Kršćanski latinisti by Glas Koncila

Drago ŽUPARIĆ

KRŠĆANSKI LATINISTI

Niz: Urednik: Recenzenti:

Lektura: Korektura: Priprema za tisak: Tisak: Naklada: Izdavač:

Suizdavač:

Radovi – 18 Darko Tomašević Prof. dr. sc. Tomo Vukšić Mr. sc. Josip Knežević Marija Znika Drago Župarić Denis Dobrovoljski CPU Printing company d.o.o., Sarajevo 500 Univerzitet u Sarajevu Katolički bogoslovni fakultet

Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 4874 319; e-pošta: prodaja@ glas-koncila.hr; www.glas-koncila.hr Za suizdavača: Ivan Miklenić ISBN 978-953-241-508-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000933951

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 27-9:929 27-284/-285

ŽUPARIĆ, Drago Kršćanski latinski / Drago Župarić. - Sarajevo : Katolički bogoslovni fakultet, 2016. - 211 str. : ilustr. ; 24 cm Bibliografija: str. 208-211. - Registar ISBN 978-9958-747-46-5 COBISS.BH-ID 23017222

Drago ŽUPARIĆ

KRŠĆANSKI LATINISTI

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila

2016.

KRŠĆANSKI LATINISTI

SADRŽAJ KRATICE .................................................................................................................................. 7 PREDGOVOR ......................................................................................................................... 8 STATUS QUAESTIONIS .................................................................................................... 11 1. Pojava kršćanstva .................................................................................................. 11 2. Grčko-rimska kultura i Crkva .......................................................................... 13 3. Društvene promjene ............................................................................................ 15 4. Apostolski oci - najstariji kršćanski spisi ................................................ 16 5. Od grčkog prema latinskom jeziku ............................................................. 19 6. Patrologija i(li) patristika ................................................................................ 22 7. Crkveni oci ................................................................................................................. 23 8. Čime su se bavili crkveni oci ........................................................................... 25 9. Kako se očuvao tekst ........................................................................................... 25

I. DOBA RASTA STAROKRŠĆANSKE KNJIŽEVNOSTI 1. Općenite oznake ...................................................................................................... 27 2. Počeci kršćanske književnosti na latinskom ......................................... 28 2.1. Acta martyrum i Passiones ..................................................................... 30 3. Apologeti(ka) ............................................................................................................ 35 4. Tertulijan (oko 160.-220. g.) ........................................................................... 37 4.1. Apologetski spisi ........................................................................................... 40 4.2. Dogmatsko-polemički spisi ...................................................................... 42 4.3. Moralni spisi ....................................................................................................43 5. Minucije Feliks (oko 200.-250. g.) ................................................................ 49 6. Sv. Ciprijan (oko 200.-258. g.) ......................................................................... 54 7. Novacijan (oko 200.-258. g.) ............................................................................ 61 8. Sv. Viktorin Ptujski (oko 250.-304. g.) ....................................................... 63 9. Laktancije (oko 250. - poslije 317. g.), kršćanski Ciceron .............. 65

II. ZLATNO DOBA STAROKRŠĆANSKE KNJIŽEVNOSTI 1. Općenite oznake....................................................................................................... 73 2. Kajo Marije Viktorin (oko 300.-362. g.)-orator sui temporis fermedoctissimus.................................................................................................... 75 3. Sv. Hilarije iz Poitiersa (oko 315.-367. g.)................................................. 78 3.1. Egzegetska djela ........................................................................................... 79 3.2. Dogmatska djela ........................................................................................... 82 3.3. Povijesna djela ............................................................................................... 83

SADRŽAJ

3.4. Himni .................................................................................................................. 84 4. Sv. Ambrozije (oko 334.-397. g.), prvi veliki crkveni učitelj Zapada ... 85 4.1. Egzegetska djela ............................................................................................ 91 4.2. Dogmatska djela ............................................................................................ 92 4.3. Moralna i asketska djela ........................................................................... 93 4.4. Govori i pisma ................................................................................................. 94 4.5. Liturgijski himni ............................................................................................ 95 5. Rufin Akvilejski (oko 345.-410. g.) ............................................................... 96 6. Sv. Jeronim (oko 347-420. g), najučeniji crkveni otac zapadne Crkve ......................................................................................................... 99 6.1. Radovi na biblijskom tekstu ................................................................. 102 6.2. Biografije i prijevodi ................................................................................. 103 6.3. Egzegetska djela ......................................................................................... 104 6.4. Dogmatsko-polemička djela ................................................................. 106 6.5. Propovijedi i pisma .................................................................................... 107 7. Sv. Paulin iz Nole (oko 353.-431. g.)........................................................... 108 8. Sv. Augustin (354.-430. g.) .............................................................................. 112 8.1. Autobiografska djela ................................................................................ 118 8.2. Filozofska djela ............................................................................................ 120 8.3. Apologetska djela ....................................................................................... 121 8.4. Dogmatska djela ......................................................................................... 123 8.5. Polemička djela ........................................................................................... 123 8.5.1. Protiv Manihejaca ............................................................................ 124 8.5.2. Protiv donatizma .............................................................................. 124 8.5.3. Protiv pelagijanizma ....................................................................... 125 8.5.4. Protiv arijanizma ............................................................................. 125 8.6. Egzegetska djela ......................................................................................... 126 8.6.1. Egzegeze Starog zavjeta ................................................................ 126 8.6.2. Egzegeze Novog zavjeta ................................................................ 126 8.7. Moralno-asketska i teološko-pastoralna djela ........................... 127 8.8. Pisma i govori (Sermones) .................................................................... 128 9. Sulpicije Sever (oko 360.-420. g.) ............................................................... 129 10. Sv. Petar Krizolog (oko 380.-450. g.) ...................................................... 133 11. Sv. Leon I. Veliki, papa (oko 390.-461. g.) ........................................... 136 12. Ambroziaster (Pseudoambrozije) .......................................................... 139 KRŠĆANSKA POEZIJA .............................................................................................. 141 1. Juvenk (IV. st.)........................................................................................................ 143 2. Komodijan (III–V. st.) ........................................................................................ 144

KRŠĆANSKI LATINISTI

3. Aurelije Prudencije Klement (348.-405. g.), kršćanski Horacije .............................................................................................. 147 4. Optacijan (prva polovica IV. st.) .................................................................. 152 5. Sv. Damaz (305.-384. g.) .................................................................................. 153 6. Sedulije (IV./V. st.) .............................................................................................. 155

III. DOBA OPADANJA STAROKRŠĆANSKE KNJIŽEVNOSTI CRKVENI PISCI NA KRAJU PATRISTIČKE KNJIŽEVNOSTI 1. Općenite oznake ................................................................................................... 159 2. Sv. Fulgencije Ruspijski (467.-532. g.) ..................................................... 160 3. Sv. Cezarije Arlski (oko 470.-543. g.) ....................................................... 164 4. Enodije (oko 473.-521. g.) .............................................................................. 167 5. Boecije (oko 475.-524. g.) ............................................................................... 169 6. Sv. Benedikt iz Nursije (oko 480.-547. g.), otac zapadnog monaštva ................................................................................. 173 7. Kasiodor (oko 490.-583. g.) ........................................................................... 177 8. Sv. Gelazije I. (papa od 492.-496. g.) ......................................................... 180 9. Dionizije Mali (oko 500.-550. g.) ................................................................ 182 10. Sv. Martin Brakarski (oko 515.-580. g.) ............................................... 183 11. Venancije Fortunat (oko 530. - poslije 600. g.) ............................... 185 12. Sv. Grgur Tourski (538.- oko 594. g.) .................................................... 188 13. Sv. Grgur I. Veliki (oko 540.-604. g.) ...................................................... 190 14. Sv. Izidor Seviljski (oko 560.-636. g.) .................................................... 194

Kazalo pojmova i imena ....................................................................................... 200 Literatura ...................................................................................................................... 208

SADRŽAJ

KRATICE 1 Kor 1 Pt 1 Tim 2 Tim 2 Kor C. CCL CSEL Čas. Dj Ef Epist. Flm g. Iv Kol KS Lk LXX Mk Mt NZ PL pr. Kr. Ps slj. SP st. sv. SZ ur. usp.

Prva poslanica Korinćanima Prva Petrova poslanica Prva poslanica Timoteju Druga poslanica Timoteju Druga poslanica Korinćanima Căput (poglavlje) Corpus Christianorum, Series Latina Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum Božanski časoslov Djela apostolska Poslanica Efežanima Epistŏla/Epistúla (poslanica, pismo) Poslanica Filemonu godina Evanđelje po Ivanu Poslanica Kološanima Kršćanska sadašnjost Evanđelje po Luki Septuaginta, prijevod Svetog pisma (Starog zavjeta) s hebrejskog na grčki Evanđelje po Marku Evanđelje po Mateju Novi zavjet Jacques Paul Migne, Patrologia Latina prije Krista Psalam sljedeće Sveto pismo (Biblija) stoljeće sveti Stari zavjet uredio usporedi 7

KRŠĆANSKI LATINISTI

PREDGOVOR

Književnost starih Grka i Rimljana, koju još drukčije nazivamo „antička književnost“, obuhvaća vremensko razdoblje od oko dvanaest stoljeća, s tim da se rimska književnost pojavila nešto kasnije od grčke. Njezina je klasična periodizacija na pet razdoblja: 1) uvodno razdoblje (do 240. g. pr. Kr.); 2) arhajsko razdoblje (240.-80. pr. Kr.); 3) zlatni vijek: Ciceronovo doba (80.-30. pr. Kr.) i Augustovo doba (30. pr. Kr. – 14. po Kr.); 4) srebreni vijek (14.-117. g.); 5) stoljeća propadanja (117.476. g., odnosno 524. g.). Kao godina pada Zapadnog Rimskog Carstva tradicionalno se uzima 476. g. kada je germanski kralj Odoakar svrgnuo s prijestolja Romula Augustula, posljednjeg (nepriznatog) cara Zapadnog Rimskog Carstva, koji je vladao u Italiji. To je ujedno početak srednjega vijeka. Pojavom nove kršćanske religije u grčko-rimskom svijetu počinje i kršćanska kultura. U petom razdoblju rimske književnosti (stoljeća propadanja), upravo zbog idejnog i formalnog propadanja poganske književnosti, razvija se kršćanska latinska književnost, koja doživljava svoj uspon od III.-V. st. Djela pisaca prvih kršćanskih stoljeća za Crkvu su oduvijek bila izvorom nadahnuća. Njihova misao i poruka napisana je latinskim jezikom, koji je – na žalost – danas sve manje razumljiv široj čitalačkoj javnosti. Kao što je proučavanje starokršćanskih pisaca važno za patrologiju kao teološku i duhovno-povijesnu disciplinu, također je važno i za klasičnu filologiju. Stoga je nakana ove knjige promatrati kršćanske pisce s gledišta njihova doprinosa književnosti napisanoj latinskim jezikom, a ne s gledišta teološkog doprinosa. Ova knjiga sažeto obrađuje povijesni pregled kršćanske književnosti pisane latinskim jezikom i nema namjeru donijeti sve pojedinosti koje se tiču književnog stvaralaštva pisaca kršćanske književnosti, koju obično nazivamo patrologija, nego obrađuje značajnije autore navodeći njihova djela i barem osnovne podatke iz života pisane ostavštine onih koje nazivamo (crkvenim) ocima i piscima. Odabrani pisci i njihovi tekstovi na latinskom – iako kratki imaju za cilj približiti knjigu čitateljima, donekle proniknuti u dušu i stil pojedinog pisca te pridonijeti njezinoj praktičnoj upotrebi pri 8

upoznavanju latinske književnosti. Time će se izbjeći puko nabrajanje samo njihovih imena i djela i barem će se na trenutak čuti one iste riječi što su ih govorila piščeva usta i pisalo njegovo pero prije mnogo stotina godina: neka ponekad progovore i sami pisci svojim djelima! Time će se dobiti jasnija slika o piščevoj važnosti u Crkvi te uvidjeti kako su mnogi od njih bili ravni i najvećim rimskim klasicima. Biografski podaci pisani su sažeto, sa željom da se u što kraćem obliku donese više podataka i prikaže književno stvaralaštvo. Knjiga se usput dotiče i nekih važnijih pojmova za bolje razumijevanje kršćanske terminologije. Redoslijed pisaca je uglavnom kronološki! Budući da je riječ o kršćanskoj književnosti, posebna pozornost usmjerena je prema književnom stvaralaštvu pojedinog pisca i njegovu doprinosu književnoj djelatnosti. Namjera je bila da ovo djelo pruži osnovne podatke s područja povijesti kršćanske književnosti, dade osnovne upute za daljnja traženja, da bude od koristi čitateljima jer je potpuno opravdano kršćansku književnost latinskog izraza smatrati neodjeljivim dijelom rimske književnosti. U tom smislu knjiga želi biti samo početni instrument koji će sažetim prikazom upućivati na daljnje traganje. S književno-povijesnoga gledišta može se reći da je stvaralaštvo kršćanskih latinskih pisaca, uz religiozno značenje, zauzelo istaknuto mjesto u povijesti književnosti uopće, a osobito u onoj grčko-rimskoj. Odgojeni u školama boljih predstavnika klasične starine te stavljajući svoje pero i riječ u službu kršćanske misli, latinski pisci bili su posljednji predstavnici antike čije je umijeće često zasjalo u njihovim spisima i utjecalo na kasniju književnost. Neki od njih zadobili su naziv „slavni“, „veliki“ ili „sveti“. U Sarajevu 19. ožujka 2016. Drago Župarić

KRŠĆANSKI LATINISTI

UVODNA POJAŠNJENJA

STATUS QUAESTIONIS

1. Pojava kršćanstva

Kršćanstvo se tijekom prvih pedeset godina svojega postojanja proširilo izvan židovskog svijeta u poganski ambijent Istoka i Zapada. Jedan od važnih centara širenja kršćanstva bila je Antiohija u Siriji gdje su se kršćani prvi put prozvali tim imenom – χριστιανοί, Kristovi sljedbenici (Dj 11,26). Političko ujedinjenje antičkog svijeta, što ga je stvorila rimska vlast, omogućilo je širenje kršćanstva u Rimskome Carstvu u kojem je vrijedio isti pravni i administrativni okvir. Također su bili isti jezik i kultura koji su stvarali iste životne uvjete i misao. Trgovina je pak svojim komunikacijskim kanalima, kopnenim i morskim, omogućavala brzu razmjenu dobara i ideja, što je olakšavalo širenje zajedničkog mentaliteta. Nastalo kao religija niže klase, u II. st. kršćanstvo dobiva sljedbenike u svim sferama društva, a u Rimu osobito uspijeva pridobiti žene bogatih obitelji (clarissimae feminae) koje postaju donatori. Dok se kršćanstvo na Istoku pojavilo više u vidu nove struje i filozofske škole koja je dosegla najvišu razinu u povijesti kulture III. st., na Zapadu se više pokazalo u organizacijskoj sposobnosti i solidnoj strukturi koja je sposobna oduprijeti se progonima političke moći. Tijekom cijeloga III. stoljeća, koje je proteklo u znaku carskih progona kršćana, odnosi između kršćanskih zajednica i institucija bili su složeni i dvosmisleni. Razdoblja tolerancije u kojima su postupci protiv kršćana bili rijetki ili potpuno odsutni, smjenjivali su se s razdobljima progona koja nisu u svim krajevima bila iste jačine. Osobito su u Africi1 bili žestoki progoni gdje su više puta crkveni vođe bili na udaru progonitelja. Širenje kršćanstva favorizirano je činjenicom da se čak i među poganima razvijala potreba neke emotivne prirode, kao što je npr. briga za dušu i njezino spasenje u zagrobnom životu. Za razliku od ostalih, kršćanska organizacija bila je veoma proširena i brinula se oko pomoći i poučavanja marginaliziranih u društvu. Crkvena struktura mogla se 1

Rimski car Septimije Sever (193.-211. g.), nakon što je neko vrijeme podnosio kršćane, nenadano ih je počeo progoniti, napose u Sjevernoj Africi, Egiptu i na Istoku. U Kartagi su 202. g. mučeništvo podnijele Perpetua i Felicita, a u egipatskoj Aleksandriji Leonida, Origenov otac.

KRŠĆANSKI LATINISTI

postupno organizirati te iskoristiti carsku nesigurnost, koja nije bila samo demografska, ekonomska, društvena, monetarna, itd. nego se ogledala i u krizi ideala i vrednota. Kršćani duguju zahvalnost svojem stalnom zahvatu u društveno-ekonomsku sferu ispunjavajući prazninu na onom području gdje je državna uprava zakazala jer se brinula oko ubiranja poreza za jačanje vojske. Nakon nasilnih pokušaja da se Crkvu ukloni s lica zemlje, Crkva i nije mogla učiniti drugo doli se prilagoditi suživotu sa zemaljskom stvarnošću. Sve više i više, čak i carski dužnosnici, pa i sami vojnici, koje su zahvatili orijentalni monoteistički kultovi, mogli su javno ispovijedati kršćanstvo i pouzdati se u novu organizaciju. Kršćanski su pisci u početku zazirali u sučeljavanju s poganskim svijetom. Međutim, da bi se opravdalo širenje evanđeoske poruke, u Crkvi se jednostavno osjetila potreba za dijalogom i interpretacijom takve poruke. Na profanu se kulturu uvijek gledalo oprezno, ali je ipak prihvaćena. Zbog toga se opravdavalo čitanje nekršćanskih pisaca, što je bilo u funkciji pripreme za proučavanje Svetoga pisma.2 Temeljni osjećaj bio je da se u izmijenjenom svjetonazoru znanje više nije smatralo kao vrijednost sama za sebe, nego podređeno Objavi u kojoj se nalazi prava spoznaja. Taj proces praktične asimilacije i doktrinarnog odbijanja s vremenom se odvijao istodobno s cjelokupnim kulturnim povlačenjem koje je u VI. i VII. st. doživjelo ozbiljan pad. U tim stoljećima ubrzat će se podvojenost između latinsko-zapadnog i grčko-bizantskog svijeta: na Zapadu će se izgubiti poznavanje grčkog jezika, što će značiti i nemogućnost izvornog čitanja onih djela koja su bila temelj antičke filozofske i znanstvene misli. Ovakvo stanje nesigurnosti proširilo se na sva područja Carstva, pa i na kulturno. Među događajima od velikog je značenja razvoj novoplatonskog nauka koji djeluje od III.-VI. st., čiji je osnivač filozof Plotin (204.-270. g.), a koji će ostaviti dubok trag u kršćanskoj misli.3 Među brojnim kultovima najznačajnije mjesto imalo je kršćanstvo koje je kroz nekoliko stoljeća prevladalo i pokazalo svoju impresivnu 2

Osobito su prepisivani i korišteni pjesnici i moralisti, prilagodljivi za alegorijsko tumačenje i korisni zbog retoričkih figura. Plotin je u svojem spekulativnom sustavu spojio s platonizmom glavne smjerove grčke filozofije, osobito: aristotelizam, novopitagorizam, stoicizam, orijentalno-religijsku tradiciju misticizma. Novoplatonizam uči da mnoštvo konačnih bića stupnjevanjem proizlazi iz praiskonskog Jednoga, koje je iznad Uma i idejâ. Sličnost novoplatonizma s kršćanstvom je osobito u etičkim propisima i askezi. Augustin je bio pod utjecajem novoplatonizma.

UVODNA POJAŠNJENJA

književnost, čija su djela teološki važna. Poganska kultura nije shvatila jačinu i osobitost kršćanske vjere koja je bila sposobnija pružiti odgovore široj društvenoj zajednici. Smatralo se, naime, da je kršćanstvo tek još jedno u nizu praznovjerja, možda još tvrdoglavije, čiji su sljedbenici bili spremni suočiti se s progonima ako ne žrtvuju državnim bogovima.

2. Grčko-rimska kultura i Crkva

Latinski svijet je barem djelomično bio dužnik grčkome, što su i potvrdili brojni prijevodi, iako je kršćanstvo na Zapadu uspjelo proizvesti i likove prvoga reda na području crkvene politike, kateheze, i doktrinarne analize.4 Osobito su oživjeli brojni intelektualci koji su uspješno posredovali u prenošenju velikih misli i usmjerenja kada su bili teški trenuci između službenog nauka i hereze da bi se što bolje proširila organizacijska mreža Crkve. Među brojnim imenima najviše su se istakla četvorica tzv. velikih crkvenih učitelja Zapada: Ambrozije, Augustin, Jeronim i papa Grgur I. Veliki. Svi su proglašeni svetima u Katoličkoj Crkvi. Oni su ujedno glavni kršćanski pisci čiji se nauk smatra temeljnim za naučavanje Crkve, pa se u tom smislu mogu nazvati „originalnim“ glasom nove religije.5 Njihovi spisi sačinjavaju upravo tzv. patrističku literaturu. Počevši od I. i II. st. Rimskog Carstva, intelektualci su organizirali i objedinjavali sve misli koje su nastajale na širokom heleniziranom i romaniziranom prostoru dajući filozofiji nekakvo sinkretističko življenje. U razdoblju kada je kriza zahvatila Carstvo, davanje rimskog građanskog prava svim pokorenim narodima svjedoči o jedinstvu što ga je postigla antička civilizacija u III. st. Dok su se vodili ratovi u Rimskome Carstvu, poganska se kultura proširila diljem širokog Carstva u kojem su se svi mogli nazivati „Rimljanima“, ali klasičnost je bila već na zalazu. U političkim, intelektualnim i vjerskim krugovima često se govorilo o jedinstvenoj vlasti. Stoga, kako se težilo za građanskim ujedinjenjem 4

Može se reći da su u antičkoj epohi bila dva ključna trenutka za definiranje čovjeka, njegove društvene i kulturne karakteristike: to su bili IV. i V. st. pr. Kr. u Grčkoj, te IV. i V. st. poslije Krista u kršćanskoj misli. Usp.: C. MORESCHINI, Letteratura cristiana delle origini. Greca e latina (Roma: Città Nuova Editrice, 2007.), 13.

KRŠĆANSKI LATINISTI

Carstva, također se tražilo objedinjenje intelektualne i božanske sfere. Kada je klasična politeistička kultura III. st. bila na zalazu, težnja prema monoteizmu jačala je čak i u nekršćanskom svijetu. Stoljećima su ratovi siromašili pučanstvo Carstva, nesigurnost se skrivala u ljudima, a državna represija je povećavala nepovjerenje prema staroj kulturi i vrijednostima. Nakon konstantinovskog preokreta u korist kršćanstva, monoteizam sve više dolazi do izražaja i biva zakonski priznat. Na vojnom planu carevi nisu mogli zaustaviti žestinu germanskih i azijskih naroda, kao što na društvenom planu nisu mogli zaustaviti potražnju za nekom većom pravdom. Jedina nada je bila novi Bog i spasenje, barem na drugom svijetu. Zahvaljujući podršci koju je carska politika pružala Crkvi od Konstantinova vremena, Crkva je stekla ugled velike društvene institucije, a nova religija bila je u stanju pobijediti mnogobožačko stanje. S jedne strane gledajući, sve je bilo u potpunoj suprotnosti s drevnom tradicijskom kulturom, politeističkom i aristokratskom. No, opći mentalitet još nije potpuno postao monoteistički ni kršćanski. Moglo bi se čak reći da su u II. i III. st. „Rimljani“ uspjeli stvoriti svoju autonomnu kulturu koja se razlikovala i postavljala kao razdjelnica između drevnog grčko-rimskog mentaliteta i onoga „novog“ – monoteističkog i kršćanskog. Ta se kultura ipak razlikovala od one helenističke koja je težila biti ekumenska6 (proširena po cijelom poznatom svijetu). Rimska kultura je po svojoj definiciji sinkretistička i sklona ujedinjavati religiju i filozofiju, politeizam i monoteizam. Unatoč promoviranju kulture čovjeka, neki su vladari ipak nastojali biti štovani kao bogovi. Kršćanstvo se protivilo dominantnoj kulturi, iako su njegovi intelektualci prerađivali helenističke filozofske sustave i zauzimali se za povezivanje s monoteizmom. Mnogi su klasični intelektualci razdvajali svoju filozofiju od religije navodeći izrijekom da bogovi i ne postoje. Ali u III. st. cijelo društvo biva prožeto religioznim duhom tako jako da su se stari religijski kultovi budili, transformirali i ujedinjavali reagirajući time na monoteistički izazov. I baš kada je monoteizam postao masovna pojava, carevi su počeli agresivno reagirati i nasilno 6

Grč. οἰκουμένη = stanovnik svijeta, stanovnik zemlje; čovječanstvo. Pojam ekumenski upućuje na suradnju, zbližavanje, jedinstvo. Ekumenski se tiče cijele nastanjene zemlje, pa ima značenje općeg.

UVODNA POJAŠNJENJA

progoniti kršćane kao u prošlosti, počevši od druge polovice I. st.7 Kada se car Konstantin stavio na čelo monoteističkog pokreta početkom IV. st., među intelektualcima svih kategorija i vjerskih konfesija bilo je vrijeme rasprava. Unatoč novom ozračju tolerancije kršćanstvo još uvijek nije bilo kulturno jako na latinskom jeziku u Rimskom Carstvu. To je vrijeme teološkog sukoba s arijanizmom koje će proizvesti niz tekstova važnih za doktrinarni sustav. Zapravo, tek nakon Konstantinove smrti 337. g. Zapad se počeo aktivno baviti arijanskom herezom.

3. Društvene promjene

Već od II. st. Rimsko Carstvo odustaje od velikih osvajanja, a nastaje vrijeme obrane. Ubojstvo cara Komoda (192. g.), posljednjeg iz dinastije Antonina, označava kraj razdoblja velikog umjetničkog procvata i relativne političke stabilnosti te ujedno otvara razdoblje vojne anarhije i građanskog rata. III. st. je u znaku dramatičnih promjena i duboke krize. Zbog učestalih krvavih borbi među carevima u III. st., osiromašenja proizvodnog sustava u područjima kuda je prolazila vojska i zbog slabljenja obrane naspram sve snažnije navale barbara, u pitanje je došao temelj državne strukture i opstanak Carstva. Robovlasničko rimsko društvo se raspalo, ali Carstvo je ipak uspjelo nadvladati takve krize prije konačnog raspada krajem V. st. Ipak, III. i IV. st. još uvijek su u stanju jamčiti značajnu homogenost. U IV. st. i dalje postoje zajedničke karakteristike, unatoč različitosti konteksta, tako da se životna vizija, barem na temelju književnog stvaralaštva, s pravom može definirati kao „rimska“. Država se duboko i čvrsto promijenila, a njezin aparat se uspio bitno reorganizirati kako bi se mogao spremno 7

Mogu se razabrati tri faze progona: 1) razdoblje do 100. g., kada država uglavnom tolerira ili ignorira kršćanstvo koje smatraju židovskom sektom. Ovdje treba spomenuti veliki Neronov progon koji je bio ograničen na Rim, te Domicijanov u kojem je vjerojatno apostol Ivan bio prognan na otok Patmos; 2) od 100.-250. g. kršćanstvo se smatra nedopuštenom religijom (religio illicita), koja je neprijateljska prema državi i ljudima; 3) od 250.-311. g. Osobito je bio žestok progona za cara Decija sredinom III. st. Tada je ediktom određeno da svi stanovnici Carstva moraju žrtvovati bogovima, za što su bile postavljene komisije koje su nadgledale žrtve i izdavale potvrde. Smatralo se da kršćani potkapaju vjerske temelje Carstva.

KRŠĆANSKI LATINISTI

oduprijeti vanjskim opasnostima. Jedna od najevidentnijih kriza ovoga doba je jačanje centrifugalne tendencije i separatističkih pokreta koji su htjeli autonomnu upravu. Kontekst Latinitas sada je postao puno širi nego u prethodnim stoljećima, osobito od kada je car Karakala 212. g. proširio rimsko državljanstvo na sve slobodne stanovnike Carstva.8 Središte Rima prenosi se u Carigrad, a kršćanstvo, koje se pojavilo na svjetskoj pozornici kao nova ideološka snaga, uskoro postaje vladajuća vjera. Počevši od II. st. pa do kraja antike, istočni dio Carstva preuzima sve veću ulogu u kulturnom životu ovoga doba. Rim nije više bio glavni grad jer su carevi zbog vojnih razloga rezidirali u drugim gradovima poput Milana, Triera i Nikomedije.9

4. Apostolski oci - najstariji kršćanski spisi

Nakon smrti Isusa iz Nazareta poznato nam je djelovanje tzv. apostolskih otaca i apologeta. Apostolskim ocima (Patres apostolici) tradicionalno se naziva prve kršćanske pisce I. i početka II. st., odnosno one koji su imali neposredan kontakt s apostolima i njihovim naukom, ili se opravdano pretpostavlja da su imali taj kontakt, ili da su bili učenici apostolskih učenika. Apostolski oci obuhvaćaju otprilike vremensko razdoblje od razaranja Jeruzalema (kolovoz, 70. god.) pa do otprilike Polikarpova mučeništva 155./167. g. Pisali su za kršćanske vjernike jednostavnim i razumljivim jezikom trudeći se protumačiti veličanstvena i spasenjska Kristova djela. Slijedili su Božju riječ i obraćali se kršćanima kao svojoj braći po vjeri. Veliku važnost pridavali su Bibliji. Nisu sustavno i kompletno izlagali kršćanski nauk na način velikih filozofskih razmišljanja, nego su to činili na temelju svakodnevnog iskustva, uglavnom u formi poslanice, pa se stoga može govoriti o „pastoralnoj književnosti“ mlade Crkve. Njihova je uloga bila sačuvati i prenijeti budućim generacijama naslijeđeni polog vjere. U ovoj skupini nemamo mnogo spisa, ali je njihova značajka prije svega 8

Car Karakala, sin cara Septimija Severa, 212. g. izdao je edikt nazvan Constitutio Antoniniana (Antoninov edikt), čime je dao rimska građanska prava svim slobodnim stanovnicima u Rimskom Carstvu. Car Konstantin je izgradio Konstantinopol (Κωνσταντινούπολις), koji se još nazivao Carigrad (lat. Nova Roma, grč. Νέα Ρώμη) kao kršćanski grad, smješten na Bosporskom tjesnacu, lišen poganske tradicije. Ubrzo se počeo koristiti naziv Konstantinopol (Konstantinov grad) umjesto Novi Rim.

UVODNA POJAŠNJENJA

što pripadaju dalekoj prošlosti i povezani su s apostolskim vremenom. Među apostolske oce ubrajaju se ovi spisi i pisci, od kojih su trojica sveci, a svi su pisali na grčkom jeziku: 1. Sv. Klement I. (ili Rimski) bio je papa od 88.-98. g. Napisao je Poslanicu Korinćanima (Κλήμεντος πρὸς Κορινθίους), koja se smatra prvim djelom kršćanske literature izvan Novog zavjeta. Sastavljena je oko 96. g. u Rimu. Autor sv. Klement, treći je nasljednik sv. Petra u Rimu. Poslanica je u obliku molbenog pisma i opomena gdje rimska općina zahtijeva od korintske da smiri nastale sporove. Smatraju se prvim očitovanjem crkvenoga primata rimske Crkve. 2. Poslanice sv. Ignacija Antiohijskog († 107. g.). Napisao je 7 poslanica na svojem putovanju do Rima: Efežanima, Magnežanima, Tralcima, Rimljanima, Filadelfljanima, Smirnjanima, Polikarpu. Ignacije, drugi nasljednik sv. Petra u Antiohiji, je vjerojatno za cara Trajana uhvaćen i odveden u Rim da podnese mučeničku smrt. Njegove su poslanice dokaz o tri stupnja crkvene hijerarhije: biskupi, prezbiteri i đakoni. 3. Sv. Polikarp (biskup iz Smirne), umro mučeničkom smrću u Smirni 155. g. Bio je učenik sv. Ivana apostola, kojega je osobno slušao u svojoj mladosti. Od njega je sačuvano pismo Filipljanima, koje se smatra jednim od najranije očuvanih kršćanskih tekstova. Poslanica je također važna za povijest novozavjetnog kanona jer pisac citira čitave retke SP. 4. Fragmenti Papije, biskupa Hierapolisa, Polikarpova prijatelja i također učenika sv. Ivana apostola. Napisao je oko 130. g. djelo Tumačenja govora Gospodnjih (Λογίων Κυριακών ἐξηγήσεως βιβλίων πέντε), od čega je ostalo samo nekoliko ulomaka 5. Pisac Barnabine poslanice (Ἐπιστολή Βαρνάβα), pripisuje se apostolu Barnabi, spada u prvu polovicu II. st. i oštro osuđuje judaizam. 6. Poslanica Diognetu (Πρὸς Διόγνητον ἐπιστολή), nepoznata autora iz druge polovice II. st. Ovo je apologetsko djelo i divno svjedočanstvo kršćanske vjere i samosvijesti. 7. Didaché (Διδαχή) ili Nauka dvanaest apostola sadržava prvo 17

KRŠĆANSKI LATINISTI

crkveno ustrojstvo i govori o obrednom životu ranokršćanskog vremena. Ovaj pastoralni priručnik datira s kraja I. ili početka II. st. Jedan je od najstarijih izvankanonskih kršćanskih spisa te svojim sadržajem odražava sliku Crkve I. stoljeća. 8. Herma: Pastir (Ποιμήν) nastao je sredinom II. st. u Rimu. Po književnoj vrsti djelo je apokalipsa, a velik naglasak stavlja na moralno učenje i ekleziologiju. Time se ovaj spis smatra prvim u nizu opširnih (pučkih) djela o moralnom shvaćanju prvih kršćanskih generacija. Spisi apostolskih otaca uglavnom se oslanjaju na novozavjetne poslanice, prigodnog su karaktera i prvenstveno pastoralnog i poučnog značenja. Ipak su važni za ustroj crkvenih općina, teologiju i razumijevanje prve kršćanske zajednice. Ti spisi odišu eshatološkim očekivanjem Kristova dolaska, proživljenom sviješću jedinstva s uskrslim Kristom i naglašenom kristocentričnošću kršćanskog života. U ovom razdoblju nema općih progona kršćana, već samo dojave i lokalni progoni, kao npr. u Antiohiji i pokrajini Bitiniji. Glede unutrašnjih kriza, rascjepa i krivovjerja na kršćanskom području ovoga vremena treba spomenuti doketizam, različite gnostičke sustave koji su proizvodi sinkretizma, a potječu još iz pretkršćanskog vremena, te marcionstvo. Doketizam10 je kristološka zabluda koja je naučavala da je Krist trpio samo prividno jer u stvarnosti nije mogao trpjeti niti na križu umrijeti budući da je imao samo prividno tijelo. Glavni predstavnici tzv. „kršćanske“ gnoze bili su: Satornil u Antiohiji, Bazilid u Aleksandriji i najznamenitiji predstavnik ranokršćanskog gnosticizma Valentin u Rimu (oko 136.-160. g.), gdje je otvorio svoju školu oko 140. g. Marcion, utemeljitelj marcionstva, osnovao je vlastitu Crkvu nakon što je isključen iz zajedništva s Katoličkom Crkvom. U svojem nauku zabacivao je Stari zavjet i propovijedao strogi dualizam.11 10 Grč. δοκέω = izgledati, činiti se, misliti, držati, naslućivati. 11 Marcion iz Sinope u Frigiji (na Crnom moru), ranokršćanski biskup i bogoslov iz II. st., utemeljitelj je marcionstva. Ističući nespojivost SZ s NZ, naučavao je da je starozavjetni Jahve gnjevni bog zla, a u Kristu se objavio najviši dobri Bog. Zastupao je i strogi etički rigorizam koji se temelji na dualističkom neprijateljstvu prema tijelu. Oko sebe je okupio mnogo fanatičnih sljedbenika, a nauk mu je proglašen heretičkim zbog gnostičkih čimbenika.

UVODNA POJAŠNJENJA

5. Od grčkog prema latinskom jeziku

Kako je jezik izraz dominantne kulture, kršćanstvo se u početku svojega širenja koristilo općim grčkim dijalektom (ἡ κοινὴ διάλεκτος), tj. međunarodnim jezikom Istoka i Zapada, a potom i latinskim jezikom za naviještanje evanđelja. Judeokršćani su pretežno pisali na grčkom i govorili o teološkim pojmovima na grčkom. Sve do gotovo III. st. jezik otaca i pisaca na Zapadu bio je grčki, koji je bio u teološko-filozofskim spisima poželjniji od latinskog sve do početka IV. st.12 To i ne čudi ako se ima u vidu da je kršćanstvo dobivalo svoje prve sljedbenike na Istoku. Grčki jezik je u to vrijeme međunarodni jezik u pravom smislu riječi koji se razumije ne samo na Istoku već i u ostalim područjima koja graniče s Mediteranom. Uostalom, bio je to jezik na visokom stupnju razvoja s boljom mogućnošću izražaja bogatstva kršćanske misli.13 Na prijelazu stoljeća III. i IV. u Rimu je došlo do promjene institucija. Car Dioklecijan je radikalno promijenio državni aparat uspostavivši tetrarhiju (četverovlašće) te je istodobno pozivao na carski dvor učitelje latinskog jezika, između kojih i Laktancija, koji još nije bio prešao na kršćanstvo, kako bi na dvoru poučavao mlade latinskom jeziku i tako potvrdio supremaciju latinskog kao jezika moći, prava i upravljanja Carstvom. Nekoliko godina kasnije car Julian je još uvijek pisao jezikom filozofske kulture koji je bio u modi kod obrazovanih ljudi, retora i onih profinjena ukusa. Neki su filozofi i rimski intelektualci, poput Seneke i Cicerona, dok su govorili latinski, studirali također kod mentora grčkog govornog područja i savršeno poznavali taj jezik.14 Dakle, kršćanska književnost na latinskom počinje se javljati kasnije od one pisane na grčkom jeziku, iako je kršćanstvo već rano 12 Marko Aurelije oko 170. g. raspravlja s filozofima na grčkom. Egipćanin Plotin od 240.-270. g. u neoplatonskoj školi u Rimu govori i piše grčki. U Rimu Hipolit 240. g. piše kršćanima grčki. 13 Najstariji patristički dokumenti ipak su ostali izvan grčke književne tradicije. Tako su se redaktori Septuagintine verzije i novozavjetni hagiografi, da bi se bolje prilagodili shvaćanju običnih ljudi, koristili općim grčkim dijalektom (ἡ κοινὴ διάλεκτος) koji je razvijen u Aleksandriji pod utjecajem judeo-helenističkih krugova. 14 Uz grčki i latinski jezik tijekom stoljeća zapažena je lokalna patristička djelatnost na drugim jezicima (sirijski, armenski, koptski, itd.).

KRŠĆANSKI LATINISTI

prisutno u Italiji. Zbog važnosti grčkog jezika, kako u liturgiji, tako i u službenim dokumentima Crkve, na kojemu su u početku pisali obrazovani pisci, prvu pisanu aktivnost na latinskom jeziku bilježimo tek s pojavom Minucija Feliksa i Tertulijana, odnosno polovicom II. stoljeća. Isto tako i teškoće koje su proizišle iz skoro potpunog marginaliziranja kršćanstva utjecale su na to da je dugo vremena grčki na Zapadu bio jezik kršćanstva. Grčki jezik više je bio na glasu kao jezik kulture, a latinski kao jezik administracije. Grčkim su pisani oni spisi koji su se identificirali kao tekstovi vjere. Iz tog su razloga ranokršćanski spisi na Zapadu pisani grčkim jezikom, kao npr.: Poslanice Klementa Rimskog, biskupa, i Hermin Pastir. Prvi teološki pisci II. i III. st. koji su pisali u Rimu (Klement Rimski, Herma, Justin, Gaj, Hipolit, itd.) pisali su grčkim jezikom, kojim će se pisati sve do početka III. st., nakon čega se počelo komunicirati s većim skupinama latinskim jezikom. Pod utjecajem nekih kršćanskih pisaca, posebno Tertulijana i Ciprijana, latinski jezik je preko sjeverne Afrike ušao u novu fazu razvoja. Siromašni vokabular nad kojim je još Seneka jadikovao, znatno se obogatio novim elementima koji su izvedeni iz bogatstva grčkog jezika, mnogih dijaleknih izraza onog vremena, a djelomično iz pravnih oblika i neologizama. Sve je to rezultiralo svježim crkvenim latinskim jezikom, punim života i dobrim izražajnim sredstvom.15 Treba reći da je u Sjevernoj Africi sredinom II. st. bio preveden barem jedan dio Biblije na latinski. To je prvi stariji prijevod pojedinih dijelova Biblije s grčkog izvornika, poznatiji pod imenom Vetus Latina ili Itala. Prijevodi Svetog pisma na latinski, prije Jeronimove Vulgate, urađeni su od manje stručnih prevoditelja u odnosu na Jeronima. Potkraj IV. st. sv. Jeronim će prevesti na pučki latinski Stari zavjet (s hebrejskog i aramejskog izvornika), a Novi zavjet s grčkog jezika, čime je zamijenio ranije prijevode. Naime, Jeronim je revidirao, dopunio i 15 Neki znanstvenici su dugo vremena neopravdano prezirali jezik otaca, kao da je latinska književnost rekla svoju posljednju riječ krajem II. st. Najnovija jezična istraživanja Ciprijanovih, Ambrozijevih, Jeronimovih, Augustinovih i drugih djela pokazala su da su crkveni oci pisali manirom najboljih latinskih klasika, iako su koristili nove pojmove i konstrukcije. Po njihovim djelima latinska književnost, obnovljena evanđeoskim idealom, postala je od rimske kršćanska. Upravo su ta djela zaslužna za očuvanje visokog ugleda rimske kulture i književnosti, i to u vrijeme književne dekadencije.

UVODNA POJAŠNJENJA

s izvornikom usporedio postojeće prijevode na molbu pape Damaza. Dakle, primarna potreba za latinskim tekstom osjetila se među kršćanima da bi mogli čitati SP jezikom kojim oni govore. Osim biblijskih prijevoda na latinski jezik, koji su bili potrebni za liturgiju i duhovnost prvih kršćana Afrike, ostali kršćanski tekstovi su prevođeni na latinski s grčkog, kao što su spisi apostolskih otaca: Barnaba, Didache, Pastir Herma, Poslanica Klementa Rimskog Korinćanima, itd. Iako ti tekstovi nemaju književne pretenzije, odgovarali su kulturnoj razini kršćana onoga vremena.16 Latinski jezik, kao jezik kulture, nije bio svladan krizom u Carstvu i širenjem barbarskih prodiranja. Zahvaljujući činjenici što je Rim bio središte širenja kršćanstva, zasluga je kršćanske vjere što je od latinskog jezika, kojim su govorili pogani, naslijedila organizacijsku strukturu i jezik potreban za njezino funkcioniranje. Daljnjom evangelizacijom kršćanstvo je uspjelo proširiti poznavanje latinskog jezika i na područja s kojima je pogansko carstvo imalo tek rijetke i indirektne kontakte. U srednjem vijeku nastat će brojni govorni jezici koji se međusobno nisu ni razumijevali, ali pisani jezik bit će onaj latinski, izučavan na temelju auctores i gramatičkih priručnika. Dakle, stoljeća III. i IV. bila su prijelomno razdoblje kada se latinski jezik sve više počeo afirmirati u liturgiji. Vulgata, kao najvažnije djelo Jeronimova prijevoda, zamijenilo je sve bivše sporadične pokušaje donošenja Biblije na latinskom i time je učinio Bibliju dostupnom Europi. Egzegezom17 svetopisamskog teksta bavili su se najveći umovi, i to najvećim dijelom svojega znanstvenog stvaralaštva: Jeronim, Augustin, Grgur Veliki, itd., čija djela odražavaju njihovo individualno razumijevanje Svetog pisma. Glavni problem kršćanskih mislilaca u tim stoljećima bio je integracija povijesti poganskog carstva s poviješću spasenja. 16 Tek III. st. možemo nazvati rascvjetalim proljećem Crkve kada se širenje kršćanstva prema Zapadu sve više nastavljalo. U Rimskoj provinciji Dalmaciji već tada postoje snažne i organizirane kršćanske zajednice. 17 Egzegeza (grč. ἐξήγησις = razlaganje, tumačenje) označava kritičko tumačenje, istraživanje bilo kojeg teksta, u užem smislu biblijskih tekstova.

KRŠĆANSKI LATINISTI

6. Patrologija i(li) patristika

Teološka disciplina koja prema načelima povijesnih znanosti proučava antičke kršćanske pisce, njihov život i djela zove se patrologija (povijest i spisi otaca). Pojam dolazi od grčkih riječi: πατέρ = otac, i λόγος = riječ, nauk, predmet govorenja. Ova znanost, dakle, proučava život pojedinih autora te povijesno-književni vid otaca na temelju njihovih djela, pa se može nazvati i „nauk o crkvenim ocima“. Začetnikom patrologije može se smatrati Euzebije Cezarejski (oko 265.–340. g.), otac crkvene povijesti koji je, obrađujući prva stoljeća kršćanstva u svojem djelu Ἐκκλησιαστικὴ ἱστορία (Povijest Crkve), donio popis kršćanskih pisaca, pravovjernih i heretičnih. Ovim je Euzebije postao važan izvor za proučavanje starokršćanske književnosti. Međutim, sv. Jeronim, prevoditelj Biblije na latinski jezik (Vulgata), napisao je povijesni spis pod nazivom De viris illustribus, što je zapravo biografija puna dragocjenih podataka u kojem je abecedno opisano 135 crkvenih pisaca od početka kršćanstva. Ovo Jeronimovo djelo kasnije su nadopunjavali brojni pisci,18 a sam naziv „patrologija“ prvi je upotrijebio Johann Gerhard izdavši svoju Patrologiju 1653. g. Pod pojmom patristika (Theologia patristica - patristička teologija) danas se obično podrazumijeva drevna kršćanska književnost, i to iz raznih razloga, kao npr. da se razgraniči proučavanje kršćanskih autora od onih novozavjetnih, što treba proučavati odvojeno. Ovaj pojam trebao bi ukazivati na disciplinu koja se bavi ocima s teološkog i dogmatskog vida, odnosno sustavno proučavanje otačkih spisa u dogmatskom svjetlu. Ustvari, neki će reći da danas u biti i nema razlike između “patrologije“ i „patristike“.19 Međutim, ove pojmove treba razlikovati od druge dvije znanosti: Povijest dogmi (službeni nauk Crkve) i Povijest teologije (usredotočuje se samo na povijest). 18 Npr.: Genadije iz Massilije (Marseille) (oko 480. g.), Izidor Seviljski (početkom VII. st.), Ildefonz iz Toleda († 667. g.), Sigebert iz Gemblouxa (1112. g.), Honorije iz Augusto-Trithemiusa (1494. g.), Anonymus Mellicensis (oko 1135. g.), Robert Bellarmin (1613. g.), Rémy Ceillier (18. st.), Sebastian Lenain de Tillemont (17./18. st.). 19 Usp.: H. CROUZEL, La patrologia e il rinnovamento degli studi patristici, u: R. VANDER GUCHT – H. VORGRIMLER, Bilancio della teologia del XX secolo, vol. III. (Roma: Città Nuova, 1972.), 544.

UVODNA POJAŠNJENJA

7. Crkveni oci

Stare crkvene pisce s početka kršćanstva pa do VII. stoljeća (na Zapadu), kada se kršćanstvo kao nova religija počelo učvršćivati u grčko-rimskom kulturnom okružju, nazivamo crkvenim ocima. Oni su se istakli pravovjernošću nauka i svetošću života, pa ih je stoga Crkva priznala kao svjedoke božanske tradicije. Samo ime „oci“ grčkog je podrijetla. U stara vremena na Istoku su tim imenom oslovljavani učitelji koji su smatrani intelektualcima. U ranoj Crkvi ovim imenom su oslovljavani biskupi jer su poslužitelji sakramenata i čuvari doktrinarne baštine u Crkvi. Crkveni oci su, dakle, kršćanski pisci toga razdoblja, i grčki i latinski, koji su povezivali kršćansku kulturu s onom klasičnom, analizirali etičko-religiozne probleme, postigli zavidnu finoću i dubinu te “rodili“ teologiju. Crkveni oci svjedoci su kulturnog, duhovnog i pastoralnog života. Uspijevali su spojiti evanđelje s kulturom i utisnuti joj kršćanski pečat. Bogatstvo ideja, novih teoloških, moralnih i duhovnih misli, dragocjen su čimbenik za jačanje duhovnog života kršćana svih vremena. Zato nije slučajno da liturgija časova (Časoslov) donosi upravo brojne tekstove otaca za dnevno čitanje. Djela otaca skoro su uvijek nastala kao plod pastoralne brige, pa stoga iz njih doznajemo za ondašnje prilike i probleme Crkve, kao i za kriterije koje su primjenjivali njihovi pastiri u vodstvu duša. Od IV. st., kada su se prvi biskupi počeli smatrati mjerodavnim svjedocima tradicije, kao i sucima u dogmatskim sporovima, osobito se cijenio doktrinarni autoritet, a naziv otac reduciran je na branitelje vjere koji su ostavili neko pisano svjedočanstvo. Uskoro se pojam proširio i na one koji nisu bili biskupi. No, nisu svi crkveni pisci bili kadri svjedočiti za vjeru Crkve budući da su zapali u ozbiljne pogreške. Zato su stari crkveni pisci podijeljeni u dvije kategorije: na one kojima je Crkva priznala svjedočanstvo vjere i one koji to nisu bili. Početni popis crkvenih otaca nalazi se u Gelazijevu dekretu (Decretum Gelasianum) iz VI. st., koji je dobio naziv po papi Gelaziju I. (papa 492.–496. g.). Taj je dekret važan zbog potrebnih uvjeta da bi se nekoga moglo nazvati „crkvenim ocem“, a to su ovi elementi: a) pravovjernost nauka - tj. da kao pravi čuvari tradicije nepromijenjeno prenesu vjeru budućim naraštajima.

KRŠĆANSKI LATINISTI

Pravovjernost se tumači u smislu zajedništva s naukom Crkve. b) svetost života - traži od učitelja da u velikoj mjeri posjeduju kršćanske vrline, ne samo propovijedanjem već i u praktičnom življenju, što je ujedno i jamstvo pravovjernog nauka. c) da mu to Crkva priznaje - samo Crkva može utvrditi prave svjedoke vjere, za što se ne traži eksplicitno odobrenje, već je dovoljno da se ono podrazumijeva, kao npr. citiranjem nekoga crkvenog oca na crkvenom saboru. d) da pripada crkvenoj starini - glede ovoga bilo je oscilacija tijekom vremena, pa se tako i neki srednjovjekovni pisci smatraju crkvenim ocima. Crkveni oci, odnosno pisci, često su (iako ne uvijek) bili ljudi pastoralne odgovornosti koji su svojim spisima, propovijedanjem i životom znakovito obilježili vrijeme crkvene antike. Njihovo vrijeme je otprilike završilo s propašću grčko-rimske kulture: na Zapadu smrću Grgura Velikog († 604. g.) ili Izidora Seviljskog († 636. g.), a na Istoku smrću Ivana Damaščanskog († 749. g.). Glede omeđenja crkvene starine, ono je u podudarnosti patrističke književnosti s grčko-rimskom kulturom. De Ghellinck kaže da je to stvar načela usko povezanog s definicijom i samom patrologijom, odnosno kršćanskom književnošću antike, koja bi rado uzela formulu „povijest kršćanskih spisa nastalih iz pera grčkorimskih pisaca“, formula koja se sviđa filologiji.20 Pojam crkveni otac u širem smislu riječi proteže se praktično već od ranih pisaca koji nisu bili sveci, ili da su u nekom trenutku zastranili, kao npr. Tertulijan, Origen i dr. Dakle, ako nedostaje neki od navedenih elemenata, naziva se jednostavno „crkvenim piscem“. Takve osobe imaju osobite zasluge, pa su na neki način iznimka. U Decretum Gelasianum stoji:

Item opuscula atque tractatus omnium orthodoxorum Patrum qui in nullo a sanctae Ecclesiae Romanae consortio deviarunt, nec ab eius fide vel praedicatione seiuncti sunt; sed ipsius communionis (al. communicationis) per gratiam Dei usque ad ultimum diem vitae suae fuere participes, legendos decernimus.21

20 Usp.: J. DE GHELLINCK J., Patristique et Moyen Age, vol. II. (Bruxelles: Published by Gembloux J. Duculot, 1947.), 174. 21 PL 59 0160B IV.

UVODNA POJAŠNJENJA

[Isto tako djela i traktati svih pravovjernih otaca, koji nisu odstupili ni u čemu zajedničkom od svete Rimske Crkve, niti su se od nje odvojili vjerom ili propovijedanjem, nego su milošću Božjom ostali u zajedništvu sve do posljednjeg dana svojega života, određujemo za čitanje.]

Dakle, ako želimo odgovoriti na pitanje zašto proučavati crkvene oce, odgovor bi trebao biti zbog toga, što su oni povlašteni svjedoci tradicije, koji su predali svijetlu i sigurnu teološku metodu utemeljenu na SP i osjećaju tradicije. Nadalje, njihova teološka metoda temelji se na svijesti kršćanske izvornosti, kao i na priznavanju istine sadržane u poganskoj kulturi. Branili su svoju vjeru kao vrhovno dobro, kontinuirano produbljivali sadržaj objave, te preispitivali vjeru u grčko-rimskom kulturnom kontekstu.

8. Čime su se bavili crkveni oci

U crkvenim zajednicama javljala su se neka aktualna pitanja, kao npr.: treba li se Crkva ponovo miriti s posrnulim kršćanima koji su otpali (tzv. lapsi) za vrijeme progona; sukob između rigorista i razumnih; kako se ponašati u poganskom svijetu; u kojem životnom području Crkva treba naviještati evanđelje, itd. U ovom kontekstu nastala je potreba za obranom vlastitog vjerovanja naspram suvremenih optužbi, pa je u pisanom obliku trebalo utvrditi razlikovne elemente od kršćanske misli. Istodobno je trebalo početi razmišljati o teološkim temeljima organizacijske strukture mlade Crkve. Crkveni oci posvetili su svoje živote ovom velikom poslu i tako su – svjesno ili ne – dopustili da se kršćanstvo nakalemi na grčku kulturu. Crkveni oci, uglavnom su bili pastiri svojih zajednica, odgovorni pred Bogom za njegov narod, bdjeli nad očuvanjem pravovjerja, discipline i napretka. Te su aktivnosti bitne za život ljudi, kako su to primjerom posvjedočili osobito Ambrozije i Augustin.

9. Kako se očuvao tekst

Budući da govorimo o povijesnoj starini, postavlja se pitanje povijesti teksta starokršćanskih pisaca i njegova očuvanja. Stoga se i prvi korak u proučavanju spisa crkvenih otaca sastoji u određivanju izvornog teksta koji je do nas došao u rukopisu. Moglo je doći do

KRŠĆANSKI LATINISTI

nenamjernih, ali i namjernih, pogrešaka tijekom prepisivanja, pa stoga patrologija treba pomoć i drugih disciplina, kao npr. povijesti i filologije. S pojavom kršćanske književnosti u grčko-rimskom svijetu oblik knjige (βιβλίον) ili svezak (volumen) bio je od papirusa (grč. πάπυρος = pisaći papir; knjiga), koji je sačinjavao svitak koji se odvijao, obično širok 6-10 metara, a visok 25-30 centimetara). U I. kršćanskom stoljeću pojavljuje se alternativni oblik knjige (kodeks), koji se lista kao knjiga, a načinjen je od drugog materijala za pisanje - uz pergament, koji se izrađivao preradom tanke kože, najčešće mlade životinje. U II. st. potpuno je prevladao kodeks od papyrosa (πάπυρος) u kršćanskim tekstovima. Iako je antičko doba poznavalo pojam izdavaštva knjige, postojale su i prepisivačke radionice (scriptorium) koje su trgovale prepisivanjem knjige. U svakom slučaju, većina kršćanske literature je nekako došla do ruku čitatelja i s više primjeraka u širu javnost. Poznato je da su samostani na Zapadu od VI. st. u svojim skriptorijima prepisivali tekstove, među kojima se osobito ističe Kasiodorov Vivarium u Kalabriji, a kasnije i na drugim mjestima: Monte Cassino, Tours, St. Gallen, Reichenau, Fulda, i dr. Na Zapadu su zbirke starih kodeksa uglavnom iz samostana prešle u biblioteke (npr. Vatikanska biblioteka), i tako je velik dio rukopisnog fonda uglavnom poznat i prilično proučen. Kritika teksta, kroz svoje tri faze (recensio, examinatio, emendatio) utvrđuje najbolji tekst, autora i vrijeme pisanja. Drevna kršćanska književnost obuhvaća korpus tekstova od Pavlove22 Prve poslanice Solunjanima (51. g.) do otprilike 750. g. Korpus spisa starokršćanske književnosti može se podijeliti na tri razdoblja različite duljine: a) doba rasta; b) zlatno doba: c) doba opadanja kršćanske književnosti.

22 Sv. Pavao rođen je u Tarzu oko 5. g. a mučen u Rimu za Neronova progona kršćana. Kršćanski je pisac i misionar u Maloj Aziji, Grčkoj i Rimu, zbog čega je prozvan apostolom narodâ. O njegovu životu najviše doznajemo iz novozavjetnog spisa Djela apostolska. Pavlova teologija sadržana je u njegovim poslanicama, koje su dio novozavjetnih knjiga, a upućene su raznim kršćanskim crkvama u helenističko-rimskom svijetu.

I. DOBA RASTA STAROKRŠĆANSKE KNJIŽEVNOSTI

I. DOBA RASTA STAROKRŠĆANSKE KNJIŽEVNOSTI 1. Općenite oznake Ovo doba obuhvaća vremenski raspon od apostola do Milanskog edikta 313. g., odnosno do Prvog nicejskog sabora 325. g., koji je ujedno i prvi ekumenski crkveni sabor.1 Iako na rubu društva, ipak se razvija kršćanska književnost u Crkvi, koja se svojom djelatnošću distancira od poganstva i židovstva. Ovom razdoblju, dakle, pripadaju i apostolski oci, čija su djela, premda oskudne filozofske ili književne vrijednosti, odjek apostolskog propovijedanja i obavještavaju o tome kako su ga razumjeli i svjedočanstvo vjere prve Crkve. U Crkvi je rastao broj vjernika, koji su postajali sve važnijim čimbenikom u društvu iako još uvijek nepriznati. Kršćanstvo se brzo proširilo u svim dijelovima Carstva, a tijekom II. st. postaje ključna komponenta u ravnoteži snaga. U II. st. dominira judeo-kršćanski mentalitet. Misaoni napor kršćana pronalazi svoj izraz u literarnoj djelatnosti. Unatoč ranim progonima kršćanstvo se širi i učvršćuje te nastavljaju s radom apostolski oci (npr. Ignacije Antiohijski, Polikarpo iz Smirne). Počinje se javljati i kršćanska apologetika (djela sv. Justina mučenika). Krajem II. st. na usponu je gnosticizam, protiv kojeg osobito istupa sv. Irenej Lionski. U III. st. kršćanstvo je sve snažnije i javljaju se prva obilježja teoloških i književnih škola. U Rimu su to Hipolit (170.-235. g.) i Novacijan (oko 200.-258. g.), najraniji kršćanski pisci; u Kartagi Tertulijan i Ciprijan; a Klement i Origen su predstavnici škole egipatske Aleksandrije. Kršćanska književnost, bilo na grčkom ili latinskom jeziku, pridržava se klasičnosti. U katakombama se pojavljuje kršćanska umjetnost i Domus ecclesiae.2 1

Grč. Οἰκουμενική Σύνοδος; lat. Concilium oecumenicum. U korijenu je grč. glagol οἰκέω = stanovati, prebivati, a participski oblik οἰκουμένη doslovno znači naseljen, što je početno označavalo prostor Rimskog Carstva, a kasnije je pridodana riječi Σύνοδος = sabor. Prve opće sabore sazivao je rimski car u izvanrednim prilikama, a kasnije je ovaj izraz proširen u svojem značenju te je opisivao čitav prostor naseljen ljudima, pa je tako i sabor postao „opći“. Saborski zaključci obvezni su za cijelu Crkvu. Istočna i Zapadna Crkva priznaju prvih sedam ekumenskih sabora održanih na Istoku od 325.-787. g. Pojam Domus ecclesiae znači „kuća sabiranja“ ili „kućna crkva“. Bila je to privatna građevina prilagođena potrebama kulta gdje su se okupljali prvi kršćani u doba prije Konstantinova edikta o slobodi vjeroispovijesti.

KRŠĆANSKI LATINISTI

S IV. st. započelo je Konstantinovo vrijeme. Milanskim ediktom (reskript) Crkva je dobila slobodu ispovijesti vjere i djelovanja službeno priznatu od Carstva. Općim saborom u Niceji3 325. g. kršćanstvo će pred javnošću idejno zacrtati bitni dio svojega vjerovanja. 2. Počeci kršćanske književnosti na latinskom

Kada se na povijesnoj pozornici pojavilo kršćanstvo kao nova ideološka snaga i religija, kršćanski pisci djelovali su u bazenu Sredozemnog mora i na području Rimskog Carstva, gdje se odvijao proces kristijanizacije, drugim riječima: od Španjolske do Perzije. Nekoliko desetljeća kršćanstvo je smatrano jednom od brojnih heretičkih sekti, a unatoč helenističkom utjecaju religiozni i kulturni stavovi kršćanstva u početku su bili vezani uz židovstvo. Kasnije su, kako u Palestini i osobito u Aleksandriji gdje je živjela veoma brojna zajednica Židova, uspostavljeni tijesni odnosi s dominantnim teorijama u istočnom bazenu Mediterana, ali se kršćanstvo nikada nije upuštalo u rizik da izgubi vlastiti karakter izvornosti. Kršćanstvo je na Zapad, u Italiju, stiglo sredinom I. st. Smatra se da je rimska općina prilično cvala već 57./58. g. kada je apostol Pavao pisao iz Korinta kršćanima grada Rima.4 Dakle, bilo je kršćanstva u Rimu, Pompejima te drugim trgovačkim i pomorskim centrima, ali su mogućnosti širenja bile znatno manje zbog prezirnog poimanja istočnih zajednica kao potencijalnih nositelja nereda. U svojemu početku kršćanska se književnost smješta u oporbene redove s obzirom na dominantan način razmišljanja i djelovanja, a kada je kršćanstvo postala religija vladajuće klase, djelovala je u novim oblicima. Kršćanska književnost intenzivno promišlja o svijetu koji sve više biva kršćanski, u kojem su različitosti uobičajena pojava. Najstariji kršćanski spisi, ne uzimajući u obzir NZ spise, nastaju već u I. st. ili početkom II. st. To su apokrifni spisi sadržajem i oblikom slični 3

Sabor je održan u Niceji, pokrajina Bitinija, u današnjoj Turskoj, a sazvao ga je rimski car Konstantin I. Veliki kako bi razriješio neka kristološka pitanja, osobito u Aleksandrijskoj Crkvi. Na saboru je osuđen Arijev nauk jer je negirao Kristovo božanstvo. Najstarija predaja oduvijek je vezala osnutak rimske općine s apostolom Petrom. Poslanica 1 Pt 5,13 svjedoči da je Petar bio u Rimu 63./64. g. Vjerojatno je u srpnju 64. g. podnio mučeništvo u vrijeme cara Nerona.

KRŠĆANSKI LATINISTI

Literatura 1. AAVV. Dizionario di Patrologia. San Paolo: Cinisello Balsamo, 2007. 2. ALTANER, Berthold. Patrologia. Torino: Casa Editrice Marietti, 21981. 3. ALTANER, Berthold – Alfred STUIBER. Patrologie. Leben, Schriften und Lehre der Kirchenväter. Freiburg - Basel - Wien: 91981. 4. AMBROZIJE. Otajstva i tajne. Preveo, napisao uvod i bilješke Marijan Mandac. Makarska: Služba Božja, 1986. 5. Augustin, Aurelije. O državi Božjoj I. S latinskog izvornika preveo Tomislav Ladan. Uvod napisali: Agostino Trapè, Robert Russel i Sergio Cotta. Zagreb: KS, 1982. 6. AUGUSTIN. Govori 1. Preveo, napisao uvod i bilješke Marijan Mandac. Makarska: Služba Božja, 1990. 7. AUGUSTIN. Govori 2. Preveo, napisao uvod i bilješke Marijan Mandac. Makarska: Služba Božja, 1993. 8. BARDENHEWER, Otto. Geschichte der altchristlichen Literatur. Freiburg in Br.: 1913.-1932., u 5 svezaka. 9. BEATRICE, Pier Franco. Introduzione ai Padri della Chiesa. Vicenza: Edizioni Istituto San Gaetano, 22003. 10. BENEDIKT XVI., Papa. Crkveni oci od Klementa Rimskog do Augustina. Split: Verbum, 2011. 11. BOSIO, Guido - Enrico DAL COVOLO - Mario MARITANO. Introduzione ai Padri della Chiesa V. Torino: SEI, 1990.-1993. (Popraćeno antologijom tekstova). 12. Božanski časoslov I-IV. Zagreb: KS, 1984. 13. BUDIMIR, Milan – Miron FLAŠAR. Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga, 1978. 14. CIPRIJAN. Jedinstvo Crkve, Euharistija, Molitva Gospodnja. Makarska: Služba Božja, 1987. 15. CONTE, Gian Biagio – PIANEZZOLA Emilio. Il libro della letteratura latina. Le Firenze: Monnier, 52004. 16. Corpus Christianorum, Series Latina. Tournhout-Paris: 1953. slj. 17. Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum. Wien: 1866. slj. 18. DATTRINO, Lorenzo. Lineamenti di patrologia. Roma: EDUSC, 2008.

208

LITERATURA

19. DATTRINO, Lorenzo. Patrologia. Torino: Casale Monferrato, 1991. 20. Dizionario di Patrologia. San Paolo: Cinisello Balsamo, 2007. 21. DÖPP, Siegmar - GEERLINGS, Wilhelm. (UR.) Lexikon der antiken christlichen Literatur. Freiburg - Basel - Wien: 21999. 22. DROBNER, Hubertus R. Lehrbuch der Patrologie. Frankfurt am Main: Peter Lang, 32011. 23. FAVIRE, Aleksandre. Laici u počecima Crkve. S franc. preveli: Karlo Prendivoj i Petar Bašić. Zagreb: KS - Provincijalat Franjevaca trećoredaca, 1988. 24. GASTI, Fabio. Profilo storico della letteratura tardolatina. Pavia: Pavia University Press, 2013. 25. HARNACK, Adolf. Geschichte der altchristlichen Literatur bis Eusebius. Leipzig: 1893.-1904., u 4 sveska. 26. HIERONYMUS. Izabrane poslanice sv. Jeronima II. Preveo i izvornim bilježkama popratio o. Ivan Marković. Zagreb: Naklada i tisak Hrv. katol. tiskovnog društva, 1908. 27. La teologija dei Padri. Testi dei padri latini greci orientali scelti e ordinati per temi. (Edizione italina accresciuta e curata da Gaspare Mura. Traduzione dei Profili dei Padri di Guglielmo Corti) Roma: Città Nuova Editrice, 21987 . 28. LIÉBAERT, J. – M. SPANNEUT – A. ZANI. Introduzione generale allo studio dei Padri della Chiesa. Brescia: Queriniana, 1998. 29. MIGNE, Jacques Paul. Patrologiae cursus completus. Series Latina (PL). Pariz: 1884.-1885. 30. MORESCHINI, Claudio. Letteratura cristiana delle origini. Greca e latina. Roma: Città Nuova Editrice, 2007. 31. MORESCHINI, Claudio. Povijest patrističke filozofije. Priredio Stjepan Kušar. Zagreb: KS, 2009. 32. MORICCA, Umberto. Storia della letteratura latina cristiana. Torino: 1925.-1934., u 3 sveska. 33. Otačka čitanja u molitvi Crkve: izbor iz Časoslova Božjeg naroda. Ur. Željka Bišćan i Tomislav Zdenko Tenšek. Zagreb: KS, 2000. 34. PADOVESE, Luigi. Introduzione alla teologia patristica. Piemme: Casale Monferrato (AL), 1992. 35. Patrologia III. (a cura di Angelo di Berardino con presentazione di

209

KRŠĆANSKI LATINISTI

Johannes Quasten). Genova-Milano: Marietti, 22011. 36. PAVIĆ, Juraj – Tomislav Zdenko TENŠEK. Patrologija. Zagreb: KS, 1993. 37. QUASTEN, Johannes. Patrologia. Vol. I. Torino: Marietti, 22002. 38. RAUSCHEN, Gerhard. Grundriss der Patrologie. Freiburg im Breisgau: Herder & Co.G.m.b.H. Verlagsbuchhandlung, 81926. 39. SIMONETI, Manlio – Emanuela PRINZIVALLI. Storia della letteratura cristiana antica. EDB, 2011. 40. SIMONETTI, M. – E. PRINZIVALLI. Letteratura cristiana antica. Piemme: Casale 2003. 41. SIMONETTI, Manlio. La letteratura cristiana antica greca e latina. Milano: Sansoni-Accademia, 1969. 42. ŠAGI-BUNIĆ, Tomislav J. Povijest kršćanske literature I. Zagreb: KS, 1976. 43. TERTULIJAN, Kvint, S. F., Spis o Krstu. Tekst pripremio i preveo, popratio uvodom i tumačenjem Marijan Mandac. Zagreb: KS, 1981. 44. TRITSCH, Walter. Die Kirchenväter. In Qellen und Zeugnissen. Augsburg: Pattloch Verlag, 1990. 45. TRONSKI, I. M. Povijest antičke književnosti. Zagreb: Matica Hrvatska, 1951. 46. VELIKI, Leon. Govori. Preveo, napisao uvod i bilješke Marijan Mandac. Makarska: Služba Božja, 1993. 47. VRATOVIĆ, Vladimir. Rimska književnost. Zagreb: Biakova, 2008. 48. WHITE, Carolinne. Early Christian Latin Poets. London - New York: Routledge, 2000. Mrežna literatura

1. Cathopedia, l’enciclopedia cattolica. Mrežno izdanje (http:// it.cathopedia.org/). 2. Early Church Texts (http://www.earlychurchtexts.com/). 3. GASTI, Fabio. Profilo storico della letteratura tardolatina. Pavia University Pres, 2013. Mrežno izdanje (http://archivio. paviauniversitypress.it/didattica/gasti_lett-tardolatina-2013/). 210

LITERATURA

4. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža 2013.-2015. Mrežno izdanje (http://www.enciklopedija.hr/). 5. New Advente. The Catholic Encyclopedia. (http://www.newadvent. org/). 6. Proleksis enciklopedija. Mrežno izdanje (http://proleksis.lzmk. hr/). 7. Sant’Agostino, Augustinus Hipponensis. Mrežno izdanje (http:// www.augustinus.it/). 8. The Classics Page, Tle Latin Library. Mrežno izdanje (http://www. thelatinlibrary.com/). 9. Treccani enciclopedia. Mrežno izdanje (http://www.treccani.it/ enciclopedia/).

211