Vjekoslav Tomašić
Mreža
Vjekoslav Tomašić, Mreža, Glas Koncila, Zagreb, 2011. Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 318; faks: 01/4874 319 e-mail: web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Nedjeljko Pintarić Biblioteka: Romani. Knjiga 3 Urednik: Božidar Petrač Sva imena, likovi i događaji u ovom romanu plod su književne mašte autora, s izuzetkom povijesnih osoba i povijesnih događaja.
Vjekoslav Tomašić
Mreža Roman
Oni koji su sve svjetsko dobro uzeli i još im nije dovoljno... njima će biti najteže... Siniša Glavašević
6. Vukovar Iznenadi ga podmukla tutnjava. Idu! Razgrnu oprezno živicu: dvjestotinjak metara od njih diže se s ceste oblak prašine. Prema njima tutnji ogromna masa čelika. Škripe i cvile gusjenice, naprežu se teški motori, dimi se i praši. Široki, niski tenkovi voze u troredu širinom cijele ceste i travnjacima uz nju. – M-84 – reče netko. – Ima ih pedeset, šezdeset... Koliko je njih, branitelja na ovoj strani ceste, toliko i tenkova. Očekivao je kolonu od najviše pet-šest… A ta gomila čeličnih grdosija juri ravno na njih. Dolaze sve bliže i u čas će prijeći ovaj mali razmak što ih dijeli! Tlo počinje podrhtavati kao da će uskoro propasti. Što su svi ovi momci prema toj golemoj snazi? Jedva naoružani amateri. Osjeti Krešo nepoznat strah. Postade mu u tren jasno, prevario se, bio je naivan, za minutu bi mogao biti pregažen, zdrobljen! Besmisleno, oni s kalašnjikovima, igračkama protiv tenkova! Na ovoj strani ceste imaju samo jednu Osu i jedan erbejac. I to je sve. Još poneko nosi tromblone, mnogi nose uz pojas smiješne sićušne ručne bombe. Imaju i top od 100 mm, koji – nema streljiva! Lažne riječi, lažna prijetnja, lažni ponos. Poor fools56. Došlo mu da bježi, ali se u isti trenutak osvijesti, dok su ostali već nestajali. Fight or run decision57, sjeti se kako bi sam sebe opravdao. Uhvati se za remen kalašnjikova i potrči za ostalima.
117
Žure na zborno mjesto iza kuće gdje se skuplja desetina koja osigurava Marka Babića. Jer dok Marko gađa Osom, kalašnjikov drži na leđima i ne može se braniti od eventualnog napada pješadije koja slijedi tenkove. Stigao je posljednji kad su ostali već brzim hodom krenuli za prebrzim Markom. – Merikanac, moraš brže! – govori mu netko prigušenim glasom, dok se on trudi držati korak. Opsuje. Izmaklo mu, gubi živce, ovo je igra ruskog ruleta, tko zna tko će i hoće li uopće netko preživjeti ovaj napad. Je li uopće trebao dolaziti u Vukovar? Ovi su Vukovarci u prednosti, uvježbani su. Brzo i spretno kreću se dvorištima i kućama, pozorno priređenim prolazima. To su te crte njihove nevidljive komunikacije. Homework well done58. Na položaju drži se Vukovarca Paje. S njim ima raspored odmah iza kuće, uz njezin bok, vrlo blizu Marka. Drže kalašnjikove uperene na suprotnu stranu, dok Marko pred kućom iza zaklona gađa Osom i okida. Začu se tup udarac, ali ne znaju u što. Čini se da je uspio. Nema vremena za gledanje. Sekundu-dvije za Markovom Osom trojica opale tromblone po pješadiji, kako bi je zaustavili daleko iza tenkova, pa i oni u trk. – Merikanac brže! – upozorava ga isti glas. To je Pajo! Prepoznaje ga i više mu ne odgovara. Trče brzim korakom prema kući iz koje su došli, a zatim nastavljaju još niže, na sljedeći položaj. Čuju još jedan jak udarac, ali taj nije njihov, to je erbejac, pa prasak tromblona nešto dalje, na drugoj strani. Gori jedan tenk, plamen mu izbija desetak metara u vis, vidi ga krajičkom oka. Ovdje je zakon ne gledati, nego raditi. Marko za njihovim leđima tuče novim projektilom, za njim opet oni momci s tromblonima... Jaki Marko već trči dalje. Za ne-
118
koliko trenutaka gađa iza ograde, s trećeg položaja. Pogodio je. Čekaju ga trenutak, pa trče dalje iza njega na sljedeći položaj. U međuvremenu tuče erbejac: tres! – Promašaj! Odjekuju iznenada na sve strane topovi s tenkova, pogađaju zidove i krovove kuća. Cvile i padaju crjepovi, lete komadi na sve strane. – Što je to? – stenje Krešo i zaustavlja se na novom položaju. – Kornjače tuku po mjestima gdje smo malo prije stajali – smije se Pajo. Veliki su i glupi! To ti je naša strategija. Oni veliki i glupi Golijati, a mi mali i mudri Davidi, razumeš? A znaš onda i tko tu pobeđuje… Govor Vukovaraca vuče na srpsku ekavicu, grad leži na granici. – Previše smo se s njima družili – govori Pajo. Krešo osjeća umor u nogama, ne može tako brzo trčati kao ovi lokalni momci. Those guys are strong59. Lako njima, oni se od zemlje nikada nisu sasvim odvojili. Bole ga noge, srce mu jako tuče, a treba i na WC. Damn60! Baš sada! Samo da to sve što brže prođe, da se napad zaustavi, a oni zavuku u koji podrum, u kakvu rupu, na sigurno. Ako u Vukovaru uopće ima sigurnih mjesta. Imali su sreću da se četnici danas nisu sjetili udariti i sa strane, iza leđa. Ali, nikad se ne zna.... – Ne dolaze! Pajo ima dalekozor. Srećom, nikakve opasnosti više ne vidi. – Oficiri JNA ne žele žrtvovati ljude, pješadiju šalju pedesetak ili stotinjak metara iza tenkova, umjesto s njima. Bez tenkova zasada nikoga ne šalju, ni ovdje sa strane – tumači mu Pajo. – Vraćaju se! Napad je gotov...
119
Preživio je i taj shit. Hvala ti, Bože! Pajo je već prije osjetio da napad slabi i počeo se opuštati. Stiže Marko, traži rakiju: – Dajte po gutljaj, ali samo po gutljaj, momci! Desetak minuta odmora, pa pokret! Idemo vidjet što smo napravili, vraćati što smo izgubili. – Što misliš, kako smo gađali? – pita Pajo Marka. – Uništili smo četiri-pet kornjača i oštetili jednu ili dvije. Jesmo li rekli da ćemo im dati ...! Ili nismo? – Jesmo! – uzvikne pokoji Vukovarac, da im ...! – Došli iz Srbije njih pedeset tisuća na nas jedva dvije tisuće. – Ne vjerujem da nas je dvije, javlja se Bosanac Andrija. Kad je god negdje proboj, naš turbovod zovu u pomoć… – Zaboravio si nekoliko stotina oklopa, artiljeriju i sve ostalo, avione... – Odakle im ta silna tehnika? – čudi se Krešo. – Kupili ih našim i slovenskim novcem da nas tuku. – Đubretari! – Je l’ tko od naših strado? – Nije... – Daj još jedan gutljaj! – Umjereno momci! Nikad se ne zna kad će se vratiti – upozorava Marko. – Merikanac, preživio si? – smije se Pajo. Što ti meni psuješ na engleski, misliš da ne razumem? Ja sam, čovječe, rođen u Kanadi. – Sorry, nisam namjerno, to su refleksi... Moj prvi rat. – Za prvi rat si O. K... Morao sam te požurivati, jer kažu da taj novi T-84 automatski okreće top prema mje-
120
stu iz kojeg je na njega pucano. Imamo samo nekoliko sekundi da nestanemo. – Lažu, to je samo njihova propaganda – javlja se Marko. – Nema veze, bolje se čuvat. – To je. – Nevjerojatno je da nitko nije poginuo, i nitko nije ranjen – čudi se Krešo. – Neće uvek biti tako jer i oni znaju gađat. – Nevjerojatno! – To ti je koncepcija, Merikanac. Vidio si kako radimo: dok se oni probude, mi smo već na novom položaju. Kad oni za nekoliko sekundi to shvate, mi smo već na sljedećem. Tako uvijek tuku po mjestima gdje nas više nema. To ti je taktika »udari – povuci se, udari – povuci se«. – Strašni ste. – Nije uvijek bilo tako. Kad je Zoran prije mjesec dana rukom bacio na T-55 minu, eksplodirala mu je u zraku i teško ga ranila. Nismo znali da je mina uređena kao potezna mina, da trenutno eksplodira... Na sreću, preživio je i spasio ruku. Ima tu još mnogo ružnijih priča, koliko te volja... Hoćeš cigaretu, Merikanac? – Ne pušim, ali ipak daj! Rakija i cigareta. U čast njegova vatrenog krštenja. Još mu bride noge, a treba ponovno ići za Markom. – Vi novi, pazite! upozorava ih Pajo. Vraćanje osvojenog je ovde najteža stvar, teža od napada tenkova. Četnici mogu čekati na nas skriveni u kućama, u vrtovima, u šupama, iza starih automobila. Svugdje! Mi nemamo pojma gdje su, jesu li se povukli ili nas čekaju. A mogu otići i neka mjesta ostaviti minirana. Tako naivno uletiš – u smrt... Razumete? Zato, oprez! 121
Gase cigarete, kreću umjerenim, opreznim korakom. Krešo i Mirek s desetinom iza Marka i Paje. Već pedeset metara ispred njih, kod prethodnog položaja vide tenk u plamenu. Gori kao baklja. Iznenadio se Krešo, prizor je, na njega ostavio mučan dojam. Lijepo je to što se tiče njihova uspjeha, ali ljudi koji su tu sjedili i vozili tu grdosiju? Tko zna što je s njima? Vjerojatno su neki izgorjeli... Kako čovjek gori u tenku, polako, grozno? Ili se uguši i izgori u trenu? Vjerojatno grozno, sve dok tenk ne eksplodira, ako ekplodira... Dolaze bliže i vide, tenkovi su pogođeni kako treba, u spoj između kupole i tijela. Marko je tu gađao školski odlično. Vidi Pajo kako je Krešo zašutio. – Pitaš se što je s vojskom u tenku? – Da. – Otišli vragu na račun… Kad Osa tuče, rijetko se tko spasi. Osa je zaista gadno oružje, ali da je nema, ne bi ni nas bilo. Idu oprezno, a štite ih ostali koji nastupaju s obje strane ulice, kroz kuće i iza kuća. Prolaze prvi tenk i nalaze još jedan, sav obavijen gustim crnim dimom. – Puši se – reče Marko. – A ovo je očit promašaj. Tenk je ipak stao, onaj ispred i onaj iza njega bili su pogođeni. Krešo ne razumije kakav promašaj. Ne možeš uvijek pogodit, pravda erbejac Marko. – Pajo, kad provjerimo cestu, uzet ćeš iz tenka što ima u njemu! Dalje uz cestu nalaze dva tenka još uvijek u plamenu. – Sve novi M-84 – tumači Pajo. Proizvedeni u Slavonskom Brodu, točnije montirani i ispitani. Krešo nije znao da Hrvatska proizvodi tenkove.
122
Ponosni su, pogodili su pet tenkova. Koliko je Krešo vidio, tri su pogođena u spoj kupole, jedan u otvor za promatranje i jedan u kotače. – Dobro je, zadovoljan je Marko. Sad smo vjerojatno do popodne mirni. A možda i do sutra... Pajo izvadi plosku rakije i ponudi Marka, Krešu i drugove. – Što kažeš na ovo, Amerikanac? – upita Marko. – Ima li toga u Americi? – Nema, sigurno nema. Nema toga u military manu61 als ... – Sve su velike vojske birokratizirane. Na našu sreću. Da nisu, ne bi nas odavna bilo. – Opusti se malo, a dvostruke straže na posao! – zapovjedi Marko. Uto padoše prve granate. Počeo je novi topnički napad i oni trkom hvataju zaklon. Iz njega jedan za drugim prelaze u dobro zaštićeni podrum. Znaju, slijede nove tisuće granata. Možda i novi tenkovski napad. Žuti mravi. Pustinjski štakori... zapisao je u mali rokovnik. Dugo je razmišljao i odlučio: u dnevnik će zapisivati samo kratke rečenice, kako bi nastao podsjetnik za neke buduće dane, ako ih bude. Za opširnija pisanja nema vremena, a i ne želi da mu četnici, ako stvari pođu po zlu, nađu zapise... Našli su se u podrumu kuće tete Kate, kako je zovu Vukovarci. Ta je gospođa bila dovoljno pametna da se preseli niže, u središte grada. – Neki stari se ne daju – objašnjava mu Pajo – govore: »Kamo ćemo mi stari, mi nikome nismo ništa na žao učinili, mi nemamo zašto bježati.« A četnici dođu i zakolju ih. Ili ih odvedu u Trpinju i tamo ubiju, kao što su s ove strane Trpinjske ceste, baš tu, na ovoj strani, tri kuće dalje, odveli i ubili majku i tetu našeg druga Joze, 123
znate ga, onaj naš visoki Brko. Obje su bile žene u 70-im godinama. – To ti je legendarno junaštvo – javi se neki tip u lovačkom šeširu – ubij nemoćne starice... Izmiješali se Žuti mravi i Pustinjski štakori, kako zovu jedni druge. Većina su Vukovarci iz njihovog »turbovoda«, mnogi stanovnici Ceste, u njoj rođeni, na njoj odrasli. Znaju svaki kut, znaju svakoga na dva-tri kilometra. Te čika Branko, te teta Kata te Mićina kuća... Kad govore, ne možeš ih pratiti, nazivaju mještane po imenima, a tih ljudi uglavnom ovdje nema. Poznaju oni i sve kuće i sve okućnice, svaku stopu te periferijske četvrti. Žuti mravi se ponose svojim nadimkom. Oni su žuti mravi jer ih se ne može uništiti. Sve su u stanju preživjeti. Rugali su se onima iz suprotne smjene da se skrivaju i samo izviruju iz rupa i podruma – kao pustinjski štakori. Tako nastadoše Pustinjski štakori. Obje smjene sada tvrde da su za operacije američke vojske u Iraku »Pustinjska oluja« i žuti mravi i pustinjski štakori bili neuništivi. I oni su neuništivi, ne predaju se, snalaze se, sve preživljuju i pobjeđuju. Žuti mravi u prirodi mogu izdržati i nuklearnu eksploziju, tvrdi Bosanac Ivo. Dok se ostali uz cigaretu smiruju šalama, Krešo zapisuje u svoj dnevnik: Prvi masovni napad tenkova. Uništili pet. Nitko poginuo. Danas su uspjeli. Tko zna što će biti drugi put. Hoće li ih sreća pratiti? Paze da ne pucaju bez potrebe, mnogi s druge strane su sirotinja, mnogi od njih bez svoje volje mobilizirani. Ne samo Srbi, nego i drugi. Ima tu sigurno i vojvođanskih Hrvata, Madžara, Albanaca i ostalih.
124
Životopis autora Vjekoslav Tomašić rođen je u Zagrebu, 1942. godine, u obitelji demokratski usmjerenih hrvatskih intelektualaca istarskog i dalmatinskog podrijetla. U »vrijeme znanosti i tehnologije«, odlučuje se u rodnom gradu studirati elektroniku. Nakon završenog studija (1965.) upisuje u Zagrebu poslijediplomski studij ekonomskog razvitka, koji nastavlja u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje uz ekonomiju studira i političke znanosti te magistrira (1976.) iz područja Znanost, tehnologija i javna politika, na Učilištu za javne i međunarodne poslove Sveučilišta Georgea Washingtona u Washingtonu. Zbog studija u SAD-u ostaje neko vrijeme bez zaposlenja, a zatim radi u industriji, Privrednoj banci, gospodarskim komorama i javnoj upravi. Iako izvanstranačka osoba, za prvoga demokratski izabranog vodstva Republike Hrvatske tajnik je Predsjedništva države, zatim potpredsjednik Hrvatske gospodarske komore za međunarodne odnose, predsjednik Zagrebačke gospodarske komore i generalni konzul u Trstu. Uz veći broj znanstvenih i stručnih radova, objavljuje i prvi roman, Istarski requiem (Ceres, Zagreb 1997.). Tim »romanom prostora«, a ujedno i obiteljskim romanom, pokušao je autor reći svoju istinu o Istri u teškim vremenima okupacije, priključenja Italiji, fašizma i komunizma.
385
Mrežu, nagrađeni roman na prvome nagradnom natječaju Glasa Koncila za najbolji neobjavljen roman, autor je zamislio kao treći dio Hrvatske trilogije. Prva dva dijela – u radu – trebala bi pokriti dva suprotna pogleda na hrvatsko 20. stoljeće, dok treći pokriva kraj stoljeća i najavljuje početak novoga, suvremenoga. Novo stoljeće, po svoj prilici, uz manje i veće krize, donosi bolje materijalne uvjete života, ali i nove idejne sukobe i revolucije. Na svjetskoj razini, smatra autor, nastaje jak pokret za svjetskom vladom, koji sustavno ruši temeljne tradicijske vrijednosti, pa tako vjeru, državu i naciju. Nova revolucija ima, uz mnoge, privlačnu »egalitarnu« i »humanu« idejnu stranu te praktičnu, nasilnu, ali i »inteligentnu«, koja manipulira medijima i ljudima.
386
Sadržaj 1. McCormickovo odmaralište. . . . . 5 2. Bethesda, Maryland . . . . . . .
21
3. Novi svijet . . . . . . . . . . . . 39 4. Washington . . . . . . . . . . . 63 5. Zagreb. . . . . . . . . . . . . . 83 6. Vukovar. . . . . . . . . . . . . 117 7. Slom . . . . . . . . . . . . . . 163 8. Povratak u Zagreb . . . . . . . . 181 9. Dalmacija. . . . . . . . . . . . 203 10. Odlazak. . . . . . . . . . . . 229 11. Home, sweet home. . . . . . . 253 12. Globalno sveučilište . . . . . . 273 13. Studentica Ana. . . . . . . . . 303 14. Europa . . . . . . . . . . . .
319
15. New York. . . . . . . . . . .
353
Zahvale . . . . . . . . . . . . . . 375 Tumač . . . . . . . . . . . . . .
377
Životopis autora . . . . . . . . . . 385
387
Jezično uređivanje: Josip Sinjeri Grafičko oblikovanje: Mirjana Kos Motiv na naslovnici: Siniša Reberski Priprema za tisak: Glas Koncila Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u ožujku 2011. Naklada: 700 primjeraka ISBN 978-953-241-286-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 761088 Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.