Iskustvo svećeničkog poziva u Bosni od 1963. do 2013. godine

Knjige u nizu »Radovi«

radovi

Iskustvo svećeničkog poziva u Bosni od 1963. do 2013. godine

MATO ZOVKIĆ

Mato zovkić Mons. dr. sc. Mato Zovkić rođen je 9. svibnja 1937. u Tramošnici Donjoj, Nadbiskupija vrhbosanska. Roditelji Marijan i Manda, r. Ivanković, uz njega kao drugog po redu, imali su još četiri sina i pet kćeri. Školovao se u sjemeništu u Dubrovniku, Zagrebu i Đakovu, gdje je maturirao u lipnju 1957. god. Studij teologije započeo je na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu u listopadu 1959. god. Za vrhbosanskog svećenika zaređen je u Đakovu 29. lipnja 1963. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je u lipnju 1965., a licencijat iz teologije postigao koncem listopada 1965. god.

Doktorsku disertaciju Obnova struktura Crkve u Duhu Svetom prema Drugom vatikanskom saboru obranio je 16. listopada 1968., a 19. rujna 1969. upućen je na studij Svetog pisma u Rim na Papinski biblijski institut, gdje je u lipnju 1972. postigao licencijat iz Svetog pisma.

Od listopada 1976. do srpnja 1983. bio je rektor Vrhbosanske katoličke bogoslovije. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 21. prosinca 1993. svojim počasnim prelatom., a nadbiskup Franjo Kuharić dodijelio mu je 4. ožujka 1986. diplomu „naslovnog docenta Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu pri katedri Sv. pisma Novog zavjeta“. Od 1997. god., kad je na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji pokrenut časopis Vrhbosnensia, jedan je od pet urednika časopisa. Kardinal Vinko Puljić, kao predsjednik BK BiH, imenovao ga 26. lipnja 2006. redovnim profesorom na katedri Svetoga pisma Novoga zavjeta. Vrlo često sudjeluje na znanstvenim skupovima koji se bave biblijskim i ekleziološkim temama te ekumenskim i međureligijskim dijalogom. Na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji (danas Katoličkom bogoslovnom fakultetu) predavao je do 7. svibnja 2009. Danas je umirovljeni svećenik Vrhbosanske nadbiskupije.

16 Iskustvo svećeničkog poziva u Bosni od 1963. do 2013. godine

radovi

ISBN 978-9958-747-42-7

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila

1. Mato Zovkić, Međureligijski dijalog iz katoličke perspektive u Bosni i Hercegovini (Sarajevo: VKT, 1998.)

2. Tomo Vukšić, Mi i oni. Siguran identitet pretpostavka susretanja (Sarajevo: VKT, 2000.)

3. Tomislav Jozić, Na tragovima odgovornosti. Etika u sjeni iskustva (Sarajevo: VKT, 2000.)

4. Niko Ikić, J. J. Strossmayer i crkveno, kulturno i nacionalno jedinstvo (Sarajevo: VTK, 2002.)

5. Mato Zovkić, Isus u Evanđelju po Luki (Sarajevo: VKT, 2002.)

6. Veljko Paškvalin, Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone. Arheološka istraživanja kasnoantičkog kršćanstva u Bosni i Hercegovini (Sarajevo: VKT, 2003.)

7. Anto Orlovac, Učiteljica života. Prilozi iz povijesti Katoličke Crkve na području današnje Bosne i Hercegovine (Sarajevo: VKT, 2004.)

8. Franjo Topić, Čovjek pred objavom Boga u misli Hansa Ursa von Balthasara (Sarajevo: VKT, 2006.)

9. Željko Pavić, Philosophia fundamentalis Josipa Stadlera (Sarajevo: VKT, 2006.)

10. Franjo Topić, Prilog teologiji ljudskog napretka (Sarajevo: VKT, 2008.)

11. Mato Zovkić, Poslužitelj Isusa Krista među poganima (Sarajevo: VKT, 2008.).

12. Marinko Perković, Prema moralnoj zrelosti (Sarajevo: VKT, 2009.)

13. Drago Župarić, Teološka poruka u dijalozima Knjige o Tobiji (Sarajevo: KBF, 2009.)

14. Zdenko Spajić, Zakonita uporaba sile u učenju Ivana Pavla II. (Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2013.)

15. Šimo Maršić, Mladi vrhbosanske nadbiskupije u Godini vjere. Laički pokreti u službi nove evangelizacije (Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2013.)

16. Mato Zovkić, Iskustvo svećeničkog poziva u Bosni od 1963. do 2013. godine (Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2014.)

Mato ZOVKIĆ

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

Niz: Urednik: Lektura: Korektura: Priprema za tisak: Tisak: Naklada: Izdavač: Suizdavač:

Radovi - 16 Darko Tomašević Marina Heraković Bojan Ivešić Darko Tomašević CPU Printing company d.o.o., Sarajevo 350 komada Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu

Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 4874 319; e-pošta: prodaja@ glas-koncila.hr; www.glas-koncila.hr Za suizdavača: Ivan Miklenić ISBN 978-953-241-445-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 893841

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 272-725:929 Zovkić M. 929 Zovkić M.

ZOVKIĆ, Mato Iskustvo svećeničkog poziva u Bosni od 1963. do 2013. godine / Mato Zovkić. - Sarajevo : Katolički bogoslovni fakultet ; Zagreb : Glas Koncila, 2014. - 354 str. ; 24 cm Registar.

ISBN 978-9958-747-42-7 (Katolički bogoslovni fakultet) ISBN 978-953-241-391-5 (Glas Koncila) COBISS.BH-ID 21748742

Mato ZOVKIĆ

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013.

GODINE

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila

2014.

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

4

SADRŽAJ PREDGOVOR ............................................................................................................................. 9 1. OD DJEČAČKE ŽELJE 1949. DO VOJNIČKE ODLUKE 1959.

I REĐENJA 1963. GODINE ....................................................................... 13 1.1. Dječačka želja produbljivana u malom sjemeništu (1949.-1957.) ...... 13 1.2. Vojni rok u Beogradu (1957.-1959.) ..................................................... 17 1.3. Vrhbosanski bogoslov u đakovačkoj bogosloviji (listopad 1959. - veljača 1964.) ............................................................. 22 1.4. Mlada misa i uskraćivanje putovnice za studij u Rimu ................... 25 2. VRHBOSANSKA NADBISKUPIJA U VRIJEME KOMUNISTIČKE VLASTI (1945.-1990.) .............................................................................................. 31 2.1. Povijesni pregled ......................................................................................... 31 2.2. Uzrok smrti svećenika iz BiH ................................................................... 39 2.3. Školovanje svećeničkih kandidata izvan Vrhbosanske nadbiskupije .... 40 2.4. Svećenici zatvarani, špijunirani, ucjenjivani ...................................... 44 2.5. Svećeničko udruženje „Dobri pastir“ .................................................... 52 2.6. Napast prijelaza u inozemstvo ................................................................ 61 2.7. Pastirsko pismo pred demokratske izbore 1990. i referendum o osamostaljenju BiH 1992. ....................................................................... 66 2.8. Ivan Kuprešak: Sjećanje na školovanje, svećeničku službu, gradnju derventske crkve, sudski postupak i izdržanu zatvorsku kaznu ...... 72 2.8.1. O prezimenu Marijanović i o nastanku prezimena Kuprešak ....... 72 2.8.2. Završetak osmogodišnje škole u Modriči i gimnazije u Zagrebu ........................................................................................... 75 2.8.3. Studij teologije na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu ............. 76 2.8.4. Prva putovnica, putovanje u inozemstvo i prvi susreti sa službenicima SDB-a ..................................................................... 76 2.8.5. Prvi koraci na njivi Gospodnjoj .................................................. 79 2.8.6. Molba za gradnju crkve u Derventi .......................................... 81 2.8.7. „Opsuj nešto, samo nemoj Boga!“ .............................................. 87 2.8.8. „Pruži ruke, da te ...“ ...................................................................... 88 2.8.9. Nadbiskup Čekada posjetio svoje svećenike u zatvoru ........ 89 2.8.10. Moja majka me je samo jednom posjetila u zatvoru u Doboju .... 90 2.8.11. Odlazak iz dobojskog zatvora u KPD u Zenici ..................... 91 2.8.12. Dolazak u KPD u Zenici - noć u samici ................................... 92

5

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

6

2.8.13. Koliko si ti odležao u zatvoru? ................................................. 92 2.8.14. Na Božić kao svećenik nikada nisam fizički radio .................. 94 2.8.15. Izlazak iz zeničkog zatvora ...................................................... 95 2.8.16. „Što tebe boli...?“ .......................................................................... 96 2.8.17. Postao sam župnik u sarajevskoj katedralnoj župi ............ 96 2.8.18. Neočekivani susret sa starim poznanikom iz Doboja i Dervente ... 97 3. KAPELAN U TRAVNIKU I ZENICI, ŽUPNIK U SARAJEVU (1965.-1969.) ... 99 3.1. „Mi Travničani volimo pametovati“ ....................................................... 99 3.2. Kapelanska korizma u Zenici 1968. godine ...................................... 109 3.3. Župnička i kasnija svećenička podrška katolicima u Sarajevu kao manjini ........................................................................................................ 112 4. UČENJE NAKON REĐENJA ............................................................................... 121 4.1. Magisterij teologije u Zagrebu 1965. godine ................................... 121 4.2. Doktorat teologije u Zagrebu 1968. godine ...................................... 123 4.3. Magisterij Svetoga pisma u Rimu 1972. i doktorandska godina 1981. ........................................................................................................... 126 4.4. Izvanredni docent na Katedri Novoga zavjeta KBF-u u Zagrebu 1986. godine .............................................................................................. 132 4.5. Teološki simpoziji i međureligijske konferencije ........................... 133 5. ODNOSI IZMEĐU BISKUPIJSKIH SVEĆENIKA I FRANJEVACA .............. 143 5.1. „Jer nećeš biti franjevac, nikad od tebe pravog paroka!“ .............. 145 5.2. „Nemoj ti pridonositi napetosti!“ ........................................................ 146 5.3. Haljinići – „župa u župi“ .......................................................................... 147 5.4. Suradnja s dvojicom franjevačkih bibličara i jednim publicistom ..... 154 6. ODGOJITELJ KANDIDATA U VRHBOSANSKOM BOGOSLOVNOM SJEMENIŠTU U SARAJEVU ..................................................................... 161 6.1. Prefekt studija na Vrhbosanskoj teologiji (1972.-1976.) ............. 161 6.2. Rektor bogoslova između oprečnih očekivanja i potreba (1976.-1983.) .. 167 6.3. „Ljudi su važniji od knjiga!“ ................................................................... 175 7. PROFESOR KANDIDATA ZA SVEĆENIKE I VJEROUČITELJE (1972.-2009.) ... 181 7.1. Iskustvo predavanja biblijskih disciplina kandidatima na ministerijalno svećeništvo .................................................................... 181 7.1.1. Neka sjećanja na učenje SP u Đakovu, Zagrebu i Rimu ... 182 7.1.2. „Prvopričesnička” vjera bogoslova i dužnost profesora da obrađuju Bibliju ....................................................................... 185 7.1.3. Seminarske i diplomske radnje .............................................. 188 7.1.4. Povijesni kontekst i aplikacija Riječi Božje u homiliji ..... 189

Sadržaj

7.2. Diplomanti, magistranti, doktorandi ................................................. 192 7.3. Vrhbosanska teologija u vrijeme 37 godina moje profesorske službe ........................................................................................................... 196 8. CELIBAT BISKUPIJSKIH SVEĆENIKA JE ZDRAV I MOGUĆ UZ BOŽJU POMOĆ ... 201 8.1. Priprava u sjemeništu i na odsluženju vojnog roka ....................... 201 8.2. Podrška vjernika laika ............................................................................ 203 8.3. Korištenje duhovnih pomagala i izbjegavanje grešnih prigoda ......... 209 8.4. Zašto se može govoriti o ređenju oženjenih, a ne o ženidbi zaređenih? .................................................................................................. 210 9. TEOLOŠKO ISTRAŽIVANJE I PISANJE .......................................................... 215 9.1. Nakon doktorata trudio sam se biti intelektualac u Crkvi ........... 215 9.2. Kako su nastajali moji članci i knjige? ................................................ 217 9.3. Prilozi u zbornicima prigodom jubileja kolega teologa ................ 219 9.4. Nabavljanje i recenzije novih knjiga ................................................... 221 10. KANONIK I ČLAN ORDINARIJATA (1985.-2012.) .................................. 229 10.1. Rezidencijalni kanonici Kaptola vrhbosanskog od 1985. do 2012. ... 230 10.2. Sjednice Ordinarijata i premještaji .................................................. 238 10.3. Generalni vikar dvojice nadbiskupa ................................................. 240 10.4. Arhiđakon toliški (2006.-2012.) ....................................................... 247 10.5. Moj udio u dvije biskupijske kauze za beatifikaciju .................... 249 11. SUDJELOVANJE U ODABIRU KANDIDATA ZA BISKUPE (1976.-2010.) ... 253 11.1. Zbog povijesnog iskustva Crkve kandidate predlaže nuncij i moli odgovore na pitanja o njima ................................................... 254 11.2. Više puta predlagani i konačno „srušeni“ kandidat .................... 255 11.3. Može li se poboljšati odabir kandidata, uz uvažavanje Papina prava da imenuje? .................................................................................. 257 12. BISKUPIJSKI SVEĆENIK PRED REDOVNICAMA RAZLIČTIH DRUŽBA .... 261 12.1. Redovnice u Dječačkom sjemeništu u Zagrebu i Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu ................................................. 261 12.2. Redovnice u župama i ustanovama vinkovačkog kraja (1950.-1963.) ......................................................................................... 263 12.3. Karmelićanke Božanskog Srca Isusova u Zagrebu (1964.-2013.) ... 264 12.4. Neke rođakinje i moja sestra redovnica .......................................... 270 12.5. Kćeri Božje ljubavi - družba Drinskih mučenica .......................... 275 12.6. Milosrdnice sv. Vinka Paulskog sarajevske provincije ............... 277 12.7. Bosanske franjevke ............................................................................... 279 12.8. Služavke Malog Isusa ............................................................................ 281

7

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

12.9. Služavke Kristove (1972.-2013.) ...................................................... 283 12.10. Dvije redovnice u Sjedinjenim Američkim Državama .............. 286 13. ČETIRI VRHBOSANSKA NADBISKUPA U PEDESET GODINA MOGA PREZBITERSKOG SLUŽENJA ................................................................. 289 13.1. Dr. Marko Alaupović (1963.-1967.) .................................................. 289 13.2. Dr. Smiljan Franjo Čekada (1968.-1976.) ....................................... 293 13.3. Dr. Marko Jozinović (1977.-1990.) ................................................... 302 13.4. Kardinal Vinko Puljić (1991.-2013.) ................................................ 308 14. USUSRET OSOBNOM ESHATONU ............................................................... 319 14.1. Umirovljenje i preseljenje u Svećenički dom ................................. 320 14.2. Zlatna misa u Županji i Sarajevu ........................................................ 324 14.3. Koncelebracija umirovljenih svećenika u kućnoj kapeli ............ 329 14.4. Od roditeljā vjernikā naučio sam ne bojati se smrti ................... 331 Kazalo osobnih imena ........................................................................................... 333

8

PREDGOVOR

Ovo je moja tematska autobiografija, utkana u političke i pastoralne prilike Vrhbosanske nadbiskupije od godine moga ređenja 1963. do povlačenja u mirovinu 2012. i zlatne mise 2013. godine.

U njoj više puta upućujem na svoju knjigu Iskustvo ekumenskih i religijskih susreta (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2010.). Bio sam bolestan dok sam pisao tu knjigu te sam, razmišljajući o svom životu i svećeničkom djelovanju, zaključio da bi bilo korisno zapisati nešto od mojih susreta s područja ekumenizma i međureligijske suradnje jer sam ustanovio da su mnogi dobronamjerni čitatelji otvoreniji za vjerom prožete doživljaje nego za teoretsko teologiziranje o drugim kršćanima i sljedbenicima nekršćanskih religija. Dobio sam četiri pozitivne recenzije te knjige, od toga je dvoje muslimana, kandidata za doktorat, knjigu pročitalo i napisalo svoje vrednovanje. To me je ohrabrilo da novom knjigom tematske autobiografije iznesem pregled događaja svoga svećeničkog proputovanja i navedem neke od brojnih suputnika i suradnika s kojima sam sazrijevao u vjeri i prezbiterskom služenju.

Urušavanjem komunističkog sustava u Jugoslaviji te nastajanjem nove države Bosne i Hercegovine znatno su se promijenile političke i pastoralne okolnosti u kojima pastoralno djeluju svećenici Vrhbosanske nadbiskupije i bosanski franjevci koji poslužuju velik broj naših župa. Ovdje prikazani moji pastoralni doživljaji i profesorski doprinosi kamenčići su za mozaik povijesti Vrhbosanske nadbiskupije u drugoj polovici 20. stoljeća i prva dva decenija 21. stoljeća. To su subjektivni doživljaji i osobno gledanje na ljude s kojima sam se susretao i zato sam svjestan svojih granica. Unaprijed molim za oproštenje one čija sam imena spomenuo, a oni bi možda više voljeli da ih nisam spomenuo, kao i one koji zaslužuju da ih spomenem, a nisam to učinio – zbog svoje ljudske ograničenosti i osobnih procjena. Što želim reći naslovom „Iskustvo svećeničkog poziva u Bosni od 1963. do 2013.“? Kad u katoličkoj teologiji govorimo o pozivu na svećeničko ili redovničko zvanje u Crkvi, redovno mislimo na tihi Božji zov koji mladići i djevojke doživljaju najprije u vlastitoj obitelji, zatim u godinama priprave i konačno po ređenju ili zavjetima čime bivaju priključeni drugim sljedbenicima duhovnih zvanja u Crkvi. „Svećenički poziv“ za mene je najprije taj tihi unutarnji zov Božji, ali i kasnija

9

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

životna radost u vršenju prezbiterske službe te ustrajnost u vremenu u kojem su mnogi moji zaređeni vršnjaci i kasnije moji zaređeni bivši studenti napustili svoj poziv. U radosti prezbiterske službe otkrivao sam djelovanje Božje providnosti u mom životu. Još više, Bog mi je dopustio da u onima koje sam pratio kao prezbiter i profesor teologije zamjećujem znakove Njegova milosnog djelovanja. Dopustio mi je da pastoralno i intelektualno bodrim brojne vjernike te kandidate za svećenike i vjeroučitelje, da budem suradnik Njegova djelovanja i sredstvo Njegova milosrđa. Čitatelji se s pravom mogu pitati kako sam zapamtio tolike datume i osobna imena? Nisam sve to mogao zadržati u svojoj bosanskoj glavi, nego sam se poslužio liturgijskim Direktorijem u koji sam bilježio svoje rokove i obveze zatim vjerskim časopisima hrvatskog govornog područja te osobito arhivom Vrhbosanskog nadbiskupskog ordinarijata i službenim glasilom Vrhbosna. Ovdje iznosim imena nekih koji su mi pri tome pomagali: kancelar Vrhbosanske nadbiskupije Ilija Orkić, arhivar mons. Ante Meštrović, direktor KTA i generalni tajnik BK BiH mons. Ivo Tomašević, bibliotekarka Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu Irena Pejić te kardinal Vinko Puljić. Sestre Ilijana Trgovčević te Edita Kostić iz Družbe Služavki Kristovih dopunile su moje sjećanje o kontaktima s njihovom družbom te s. Celestina Gavrić o Karmelićankama Božanskog Srca Isusova i o Crkvi na Islandu i s. Vesna Zovkić o kontaktima s njezinom zajednicom Isusovih malih sestara.

Svima njima zahvaljujem za pruženu pomoć. Također zahvaljujem prijateljima koji su me, nakon što sam im povjerio ovaj svoj projekt, poticali da ga nastavim i privedem kraju.

Posebno želim pojasniti kako je došlo do priloga Ivana Kuprešaka u drugom poglavlju. Od vrhbosanskih svećenika koji su bili u komunističkim zatvorima od 1945. do 1974. bio mi je dostupan samo on kao jedan od umirovljenika u Svećeničkom domu u Sarajevu. Na moj prijedlog da kao dodatak poglavlju o Vrhbosanskoj nadbiskupiji u vrijeme komunističke vlasti opiše svoje sjećanje na proces i zatvor zbog gradnje nove župne crkve u Derventi, pristao je odgovoriti na moja pismeno postavljena pitanja. Trebalo mu je nekoliko mjeseci da sve to još jednom u sebi oživi te napiše svojim redoslijedom i uokviri u povijest svoga zvanja i svećeničkog djelovanja. Kanonik mons.

Bosiljko Rajić pretipkao je u elektronski oblik njegov rukom pisani tekst, a Ivan ga je još nekoliko tjedana dotjerivao da bi ga završio 6. svibnja 2013. god. i sam stavio taj datum na kraju svoga teksta. Umro

10

Predgovor

je već 8. lipnja 2013. te sam na njegovu sprovodu prisutnim članovima rodbine predao njegov tekst i obećao da ću poslati i knjigu kada izađe.

Radujem se što objavljivanjem ove knjige izvršavam svoje obećanje dano pokojnom Ivanu i njegovoj živoj rodbini.

Moji bivši student i kasniji kolega profesor dr. Franjo Topić preuzeo je zadaću glavnog recenzenta koji pomaže otkloniti nedostatke i sugerira korisne promjene. Zahvaljujem mu na obavljenom zadatku.

Na moj prijedlog, drugi recenzent bio je bosanski franjevac dr. fra Slavko Topić zato što u ovoj knjizi na više mjesta govorim o bosanskim franjevcima kao redovničkoj zajednici s dubokim povijesnim korijenima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a s trojicom od njih održavam i prijateljske odnose. Zahvaljujem mu što je uživljeno pročitao tekst te dao preporuku za tiskanje ne tražeći nikakvih ispravaka. Moj bivši student te nasljednik na katedri Novoga zavjeta i u službi kanonika dr. Darko Tomašević preuzeo je brigu oko tiskanja i uređenja knjige.

Zahvaljujem mu na uloženom trudu.

Sarajevo, 14. srpnja 2014.

mons. dr. Mato Zovkić, umirovljeni svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta

11

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

12

1.

OD DJEČAČKE ŽELJE 1949. DO VOJNIČKE ODLUKE 1959.

I REĐENJA 1963. GODINE Puno puta pitali su me mladi vjernici i neki začuđeni pojedinci kako sam odlučio postati katolički svećenik. Mlade vjernike to zanima zato što su u procesu traženja samih sebe pred Bogom – „Tko su i što mogu postati?“ - strance to zanima iz dobronamjerne ili zlurade radoznalosti – „Kako je moguće da zdrav i sposoban mladić odluči postati celibatarski vjerski službenik koji se odriče usrećujuće ljubavi prema odabranoj ženi i podizanja vlastite obitelji?“ 1.1. Dječačka želja produbljivana u malom sjemeništu (1949.-1957.)

Rodio sam se i odrastao u hrvatskoj katoličkoj obitelji u župi Tramošnica, općina Gradačac, Nadbiskupija vrhbosanska. U vrijeme moga djetinjstva dva su dječaka iz naše župe bila kandidati bosanskih franjevaca koji su se školovali u Visokom: Tomislav Čačić (u rujnu 2012. umirovljenik u franjevačkom samostanu u Tolisi) i Juro Piljić (bio sam mu na sprovodu u Tolisi 27. rujna 1990.); uz njih školski je kolega moga oca fra Anto Adžamić bio bosanski franjevac, a naš je župljanin Petar Grgić bio biskupijski svećenik na službi župnika u Oštroj Luki kojih dvanaest kilometara od Tramošnice u pravcu Orašja. Tako smo mi dječaci Tramošnice znali da je nakon završene četverorazredne osnovne škole moguće poći u malo sjemenište koje je srednja škola za spremanje svećenika, ako bi tko želio postati svećenik i bio primljen.

Moj stariji brat Anto i ja zajedno smo završili četvrti osnovne u lipnju 1949. zato što on nije mogao, zbog ratnih neprilika, na vrijeme krenuti u školu. Toga ljeta naš je otac bio sa skupinom župljana na mladoj misi jednog bosanskog franjevca u župi Dubrave. Sjećam se da nam je nakon povratka oduševljeno pričao kako mladomisnik potječe iz brojne zemljoradničke obitelji te kako bi bilo lijepo da njegova dva najstarija sina pođu u sjemenište. Volio sam učiti i pristao da otac preko župnika fra Valerija Jurića napravi molbu za Visoko za mene i brata.

Stigao je pozitivan odgovor samo za mene, a za Antu su nadležni rekli da je prestar za nastavak školovanja u Franjevačkoj gimnaziji. Otac se

13

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

pitao može li u jedno sjemenište poslati oba sina te radi toga pošao vlč.

Peri Grgiću u Oštru Luku. On je poslao za nas molbu Nadbiskupskom ordinarijatu vrhbosanskom u Sarajevo i dobio pozitivan odgovor. Malo sjemenište Vrhbosanske nadbiskupije u Travniku bilo je tada oduzeto jer su nove vlasti u sjemenišnoj zgradi otvorile svoje škole, zato je Vrhbosanski ordinarijat odlučio da nas dvojica i još tri kandidata iz okolnih župa koji žele biti biskupijski svećenici pođemo u Dječačko sjemenište u Dubrovnik.

Vlč. Grgić zamolio je da nas 15. rujna naši očevi dovedu k njemu u Oštru Luku gdje smo te večeri prespavali u župnoj kući, a sutradan nas je župnik Grgić s koferima i očevima dao svojim kolima odvesti na vlak u Bosanski Šamac. Tada sam prvi puta u životu vidio željezničke šine i lokomotivu koja je na kolodvoru gurala neke teretne vagone. Otac nam je rekao: „Djeco, ona crna mašina vozit će nas u Dubrovnik!“ Čudio sam se: „Kola bez konja, a idu!“ Ponijeli smo suhe hrane za dva dana jer je u Sarajevu trebalo presjesti u uskotračni vlak koji nas je imao voziti u Dubrovnik. Još se sjećam drvenih klupa koje su na vrhu imale police za kofere. Dok smo se drndali kroz Hercegovinu, kofer moga kolege Zvonimira Baotića iz župe Tolisa (1937.-1995.) pao mi je na glavu i teško me ozlijedio. Njegov otac Đuro osjećao se neugodno i puhanjem u ozlijeđeno mjesto na mojoj glavi pokušavao ublažiti moj bol. U ono vrijeme vozio je po Dubrovniku tramvaj od željezničke stanice do gradskih zidina. Tada sam se prvi puta vozio tramvajem. Odgojitelji u sjemeništu bili su hrvatski isusovci, a naš razredni magister zvao se Edo Ciko. On se pobrinuo da dobijemo krevete u zajedničkoj spavaonici, radni stol i stolicu u razredu, pokazao nam gdje su zahodi, blagovaonica i kapelica. Sutradan smo bili na prvom danu nastave a očevi su ostali uz nas. Toga popodneva otac nam je dao uputu da do polaska na božićne praznike naučimo ministrirati na latinskom. Kad smo trećeg dana nakon škole i ručka pitali za svoje očeve, magister nam je rekao da su otputovali. Tek kasnije smo shvatili da je to bio pedagoški potez kako ne bismo na oproštaju plakali ili čak tražili da nas vrate kući.

Ispod crkve sv. Ignacija i zgrade sjemeništa u Dubrovniku nalazi se gradska tržnica kroz koju smo prolazili kad bismo nakon ručka išli skupa na šetnju, pod vodstvom magistra. Bila je jesen i stolovi puni voća i povrća. U našem selu bilo je također stolnog grožđa, ali je ono u Dubrovniku bilo znatno krupnije i divno je mirisalo. Nama kao dječacima sa sela u Bosanskoj Posavini bio je čudan govor Dubrovčana te vrlo neobična nošnja žena iz Konavala koje su prodavale na pijaci.

14

1. Od dječačke želje 1949. do vojničke odluke 1959. i ređenja 1963. godine

Čudno nam je bilo što svakog drugog dana moramo na šetnju koja je hodanje radi hodanja, ne da nešto uradimo. U školi su nam se kolege ponekad nasmijali kada bismo upotrijebili koju čisto posavsku riječ.

Negdje u studenom pater Mato Jović držao je sjemeništarcima duhovne vježbe u vrijeme kojih smo trebali šutjeti tri dana. Za dječake sa sela prava pokora. Govorio je živahno, osobito kada nam je prikazivao muke onih koji su u paklu zato što su umrli u teškom grijehu bez ispovijedi i kajanja. U noći nakon Jovićeva razmatranja o paklu probudilo nas glasno plakanje kolege Juraja Njavre koji se na svom krevetu grčio i vikao: „Bako, ne daj me! Bako, ne daj me!“ Morali smo ići po magistra Ciku da ga smiri. On je došao s fenjerom, probudio uplašenog Juraja i nagovorio ga da mirno zaspe. Nismo smjeli razgovarati s Jurjem dok su trajale duhovne vježbe, ali smo to učinili na šetnji nakon duhovnih vježbi. Objasnio nam je kako je u snu vidio ogromnu rupu u zemlji iz koje je sukljao plamen, a njega je jedan vrag s rogovima i repom nemilosrdno vukao da ga baci u tu vatru, zato je vikao iz sveg grla te zvao baku da mu pomogne. Kasnije je Juraj napustio sjemenišnu gimnaziju, završio studij medicine te se istaknuo kao liječnik u obrani Vukovara 1991. god., a bio je neko vrijeme i ministar u vladi Republike Hrvatske nakon osamostaljenja od Jugoslavije.

Sjemenišni poglavari pustili su nas pred Božić na praznike tako da smo mogli stići kućama do Badnjaka. Prije toga, sanjao sam puno puta u sjemenišnom krevetu berbu kukuruza u svom selu, svoje roditelje i očeva strica, djeda Peru, koji je u našoj obitelji bio popularan zato što je bio stolar te između ostaloga napravio divnu zipku od lipove daske u kojoj smo mi djeca othranjena. Kasnije sam saznao da je otac zabranio majci plakati kad smo mi odlazili prvi puta u sjemenište te kad smo se vraćali s božićnih praznika. Sredinom veljače 1950. godine izašla je odredba državne vlasti da se uvode obvezatne osmoljetke po uzoru na Rusiju te da mi sjemenišni đaci, koji smo iz drugih republika ondašnje države Jugoslavije, trebamo u svojoj republici završiti osmoljetku, a zatim se eventualno pridružiti nastavku školovanja u sjemenišnoj gimnaziji. Tako smo po završetku prvog polugodišta morali poći svojim kućama. Bilo je to vrijeme tzv. „obaveza“ za domaćine u seoskim obiteljima koji su državi trebali davati porez u naravi od svoga uroda. Našim su roditeljima poreznici pokupili svu rezervu hrane tako da je došla u pitanje prehrana nas osmero djece. Naš je otac u mladosti radio u Gradištu, općina Županja, na poljoprivrednim imanjima i u šumi, zato je u to krizno vrijeme pješačio u Gradište te preko prijatelja

15

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

našao nam smještaj na „stanu“ (posjed izvan sela) Filke Kovačević koja nudi da obrađujemo njezinu zemlju pa što god urodi, možemo zadržati za sebe. S ocem smo pošli Anto i ja da pripravimo kuću za doseljenje majke i ostale djece. Dovezao ih je svojim kolima doseljenik iz Tramošnice u Gradište Ivo Jozanović i mi smo ih radosno dočekali.

Dok su drugi mogli sjediti u kolima, najmlađu sestru Maru majka je donijela u jastuku (ona je danas redovnica Karmelićanka Božanskog Srca Isusova s matičnom kućom u Zagrebu). Predstavnici mjesne vlasti u Gradištu postupali su ljubazno s našom obitelji; nisu tražili nikakvog poreza u naravi od poljoprivrednog uroda. Mi smo kao obitelj počeli ići nedjeljom u crkvu, mlađa braća Ivo i Jozo odmah su nastavili školu u Gradištu, a kad su naše tri sestre dorasle do škole, upisali smo ih u mjesnu osmoljetku. Tako smo postali stanovnici Gradišta i Republike Hrvatske.1 Mom su se bratu Anti rad na poljoprivrednom imanju i slavonsko selo tako svidjeli da je odlučio prekinuti sa sjemenišnom gimnazijom, a ja sam u rujnu 1950. g. pošao u Zagreb u Dječačko sjemenište kao kandidat Đakovačke biskupije. Kad sam došao u četvrti razred gimnazije (sadašnji osmi osnovne), otac mi je, prigodom božićnih praznika, rekao da postaje sve teže plaćati školarinu za mene i pitao možemo li isposlovati da ponovno postanem sarajevski kandidat jer je sarajevska nadbiskupija za svoje kandidate plaćala skoro svu školarinu. Ja sam to pitao župnika Kazimira Gregića koji je moga oca otpremio na konzultacije u Đakovo. Tamo mu je rečeno da biskupija ima slabo iskustvo s kandidatima kojima plaća školarinu jer kasnije svi oni napuste. Otac mi je to javio u pismu te tražio da nešto poduzmem.

Na to sam se obratio vlč. Peri Grgiću, koji je još uvijek bio župnik u Oštroj Luki i on je zamolio Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski da opet budem primljen za sarajevskog kandidata iako će mi roditelji nastaviti sa življenjem na području Đakovačke biskupije. Molba je uvažena.

Od školskih predmeta odlično su mi išli jezici: latinski, grčki, francuski i njemački. Francuski tako dobro da sam u šestom razredu pročitao jedan roman na francuskom te na satu toga predmeta, koji je predavao zahtjevni svećenik franjevac - trećoredac Karlo Prendivoj, profesoru ispričao sadržaj.

1

16

Usp.: moj članak o prihvaćanju naše obitelji u Gradištu, „I danas čuvam komadić crijepa sa stana na Medniku“, Željko BATARILOVIĆ, Župa Gradište (Gradište: vl. naklada, 2002.), 237-239.

1. Od dječačke želje 1949. do vojničke odluke 1959. i ređenja 1963. godine

U Zagreb sam došao kao dječak od trinaest godina i nije mi se svidjelo izrastanje u mladića jer je ono donosilo ne samo fizički rast nego i promjene u osjećajima, maštanjima, snovima, melankoliji. Jednoga dana kolege su ustanovili da su mi izrasli brkovi i da je vrijeme početi s brijanjem. Bila je to prava ceremonija u umivaonici velike spavaonice gdje nas je spavalo oko četrdeset i ujutro smo trebali u redu čekati umivanje. Od tada sam preuzeo brigu za brijanje, a od odsluženja vojnog roka to se događa svakoga dana. U ono je doba Vrhbosanski ordinarijat upućivao svoje kandidate iz Dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu da nakon šestog razreda pođu u Đakovo završiti posljednje dvije godine srednje škole koje su bile organizirane u tzv. Liceju pri Visokoj bogoslovnoj školi. Tako sam se početkom listopada 1955. god. našao u Đakovu gdje se od nas tražilo da nosimo bogoslovski kolar iako još nismo počeli sa studijem teologije. U đakovačkoj bogosloviji ostao sam do veljače 1964. god. kada sam završio deveti semestar studija (uz prekid od dvije godine zbog odsluženja vojnog roka). Po uzoru na neke vanjske katoličke škole đakovački biskup Stjepan Bäuerlein uveo je ocjene od jedan kao najbolje do pet kao najgore, ali još prolazne.

Kad sam početkom srpnja 1957. donio ocu maturalnu svjedodžbu punu jedinica, dobacio je u šali: „Sine, tolike godine sam te slao u školu pa mi donosiš završnu svjedodžbu punu jedinica!“ Upozorio sam ga da pročita pri dnu vrijednost brojčanih ocjena. Obojica smo se radosno nasmijali.

1.2. Vojni rok u Beogradu (1957.-1959.)

Tog ljeta (1957.) dosadu dugačkih praznika pomogao mi je razbiti župnik u Štitaru Željko Pavličić koji me je upoznao na crkvenim godovima i pozvao da ga koji puta pohodim. Obično bi me zadržao na ručku i naširoko pričao o pastoralnim prilikama u svojoj župi, zadovoljan što ima pažljiva slušatelja. Dok sam tako sredinom rujna bio kod njega u gostima, preko mjesnog ureda došla je u Štitar obavijest telefonom da se već sutradan trebam javiti u Vinkovce zbog odlaska na odsluženje vojnog roka. Već prije sam dao napraviti drveni vojnički kofer propisanih dimenzija. Sutradan me brat Anto otpratio u kasarnu u Vinkovce gdje smo mi regruti bili prozvani da bismo dobili dokument u kojem je naznačeno kamo putujemo na odsluženje vojnog roka te smo poslani na spavanje privatno s obvezom da se javimo sutra ujutro. Spavali smo u Vinkovcima kod Marka Ivančičevića, Antinog

17

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

oženjenog prijatelja koji je bio rodom iz Tramošnice, a roditelji su mu bili preseljeni u Gradište i stanovali na jednom „stanu“ koji se nalazio na pola puta od našega „stana“ kada se ide u župnu crkvu u Gradište.

Sutradan me Anto dopratio u kasarnu i ostavio među drugim regrutima koji su rakijom i pjesmom zataškavali bol odlaska od kuće u nepoznato društvo. Putovali smo vlakom preko Sarajeva do Herceg Novog, a odatle brodom na poluotok Prevlaku gdje su postojale samo vojne kasarne bez ikakve civilne ustanove ili osobe.

Na poluotoku nije bilo tekuće vode, nego se koristila kišnica koju smo trebali štedjeti što se odrazilo na propisanom pranju nogu.

U jednom drvenom koritu bilo je petnaestak litara vode za pranje nogu nas oko četrdeset vojnika u četi. Voda je bila ista za sve nas i jednog je dana dežurni desetar prigodom pregleda nogu prije spavanja ustanovio da moje noge nisu dovoljno oprane. Poslao me u istu prljavu vodu da ih još jednom operem. Zapovijed mi je izgledala glupa, ali sam morao izvršiti. Do tada se nisam brijao svakog dana, ali je jednog jutra dežurni oficir prilikom pregledanja naših brada ustanovio da nisam svježe obrijan pa me poslao na brijanje prije početka vojničke nastave.

Od tada se brijem svaki dan. U mojoj četi bio je pravnik iz Skopja Duško Apostolovski i jednom smo razgovarali o etičkim normama.

Ja sam kao vjernik zastupao mišljenje da je potreban apsolutni izvor moralnosti kako bismo postupali moralno i kad nas ljudska pravda ne može stići. On je odgovorio da je moguće biti moralan i uz relativne norme moralnosti, jer nije vjerovao u Boga. Krišom sam se molio Bogu i maštao o dnevnom redu za bogoslove u Đakovu.

Nakon tri mjeseca obuke u tzv. vojnom centru raspoređen sam u Beograd, na Zvezdaru, u kasarnu artiljerijskog protuavionskog puka. Dok sam jednom bio na straži, s druge strane žice, kojom je bio ograđen krug kasarne, prolazila su dva muškarca te povišenim glasom razgovarali na njemačkom o našim topovima, ali im je njemački bio sa slavenskim naglaskom. Dobio sam dojam da su poslani kako bi me isprovocirali da s njima uđem u razgovor i tako prekršim stroga vojna pravila. Nije mi padalo napamet da to pokušam. Jednog dana komandir naše čete poručnik Ljubo Milošević tražio je od mene da tiskanim slovima na latinici napišem bilo što na praznu kutiju od cigareta koju mi je pružio. Napisao sam ime Đure Sudete, hrvatskog književnika, koji je umro mlad od tuberkuloze. Poslije sam od vojnika saznao da je razlog bio natpis „Živio Anto Pavelić“ koji je netko napisao i bacio negdje u krugu naše kasarne. Moj rukopis nije bio osumnjičen. Vojnik

18

13. Četiri vrhbosanska nadbiskupa u pedeset godina moga prezbiterskog služenja

da dodijeli stipendiju za magistarski i doktorski studij u Rimu trima vjernicama Vrhbosanske nadbiskupije koje su dodiplomski studij teologije završile u Sarajevu (Zorica Maros, Sanda Smoljo i Vikica Vujica); - Osnutak katoličkih osnovnih i srednjih škola uz povjerenje pomoćnom biskupu dr. Peri Sudaru da ih vodi, unapređuje i prikuplja sredstva kod donatora za njihovo uzdržavanje; - Podizanje Vrhbosanske teologije na razinu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu; - Najava i rad na biskupijskoj sinodi.

Kao prezbiter Crkve vrhbosanske svoju inkardinaciju u tu nadbiskupiju doživljavao sam kao bitni sastavni dio moga svećeničkog identiteta. Zahvalan sam nadbiskupima Čekadi i Jozinoviću što me nisu pustili da prijeđem u drugu biskupiju ili državu na nastavak svećeničkog djelovanja. U vremenu dok sam bio rektor Bogoslovnog sjemeništa i time dekan Vrhbosanske teologije doživio sam svoju ljudsku nemoć i promašaje unatoč najboljoj volji. Iskusio sam što znači biti crkveni poglavar, ali i vršiti svoje poslanje ovisno od biskupa kao vrhovnog vidljivog pastira mjesne Crkve. To mi je bilo prigoda da osobno prihvaćam ono što sam u ekleziologiji teoretski učio i naučavao: kršćani su oni koji se krsnom vjerom pridružuju Gospodinu Isusu, a time jedni drugima, a sveopća i mjesna Crkva je hijerarhijska zajednica naroda Božjega.

317

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

318

14.

USUSRET OSOBNOM ESHATONU Odlučio sam zatražiti umirovljenje čim navršim sedamdeset i pet godina, dok sam mentalno još dovoljno svjež da se mogu na to naviknuti. Poznato je da je nadbiskup Čekada, prigodom obnove Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu dao nadograditi dvanaest jednosobnih stančića za umirovljene svećenika nad verandu koja je postojala u sjeveroistočnom dijelu zgrade, ali se s vremenom pokazalo nepraktično zato što pod istim krovom žive i po istim hodnicima hodaju bogoslovi i svećenici starci koji imaju drugačije potrebe. Spomenuo sam, dok sam bio rektor sjemeništa, kako je jedan umirovljenik tražio da zabranim bogoslovima nabijati loptu u dvorištu dok on nakon ručka odmara. Odgovorio sam mu da je ova kuća prvenstveno napravljena za bogoslove i nisam mogao uvažiti njegov zahtjev. Još je teže bilo s povremenim zalaženjem umirovljenika u sobe bogoslova koje su oni kao župnici krstili ili su ih imali za župljane, jer bogoslovi imaju svoj dnevni red koji umirovljenike ne veže. Zato je nadbiskup Puljić učinio veliko djelo što je, uz pomoć stranih dobrotvora i pozajmicu od banke HBOR u Hrvatskoj dao podići Svećenički dom blizu, ali odvojeno od Bogoslovnog sjemeništa. Uz brižno praćenje od strane građevinskog odbora kojemu je predsjedao naš svećenik Fabijan Stanušić, profesor Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu Nikola Maslaj načinio je projekt višenamjenske zgrade s tri cjeline: garaže u podrumu, prizemlju i na prvom katu, poslovni prostor na drugom katu i stambeni dio na trećem i četvrtom katu. Zgrada je dugačka 46 m, široka 24 m, ima 6000 m2 prostora za korištenje. Umirovljenički stanovi obuhvaćaju po oko 50 m2 te su vrlo funkcionalno uređeni: svaki ima veliki balkon s kliznim staklenim vratima, zatim malu kuhinju, radnu sobu, spavaću sobu i kupaonicu. Zgrada je podignuta u nekadašnjem vrtu bogoslovnog sjemeništa, ali je najprije trebalo proširiti gradilište kupovinom susjedne kuće i zemljišta, zatim je „otesano“ brdo za potkućnicu i temelje na ravnom tlu. Gradnja je počela 28. listopada 2008. i dovršena 13. prosinca 2010. godine. Umirovljenici su uselili 2. svibnja 2011. god. Nadbiskup je izvrsno postupio što je vlč. Fabijana Stanušića postavio za prvog upravitelja doma zato što je umirovljenike pratio još dok su bili u sastavu Bogoslovnog sjemeništa, a ovdje može

319

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

pratiti novu zgradu i pozivati majstore za pojedine vrste radova i na vrijeme otklanjati uočene nedostatke.

14.1. Umirovljenje i preseljenje u Svećenički dom

Dana 9. ožujka 2012. napisao sam Nadbiskupskom ordinarijatu vrhbosanskom Sarajevo sljedeću Molbu za umirovljenje i preseljenje u Svećenički dom: „Podsjećam nadbiskupa i članove Ordinarijata da 9. svibnja navršavam 75 godina života kada prema odredbama Kodeksa trebam i želim stupiti u svećeničku mirovinu. Stoga molim razrješenje od sadašnjih svećeničkih služba, nakon što me dekan dr. Zdenko Spajić god. 2009. zbog godina razriješio od službe profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu.

Službe koje sada obnašam: - kanonik vrhbosanski, dekret nadbiskupa M. Jozinovića br.

14/85 od 7. siječnja 1985.; - arhiđakon toliški, dekret nadbiskupa V. Puljića br.

1084/2006 od 13. rujna 2006.; - vikar za ekumenske i religijske odnose, dekret sadašnjeg nadbiskupa br. 708/2008 od 1. srpnja 2008.; - slavitelj mise na engleskom u katedrali i dušobrižnik stranaca koji borave u Sarajevu, od lipnja 1996. po dogovoru s katedralnim župnikom, kanonicima i uz odobrenje ordinarija; - delegat nadbiskupa Puljića u Međureligijskom vijeću od osnutka 1997. – usmeno imenovanje nadbiskupa.

Uz konzultiranje s nadbiskupom, i magistricom Božanom Ivelić-Katava kao stalnom uposlenicom MRV-a u ime Vrhbosanske nadbiskupije, za svoga nasljednika u MRV-u predlažem profesora dr. Marija Bernadića. On to prihvaća i već je nazočio jednoj sjednici Izvršnog odbora MRV-a radi uvježbavanja. Među četvoricom profesora KBF koji znaju engleski (Ivica Mršo, Š. Maršić, D. Tomašević, Z. Spajić) nisam uspio naći nikoga tko bi prihvatio službu celebranta mise na engleskom. Ako ordinarij ne odredi nikoga do 6. svibnja, predlažem da te nedjelje proglasim dokidanje te pastoralne usluge.

Molim dekret o useljenju do sredine travnja jer upravitelj Svećeničkog doma ne dopušta useljavanje bez takvog dekreta. Želio bih kroz dvadesetak dana u miru i na rate preseliti knjige i osobne

320

14. Ususret osobnom eshatonu

stvari tako da od 10. svibnja imam stalno boravište u Domu. Ovom zgodom zahvaljujem pokojnom nadbiskupu Jozinoviću i sadašnjem Puljiću za povjerenje iskazano imenovanjem za kanonika i generalnog vikara te svim svećenicima, redovnicama i vjernicima laicima s kojima sam kroz 27 godina življenja u ovoj kući proživio mnogo radosnih trenutaka, dana i mjeseci. Proživio sam i opsadu Sarajeva od travnja 1992. do prosinca 1995. s ratnim oskudicama i strahovima koji su nam bili zajednički s ostalim Sarajlijama. Zahvaljujem Bogu za dobro koje sam u ovoj kući doživio i mogao činiti kao član Kaptola i Ordinarijata“.

Nadbiskup je predlagao da produžim još koji mjesec ili godinu zbog relativno dobrog zdravlja i mentalne svježine, ali sam ja tražio umirovljenje na vrijeme kako bih se psihički privikao na novu situaciju dok sam mentalno svjež. Nadbiskup je dekret razrješenja napisao 17. travnja 2012. te me razriješio svih tadašnjih služba, ali ne i slavitelja mise na engleskom u katedrali. (To će i tako preuzeti moj nasljednik u službi kanonika i profesora Novoga zavjeta dr. Darko Tomašević, kad ja onemoćam). Dana 9. svibnja kod ručka sam s ukućanima nadbiskupske rezidencije proslavio rođendan, a popodne počeo seliti u stan koji mi je dodijelio vlč. Fabijan Stanušić kao upravitelj Svećeničkog doma. Do večere sam dovoljno preselio da sam se mogao pridružiti kod stola ostalim umirovljenicima i prvi puta spavati u novom stanu. Rektor Bogoslovnog sjemeništa Marko Zubak odredio je na moju molbu dva bogoslova da mi pomognu sjemenišnim kombijem prenijeti knjige, slike i jednu udobnu stolicu koju zovem „obrednom“, a kupio sam je za 25. obljetnicu svećeničkog ređenja. Prije toga sam odmjerio koliko mojih knjiga može stati u police novog stana pa sam oko dvije trećine njih ostavio u biblioteci nadbiskupske rezidencije, a sa sobom ponio strogo egzegetske o Lukinu evanđelju i Djelima apostolskim, poslanicama Efežanima i Jakovljevoj te Knjizi Tobijinoj i važnije s područja međureligijskog dijaloga jer se time kanim još baviti, koliko mi dopusti zdravlje. Bogoslovi su pod mojim vodstvom rasporedili knjige i slike tako da sam se ubrzo počeo osjećati kod kuće u novom stanu.

Dva dana nakon preseljenja otišao sam u nadbiskupsku rezidenciju te zamolio kratki prijem kod nadbiskupa. Predao sam tom zgodom ključeve kuće koje je nadbiskup Jozinović meni dao kada sam se tamo uselio. Zagrlio sam ga u znak oproštaja i malo prosuzio.

Preseljenje u toj dobi, nakon dvadeset i sedam godina življenja i rada u toj ustanovi, je emocionalno dubok i važan doživljaj. Znam za slične reakcije drugih kolega umirovljenika.

321

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

Raspoređen sam u stan s istočne strane tako da iz svoje kuhinje kroz staklena vrata mogu gledati susjedno dvorište u kojem rastu tri velika bora, a u daljini se vide bijeli muslimanski grobovi groblja Kovači (gdje je sahranjen i prvi predsjednik demokratske BiH Alija Izetbegović koji je u komunizmu trpio za svoju vjeru). Sretna je okolnost što susjedne zgrade nisu odmah „nalijepljene“ na našu tako da imamo slobodan pogled u najbližu okolinu i svjež zrak na brežuljku na kojem je zgrada podignuta, a možemo i šetati oko naše zgrade u visini trećega kata. Imam posebnu pohvalu za krevet: vlč. Stanušić je naručio prave bolničke krevete koji imaju kotače tako da bolesnik može biti izvezen na hodnik, u dizalo i eventualno u bolnička kola radi transporta u bolnicu. Krevet je snabdjeven hidrauličkim mehanizmom za podizanje uzglavlja i nogu pacijentovih. Već mi sada ta okolnost dobro dođe jer povremeno imam problem začepljenja nosnica pa mi je liječnica savjetovala da tada podignem uzglavlje i moći ću lakše disati. Pri zapošljavanju djelatnika Doma vlč. Stanušić se pobrinuo da uz stručno obrazovanu osobu za administraciju i kućnog majstora bude i pet medicinskih sestara katolkinja te jedan fizioterapeut također katolik. Zbog garaža, na porti uvijek dežura netko od njih, a potrebno im je i znanje engleskog jezika jer u ovom dijelu grada često dolaze na parkiranje i neki stranci. U naš, umirovljenički dio kuće ne mogu doći nezaposleni ili osobe koje parkiraju u „našoj“ garaži. Mi svi imamo jedan ključ kojim možemo iz dizala doći na svoj kat ili dozvati dizalo za izlazak. Među dobro organizirane stvari u Domu spada i to da osoblje koje nas poslužuje po potrebi možemo dozvati preko porte kućnim telefonom – danju i noću. To meni osobno ulijeva velik osjećaj sigurnosti. Liječnica doma dr. Milena Lovre dolazi jednom tjedno ili prema potrebi. Ona prati naše zdravlje te nam prema potrebi pripravlja pregled kod specijaliste da se ne moramo „kiseliti“ dugim čekanjem na hodnicima bolnice.

Dok sam bio mlađi svećenik te po staračkim domovima u domovini, zatim u Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj i Sjedinjenim državama davao pastoralne usluge bolesnicima, slušao sam puno puta žalbe tako smještenih umirovljenika na njihovu odraslu djecu što ih rijetko obilaze ili nazivaju telefonom. U propovijedima sam ponekad izražavao kritiku modernih gradskih stanova u kojima nisu predviđene sobe za tri generacije: djeda i baku, njihovu odraslu djecu u braku i djecu njihove djece. Stanovi su pravljeni tako da prostora ima samo za roditelje i djecu, a stari kad onemoćaju trebaju seliti u posebne

322

14. Ususret osobnom eshatonu

ustanove. Pogotovo sam kritizirao ustanovu staračkih domova kada sam opažao nemaran odnos osoblja prema pacijentima, ali se i divio katoličkim redovnicama i pokojoj civilnoj osobi što strpljivo dvore senilne i teško bolesne osobe. Sada, kada sam već dvadeset i jedan mjesec smješten u takvu ustanovu u kojoj su materijalni uvjeti i usluge osoblja na divnoj razini, vidim da je ovo bolje rješenje nego da smo jedan po jedan negdje zbrinuti. U ustanovi ove vrste moguće je pružiti adekvatne materijalne uvjete i poslugu kvalificiranih osoba kakvu ne mogu osigurati pojedine obitelji ili župne kuće. Od nas trinaestorice, koji smo zasada ovdje stalno nazočni, kolege Juro Čolić i Tomislav Jozić već dulje vrijeme ne mogu hodati te su ovisni za sve osnovne potrebe, uključivši i hranu, od dobrote upravitelja, kućnog osoblja i liječnice doma. Nitko nam ne može otkloniti teret godina i bolesti kakve su svojstvene ovom razdoblju života, ali smo zahvalni svima koji u nama gledaju umirovljene svećenike Crkve i ljudske osobe.

Kad sam za vrijeme svojih pohoda sestri Mariji u samostan Karmelićanki Božanskog Srca Isusova Punat na Krku jednom glasno razmišljao o svojim umirovljeničkim danima, ona je spomenula da bi mogla poraditi na mome smještaju u kojem od njihovih samostana, a ja bih slavio euharistiju za sestre te kuće. Posavjetovao sam se o tome s nadbiskupom Puljićem. Znajući kako su njemu i nama drugim hrvatskim katoličkim svećenicima neki hrvatski rodoljubi savjetovali za vrijeme rata 1992. do 1995. da se povučemo iz Sarajeva kao muslimanskog grada – a mi to nismo htjeli jer se i ovdje treba i može vršiti katoličko poslanje – on je savjetovao da ostanem u Sarajevu kako bih kao umirovljenik pratio svoje bivše studente i davao podršku ostalim katolicima u ovom gradu i ovoj državi. Sredinom rujna 2013. pošao sam u pohod Karmelićankama BSI u Zagrebu i Hrvatskom Leskovcu te im držao dva nagovora o svom svećeničkom iskustvu.

Sadašnja provincijalna poglavarica s. Kristina Pišković ponudila mi je da se doselim u prazan svećenički stan u Hrv. Leskovcu jer sada nemaju stalnog kućnog svećenika. Vratio sam se kući te pismeno odbio tu novu „slatku“ napast (jer bih se vratio na svoje korijene iz svećeničke mladosti) iz tri razloga: - sjajna liječnička briga u Sarajevu kao univerzitetskom gradu; - blizina teološke biblioteke u koju često odlazim radi čitanja i znanstvenog istraživanja u ovim godinama; - moji bivši studenti – svećenici i vjernici laici – koji me

323

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

povremeno viđaju i koje iz umirovljeničke perspektive mogu pratiti u njihovu životu i radu.

Zahvalan sam kardinalu Puljiću što mi je pomogao donijeti odluku koja mi je omogućila da, i kao umirovljeni svećenik, nastavljam živjeti u pluralističkom Sarajevu na koje sam kao svećenik vezan od listopada 1968. godine.

14.2. Zlatna misa u Županji i Sarajevu

Početkom srpnja 2012. proveo sam tjedan dana u Gradištu, u našoj roditeljskoj kući, sa svojom sestrom Marijom. Obnavljali smo uspomene na obiteljski život u toj kući i župi, a ona je predložila da organiziramo proslavu moje zlatne mise u susjednoj Županji gdje živi naš brat Jozo sa ženom Jelom, sinom Marijom i kćeri Vesnom (koji oboje imaju svoju obitelj i tamo žive). U Županji je i naša sestra Kata, imaju troje odrasle djece, svi u braku, dvoje s obitelji živi u Županji.

Dotada nisam ni pomišljao na neku vanjsku proslavu 50. obljetnice moga svećeničkog ređenja. Marija je obećala da bi s nadležnim župnikom organizirala liturgiju, a najstarijeg brata Antu i sestru Katu zadužili bismo za organizaciju restoranskog ručka u Županji. Učinilo mi se da bi bilo pastoralno korisno prisutnim vjernicima pokazati vrijednost brojne obitelji u kojom smo odrasli kao i moje zadovoljstvo u svećeničkom pozivu.

Kasnije su mi Kata i Marija preporučile da zamolim za gostoprimstvo Marka Peulića, župnika Župe sv. Nikole Tavelića u Županji, jer su one smatrale da s njime možemo uspješnije surađivati (u Županji postoji i Župa sv. Ivana Krstitelja). Napisao sam mu 1. prosinca 2012. godine pismo u kojem sam zamolio da u njegovoj župnoj crkvi proslavimo moju zlatnu misu 14. srpnja 2013., jer je tada točno pedeset godina od moje mlade mise u susjednom Gradištu. U pismu sam kazao: „Od Vas trebamo župnu crkvu te organizaciju pjevanja pod misom.

Sinoć mi je nadbiskup Srakić pozitivno odgovorio telefonski na moju pismenu molbu da on propovijeda na mojoj zlatnoj misi u Županji.

Moja mlađa sestra redovnica Marija Zovkić, članica Karmelićanki Božanskog Srca Isusova sa sjedištem u Zagrebu koja od rujna ponovno boravi u njihovu samostanu u Slavonskom Brodu na području Župe Duha Svetoga, bit će glavni organizator crkvenog dijela svečanosti, a Kata Troha civilnog. Kanimo na ručak poći u jedan restoran u Županji.“ Javio se najprije telefonom da prihvaća od sveg srca, a kasnije i pismeno.

324

14. Ususret osobnom eshatonu

Dogovorio sam se s Marijom, Katom i Antom da ja napišem pozivnice za misu i restoranski ručak te ih pošaljem djeci našega strica Marka Zovkića, ujakā Marka i Ilije Ivankovića, tetaka po majci Ruže Kozić i Luce Matić, i tetaka po ocu Mande Blažević i Đuđe Gagulić. Također da naručim spomen-sličice kakve su uobičajene na takvim svečanostima.

Na pozivnicu i spomen-sličice stavio sam novozavjetni tekst: „On i dade jedne za apostole... druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgradnju Tijela Kristova“ (Ef 4,11-12) jer u ovoj dobi u njemu vidim novozavjetni temelj prezbiterske službe u Crkvi te povezanost svećeništva s euharistijskim okupljanjem na kojem se Crkva očituje i izgrađuje u pojedinoj župi.

Zamolio sam gostoprimstvo svoje sestre Kate na deset dana oko datuma zlatne mise, što je ona smatrala tako važnim da je uzela dio godišnjeg odmora. Župnik Marko omogućio nam je razgovor na radio Županja dva dana prije same proslave u kojem smo, zahvaljujući novinarki njegovoj župljanki, mogli pojasniti smisao proslave te ja iznijeti svoje gledanje na svećeničku službu. Zahvaljujući mons. Tadiji Pranjiću, župniku Župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima, program smo dostavili Vinkovačkoj televiziji te zamolili da dođu pratiti događaj i kasnije izvijestiti. Ovi su nakon misnog slavlja načinili kratki intervju sa mnom koji su stručno ugradili u izvještaj. Nadbiskup Srakić temeljio je homiliju na nedjeljnom evanđelju - parabola o milosrdnom Samarijancu – i teologiju svećeništva izveo iz nje. S. Marija dala je u Slavonskom Brodu prirediti liturgijski vodič naslovljen „Zlatna misa - mons. Dr. Mato Zovkić“ u kojem je dala tiskati sve misne tekstove s planiranim pjesmama te petnaestak slika iz naše obitelji i crkava u kojima sam kao svećenik služio. Svi su sudionici liturgije mogli uzeti te knjižice i spomen-sličice na kojima sam dao umnožiti likove blaženika važnih za hrvatski narod: bl. Alojzije Stepinac, Ivan Merz, Majka Terezija i Drinske mučenice.

Pravi biser bio je prinos darova u koji je s. Marija uključila djecu i unuke moga brata Joze. Fotograf je slikao kako Petar Zovkić, unuk Jozin te sin Marija Zovkića i Ivane r. Župarić, predaje slavljeniku buket cvijeća. Iako smo dan prije sve bili provježbali u crkvi, meni je došla nova misao da prigodom primanja toga cvijeća pružim donositelju ruku. On se nije dao zbuniti: uzvratio je pružanjem svoje đačke ručice i stiskom. Fotograf je to ovjekovječio. Drugi „bombon“ koji nije mogao biti unaprijed uvježban je molitva vjernika. Budući da je bilo pripravljeno i u prigodnom vodiču napisano pet zaziva (na kojima smo

325

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

radili s. Marija i ja), predložio sam da te zazive čita mojih pet sestara.

Međutim, nisam znao mogu li sve doći i usuđuju li se izaći pred zajednicu u župi koja nije njihova. Kad sam opazio da one, poredane po starini uzlaze na ambon kako bi svaka pročitala svoj zaziv, silno sam se obradovao i pomislio da je to najbolja propovijed o brojnim kršćanskim obiteljima. Evo njihovih imena po starini: Luca udana za Peru Zovka, Ana udana za Mirka Rajića, Mara redovnica, Ruža udana za Vinka Nola i Kata udana za Stjepana Trohu.

Na kraju sam zahvalio svima ovim riječima: „Zahvaljujem najprije dobrostivom Bogu za dar osobnog života, katoličke vjere i svećeničkog poziva, posebno za ustrajnost kroz pedeset godina.

Zatim zahvaljujem župniku ove župe prečasnom Marku Peuliću što mi je omogućio da ovdje, gdje živi dosta moje rodbine i doseljenika iz Tramošnice, proslavim svoju zlatnu misu. Zahvaljujem pjevačkom zboru na čelu sa sestrom Paskalom Križan i ostalim župljanima ove župe bez čijeg vjerničkog udjela ovo slavlje ne bi bilo moguće.

Danas s radošću i zahvalnošću mislim na naše roditelje, Marijana i Mandu r. Ivanković, koji su god. 1950. iz Tramošnice sa svojom djecom doselili u Gradište i tu nas odgojili u katoličkoj vjeri te onima od nas djece kojima je knjiga išla omogućili školovanje u teškim materijalnim prilikama. Neka im Bog udijeli sretnu vječnost!

Zajedno sa svoja dva živa brata i pet sestara, sa zahvalnošću mislim na službenike ondašnje općinske vlasti u Gradištu i Županji, zatim na župljane i župnika Gradišta Kazimira Gregića koji su nas doseljenike s uvažavanjem prihvatili u seosku i župnu zajednicu.

Odgojitelji i profesori u srednjoj školi u Zagrebu i Bogosloviji u Đakovu bili su nam svojim primjerom podrška da se spremamo za svećenike u državi u kojoj je službeno programirano odumiranje religije a svećenicima uskraćivano zdravstveno osiguranje i mirovinski staž. U svojoj knjizi „Iskustvo ekumenskih i religijskih susreta“ (Zagreb, 2010.) mogao sam spomenuti samo šestoricu od njih poimence, ali su mi svi oni bili nadahnuće u toku školovanja, a kasnije poticaj da odgovorno obavljam službu odgojitelja i profesora kandidata za svećenike u vremenu od trideset i sedam godina.

Dok zahvaljujem današnjem propovjedniku, umirovljenom nadbiskupu Marinu Srakiću, mislim na biskupa Stjepana Bäureleina koji nas je obojicu zaredio u Đakovu i na šesnaest kolega koji su zaređeni zajedno sa mnom 1963.; od njih su šestorica završili svoje zemaljsko putovanje.

326

14. Ususret osobnom eshatonu

Zahvaljujem svojoj rodbini i svima koji su dolaskom na ovu misu pokazali da Crkva treba svećenike te podijelili sa mnom radost i ponos pola vijeka svećeničke službe u Crkvi. U ovih pedeset godina najvažnijim političkim događajem smatram urušavanje komunizma te nastanak novih država na tlu bivše zajedničke države. Na religioznom području najvažniji događaj moga života je Drugi vatikanski sabor koji u Crkvi još traje svojim programom obnove. Moje svećeničko djelovanje u Crkvi među Hrvatima odvijalo se u znaku tih događaja svjetskog dometa i zahvalan sam Bogu što sam mogao služiti Crkvi i narodu kao biskupijski svećenik. Još jednom, hvala Bogu i hvala svima!“ Bio sam u strahu hoće li kod restoranskog stola biti mjesta za sve koji se odazovu te eventualno dovedu koga nepredviđenog. Bilo ih je stotinu četrdeset i sedam i bilo je mjesta za sve. Po slavonskom svatovskom običaju, sudionici su dolazili tijekom gozbe do glavnog stola, čestitali slavljeniku i ostavljali svoj dar u koverti. Nakupilo se dovoljno da smo pokrili troškove ručka (s time da su rođena braća i sestre platili za sebe i za svoju djecu), liturgijskog vodiča, spomensličica i zakuske za pjevače. Vrativši se u Sarajevo, zahvalio sam telefonski Kati za gostoprimstvo od deset dana, a Mari 18. srpnja napisao pismo zahvale u kojem sam pozitivno komentirao dijelove i cjelinu proslave. Zaključio sam: „Kata mi je sa svojim mužem i djecom priredila ugodan boravak u djevojačkoj sobi njihove kuće. Zato je njezin doprinos bio važan; osobito nakon što sam od hrane pokvario stomak pa mi je prema Stipinoj odredbi kuhala posno jelo da ozdravim i budem sposoban predvoditi zlatnu misu. Bila je to i prigoda da s njome u opuštenoj atmosferi razgovaram o obiteljskim uspomenama i njezinoj obitelji, jer sam vjenčao nju sa Stipom, krstio svih troje njezine djece, vjenčao Mariju sa Draženom i Domagoja sa Snježanom te krstio Lovru i Mislava Stjepana, a 31. kolovoza vjenčat ću i Damira s Tajanom, ako Bog da. Sve ovo vrijeme imao sam osjećaj da se naši roditelji raduju našem okupljanju te da u nama nastavljaju živjeti vrednote za koje su nas na svoj način odgajali. Neka njima Bog udijeli sretnu vječnost te dobrim zdravljem i svojim blagoslovom nagradi sve vas koji ste bitno pridonijeli organizaciji i proslavi moje zlatne mise“.

Sarajevski dio proslave odredio sam, u dogovoru sa župnikom katedralne župe Pavom Šekerijom, za 27. listopada jer sam toga dana četrdeset i pet godina ranije preuzeo katedralnu župu na jednogodišnje vođenje. Propovijedao je mons. dr. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH, koji je jedan od petorice mojih bivših studenata što su sada biskupi

327

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

(drugi su: mons. Pero Sudar, pomoćni biskup u Sarajevu, mons. Pero Rajič, apostolski nuncij u diplomatskoj službi Svete Stolice, mons.

Berislav Grgić, biskup u mjestu Tromsø u Norveškoj i mons. Dražen Kutleša, biskup porečko-pulski). Te nedjelje biskup Vukšić podijelio je i misijski križ dvjema Služavkama Malog Isusa Sarajevske provincije koje su odlazile na misijsko djelovanje na Haiti pa je u homiliji skladno povezao obje svečanosti. Sestre te provincije pjevale su pod misom i zahvaljujući njima katedrala je bila nešto punija nego obične nedjelje.

Na kraju sam uputio sljedeću zahvalu: „Zahvaljujem sadašnjem župniku katedrale Pavi Šekeriji što mi je omogućio ovaj svećenički susret s katolicima Sarajeva i vojnom biskupu mons. Tomi Vukšiću što je prihvatio zadaću propovjednika, ugradivši u svoje razmišljanje i okolnost da danas dvije sestre Sarajevske provincije Služavki Malog Isusa odlaze u misije. Uz Peru Sudara, Peru Rajiča, Berislava Grgića i Dražena Kutlešu, mons. Vukšić je jedan od petorice mladih biskupa koji su bili moji studenti na Vrhbosanskoj teologiji ovdje u Sarajevu.

Zaređen sam za vrhbosanskog svećenika u Đakovu 29. lipnja 1963. Mladu misu proslavio sam u Gradištu 14. srpnja iste godine.

Ove godine, točno na 14. srpnja proslavio sam s rodbinom zlatnu misu u Županji, jer u tom kraju živi mojih pet sestara i dva brata. Nakon doktorata teologije u Zagrebu sredinom listopada 1968. nadbiskup Čekada rasporedio me za župnika ovdje. Doselio sam 25. listopada, a prva nedjelja na koju sam s vjernicima slavio misu pala je te godine na 27. listopada, zato sam želio s katolicima Sarajeva danas i ovdje zahvaliti Bogu za pedeset godina svećeničkog služenja. Poslije nešto manje od godine župničke službe ovdje, nadbiskup me poslao u Rim na studij Svetog pisma kroz tri godine, a po povratku sam predavao kroz trideset i sedam godina Novi zavjet na Vrhbosanskoj teologiji te uz to dvadeset i sedam godina bio kanonik i član Ordinarijata.

Kroz sve ove godine bio sam preko katedrale vezan uz vjernike Sarajeva i radovao se što ih mogu duhovno podržavati u ovom gradu muslimanske većine gdje ima također pravoslavaca, Židova i religijski indiferentnih. Kad su nam u vrijeme i nakon ratnog stanja u Sarajevu neki samoproglašeni rodoljubi poručivali da dobar Hrvat nema što tražiti u Alijinom Sarajevu, ja sam svojoj majci i drugoj rodbini objasnio kako sam raspoređen kao svećenik u ovaj grad i kanim tu ostati. Uvjeren sam da je ovdje, kao i u cijeloj državi BiH, moguće biti 328

14. Ususret osobnom eshatonu

katolik i Hrvat te vršiti svoje katoličko poslanje među sugrađanima drugih vjera i nacionalnosti, zato se u Sarajevu osjećam kod kuće u građanskom i vjerničkom smislu. Ovdje provodim i umirovljeničke dane s ostalim umirovljenim svećenicima Vrhbosanske nadbiskupije, iako sam imao priliku smjestiti se u jedan sestarski samostan blizu Zagreba. Ovdje se spremam za završetak zemaljskog proputovanja.

S. Liberiji i s. Ani, koje će u misijama predstavljati katoličku otvorenost i univerzalnost svoje družbe i Vrhbosanske nadbiskupije, želim Božji blagoslov u nastavku redovničkog svjedočenja. Kad idem na šetnju niz Miljacku prema Grbavici, pozdravljaju me neki šetači katoličke i drugih vjera. Zahvaljujem svima koji su prihvaćanjem mojih svećeničkih usluga uvećavali moju radost svećeničkog poziva.

Radujem se što i u mirovini mogu biti član katoličke zajednice u ovom gradu i stanovnik ovoga grada. Hvala svima!“ 14.3. Koncelebracija umirovljenih svećenika u kućnoj kapeli

Vidio sam u Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama da umirovljeni svećenici (čak i jedan biskup) bivaju smješteni u staračke domove s ostalim starcima, zato je nadbiskup Puljić imao teškoća uvjeriti strane donatore pri opravdavanju zašto podiže odvojeni dom za svoje umirovljene svećenike. Jedan od razloga su naša poznanstva iz vremena studija i aktivne službe, zatim razgovori kod stola te – iznad svega – mogućnost slavljenja koncelebrirane mise u kućnoj kapeli po kojoj doživljavamo da smo svećenici Crkve, makar više nismo raspoređeni na neku službu.

U tijeku studija te kasnijeg proučavanja nauke II. vatikanskog koncila o liturgiji Crkve i prezbiterskoj službi u Crkvi naučili smo da je najvažniji svećenički čin predvođenje euharistije kao žrtve i gozbe novozavjetnog naroda Božjega. Prvih nekoliko godina moga svećeništva misa je bila na latinskom i svaki je svećenik trebao sam slaviti „svoju“ misu, nedjeljom ili radnim danom. Sabor je oživio starinsku praksu koncelebracije kojom se očituje zajedništvo svih prezbitera, osobito kada slavlje predvodi mjesni biskup. Neki konzervativni teolozi, koji su misu smatrali samo žrtvom, protivili su se koncelebraciji i nisu se nikada htjeli pridružiti. Za vrijeme moga studija u Rimu takav je bio duhovnik Zavoda sv. Jeronima dr. Vladimir Merčep koji je čak napisao 329

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

knjigu protiv koncelebracije.1 Mi studenti redovno smo koncelebrirali ujutro prije polaska na predavanja, a bila je mogućnost koncelebracije i uvečer, pod redovnom večernjom misom, radnim danom i nedjeljom.

Nakon povratka sa studija u Rimu, kroz dvanaest godina življenja u Vrhbosanskoj bogosloviji i dvadeset i sedam godina življenja u nadbiskupskoj rezidenciji u Sarajevu većinom sam koncelebrirao radnim danom i nedjeljom.

Od 10. svibnja 2012. nastavljam koncelebrirati u Svećeničkom domu ovdje u Sarajevu, u 7.30 svaki dan. Jedan od nas umirovljenika nije volio koncelebraciju pa je slavio odvojeno „svoju“ misu, ali nam se ipak pridružio kada je nadbiskup predvodio. Volim doći desetak minuta ranije, obući liturgijsku odjeću, pogledati koja su čitanja toga dana te u klupi razmišljati o njima čekajući početak. Redovno predvodi naš upravitelj vlč. Fabijan Stanušić, a kad je on odsutan (jer je i župnik Pala kraj Sarajeva), netko od nas umirovljenika. Za razliku od ranijih godina, kada sam misu slavio na početku dana i zatim žurio na niz drugih obveza dotičnog dana, sada nemam kuda žuriti i trudim se pretvoriti koncelebriranu euharistiju u duhovno središte moga umirovljeničkog dana.

Po mogućnosti slavljenja euharistije – zajednički ili pojedinačno – mi smo i dalje svećenici Crkve, jer u euharistiji slavimo s Crkvom i izgrađujemo Crkvu. Koncem siječnja 2014. dvojica naših kolega bili su na Teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu. Jedan svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije začudio se što je još živ jedan od njih dvojice te prenio priču da smo mi umirovljenici u Sarajevu uglavnom „pošašavili“. Ovakve glasine i šale bole. Dapače, povećavaju osjećaj nekih među nama da sada ne vrijedimo ništa, da iz Svećeničkog doma postoji premještaj samo na groblje. Zahvalan sam Bogu što zajedno s drugim kolegama mogu slaviti euharistiju Crkve kao prezbiter.

Ova zahvalnost utemeljena je na dogmatskom učenju da se krštenje, potvrda i svećenički red ne mogu „sastrugati“ – ostaju trajno na snazi sa strane Boga Posvetitelja. Ta vjera Crkve o trajnosti pridruženja prezbitera Kristu kao Glavi i vrhovnom Pastiru Crkve vrijedi i onda kada padnemo u bolesnički krevet te više ne možemo slaviti misu.

1

330

Vladimir MERČEP, Povijest i teologija euharistijske koncelebracije (Sarajevo: Vrelo života, 1987.). Autoru teško pada što je Zakonik kanonskog prava iz god. 1983. tako protumačio saborski nauk o koncelebraciji da „svećenici mogu euharistiju koncelebrirati, osim ako drukčije traži ili savjetuje korist vjernika“ (k. 902). On žali što Rimski misal nije izričito naglasio pravo svakog svećenika da sam slavi misu i smatra da je koncelebracija svih suslavitelja samo jedna misa.

14. Ususret osobnom eshatonu

14.4. Od roditeljā vjernikā naučio sam ne bojati se smrti Kao mladi svećenik na spremanju za doktorat teologije, nosio sam prvim petkom svetu pričest jednoj starijoj vjernici u blizini sestarskog samostana. Bila je svezana uz krevet, nije mogla čitati niti je dobivala puno posjeta. Požalila mi se da joj dolaze teške sumnje u život nakon tjelesne smrti. Pokušavao sam je ohrabriti primjerom sv.

Male Terezije koja je također imala sumnja, ali je nastavila ponizno moliti i umrla u vjeri Crkve. Njoj, a kasnije drugim osobama sa sličnim sumnjama, preporučio sam da često mole s ocem bolesnog dječaka: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!“ (Mk 9,24). Kasnije sam dobro prostudirao jedan članak Karla Rahnera o krepostima svagdašnjice u kojem taj dogmatičar kaže kako ne vjeruje u Boga koji bi dopustio da netko tko se trudio živjeti pošteno i vjernički cijelog života vršeći obveze svagdašnjice, na kraju života sve prokockao te umro nepokajan.2 Ta me misao nosi i kada razmišljam o osobnoj smrti. Proučavanjem muke Isusove po Luki našao sam uvid komentatora da je Isus s križa osmislio umiranje i smrt svakog čovjeka zato što je ostao do kraja otvoren Bogu i bližnjima: molio je oproštenje od Oca za vlastite ubojice, nadahnuo razbojnika i satnika na obraćenje i predao je duh Ocu pred izdahnuće (usp. Lk 23,34.43.46.47). Vjera u takvog Isusa hrabri me pri razmišljanju o vlastitoj smrti.

U razgovorima s vjernicima odmaklih godina kao svećenik doticao sam i temu smrti te s udivljenjem opažao da svi vole živjeti što duže, ali se smrti ne boje, uvjereni da se time njihova ličnost ne gasi potpuno. Takvu vjeru susreo sam i kod svojih roditelja kad sam ih kao odrasli sin posjećivao u njihovoj starosti. Sjećam se kako je jednog dana naša majka pričala s mlađom ženom u Gradištu Katom Jozanović koja je bila udana za Marka Ćaćića, moleći je što joj treba obući kada umre i koju pjesmu da župske pjevačice pjevaju na njezinu sprovodu. Otac je također povremeno spominjao svoju smrt bez ikakvog straha. Od njih sam naučio gledati osobnu smrt kao prirodni završetak čovjekova proputovanja na zemlji. Oni su me također naučili da je sudjelovanje na sprovodu rodbine i drugih vjernika oproštaj od njih. Bili smo s njima povezani za zemaljskog života, u vjeri ostajemo s njima povezani i nakon tjelesne smrti „jer tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima“. Tek poslije sam to otkrio u rubrikama katoličkog 2

Usp.: Karl RAHNER, „Kreposti svagdašnjice“, Vrelo života II (1976.), 3, 279-289.

331

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

sprovoda, kako je obnovljen u duhu II. vatikanskog koncila.3 Nadam se i molim da mi Krist Dobri Pastir udijeli ovaj vjernički stav prema osobnoj smrti do kraja života na zemlji.

U ove dvije godine kako sam u Svećeničkom domu, umrlo je pet umirovljenih svećenika: Mijo Josipović, Ivan Kuprešak, Pero Anić, Marijan Kopić i Juro Čolić. Od njih smo se oprostili koncelebriranom euharistijom u crkvi sv. Ćirila i Metoda koju redovno predvodi nadbiskup, ako je u Sarajevu. U osobnoj molitvi pred njihovim lijesom pitao sam se što sam od pokojnika dobro primio i što sam mu nastojao pružati.

U petak 20. lipnja 2014. sudjelovao sam u liturgiji žalovanja za pokojnom Ružom Zovkić r. Jurič koja je bila žena našeg najstarijeg brata Ante te s njime donijela na svijet i vjernički odgojila sina Iliju i kćer Marijanu. Živjela je s našim bratom u Vinkovcima, a umrla je u osječkoj bolnici u 80. godini života dok su joj liječnici pokušavali „propuhati“ krvne žile, a nisu računali da joj je slabo srce. Zahvaljujući župniku mons. Tadiji Pranjiću mogao sam predvoditi sprovodnu misu u grobljanskoj crkvi odmah nakon sprovoda. Za evanđelje sam izabrao odlomak Mt 11,25-30 te govorio o sadržajnoj utjesi koju Bog daje u životnim nevoljama i u času kada se opraštamo sa svojim pokojnicima.

Udala se za Antu god. 1955., ali su još osam godina njih dvoje ostali živjeti u domaćinstvu s roditeljima i nama mlađom braćom i sestrama.

U to vrijeme iz naše kuće školovala su se dva brata i četiri sestre. Bio sam jedan od onih kojima su njih dvoje omogućavali da se školuju od plodova svoga rada. Istaknuo sam to sa zahvalnošću u homiliji te njoj poželio sretnu vječnost i utjehu vjere svima koji za njom tuguju. Ovih dana nazivam Antu telefonom - plače i osjeća se bespomoćan nakon njezina odlaska. Sada uviđam da sam se svećeničkim celibatom na neki način počeo izdaleka pripravljati za završetak zemaljskog putovanja.

Bogu posvećena bezbračnost znak je eshatološkog svjedočenja.

3

332

Usp.: Rimski obrednik – Red sprovoda (Zagreb: KS, 2003.), br. 10, 11 i br. 46, 32.

KAZALO OSOBNIH IMENA Abaz, Miroslav Adžamić, Anto Akashi, Jasushi Akmadža, Miroslav Akšamović, Antun Alaupović, Anto Alaupović, Marko Aletti, Jean Noel Alonso-Schökel, Luis Amato, Angelo Ančić, Nediljko Ante Andrić, Ivo Anđelović, Petar Apostolovski, Duško Aračić, Mato Arinze, Francis Arowele, Aiyenakun August, Heribert Babić, Petar Bačić, Antun Badurina, Srećko Bajsić, Vjekoslav Baković, Anto Balukčić, Ivo

19 13 331 31, 52, 53, 54 23, 253 36 26, 27, 29, 33, 40, 42, 43, 56, 58, 109, 121, 146, 205, 231, 237, 281, 282, 289, 291, 292, 293, 295, 296, 303, 307 132, 138, 184, 217 191 250 220, 257, 258, 259 102 152 18 179 310 222 235, 236, 237 144, 152, 223, 292 23, 27 256 125 37, 277 37, 114, 175, 218, 248, 249, 251, 290, 306 333

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

Baotić, Zvonimir

Barišić, Zrinka Barun, Anđelko Batarilović, Željko Bauer, Antun Bäuerlein, Stjepan Becić, Emina Belić, Miljenko Beljan, Pero Benedikt XVI. Benković, Ambroz Benković, Jakov Berket, Josip Bernadić, Mario Bertone, Tarcisio Bičvić, Mato Bieringer, Reimund Bijedić, Džemal Biletić, Sandra Blažević, Manda Blažević, Velimir Bogdan, Jure Borić, Božo Bosankić, Lovro Božić, Stanko Božić, Vlado Bradarić, Ivan Brajinović, Pavo Brajko, Ante 334

14, 65, 112, 113, 126, 128, 161, 193, 196, 218, 277, 295 276 153, 154, 297 16, 202 205, 265 17, 19, 25, 203, 205, 253 194 161, 163 104 47, 250, 277 74 24 208 320 316 63, 295, 308 137 50 32 325 52, 53, 57, 58, 144, 150, 158, 220, 250 31 148 147, 148 102 102 221 46, 168, 179 163, 164, 166

Kazalo osobnih imena

Brajko, Pero Brajnović, Anka Brajnović, Luka Breber, Rudolf Brkan, Miodrag Brkić, Marijan Brković, Luka Brown, Raymond Broz, Josip Budimir, Josip Bujas, Milidrag Bulić, Franjo Buljan, Antun Buljan, Slavica Burik, Ivan Caratan, Alojzija Carey, Patrick W. Cazelles, Henri Cechini, Michele Cerić, Mustafa Ceriello, Joseph Chapman, Christopher Chapman, Judith Cifrak, Mario Cigić, Mara, (s. M. Korona) Ciko, Edo Cindori, Lovro Collins, Raymond F. Conally, Daniel Constantineanu, Corneliu Cvetan, Franjo

35, 41, 42 232 232 20 193 245 45, 163, 168 226 24, 55, 65 193, 294 109, 229, 231, 233, 304 62, 149 34, 40, 282, 290 249, 277 27 275 141 222 62, 147, 149 311, 315 216 312 312 135, 219, 220, 221 193, 279 14 205 136 215 220 28, 254

335

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

Cvitković, Ivan Čabraja, Ilija Čačić, Tomislav Čalić, Franka Čekada, Čedomil Čekada, Smiljan

Čelik, Dragutin Čolaković, Rodoljub Čolić, Juro Čondrić, Anto Čondrić, Ivan Čović, Anto Čule, Petar Čutura, Mate Čuturić, Dragan Ćaćić, Marko Ćavar, Ivan Ćoruša, Ivan Ćoruša, Marija Ćosić, Anto Dabney, Lyle D. de la Potterie, Ignace Depolo, Luka D’Errico, Alessandro Devčić, Ivan

336

194 306 13 96 25, 33, 34, 231, 237, 281, 282, 290 35, 40, 43, 45, 50, 61, 66, 78, 79, 82, 84, 89, 95, 96, 109, 112, 126, 153, 161, 162, 163, 164, 167, 168, 170, 173, 181, 184, 192, 196, 231, 238, 254, 275, 277, 278, 284, 292, 293, 294, 296, 297, 298, 299, 300, 301, 302, 303, 304, 305, 306, 307, 317, 319, 328 34, 36 34 323, 332 111 36 201 56, 161, 165, 296, 301 21 232 331 45, 128, 161, 164, 196, 298 306 193 193, 198 141 129 60 316 177

Kazalo osobnih imena

Dickens, Charles Didović, Franjo Dodik, Mihaela Dooley, Vincent Draganović, Krunoslav Dragun, Augustin Drljić, Rastko Drljo, Mato Drmić, Ilija Dubost, Michel Duda, Bonaventura Dugić, Klara Džaja, Srećko Džalto, Miljenko Džamberović, Emir Džolan, Mijo Đuran, Josip Elliott, John H. Faust, Eberhard Figelius, Herta Filandra, Šaćir Finci, Jakob Fišić, Ladislav Fostač, Antun France, R. T. Frankemölle, Hubert Fuček, Ivan Gabrić, Mijo Gagulić, Božana Gagulić, Ivo

204 23, 27 276 207, 286 31, 34, 35, 44, 45, 61, 125, 236 147, 150 54 144, 158 314 309 122, 123, 125, 132, 133, 134, 183, 197, 198, 218 28, 123 52, 60, 146 304 194 152 311 226, 227 225 284, 285 31 311 59, 60 28, 266 210 141 134, 243 60 271 146

337

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

Gagulić, Marijan Gagulić, Ruža Gagulić, Stjepan Gaillot, Jacques Gamberoni, Johann Gaventa, Beverly Roberts Gavran, Ignacije Gavranović, Berislav Gavrić, Celestina Gemünden, Petra Gijsen, Joannes Gnilka, Joachim Golub, Ivan Gorbačov, Mihail Gourgues, Michael Gračanin, Đuro Grđić, Mišo Gregić, Kazimir Grgić, Berislav Grgić, Petar Grmič, Vekoslav Groer, Hans Hermann Gruber, Franz Gutman, Jisrael Hadžiabdić, Naim Haltmayer, Josef Harrington, Wilfrid Hengsbach, Friedhelm Hirschenhauser, Vilim Hohnjec, Nikola Holtz, Gudrun

338

145 145, 325 36 257 224 138 52, 53, 56, 58, 60, 144, 158 144 10, 258, 269 224 258 210, 225 59, 123 67 138 49, 61, 122 124, 125, 183, 232 296 16, 27, 202, 203, 253, 326 328 13, 14, 16, 28, 58, 291 139 258 228 32, 294 301 223 197 214 168 220, 221 224

Kazalo osobnih imena

Horvat, Franjo Hrgić, Ljubo Hrskanović, Marko Hujdur, Amira Hunt, Jimmy Hutin, Magdeleine Hyde, Henry H. Ikić, Niko Ištuk, Alojzije Ivan Pavao II. Ivančičević, Marko Ivančić, Tomislav Ivandija, Antun Ivanković, Ilija Izetbegović, Alija Jablanović, Tomislav Jadro, M. Terezija Janjić, Luka Janjić, Mato Jeglič, Anton Jelčić, Ignacija Josipović, Filip Josipović, Marko Josipović, Mijo Jović, Mato Jozanović, Ivo Jozanović, Kata Jozić, Siniša

33 19 168, 173, 179 32 215 274 313 316 151, 152, 156 64, 175, 187, 244, 310, 311 17 220, 221 29 325 67, 70, 245, 322 49, 50, 61, 62, 147, 162, 164, 168, 174, 197, 229, 231, 232, 240, 241, 297, 300, 301 266, 267 168, 304 304 238 107 128, 161, 163, 196 25, 33, 34, 179, 184, 198, 235, 236, 247, 251 149, 150, 332 15 16 331 193 339

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

Jozić, Tomislav Jozinović, Marko

Jukić, Marko Jukić, Petar Jularić, Stjepan

Jurič, Stipo Jurić, Franjo Jurić, Valerije Jurišić, Gabrijel Jurišić, Pavo Kačavenda, Vasilije Kamber, Dragutin Kamenjaš, Marko Karabuva, Dušan Karadža, Kata Karadža, Miroslav Karadžić, Radovan Karađole, Mladen Karaman, Tomislav Karamatić, Marko Karanović, Stevo Karaula, Marijan Karić, Enes Karin, Karlo 340

179, 198, 221, 323 48, 50, 62, 63, 68, 96, 109, 113, 131, 147, 148, 149, 150, 152, 153, 164, 170, 173, 175, 176, 177, 179, 197, 229, 230, 231, 232, 236, 237, 238, 241, 242, 243, 244, 254, 255, 259, 284, 295, 296, 302, 303, 304, 305, 306, 307, 308, 316, 317, 320, 321 36 161, 164, 168, 196, 209 50, 51, 80, 81, 82, 84, 85, 86, 87, 91, 92, 96, 297 195 73 13 155, 219 33, 124, 158, 196, 198, 251, 306 70 46, 47 68, 232, 238, 243 204 281 52 67, 71 141 177 220 19 37, 157 31, 194, 227 54, 55, 295

Kazalo osobnih imena

Karlić, Ivan Karlović, Anđelija Karlović, Vlado Kasić, Josip Katalinić, Smiljana Katava, Božana Katić, Zorislava Katz, Vera Kerrigan, Joseph Kiš, Silvestar Klarić, Iva Kljajić, Vlado Knežević, Josip Knežević, Ljerka Knežević, Tomo Kobaš, Marko Kokša, Đuro Komarica, Franjo Koncilija, Ivan Konradt, Matthias Kopić, Ivan Kopić, Marijan Kopp, Georg Kordić, Augustin Kos, Ćiril

Kostić, Edita Kovač, Tomislav Kovačević, Filka Kovačić, Ante Slavko Kovačušić, Asunta

221 295 295, 296, 297 47, 48 302 193, 320 279 31 226, 227, 312 25, 113 193 113 193, 194 284, 298 222, 228, 306 298 127, 176, 254, 283, 291 139, 197 20 224 23 232, 332 264 221 23, 64, 68, 182, 243, 244, 256, 285, 296, 308, 309 10 220 16 36 110

341

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

Kozelj, Ivan Kozić, Ruža Kranjčević, Nevenko Kremer, Jakob Kreutzer, Ansgar Krištić, Marcijana Krišto, Jure Križan, Paskala Križanac, Mato Kudić, Josip Kuharić, Franjo Kukuljan, Josip Kukuljan, Mirjana Kuničić, Jordan Kuprešak, Ivan Kustić, Živko Kutleša, Dražen Lacić, Marko Ladika, Josip Lavoie, Rosaire Lechner, Franziska M. Lekić, Bono Lienhard, Joseph T. Lindemann, Andreas Lobinger, Fritz Lohfink, Gerhard Lončar, Ljubo Lončar, Milenko Lovre, Milena Lozić, Augustin Lucić, Ljubo

342

24, 122 325 201 137, 139 228 279 52, 53 326 48 287, 288 62, 63, 133, 149, 296, 301, 314 168, 179 266 122, 123, 125, 206, 209 10, 50, 51, 72, 73, 82, 297, 332 42, 60 328 305 60 222 275 295 141 137 214 210, 224 20 194 322 100, 105 272

Kazalo osobnih imena

Lučić, Admirata Lujić, Božo Lukić, Bartol Lukinović, Andrija Lyonnet, Stanislas Ljubisavljević, Miloš Maček, Vlatko Mađerac, Juraj Mahmutčehajić, Rusmir Majić, Andrija Majić, Željko Majka Terezija, blažena Mamberti, Dominik Mandić, Nikola Maračić, Ljudevit Marić, Franjo Marić, Željko Marijanović, Adam i Jozo Marijanović, Luka Marjanović, Mirko Markešić, Luka Markotić, Božo Marković, Zvonimir Markušić, Josip (Jozo) Maros, Zorica Marrow, Stanley Maršić, Aniceta Maršić, Šimo Martin, James

110 135, 154, 155, 195, 221 249, 305 31 210, 278 204 32 127 194 56, 57 56 325 316 49 219 33, 34, 36, 40, 46, 47, 49, 99, 100, 102, 103, 106, 109, 111, 112, 114, 116, 126, 147, 153, 201 193, 194 72 128 157 152 152 253 54, 55, 60 189, 193, 194, 195, 196, 228, 317 130, 225 285 192, 194, 320 224 343

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

Martinez, Ernest Martini, Carlo März, Claus-Peter Masier, Vlatko Maslaj, Nikola Matanović, Ilija Mataušić, Mirko Matić, Luca Matković, Jozo McCool, Francis Medenčić-Šljivić, Katica Medvjedović, Pavo Meier, John P. Merčep, Vladimir Merendino, Pio Merz, Ivan Meštrović, Ante Michaels, Andrew Michaels, Frances Mičić, Janja Mihajlović, Ljiljana Mikac, Cecilija Mikić, Ambrozije Miklenić, Ivan Mikulić, Branko Milanović Litre, Ivan Miloš, Stipo Milošević, Ljubo Mini, Nikola Mlakić, Karla Mlakić, Tomo

344

129 129, 184, 215 141 216 319 46 217 325 40, 103, 304 131, 176, 216 90 147, 148 210 127, 329, 330 130 325 10, 233, 236, 247 195, 227 227 282 204 272 298 60 296 189, 220 306 18 296 280 228

Kazalo osobnih imena

Mokranjac, Stevan Montalvo, Gabriel Montiljo, Mihael Morghen, Michèle Morillon, Philippe Mrljić, Mijo Mršo, Ivan Mršo, Ivica Muminagić, Džemal Murić, Branko Mutić, Božena Nekić, Nevenka Neuner, Peter Nida, Eeugene Niebuhr, Karl-Wilhelm Nikić, Andrija Njavro, Josip Njavro, Juraj Nol, Ruža Nol, Vinko Oberški, Janko Oblak, Marijan Odobašić, Božo Omerbašić, Ševko Orkić, Ilija Orlovac, Anto Oršolić, Marko Osmonde, David Ostojić, Bono Paradžik, Anto

20 68, 242, 244, 256, 259 142 137 309 150 77, 116, 229, 233, 234, 235, 236 320 296 220 275 27 214 189, 190 227 37 124 15 326 326 183 40, 301 90, 137, 174, 197, 221, 228, 229, 294, 302, 306 142 10, 144, 239 33, 37 62 176 54 143, 198

345

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

Pasternak, Boris Pavelić, Ante Pavić, Brigita Pavličić, Željko Pavlinac, Ivan Pavlinić, Vladimir Pavlović, Ludvig Pekmezović, Naida Perić, Marko Perić, Ratko Perko, Franc Perković, Ljiljana Perković, Marinko Perković, Marko Pesch, Rudolf Petir, Vilma Petrinac, Petar Petrović, Miroslav Petrović, Zvonko Peulić, Marko Pichler, Alfred Pichler, Ljudevit Piličić, Ilija Piljić, Jela Piljić, Juro Pio XII. Pisano, Stephen Pivačić, Ivana Platz, Slavko Polgar, Mirko

346

21, 23 18, 32, 33, 45 286 17 33, 36, 99, 296 42 92 194 303 33, 52, 53, 56, 57, 64, 161, 165, 197, 313, 315 256 282 206 89, 95 140 278 28 50, 229, 231, 233, 241, 242 106 324, 326 296 127 112, 193 280 13 290, 293 156 181 128 20

Kazalo osobnih imena

Popkes, Wiard Popović, Anto Pranjić, Nikola Pranjić, Pero

Pranjić, Tadija Prenđa, Ivan Prepunić, Marinko Puljić, Marko Puljić, Vinko

Puljić, Želimir

Pust, Anton Rabič, Silva Radaković, Marijan Radić, Ante Rahner, Karl Rajič, Dominika Rajič, Liberan Rajič, Marija Rajič, Petar (Pero) Rajič, Viktor Rajić, Bosiljko Rajić, Ivan Rajić, Mirko Rajić, Zvonko

138 154, 156, 187, 190, 191 146 78, 231, 232, 233, 234, 236, 241, 242, 245, 247, 304, 306 325, 332 313 23 312 10, 48, 64, 69, 70, 141, 152, 184, 195, 226, 228, 232, 233, 234, 238, 239, 240, 244, 245, 246, 247, 248, 249, 250, 251, 257, 277, 283, 302, 303, 307, 308, 309, 310, 311, 312, 313, 314, 315, 316, 319,320, 321, 323, 324, 329 56, 68, 124, 165, 168, 172, 173, 177, 179, 197, 243, 250 20 276 51 296 331 47 47 47 47, 328 47 10, 236 48 326 111, 112 347

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

Rako, Ivan Ranković, Aleksandar Rebić, Adalbert Rechlicki, Franjo Rehrauer, Stephen Rendić, Smiljana Repčen, Petar Ribinski, Petar Rochmes, Leopold Römer, Rudolf

Rupčić, Ljudevit Sand, Alexander Schlier, Heinrich Schnackenurg, Rudolf Schnelle, Udo Schönborn, Christoph Schrage, Wolfgang Schürmann, Hainz Schütz, Rudolf Schweitzer, Albert Sente, Anica Slavka Senjak, Josip Shiranayagi, Peter Sikirić, Miron Simčić, Milan Simić, Milisav Skenderović, Stjepan Stimpfle, Joseph Slišković, Slavko Smoljo, Sanda

348

193 29, 39 133, 185, 186, 220, 221 19 195 300 177 179 298, 302 74, 161, 162, 168, 172, 182, 196, 197, 236 56, 186, 219, 225 210 130, 131, 225 140, 222 138 258 136 140 24, 182 141 205 25, 46, 192 311 220 31 204 235 284, 285 35 228, 317

Kazalo osobnih imena

Sorvile, Benjamin Sović, Ivan Spajić, Rudolf Spajić, Zdenko Srakić, Marin Sršan, Stjepan Stadler, Josip

Stanković, Vladimir Stanušić, Fabijan Starčević, Ivan Steiner, Marijan Stenhouse, Paul Stepinac, Alojzije Stjepandić, Sniježna Subašić, Ivan Sudar, Pero

Sudeta, Đuro Svetinović, Oliva Swetnam, James Szentmártoni, Mihaly Šacker, Haim Šagi-Bunić, Tomislav Šarčević, Ivan Šarić, Anto Šarić, Ivan

294 193 51, 80, 81 198, 228, 320 23, 24, 128, 133, 177, 253, 324, 325, 326 23 34, 69, 124, 143, 144, 158, 174, 196, 198, 223, 229, 230, 238, 241, 242, 247, 250, 251, 275, 281, 283, 285, 290 47, 48, 210, 256 319, 321, 322, 330 44, 164, 238 219 177 23, 24, 53, 57, 268, 302, 325 250 36 143, 161, 198, 234, 242, 246, 256, 257, 306, 307, 317, 328 18 113, 282 131 268 32, 294 44, 49, 61, 123, 124, 125, 268, 295, 299 220, 278 168, 179 32, 33, 34, 35, 36, 40, 42, 46, 198, 231, 237, 290

349

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

Šarić, Paula Šekerija, Pavo Šeparović, Dubravka Šešo, Ivan Šimatić, Rufina Šimić, Antun Šimić, Domagoj Šimić, Gracijela Šimić, Krešimir Šimić, Matija Šimić, Šimo Šimunović, Josip Škoro, Milan Škreblin, Ivan Škrinjar, Albin Škvorc, Mijo Škvorčević, Antun Šoljan, Ivo Šponar, Josipa Špralja, Izak Šuljak, Andrija Šuljić, Anton Taber, Charles Russell Tanjić, Željko Tauber, Eli Tauscher van den Bosch, Anna Maria Tauscher van den Bosch, Marija Pauline Tauscher, Hermann Theissen, Gerd 350

284 116, 327, 328 302 166, 167 110 202, 211 54, 111 282 220 312 150 153 296 133 186, 299 122 60 312 51 205 128 269 190 220 32 264 264 264 224

Kazalo osobnih imena

Thon, Mijo Tomašević, Darko Tomašević, Ivo Tomašić, Đuro Tomić, Celestin Tomić, Jozo Tomić, Kata Tomić, Marko Tomko, Josef Topalović, Mato Topić, Franjo

Topić, Slavko Trgovčević, Anto Trgovčević, Ilijana Trobentar, Ivan Troha, Kata Troha, Stjepan Tuđman, Franjo Turalija, Dubravko Turčinović, Josip Valković, Marijan Van Belle, Gilbert Van der Watt, Jan G. Vanhoye, Albert Vanoni, Gottfried Vasilina, Josip Vasilj, Vladimir Večković, Stjepan Vendley, William

74, 146, 147 11, 131, 192, 194, 195, 220, 228, 320, 321 10, 233, 307 205 133, 182, 183, 219, 221, 272 63, 306, 308 207 220, 306 152 202 11, 134, 143, 152, 161, 175, 197, 228, 290, 306 11 179, 284 10, 284 36 324, 326 326 67 193, 194, 228, 313 124, 125 133 138 224 129, 135, 136 140 230 166, 167, 168, 179 284 141, 310, 315 351

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

Verheyden, Joseph Vidaković, Josip Vidić, Mato Vidović, Ivo Vidović, Petar (Pero) Vincek, Viktor Višaticki, Karlo Vlajić, Većo Vogel, Hansjörg Vogt, Ernst Volf, Miroslav Vrankić, Petar Vrdoljak, Jure Vrgoč, Stjepan Vučko, Marijan Vučković, Ante Vugdelija, Marijan Vujica, Benedikt Vujica, Vikica Vujičić, Ante Vukšić, Tomo Vuleta, Bože Wall, Robert W. Weber, Adam Weissgerber, Antun Williams, Rowan Young, Lyle Zec-Baškarad, Antun Zečević, Sveto Zefić, Marko Zerwick, Max

352

137 47 304 102 114, 229, 231, 291, 292, 295 99, 266 220, 221, 222 54 258 130 220 168, 174, 197 46 301 207 189, 220 189, 222 151 228, 317 161 33, 37, 39, 143, 161, 198, 327, 328 189, 220 227 215, 287 64, 166 227 27, 48, 215 34 108 218 130, 131

Kazalo osobnih imena

Zirdum, Anto Zirdum, Ivan Zirdum, Juro Zlatunić, Ivica Znidarčić, Lav Zovkić, Anto Zovkić, Ilija Zovkić, Ivana Zovkić, Josip (Jozo) Zovkić, Luca Zovkić, Marija Zovkić, Marijo Zovkić, Marko Zovkić, Mato

Zovkić, Petar Zovkić, Ruža Zovkić, Tihomira Zovkić, Vesna Zovko, Pero Zubak, Marko Zulehner, Paul Žagar, Alojz Žagar, Leonija Žilić, Eduard Živković, Ilija

31, 143 128 306 306 34 332 27 325 325 224, 225, 326 324 325 325 11, 25, 27, 33, 34, 36, 45, 48, 68, 110, 112, 114, 119, 123, 124, 129, 130, 136, 139, 141, 143, 144, 152, 155, 158, 164, 168, 173, 176, 182, 184, 186, 189, 190, 215, 222, 223, 235, 236, 238, 249, 269, 290, 292, 294, 301, 315, 325 325 270, 332 223, 273 10, 274 224, 326 36, 321 214 49, 59, 99, 100, 101, 104, 107, 108, 146 100 19 24, 99, 315

353

ISKUSTVO SVEĆENIČKOG POZIVA U BOSNI OD 1963. DO 2013. GODINE

Župarić, Drago Župarić, Veselko

354

194, 195, 221 249

Knjige u nizu »Radovi«

radovi

Iskustvo svećeničkog poziva u Bosni od 1963. do 2013. godine

MATO ZOVKIĆ

Mato zovkić Mons. dr. sc. Mato Zovkić rođen je 9. svibnja 1937. u Tramošnici Donjoj, Nadbiskupija vrhbosanska. Roditelji Marijan i Manda, r. Ivanković, uz njega kao drugog po redu, imali su još četiri sina i pet kćeri. Školovao se u sjemeništu u Dubrovniku, Zagrebu i Đakovu, gdje je maturirao u lipnju 1957. god. Studij teologije započeo je na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu u listopadu 1959. god. Za vrhbosanskog svećenika zaređen je u Đakovu 29. lipnja 1963. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je u lipnju 1965., a licencijat iz teologije postigao koncem listopada 1965. god.

Doktorsku disertaciju Obnova struktura Crkve u Duhu Svetom prema Drugom vatikanskom saboru obranio je 16. listopada 1968., a 19. rujna 1969. upućen je na studij Svetog pisma u Rim na Papinski biblijski institut, gdje je u lipnju 1972. postigao licencijat iz Svetog pisma.

Od listopada 1976. do srpnja 1983. bio je rektor Vrhbosanske katoličke bogoslovije. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 21. prosinca 1993. svojim počasnim prelatom., a nadbiskup Franjo Kuharić dodijelio mu je 4. ožujka 1986. diplomu „naslovnog docenta Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu pri katedri Sv. pisma Novog zavjeta“. Od 1997. god., kad je na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji pokrenut časopis Vrhbosnensia, jedan je od pet urednika časopisa. Kardinal Vinko Puljić, kao predsjednik BK BiH, imenovao ga 26. lipnja 2006. redovnim profesorom na katedri Svetoga pisma Novoga zavjeta. Vrlo često sudjeluje na znanstvenim skupovima koji se bave biblijskim i ekleziološkim temama te ekumenskim i međureligijskim dijalogom. Na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji (danas Katoličkom bogoslovnom fakultetu) predavao je do 7. svibnja 2009. Danas je umirovljeni svećenik Vrhbosanske nadbiskupije.

16 Iskustvo svećeničkog poziva u Bosni od 1963. do 2013. godine

radovi

ISBN 978-9958-747-42-7

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila

1. Mato Zovkić, Međureligijski dijalog iz katoličke perspektive u Bosni i Hercegovini (Sarajevo: VKT, 1998.)

2. Tomo Vukšić, Mi i oni. Siguran identitet pretpostavka susretanja (Sarajevo: VKT, 2000.)

3. Tomislav Jozić, Na tragovima odgovornosti. Etika u sjeni iskustva (Sarajevo: VKT, 2000.)

4. Niko Ikić, J. J. Strossmayer i crkveno, kulturno i nacionalno jedinstvo (Sarajevo: VTK, 2002.)

5. Mato Zovkić, Isus u Evanđelju po Luki (Sarajevo: VKT, 2002.)

6. Veljko Paškvalin, Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone. Arheološka istraživanja kasnoantičkog kršćanstva u Bosni i Hercegovini (Sarajevo: VKT, 2003.)

7. Anto Orlovac, Učiteljica života. Prilozi iz povijesti Katoličke Crkve na području današnje Bosne i Hercegovine (Sarajevo: VKT, 2004.)

8. Franjo Topić, Čovjek pred objavom Boga u misli Hansa Ursa von Balthasara (Sarajevo: VKT, 2006.)

9. Željko Pavić, Philosophia fundamentalis Josipa Stadlera (Sarajevo: VKT, 2006.)

10. Franjo Topić, Prilog teologiji ljudskog napretka (Sarajevo: VKT, 2008.)

11. Mato Zovkić, Poslužitelj Isusa Krista među poganima (Sarajevo: VKT, 2008.).

12. Marinko Perković, Prema moralnoj zrelosti (Sarajevo: VKT, 2009.)

13. Drago Župarić, Teološka poruka u dijalozima Knjige o Tobiji (Sarajevo: KBF, 2009.)

14. Zdenko Spajić, Zakonita uporaba sile u učenju Ivana Pavla II. (Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2013.)

15. Šimo Maršić, Mladi vrhbosanske nadbiskupije u Godini vjere. Laički pokreti u službi nove evangelizacije (Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2013.)

16. Mato Zovkić, Iskustvo svećeničkog poziva u Bosni od 1963. do 2013. godine (Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2014.)