Izgleda, drugog puta nije bilo by Glas Koncila

Šimun Šito Ćorić

…Nema puno ovakvih suvremenih romana u našoj književnosti. Dosta je još toga neriješenoga i u nama i oko nas, te nam samo ovakvi pristupi mogu u tome pomoći. Ćorić je bio hrabar i vješto je vodio radnju do kraja. Slijedio je jednostavno sržnu nit vremena i obitelji o kojoj priča. Živjela je svojim životom i nije se dala podjarmiti. Istina, na život spada i sreća i nesreća, kako glase zadnje riječi u ovom romanu, ali se nikad ne treba predati. Jedna je to od brojnih poruka koja nam ostaje u nutrini nakon čitanja. Opet je pred nama put i izgleda drugoga nema… Fra Miljenko Stojić (iz recenzije) …Ovo je jedan gromadniji opus koji sabire drevni zvuk, vrijeme kad je sve govorilo, oglašavalo se, i polje, i konjska njiska, i kamenje… Kruži njegov pripovjedač kao što se pronose kroz strujanje više pismenosti i okupane nade u spasenje, spirale slova na Humačkoj ploči. Ćorić gradira zbivanja, uveličava, rabelaisovski, može biti scenarijem za film, za strip u slikama i vijencima priča koje se stapaju u jednu cjelinu. Znalački je utkao povijesne i dokumentarne vizure u djelo. Dijalogizira u sebi kao Gideova proza, ali je i naglašeno uobličavanje umjetnosti kao postupka. I onda kad se u punini iskazuje stvaralačka profesionalnost pisanja, on se prihvaća racionaliziranoga odmaka… Prof. dr. sc. Antun Lučić (iz recenzije) Vidim… da ove povezane priče na svoj izvorni način ocrtavaju u određenom vremenu sudbinu Europe i osobito jednoga naroda u njoj. Pored svekolikih čarolija i bremena domaćeg ognjišta, isprepliću se, uz paradigmatsku sudbinu obitelji Kulin, snažni odsjevi stoljetnih turskih nasilja, austrougarske računice, opipljiva surovost i jad jednoga svjetskog rata, prostrane mađarske puszte i zatomljene ljubavi, galicijske bojišnice, engleski logori, hrvatska bezglavost, iseljavanja, kalifornijske plime, urugvajske crne rijeke, beogradske podvale i zločini… Rijedak je u nas ovakav roman iz kojega se može toliko toga raznolikog doznati i to u pravom literarnom i odgojnom ruhu, pa je kao stvoren za svaku obrazovnu lektiru… + Krešo Šego ISBN 978-953-241-469-1

www.glas-koncila.hr

140 kuna

Šimun Šito Ćorić

Izgleda, drugog puta nije bilo

Šimun Šito Ćorić

Izgleda, drugog puta nije bilo

Šimun Šito Ćorić

Izgleda, drugog puta nije bilo Roman iz novije europske povijesti

Šimun Šito Ćorić, Izgleda, drugog puta nije bilo. Roman iz novije europske povijesti Glas Koncila, Zagreb, 2015. Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 E-mail: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Ivan Miklenić Biblioteka: Romani. Knjiga 6 Urednik: Antun Lučić Recenzenti: Prof. dr. sc. Antun Lučić Fra Miljenko Stojić Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Priprema za tisak: Glas Koncila Tisak: web2print.hr Tiskano u lipnju 2015. ISBN 978-953-241-469-1 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000907955. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

Šimun Šito Ćorić

Izgleda, drugog puta nije bilo Roman iz novije europske povijesti

Zagreb, 2015.

Svaka sličnost u ovom djelu s određenim ljudima i događajima ne može biti slučajna, jer slučaj ne postoji.

Sadržaj 1. Velike priče maloga sela............................ 9 2. Njiska kulinovih konja.............................17 3. Pastir Šiško i beg Hakim..........................27 4. Prava radost je kad si potreban i drag......37 5. Fra Paškin igrokaz ..................................43 6. Sadi lozu od temelja, ženi sina od plemena..............................................53 7. I ljepota i vrline .......................................63 8. Prvi i posljednji posjet .............................73 9. Teška odluka ..........................................83 10. Izgleda, drugog puta nije bilo...................91 11. Uvijek si predaleko kad nismo zajedno.....99 12. Mađarski vjetrovi ..................................105 13. Sestra iz grada.......................................117 14. Irma ......................................................123 15. Prokletstvo gladi....................................137 16. Grgine jaslice.........................................147 17. A dogovor se držao i bez crnog na bijelom...................................................161 18. Jednom u siječnju, i to baš sedamnaeste..........................................167

19. Vukovi iza granja...................................175 20. Nije to moj tata......................................179 21. To ljudem mnozim smrt kaže.................185 22. Gospodar koji ne zaslužuje da mu se služi ......................................199 23. Smireni časnik i njegov španjulet...........207 24. Navikli na smrt i leševe..........................213 25. U Engleskoj ..........................................225 26. Uzgajač divljih smokava i trava..............233 27. Kalifornijske plime i oseke......................247 28. U novoj kući .........................................267 29. Austrijski novinari ................................275 30. Poziv za emigraciju ................................285 31. Vječni plameni svatovi...........................295 32. Šimunov poljednji odlazak od kuće........311 33. Prvi gimnazijalci ....................................321 34. U miru svatko sebi.................................329

1. VELIKE PRIČE MALOGA SELA Kako je gotovo cijelo čovječanstvo na našem planetu, od Japana do Europe, bilo zahvaćeno ili sudjelovalo u Prvom svjetskom ratu, nakon njegova završetka brojni narodi, zaključujući po posljedicama za sebe, nisu bili sigurni jesu li rat dobili ili ga izgubili. Nije uvijek nakon rata bilo lako predvidjeti, prema čijim će se potrebama i željama dalje razvijati prilike i kakvi će plodovi izrasti iz ratnog sjemena koje je u tolikoj nedužnoj krvi posijano. Jedino je za one koji se iz rata nisu vratili bilo posve sigurno da su ostali zajedno sa svojima na trajnom i nenadoknadivom gubitku. Šimun kao profesionalni vojnik i časnik austrougarske vojske vratio se živ svojoj kući, makar s težim ranjavanjem iza sebe i s gelerima u tijelu. Istina, sjećanje može biti zmija šarka što ujeda, ali i raj iz kojega nas nitko ne može protjerati. Živeći dugim godinama u svagdanjoj ratnoj neizvjesnosti života i smrti daleko od rodnog ognjišta, sjećanja sa svim svojim radostima i zebnjama bila su najčešće jedina mogućnost koja ga je s kućom vezala. Bila je to za njega ponekad jedina daska spasa na njegovoj krhkoj

lađi koju su valovi i vjetri tjerali na sve strane i one nevidljive niti koje su išle od njega ili se pružale prema njemu, a o kojima je samo najboljim prijateljima u posebnim trenucima znao ponešto pričati. Nije nosio sa sobom samo ono što je na svojoj koži osjetio, nego i sve ono što je pamtila njegova kuća, njegov kraj i njegov narod. A onda su došle prilike i događanja u kojima je nakon povratka kući živio i borio se na svagdanjoj životnoj bojišnici. Tako su se i u njega prošlost i sadašnjost pretvorile u jedno čudno spleteno breme, koje je kao puž svoju kućicu, nerastavljivo nosio na svojim leđima. Prije odlaska u vojsku nikada nije ni sanjao, ni Šimun ni njegovi roditelji, da bi se posvetio vojničkom zvanju. Rodio se i rastao je u malome i starome humskom selu, u zajednici u kojoj je zajedno živjelo više obitelji s uhodanim patrijarhalnim odnosima. Kad je kao mladić otišao u vojsku, bio je to njegov prvi odlazak od kuće i obitelji. Stoga je s bolnom nostalgijom nosio sa sobom svako lice, svaku pojedinost svoga sela. Ugnijezdilo se sa svojim kućama, rodnim njivama, hrastovim, jasenovim, grabovim i drugim šumarcima i šumama na bogomdanom mjestu. Zaleglo je između dva kamenita brda, uvijek okićena zelenom i mirisavom smrekom. U njegovim šumama i vinogradima, uz zečeve, lisice, kune, probuđene hrčke, jarebice i druge ptice, najčešće se čuje vjetar, verući se kroz granje i

prebirući po raznolikim sočnim travama. A tek cvrčci u ljetno doba! Pričao je Šimun s ponosom svojim kolegama u kasnim vojničkim večerima o tome svom gnijezdu za uzlijetanje. Dobilo je ime po svom nepresušnom izvoru žive vode Palačak. Mještani i svi susjedi su na njega dolazili po pitku vodu kroz svu povijest i tu pojili svoju stoku. Za vrijeme većih suša znalo se i noću uz pjesmu u redu čekati da se naliju burila i mješine vode. Domaći klesari i danas izazivaju divljenje zbog ogromnog stećka koji su privukli uz samu obzidu izvora i isklesali od njega ogromno korito za pojenje stoke, ali i djeci za bućkanje. Ponetko i od odraslih znao se u njemu ispružiti i rashladiti. Selo nije bilo čuveno samo po izvorskoj vodi nego i po vinima vrhunske kvalitete autohtonih sorta loze blatine i žilavke, kako to davno bijaše zabilježeno u jednom rimskom izvješću o ovome kraju. U selu je nekada bilo i rimsko naselje, a na sačuvanim lokalitetima imenom Sutivan i Podsutivan i starokršćanska crkva sv. Ivana. Tu su dva stara groblja iz pradavnih vremena. Prostrano Krešića groblje ostavili su stanovnici sela iza sebe u zbjegu pred Turcima. Iako se više nije upotrebljavalo, na njemu se ipak sačuvalo dvadesetak vrlo starih i neuništivih stećaka. I groblje Oborine su ti divlji osvajači sravnili sa zemljom, ali se nastavilo upotrebljavati i nakon toga.

Prvi spomen sela sačuvan je u Povijesnom arhivu u Dubrovniku u jednom dokumentu iz davne 1306. godine, u kojem je govor o sporu trgovaca koji su redovito dolazili na godišnji kupoprodajni sajam na to granično područje Dubrovačke Republike i Huma, a koji je bio i na druge načine tijesno povezan s Dubrovnikom. Pod utjecajem tih susjedskih veza davno je izabran sv. Vlaho za zaštitnika i ovog sela i župe. Živjelo se skromno od ratarstva, voćarstva i stočarstva, u nekom sretnom siromaštvu, ali bez većih teškoća. A onda su ognjem i mačem počeli stizati Turci. Iz sela je izbjeglo sve stanovništvo, a posjede domaćih vlasnika prigrabile su turske vlasti i dijelili ih onima koji su im htjeli biti vjerni i služiti. Oni iz okolnih mjesta koji nisu uspjeli pobjeći, a ostali su živi, pretvoreni su u kmetove s nesnošljivim daćama. Tako se u kronikama navodi da su kmetovi od svoje sirotinje turskim gospodarima morali plaćati desetinu, pa porez na duhan, vino, rakiju, kućarinu, porez na svinje i čak za nasade broća i za nadničarsku zaradu izvan imanja na kojem su bili. Uz to su morali besplatno vršiti kuluk na drumovima, dogoniti drva i vući materijal za zidanje utvrda i kula begovima, pa davati porez u korist vojske, za izvoz i uvoz razne robe te neizostavni porez na ovce i stoku. Nije bilo ništa na što kmet nije morao plaćati dadžbine. Usporedo s turskim osvajanjem uslijedila je islamizacija mjesnog sta12

novništva, a uništavanje svega kršćanskog, od župnih knjiga do crkava i samostana. Neki su prihvaćali islam da se oslobode progona, neki da zadrže svoja imanja, a neki kao mogućnost privremenog snalaženja i preživljavanja, vjerujući da turska sila neće dugo trajati i da će joj se moćna Europa s razvikanim kraljevskim dvorovima uspješno suprotstaviti. U Šimunovom selu, zbog privlačna položaja, žive vode i dobra vina, kako je zabilježeno, pet aga i begova je dalo sagraditi svoje kule. Narod kaže, svaka sila za vremena, pa makar je turska vlast trajala stoljećima, u konačnici se ipak stropoštala. Kroz svih tih četiri-pet stoljeća koliko je trajala, zaustavila je i zaledila na tim područjima gotovo svaki značajniji razvoj civilizacije i uljudbe. Iza tih njihovih stoljeća ostale su samo džamije, najnužniji drumovi za vojsku i pokoja ćuprija. Međunarodnim Berlinskim kongresom kao završnim činom pada Turske, nastala je dioba plijena, utjecaja tuđih zemalja po dogovorima velikih sila. Austro-Ugarska je pri tome dobro prošla i njen utjecaj je pojačan. Također je dobila mandat da sada nakon oslobođenja od Turske okupira Hercegovinu i Bosnu. U Hercegovini nije imala nekog većeg otpora ni većih bitaka s turskim jedinicama, jer su joj pomogli protutursko raspoloženje u narodu i tamošnji ustanci protiv turske vlasti.

U Šimunovoj kući još se čuva u drvenoj kutiji u starom kredencu požutjeli isječak iz zadarskog “Narodnog lista” iz toga vremena. Prema tom izvješću u zapadnoj Hercegovini bile su se rasporedile turske jedinice iz Mostara, pojačane glavnom snagom, Muslimanima iz Nikšića, koji su “došli s oružjem i pljačkali kuće mjesnog stanovništva”. Kad je naišla austrougarska vojska iz pravca Vrgorca i Ljubuškog pod zapovijedanjem generala Stjepana Jovanovića, izvješće kaže, sukobili su se “kod potoka Lukoća koji protiče kroz Čitluk i Međugorje”. Bitka je potrajala samo pola sata, ostalo je, bilježi dopisnik, pet mrtvih i 8 ranjenih Muslimana, a ostali Muslimani Mostarci i Nikšićani dali su petama vjetra i pobjegli “prema Sarajevu i Nevesinju”. Poginuo je također i jedan austrougarski vojnik i nekoliko ih je ranjeno, a austrougarska vojska je nastavila put prema Mostaru. U istom pravcu je stizala vojska uz Neretvu, a jedan njen dio osvojio je odmah i Stolac uz pomoć tamošnjeg vođe ustanka don Ivana Musića, župnika u Ravnom. Car Franjo Josip I. ubrzo je pomilovao sve pobunjenike, tako da su se svi mogli vratiti koji su izbjegli u susjedne zemlje. Austro-Ugarska je uspostavila Zemaljsku vladu da organizira novu civilnu upravu u zemlji, a onda kasnije i formalno sebi pripojila Bosnu s Hercegovinom. Od tada se, i austrougarskom krivnjom, počinju

rasplamsavati srpsko-hrvatski nesporazumi, a umjesto turskog zuluma, tada je tim krajevima zavladao neki drugi tuđin. Tako je narod već nakon nekoliko godina iskustva austrijske slobode znao razočarano reći: “Sjaši Kurta, a uzjaši Murta.”

2. NJISKA KULINOVIH KONJA Obiteljsko stablo mladog Šimuna Kulina po sačuvanim crkvenim knjigama moglo se najdalje i poimence pratiti do 1700. godine, do dvojice braće, Franje i Stipana, u njihovom najstarijem poznatom obitavalištu na Dobrom Selu. Prigodom diobe s braćom i rođacima Kulini su se odatle raseljavali na razne strane, u stvari tamo gdje bi našli kmetski posao i smještaj. Ono što je po svaku cijenu uvijek čvrsto ostajalo, bilo je rodno ognjište i obiteljski panj u tom prastarom selu. Češće zbijeno i preživjelo jedino u nadi u obvezni povratak. Duga obiteljska predaja i sadašnje stanje govore o tome kako su od srednjeg vijeka do danas imali na više strana svoje staje, poput tamo na zapadnom dijelu pokrajine, na oštrim kamenjarom i neprohodnim šumarcima okruženom selu “lipom Lipnu”, s njegovim pašnjacima i poljima, gdje su za svoje blago nalazili ispasišta u zimskom vremenu. Ljeti su se s tim svojim ovcama, kozama, govedima i nezaobilaznim konjima bez galame i žurbe upućivali prema sjeveru, na planinu Ljubušu, gdje su ih čekale ljetne kolibe. Bili su u cijelom kraju poznati, posebice među agama i begovima koji su uvijek tražili svoju isu, po čuvenom Kulinovom

ovčjem siru iz mješine, mladom maslu izmetenom u dubokim stapovima i pohranjenim u male smrekove zdjele s ukrašenim poklopcem. U toj diobi i raseljavanju Šimunov šukundjed, također imenom Šimun, ostao je sa svojom ženom Anicom i tri sina za stalno živjeti sa svojom obitelji povrh izvora Palačka, gdje su Kulini također obrađivali na milost i nemilost nekom agi zemlju i imali jednu potleušicu na raspolaganju. Roditelji mladog Šimuna, Grga i Anica, rodili su četiri kćeri i dva sina. Šimun je bio mlađi i rodio se nekoliko godina nakon dolaska austrougarske vlasti, a stariji Ilija rođen je pri kraju turskog vremena. Kćeri su se brzo poudale, Ilija oženio i djeca su počela brzo dolaziti na svijet. Radilo se na zemlji od ranog jutra do mraka i živjelo od onoga što bi zemlja davala i što vlast ne bi uzela. Uvijek je najstarija muška glava bio glavar kuće. On je zapovijedao, raspoređivao poslove, dijelio čeljadi što je imao i htio i što su trebali, dozvoljavao i zabranjivao, opominjao i hvalio, dočekao i otpremao, predvodio i nadgledao. Jednostavno, njega se moralo slušati, jer uvijek je njegova bila zadnja. Šimuna je zadesilo služenje vojske u novoj državi. Bila su to nakon prevrata i dolaska novih vlasti nezgodna i nesigurna vremena, pa se nije s radošću i slavljem ispraćalo sina u voj-

sku. Naprotiv, bio je to tužan dan i događaj za cijelu obitelj i selo, u velikoj neizvjesnosti. Ljudi su obično jedva koji put u godini stizali do susjednih sela, a u grad bi išli rijetki. Tako je bilo i sa Šimunom, koji se cijeli svoj mladi život nije odmakao puno dalje od majčina skuta, a sad odjednom odlazi od kuće u daleki tuđi kraj, i još na toliko dugo vremena. U njihovom širokom rodbinskom krugu nekima je on išao, neki su dolazili njemu na pozdrav. Muški su mu gotovo neprimjetno tiskali u džep na dar po neki novčić, a ženske kroz suze obećavale da će se moliti za njega. Sve što je znao bilo je napisano na pozivnici, da ide negdje na sjever Mađarske, u neki grad Györ, za koji nikada prije nije bio čuo, i da će biti u miješanom regrutskom centru. Svi u kući su se bojali toga njegovog odlaska, a jedino ga je otac Grga hrabrio, da tamo sigurno neće biti sam od naših u vojsci, da će brzo naći kolege te da će austrijski vojni dril kojeg neće moći izbjeći, od njega napraviti pravog vojničinu i zrela muškarca. ― S Božjim blagoslovom neka ti bude, sine moj! Bila Ti sreća sve veća i veća! Iskoristi to vrijeme vojske što bolje mogneš, jer sigurno više nikad u životu nećeš imati takve tri godine na raspolaganju. Majka i sestre su mu spremile hrane za put od svega što je bilo u kući. Kao da će putovati mjesec dana. Otac Grga i brat Ilija još su prije rane zore, prateći Šimuna, krenuli prema Mo-

staru, gdje se najprije morao javiti. Uz zapaljenu luč na više mjesta po kući i predvorju, svi su bili na nogama, a nakon suznih zagrljaja i tihih jecaja, tri su šutljiva i uspravna konjanika kroz tamu, u laganom i sve tišem i tišem galopu odmicali svojim putem, dok su drugi u selu još tvrdo spavali. Šimunova majka Anica još dugo je stajala nijema ispred kuće sa škropaljicom i blagoslovljenom vodom u rukama šapćući molitve i vapaje. Tek kad joj se suosjećajno pridružila jedna od njenih kćeri, uskoro su čvrsto zagrljene i tješeći jedna drugu ušle u kuću. Spavanja više nije bilo. Netko je već pristavio vodu i mlijeko i počeo je žvrnjati stari mlin, pokušavajući samljeti šačicu ili možda samo nekoliko zrna kave. Toliko da makar malo kuća njome zamiriše. Dok su se kao sjene trojica konjanika sve više udaljavala od kuće, tamo s istoka, preko Neretve, zarudjela je zora i odnekud zapuhnu svježi lahor. Kad se počelo razdanjivati i probijati se prve zrake sunca, vidjelo se da se već cvijeće pod selom ukazuje, da proljeće svoja šarena krila po poljima širi, izmamljujući na posao po njivama i vinogradima poljodjelce iz svojih kuća. Tog jutra rosa je bila kao more. Počela je bliještati i zlatkasto odsijevati po proljetnim travama, a ptice se sve glasnije javljati. ***

Obitelj Kulin i njihove konje od kada znaju za se nešto je posebno povezivalo. U kući se redovito pokazivala velika pažnja prema svim životinjama, gotovo kao da su kućna čeljad, ali konj ili dva koje bi posjedovali zauzimali su posebno mjesto. Obiteljska predaja kaže da se ta međusobna ljubav konja i čovjeka posebno pokazala djelotvornom za vrijeme turskog zuluma. Bez obzira što je većinom za vrijeme Turaka katoličkom kmetskom življu bilo zabranjeno imati konja, Kulini se nikada nisu držali tog propisa. Gdje god da bi se u ovim ili onim prilikama milom ili silom preseljavali ili naseljavali, kako bi za sebe gledali gdje će moći skloniti glavu, jednako bi unaprijed gledali u kojoj šumi, u kojoj zabiti, pustari ili napuštenim dolcima blizu svoga mjesta stanovanja mogu držati sakrivenog svoga konja. I imali su velikog razloga za to u tim vrlo nestalnim vremenima. Na toj vjetrometini čestih raznoraznih oružanih sukoba, u provalama pljačkaških horda, u prilikama kad aga iz ništa potjera sa svog područja cijelu obitelj, u prognanstvima i izbjeglištvima, kad nekad o minutama zavisi hoće li tko izvući živu glavu, konj je puno puta znao biti jedini spasitelj u nevolji. U kući se iz generaciju u generaciju prepričava događaj iz starina, kad je neki Stjepko Kulin bio optužen da je javno uvrijedio nekog Murata i ćaću mu, bega, a oni na njega tajom poslali deset naoružanih svojih čuvara da dokrajče i njega i njegovu obitelj. Kako mu je net-

ko od prijatelja uletio u kuću i dojavio da se primiču zlotvori, Stjepko je sa ženom zgrabio svoje četvoro male djece i trkom do skrivenog konja Putka pod nekom liticom u obližnjem gustom šumarku od smreke. Hitro je nabacio samar na konja, zategao kolane, natovario na njega dva sepeta stavivši u svaki po dvoje djece, a ženu na ustrešelj davši joj oglav u ruke. On se uhvatio za rep Putku, uzviknuo: “Hajde mali!”, pljesnuvši ga blago po slabinama, a Putno u trk! Do danas se priča da je Stjepko bio brz kao i konj. Ponekad bi Putko sa zategnutim repom, koji on nije ispuštao, vukao njega, a ponekad bi stizao konja, uzvikujući i udarajući ga po sapima da još brže galopira. Nekoliko trenutaka iza toga Turci su provalili u njihovu kućicu pokrivenu ručicama, opljačkali što im se svidjelo, zapalili je i dali se u potragu za njima. Nisu znali za konja i mislili su da su se sakrili tu negdje oko kuće. Stjepkova obitelj je tako prebjegla preko granice poznanicima na strani koja je tada spadala pod venecijansku vlast i tako su svi u kući sačuvali glavu. Također se u tom zapamćenju i priči uvijek ističe, da je Stjepko nakon uspješnog bijega najprije istrljao slamom od znoja mokrog kao čep Putka, dao mu mali lavor vina, koje je konj do zadnje kapi popio, a onda punu zobnicu pšenice. Tek onda je ušao u kuću da i on žedan nešto popije i da mu previju izranjene noge od vratolomnog trčanja. 22

Šimun Šito Ćorić

www.glas-koncila.hr

140 kuna

Šimun Šito Ćorić

Izgleda, drugog puta nije bilo

Šimun Šito Ćorić

Izgleda, drugog puta nije bilo