Ja, kao direktor...

O

Vesna Šipuš

Ja, kao direktor…

Ja, kao direktor…

Ni roman ni romanca

Vesna Šipuš

vo je sasvim osobna priča. Možda će biti subjektivna, kako se i očekuje, ali, da bismo bili maksimalno objektivni, moramo biti maksimalno subjektivni – mudrost je to koju smo naučili od svojeg profesora na studiju filozofije, dok je još bio živ. Zato je ovo pripovijest o raznim direktorima, sada zvanim ravnatelji, sve samim felama, upraviteljima trica i kučina, što zaslužuju ne samo da im se ime vječno pamti, nego i djela i riječi. Djela? Pa ne baš djela, više nedjela, ali im se sve to računa u zasluge, a ne u mane, pa su, kako je to običaj u našem društvu, a i šire, zbog istih promicani uvijek na bolje položaje, u kojima i danas uživaju, ako već nisu umrli. Imena su im ovdje promijenjena, da njihovi potomci ne bi trpjeli zbog pogrješaka svojih predaka, kao što sam trpjela ja.

Ovaj tekst nije pisan zbog osvete, nego zbog istine. Samo javne, poznate osobe, osobe velike moći, bit će navedene pravim imenom.

ISBN 978-953-241-498-1

www.glas-koncila.hr

80 kuna

Glas Koncila

Vesna Šipuš

Ja, kao direktor…

Ni roman, ni romanca

Vesna Šipuš

Ja, kao direktor...

Ni roman, ni romanca

Izdavač: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb, Hrvatska Tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 E-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za izdavača: Ivan Miklenić Biblioteka: Ljudi i događaji. Knjiga 42 Urednik: Ivan Miklenić Jezično uređenje: Josip Sinjeri Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Tisak: web2print Tiskano u veljači 2016.

ISBN 978-953-241-498-1

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000925836.

Vesna Šipuš

Ja, kao direktor…

Ni roman, ni romanca

Glas Koncila Zagreb, 2016.

Ja, kao direktor

Sadržaj Proslov........................................................................................... 9 Prvo poglavlje

Priča o neposlušnosti U kojem će se vidjeti da moj djed meni nije ništa u rodu............. 17 Drugo poglavlje

Ode Marojka Ili kako se »nastavlja intenzivno liječenje«................................... 31 Treće poglavlje

»Bolje da imamo dobro usmjerenu glavu nego dobro napunjenu glavu« U kojem saznajemo kako »mi naši« trebamo provoditi reformu školstva............................................................................ 45 Četvrto poglavlje

Život je potpun apsurd Ili »slavnija smrt veću plaću prima«............................................ 58 Peto poglavlje

Honorarni rad, politička akcija branja kukuruza i odlasci u crkvu U kojem saznajemo kako direktor Markan može biti pravi gad i zašto počinju dolaziti inspekcije65 Šesto poglavlje

Žena ne mora nužno biti bolje rješenje Ili traženje zaštite (ministra i kardinala)...................................... 73 Sedmo poglavlje

»Ja, kao direktor…« U kojem saznajemo kako izgleda kad velika ideja uđe u malu glavu.......................................................................... 82 Osmo poglavlje

Zamjenici direktora pravi su mudraci Ili kako uvesti Dumasa u lektiru................................................... 88

5

Vesna Šipuš Deveto poglavlje

Marksistička tribina na Badnjak Ili kako nasamariti komuniste na Đerđu Lukaču........................ 104 Deseto poglavlje

Paljenje zastave i kako se postaje državni neprijatelj broj 1 Ili tko glasa protiv – noga........................................................... 109 Jedanaesto poglavlje

Moj život u socijalizmu tih godina Ili kako se suprotstaviti argumentu cigle.................................... 130 Dvanaesto poglavlje

Radijacija je dobra ako dolazi iz Sovjetskog Saveza U kojem saznajemo kako moralno-politički nepodobna osoba širi alarmantne vijesti....................................................... 164 Trinaesto poglavlje

Crveni križ, partijski sastanak i ja Ili kako pasti na zadnje mjesto rang-liste za stan....................... 182 Četrnaesto poglavlje

»Kakvi su to anđeli?« Ili traženje neprijatelja među bogovima...................................... 188 Petnaesto poglavlje

Ja opet direktor Ili kako direktora svesti na pravu mjeru..................................... 199 Šesnaesto poglavlje

»Sad je dosta! Ova država mora propasti!« Ili kako srušiti najjaču državu na svijetu................................... 214 Sedamnaesto poglavlje

Godina raskola Ili zašto narod treba vođu........................................................... 226 Osamnaesto poglavlje

Raspad režima Ili put u nemirne vode................................................................ 240

6

»Korim mladog Narcisa što nije znao popustiti.

A vama dvojici mladih znanstvenika želim da nikad ne oskudijevate u pretpostavljenima koji su gluplji od vas; protiv oholosti nema ničega boljega.« (Herman Hesse, Narcis i Zlatousti)

Ja, kao direktor

Proslov

Ovo je sasvim osobna priča. Možda će biti subjektivna, kako se i očekuje, ali, da bismo bili maksimalno objektivni, moramo biti maksimalno subjektivni – mudrost je to koju smo naučili od svojeg profesora na studiju filozofije, dok je još bio živ. Zato je ovo pripovijest o raznim direktorima, sada zvanim ravnatelji, sve samim felama, upraviteljima trica i kučina, što zaslužuju ne samo da im se ime vječno pamti, nego i djela i riječi. Djela? Pa ne baš djela, više nedjela, ali im se sve to računa u zasluge, a ne u mane, pa su, kako je to običaj u našem društvu, a i šire, zbog istih promicani uvijek na bolje položaje, u kojima i danas uživaju, ako već nisu umrli. Imena su im ovdje promijenjena, da njihovi potomci ne bi trpjeli zbog pogrješaka svojih predaka, kao što sam trpjela ja.

Ovaj tekst nije pisan zbog osvete, nego zbog istine. Samo javne, poznate osobe, osobe velike moći, bit će navedene pravim imenom.

Kakva je zvjerka direktor, ne mora se posebno objašnjavati. Svatko od zaposlenih zna što je direktor, ime mu se ne spominjalo. Prirodna je stvar da ljudi mrze direktore, ali zašto je to tako, nije još dovoljno istraženo. Ja svoje direktore ne mrzim iz jednostavnog razloga što im zahvaljujem za sve što su učinili meni i drugima, jer da toga nije bilo, ne bi bilo ni ovog teksta. Drugi pak nemaju razloga da vole direktore ili ravnatelje, pa je ovo prigoda da uspoređuju svoje direktore s mojima, što im može biti na radost i na utjehu. Ima, dakako, i do9

Vesna Šipuš

brih direktora, samo takva nismo imali sreće upoznati, a vjerojatno i ne ćemo, jer mirovina već kuca na vrata, a ravnatelj je ostao isti. Drugim riječima, ne možemo tako dugo živjeti da bismo upoznali dobra ravnatelja.

Moj prvi susret s tom vrstom zbio se još u osnovnoj školi. Tata je, doduše, govorio o svojim direktorima, ali je to uvijek govorio onako, s podsmijehom, jer je on u poduzeću bio zapravo ključna osoba, koja je vodila financije, iako nije bio na položaju. Zapravo, tata se svojim direktorima i šefu sprdao zbog njihove svakodnevne gablecdijete, kad bi jeli pecivo, a o praznicima, u vrijeme fešte, o trošku poduzeća prežderavali bi se odojkom i prilozima koji uz to idu: kobasicama, ćevapima, švarglama, kulenima, šunkama, salatom od graha, koje bi, čudnog li čuda, uvijek ostalo na tanjurima i u zdjeli. Mojemu otcu je to bilo odvratno i posve neprilično, pa je kod svake takve terevenke osjećao egzistencijalni stid. Zato majku nikad nije predstavio tomu društvu, jer je vjerovao da oni nisu za nju.

U školi koju sam pohađala vladala je direktorica, suhonjava žena krupnih očiju, uvijek istog izraza lica, prožeta nekim bolom, čime li. Zvala se Jovanka ili tako nekako. Nju sam upoznala prvi put kad je puklo ono s Deklaracijom o jeziku, a drugi put kad mi je umro otac. U oba slučaja, po službenoj dužnosti, obavila je sa mnom neki razgovor, kojeg se ne sjećam. To je sve što bih danas mogla reći o njoj. U vrijeme pisanja ovog teksta uživa u mirovini, dakako, ne sjeća se da mi je nekad bila direktorica, niti se više ičega sjeća, beata simplicitas.

Direktor uvijek ima pomagače. To su oni što su uvijek spremni svinuti kralješnicu prema naprijed, potkazivati i cinkati svoje supatnike, da bi iskamčili poneki privile10

Ja, kao direktor

gij, što će reći koji slobodan dan ili kašnjenje na posao, ili, što je nevjerojatno, čak i ništa. Najbolja pomagačica moje direktorice bila je upravo moja učiteljica, a kasnije, u višim razredima, i moja razrednica, kao i još neki učitelji. Kad smo se doselili u grad, nitko ispočetka nije sumnjao u mene (tako je izgledalo), ali kad se saznalo da idem u crkvu i vjerujem u Boga, počeli su me ispitivati, onako, kao usput.

Ne sjećam se više u kojem je to bilo razredu, ali čini mi se da je to bilo u trećem osnovne, moja učiteljica tumačila je bratstvo i jedinstvo. Postavila je pitanje što mislimo kako bi bilo najpravednije riješiti nacionalno pitanje. To je, dakako, bilo posve neumjesno, jer tako mala djeca ne mogu prosuđivati o političkim stvarima. Kad sam ja došla na red, rekla sam: »Ja mislim da je najpravednije da svaki čovjek živi u svojoj državi.« Od tog momenta, mislim, imala sam problema s direktorima.

Drugi direktor bio je direktor gimnazije, čovjek uvjeren u osobnu važnost za društvo i državu, pače i kontinent, pa i planet u cjelini i šire. Njega pamtim mnogo bolje, jer sam s njim imala prvi okršaj, nakon kojeg sam promijenila školu. Pamtim ga po uvođenju novih mjera u gimnaziju i tjeranju đaka poslije deset navečer kući. Ne dao Bog da bi on kojeg učenika ili učenicu vidio nakon tog vremena u gradu, jer taj ne bi dobro prošao. Kad je zadirektorovao, dao je napraviti novu ogradu oko školskog igrališta, kažu od starih radijatora. Povrh ograde dao je razapeti bodljikavu žicu. U školi je bila organizirana prehrana za učenike i zaposlene, pa nas nisu nikamo puštali pod odmorom. Mogli smo se šetati samo u školskom dvorištu. Ja sam to komentirala: »Još samo da nam puste struju…« Ta moja primjedba postala je čuve11

Vesna Šipuš

na, pa sam posljedice osjetila odmah. Samo što još tada nisam znala zašto mi se događaju pojedine čudne stvari.

Rečeni je direktor, ovdje ćemo ga zvati Neven Sirković, mrzio nove modne trendove, naročito glazbene. Bila je to era »Beatlesa«, vrijeme nevjerojatno lijepe i uhu ugodne glazbe, koju su aparatčiki zdušno zabranjivali, navodeći ju kao primjer dekadentne, manje vrijedne glazbe.

Ponajviše su zamjerali nošenje duge kose, premda je to »duga kosa« bilo samo figurativno, jer su i članovi »Beatlesa« imali kosu tek nešto malo preko uha, što se i danas može provjeriti na njihovim fotografijama. Naš je vrli direktor ocrnjivao sve sastave koje smo mi slušali, a u školi zabranjivao svaku frizuru ispod uha. Dečki iz jednog razreda prosvjedovali su tako što su se ošišali na nulericu. Direktor je bio šokiran, a dečki su gimnaziju završili negdje drugdje, kao i ja. U to vrijeme vlast je branila ne samo glazbu, nego sve što je dolazilo sa Zapada.

Televizija nikada nije prikazala ni najmanju reportažu, a kamoli koncert ne samo »Beatlesa«, nego ni drugih sastava. Umjesto toga nudile su se pjesme iz narodnooslobodilačke borbe i izgradnje. Kad je emitiran prvi televizijski prijenos satelitom, pod nazivom Mondovizija, pojavio se je uživo »Beatles«, s pjesmom All You Need Is Love. Sjećam se, pjevao je John Lenon, imao je na ušima slušalice, kao i ostali članovi sastava. Mislila sam da ću se onesvijestiti.

To je meni bilo nešto najljepše na svijetu. A baš to, baš to što smo neizmjerno voljeli, nisu nam dali vidjeti.

Kad je u kino došao film Help, redovi su bili nepregledni, a film su prikazivali cijeli tjedan. Gledala sam ga toliko puta koliko sam mogla dobiti karte. Vlast je to promatrala s podozrenjem, a mi smo samo htjeli slušati glazbu i ništa više. Tih je godina Radio Luxembourg emitirao 12

Ja, kao direktor

najnovije svjetske hitove, a emisije su vodili poznati diskodžokeji. Vlast je išla tako daleko da su ometali tu radio postaju, kao i sve druge na kojima bi se čula glazba koja se tada zajedničkim imenom zvala beat. Pištavi tonovi prekidali bi glazbu, koja bi posve nestala, pa se opet pojavljivala. Tu i tako ometanu glazbu snimali smo na jedan jedini magnetofon, koji je imao moj prijatelj, a onda, zajedno sa smetnjama, ponovo preslušavali, ma kako to izgledalo.

I kod nas su se pojavili prvi vokalno-instrumentalni sastavi. Prvo su »skidali« dotične pjesme, pjevali ih na engleskome (tamo gdje nisu uspjeli skinuti tekst zbog smetnji, preuredili bi nešto po svome), a onda ih prevodili na hrvatski. Kad bi dovoljno ovladali tehnikom, i sami bi skladali, pa su tako nastale one lijepe pjesme koje i danas rado slušamo. Teško je to bilo pjevati nakon što su »The Platters« dominirali svjetskom glazbenom scenom svojim prekrasnim, kristalnim glasovima, no kod nas su se pojavili »Crveni koralji« i Boris Babarović. Uz njih je išao Ivica Šerfezi. I oni su nastojali pjevati skladno. Romantičnim pjesmama osvojili su publiku. Nicali su vokalno-instrumentalni sastavi kao gljive poslije kiše.

Malo drukčije pjevanje i sviranje uvela je »Grupa 220« i Drago Mlinarec. Njihove pjesme (Osmijeh, Kad ostanem sam, Prolazi jesen) rado se slušaju i danas. Mnoštvo odličnih sastava, pjevača i pjevačica (Vice Vukov, Arsen Dedić, Jimmy Stanić, Gabi Novak, Ana Štefok, Beti Jurković, Drago Diklić, Hrvoje Hegedušić i mnogi, mnogi drugi) bili su rado slušani zbog kvalitete pjevanja. To je bilo vrijeme lijepe glazbe. Nastupali bi na festivalima u Opatiji, Zagrebu i Splitu. Sanremo je bio uzor svima, no uskoro je Eurovizija preuzela vodeću ulogu, premda 13

Vesna Šipuš

je oponašala festival kancone, pa smo i mi na tome profitirali. Ali to je druga priča. U Sisku su najpoznatiji bili »Dijamanti«. Djelovale su i »Kamilice«, »Signi grupa«, »Treća sreća«. Oni su izdali ploču. U Sisak su dolazili drugi sastavi i pjevači. Nije manjkalo zabave.

Tih je godina već postojala televizija, ali je program bio oskudan i nije svaki dan bilo filmova kao danas. Često smo išli u kino, pa i u kazalište. Ali kino nam je bilo primarno. Škola je imala program za odlazak u kazalište jednom ili dvaput tjedno. Ponekad su bile matineje u zgradi gradskoga vojnog zapovjedništva, gdje su se besplatno prikazivali filmovi o tzv. narodnooslobodilačkoj borbi te obnovi i izgradnji, pa kulturnih sadržaja nije manjkalo. U kinu se nije pušilo, a odrasli su nosili odijela i svečaniju odjeću. I mi smo se dotjerivali za odlazak u kino, gotovo kao i za kazalište. To je sve što pamtim iz tog vremena u svezi s direktorom, koji nije imao petlju da me zaštiti kad sam u školi dobila jedinicu iz dva predmeta dok sam bila bolesna i ostala kod kuće zbog angine. Tada nije bilo antibiotika, ili se nisu davali za takvo što, pa se ležalo u krevetu i mjesec dana, uz povišenu temperaturu. Tako je bilo i meni. Bila sam osjetljiva na dišne organe. Bile su to posljedice davno u djetinjstvu preboljena hripavca, od kojeg su mnoga djeca umrla, a ja sam ga imala šest mjeseci. Jedinice koje sam dobila dok me nije bilo u školi nisam mogla ispraviti, pa sam promijenila školu i završila ju u Zagrebu. Tada nisam znala što je pravi razlog da me nitko nije želio zaštititi kao đaka: ni moj razrednik, ni ravnatelj, pa ni razred, premda su svi znali što se dogodilo. Kad sam tražila komisijski ispit, nastavničko vijeće je to odbilo uz jedan glas protiv, uz primjedbu jedne nastavnice da je molba napisana pi14

Ja, kao direktor

smeno, što je valjda bilo čudno, jer ju je trebalo napisati nepismeno. Na odlazak iz škole osudili su me ne samo povampirena nastavnica, nego i njezine kolegice i kolege. Od tog vremena izgubila sam svaku iluziju o dobroti nastavnika i direktora, što se nije promijenilo do danas.

Paralelno s gimnazijom pohađala sam glazbenu školu.

Direktor te škole često je razgovarao s polaznicima, pa tako i sa mnom. Kad sam mu se požalila na ono što mi se dogodilo, rekao je: »Život je kao glazba. Sastoji se od konsonanca i disonanca. Kad bi prevladavale samo konsonance, glazba bi bila sladunjava, a kad bi prevladavale samo disonance, to nitko ne bi mogao slušati. Tako je i sa životom.« Još i danas razmišljam o tome mudrom čovjeku i njegovoj usporedbi. Uvijek ću mu biti zahvalna što mi je u tom trenutku na neki način bio potpora na putu da odrastem i preuzmem odgovornost za svoja djela i sebe.

Gimnazija u koju sam otišla bila je sasvim nešto drugo. Tamo su se pak događale drukčije stvari. Ali bilo je to krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kad je došlo do političkih previranja, pa je bilo razumljivo da će se i u srednjim školama štošta događati. U Zagrebu sam, dakle, završila i gimnaziju (za tadašnjeg direktora mogu reći da je bio izuzetak među direktorima), pa onda prvi fakultet, pa drugi, zatim interfakultetski studij, koji mi je bio potreban da bih mogla raditi, pa postdiplomski studij. Ne mogu se posebno potužiti ni na profesore, ni na dekane za vrijeme bilo kojeg studija. Ako sam što propustila, nitko mi nije bio kriv. Ocjene su dobivala prema procjeni svakoga od njih. Moje ime ništa im nije značilo, pa su me tako i smjestili u onaj red kojemu su mislili da pripadam. Prvi 15

Vesna Šipuš

put diplomirala sam nakon četiri godine, dva mjeseca i deset dana. Ubrzo nakon toga sam se zaposlila. I tada počinju sve moje muke po direktorima. O tome je ova knjiga, kao i o još nekim direktorima, s kojima nisam bila u izravnim vezama, ali su napravili takve stvari da zaslužuju da se o njima napiše roman. Ovo je također knjiga o bezrazložnu zločinu, što ga čine obični ljudi, sluge takvih direktora i režima. I napokon, ovo je priča o kontinuiranu staljinizmu, koji se nastavlja i nakon što su sve njegove institucije naizgled nestale, a traje i u tranziciji, pa i po ulasku u Europsku Uniju, a bojim se da će potrajati i u zlatnom dobu koje nam predstoji.

16

Ja, kao direktor

Prvo poglavlje

Priča o neposlušnosti

U kojem će se vidjeti da moj djed meni nije ništa u rodu Ljubav je kratko trajala. Ja sam trebala njemu, on je trebao meni. Direktor, dakako. Kolegica Brumelija bila je na rodiljskom dopustu, a nikoga na burzi rada nije bilo s tom strukom osim mene. Krsni kum mojeg brata poznavao je Markana, direktora jedne srednje škole, susreo ga je na ulici i onako, usput, upitao ima li kakva radnog mjesta za profesora filozofije i sociologije. Bit će, veli Markan, zvani Port, ako ne odmah, a ono kad se ujedine naše srednje škole u CUO (centar usmjerenog obrazovanja). Pripremaju se velike promjene u školi, bit će reforma. Ali da! Jedna je kolegica na bolovanju, predaje Političku ekonomiju i Marksizam, neka dođem, pa ću vidjeti mogu li uskočiti.

I tako, došla sam. Pokazali su mi program, na redu je bila Zemljišna renta, po Marxu. Prihvatila sam posao, premda sam o političkoj ekonomiji znala samo ono što sam naučila na studiju sociologije, a to je bilo malo. Dala sam se na proučavanje političke ekonomije (još i danas se sjećam sve terminologije i definicija koje je valjalo naučiti). Upala sam pri kraju školske godine. Bilo mi je prilično komplicirano nastaviti nečiji rad. Kolegica koju sam zamjenjivala bila je u visoku stupnju trudnoće. Išla sam na razgovor k njoj. Začudio me njezin odnos prema kuhinji. Dok smo razgovarale u pretijesnoj kuhinjici, originalnoga staljinističkog tipa, gdje se kuha samo kava i čaj, a stan služi samo kao spavaonica, gulila je krumpir.

17

Vesna Šipuš

Nije ga prethodno oprala, pa se blato lijepilo na oguljenu stranu. Zatim bi tako umazan krumpir ubacila u posudu s vodom. Prije tog razgovora dobila sam uputu da je kolegica dobrostojeća i zakleta partijka, koja dobro živi i ima sve što živ čovjek može poželjeti. U razgovorima o njoj ljudi su izražavali napola divljenje, napola zavist. I doista su vjerovali u to što su govorili. A mrzili su ju iskreno. Ona mi je pak objasnila da posjeduje stroj za štrikanje i da sama sebi štrika, pa stalno nosi nove haljine i veste, a to, bome, izaziva zavist. Pa ju oni mrze samo zato jer nju lijepa odjeća ne dođe gotovo ništa.

Brumelija je uvijek nosila bijele čarape i češljala kosu u punđu. Bila je sva nekako ispeglana, ukočena. Kad je govorila, afektirala je. Glava joj se klatila, kao da neprestano na sve što govori kaže: »Ne, ne, ne!« Tijelo se samo protivilo lažima koje su neprestano sipala tanka usta.

Izgledalo je kao da se cereka, a bebasto lice nagrđivale su bore oko očiju i katatonički razvučen osmijeh. Kad sam ju prvi put ugledala, osjetila sam nelagodu. Tad mi još ništa nije učinila, ali sama činjenica da je ona tvrda komunistkinja, koju su po partijskoj zadaći poslali raditi u školu, da pripremi reformu, meni je bila dovoljna da već od prvog dana počnem zazirati od nje. Moje me je iskustvo učilo da se od komunista ne može očekivati nikakvo dobro, jer oni umjesto mozga imaju u glavi partijsku knjižicu. Mene nikad nitko nije zvao u Partiju. Odgovor su znali unaprijed, pa se nisu htjeli sramotiti, čak ni od šale.

Dala mi je upute, ocijenila kontrolne zadaće i rekla da se vjerojatno ne će vratiti do kraja školske godine. Tad sam još mislila da ću u školi ostati tek kratko vrijeme, da ću uspjeti pronaći drugi posao, jer život vezan uz poučavanje drugih bio mi je potpunoma stran i neprihvatljiv. I 18

Ja, kao direktor

dok sam čekala da mi mamin prijatelj pomogne pronaći posao u Zagrebu, »išla sam na prvu loptu«, pa sam se zaposlila nepuna dva mjeseca nakon diplomskog ispita.

I tako sam počela raditi u školi. Uskoro sam imala posla preko glave. Već nakon prve plaće dobila sam višak od nekih trideset posto. Nisam znala odakle taj višak, nitko ništa nije govorio, ali su izglasali da ga dobijem.

Napokon sam saznala da je to od tečajeva stranih jezika i večernje škole. Kasnije sam i sama radila u večernjoj školi honorarno, pa zatim i u drugom CUO-u honorarno kad bi kolegica iz Marksizma odlazila na bolovanje.

Onda sam i u najvažnijoj tvornici u gradu nekim radnicima predavala TIPSS (Teoriju i praksu samoupravnog socijalizma). Posla je bilo uvrh glave, osobito nakon uvođenja Šuvarove reforme. Stipe Šuvar nije bio autor reforme, ta je odluka donesena na nekome partijskom kongresu, kao i sve ostale, ali je reforma po svojem najčuvenijem provoditelju nazvana šuvarica. Škola u kojoj sam radila fuzionirala se s trgovačkom i gimnazijom, pa je nastala prava staljinistička sklepancija od škole. Na čelu je bio glavni direktor te dva pomoćnika: direktor pripremne faze i direktor završne faze.

Pripremnoj fazi pripadala su prva dva razreda, u kojima su se učili »općeobrazovni predmeti« (Hrvatski ili srpski jezik, Povijest, Zemljopis, Marksizam, Matematika, Fizika, Kemija, Biologija, strani jezik), a u završnoj sve to plus stručni predmeti, ovisno o usmjerenju, i praksa. Na praksu se išlo u državna poduzeća i ustanove. U svim srednjim školama u pripremnoj fazi svi učenici imali su posve isti program. U završnoj se »opredjeljivalo prema interesima«. Tako je trebalo biti. A bilo je kako se tko snašao. Tako je to kod nas.

19

Vesna Šipuš

Direktor pripremne faze bio je moj bivši profesor Političkog uređenja (tako se zvao predmet prije uvođenja Marksizma, a u gimnaziji smo ga skraćeno zvali Ustav), koji se proslavio uspješnim liječenjem od alkohola, nakon što su ga nekoć đaci mrtva pijana vozili u tačkama. Uspio se izliječiti od alkohola i on je definitivno jedina osoba za koju znam da joj je to uspjelo. Direktor završne faze bio je bivši direktor druge škole, s kojim nisu znali što da rade, jer je trideset i ohoho godina bio direktor, to jest nije naučio ništa raditi, pa sad nije mogao ni u nastavu, a nije bio ni za kakav drugi posao. Da je htio, mogao je ići u mirovinu, ali bi mu primanja bila manja. Ionako nije radio ništa, a na »posao« bi dolazio kad je htio, kako je to već u običaju kod rukovodećih kadrova bilo prije, a isto je i danas. Njegovo radno vrijeme nitko nije provjeravao. Sva trojica bila su na isti kalup, sivi i bezlični, kao što su bili i svi drugi rukovoditelji.

Možda se među njima pomalo isticao Markan. Bio je faca, rekli bi oni koji su se s njim družili. Znao se šaliti, uglavnom na svoj račun, pa su ga rado prihvaćali.

Nekad je bio delegat u Saboru SRH. Nisam o njemu ništa znala kad sam ga upoznala. Na prvi pogled bio je simpatičan i dobronamjeran. Imao je nekih dobrih osobina. Nije ljude natjerivao po zbornici da odmah nakon zvona jurnu na sat. Znao je da nitko ne trči raditi slabo plaćen i podcijenjen posao u školi. Pričalo se da je, dok je još radio u nastavi, zbog svoje strasti igranja šaha ponekad znao zaboraviti otići na sat. Zbog toga nitko nije propao. Uvijek je bio nasmijan i veselio se dok je razgovarao s drugima. Svoje političke bodove i društveni položaj znao je iskoristiti i za opće dobro. Nakon fuzioniranja spomenutih škola nabavio je za našu školu prvu 20

Ja, kao direktor

informatičku opremu, po koju je morao ići u Njemačku.

Mi smo tada bili valjda najopremljenija škola u državi.

Svaka učionica imala je televizor, no naša televizija nije proizvodila školske programe. Tako se to pokazalo kao promašena investicija. Televizija se koristila u nastavi kod nekih velikih događaja ili prigodničarskih proslava državnih praznika, kojom prigodom bi se redovita nastava zamjenjivala općim slavljem. To se događalo za Praznik rada, Dan Republike i slično.

Direktor pripremne faze, ovdje ćemo ga zvati Horvat, bio je davno nastavnik, i to dobar nastavnik. Bio je sušta suprotnost Portu. Natjerivao je đake, nastavnike, čistačice, domaćice, zmijogrize i žohare. Špijunirao je, gledao kroz ključanicu u razred. Svima je išao na živce. U školu je uvijek dolazio u odijelu, s obveznom kravatom.

Naizmjence je nosio smeđe i sivo odijelo, ali je preferirao smeđe tonove. Moglo bi se reći da je bio istovremeno čovjek finih manira, koji su bili u suprotnosti sa špijunskom djelatnošću koju je razvijao među osobljem.

Bohaček, direktor završne faze, bio je opet suprotnost Horvatu. Ne samo da nikoga nije tjerao na posao, nego je ljude zadržavao u zbornici, da bi pričao s njima. To je bilo moguće, jer je škola imala stroga pravila da đaci ne izlaze na hodnik za vrijeme odmora, osim u slučaju nužde. Imali smo razrede u kojima je bilo i četrdeset đaka, ali je disciplina bila izvanredna. Tako je bilo sve do fuzioniranja, kada počinje rad u dvjema zgradama.

Bohaček je bio prava sirovina. Svaka njegova rečenica bila je dvosmislena i u razgovoru s njim trebalo je uvijek biti na oprezu. On je također nosio siva i smeđa odijela.

Do škole mu je bilo stalo kao do lanjskog snijega, nimalo se nije trudio. Bio je zaštićen kao rijetka životinja, a na 21

Vesna Šipuš

scenu bi stupao samo u slučaju hitne situacije. Pokatkad bi se prema ženama odnosio prostački. Nije držao riječ.

Meni je radno-neradna situacija pomalo išla na živce.

Moje prvo radno mjesto bilo je u Njemačkoj. Radila sam kao prodavač u robnoj kući »Knittel«, u Steinenbronnu, kod Stuttgarta, prije no što sam se upisala na fakultet.

Odmah sam naučila kako treba raditi da bi sustav bio efikasan. Zatim sam se zaposlila u »Brodokomercu«, u ugostiteljstvu, kao sobarica, gdje se također crnčilo. Bilo je to u tada čuvenom hotelu »Palace«, u Malinskoj, na Krku, gdje su gosti hotela bili većinom stranci, pa se moralo paziti na svaku sitnicu. Tako sam naučila raditi, doista raditi. Kad sam se nakon fakulteta zaposlila u školi, sve je bilo drukčije. Činilo se kao da nitko nije zainteresiran za posao koji obavlja. Znala sam da ne smijem iskakati, ali sam se pitala kad ćemo mi jednom zbiljski početi raditi. Pitam se i danas…

U Šuvarovu reformu školstva ušlo se bez programa, bez udžbenika. Tadašnji Sekretarijat za prosvjetu i kulturu SRH preveo je sadržaje nekih knjiga ili udžbenika sa stranih jezika i to poslao školama kao program. Snalazili smo se kako smo znali. Svaki je nastavnik pisao sebi vlastita predavanja, po tko zna kojoj literaturi. Postojeći udžbenici postali su neupotrebljivi. Dala sam se, dakle, na izučavanje novih »programa«. Bilo je teško tako raditi. Nitko nije bio siguran radi li ono što treba. Morali smo đacima diktirati u pero, jer inače nisu imali iz čega učiti, osobito ako se zna da se u socijalizmu ne ulaže u znanje i knjižnice, nego u partijske brošure i parolaštvo.

Takav me je posao odmah na početku ubijao, ali sam bila zadovoljna što napokon mogu živjeti od svojeg rada, bez pomoći drugih. Nakon tri mjeseca otkako sam 22

Ja, kao direktor

se zaposlila imala sam ljetne školske praznike. Na zadnjoj sjednici nastavničkog vijeća škole u kojoj sam radila direktor mi je rekao da će nas, koji već radimo, na ujediniteljskom zboru radnika odmah prevesti u stalni radni odnos, jer ne želi trošiti novac na natječaje kad će ionako primiti nas koji već radimo, jer smo se pokazali kao dobri i vrijedni radnici. Tad sam mislila da je to tako i bila vrlo sretna kad su me primili. U svojoj matičnoj školi priredila sam malu zakusku i sve se činilo idiličnim.

Ljetovala sam u Dubrovniku sa svojom sestričnom.

Nijedna nismo bile u stalnim vezama, pa smo, kao i svi slobodnjaci, krenule u potragu za veselijim životom.

Dubrovnik je, dakako, kao i uvijek, pružao sve radosti koje čovjek ljeti može poželjeti. Uvečer smo uživale u koncertima poznatih izvođača. Bila sam glazbeno obrazovana, pa mi se život zbog toga činio podnošljivijim.

Kad bi mi bilo teško, sjela bih za klavir ili orgulje ili pustila kakvu dobru glazbu. Tako sam se liječila. Tako se liječim i danas. U Dubrovniku sam s oduševljenjem slušala sve za što sam mogla dobiti karte.

Stanovale smo usred starog dijela grada, kod izvjesne gospođe Jasne. Ona bi imala nezgodan običaj da ujutro, dok smo još spavale, ulazi u našu sobu bez kucanja. Nismo se zaključavale, jer smo smatrale da bi to bilo neprilično, ali to njezino ulaženje išlo nam je na živce.

Jednog smo ju dana upitale zašto ne kuca kad ulazi, da se pokrijemo ako smo u nepriličnu položaju. Napokon je priznala da je moj poznanik, koji nam je dao njezinu adresu, doveo sa sobom nekoga maloga (ja sam ga poznavala!) i da ih je jednog jutra našla gole u krevetu u vrlo nezgodnoj situaciji.

23

Vesna Šipuš

Poznavala sam maloga, ali nisam poznavala njegove roditelje. Tad se nije znalo za pedofiliju, ne bi se ona mogla ni dokazivati na sudu, jer nije bilo ni zakona po kojem bi se takvo što uopće problematiziralo. Gospođa Jasna bila je ogorčena. Izbacila ih je na ulicu, a mi smo joj bile sumnjive. Kad smo joj rekle da smo rođakinje i da ljetujemo zajedno jer nemamo stalne veze, primirila se i pristala da malo prošeta s nama uvečer i da nam malo ispriča o prošlosti Dubrovnika, o svojoj mladosti, o udaji za visokog časnika (valjda jugoslavenske vojske), koji je bio star i, po svoj prilici, starački onemoćao, pa je ona ostala netaknuta sve do kraja njegova života. Kasnije se nije udavala, jer joj je ostavio lijepu imovinu i mirovinu.

Pričala je tu priču kao da se ona tiče koga drugoga, ali mi smo znale da je to njezina priča. Sljedeće smo godine opet ljetovale u Dubrovniku i bile na Ljetnim igrama.

Dubrovnik nam je zauvijek ostao u srcu. Zahvaljujući gospođi Jasni, saznale smo mnoge lijepe i mnoge žalosne detalje o životu u tom gradu, o njegovim ljudima, povijesnim osobama i događajima. Slušale smo specifičan dubrovački govor, obilazile starine.

Kad sam se vratila na posao, bila sam zadovoljna, premda sam imala jednu vezu nevezu, u kojoj nisam točno znala što od nje očekujem i što moj partner od mene očekuje. Sastajali smo se rijetko, u stilu hoću – ne ću.

Izlazila sam s društvom često i općenito, počela živjeti s nekom nadom da će ipak biti bolje. Kad je počela školska godina, nastavila sam raditi. Predavala sam predmete Marksizam, TIPSS (Teoriju i praksu samoupravnog socijalizma) i Političku ekonomiju. Pojavili su se i novi predmeti, vezani uz nova usmjerenja u CUO-u.

Nastavila sam pjevati u crkvenom zboru, upisala sam 24

Ja, kao direktor

studij orgulja na Institutu za crkvenu glazbu. Morala sam nekako kompenzirati sve te gluposti koje sam bila prisiljena govoriti u školi. Programi su bili krajnje nedorečeni i dosadni. Mnogo sam vremena potrošila da im dam kakav-takav smisao.

Nije bilo izgledno da ću u Zagrebu uskoro dobiti posao, pa sam se pokušala upisati na Pravni fakultet uz rad, ali mi u školi nisu htjeli izdati potvrdu o zaposlenju, iako sam na to po zakonu imala pravo, a na izvanredni studij se moglo upisati samo s tom potvrdom. Tako je moj pokušaj da se spasim propao. Studirala sam dakle orgulje.

Vježbala sam koliko sam mogla, uspjela sam na kredit kupiti elektroničke orgulje s pedalama, tako da nisam ovisila o milosti redovnice i župnika, koji su, začudo rado davali svirati orgulje klaviristima, koji pojma nisu imali o sviranju orgulja, ali nikad nisu htjeli dati meni da vježbam, premda sam studirala orgulje. Kad sam kupila elektroničke orgulje, mogla sam vježbati do mile volje i uživala sam u tome. Tako mi je prolazilo vrijeme.

Uskoro se pročulo da idem u crkvu i predajem marksizam. Premda sam diplomirala filozofiju i sociologiju, a na tom studiju većina je predmeta bila vezana uz marksizam, škola me je poslala na interfakultetski dopunski studij marksizma, da bih imala i tu diplomu za rad.

Nisam se protivila, znala sam to gradivo dobro. Završila sam u rekordnom roku. I dalje sam studirala orgulje i pjevala u crkvenom zboru.

Jednog dana pozvao me direktor Markan na razgovor.

Pitao me je li istina da idem u crkvu. Bilo mi je čudno zašto me to pita, kad dobro zna da idem. Onda mi je rekao da su se »neki ljudi« raspitivali o tome, pa da im je on rekao da ja idem u crkvu zato jer sviram orgulje. Tražio 25

Vesna Šipuš

je da to potvrdim. Odbila sam, dakako. Bio je zapanjen.

Očekivao je da ću to potvrditi, on je svoje učinio, pa je vuk sit i koza cijela. Pitao je: »Pa zašto vam je, kolegice, tako teško reći da idete u crkvu zbog orgulja?« »Zato, druže direktore, jer to nije istina«. »Ma da. Ali istina je ono što hoćemo da bude istina. Vi recite da volite muziku, sviranje i pjevanje, išli ste i prije u muzičku školu, sad studirate orgulje. Tako će sve biti u redu.« »Ali ja to ne mogu reći, jer ne mogu lagati. Svi znaju da sam u crkvu išla i prije nego što sam svirala orgulje, a ići ću, bome i kad završim orgulje. Ta bi se laž ionako brzo otkrila.« Direktor je bio ljut i zbunjen. Eto, htio mi je pomoći, a ja sam to glatko odbila. Zar nije onda sasvim normalno da me zbog toga kazne? Ubrzo sam dobila inspekciju. Tada je direktor pustio priču da Zavod za školstvo povremeno šalje inspekciju. U redu, mislila sam ja. Zašto bih se bojala inspekcije? Tada nitko nije znao da inspekcija nikad ne dolazi sama od sebe, pa ni zbog poziva roditelja ili koga drugoga. Inspekciju naručuje direktor osobno.

Tako je ostalo i do danas. Tako će biti i u budućnosti.

Ljudi to ne znaju, pa psuju one u Zagrebu. Kada dođe inspekcija, to je uvijek nešto bez veze. Oni u Zagrebu vidjeli su đaka samo na televiziji, a ako su kada i radili u razredu, samo Bog zna kako je to izgledalo. Što se tiče mojeg direktora, on je mislio samo na to kako bi zaštitio sebe. Zato mu je trebala inspekcija, da bi potvrdila da je on sve učinio što je bilo u njegovoj moći, pa, eto, on nije ništa kriv. Sva krivnja trebala je pasti na mene.

26

Ja, kao direktor

Došla mi je na sat savjetnica Maja. Glavni prigovor mi je bio što moja nastava sliči na gimnazijsku. Nije objasnila što to znači. Tražila je pripremu. Imala sam pripremu, ali ona je htjela neku drugu. Objasnila mi je da ona radi u razredu tako da negdje nasumce otvori udžbenik.

Onda se đaci stresu, pa se čude, pa onda imamo skandalon! Dakako, nikad nisam razumjela što su moji slavni predavači metodike nastave zapravo htjeli reći kad su tumačili kako treba držati nastavu. A osobito mi je bilo nerazumljivo što mi govore inspektori, takozvani savjetnici. Njih možda razumije samo božanska premudrost i tako je skriven smisao njihova rada.

Prošla je moja prva radna godina, pa druga. Osim mene na studij marksizma poslana je i Brumelija, koja je prva donijela potvrdu da ga je završila, jer je ga je prva i započela, a zatim još jedna kolegica i kolega Horvat, koji je bio zamjenik direktora za pripremnu fazu, a kasnije će postati pravi direktor. Njemu je posvećen naslov ove moje knjige, dok se svi ostali direktori uklapaju u sustav.

Horvat me je napao na jednoj sjednici da predajem marksizam i javno idem u crkvu i da tko je mene uopće poslao na taj studij, a onda sam ja uzvratila prilično oštro: »Mene je na studij prema odluci Nastavničkog vijeća poslala škola, kao i kolegu Horvata. Ja sam svoj studij završila u rekordnom roku. Kolegu Horvata također je poslala škola. On je društveni novac potrošio, a studij nije završio. Pa ga ja pitam kada kani završiti studij ili kada kani vratiti društveni novac!« Naučila sam se služiti njihovim komunističkim floskulama. Ništa stvarno nisu imali protiv mene. Trebalo me je izluđivati na drugi način. Nisam ih se bojala. Bog je uvijek bio uz mene. Kad sam nakon svih zaprjeka koje su mi 27

Vesna Šipuš

ranije postavili uspjela završiti fakultet u najkraćem roku, osjetila sam neku unutarnju sigurnost. Bila sam spremna na svakakve podvale. Ništa nisam očekivala od društva.

Znala sam da će biti teško preživljavati u neprijateljskoj sredini u vlastitoj domovini i zavičaju, ali sam odlučila skupo prodati svoju kožu. Zato sam gledala da svojim progoniteljima umaknem u iracionalnu sferu. Marljivo sam vježbala orgulje, čitala, pripremala se za nastavu, odlazila u Zagreb i putovala kad je bilo moguće i koliko je to moja novčana situacija dopuštala. K tomu sam se uvijek ufala u Boga i bila sam u pravu. U svakoj za mene nerješivoj situaciji, kad bi sve izgledalo bezizlazno, molila bih dragog Boga da mi da snage. Pomoć bi stigla odmah, što je meni davalo sve veće samopouzdanje i nekakav čudan osjećaj neranjivosti. Možda će to komu izgledati čudno, no meni se činilo da se meni ništa ne može dogoditi, da sam zaštićena neprobojnim zidom koji nitko ne može srušiti, pa ako je Bog odredio da se meni sve to događa, sigurno ima razloga za to. Imala sam povjerenja u Boga i do danas se nisam uvjerila u suprotno.

Prolazila je i druga godina otkad sam se zaposlila.

Zarada je bila mala, premda sam radila sve više. Godine 1979. razbolio mi se i drugi djed. Prvi je umro još dok sam studirala. Znala sam da je moj dida star i da na ovom svijetu ne može živjeti vječno. Njegova smrt teško me je pogodila. On mi je još jedini ostao nakon otčeve smrti, a otac mi je umro još dok sam išla u osnovnu školu.

Sahranili smo ga baš nakon Dana Republike. Odmah po dolasku u školu tražila sam dva slobodna dana, da se malo priberem. Nisam se mogla oporaviti na brzinu.

Bojala sam se da ne bih počela plakati u razredu. Kad sam rekla direktoru pripremne faze Horvatu da želim 28

Ja, kao direktor

dva slobodna dana jer mi je umro dida, objasnio mi je da mi dida nije uža obitelj po zakonu, nego je daljnja rodbina te zbog toga ne mogu dobiti ta dva dana koja tražim.

Nisam se željela svađati. Bila sam posve slomljena i žalosna. Nisam imala želje uopće razgovarati. Prije toga, otkako sam se zaposlila, nisam koristila nikakav slobodan dan, niti sam bila na bolovanju.

To me je ubilo. Osjećala sam da ću dobiti slom živaca.

Otišla sam doktoru. Prije toga nikad nisam bila ni kod doktora otkako sam se zaposlila. Doktorica mi je dala tablete za smirenje i otvorila bolovanje. Ostavila me je na bolovanju tri, a ne dva dana, kako sam tražila. Za to vrijeme, uz molitvu, polako sam se pribrala. Na slijedećoj sjednici nastavničkog vijeća obratila sam se zbog nepravde i nekorektnosti svojim kolegicama i kolegama, kao i generalnom direktoru, da kažu zašto ne mogu dobiti dva slobodna dana kad mi umre djed.

Bilo bi normalno očekivati da će ljudi pošteno reći: »Ma dajte! Jeste li vi normalni? Pa valjda je jasno da kad je tko u žalosti da mu ne možete samo tako napraviti takvo što.« Međutim direktor Markan već je imao ispred sebe otvoren nekakav zakon, pravilnik, što li, pa je iz njega čitao odrednice koje mu je pokazivao zamjenik Horvat.

Tako su zajedno dokazivali da meni moj djed ništa nije u rodu. Bila sam zgromljena. Nisam mogla vjerovati da ljudska bića mogu pasti tako nisko. Pa zar će oni na takav način dokazivati da mi koji idemo u crkvu nemamo nikakvih ljudskih prava! Obuzeo me je nekakav bijes, otpor prema svemu što ima svezu s tom užasnom državom, u kojoj se s političkim protivnicima obračunava na najpodliji način, u kojem se sloboda plaća najnižim udarcima. Javio se samo jedan kolega, koji je izrazio svo29

Vesna Šipuš

je zgražanje nad takvom odlukom. Onda se pridružio drugi kolega, koji je rekao da kad meni ta dva dana ne bi trebala, sigurno ih ne bih ni tražila. I čak ako i postoji u pravilniku tako glupa odredba, trebalo bi ju ignorirati.

Ostali su šutjeli. Što ih briga! Šutnja. Vječna hrvatska šutnja kad se komu nepotrebno nanosi zlo. Bezrazložno zlo.

Tko može imati koristi od takva postupka? Kasnije, kad smo izlazili iz škole, da bi dodala još malo soli na ranu, Brumelija mi je rekla da nije u redu to što su mi napravili.

Da je to rekla na sjednici, onda bi zvučalo vjerodostojno.

I tako sam od svojih dragih pretpostavljenih saznala da moj djed meni nije ništa u rodu, pa su, prema tome, moji direktori zaslužni za reformu genetike i obiteljskog prava.

30

O

Vesna Šipuš

Ja, kao direktor…

Ja, kao direktor…

Ni roman ni romanca

Vesna Šipuš

vo je sasvim osobna priča. Možda će biti subjektivna, kako se i očekuje, ali, da bismo bili maksimalno objektivni, moramo biti maksimalno subjektivni – mudrost je to koju smo naučili od svojeg profesora na studiju filozofije, dok je još bio živ. Zato je ovo pripovijest o raznim direktorima, sada zvanim ravnatelji, sve samim felama, upraviteljima trica i kučina, što zaslužuju ne samo da im se ime vječno pamti, nego i djela i riječi. Djela? Pa ne baš djela, više nedjela, ali im se sve to računa u zasluge, a ne u mane, pa su, kako je to običaj u našem društvu, a i šire, zbog istih promicani uvijek na bolje položaje, u kojima i danas uživaju, ako već nisu umrli. Imena su im ovdje promijenjena, da njihovi potomci ne bi trpjeli zbog pogrješaka svojih predaka, kao što sam trpjela ja.

Ovaj tekst nije pisan zbog osvete, nego zbog istine. Samo javne, poznate osobe, osobe velike moći, bit će navedene pravim imenom.

ISBN 978-953-241-498-1

www.glas-koncila.hr

80 kuna

Glas Koncila