Ili jesi ili nisi Svjedočanstva o Stjepanu Kranjčiću
Ili jesi ili nisi – Svjedočanstva o Stjepanu Kranjčiću Izdavač: U druga za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić” Za izdavača: Tanja Baran Nakladnik: Glas Koncila Za nakladnika: Ivan Miklenić Urednik: Ivan Miklenić Lektura i korektura: Tanja Baran Slika na naslovnici: Z oran Homen: Stjepan Kranjčić ulje na platnu, 2010. Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Tisak: Tiskara Zelina Naklada: 700 primjeraka Knjiga je tiskana uz potporu Grada Križevaca. ISBN 978-953-241-461-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000903003.
Ili jesi ili nisi Svjedočanstva o Stjepanu Kranjčiću
Zagreb – Križevci, travanj 2015.
Sadržaj IVAN MIKLENIĆ: Mozaik iz kojega izranja uzorni svećenik i župnik........................................................ 7 Životopis Stjepana Kranjčića......................................................................... 9 I. poglavlje - Petrijanec, obitelj, mladost Marija (Mara) Vrbančević: Rođen u obitelji s desetero djece... 15 STJEPAN KRANJČIĆ: Ž elio je doznati koliko znam i što me zanima................................................................ 20 JOSIPA MALČIĆ: Posredovao je kod mojih roditelja pa sam ostvarila svoj naum.................................................... 23 Katarina (Katica) Bešvir: Svima je bio jako drag...................... 25 JOSIP RUŠEC: Miran, povučen i druželjubiv dječak.............................. 26 FRANCA LESKOVAR: Sâm je slabijim učenicima nudio pomoć........ 28 STJEPAN PATRČEVIĆ: Uvijek je rado pomagao slabijima.................. 29 STANKO BAŠLIN: Bio je fin i dobar prijatelj........................................ 30 MATO REPIĆ: Mnogo je čitao i posebno volio pjesnike....................... 33 DUBRAVKA VIDAKOVIĆ: Ponos - jedna od glavnih obiteljskih crta............................................................. 35 Ii. poglavlje - Zagreb, Hrvatski Leskovac, prve svećeničke godine SLAVICA HOSU: Neustrašiv, hrabar i vjeran svećenik......................... 43 BONAVENTURA DUDA: Bio je sav uronjen u posao......................... 47 MIRJANA OD DJETETA ISUSA KUKULJAN: Kranjčićeve lijepe propovijedi ostajale su u duši ............. 48 MARGARETA BREBRIĆ: Bio je posebni štovatelj Majke Božje......... 51 ARSENIJA KRATOFIL: Bio je nježan, susretljiv, osjećajan.................. 53 Iii. poglavlje - Križevci, svjedočanstva Kranjčićevih vjeroučenika Ankica Desputović: U njemu je bila neopisiva blagost............... 57 Ivančica Celovec: Mene je uvijek fasciniralo kako nas je sve poznavao................................................... 60 MARIJA GAŠPAROVIĆ: Kranjčić je živio kao svetac........................... 64 RENATA HUSINEC: Imao je odličan pedagoški pristup...................... 67 5
Ili jesi ili nisi Svjedočanstva o Stjepanu Kranjčiću
TEREZIJA BAHUNEK: Živio je za vjeru, za nas Križevčane............... 74 Štefica Palošika: Trošio je svoj život za Boga i čovjeka............... 76 Zlatko Kopsa: Doživljavali smo ga kao drugog oca........................ 79 IVAN FUREŠ: Uz njega je čovjek morao postati dobar čovjek............. 83 DANIELA SISGOREO-MORSAN: I njegova molitva vratila me u krilo Crkve............................... 85 ĐURO PICIG: Važni smo mu bili i mi na selu........................................ 89 Iv. poglavlje - Križevci, svjedočanstva Kranjčićevih ŽUPLJANA BOŽENA MRAZOVIĆ: Bliski suradnik kardinalu Stepincu................ 93 BARBARA PICIG: Bio je previše dobar.................................................. 96 BRANKA PAVLOVIĆ: Pobjegli su kad su vidjeli da ga nisu prestrašili............................................................ 98 DRAGICA PAŽIN: Puno je molio, postio i davao svima potrebnima............................................................. 106 FRANJO NENDL: Za svakoga je imao lijepu i poticajnu riječ........... 109 Kata BrežnI: Njegova se poniznost u srcu ne može opisati........... 112 Jelica Rundek: Makar je bila krizma, odmah je došao umirućoj................................................................. 113 KATARINA ĐURINIĆ: Župnik je bio jako dobar propovjednik...... 116 MARIJA ANTOLIĆ: Krasno je razgovarao s nama............................. 119 STJEPAN KRPANIĆ: Župnik je kopao s nama kao i svaki drugi kopač................................................................... 120 LJERKA LUCIANI: Nestale su uznemirujuće misli, moja vedrina se povratila............................................................ 122 Vesna Srbljinović: Odgajao nas je svojom ljubavlju, toplinom i primjerom................................... 125 TUGOMIL HAJDUK: Bio sam počašćen što čitam oproštajno pismo................................................................. 128 BARICA HAJDUK: Svi su plakali, svi tugovali za njim....................... 130 BARICA VUGRIN: Ne moga ga prežaliti............................................. 131 ĐURĐICA VUGRIN: Preporučamo mu se za naše potrebe............... 133 v. poglavlje - Križevci, svjedočanstva Kranjčićevih SURADNIKA IZIDORA JAMBREK: Taj čovjek nikada nije prigovarao.................... 137 VLADIMIR KRANJČEVIĆ: Bio je izraziti vojnik Stepinčeve vojske....................................................... 142 josip Baštek: Uvijek bi sugovorniku blago gledao u oči................. 151 6
SADRŽAJ
IVAN ŠIPUŠIĆ: Živio je Evanđelje u punom smislu............................. 153 STJEPAN HARČA: Držimo ga za sveca jer je bio savršen................... 156 STJEPAN KOPRIĆ: Vrhunski intelektualac, a jednostavan, skroman, blizak svakomu.................................... 162 VLADIMIR PALOŠIKA: Rado je svojim gostima darivao duhovno štivo............................................... 165 VLADIMIR HADROVIĆ: U sirotinjskoj kući bi dao, a ne uzeo....... 179 Zdenko Augustinović: Imao je hrabrosti suprotstaviti se komunističkoj vlasti........................... 179 MARCEL KOVAČIĆ: Ne znam tko si sa župnikom nije bio kao brat..................................................................... 185 Željko ŠTUBELJ: Posebno su mu na srcu bili djeca i starci............. 194 vi. poglavlje - Križevci, svjedočanstva Bogu posvećenih osoba JUDITA (IVKA) TOMLJANOVIĆ: Za žrtvu Bogu spavao je na podu........................................ 203 ANA CINDARIĆ: Jedan vjeronaučni susret bio je dovoljan za moj duhovni obrat.................................................. 207 MARTA GRUBAČ: Osvajao je ljude svojom poniznošću, širokogrudnošću, molitvom................................. 212 Zinovija Danica Kolić: Volio je malog čovjeka....................... 213 vii. poglavlje - Križevci, Rim, svjedočanstva svećenika Stjepan DRUGČEVIĆ: Bio je jaka duhovna ličnost......................... 217 Stjepan MATOIĆ: Meni je bio ideal, idealan svećenik...................... 230 PETAR LOVAŠEN: Čovjek euharistije, izrazite Stepinčeve škole...... 235 Blaž Tota: Volio je svećeničko društvo, prirodu.............................. 242 PAVAO ŠATRAK: Bio je centar oko kojega smo se svi mi okupljali.................................................................... 249 IVAN MATIJEVIĆ: Nastojao je pretočiti svetost pokojnog Stepinca................................................................... 253 LOVRO HADROVIĆ: Znao sam da je živio kreposno....................... 257 VLADIMIR ZAGORAC: Svoje je trpljenje podnosio više nego jobovski........................................................ 258 VELIMIR ČAPEK: Bio je posebno uzoran svećenik............................ 260 Popis izdanja Udruge za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić”....................................................... 263 7
RIJEČ UREDNIKA
Mozaik iz kojega izranja uzorni svećenik i župnik Prava dobrota, iskreno, predano i ponizno služenje, otvoreno i srdačno prihvaćanje drugih kakvi jesu, širokogrudno razumijevanje, nenametljivo podupiranje, iznimno domaćinsko gostoljublje i darežljivost, principijelno i beskompromisno nasljedovanje bl. Alojzija Stepinca, osobno asketsko življenje, duboko i kontinuirano moljenje, pomno i s ljubavlju slavljenje sakramenata, uporno svjedočenje, nepokolebljivo vjerno promicanje kršćanskih katoličkih vrjednota i stajališta - samo su neke od važnijih osobina križevačkoga župnika Stjepana Kranjčića po kojima je ostao zapamćen i po kojima može biti uzor u sadašnjosti i budućnosti. Spomenute i još druge Kranjčićeve plemenite osobine žive u sjećanjima osoba koje je Božja providnost na različite načine povezala s Kranjčićevim životom i djelovanjem, a svjedočanstva tek nekih takvih ljudi sabrana su u ovu knjigu da bi sve ono, po čemu je Kranjčić bio neosporno velik, postalo dostupno kao svojevrsni primjer i poticaj u osobnom ljudskom i vjerničkom dozrijevanju svim ljudima dobre volje i otvorena srca. Osobna iskustva o svećeniku Kranjčiću sabrana su u ovu knjigu koja je dobila naslov “Ili jesi ili nisi” na temelju svjedočenja sada već pokojnoga Kranjčićeva kapelana Petra Lovašena koji je u te riječi sažeo svoje shvaćanje bitne poruke Kranjčićevih navjestiteljskih nastojanja. Stjepan Kranjčić, po svjedočenju mnogih, radikalno živeći svoju vjernost Bogu, poput pravog učenika bl. Alojzija Stepinca, divno je propovijedao, nikada svojim propovijedanjem ljude nije ostavljao ravnodušnima te se pritom nikada nije odricao radikalnosti u zagovaranju služenja i ljubavi prema Bogu i čovjeku. U knjizi objavljena svjedočanstva nastala su tako da su neki svjedoci Kranjčićeva života i djelovanja sami zapisali svoja iskustva, a većina je nastala na temelju tonskih zapisa razgovora svjedoka s članovima Udruge za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić”, ponajprije s Tanjom Baran, Željkom Štubeljom i Valentinom Jurišić. Većinu svjedočanstava u Kranjčićevu rodnom Petrijancu prikupio je Stjepan Kosi. Ta usmeno izgovorena svjedočanstva prepisana su na papir te su gotovo svakom svjedoku dana na autorizaciju, 9
Ili jesi ili nisi Svjedočanstva o Stjepanu Kranjčiću
a vjerodostojnost prenošenja tih svjedočanstava redovito je potvrđivala neka treća osoba, najčešće župnici ili drugi svećenici. Izvorna, tako dvostruko potpisana svjedočanstva, čuvaju se u arhivu Udruge za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić” i moći će poslužiti ako mjerodavni crkveni autoritet odluči pokrenuti službeni postupak za proglašenje svećenika Stjepana Kranjčića blaženim i svetim. U svjedočanstvima izrečena ocjena o Kranjčićevoj svetosti isključivo su izričaji osobnih dojmova te nemaju nikakvu nakanu prejudicirati službeno stajalište Crkve. Svjedočanstva o Kranjčićevu životu i djelovanju u ovoj su knjizi razvrstana u sedam poglavlja te slijede njegov životni put od rodnoga Petrijanca, preko Zagreba, Hrvatskoga Leskovca i Križevaca do Rima. U prvom poglavlju progovaraju poznavatelji i svjedoci života Kranjčićeve obitelji, njegova djetinjstva i mladosti. U drugom poglavlju sabrana su svjedočanstva osoba koje su s Kranjčićem bile u doticaju za vrijeme njegova svećeničkog služenja u Zagrebu i Hrvatskom Leskovcu. Od trećega do petoga poglavlja objavljeni su iskazi o Kranjčiću za vrijeme njegova župničkoga djelovanja u Križevcima pa su tako odvojeno donesena iskustva Kranjčićevih vjeroučenika, župljana i Kranjčićevih bližih suradnika, među koje su ubrojeni i ministranti. U šesto poglavlje sabrana su svjedočanstva Bogu posvećenih osoba, a u sedmo osobna iskustva svećenika, bilo rodom iz Križevaca, bilo iz nekih drugih sredina, koji su se imali prilike susresti s Kranjčićem u pojedinim razdobljima njegova života. U knjigu sabrana svjedočanstva prikupljena su, kako je vidljivo uz svaki iskaz, od 2007. do 2015. godine pa je više svjedoka u međuvremenu preminulo. Sva prikupljena svjedočanstva objavljena su u cijelosti, a dijelovi iz nekih svjedočanstava već su korišteni kao izvor ili kao citati u ranijim knjigama posvećenima Stjepanu Kranjčiću. U ovoj knjizi objavljeni izvorni iskazi dokumentarne su vrijednosti i pravi su mozaik iz kojega izranja uzorni i primjerni lik svećenika, župnika, koji, živeći u okolnostima Crkve stjerane u sakristiju i nasljedujući bl. Alojzija Stepinca, može biti nadahnuće i poticaj ne samo svećenicima, nego i svim vjernicima za produbljeno življenje vjere, zauzetije služenje općemu dobru i za odlučnije ostvarivanje ljubavi prema bližnjemu. Ivan Miklenić 10
životopis
Životopis Stjepana Kranjčića Stjepan Kranjčić rođen je u Petrijancu 5. prosinca 1918. Majka mu je bila Mara, djevojački Papec, a otac Josip Kranjčić. Bio je najmlađe dijete iz brojne pobožne obitelji u kojoj je rođeno desetero djece. Majka mu je umrla u dobi od samo sedam mjeseci, a i pola mu je braće i sestara umrlo u vrlo ranoj dobi. Nakon sjemeništa i studija teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje se Stjepan isticao svojom intelektualnom sposobnošću, marljivošću i kolegijalnošću, za svećenika ga je 6. lipnja 1943. godine zaredio nadbiskup Alojzije Stepinac. Mladu je misu Stjepan služio u Ozlju, gdje su mu starijega brata dr. Matiju Kranjčića, koji je ondje bio župnik, 1945. godine ubili komunisti. Stjepan je najprije od 1943. do 1945. službovao kao kapelan u Požegi, zatim je od 1945. do 1947. bio kapelan u župi sv. Marka na zagrebačkom Gornjem gradu. Okarakteriziran kao sposoban, radišan, beskompromisan i neustrašiv svećenik, 1947. godine postaje bilježnik Nadbiskupskoga duhovnog stola te tajnik biskupu Franji Salis-Seewisu. U teškim i opasnim godinama rada u upravi Nadbiskupije držao je čvrstu liniju protiv svećeničkih udruženja i branio istinu o biskupima Salis-Seewisu i Josipu Lachu, upozorivši dekane tko stoji iza želje za njihovim smjenjivanjem. Kao svećenika izrazite Stepinčeve linije Udba ga 1950. godine izgoni iz Zagreba te mu zabranjuje boravak do trideset kilometara blizu Zagreba. Biskup Lach kod vlasti se zauzeo za Kranjčića pa je on od 1950. do 1952. smio djelovati kod časnih sestara karmelićanki u Hrvatskom Leskovcu. Želeći olakšati susjednome župniku Franji Kuhariću, koji je iz Sv. Martina pod Okićem upravljao s više župa, Kranjčić mu je pastoralno pomagao u Rakovu Potoku. Otamo su Kuharić i Kranjčić zajedno posjećivali nadbiskupa Stepinca koji je u to doba iz zatvora prebačen u Krašić. To je vrijeme Kranjčić iskoristio i za doktorski studij teologije. Disertaciju je obranio 31. svibnja 1952. na zagrebačkome KBF-u. Te godine, 1952., postaje župnik i dekan u Križevcima. Bio je i sudac Drugomolbenoga nadbiskupskog ženidbenog suda u Zagrebu i začasni prisjednik Nadbiskupskoga duhovnog stola. 11
Ili jesi ili nisi Svjedočanstva o Stjepanu Kranjčiću
U Križevcima se istaknuo nevjerojatnom pastoralnom revnošću, karitativnošću, darežljivošću, gostoljubivošću, duhovnošću, skromnošću, poniznošću i asketskim načinom života. Pješice je ili biciklom svakodnevno obilazio župljane u gradu i na selu. Mise je, vjeronauke, svibanjske i listopadske pobožnosti redovito držao i u središtu župe i na filijalama. Sve je godine službovanja sa župljanima pješice hodočastio u Mariju Bistricu u oba smjera. Insistirao je na sakramentu pomirenja pa je u tom smislu bio na raspolaganju župljanima tijekom cijeloga dana. Držao je redovite duhovne obnove za okolne svećenike, koji su zbog Kranjčićeve otvorenosti, srdačnosti i iznimne gostoljubivosti veoma rado dolazili u križevačko župno središte. Nakon šesnaest godina apsolutne zauzetosti za svoje vjernike na svim razinama življenja, Stjepan Kranjčić umro je 10. travnja 1968. u pedesetoj godini života od posljedica druge operacije tumora na mozgu u jednoj rimskoj poliklinici. Za vrijeme njegova liječenja u Rimu, kao istaknutoga hrvatskog svećenika, više puta posjetio ga je nadbiskup Franjo Šeper. Kranjčić je pokopan na križevačkome gradskom groblju 16. travnja 1968. uz neviđen oproštaj naroda i klera. Na sprovodu se okupilo oko sto svećenika te višekilometarska kolona ožalošćenih vjernika. Više od četrdesetsedam godina nakon što je umro, vjernici Kranjčića drže na glasu svetosti, mole mu se, a njegov je grob redovito okićen cvijećem i svijećama.
12
I. poglavlje
Petrijanec, obitelj, mladost
poglavlje
Petrijanec, obitelj, mladost
I.
Rođen u obitelji s desetero djece Marija (Mara) Vrbančević Rođena Kranjčić 29. prosinca 1933. u Petrijancu, župljanka župe sv. Petra i Pavla u Petrijancu, udovica bez djece, kći Tome Kranjčića, nećakinja dr. Stjepana Kranjčića. U Petrijancu 9. lipnja 2007. Moji baka Mara, koju su zvali Mariča, i djed Josip, roditelji svećenika dr. Stjepana Kranjčića, bili su dobri ljudi. Bakin je otac bio špan kod grofa Bombelesa u Zelendvoru blizu Petrijanca. Baka je prije udaje za djeda Josipa imala jedno vanbračno dijete – sina Josipa Papeca. Kad se udavala za djeda, toga sina nije odmah dovela sa sobom u obitelj Kranjčić. On je bio služio kod jedne obitelji. No, kad je djed išao u vojsku, baki je predložio da si toga sina, koji je stariji i veći, uzme k sebi da joj pomogne u kućanstvu. Taj stric Josip umro je u dobi od oko dvadeset godina od neke zarazne bolesti. Baka i djed nisu imali nikakav zanat, živjeli su od poljoprivrede. Imali su srednje prihode, ali djed nije bio ne znam kako dobar gospodar. Isti je, kakav je bio djed, bio i moj otac Tomo. Nisu bili ljenčine, nego nisu znali okrenuti stvar, nisu bili okretni, snalažljivi. Samo su molili i govorili: “Nek bu kak’ Bog da.” Ja sam ih zato znala kritizirati jer sam mislila da samo molitva nije dovoljna, već da se treba i osobno pokrenuti. Baka i djed su bili pobožni ljudi. O baki znam samo po pričama jer je ona umrla puno prije mojega rođenja. Djed je bio plemenit i veoma ponosan čovjek. Često je znao reći: “Mi Kranjčići.” Na misi je u našoj župnoj crkvi svetih Petra i Pavla bio redovit, u crkvi je imao svoje mjesto. Njegova je životna melodija bila: “Kako krasno svršuje se, o Isuse život Tvoj, preobražen vraćaš nam se, na nebeski prijestolj svoj.” Tu smo pjesmu mi uvijek pjevali na Spasovo. No, djed nije pjevao tekst te pjesme, nego samo melodiju. Pjevušio je to po cijele dane. Zadnjih se godina života bio sasvim izgubio pa smo oko njega imali jako puno brige. Na kraju ni sina nije poznavao. Jedanput je čak najprije išao 15
Ili jesi ili nisi Svjedočanstva o Stjepanu Kranjčiću
na pričest, a onda na ispovijed pa je velečasnoga pitao da kako to da je sad pričest prije, a ispovijed kasnije. Prema ponašanju svojega tate zaključujem da su ih baka i djed izrazito vjernički odgajali. Moj je tata Tomo insistirao na barem jednoj desetici krunice dnevno, a na večernjoj Zdravomariji, svi smo morali biti doma. Ako nismo bili, kaznio nas je. Inače su baka i djed rodili desetero djece, ali ih je polovica umrla u dječjoj dobi. U to su vrijeme harale zarazne bolesti. Najstariji stric Stjepan umro je u šesnaestoj godini od tifusa. Svećenik stric Matek ubijen je 1945. Teta Marica je umrla s pedesetdevet godina. Imala je četiri kćeri, još su dvije žive: Marija je u Vinici, a Terezija u Strmcu. Pokojne su Francika i Katarina. Teta Ana je umrla negdje pedesetih godina, isto dosta rano. Imala je trojicu sinova: Miju, Pavla i Stjepana, ali su i oni pokojni. Tete Jelica, Alojzija i Rozalija umrle su u dječjoj dobi. Teta Terezija je doživjela pristojnu starost, a stric Štef je umro s pedeset godina u Rimu. Moj ih je tata sve nadživio. I moja mama također. Oboje su doživjeli 93 godine. Ja sam njihova najstarija kći, a nakon mene još su rođeni Katarina koja je isto u Petrijancu, Stjepan koji je u Vrbovskom, Agata koja je u Rijeci, Ivan koji je na domovini, Josipa koja je u Karlovcu i Stanko koji je u dvorištu s bratom Ivanom. Između Ivana i Josipe, nakon samo tjedan dana života, umro je Mijo koji je bio prerano rođen. Sedmero nas je braće i sestara. I još smo svi, hvala Bogu, živi. Moj je tata, kao i stric Matek, imao oštar pogled. Njih su si dvojica bili fizički slični. Stric Štef je bio više na svoju mamu, imao je odlučan, ali blaži pogled, dugoljastije lice. Stric Štef i stric Matek bili su jako različiti po karakteru. Stric Matek je više bio kao gospodin, a stric Štef je uvijek bio više skromniji, pobožniji. Sjećam se da je rado razgovarao o jednostavnim stvarima. Jako je volio razgovarati s mojom mamom Evom, rođenom 1912. u obitelji Kereži u Strmcu. Ona je umrla 2005. Stric Štef je kršten u našoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla. Išla sam pitati našeg velečasnog da pogleda kad je stric Štef rođen jer sam stalno mislila da je rođen 1916. godine. On mi je rekao da tih podataka nema pa da odem provjeriti u matični ured. U matičnom uredu me službenica pitala za kojeg Kranjčića trebam podatke jer su bila dvojica Stjepana Kranjčića. Rekla sam joj da je ime njegova oca 16
poglavlje
Petrijanec, obitelj, mladost
I.
Josip, a mamino ime Mara, rođena Papec. Ona mi je rekla da je rođen početkom dvanaestog mjeseca 1918. godine. Točan dan rođenja nije se mogao utvrditi jer je stranica oštećena. Imao je tek nekoliko mjeseci dok mu je mama umrla od crnih boginja pa su ga do đačkog doba othranile njegove starije sestre. Teta Mara rođena je 1904., a druga teta Ana rođena je 1905. godine. Moj je tata rođen 1906. godine. Na njima je bila glavna briga za strica Štefa. Stric Matek je rođen 1902. godine. On je otišao od kuće na studij bogoslovije. Djedu i tetama je bilo teško jer su bili siromašni pa je poslije brigu za strica Štefa preuzeo stric Matek koji je bio svećenik. Po pričanjima starijih, smjestio ga je u sjemenište, a kasnije, kad je dobio župu u Ozlju, stric Štef je, kada je bio na školovanju u Zagrebu, odlazio k njemu u Ozalj. Stric Štef je ponekad dolazio i k nama da vidi oca, sestre i brata Tomu. Bio je jako dobar đak. Moja je mama bila jako znatiželjna pa ga je uvijek nešto zapitkivala. Dobro je znao francuski. Dobio je čak i nagradu kada je nešto glumio na francuskom u svojim studentskim danima. Kao djevojka na tavanu sam našla njegove bilježnice s malo debljim koricama i naljepnicama s njegovim imenom i prezimenom. Imao je prekrasan rukopis. Pisao je krasopisom koji je tada bio u modi. Ali nijedna bilježnica, nažalost, nije očuvana. Da je bio jako dobar student, znali su govoriti njegovi poznanici. O njegovu đačkom periodu ne znam ništa, osim što je jedan susjed iz njegove generacije pričao da je bio jako pobožan i miran i da su kao djeca znali ići brati puževe. Kad je otišao iz Petrijanca, svima je bilo žao jer im je pomagao u učenju. Ali taj se susjed nije više ničega sjećao, osim da su se moji Kranjčići preselili na drugi grunt koji je kupio stric Matek. Na mladu misu kolege Mate Repića 1943. u Petrijanec je došao i stric Štef. Tada sam išla u drugi razred. Stric Štef je mladu misu imao u Ozlju. Trebali smo ići, ali nam je stric Štef javio da ne dolazimo tamo jer su partizani bili rušili prugu pa je bilo opasno putovati. Na njegovoj mladoj misi bila je sestra biskupa Lacha, Ruža. To je mama našega šogora. Ona je bila tamo s jednim svojim sinom. Dobro su se sjećali toga događaja. Teta Ruža je sada pokojna, ali joj je sin živ. Sjećam se da je to bilo 20. lipnja 1943. godine. 17
Ili jesi ili nisi Svjedočanstva o Stjepanu Kranjčiću
Kasnije, iste 1943. godine, stric Štef je i ovdje u Petrijancu imao mladu misu za rodbinu i ostale župljane. Na kraju nam je udijelio mladomisnički blagoslov. Poslije je bila proslava kod kuće gdje se okupila sva familija. Te sam godine išla na prvu pričest. Nekada je bio običaj da to bude u drugom razredu. I po tome se sjećam da se sve događalo 1943. godine. Sjećam se da me poslije moje prve pričesti stric Štefek htio fotografirati pa mi je rekao: “Marica, sad si lijepo obavila prvu pričest i budem te fotografirao za uspomenu.” Stajala sam vani u bjelini, no najprije me nije htio slikati već me je pitao jesam li dobila kakvu sličicu za uspomenu. Rekla sam mu da jesam, a on mi je tada rekao da je donesem. Donijela sam sliku s prve pričesti, tada mi je pokazao kako je trebam držati u rukama da se vidi i slika i moje lice. I onda me slikao. Ne znam gdje mi je sada ta fotografija, ali toga se događaja jako dobro sjećam. Sa susjedom sam razgovarala i o tome kako je stric Štef dobio izgon iz Zagreba. Mi smo stalno mislili da je on dobio izgon radi strica Mateka, ali mi je susjed rekao da je izgon dobio zbog nadbiskupa Stepinca. “Dok je Stepinac bio suđen, tvoga su strica maknuli iz Zagreba, dobio je izgon. Radi Stepinca su ga maknuli, a ne radi strica Mateka. A trebao je postati biskup” – rekao mi je susjed koji ga je poznavao. Taj mi je susjed još rekao: “Svaka čast stricu Mateku koji mi je život spasio. Da njega nije bilo, ja danas ne bih bio živ, ja i mojih osam kolega koji smo tada bili partizani.” Kad bi stric Matek dolazio doma u Petrijanec, spavao je kod te familije jer doma nije imao mjesta, sve zbog velikoga siromaštva. Kad je taj susjed završio u zatvoru, njegova je mama zamolila strica Mateka da ga spasi od ustaškog strijeljanja. Stric je poznavao Kvaternika i ovaj je prihvatio njegovu molbu i spasio susjeda i njegove kolege. Stric Štef je bio tajnik na Duhovnom stolu nadbiskupu Stepincu. Bila sam kao djevojčica nekoliko puta s kumom kod strica na Duhovnom stolu. Lijepo bi nas uvijek primio. Šetali smo vani i razgovarali. Ne sjećam se o čemu su on i kum razgovarali. Biskup Lach se nakon progona zauzeo za strica Štefa. Poslao ga je u Hrvatski Leskovac kamo je bio sklonjen od komunista, ali on nije htio biti na miru pa je išao u Rakov Potok pomoći svome kolegi, tadašnjem župniku Kuhariću. Išla sam pomagati pospremati teti 18
poglavlje
Petrijanec, obitelj, mladost
I.
Ruži, sestri biskupa Lacha, k biskupu u kuću, pa smo znali često pričati o tome. Biskup Lach je isto Kranjčićeva familija, ali ne znam po kojoj liniji. Stričev bratić Pavao Kranjčić isto je bio svećenik, župnik u Pregradi. Zadnji sam put vidjela strica Štefa u Petrijancu kada je umro djed, njegov tata. Bilo je to 1948. godine. Ne znam je li stric kasnije dolazio u Petrijanec. Moj brat Štef sada živi u Vrbovskom. Kad je on iz Vrbovskog došao u Križevce u posjet stricu, onda ga je stric predstavljao: “Evo, moje ime i prezime, samo nije župnik.” Jedan od naših sumještana posjetio je strica Štefa u Križevcima. Vrlo se obradovao kad ga je ovaj posjetio: “Joža, Joža, pa si došel! Dojdi više put k meni! Kak je doma?” Bio je veliki gospodin, govorio je sumještan Joža, ali je bio tako običan, jednostavan i dobar čovjek. Kao čovjek s visokim školama, mogao se spustiti na razinu onog običnog čovjeka kojeg na putu sretnemo. Tako mi je znao pričati taj susjed. Na sve koji smo ga poznavali stric Štef je ostavio lijepa sjećanja po svojoj dobroti i jednostavnosti. Jako smo bili tužni kad je prerano umro. Šaputalo se da su ga komunisti mučili. Nikad nije o tome pričao pa ni mi ništa ne znamo o tome. Htjeli bismo i mi iz familije Kranjčić saznati nešto više o njegovu životu.
19
Ili jesi ili nisi Svjedočanstva o Stjepanu Kranjčiću
Želio je doznati koliko znam i što me zanima STJEPAN KRANJČIĆ Rođen 1. kolovoza 1940. u Petrijancu, umirovljeni strojobravar, oženjen, otac dvoje djece, sin Tome Kranjčića, nećak dr. Stjepana Kranjčića. U Vrbovskom 9. ožujka 2015. Pokojnoga sam strica Stjepana Kranjčića prvi put vidio kad sam imao pet godina 1945. godine, pred kraj rata. Svećenici stričevi Matija zvani Matek i Stjepan tada su došli doma u Petrijanec. Strica Mateka, koji je bio župnik u Ozlju, tada sam vidio posljednji put. Poslije je ubijen. Nakon toga sam strica Stjepana u Petrijancu susreo tek nekoliko puta i to kada je došao na pogreb djedu Josipu Kranjčiću 1947. godine i 1951. ili 1952. kada je umro naš rođak Pavao Kranjčić koji je bio župnik u Pregradi, ali je sahranjen u Petrijancu. Stric Stjepan je otada vrlo rijetko dolazio kući. Krajem rata život naše obitelji bio je težak. Sjećam se da je jednom pucano na mojega oca Tomu, brata velečasnog Stjepana Kranjčića. Roditelji nam to nisu htjeli priznati, ali ja sam vidio kako otac popravlja žbuku na zidu koji je oštetio metak, a koji ga je promašio pa je otac ostao živ. Po završetku zanata u Mariboru 1958. godine, posjetio sam strica Stjepana u Križevcima i ostao sam kod njega tjedan dana. Jako me lijepo primio. On me tada vodio po Križevcima i pokazivao mi kapelice koje je obilazio. Sa mnom nije razgovarao o svojem svećeničkom životu. Bio sam prvi u obitelji koji je završio zanat, zato me pohvalio. Lijepo me i s ponosom predstavljao svojim prijateljima i suradnicima. Slao me u grkokatoličku katedralu da odnesem neke papire, a u crkvi sv. Križa časnoj sam sestri pomagao oko oltarnika. Bili smo i u župnom vinogradu. Išli smo biciklima. Stric Stjepan mi je objasnio da je u Križevce potjeran iz Zagreba, a da mu je u Križevcima lijepo i da će ga iz Križevaca trebati tjerati. Rekao mi je 20
poglavlje
Petrijanec, obitelj, mladost
I.
da kad nešto u propovijedi kaže, a da se vlastima ne sviđa, da onda dobije i plati novčanu kaznu. Znam da su ga komunisti i tukli, mada meni to nije govorio. To je govorio mojem ocu. Puno me ispitivao o više životnih stvari. Želio je doznati koliko znam i što me zanima. Pozorno je slušao sve moje. Razgovarali smo i o nogometu. Nakon večere i razgovora sa mnom, on bi se povlačio. Znao sam da odlazi na molitvu. Bio je to moj prekrasan tjedan s njim. Kad sam odlazio od njega, darovao mi je novčanik, a unutra je bilo prilično novca. Primijetio sam tada da sam po naravi vrlo sličan stricu Stjepanu. On je bio žustriji, življi, energičniji čovjek, vrlo siguran u nastupu. Odnos nam je bio prijateljski. Prema njemu nisam imao straha. Doživljavao sam strica Stjepana kao najboljega prijatelja. Nakon povratka iz vojske, nikako se nisam mogao zaposliti u Varaždinu. Kada bi saznali da mi je prezime Kranjčić, svugdje sam bio odbijen. Otišao sam u Zagreb po preporuci jednoga rođaka i dobio posao u “Grijanju” te tamo ostao raditi dvadeset godina. Kako sam bio blizu Križevaca, posjetio sam strica još nekoliko puta. Savjetovao me po pitanju ženidbe. S 23 godine imao sam curu i rekao sam mu da bih se ženio. Zapravo sam ga pitao za savjet. Rekao mi je da sam još mlad, da još imam vremena. Tada me tako procijenio. Na kraju sam se oženio sa svojom sadašnjom ženom kada sam imao 27 godina. Kada sam se 1966. odlučio oženiti, došao sam zamoliti strica da me on vjenča u Petrijancu. Rekao mi je da budem dobar muž i da se poštujemo, a da je manje važno tko će nas vjenčati. Mislim da on u to vrijeme nije dolazio u Petrijanec. Moja zaručnica je bila pravoslavne vjere pa sam ga pitao hoću li zbog toga imati problema oko vjenčanja u crkvi. Odgovorio mi je da samo moram poslati molbu u svoju mjesnu biskupiju, da platim biljege i da neće biti nikakvih problema. Vjenčali smo se u crkvi u Ogulinu i zaista nije bilo problema. Poslije sam saznao da je moj pokojni stric bio sudac na Duhovnom stolu u Zagrebu po pitanju braka. Na sprovod svojega strica nisam uspio doći jer sam bio na terenu u Rijeci. Prekasno sam doznao datum sprovoda. Tada sam već bio oženjen. Poslije sprovoda, moj je tata Tomo sve stričeve stvari dovezao doma u Petrijanec. Otac mi je dao za uspomenu na strica pozlaćeni sat koji čuvam i danas. Ne nosim ga, ali ga čuvam za uspomenu. 21
Ili jesi ili nisi Svjedočanstva o Stjepanu Kranjčiću
Za mene su susreti sa stricem Stjepanom uvijek bili nešto posebno, iako su ti susreti, na žalost, bili rijetki. S njime sam mogao razgovarati o svemu i uvijek dobiti savjet kako dalje. On je bio čovjek širokih pogleda i svi koji su ga poznavali, zavoljeli bi ga i duboko poštovali. Volio bih da sam ga mogao još bolje upoznati. O stricu Stjepanu nosim samo najljepše uspomene, o njemu kao svojem stricu mogu govoriti samo u superlativu.
22