdanja.

Toranj u Pisi stoji unatoč nagnutosti koja zadaje strah, jer su njegove strukture povezane. Svaki kamen je dobro povezan s drugim, a svi zajedno s temeljem. Svaki živi kamen u Crkvi treba se povezati s drugim živim kamenjem, a svi zajedno s Kristom...

Kad je Adam tumarajući vrtom i ne videći nikog sličnog sebi ugledao Evu, oduševljeno je uzviknuo: “Konačno evo kosti od mojih kostiju i mesa od mojega mesa...”20 Euharistija me poziva ostvariti ono što je namjeravao Adam. Naime, njegove se riječi ne odnose isključivo i prvenstveno na seksualnu dimenziju osobe koju je susreo, nego na sposobnost zajedničkog života. Oni koji su se uputili na mjesto slavljenja Euharistije jesu suslavljenici, stoga su nužni. Kakvo bi uzajamno poštivanje trebalo cvasti na susretu u srcu svakog nazočnog! Svatko bi trebao priznati: “S kim bih se drugim mogao ujediniti kad ti ne bi postojao? S kim drugim da ti

20

Post 2,23. Vrijedi isto što je rečeno za prethodnu bilješku Post 2,18.

Ne poriče vrijednost proširenog teksta koji se nastavlja: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.” Baš zato što u čovjekovoj dubini postoji čežnja za drugim, svadbi je dano snažno iskustvo. Ali i tijelo, oblikovano od dva, čezne za višim: potpuno Drukčijim. “Stvorio si nas, Gospodine, za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.” Aurelije Augustin, Ispovijesti, c l.

17

Michele Colagiovanni: Graditi oltar

nisi krenuo na put? Hvala, brate i sestro, tijelo moga tijela i kosti mojih kostiju!”

U svjetlu ove istine sjene mogućih nesuglasica nestaju i bližnji se već kod prvog stećka pojavljuje u ljepšem svjetlu.

Već je učinjen prvi korak. I ne može biti drukčije. Ostali stećci samo povećavaju ono što sadrži prvi stećak: trostruko zajedništvo – sa sobom, s drugim i s Bogom.

Kako je važno reagirati na misli koje me ponekad odgovaraju od odlaska na skup: jer pada kiša, jer sam u ugodnom društvu ili u ugodnoj osami, jer – jednostavno – nemam volje!

A najteži izgovor je smatrati slavlje nečim što se ponavlja.

(Tko gleda film po tisućiti put?) Euharistija ne bi smjela biti ponavljanje ni kad bi se slavila nekoliko puta u danu, kao što su neponovljivi dani koji teku u rijeku koja se zove život.

Nikad nismo siti.

Odlučujući zadatak životnih sudbina svijeta pritišće leđa onoga koji krene na put. Euharistija je revolucionarni čin koji stvara novo čovječanstvo.

Trebali bismo izlaziti iz kuće s puno više ponosa od kirurga koji odlazi u operacijsku salu, od zastupnika u saboru, od sveučilišnog profesora koji sjeda za katedru, od suca koji oblači togu, od astronauta koji kreće u svemir...

Idem na euharistijski susret! Po meni će Krist iznova biti nazočan u svijetu. Ako sam sudac, zastupnik, kirurg, sveučilišni profesor, astronaut, jamačno ću po okupljanju izvući veću korist za svoju profesiju.

Idući na Euharistiju treba oponašati Samaritanca koji je išao putem od Jerihona prema Jeruzalemu. Jedini se on smilovao lopovskoj žrtvi, koja je napola mrtva ležala uz put. Drugi su zaobilazili tijelo i nastavljali put zaokupljeni osobnim brigama. Ivan, koji je slušao Isusove riječi vlastitim ušima, ostavio je napismeno kršćanima svih vremena: “Kako možeš reći da ljubiš Boga kojega ne vidiš ako ne ljubiš bližnjega kojega vidiš?”21 Kako namjeravaš slaviti Euhari21

18

Usp. l Iv 4,20

Stjecanje

stiju, koja je zajedništvo s tijelom Kristovim, ako ne počneš nasljedovati Krista usmjeravajući svoj život u istom pravcu u kojem je usmjeren i njegov?

Euharistija nas dakle poziva s mjesta na kojem jesmo i stavlja nas na put koji vodi prema drugima kako bismo se zajedno našli u Kristu. Još jedanput ćemo ponoviti Isusove riječi: “Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.”22 Radi se o riječima koje su istinite onoliko koliko i one koje posvećuju kruh i vino! Ako se osjećamo pozvanima od Gospodina, tj. ako idemo na Euharistiju u Gospodinovo ime, zasigurno ćemo susresti drugoga!

Postoje slučajevi u kojima ogromna udaljenost razdvaja osobe koje žive jedna uz drugu. Odlaze na Euharistiju i vraćaju se kući, a da se nisu približile ni centimetar. Kako sebi mogu dopustiti obmanu da su u zajedništvu s Kristom?

Nisu živjele Euharistiju. Pogriješile su u samom početku i Euharistija ih ostavlja takvima kakve jesu. Trebaju početi ispočetka, truditi se svakim korakom tijela i duše približiti se drugome i vidjet će koliko je prvi stećak revolucionaran, koliko moćan osloboditi poticajna sredstva koja se odnose na sljedeće stećke!

Uza sva nastojanja, skupljanja svih svojih snaga, možemo li nametnuti zemlji promjenu kružnog tijeka koji je suprotan stavu big-banga? Zasigurno ne! Ali se kružnom tijeku, kojega je preuzela ljudska povijest, možemo i moramo suprotstaviti. To bi bila najveća revolucija svih vremena: maknuti iz središta ja i staviti ti; maknuti sebe i staviti drugoga. Ovo je izvediva revolucija: učinio ju je Krist i sveci.

No, premalen ih je broj kako bi promijenili povijest. Stoga Euharistija poziva mase na autentičan preporod. Ali treba izgraditi oltar.

Krist nam je dao primjer kako se ide ususret drugom. Poslušajmo što sv. Pavao kaže Filipljanima: “Krist Isus, trajni lik 22

Mt 18,20 19

Michele Colagiovanni: Graditi oltar

Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’... postavši poslušan do smrti na križu.”23 Isus se takvim svojim dolaskom spojio s našom stvarnošću učinivši se tuđim božanskom identitetu, koji mu inače pripada.

Kako bi nas uistinu susreo, postao je sličan nama u svemu, osim u grijehu. Prekrio je najdužu udaljenost koja se može zamisliti. Kad se kaže sa zvijezda u štale, dalle stelle alle stalle, govori se o banalnosti; od trenutka kad su zvijezda i štala ušle u red stvorenja, postale su ograničene, dok je Riječ stvarateljska ona koja ispunja i nadilazi svemir.

Veliki arhitekt Le Corbousier govorio je (citiram napamet): “Ne može se projektirati crkva bez osjećaja velike simpatije za Drugoga, za Nepoznatog!” Ovo je i više nego istinito jer to mjesto postaje kuća svih. Naručitelj nije neki privatnik, nego čovječanstvo. Samo Bog pripada svima! I još je istinitije za one koji ne moraju graditi crkvu od kamena i cementa, nego od živog kamenja! Uostalom, pokuša li se gajiti simpatija prema nepoznatom, prestaje biti nepoznat jer je u našem srcu, naš je brat, naša sestra. Zamisli kolika je beskonačna simpatija trebala Kristu za ostvarenje Utjelovljenja. “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca kako bi ga otkupio.”24 “Dok smo još bili grešnici, Krist je umro za nas.”25 Ako jedan vjernik, idući na misu, susretne osobu koja ide na isto mjesto, s istim ciljem, trebao bi je smatrati suslavljenicom. Susretne li nekoga tko nikad ne ide na misu, trebao bi ga ohrabriti kako bi krenuo na put i tako postao njegov suputnik u ovoj lijepoj avanturi. Novi bi mu Samaritanac trebao pomoći zajahati vlastitoga konja. Onaj tko pođe na misu naiđe na nebrojene slučajeve. Isto se dogodilo i uče23 Fil 2, 6-8. Pod poslušnošću se podrazumijeva ljubav, kako bi uvijek trebalo biti. Vir obediens je onaj koji se prigiba pred vjetrom ljubavi. Isus je bio poslušan Bogu, ali i čovjeku, koji je potreban otkupljenja.

24 Usp. Iv 3,16; 12,47; 1 Iv 4,9 25 Usp. Rim 4,25; 1 Kor 15,3; Gal 1,4; Ef 1,7; Heb 9,26; 1 Pt 2,24; 3,18; 1 Iv 1,7

20

Stjecanje

nicima na putu u Emaus. Bili su tužni zbog uvjerenja da su izgubili Isusa iz Nazareta, a on je bio s njima. Na kraju su ga prepoznali u “lomljenju kruha”.

Razgovori, koje vjernici vode na putu ka mjestu slavljena mise, trebali bi biti važni za liturgiju jer su je u sebi već počeli slaviti. Jasno da bi to bila iskrivljenost ako bi se radilo o neukusnim ili čak oprečnim razgovorima, kao što je ogovaranje i nećudorednost, u odnosu na svetost obreda koji je u tijeku. Tada nastaje podvojenost. Tijelom su se uputili prema mjestu slavljenja Euharistije, a dušom se udaljavaju.

Kad vjernik stvarno uđe u crkvu i nađe stanoviti broj osoba koje iščekuju početak Euharistije, treba imati na pameti da je Euharistija ne samo već počela, nego je stigla do prilične točke; dostigla je određenu, temeljnu, fazu. U toj je sredini već sam Krist, koji će za kratko vrijeme biti pod prilikama kruha i vina.

Na svaki mogući način treba isticati ono što ujedinjuje, a ne što razdvaja. Odlaziti na Euharistiju u odjeći dobre marke, ukrašenoj dragim kamenjem, znači isticati vlastitu različitost. Za jednog siromaha ići tamo znači ići u poderanom i prljavom odijelu. Bogataš će se potruditi svući se, a siromah će učiniti napor i podići se. I to ne samo zbog formalnosti, nego zbog pokretanja humanih i nadnaravnih dinamizama, koji mogu promijeniti svijet i koji se zalažu za jednakost među djecom.

Prije svršetka i napuštanja ovoga stećka želimo proširiti pogled na sva postojeća mjesta gdje se “dvije ili više osoba” okuplja u Isusovo ime i koje su u stanovitom smislu obris Euharistije jer je Krist “tu među njima”. Prvo “mjesto” koje mi dolazi u sjećanje, nakon euharistijskog okupljanja, istinsko i vlastito je obitelj koja nastaje iz braka. Nisam slučajno nekoliko puta aludirao na nju. Nisu li čovjek i žena ujedinjeni u Isusovo ime? Nije li dijete koje dođe na svijet (treći) jednako tako nazočno u Gospodinovo ime? Prirodna obitelj je u ontološkom smislu zajednica usmjerena na Euharistiju.

21

Michele Colagiovanni: Graditi oltar

Pavao ne govori slučajno o velikom otajstvu jedinstva Krista s Crkvom aludirajući na jedinstvo muškarca i žene.26 Postoje redovničke zajednice čiji su članovi pozvani za “sveto zvanje” i ujedinjeni u Kristovo ime kako bi svijetu dali dobro svjedočanstvo u korist kraljevstva Božjega. Članovi takvih zajednica moraju znati biti na putu prema drugom i zajedno – baš kao zajednica – ići u svijet kao znak.

U ime koga su, s knjigama i drugim didaktičkim sredstvima, okupljeni učitelji i učenici u razredima ako ne u ime Gospodinovo? A policija? Medicinsko osoblje u bolnicama?

Bolesnici, koji u njima leže, zabrinuti i pomalo beznadni zbog svog zdravlja? Euharistijski skup treba postati model svakom drugom skupu. Treba prakticirati odnos približavanja drugome. To je trajno euharistijsko slavljenje.

Ići na misu, osim svega rečenoga, to je životni poziv, prihvaćanje dara i prihvaćanje biti darom. Rezultat je Crkva, novi Jeruzalem. Crkva, razasuta u svijetu kao kvasac, po okupljanju postaje fizički vidljiva i iznova poprima svoj identitet. Ona je tu da još više postane kvasac, još više sol, još više svjetlo, jer smo tek na prvom koraku predviđenog puta, na prvom kamenu gradilišta. Zajednica je već stavljena na brdo; svijeća je na svijećnjaku. Skup će po stvarnosti i načinu zajedništva trebati ponuditi uvjerljivu sliku Božjeg naroda i samoga Boga, koji je ljubav. Ukratko, upaljena svjetiljka treba povećavati vlastito svjetlo, a sol otkrivati vlastiti ukus.

Hoće li uspjeti? Hoće li se na ovom mjestu oblikovati narod? Da, ali samo onda ako se svaki okupljeni približi Kristu i bližnjemu bez rezerve, bez drugog blaga osim osmišljavanja okupljanja. Moglo bi se reći da je najveća korist željeti si dobro.

26 Ef 5,22-33. Krist smatra Crkvu vlastitim tijelom. On, koji je glava, nju smatra svojim tijelom. Može li osjećati pripadnost Kristovom tijelu član koji drugoga smatra strancem, a jednako pripada Kristovom tijelu?

“Tko mrzi vlastito tijelo?” pita se Pavao. Tu počinje stjecanje bez pridržaja kako bi bili “savršeni u jedinstvu”. Iv 17,23

22

Stjecanje

Zajednica koja se okupila kako bi Krista ponazočila zna da je on jedini Bog svemira, alfa i omega, vidljivi sjaj nevidljivoga Boga. On je došao preuzeti svoje mjesto u jedinom hramu, kojega je sam izgradio “u početku”, kao Očeva Riječ, među jedinim narodom na zemlji kojega je otkupio svojom krvlju. Taj narod je samo dio sveukupnog naroda iz kojeg nijedno ljudsko biće nije izuzeto. Taj narod treba biti dostojan povjerenog poslanja pokazujući djelima da se može biti jedna jedincata obitelj, svladavajući neizbježnu datost postojanja mnogih plemena, naroda i nacija. Tako euharistijska zajednica postaje model, istovremeno stvaran i idealan, mogućeg čovječanstva, posebice u vrijeme u kojem okupljanje dobiva mikroskopsko obilježje u povijesti velikih kretanja. Društvo koje se definira kao multietničko i multikulturalno ne može drugo nego izgraditi mješavinu eksploziva ako se promijeni logika zajedništva.

Treba se stjecati i duhovno, a ne samo tjelesno.

Nije lako i bit će sve teže, ali alternative nema. Ne može se negirati da postoje ideologije i religije, potpuno drukčije od kršćanske. U ekumenizmu, koji počinje oživljavati, može se dogoditi da će jedni zamišljati svjedočanstvo kao darivanje vlastitoga života, a drugi će ga razumjeti kao pravo na zatiranje onoga koji se ne prilagođuje. Kršćanin može i mora zahtijevati od institucija da guše nasilja svakim zakonitim sredstvom, koja eventualno povezuju nacionalnost i religiju pod opaskom uzajamnosti.27 To bi trebao biti predmet 27 Ne možemo prikriti nezadovoljstvo glede ponašanja islama, koji pristiže u Europu pravedno zahtijevajući pravo ispovijedanja vlastite vjere i njezinog širenja, ali u islamskim zemljama ne dopušta ista prava drugim vjerama. Bili bismo strpljivi kad bi se radilo samo o ovome. U istoj Europi, u kojoj sljedbenici islama uživaju punu slobodu u širenju prozelitizma, nastoje primjenjivati svoje zakone koji zabranjuju jednom muslimanu prihvaćanje druge vjere. Nikome nije tajna da u svijetu ne postoji nacija, većinski muslimanska, u kojoj se može slobodno prakticirati vlastita vjeroispovijest. Često se ne radi ni o većinskoj naciji, dovoljan je znatniji postotak i već namjeravaju monopolizirati društveni život. U toj istoj Europi sramežljivo se raspravlja o uvjetovanju ponašanja. Ne može

23

Michele Colagiovanni: Graditi oltar

rasprava skupštine naroda. Ali kad se i ne ostvaruje, ipak ni u jednom slučaju kršćanin se ne može odreći osnovnih principa svoje vjere koje je Krist svjedočio sve do križa: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.”28 Na euharistijskom skupu postoji i traži se da se bude više nego UN, najpoštovanija ljudska organizacija postavljena za usmjeravanje uprava naroda. Tu se ne dolazi braniti vlastita prava, nego otkriti vlastite dužnosti! Stoga ovdje nitko ne traži pravo za sebe kako bi mogao obustaviti zahtjeve drugoga. Ovdje se daje tunika onome tko traži kaput. Ovdje se cijelim životom ide uz bok onoga koji je dopustio biti uzdignut iznad zemlje.

Stjecati se u jedinstvu dar je Krvi Kristove, koja je zacrvenjela ovaj stećak. “Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu po Krvi Kristovoj. On je mir naš: on koji od dvoga učini jedno, srušivši zid podijeljenosti,29 neprijateljstva...”30 Ista krv kola venama okupljenih i svaki je spreman proliti vlastitu kako bi kolala u svima. se igrati jedna igra između dvije ekipe od kojih jedna poštuje pravila igre, a druga u polje ulazi s puškom i štapom. To je apsurd trebaju promotriti narodne i kršćanske vođe koji su uključeni u politiku. No kršćaninu nakon svega uvijek ostaje put prakticiranja, Kristov put ljubavi također i prema neprijateljima.

28 Mt 27,35; Mk 15,24; Lk 23,34; Iv 19,24 29 Još nedavno stajao je zid, koji je srušen, ali sada se želi podići drugi kao ekstremna odluka neisplative prepirke. Onaj srušeni razdvajao je jedan grad, Berlin; ovaj kojeg se priprema podići razdvajat će jednu državu, Izrael, od područja nepoznatog prirodnog porijekla i naroda nedefiniranog identiteta, Palestine. Kina je u prošlosti izgradila zid neopisivih dimenzija i svi antikni gradovi bili su pritiješnjeni čvrstim zidinama. Čak se i čovjek kao pojedinac jedno vrijeme zatvarao u antropomorfnu čeličnu kutiju: oklop. Danas u mogućoj, nestvarnoj eri podižu se nevidljivi tehnološki zidovi: protuzračna obrana, proturaketni sustavi. Zid je uvijek znak nepovjerenja u druge. Ne može se ničim opravdati. Međutim ono što je u svemu tome razumno strašna je osuda podizanja sve otpornijih zidova, a istovremeno proizvodnja sve prodornijeg oružja kako bi se napadao zid drugoga, a da se istovremeno ne bude pogođen.

30 Ef 2,13 24

Pogovor

Pogovor talijanskom izdanju Drugo izdanje djela “Graditi oltar”, don Michelea Colagiovannia, ugledalo je svjetlo dana. Prvi put je izdano 1994. S radošću predstavljam ovo zanimljivo i lagano djelo koje, u piščevom svojstvenom stilu, u punini uspijeva u svojoj namjeri: pomoći čitatelju razumjeti Euharistiju, štoviše, kako sam naglašava samim naslovom “graditi oltar”.

Knjiga ne želi biti džepno liturgijsko izdanje za predstavljanje svete mise. Pisac to jasno govori u predgovoru knjige. To mu nije namjera. Jednostavno želi pomoći svima koji žele ući u euharistijsko slavlje da ga žive na najbolji mogući način. Veliko je to otajstvo, koje Crkva, poslušna zapovijedi svoga Gospodina, svaki dan nebrojeno puta slavi u cijelom katoličkom svijetu.

Vjernicima je od Drugog vatikanskog sabora ponuđena mogućnost prijelaza od pasivnog stava prisustvovanja u aktivni stav izgrađujućeg sudjelovanja. Sasvim sigurno da je to nedovršen proces, in fieri, jer otajstvo Euharistije, stavljeno u ruke Crkve, tako je veliko da je neiscrpivo. Pomisliti da ga se shvatilo ili da se toliko pozna da ga je moguće znati i činiti, pokazalo bi da se ništa nije razumjelo. Euharistija je djelovanje milosti koja je pod utjecajem Duha Svetoga uvijek nova.

Ono što pisac naziva dvanaest stećaka ili dvanaest ključnih pojmova, čitatelju pomaže ući u euharistijsko otajstvo. Temeljna metafora upućuje na biblijski kontekst: oltar koji je Mojsije izgradio u podnožju brda Sinaja poškropljen je krvlju žrtvovanih životinja kako bi se pravno ozakonio savez. Bio je izgrađen od dvanaest velikih kamenja, točnije stećaka, koji su simbolizirali dvanaest izraelskih plemena. Novi izabrani narod, Crkva, utvrđuje se na dvanaest pojmova koje pisac izvlači iz obreda mise.

Shvaćam ovih dvanaest glagola kao dvanaest stupova na koje se Krist oslanja kako bi se pripremio za žrtvu novoga i

181

Michele Colagiovanni: Graditi oltar

vječnoga saveza, na koji izlijeva svoju Krv za oproštenje grijeha cijeloga svijeta. Svaki stup daje smisao i način raspoloživosti za ostvarenje oltara koji prihvaća Krista, neokaljanog Jaganjca za naše otkupljenje.

U svakom izrečenom pojmu više je od jedne opomene ili stava koji bi se trebao zauzeti u pripremi za slavljenje. Tu je i poziv na posvješćivanje koliko se trebamo dati voditi od onoga što želimo slaviti, jer život nakon obreda sudjeluje u daru Euharistije.

Stavovi moraju odgovarati životnom stilu, koji nije formalan, prigodan, nego bitan.

Don Michele Colagiovanni ovom nam knjigom pomaže obući svadbeno ruho, koje Kralj traži za sudjelovanje na Jaganjčevoj svadbenoj gozbi. Ako je Euharistija središte i srce Crkve, najveći čin bogoštovlja koji se može iskazati Bogu nesumnjivo je: pripremiti se i slaviti je. Ne samo iz poštivanja, nego i sudjelovanja.

Vjerujem da smo u nazočnosti korisnog i originalnog instrumenta kako bismo imali priliku izgradnje idealnog oltara za slavljenje mise, Kristove žrtve, gozbe novoga i vječnoga saveza koja je predokus vječne gozbe.

Novo su izdanje tražili čitatelji prvoga izdanja. Oni žele knjigu darovati prijateljima i poznanicima. U međuvremenu je nastalo nekoliko fotokopija. Sve to doprinosi nadi u dobar ishod, zašto ne i – trećem izdanju.

Trajno naglašavanje znaka govora i prinošenja Krvi želi biti dodatni sadržaj za one koji izbliza žive duhovnost Krvi Kristove, jer je u ovom otajstvu dostigla vrhunac svoga izražaja. Stoga je pisac proširio originalni tekst, bez remećenja sadržaja i osnovne postave. Želim da čitatelji uz pomoć Duha Svetoga znaju čitati između redaka te zapaziti koliko je ovo djelo posredovalo stvarnu katehezu i predznanje o svetoj misi. Piscu priznanje i zahvalnost što nas je po uvjerljivijem sudjelovanju u Euharistiji poučio zahvalnosti prema Bogu: prije, za vrijeme i nakon mise.

Don Giovanni Francilia, CPPS provincijal Rim, 1. srpnja 2002.

Svetkovina Krvi Kristove

182

Pogovor

Pogovor hrvatskom izdanju Papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici “Sacramentum caritatis – Sakrament ljubavi” govori o Euharistiji kao o vrelu i vrhuncu života i poslanja Crkve. U enciklici “Spes salvi – U nadi spašeni” naglašava da je vječni život kojemu težimo “neraskidivo vezan s ‘narodom’ i pojedinac ga može ostvariti samo unutar toga ‘mi’.

On predstavlja, upravo, izlazak iz tamnice vlastitog ‘ja’, jer samo u otvorenosti tom univerzalnom subjektu moguće je ugledati izvor radosti, samu ljubav, Boga.”

U euharistiji je život i nada zajedništvo. Ona je učiteljica života jer nam pokazuje put približavanja Bogu i božanskoj stvarnosti.

“Hod je najustrajniji osjećaj u svetoj povijesti, ali i općenito u životu! Izjednačavanje života s hodom nije samo židovska osobina, nego i osobina svih naroda”, kaže pisac ove knjige don Michele Colagiovanni predstavljajući čitatelju poseban i sveobuhvatan pristup Euharistiji. U ovoj ćemo knjizi prepoznati put približavanja Bogu i zapaziti da nam Bog po Euharistiji govori razumljivim jezikom želeći nas uzdići do našeg stvarnog eshatološkog određenja.

Metafora s dvanaest stećaka na kojima leži oltar daje piscu širinu pristupa i pogleda na Euharistiju koju prikazuje kao stvarnost: – koja nije nešto izvan nas, već je put do ljudske zrelosti koju u punini susrećemo u Kristu; – koja nam pomaže bolje razumjeti cijelo Evanđelje i doživjeti kako je Euharistija njegov vrhunac i sažetak; – po kojoj se mogu raspoznavati duhovi u ovom vremenu globalizacije koje je obilježeno relativizmom, individualizmom i mnogim izmima koji otuđuju čovjeka;

183

– u kojoj su stopljeni Stari i Novi savez, razumljiva prošlost, sadašnjost i budućnost.

Stećci su izrečeni glagolskim imenicama (stjecanje, prianjanje, pomirenje, radost, slušanje, vjerovanje, blagovanje, prinošenje, pretvorba, sjećanje, konzumiranje, odlazak) i odražavaju svu dinamiku gradnje oltara, sadržaj i postupnost.

Pisac svakom stećku pristupa trostrukom vremenskom dimenzijom koju Euharistija ujedinjuje. Življenje Euharistije je zahtjevan, ali jedini put koji nas istinski ujedinjuje te obnavlja savez i suobličuje nas Kristu.

Nakon meditacije o značenju svakoga stećaka žrtvenog oltara bolje ćemo razumjeti životni i kozmički karakter Euharistije, koji je istaknuo i blagopokojni papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici “Crkva o euharistiji”: “Jer i onda kad se ona slavi na malom oltaru koje seoske crkve, euharistija se uvijek u određenom smislu, slavi na oltaru svijeta. Ona povezuje nebo i zemlju.

Ona obuhvaća sve stvoreno.”

Prikaz Euharistije zasigurno će nam pomoći bolje je razumjeti te vrednovati njezinu uzajamnost s vlastitim životom. U njoj i po njoj očitovat će se naše zajedništvo u ljubavi i vjeri s Crkvom i međusobno.

Znakovito je da hrvatsko izdanje knjige “Graditi oltar” imamo nakon snažnih enciklika velikih papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. koje nam omogućuju bolje razumjeti i pristupiti Euharistiji, središtu kršćanskog života obilježenom ljubavlju, zajedništvom i nadom.

Izlivena krv po oltaru učvrstila je savez i hod prema obećanoj zemlji. Duhovnost Krvi Kristove i Euharistija jedinstveni su put na koji su pozvani svi kršćani. Michele Colagiovanni, Misionar Krvi Kristove, na poseban način osvjetljava značenje Krvi i Tijela Kristova u preobrazbi života svakog kršćanina.

Zahvaljujem prevoditeljici s. Mirjam Kuštreba koja je prepoznala bogatstvo koje valja podijeliti i njime obogatiti mnoge.

Sestra Cecilija Milković, ASC regionalna poglavarica Zagreb, 1. srpnja 2009.

Svetkovina Krvi Kristove 184

Bilješka o autoru

Bilješka o autoru Michele Colagiovanni član je družbe Misionara Predragocjene Krvi (CPPS), koju je 1815. godine utemeljio sv. Gašpar del Bufalo u Italiji. Rođen je u Vallecorsi, 3. kolovoza 1940. godine. Za svećenika je zaređen 1966. godine. Živi i djeluje u Rimu. Rektor je crkve Santa Maria in Trivio, u blizini poznate Fontane di Trevi. Radi s mladima i odgojitelj je bogoslova svoje družbe.

Jedan je od prvih promicatelja teologije i duhovnosti Krvi Kristove. Pisac je brojnih knjiga te je ujedno i najplodniji pisac u svojoj družbi. Svoja razmišljanja i radove usmjerava na proučavanje životopisa svetaca 18. i 19. stoljeća, produbljuje njihovu duhovnost i smješta ju u suvremeni kontekst, analizira poetska ostvarenja i druge suvremene životne tijekove… Svojim iskričavim zapažanjem aktualnome u svjetovnome i duhovnome životu današnjega čovjeka izvrstan je voditelj duhovnoga života mnogih pojedinaca i skupina, za koje oblikuje i vodi duhovne vježbe diljem Italije.

Desetljećima uređuje časopis Nel segno del Sangue (U znaku Krvi) na čijim stranicama često u polemičkom duhu komentira ponašanja ljudi suvremenog doba.

185

KAZALO UVOD .......................................................................................5 Prvi stećak – STJECANJE..................................................11 Drugi stećak – PRIZNANJE ..............................................25 Treći stećak – POMIRENJE ..............................................37 Četvrti stećak – RADOST ..................................................53 Peti stećak – SLUŠANJE ....................................................67 Šesti stećak – VJEROVANJE ............................................79 Sedmi stećak – BLAGOVANJE..........................................91 Osmi stećak – PRINOŠENJE ..........................................103 Deveti stećak – PRETVORBA .........................................115 Deseti stećak – SJEĆANJE .............................................129 Jedanaesti stećak – KONZUMIRANJE ..........................143 Dvanaesti stećak – ODLAZAK ........................................155 IZLOG ..................................................................................167 Pogovor 2. talijanskom izdanju Giovanni Francilia ..........................................................181 Pogovor hrvatskom izdanju S. Cecilija Milković...........................................................183 Bilješka o autoru ...............................................................185

187