Ispovijesti Franje Asiškog

»Ovaj roman je niz akvarela ili prizora, ključnih događaja iz Franjina životopisa…, roman kao slikovnica iz 13. stoljeća… U romanu se potvrđuje spoznaja da istinu ponese Pojedinac u ime cjelovitog čovječanstva, poput Franje Asiškoga… Zato pred romanom stojim s velikim poštovanjem i prema namjeri i prema izvedbi.« Davor Velnić, književnik i književni kritičar

»U čitanju romana fra Bernardina Škunce, iz kazivanja u kazivanje… gotovo je nemoguće da uz čudesnog Božjeg igrača, naime Franju Asiškoga, i sami ne uđemo u svetu igru…U tome nam, između ostaloga, pomaže jednostavnost i čistoća, da ne reknemo, askeza jezika…, prozračnost, skromnost i svježina duhovnog i tvarnog prostora u kojemu se sveta igra odvija. Poput prizora na putu dvojice učenika s uskrslim Gospodinom u Emaus, nemoguće je, naime, u ovim kazivanjima ne osjetiti rast slutnje i ne čuti vatru koja pucketa u srcima učenika (braće) Leona i posebno Augustina, dok im učitelj Franjo, živa slika Kristova, putem otkriva tajne svoga duhovnog puta.« Anton Tamarut, teolog i pisac

»Roman Ispovijesti Franje Asiškoga neobično je prisan slikokaz Božjeg siromaha iz Asiza… U romanu nas fra Bernardin vodi kroz raskoš Franjina rasadnika u kojemu otkrivamo pojedine tajne mističnog sklada između neba i zemlje. Ništa u romanu nije zastarjelo, sve je novo, sve je za danas…« Darija Škunca Klanac, spisateljica i pjesnikinja

ISBN: 978-953-241-439-4

www.glas-koncila.hr Cijena: 135 kn

ISPOVIJESTI FRANJE ASIŠKOG

Nevenka Nekić, književnica i književna kritičarka

Be rnar din Škunca

»Fra Bernardin Škunca piše roman uzevši u kompoziciju gotovo sve elemente koje roman mora imati… Ovaj roman će čitati oni koji žele i oni koji slijede svetog Franju…, oni koji imaju Nadu i koji sanjaju drugačije prostore, prostore vječnosti, prostore ljepote Božje prirode i hostijski čisto srce kakvo je imao Franjo Asiški.«

B ern ard in Šk un ca

ISPOVIJESTI FRANJE ASIŠKOG

¤

Roman o otkrivanju duhovnoga puta svetog Asižanina

Bernardin Škunca ISPOVIJESTI FRANJE ASIŠKOG Roman o otkrivanju duhovnoga puta svetog Asižanina

Bernardin Škunca ISPOVIJESTI FRANJE ASIŠKOG Roman o otkrivanju duhovnoga puta svetog Asižanina Glas Koncila, Zagreb, 2014.

Izdavač: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 http://knjizara.glas-koncila.hr e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr Za izdavača: Ivan Miklenić Biblioteka: Uzori vjere. Knjiga 9 Recenzenti: Nevenka Nekić Davor Velnić Lektori i korektori: Judita Čovo Vlatka Plazzeriano Idejno rješenje naslovnice: Florijan Škunca Autor fotografije na naslovnici: fra Tomislav Vuk Likovno i grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Motiv na naslovnici: Ivo Dulčić, Franjo Asiški u Pjesmi bratu suncu, vitrail, crkva svetog Franje, Zagreb, Kaptol Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u studenome 2014.

ISBN 978-953-241-439-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 891960.

Bernardin Škunca

ISPOVIJESTI FRANJE ASIŠKOG Roman o otkrivanju duhovnoga puta svetog Asižanina

¤ Zagreb 2014.

Papi Franji, poniznom svjedoku Božje blizine, zagovaratelju i pohoditelju svih malenih u srcu, u riječima i djelima.

Fra Berardu Barčiću, živom sto i pet godišnjaku, od mladosti velikom fratru u življenju malenosti na sliku svetoga Franje.

Fra Bonaventuri Dudi, oduševljenom franjevcu, radosnom navjestitelju Kristova evanđelja, pokazatelju Dobrote i Ljepote svim ljudima dobre volje.

Učenički smjerno posvećuje pisac

Prolog

P

rije samo dva dana – bijaše to dvadeset i treći dan mjeseca travnja, na dan svetoga Jurja, godine Gospodnje 1225. – brata Franju su doveli iz eremitorija (samotišta) na Trazimenskom jezeru u Svetu Mariju Anđeosku podno grada Asiza, u dragu kolijevku i sada matičnu zajednicu reda Male braće. Svjestan svojih sve težih tjelesnih slabosti živo je želio još jednom pohoditi dva prva boravišta svoje male braće, već spomenutu Svetu Mariju Anđeosku i Rivotorto, malo mjesto, južno, kojih dvije tisuće stopa od Svete Marije Anđeoske. Gvardijan našeg matičnog samostana, gdje boravim već koju godinu, povjeri mi zadaću da pratim brata Franju u Rivotorto, kamo pođosmo već sutradan. Brat Franjo uzjaha magarca, a ja sam ga pratio u hodu. S braćom u Rivotortu provedosmo u radosti samo nekoliko sati. Zbog sve težeg zdravstvenog stanja brata Franje, vratismo se odmah u Svetu Mariju Anđeosku.

– Gospodin ti dao mir i zdravlje, brate Franjo – govorahu ražalošćena petorica braće na ispraćaju našeg svetog utemeljitelja.

– I vama, mila braćo, Gospodin dao mir i obasjao vas licem svojim – odgovori brat Franjo du5

boko osjećajno i suznih očiju, uvjeren da njegove oči više neće vidjeti malo bratstvo u Rivotortu. No, kako nikada nije dopuštao da osjećaji tuge ostanu u duši, pozove nazočnu braću i mene da zajedno s njime u znak rastanka zapjevamo jednostavnu laudu, jednu od brojnih koje je sastavio i melodiju im odredio. Mnoga braća u redu Male braće znaju već odavna ovu što ćemo je sada pjevati. Braća u Rivotortu i ja brzo uhvatismo pjevati s bratom Franjom, a on je, usprkos tjelesnim poteškoćama, živim gestama tijela, posebno ruku, pratio pjevanje: Rengratiamo el bon Dio Cum grande amore, Rengratiamo el bon Dio Cum grande amore, Benedicete misignore, Serviteli cum humilitate, Cantateli cum grande amore…

(Zahvaljujmo dobrom Bogu/ u velikoj ljubavi,/ zahvaljujmo dobrom Bogu/ u velikoj ljubavi./ Blagoslivljajte Gospodina mojega,/ služite mu u poniznosti,/ pjevajte mu u velikoj ljubavi,/ pjevajte mu u velikoj ljubavi…)

Dok smo još pjevali laudu, zagrljajem Mira oprostismo se od braće u Rivotortu. Hodamo polako. Brat Franjo na magarcu, ja pješice. ‘Magarac na magarcu’, kako je brat Franjo volio reći kad je jahao na magarcu. Svoje je tijelo, naime, katkad nazivao ‘brat magarac’. Magarac je hodao polako, te sam ja mogao posve opušteno koračati s Fra6

njom i s dobrom životinjom. Hodanje u takvom društvu u taj dan bijaše za mene velika milost i velika čast. Događaj koji se utisnuo u moju dušu za čitav život. Darom Providnosti dogodilo se, eto, da sam baš ja, brat Augustin iz Bolonje, na spomenutom putu pratio brata Franju. Malo nakon što smo krenuli iz Rivotorta brat Franjo mi uputi neočekivanu riječ: – Brate Augustine, povjerit ću ti jedno poslanje: narednih dana, kad bude prikladan čas, poći ćemo kod sestre Klare i njezinih siromašnih malih sestara, gore u Sveti Damjan. S nama će poći i brat Leon, ovčica Božja, moj redoviti pratitelj na putovima Providnosti. On mi je zbog svoje velike poniznosti veoma po volji. Preko njega sam poručio sestri Klari da one dvije kolibe u masliniku, koje im služe kao zaklon u zimi za njihovo malo stado ovaca i za ostavu vrtnog alata, pripravi za naš boravak u njihovoj blizini. Ovaj put bi taj boravak kod Svetog Damjana mogao potrajati duže.

– Ali, brate Franjo, siromašne gospođe imaju i mali hospicij, naime prostore za goste u okviru njihove zgrade, jednostavan i skroman. Ti bi mogao tamo boraviti, ta slab si, kako i sam kažeš.

– Brate Augustine, ne priliči da se odvajam od svoje braće ni u siromaštvu ni u zajedništvu. Od siromašnih gospođa uzimat ćemo samo obrok, a s njima ćemo zajedno boraviti još u crkvi, u svetim molitvama. Tamo stoji ono čudesno raspelo 7

preko kojeg je meni raspeti Krist živo i jasno progovorio: Franjo, idi i popravi moju kuću, koja se, kako vidiš, ruši... Tamo, na padinama uz crkvu Svetog Damjana, izrasli su čudesni vitki čempresi i veliki maslinik. Tamo je divno boraviti. Sestru Klaru ćemo moliti da u časovima dana možemo bivati u onoj maloj sobici pokraj njihova parlatorija, odnosno razgovaraonice za goste, i obaviti važan posao koji ti povjeravam.

– Brate Franjo, što ti ja nevrijedan mogu pomoći?

– Već ovih dana poći ćeš gore u grad Asiz, tamo prema jugoistočnim zidinama, gdje boravi dragi gospodin Lovro, bilježnik i trgovac bilježničkim priborom, poznat meni i svim građanima Asiza kao čestit čovjek te vjeran sljedbenik Kristov u svijetu, i njegova gospođa Izabela. Reci mu da te je poslao brat Franjo i on će ti dati sve što je potrebno za pisanje.

– Nešto ću, dakle, pisati?

– Znadem za tvoje pravničko obrazovanje u Bolonji. Tamo si me ono prvi put vidio i slušao na velikom gradskom trgu. Znam i za tvoju vještu bilježničku ruku. Iako bratu Leonu povjeravam bilježenje svojih jednostavnih poruka i razmišljanja, pa i svojih lauda ili pohvalnih pjesama, ovo što ćeš ti obaviti nadilazi njegovu vještinu. Ta, tvoja vještina je sada poznata svima u Svetoj Mariji Anđeoskoj.

– Moja vještina u bilježničkom umijeću nezasluženi je Božji dar.

8

– Povjerit ću ti u pamet i u pero svoj životni put, pripovjedit ću ti događaje iz svojeg života koji su, sada to jasno vidim, neizmjerno djelo neizmjerne Božje milosti. Sve ću ti povjeriti. A brat Leon će biti svjedok mojega kazivanja. Ali pazi, ni ti ni brat Leon, prije mojeg odlaska s ovoga svijeta nikome ne prenosite riječi koje ću kazivati.

– Brate Franjo, tako ću reći bratu Leonu.

– Već sam mu ja to kazao. Osim toga, bratu Leonu sam već za naših zajedničkih putovanja kazivao tijek čitavog svojeg života i kako je Gospodin prekomjerno bio milosrdan prema meni.

Tako me, eto, zapade draga i veoma odgovorna dužnost da zabilježim kazivanja ili ispovijesti brata Franje, što u skromnom skriptoriju Svete Marije Anđeoske iz bilježaka i sjećanja na te dane kod Svetog Damjana, a to je proljeće godine Gospodnje 1225., ispisujem na velike listove od pergamene u godini 1229., trećoj od blaženog prijelaza brata Franje iz ove suzne doline u dvore Božjih anđela i svih svetih. Obavljam to u bliskim i čestim razgovorima s bratom Leonom, jer je on, kako je već rečeno, bio najbliži svjedok brata Franje, ujedno i svjedok kazivanja kod Svetog Damjana. Radost mi je da on sada, dok ovo ispisujem, boravi u ovom velikom bratstvu Svete Marije Anđeoske.

Taj dragi brat po daru Božje dobrote postade i meni blizak ne samo zbog svoje već davne povezanosti s blaženim Franjom, nego i iz mojih vlasti9

tih doživljaja s njime. Nešto je višeg rasta od brata Franje, smeđih očiju na uskom licu, tamno-smeđe brade, s ponekim sijedim vlasima. Moju pažnju posebno su privlačile njegove oči i blago opuštene usnice na kojima je skoro stalno titrao dobroćudni smiješak. U tom smiješku, zajedno s očima, bijaše u isti mah nečeg izvorno nevinog i susretljivog.

Uz te blage crte svojega bića, brat Leon je stamena duha i čvrste vjere u svemu što nam je ostavio naš Gospodin Isus i što nas uči sveta katolička Crkva.

Uredna tonzura na glavi govorila je o njemu kao crkvenom kleriku. Što više, bio je i svećenik, te ga je i kao takvog brat Franjo rado imao na svojim brojnim putovanjima. Bio mu je i slavljenik najsvetijeg otajstva, svete mise, i ispovjednik, i savjetnik, i dragi brat i prijatelj.

Ljubav i strahopoštovanje u isti mah ispuniše mi dušu i srce, osjećaje i misli. Kako i ne bi kad je prije samo tri godine, kad je blaženi Franjo iz ove suzne doline prešao u nebesku Domovinu, o svetom Asižaninu kazao najuzvišenije riječi ne bilo tko, nego osobno vrhovni poglavar reda Male braće, brat Ilija. On je u Pismu o preminuću svetoga Franje svoj braći reda Male braće, između niza divnih riječi, redom nadahnutih Božanskim Pismom, i ovo kazao: Prisutnost brata i oca našega Franje bila je svjetlo ne samo nama koji smo bili blizu, nego i onima koji su ispovijedanjem i životom bili daleko od nas.

Bio je naime svjetlo odaslano od istinskog svjetla; on 10

obasjavaše one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da bi upravio noge njihove na put mira (…). Ime mu se pročulo do dalekih otoka i divile su se sve zemlje predivnim djelima njegovim.

Kako, dakle, da ne osjećam i ljubav i strahopoštovanje pred svetim utemeljiteljem reda Male braće kad je i sam gospodin papa Grgur IX. u besjedi proglašenja svetim poniznog Franju, što se dogodilo samo dvije godine poslije svečeve smrti, i on kazao ove uzvišene riječi: Kao zvijezda Danica među oblacima i kao mjesec pun; kao Sunce koje obasjava hram Svevišnjega tako je zasjao ovaj (Franjo) u Božjem hramu.

I dok mi u ovom času unošenja u kodeks ovih doživljaja i događaja naviru navedene činjenice i navedene ocjene o svetom Asižaninu (rečene ocjene imam na pergameni u pismohrani u ovom skromnom samostanu Male braće uz Porcijunkulu), sjećanje na onaj hod od Rivotorta prema Svetoj Mariji Anđeoskoj učvršćuje me u rečenome.

Proslijedismo put. Već rekoh: brat Franjo na magarcu, ja koračam. Po sebi, ništa neobično, ali za mene je taj hod u svakom koraku postajao novost, iznenađenje, milost. U takvom jednom običnom času Franjo mi otkri razlog zašto je baš mene htio za pisara u tako osobnom i duboko intimnom sadržaju svojega životnog puta. Dirnulo me u srce kad mi je kazao da pamti naš prvi susret, naš zagrljaj, za mene nezaboravan, u Svetoj Mariji An11

đeoskoj. Bijaše to godine 1223., kada sam, nakon završenih pravnih umijeća u mojoj rodnoj Bolonji, ušao u godinu kušnje i postao pripravnik reda Male braće, potom, primivši niže i više kleričke službe, bio zaređen za svećenika. Reče mi da mu je u posve svježem pamćenju kad sam mu tada kratko ispričao svoj doživljaj njegove propovijedi na najvećem bolonjskom trgu godine Gospodnje 1222. Sada me, evo, taj blaženi čovjek želi za pisara u tako važnoj stvari. Milost. Milost. Odmah mi kaza duboki razlog svoje nakane: – Brate Augustine, moj se zemaljski život bliži kraju. Na mojem tijelu više ništa zdrava nema.

Brat Ilija, koji je sada poslužitelj našeg svekolikoga bratstva, u prekomjernoj brizi za moje tjelesno zdravlje, posvuda me vodi k liječnicima.

– Svi vidimo da istu pažnju prema tvojem slabom zdravlju pokazuje i kardinal Hugolin, pokrovitelj reda Male braće kod gospodina pape, kao i brojni drugi, od kojih na poseban način biskup tvoga Asiza, gospodin Gvido II. – rekoh suosjećajući s poteškoćama što ih strpljivo nosi brat Franjo.

– Očito, prispijeva vrijeme mog odlaska s ovog smrtnog života. Srce moje mijenja svoje otkucaje, kao da me dobrohotno opominje i kaže: Vrijeme mojega odlaska s ovog svijeta posve je blizu. Oči su moje oteščale, bolne, na časove veoma bolne. Vid je moj oslabio. Mučnina i bolovi u želucu, čak, kako si čuo, i pojava krvarenja…

12

Riječi što mi ih je tada kazao brat Franjo padale su na moje srce kao bol od kakvih teških udaraca. Unatoč svemu, u taj dan sam brata Franju vidio kao svetog čovjeka koji je posve otvoren snazi Duha, ne svojoj. Njegove oči, makar oteščale, zračile su kao zvijezde i bile su pune neke blažene duhovnosti. Čitav bijaše prodahnut nečim neobjašnjivo jednostavnim i svetim, u isti mah posve okrenutim Bogu i bliskim svemu što je stvorio Stvoritelj, čovjeku nadasve. Uz gore rečeno, brat Franjo mi u posve odmjerenom, pomalo usporenom ali jasnom govorenju tada reče još ovo: – Pamćenje je jedina svježina u meni. Nerijetko mi upravo to pamćenje pričinja duševnu bol.

Je li riječ o mojem osobnom životu ili o životu onih koji me okružuju, svejedno, rojevi sjećanja redaju se u mojim mislima takvom svježinom kao da se sve dogodilo odjednom, sada ili prije koji čas. U pamet moju nadasve naviru misli o mojem očinskom domu, o mojoj dječačkoj i mladenačkoj dobi, o grešnom i ispraznom životu koji sam provodio u mladosti, potom o ruci Gospodnjoj koja me je hvatala iako sam joj se otimao. Ispovjedit ću kako sam se konačno, jao, tako kasno!, obratio i zauvijek napustio svijet (Brat Franjo je pri tom upotrijebio latinski izraz: exivi de soeculo.). Govorit ću i o stanju u redu Male braće, o radosti s toliko svete braće i malih sestara, onih u našim boravištima i samostanima, i onih sada veoma brojnih, 13

svjetovnjaka u svim ljudskim staležima. Govorit ću i o tjeskobi zbog onih koji su, valjda, ulazak u naše bratstvo uzeli kao pribježište i zaklon, a ne kao put u blagoslovljeno zajedništvo onih kojima je Gospodin dao milost da žive nauk i slijede stope siromašnoga i poniznoga Krista. I težnje neke ugledne braće Reda, naime da se mijenja ono što mi je Gospodin objavio da živim ja i svi koji žele ići putem svetoga Evanđelja, pričinjaju mi silnu bol.

– Brate Franjo, hoćeš li uzeti malo vode, one iz potoka u Rivotorta, što je nosim u ovoj tikvici?

– Brate Augustine, idimo polako naprijed.

Domalo stigosmo u našu Svetu Mariju Anđeosku, u boravište male braće, uz dragu malu crkvu Porcijunkulu, koje se jedva može nazvati samostan, toliko je skromno to boravište. Oko male crkve Svete Marije Anđeoske, kao oko drage majke, urađene su jednostavne kolibe, nešto poput pustinjačkih, od kojih su neke veće da budu zajedničke spavaonice za naše pripravnike, druge za zajedničke susrete ili za blagovanje. Nakon kratkog susreta s bratom Ilijom, zamjenikom ili vikarom našeg Reda, i braćom koja su se tu zatekla, brat Franjo pođe u svoju kolibu, a ja u jednu od zajedničkih spavaonica.

Dugo, dugo u noć u sebi sam prebirao događaje i riječi brata Franje. U mojoj su se duši rojile misli iz životnog puta svetog pokornika, mistika, 14

proroka, osebujnog pjesnika i jednostavnog Božjeg igrača. Propitivao sam i pitao se u isti mah o njegovim bitnim duhovnim crtama. Što je htjela ta sveta duša? Što je pokretalo našeg svetog Utemeljitelja? S kojeg izvora je potekao bistri potok svega onog Božjeg dobra koje je po njemu došlo Crkvi i svijetu, malima i velikima, neukima i učenima, siromašnima i bogatima? Brzo sam zaključio da nisam ni u stanju ni u znanju da otkrijem sve strune te velike duše? Stalno sam imao na pameti da s bratom Leonom razgovaram o svojem poznavanju našeg svetog utemeljitelja i, još više, da s njime, najbližem bratu Franji od sve braće u Redu, provjeravam jesam li vjerno prenio kazivanja ili ispovijesti što smo ih s velikom pažnjom nas dvojica slušali kod Svetog Damjana. Obuzet željom da pred oči stavim i da u pamet pohranim pravu sliku brata Franje, stadoh govoriti bratu Leonu: – Kod poniznog brata Franje opazio sam i doživio s jedne strane majčinsku, sestrinsku i zaručničku nježnost, a s druge, duboku vjeru, proročku snagu i hrabrost u nasljedovanju stopa Gospodina našega Isusa Krista.

Brat Leon me dobrohotno prekine, očito sa željom da se suglasi sa mnom ali i da me dopuni: – Odlučnost, ona proročka, koju s pravom ističeš, kod brata Franje bila je utopljena u bezgraničnu ljubav prema Bogu i prema svakom čovjeku, 15

čak prema svakom Božjem stvoru. Blaženi brat Franjo je to pokazivao do zanosa duše i visokih mističnih doživljaja, a nerijetko je svoje doživljaje izražavao u zahvalnim molitvama i laudama.

– Očito, dakle, da iz takve duše izvire pjesnička osjećajnost našega brata Franje.

Brat Leon znakovito protumači tu pjesničku osjećajnost brata Franje: – Biti kao dijete, kako nas poučava naš Gospodin Isus, za brata Franju bijaše stanje duše koja, upravo kao u djeteta, sve doživljava kao čudesno. Njegovoj jednostavnoj i nježnoj ljubavi kao da je prirodno prilazila ljepota svega stvorenog, a to je onda prelazilo u klicanje, u pjesmu hvale i zahvaljivanja.

– No, brate Leone, nije li krivo misliti da je brat Franjo, obilježen takvim vrlinama, bio izvan običnog, dnevnog života, dalek od čovjekove svakidašnjice, od truda što ga svaki čovjek prolazi pod suncem, od briga i nevolja, od bolesti i patnje svake vrste?

– Istina je upravo suprotna, brate Augustine, jer je činjenica da su mistična uzdignuća i zanosno proročko djelovanje našega svetog brata još snažnije povezivali sa svim časovima braće ljudi, duhovnim i materijalnim. Naš mistik i prorok, pjesnik i Božji igrač, sveti propovjednik i veliki molitelj, ostavio nam je i divan primjer rada vlastitim rukama. Laćao se svakog oblika fizičkih poslova: od zidarskih radova, koje je obavljao kad je 16

popravljao zapuštenu crkvicu naše Svete Marije Anđeoske ili one Svetog Damjana, od nadničarenja kod imućnih ljudi do zanatskih poslova, primjerice pletenja košara od šiblja i prutova. Iznad svega pak, posebnu i nježnu pažnju posvećivao je radu s teško bolesnima, čak je poticao bogatu gospodu ili imućne trgovce, koji su, usput rečeno, pokazivali sve veću naklonost prema Božjem čovjeku, da uspostavljaju lječilišta za kužne bolesti, napose za gubavce. S druge strane, naš ponizni brat je cijenio i rad braće koja imaju zadaću da poučavaju u ljudskim znanjima ili u svetoj teologiji, ali je, u želji da se izbjegne svaki oblik oholosti, da učeni ne bi sebe držali višima, s jasnoćom naglašavao da takvi, kao i oni u materijalnim ručnim poslovima, nikada ne ugase duha molitve, čemu treba da služi sve vremenito.

– No, brate Leone, dok, evo, ističemo spomenute vrline našeg svetog brata, ostalo je poznato i ono vrijeme mladenaštva brata Franje, ono prije nego što je napustio svijet i posve se okrenuo Božjoj dobroti. A i on sam je nerijetko govorio o grešnim danima u svojoj mladosti.

– Ne, ne, naš sveti utemeljitelj nije se rodio s aureolom svetosti, ne bijaše on, kako se običava govoriti o svecima, svetac od rođenja (sanctus ab infantia). Do aureole svetosti našeg brata Franje došlo je kroz kovačnicu i talionicu duha, kroz otpore i predanja, kroz veliku pokoru i mnoga kajanja.

17

– Upravo s takvih razloga, ali i drugih, želio je izreći svoje iskrene ispovijesti. O takvoj želji je meni govorio više puta, a, evo, sada je tebi povjerio posao bilježenja.

– Ti znadeš, brate Leone, da me na ovaj osjetljivi posao upisivanja rečenih ispovijesti na posebno pripravljene listove od pergamene potiče i generalni ministar, brat Ilija, sada voditelj ili vikar našeg Reda. On pak, brat Ilija, nije obljubljen od mnoge braće Reda, zar ne…?

– Reći ću ti razlog…

Brat Leon tada zastane kao da mu je nešto teško pri srcu, što će se razumjeti iz nastavka ovoga spisa, jer će biti razjašnjen stav brata Leona prema sadašnjem zamjeniku ili vikaru Reda, bratu Iliji. Nakon povratka s Istoka, kamo je brat Franjo pošao u lipnju godine 1219. s željom da dotakne tlo našeg Gospodina i Spasitelja Isusa, pa vrativši se u ljetu iduće godine u stanju jako pogoršanog zdravlja, odluči da bratu Petru Katanskom povjeri vođenje Reda. Brat Petar pak ubrzo umre, pa na Duhovskom kapitulu, 30. svibnja godine 1221., bijaše imenovan spomenuti brat Ilija, zvani Buonbarone, do tada provincijski poslužitelj male braće u Kristovoj domovini. Brate Augustine, u najvećoj iskrenosti želim ti sada reći nešto više o bratu Iliji. Možda ti se neće sve dopasti…, ali će biti korisno za bolje razumijevanje mnogih sadržaja u ovim ispovjestima.

18

U odnosu na brata Leona koji je od prvih drugova brata Franje i koji sada uživa veliko poštovanje najvećeg dijela male braće, ja sam, da tako kažem, običan mali brat, te mi i nisu poznate mnoge pojedinosti iz našega Reda. Zato iskreno rekoh: – Brate Leone, s radošću te slušam, već i s razloga jer se radi o našem sadašnjem voditelju Reda. Što više, vuče me i znatiželja – rekoh s živim naglaskom.

– Činilo se da je brat Ilija bio dobrih duhovnih težnji. Volio je i poštivao brata Franju. Ta, jedan je od prvih drugova brata Franje. Po majci je Asižanin, a otac mu bijaše iz blizine Asiza, iz mjesta Bevilije. S oduševljenjem je pošao za blaženim Franjom. Ali, prispjevši na dužnost vikara Reda, više je pokazivao svoje upravljačke sposobnosti nego li duhovnost koju je primio od blaženog Franje.

– Znade se, brate Leone, da je brat Ilija veoma učen u mnogim umijećima. Nekoliko godina proveo je u mojoj Bolonji, gdje je stekao veliko znanje u pravnim i bilježničkim, potom i u filozofskim i teološkim, a ne manje i u političkim i graditeljskim umijećima. Poznato mi je da su ga neka braća optuživala, između ostaloga, i zbog učenja tajnovitih znanja, primjerice o počelima svijeta i primjene tih načela u filozofiji i graditeljstvu. Iznosio je, čak i pisao spise tajnovitog sadržaja, primjerice o Kamenu mudraca. Malo je braće koja su mogla razumjeti takav govor, što bijaše dovoljno da ga 19

i za to optužuju. Poznato je da se iskazao u Ars Regia, što će reći u umijećima, tehnikama i pravilima gradnje hramova, crkava i utvrda. Kralj i car Fridrih povjeravao mu je značajne zadaće u tim umijećima. Drže ga za jednog od najučenijih i najcjenjenijih ljudi u našemu vremenu – rekoh bratu Leonu, iako sam pretpostavljao da su mu te stvari poznate.

– Sve je to točno, brate Augustine, ali, uvjeravam te: taj naš zamjenski upravitelj Reda tajnovit je čovjek… Iako veoma učen, između ostalog, i u bogoslovnim znanjima, kako si ti istaknuo, nije primio nijedan klerički red, niti niži, primjerice lektorat, akolitat i podđakonat, niti viši, naime đakonat ili prezbiterat. Želio je ostati samo mali brat…, mali brat… – istakne brat Leon s naglaskom koji je skrivao i nešto ironije, u svakom slučaju neku sumnju i brojna pitanja o bratu Iliji. Nisam ni ja bio daleko od takva razmišljanja o bratu Iliji, pa rekoh: – Tajnovitost toga čovjeka odaje već i njegova vanjština. Po vanjskom izgledu doista je poseban: jake tjelesne građe, širokih leđa i istaknutog prsnog koša, glava mu i lice bez zamjerke, kao u rimskog cara Augusta, upravo kako se tog rimskog cara pokazuje u kipovima od kamena; kovrčaste je kose na glavi, bez tonzure, jer, kako si kazao, ne bijaše primio kakav klerički red, a kovrčasta mu je i brada, široka u svom završetku, oči su mu zaoš20

treno plave, prodorne do neugodnosti, uši skoro sljubljene uz glavu, nos ravnomjerno usklađen na ozbiljnom licu, s nešto podozrivosti, napose kad se nalazio u krugu jednostavne braće. K tome, glavu je često pokrivao kapom uglednika. Očito da je ispod takve vanjštine stajao jaki duh. Kakav?

U svakom slučaju tajnovit, doista tajnovit. Slažem se, brate Leone.

– Poznavajući njegove sposobnosti i ne sumnjajući u njegovu duhovnu neporočnost, brat Franjo ga je volio do te mjere da ga je bio poslao za voditelja naše braće u Siriji, odnosno u Kristovu domovinu, a kada se tamo učvrstilo naše bratstvo, s bratom Franjom, koji je ono godine 1219. pošao prema Siriji, vratio se i nedugo poslije toga, kada je, naime, nenadano umro prvi zamjenik našeg svetog utemeljitelja, naime vikar u vođenju reda Male braće, brat Petar Katanski, sam brat Franjo predloži brata Iliju za svoga novog zamjenika ili vikara Reda.

– To se dogodilo za vrijeme Kapitula na rogožinama godine 1221., kada se na istome mjestu, uz malu crkvu Svete Marije Anđeoske, zvanu Porcijunkula, našlo oko četiri tisuće male braće, zar ne, brate Leone?

– I ja bijah na tom Kapitulu. Zacijelo ti je poznato, brate Augustine, da je najveći broj braće spavao pod vedrim nebom, na šiblju, trstikama i suhim granama, zbog čega se taj velebni zbor 21

male braće do danas zove Kapitul na rogožinama.

No, upravo dok je brat Franjo bio u Kristovoj domovini, unutar našeg velikog Reda počele su se stvarati struje koje su željele drugačije duhovno i disciplinsko usmjerenje, bliže starim redovima u svetoj Katoličkoj crkvi, primjerice augustincima i benediktincima. Takvima se priklonio i brat Ilija, a i krugovi nekih kardinala i biskupa nisu mogli pojmiti bitnu novost u uspostavljanju jednog novog reda u Crkvi.

– Brat Ilija nije, dakle, prvi pokretač nove duhovne struje u našem Redu.

– Ne, brate Augustine, ali je brat Ilija postao prvi voditelj takve struje u našem Redu, drugačije od one koju je želio brat Franjo.

– S druge strane, odnosno s prve, ostaje činjenica da je brat Franjo u krilu svete Katoličke crkve zapalio novu duhovnu vatru…

– … i ta se vatra razgorjela do mjere da ni brat Franjo, a ni drugi, nisu znali kako s njom upravljati. Ovo znaj, brate Augustine: naš blaženi utemeljitelj nakon obraćenja i zanosnog nasljedovanja Gospodina Isusa nije želio utemeljiti neki novi red u Crkvi, a nije imao ni organizacijskih darova.

Tome sam svjedok iz prvog vremena novog puta našega svetog brata, kada smo mi, prvi njegovi drugovi, odlučili zajedno s njime hoditi u duhu Evanđelja. Poteškoće su nastale kada je postalo jasno da su se u redu Male braće našli i oni kojih se 22

jedva dotakao duh siromašnog i poniznog Franje.

Takvih bijaše posvuda na našem Poluotoku i skoro u svim zemljama Europe.

– Razvidno je da takvi nisu mogli vjerno slijediti zahtjevan put blaženoga Franje.

– Upravo tako, brate Augustine, jer takve, očito, u red Male braće nije pozvao dragi Bog, nego okolnosti nesretnog života, prividni zanos, često i neimaština.

– Zacijelo da su samostani za mnoge postali skloništa i primamljiva utočišta, ma kako bila skromna, zar ne, brate Leone?

– Eto, s takvih razloga pojavljivale su se različite struje, očito s mišlju da bi kakva bolja organizacija življenja u našim bratstvima riješila brojna pitanja.

– Ali…, gospodin papa i papinski dvor hvalili su i podržavali taj novi duhovni val što ga je pokrenuo ponizni i sveti brat Franjo.

– To se dogodilo ponajviše s činjenice jer je on, brat Franjo, bez prestanka naglašavao poslušnost gospodinu papi i podložnost nogama svete Katoličke Crkve. U našem vremenu kada se posvuda pojavljuju heretici: valdezi, bogumili, katari, milanski siromasi i brojni drugi pokreti evanđeoskih siromaha, zvani pauperes (siromašci), koji skoro odreda svoje propovijedanje svode na govor protiv bogate, nerijetko i raskošne prelate crkvene hijerarhije, duh brata Franje sve jače je uvjeravao cr23

kvene krugove da je on drugačiji, iako je u ponečemu sličan spomenutim hereticima, te su držali da je tu na djelu Duh Sveti – naglasih sa željom da istaknem tu drugačiju težnju brata Franje.

– Svi znademo da je po daru Božje milosti to uočio i papa Inocent III., i dao blagoslov bratu Franji i nama koji s njime bijasmo kod njega godine Gospodnje 1209. S druge pak strane, gospodina papu, gospodu kardinale i biskupe, brinuo je odlučan stav blaženoga Franje da on i oni koji žele zajedno s njime slijediti stope našega Gospodina, žive evanđeoski život na odveć doslovan način, onako kao apostoli našega Gospodina i kao prvi kršćani. Visokoj gospodi kardinalima bolje je sjedao način starih redova, augustinaca i benediktinaca, čak i istočnjačkih monaških zajednica, kakvih bijaše i na Poluotoku, redom s velikim posjedima, nerijetko i s velikim opatijama. U čemu su, dakle, među malom braćom nastali sporovi, sada narasli do napetosti kojima se ne vidi kraj? – upitah brata Leona.

– Oni koji čvrsto zagovaraju novost blaženog brata Franje, najsažetije rečeno, ustrajno i nedvosmisleno naglašavaju doslovno i vjerno življenje Evanđelja u poslanju pokretnog bratstva (fraternitas), stavljajući sebe u ruke Providnosti, ne mareći mnogo o mjestima i kakvoći stanovanja, pa ih se rado zove duhovnjacima (spirituales); drugi se, doduše, priklanjaju istom duhu Evanđelja, ali 24

s težnjom stvaranja čvrstih samostana (conventus, monasterium), poput onih u starih redova, pa ih zovu samostancima (conventuales).

– Da, da, brat Ilija je stao posvuda graditi čvrste samostanske zgrade, čime je, dakako, nastajala i prilagođena disciplina življenja i duhovnog poslanja, drugačija od zamisli našeg svetog utemeljitelja, zar ne, brate Leone?

– Reći ću ti, brate Augustine, posve nepristrano da je taj iznimno sposoban poslovni fratar, sada i s velikim dužnostima u Redu koji se danomice povećava posvuda u Europi, bio stalno obuzet brojnim pitanjima, što u samom Redu, što u čestim susretima s Rimskom kurijom i još češće s krugovima visokih dužnosnika u carstvu. Bio je prijateljski blizak i samom mladom kralju Sicilije, potom caru Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti, Fridrihu II. Staufenu, inače predstavniku gibelinske strane, suprotne papinskoj, tj. strani guelfa. Nažalost, obje su strane bile obuzete pitanjima materijalne naravi, to će reći pitanjem bogatstva i političke moći, vlasti i prevlasti. Vješt i u tim poslovima, brat Ilija bijaše iskreno obuzet željom da izmiruje te dvije strane, živo prisutne i u Asizu, i u Peruggi, i u Spoletu, i u Sieni, i drugdje na Apeninskom poluotoku. Čini se da je iskreno blizak i papi i kralju. Ali je očito, brate Augustine, da kretanje u takvim krugovima nije moglo proći a da u njegovoj osobi ne ostavi trag i u razmišljanjima i 25

u ponašanju. Među braćom našega Reda stalno se govori da se brat Ilija, primjerice, često nalazi na gozbama u spomenutim krugovima, da mu daju na raspolaganje i gizdave konje i raskošne kočije.

– Takav život, dakle, nerijetko znači i udaljavanje od duhovne discipline Reda kojemu je u isto vrijeme na čelu. Ishod takva življenja brata Ilije, kako zaključuju braća njemu bliska, dao je našem Redu bolji ustroj, Red je sada, kako takvi misle, na sve čvršćim nogama, zahvaljujući, dakle, ponajviše bratu Iliji. Ali… – Ali, brate Augustine, mnogoj maloj braći, posve je očito, zamagljen je duh Evanđelja i primjer življenja. Gubi se duh malenosti, poniznosti i dar slobodno izabranog siromaštva. Stvara se materijalna sigurnost ciljanim darovima kraljevskih i carskih poglavara, plemića i vlasnika velikih posjeda, ali se gubi nutarnja sloboda i došlo je (jao, stoput jao!) do udaljavanja od malenih i siromašnih – s bolju duše istaknu brat Leon.

– Zasjenjeno je, dakle, ono što je blaženi Franjo imao pred očima danju i noću: Živjeti nauk i slijediti stope Gospodina našega Isusa Krista.

– To, brate Augustine, i u tome treba vidjeti uzrok onih događaja koji unutar Reda prelaze u neko nezaustavljivo vrenje, u stanovit boj između nadahnuća i želja našeg svetog utemeljitelja i novih težnji koje, kako se svakim danom vidi sve jasnije, vraćaju Red u obrazac starih redova ili u 26

krugove bogatoga klera u našoj svetoj Crkvi. U takvoj slici našega Reda sada stoji naš brat Franjo.

S bolju u duši, jer mu se srce razdire dok gleda ‘gradnju’ Reda koja se više ne odvija po duhu koji mu je Gospodin nadahnuo, ali i s radošću, jer susreće mnogo svete braće i sestara, i mnogo, mnogo Kristovih vjernika u svijetu, u svim stanjima i staležima, koji žive nauk i slijede put našega Gospodina Isusa – naglasi opet brat Leon.

– Nisu li, brate Leone, uz tjelesne bolesti, i svi ti događaji uzrok duhovnih boli našeg brata Franje?

– Svakako, svakako, brate Augustine. Tome sam najbliži svjedok, jer mi je brat Franjo, ne osuđujući nikoga, čak ne imenujući nikoga, s bolju govorio o udaljavanju reda Male braće od onih nadahnuća koja mu je sam Gospodin objavio.

– Takav brat Franjo sada stoji pred mojom rukom kojom upisujem njegove ispovijesti, brate Leone.

– Neka ti ruka bude sigurna, pamet čista i srce iskreno… A ja ću te rado pratiti – doda brat Leon.

Ti koji čitaš ovaj spis zacijelo si poput mene: i ponesen i zbunjen. Možda se pitaš, baš kao što se ja pitam, je li taj Božji čovjek bio kakav sanjar, zanesenjak, čudak? U našem vremenu, kada je težnja za vremenitim dobrima i svjetovnom moći posve zahvatila ne samo kraljevske dvorove i plemiće, trgovce i zanatlije, nego takoreći i sve 27

crkvene prelate, sve do kurije gospodina pape i gospode kardinala Svete rimske Crkve, u vremenu kada mnogi mladi ljudi sanjaju da, samo ako to mogu, postanu vitezovi časti i ugleda, vitezovi udvornih igara u čast svojih izabranica, nerijetko igara koje su opasne po život, ili pak da steknu vitešku čast sudjelovanjem u malim i velikim ratovima između naših kraljevstava, komuna i gradova, kada sve to i još štošta od ispraznosti ovoga našega vremena postaje izraz čežnje za srećom, naš blaženi Asižanin nakon svojega obraćenja od takvoga gledanja na svijet i život jasno i hrabro korača u posve drugom smjeru. I dok budeš čitao ponizne ispovijesti brata Franje što ih upisujem u ovaj kodeks, u njima nemoj tražiti velikog organizatora i upravnika jednog novog reda u svetoj Katoličkoj Crkvi nego čovjeka Duha kojemu jedina želja bijaše da prenosi silnice po nadahnuću tog istoga Duha; nemoj tražiti učenog propovjednika nego proročkog svjedoka i neumornog navjestitelja Evanđelja; nemoj tražiti samo slatkog molitelja nego, još više, zanosnog mistika kojemu je najveća radost bila da bude s Gospodinom; nemoj tražiti zatvorenog sveca u monaškoj ćeliji, zagledana samo u Božje visine, nego velikog ljubitelja ljudi i čitavog stvorenog svijeta; nemoj tražiti snuždeno lice koje je u ime duhovnosti skupljeno u sebe nego dušu radosnu i lice nasmijano do klicanja, ali i čovjeka Božjeg koji nosi bol u duši i plače 28

zbog grijeha i zala na svijetu; nemoj tražiti redovnika koji je sputan propisima crkvenog zakonika nego dušu koja, uvijek poslušna Crkvi, nadmašuje sva pravila i sve propise; nemoj tražiti pisca bogoslovnih spisa nego Božjeg pjesnika i Božjeg igrača koji slavi Stvoritelja i živi u novosti života po nauku našega Gospodina Isusa.

Uživljujem se, eto, u one dane kad smo brat Franjo, brat Leon i ja, boravili u dvjema kolibama uz skromni samostan Svetog Damjana podno Asiza. U spomenutom samostanu provode život siromašne gospođe, kojima je Klara Scifi iz Asiza prva mala sestra. Brat Franjo ih naziva dragim imenom žive Božje biljčice. One su, ne manje nego li su to brat Franjo i njegova braća, velika novost i radosna vijest u Kristovoj Crkvi. Istinska novost Duha. Novost neshvatljiva kao što je neshvatljiv Duh Gospodnji, ali čudesno privlačna i prihvaćena. Novost doista čudna. Ta tko bi ‘razuman’ mogao željeti živjeti u siromaštvu, umjesto u bogatstvu? Tko bi, ako je samo u mogućnosti, želio biti najamnik ili, ne dao Bog, rob, umjesto veleposjednik polja za žitarice i šumskih predjela? Tko bi se, opet, ako je u mogućnosti, odricao svih onih užitaka što mu ih pruža ovaj kratkotrajni zemaljski život i pohitio živjeti u samostanu koji je zatvoren za svjetovno i prolazno? U mjerilima Svijeta, posve nerazuman i neshvatljiv put. Ali Duh Gospodnji nadjačava ljudski razum i nadahnjuje 29

nove želje, jer stoji riječ proroka Izaije: Misli vaše nisu moje misli, i puti vaši nisu moji puti, govori Gospodin.

Kazivanja ili ispovijesti što ih upisujem i opisujem dogodila su se nakon pokorničke četrdesetnice ili svetoga korizmenog posta brata Franje na otočiću Trazimenskog jezera i nakon proslave Gospodnjeg uskrsnuća, godine 1225., dakle u vremenu nakon što je brat Franjo primio Kristove rane na svojemu tijelu, što se zbilo, u odnosu na spomenutu godinu, u jesen prethodne godine. Iz svega i zbog svega toga brat Franjo je u posebnom stanju svoje duše i svojega tijela. Nikad tako.

I ja sam u posebnom stanju svoje duše, jer stojim, evo, pred zadaćom da na velike listove od pergamene vjerno prenesem životni put maloga brata Franje, djelomično i put malih sestara u Svetom Damjanu, te, ne manje, put velikoga broja onih muškaraca i žena, siromašnih i bogatih, pučana i plemića, neuke dobre čeljadi i veoma učenih ljudi koji osjetiše da je ponizni Franjo po daru Providnosti i poneseni mistik i odvažni prorok u našem vremenu. Treba li još spomenuti da sve ovo bilježim na latinskom jeziku, osim izričaja iz obiteljskoga kruga i pučke sredine blaženog Franje, što ostavljam u materinskom i pučkom govoru.

30

POČINJU ISPOVIJESTI ILI KAZIVANJA BRATA FRANJE

Prvo kazivanje: Kako je blaženi Franjo posljednji put bio kod Svetog Damjana, kako je doživljavao Stvoriteljevu ljepotu i kako se odvio razgovor sa sestrom Klarom i drugim siromašnim sestrama u Masliniku Gospodnjem.

– Brate Franjo, idemo u samostan Svetog Damjana. Sestra Klara i sve male sestre, kako je već dogovoreno, željno čekaju tvoj dolazak i žarko mole za tvoje zdravlje. Dao sam da se spreme dva konja. Na jednom ćeš ti, na drugom ja, a braća Leon i Augustin, s kojima si zaželio biti više dana kod Svetog Damjana, otići će pješke – reče brat Ilija, sada vrhovni upravitelj reda Male braće.

– Brate Ilija, ja ću na magarcu – reče dobrohotno i odlučno brat Franjo.

– Za tebe tako slaba zdravlja konj je udobniji…

– Ti idi na konju, ako ti je po volji, ja ću na magarcu… Naš Gospodin Isus, odlazeći u susret danima svoje muke i smrti, nije išao u Jeruzalem na konju nego na magarcu. I ja se nalazim u danima muke, moj odlazak s ovoga svijeta nije daleko te sada još više želim slijediti stope našega Gospodina.

Brat Ilija se nije usprotivio odabiru brata Franje. Prihvatio je njegov izbor. Vidjelo se pak da 33

brat Ilija jako voli svetog utemeljitelja reda Male braće. Sve je poduzimao da se popravi njegovo posve narušeno zdravlje. Do prije koji dan brat Franjo je proveo nekoliko tjedana u našem bratstvu na Trazimenskom jezeru, kako je već rečeno u Prologu, no, kako se njegovo zdravlje nije poboljšavalo, zaželio je da ga na kratko odvedu u Svetu Mariju Anđeosku i u Rivotorto, u dva prva boravišta male braće. Po daru Providnosti, sada je trebao otići k Svetom Damjanu. Bio je blagdan svetog Marka, evanđelista, dvadeset i peti dan mjeseca travnja godine Gospodnje 1225. Brat Leon i ja već smo jutros pješice pošli prema siromašnim sestrama, gospođama Svetog Damjana, kako ih je volio zvati brat Franjo. U poslijepodnevnim satima dojahali su brat Franjo i brat Ilija: brat Franjo na magarcu, brat Ilija na konju. Očekujući ih, brat Leon i ja lagano smo šetali ispred drage nam crkve Svetog Damjana. Često smo pogledavali prema dubini puta što iz Svete Marije Anđeoske vodi prema Svetom Damjanu.

– Evo ih – rekoh radosno.

– Evo ih – reče brat Leon, ali mu radost zbog dolaska brata Franje pomuti slika koja ga ražalosti, pa mi, tjeskoban, reče: – Gledaj, gledaj…, brat Franjo na magarcu, a brat Ilija, sada voditelj našega Reda, na gizdavu konju.

– O, kako neprilična slika – zbunjeno uzvratih.

34

Ali, evo, brat Franjo i brat Ilija posve su blizu. Pođosmo im ususret. Oni nama i mi njima zaželjesmo Gospodnji mir, onako u hodu. Brat Leon i ja jednostavno stadosmo uz brata Franju koji ponizno jahaše na magarcu. Kad su sjahali i nakon što smo iskazali pozdrav i zagrljaj Mira, tu, u vrtu pokraj crkve, pustili smo magarca i konja. Brat Leon se ne mogaše uzdržati, te s velikom ozbiljnošću, gotovo prijekorno, reče Bratu Iliji: – Ti, dakle, na konju… Kako si mogao tako postupiti, i to pred očima braće koja su vas pozdravila prije puta prema Svetom Damjanu? Kakvu si sliku ostavio u očima jednostavne čeljadi koju ste zacijelo sretali putem? Kakav to duh pokazuješ maloj braći, ti, voditelju reda Male braće? Tko je tebi uzor: Krist Gospodin i naš ponizni brat Franjo ili car Fridrih s kojim druguješ više nego s braćom našega Reda…? U naše siromašno gospodarstvo kod Svete Marije Anđeoske, siromašno po želji brata Franje i njegovih vjernih sljedbenika, ti si, evo, prvi uveo konje. Brat Franjo je, kako dobro znadeš, sjahao s konja jednom zauvijek, prezrevši viteška maštanja, čast i bogatstvo, a ti si uzjahao na konja i više ne silaziš s njega. Dobro se brineš da nađeš jednostavnu braću koja njeguju tvoja dva konja, a za njih si dao napraviti i posebnu staju. Ne, to nije duh reda Male braće.

Brat Franjo je s mirom slušao brata Leona.

Ništa nije rekao. U slici magarca i konja, te u ri35

Na hvalu i slavu Onoga koji je jedini Svevišnji, koji je jedini Dobar …

Finis operis in scriptorio apud Sanctae Mariae de Angelis, quod ex viva voce beati Francisci translatum fuit a fratre Augustino Bononiensi, scriptore, die decima septima mensis septembris, id est die gloriae memoriae stigmatum SPNF, anno Salutis millesimo ducentesimo vigesimo nono.

(Svršetak djela u skriptoriju kod Svete Marije Anđeoske, što iz živoga kazivanja blaženoga Franje prenese brat Augustin iz Bolonje, bilježnik, dana sedamnaestoga rujna, to jest dana slavnoga spomena rana svetoga našeg oca Franje, godine Spasenja tisuću dvjesto dvadeset i devete.)

366

ZAHVALA

R

adost mi je da sam mogao privesti kraju pisanje drugog romana o svetom Franji Asiškom.

Riječ je, u sadržaju, o logičnom nastavku prvoga romana što je objavljen u izdavačkoj kući ALFA pod naslovom Mirotvorac u Bolonji. Taj objavljeni roman, za koji mi je godine 2008. dodijeljena književna nagrada ‘August Šenoa’, predstavlja, da jednostavno kažem, Franju Asiškog ‘prema vani’, s temom mirotvorstva u gradu prvoga sveučilišta u Europi, u srednjovjekovnoj Bolonji, u krugu studenata i profesora, u razgovorima što ga na akademskoj crti vode o razmiricama, sukobima i ratovima srednjovjekovnih gradova, komuna i država. Na drugoj strani – u stalnom krešendu – dolazi istinski mirotvorac, malen i siromašan Franjo Asiški. Ovaj pak roman, pod naslovom Ispovijesti Franje Asiškog, u određenom smislu je odgovor na pitanje: tko je taj ponizni mirotvorac iz Asiza? Želio sam, naime, u nastavku prvoga romana, predstaviti Franju Asiškog ‘prema unutra’, u smjelosti promatranja duše velikog sveca, čak u ispovjednom ja-kazivanju. Stoga je književni govor drugog romana drugačiji, koliko je bilo moguće blizak jednostavnosti samog Asižanina i fra367

njevačkih početaka. Pri tome sam, za izraz u književnoj formi, ako tako mogu reći, imao književne uzore u G. K. Chestertonu i H. Hesseu, dvojici velikih svjetskih pisaca koji su, između brojnih drugih, pisali o svetom Franji u govoru čudesne jednostavnosti, veoma bliskoj jednostavnosti franjevačkih početaka; od naših pak pisaca imao sam posebno pred očima Nikolu Šopa i Vladimira Nazora, dvojice opet, koji su u poetskoj ljepoti izrazili neodoljivu privlačnost siromašnoga Asižanina.

U literarnom genusu povijesne kronike – poput onog u romanu Mirotvorac u Bolonji – želio sam prikazati Franju Asiškoga kao proročkog navjestitelja i duboko istinitog svjedoka vjere, kao mistika, slavitelja Boga i Božjeg igrača, kao pjesnika stvorenoga svijeta. Po svemu tome sveti Asižanin i (naj)teže časove zaodijeva u svoj životni laudarij Stvoritelju i Bogu Trojstva, uvijek s Kristom i po Kristu.

I u pisanju ovog romana, nadasve u početnoj fazi, želio sam čuti mišljenja i sugestije ljudi koji su svojim literarnim umijećem ili pak franciskanološkim i teološkim znanjem mogli meritorno izreći mišljenje o mom izrazito smjelom pothvatu.

Njihove sugestije bile su mi dragocjene, pa sa zahvalnošću navodim njihova imena: Davor Velnić, prozni pisac i književni kritičar, Božidar Petrač, književni kritičar i pjesnik, Antun Badurina, prozni pisac, Anton Tamarut, teolog i pjesnik, Mladen 368

Parlov, teološki pisac, Judita Čovo, poznavateljica franjevačkih izvora i duhovni pisac, Ljudevit Maračić, franciskanolog i duhovni pisac, Darija Škunca Klanac, spisateljica i pjesnikinja. Jednaku zahvalnost dugujem i drugim pažljivim čitateljima završenog rukopisa, napose književnici i kritičarki Nevenki Nekić i, još jednom, Davoru Velniću (nakon njegova čitanja finalnog teksta), Milanu Brkiću, diplomiranom teologu, te ponovno Juditi Čovo, pažljivim lektorima i korektorima teksta, te Florijanu Škunci za idejno rješenje naslovne korice. Izdavaču – Glasu Koncila – ide moja jednaka iskrena zahvalnost.

369

Sadržaj

Prolog......................................................................... 5 POČINJU ISPOVIJESTI ili KAZIVANJA BRATA FRANJE....................... 31 Prvo kazivanje:

Kako je blaženi Franjo posljednji put bio kod Svetog Damjana, kako je doživljavao Stvoriteljevu ljepotu i kako se odvio razgovor sa sestrom Klarom i drugim siromašnim sestrama u Masliniku Gospodnjem............ 33

Drugo kazivanje: Kako je brat Franjo s mukom napuštao život na svjetovni način i kako je ispovjedio svoje duboko kajanje za grijehe svoje mladosti.......................................63

Treće kazivanje:

Kako je brat Franjo otkrio značenje Stola Gospodnjeg i kako je u potpunosti shvatio veličinu siromaštva u slobodi duše i srca..........................................................90

Četvrto kazivanje:

Kako je brat Franjo doživio svoje potpuno obraćenje iskazujući nježnu pažnju prema gubavcu......................118

Peto kazivanje:

Kako je brat Franjo čuo riječi Gospodina Isusa Krista preko raspela u Svetom Damjanu i kako se taj događaj najdublje usjekao u njegovu dušu ...........139

371

Šesto kazivanje:

Kako se dogodio rastanak brata Franje sa zemaljskim ocem i kako je, slobodan od svega, ušao u trajni život s Gospođom Siromaštinom........................................169

Sedmo kazivanje:

Kako je brat Franjo čuo riječi iz Evanđelja po Mateju i kako je nakon blagoslova gospodina pape Inocenta III. potekla rijeka male braće i malih sestara...........................188

Osmo kazivanje:

Kako je brat Franjo iznad svega gajio ljubav prema čovještvu našega Gospodina Isusa po utjelovljenju u slavnoj Djevici Mariji i rođenju u Betlehemu.............229

Deveto kazivanje:

Kako je brat Franjo prispio na vrh svoga duhovnog puta i kako je na La Verni primio rane raspetoga Gospodina Isusa..............................................................255

Deseto kazivanje:

Kako je brat Franjo vazda živio s hvalama u srcu i na usnama, i kako je potkraj života sastavio dvije velike laude: Pohvale Bogu Svevišnjemu i Hvalospjev brata sunca...................................................292

Nakon kazivanja u živo kod Svetog Damjana:

Živo svjedočenje brata Franje preko sestre smrti tjelesne kod Svete Marije Anđeoske................................320

Epilog ili Solliloquium: Završno promišljanje brata Augustina, bilježnika.........356

ZAHVALA............................................................ 367

372

»Ovaj roman je niz akvarela ili prizora, ključnih događaja iz Franjina životopisa…, roman kao slikovnica iz 13. stoljeća… U romanu se potvrđuje spoznaja da istinu ponese Pojedinac u ime cjelovitog čovječanstva, poput Franje Asiškoga… Zato pred romanom stojim s velikim poštovanjem i prema namjeri i prema izvedbi.« Davor Velnić, književnik i književni kritičar

»U čitanju romana fra Bernardina Škunce, iz kazivanja u kazivanje… gotovo je nemoguće da uz čudesnog Božjeg igrača, naime Franju Asiškoga, i sami ne uđemo u svetu igru…U tome nam, između ostaloga, pomaže jednostavnost i čistoća, da ne reknemo, askeza jezika…, prozračnost, skromnost i svježina duhovnog i tvarnog prostora u kojemu se sveta igra odvija. Poput prizora na putu dvojice učenika s uskrslim Gospodinom u Emaus, nemoguće je, naime, u ovim kazivanjima ne osjetiti rast slutnje i ne čuti vatru koja pucketa u srcima učenika (braće) Leona i posebno Augustina, dok im učitelj Franjo, živa slika Kristova, putem otkriva tajne svoga duhovnog puta.« Anton Tamarut, teolog i pisac

»Roman Ispovijesti Franje Asiškoga neobično je prisan slikokaz Božjeg siromaha iz Asiza… U romanu nas fra Bernardin vodi kroz raskoš Franjina rasadnika u kojemu otkrivamo pojedine tajne mističnog sklada između neba i zemlje. Ništa u romanu nije zastarjelo, sve je novo, sve je za danas…« Darija Škunca Klanac, spisateljica i pjesnikinja

ISBN: 978-953-241-439-4

www.glas-koncila.hr Cijena: 135 kn

ISPOVIJESTI FRANJE ASIŠKOG

Nevenka Nekić, književnica i književna kritičarka

Be rnar din Škunca

»Fra Bernardin Škunca piše roman uzevši u kompoziciju gotovo sve elemente koje roman mora imati… Ovaj roman će čitati oni koji žele i oni koji slijede svetog Franju…, oni koji imaju Nadu i koji sanjaju drugačije prostore, prostore vječnosti, prostore ljepote Božje prirode i hostijski čisto srce kakvo je imao Franjo Asiški.«

B ern ard in Šk un ca

ISPOVIJESTI FRANJE ASIŠKOG

¤

Roman o otkrivanju duhovnoga puta svetog Asižanina