Stjepan Krasić
Mučeništvo sv. Marka Križevčanina u povijesnom kontekstu
Stjepan Krasić Mučeništvo sv. Marka Križevčanina u povijesnom kontekstu Nakladnik Glas Koncila Za nakladnika Ivan Miklenić Izdavač Udruga za promicanje znamenitih Križevčana „Dr. Stjepan Kranjčić” Za izdavača Tanja Baran Urednica, lektorica i korektorica Tanja Baran Autori portreta sv. Marka Križevčanina na naslovnici Josip Botteri Dini, Anto Mamuša, Tomislav Buntak, Matko Antolčić, Maja Vidović Portreti su nastali za likovnu izložbu Dana hrvatskih svetaca i blaženika u Križevcima od 2012. do 2016. u organizaciji galerije Laudato. Likovno oblikovanje Blaženka Matić Naklada: 500 primjeraka Tisak: Tiskara Zelina ISBN 978-953-241-513-1 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000941434.
Stjepan Krasić
Mučeništvo sv. Marka Križevčanina u povijesnom kontekstu
Zagreb – Križevci, 2016.
Zoran Homen: Sv. Marko Kri탑ev훾anin i kri탑eva훾ka konkatedrala, ulje na platnu, 2010.
Sadržaj Predgovor.................................................................7 Uvod........................................................................11 Porođajne muke novoga vijeka.............................19 Martin Luther: reformator ili revolucionar?........25 Ulrich Zwingli: reformator ili političar? ............41 Jean Calvin: radikalni oblik kršćanstva................45 Kalvinizam u zapadnoj Europi.............................59 Kalvinizam u Ugarskoj..........................................65 Reformacija u hrvatskim krajevima......................81 Katolička obnova...................................................89 Europa u vihoru Tridesetogodišnjega rata (1618. – 1648.).........................................................97 Mučeništvo sv. Marka Križevčanina, Stjepana Pongrácza i Melkiora Grodzieckoga.......................................................113 Tolerancija kao ključ suživota.............................125 Bilješka o piscu ....................................................141
5
Joso Bužan: Bl. Marko Križevčanin, 1906.
Predgovor Ljudska je povijest bitno određena dvosmjernom relacionalnošću, tj. odnosom čovjeka prema Bogu i odnosom čovjeka prema čovjeku. U tim su se odnosima rađali velikani duha i ljudskoga napretka, no nažalost i oni koji su u povijesti ostavili trag ljudske slabosti i okrutnosti, koja se rađala iz čovjekove zatvorenosti u sebe samoga i u svoje prizemne interese i ciljeve, koliko god oni bili prikrivani velikim idejama i opravdavani „višim ciljevima“. Povijest zapravo bilježi djela i riječi ljudske, no oni koji nastoje čitati „znakove vremena“, u ljudskoj povijesti pronalaze vrlo jasan trag prisutnosti Božje koja se snažno očituje u životima svetih, osobito mučenika, koji svjedoče da je čovjeku moguće ostvariti ono što se ljudskoj logici čini nemogućim; ljudski život pridružiti Kristovoj pashalnoj žrtvi kojom je Bog spasio čovjeka i otvorio mu mogućnost da svoje odnose prema Bogu i čovjeku ostvari u punini. U najuzvišenijem trenutku mise svećenik izgovara Kristove riječi: „… Ovo je kalež 7
moje krvi... koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha.“ Bog sâm ušao je u ljudsku povijest utjelovljenjem Sina svoga Isusa Krista koji je svojom mukom, smrću na križu i uskrsnućem spasio svijet i čovjeka pozvao na dioništvo u tom spasenju. Čovjek, dakle, može svoj život suobličiti životu Krista Gospodina ili pak ga upropastiti, puštajući da u njemu prevlada zlo i grijeh. Ili se čovjek pridružuje žrtvi Kristovoj, ili ostavlja iza sebe žrtve ne poštujući niti svoj, niti tuđe živote. Sve do sada rečeno možemo iščitati iz života i mučeničke smrti trojice Košičkih mučenika, među kojima je i naš sveti Marko Križevčanin. Za bolje i temeljitije razumijevanje onoga što se dogodilo kao povijesni događaj njihova mučeništva, važan je kontekst vremena i prostora. Zato zahvaljujem prof. dr. Stjepanu Krasiću, OP, autoru ovoga povijesno-znanstvenog priloga, koji nam pomaže bolje razumjeti veličinu i značenje herojskog svjedočanstva Košičkih mučenika, kao i tijek povijesnih zbivanja koja su do toga dovela. Smatram da je vrijednost ovoga teksta još mnogo šira jer nam daje mogućnost iz povijesnih tijekova i događaja koji su doveli do mučeničke smrti sv. Marka Križevčanina i dvojice sumučenika bolje razumjeti i neke suvremene događaje i tijekove u svijetu, osobito u Europskoj uniji čiji smo i sami 8
dio. Događaji kojima svjedočimo u današnjem vremenu nose u sebi opasnost od novih nerazumijevanja, sukoba i mogućih novih žrtava. Vjerujemo i nadamo se da će te opasnosti ljudski rod prevladati snagom vjere i milosnim darom Krista uskrsloga koji je pobijedio smrt i grijeh, i čovjeku otvorio put prema punini života u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U Bjelovaru o Velikoj Gospi 2016.
† Vjekoslav Huzjak biskup bjelovarsko-križevački
9
Bl. Marko Križevčanin, nepoznati slikar, kraj 18. stoljeća, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb
Uvod „Nijedan čovjek ne živi uzaludno. Povijest svijeta nije drugo doli životopis velikih ljudi.” Ako se pozovemo na ovu izreku škotskog povjesničara, filozofa i esejista Thomasa Carlylea (1795. – 1881.), koji je ostao poznat po nastojanjima da pobliže odredi ulogu pojedinca u povijesnim zbivanjima, lako ćemo se složiti s tim da je čovjek taj koji „stvara” povijest po svojim planovima i htijenjima, ali se isto tako ne može zanijekati da i događaji utječu da se čovjek u određenim zbivanjima ponaša kako se ponaša i da im on svojom voljom i izborom određuje značenje. Sasvim je sigurno da ne bi bilo junaka da nije situacija u kojima je mnogo lakše biti kukavica, nego junak. Junake i kukavice, drugim riječima, stvaraju okolnosti, ovisno o načinu na koji se čovjek prema njima postavlja i odnosi.
11
Ako ta razmišljanja primijenimo na sv. Marka Križevčanina,1 lako ćemo se složiti da on, zahvaljujući okolnostima koje su drugi stvorili, nije prihvatio ulogu autsajdera koju su mu drugi bili namijenili, nego je od „običnog” čovjeka i svećenika postao junak ili protagonist događaja pa ga je Crkva stavila na oltar kao uzor i primjer drugima kako se jedan uzoran katolik mora ponašati u nepovoljnim životnim okolnostima. Da je sv. Marko doista dao junačko svjedočanstvo vjere, kada je jednom riječju mogao promijeniti svoju sudbinu „na bolje”, nema nikakve sumnje. Ono što bi neka kukavica po ljudskoj logici izabrala kao „bolje” za sebe, sv. Marko je ocijenio kao gore, prihvativši „višu logiku” po kojoj je svjedočanstvo krvi za vjeru važnije od bilo kakva osobnog interesa da sačuva jedini i jednokratni ljudski život. Tekst ove povijesne rasprave ne obrađuje pojedinosti iz života i mučeništva sv. Marka. To je učinila Kongregacija za proglašenje svetih u Rimu, dok je još 1903. za potrebe beatifikacije, odnosno kanonizacije, također u Rimu, pod ravnanjem kardinala Andrije Steinhubera, izrađena Sveta kongreU životopisima sv. Marka njegovo se prezime često navodi kao „Krizin”. Međutim se ne radi ni o kakvom prezimenu, nego o skraćenici latinske imenice grada Križevca (Crisium) u kojima se rodio i znači Križevčanin.
1
12
gacija obreda (Sacra Rituum Congregatio). Tada su objavljene sve pojedinosti vezane uz mučeništvo sv. Marka i dvojice njegovih kolega svećenika isusovaca Stjepana Pongrácza i Melkiora Grodzieckoga (Positio super martyrio et causa martyrii nec non super signis et miraculis). Ono što u tom, inače vrlo pomno izrađenom procesu nije učinjeno, širi je uvid u sve političke i vjerske okolnosti koje su dovele do njihove mučeničke smrti. Današnjem čitatelju, osobito štovatelju svetih Košičkih mučenika, osobitu teškoću može stvarati činjenica tolike mržnje kalvina protiv katolika da su na tako okrutan način mogla biti mučena i ubijena trojica nedužnih katoličkih svećenika. Naravno, nitko nije u stanju ući u glave i savjest onih koji su tako postupali, ali proučavanje općih političkih i vjerskih prilika može pomoći da neke stvari lakše shvatimo. U tu svrhu, po našemu viđenju stvari, treba poći od samog izbijanja vjerske revolucije u Njemačkoj i Švicarskoj poznate pod imenom protestantizam ili reformacija, čiji su protagonisti bili trojica teologa: Martin Luther, Ulrich Zwingli i Jean Calvin. Svaki je od njih zamišljao reformu Crkve na svoj način, ne birajući mnogo sredstva da je provedu. Ta, kao i svaka druga revolucija, nosila je sa sobom mnogo nesporazuma, nejasnoća i izljeva gorčine na protestantskoj i ka13
toličkoj strani. Budući da je ulog u budućnost cijeloga društva bio prevelik, politika nije mogla ostati po strani, nego se snažno umiješala u ta zbivanja. Umjesto mirnog i argumentiranog sučeljavanja, kako se moglo očekivati od pripadnika iste vjere, došlo je do oružanog sučeljavanja u kojemu je na jednoj i drugoj strani učinjeno mnogo nedovoljno promišljenih poteza, što je imalo kobne posljedice za kršćansko jedinstvo. Ratovi koji su u XVI. i XVII. st. vođeni na europskom tlu, u kojima je učinjeno najviše zločina, ponajčešće su samo deklarativno bili vođeni u ime vjere. Iza toga su se uglavnom krili vrlo prozaični politički i nacionalni interesi. Da se nije vodio nikakav vjerski rat, najbolje dokazuje primjer „katoličke” Francuske, glavnog pokretača tih ratova. Ona je na svojem tlu progonila protestante, a na njemačkom im je tlu, u nastojanju da što više oslabi Njemačko Carstvo, pomagala svim sredstvima, pri čemu je čak i s Turcima sklopila dugoročni savez, a u Tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.), posljednjem „vjerskom” ratu koji se vodio u Europi, otvoreno ratovala na protestantskoj strani. Kada ni na taj način nije bilo moguće doći do željena cilja, otvarani su pregovori i sklapani mirovni međunarodni ugovori u kojima se ogledala sva prepotencija pobjednika. Pobijeđenome se, naime, trebalo pokazati gdje mu je mje14
sto u novoj podjeli europskoga kontinenta. Nije, naravno, trebalo mnogo čekati da se pokaže da to nisu bili nikakvi pravedni sporazumi, nego samo „zakopana sjekira” budućih, još krvavijih sukoba. Kada se sve to ima u vidu, ne čudi da su u tom povijesnom kontekstu počinjeni brojni zločini i nasilja, pri čemu su najveće žrtve i gubitnici bili najslabiji pojedinci, kao što su bila trojica okrutno ubijenih Košičkih mučenika. Njihovo se ubojstvo dogodilo 7. rujna 1619. u prvoj fazi Tridesetogodišnjega rata (1618. – 1648.), prije bitke na Bijeloj gori (8. studenoga 1620.). Ne može se, dakle, govoriti ni o kakvoj odmazdi radi poraza protestantske vojske za pretrpljeni poraz u toj bitci koja je odredila subinu Češke, niti da su ga počinili češki protestanti, nego su to učinili mađarski kalvini predvođeni svojim fanatičnim vođama zadojenima osobitom mržnjom prema svemu katoličkom. Okrutnost kojom su ubijeni Košički mučenici bila je samo najava mnogo većih pokolja koji su se dogodili tijekom toga dugoga i surovoga rata. Nakon toga su se dogodila ubojstava i brojnih drugih, većinom anonimnih mučenika koji nikada neće dobiti zadovoljštinu da im se spomene ime. Ne smijemo zaboraviti da se sve to dogodilo u vrijeme kada pojam vjerske i političke tolerancije još nije bio poznat, nego se istom žestinom ratova15
lo i ubijalo u ime Božje, kao i u carevo ime. Kako se u svakom zlu obično nađe i neko dobro, ipak je malo pomalo sazrijevala misao razlikovanja tih pojmova i stvarnosti, što je dovelo do prihvaćanja trpeljivosti kao jedina mogućeg rješenja vjerskih i političkih razlika i mirnog suživota ljudi koji drukčije misle i osjećaju. Predmet ove povijesne rasprave nije, dakle, iznošenje ili produbljivanje manje poznatih životnih podataka o sv. Marku Križevčaninu i dvojici njegovih kolega svećenika, nego utvrđivanje konteksta vanjskih okolnosti koje su dovele do njihove mučeničke smrti. Jedan događaj, bez obzira na njegovu narav i veličinu, može se razumjeti i ocijeniti samo u tekstu i kontekstu objektivnih povijesnih okolnosti u kojima se zbio. Naslov ove rasprave nosi ime samo sv. Marka Križevčanina. To je učinjeno iz praktičnih razloga. Naslov načelno uvijek mora biti kratak, jasan, jezgrovit i cjelovit. Nije mi bila namjera ni na koji način praviti razliku između našega sveca i njegove subraće i duhovnih junaka u mučeništvu svetih Stjepana Pongrácza i Melkiora Grodzieckoga. Sveti život i junačka smrt ujedinili su ih zauvijek i nitko ih ne bi smio poslije smrti dijeliti ni rastavljati. Međutim, navođenje njihovih imena opterećivalo bi naslov, a kod manje upućenih osoba mo16
glo bi stvarati teškoću razumijevanja čitave stvari. Iskreno se nadam da mi sveti mučenici zbog toga ne samo neće zamjeriti, nego mene i sve čitatelje ovoga kratkog povijesnog prikaza njihova mučeništva kod Gospodina zagovarati. U Dubrovniku 1. lipnja 2016. Stjepan Krasić
17
Sv. Augustin
Porođajne muke novoga vijeka Zapadna Europa u razvijenom je i kasnom srednjem vijeku, unatoč feudalnoj uvjetovanosti, postigla visok stupanj političkog, vjerskog i kulturnog jedinstva, i to uglavnom zahvaljujući trima kohezijskim silama: državnoj vlasti oličenoj u carstvu (Imperium), vrhovnoj crkvenoj vlasti oličenoj u papinstvu (Saceredotium) i visokim školama (Studium). Bio je to plod dugog i složenog, a na trenutke i burnog procesa sučeljavanja i usklađivanja odnosa državne i crkvene vlasti kao glavnih društvenih snaga koje su našle svoj naročit zajednički interes u osnivanju i širenju visokih škola. Jedinstvo o kojemu je riječ, temeljilo se na unitarnim i univerzalnim načelima. Tomu su naročito pridonijela dva važna čimbenika: kult nekadašnjega Rimskog Carstva kao eminentno univerzalne ustanove, koja je doživjela preporod pod vodstvom Karla Velikog (771. – 814.), i Katolička Crkva, koja je po svojoj naravi ne samo virtualno, nego i stvarno univerzalna. Te su dvije ustanove 19
davale osnovno obilježje srednjovjekovnom društvu koje se zvalo respublica christiana ili ecclesia universalis i svemu značajnijemu što se u njemu događalo na političkom, vjerskom, kulturnom ili nekom drugom području. Dinamika njihovih odnosa kretala se od tijesne suradnje i gotovo posvemašnjeg izjednačavanja, do povremenih oštrih sukoba za prevlast. Društveno uređenje se temeljilo na tzv. političkom augustinizmu ili političko-vjerskoj doktrini koja se nadahnjivala idejama „Božjeg grada na zemlji” (De civitate Dei) sv. Augustina. U tom sklopu Carstvo i Crkva bili su shvaćani kao sastavni dijelovi jedinstvena „Kristova kraljevstva na zemlji” (Civitas Dei in terra) čiji je pravi poglavar Krist, a car i papa su njegovi predstavnici na zemlji. To unitarno poimanje društva stavljalo je svoj vremeniti ili neposredni cilj (finis temporalis) u službu posljednjega ili konačnoga cilja (finis ultimus): općeg dobra svih građana, ali je isto tako vodilo njihovoj odveć tijesnoj povezanosti koja je nerijetko graničila s brkanjem političkoga i duhovnoga. Kolikom je sakralnošću bila obavijena carska, odnosno državna vlast, možda se najbolje vidi iz činjenice da se pod vodstvom Otona I. Velikog 962. godine prozvalo Svetim Rimskim Carstvom (lat. Sacrum Imperium Romanum) zadržavši to 20
ime sve dok, uslijed oštrih sukoba s reformiranim papinstvom, godine 1356. nije izgubilo svoju „sakralnost” i univerzalnost te se pretvorilo u Carstvo njemačkoga naroda. Kraj srednjega vijeka bio je u znaku velike društvene krize bremenite teškim posljedicama na gotovo svim područjima životne stvarnosti. Dotadašnji društveni poredak koji se zasnivao na stoljećima ustaljenim temeljima suradnje države i Crkve, sve je više pokazivao znakove slabosti, a sve su češće krize njihovih odnosa najavljivale dramatičan rasplet. No, koliko god je on izgledao neizbježan, do njega ipak nije slučajno došlo. Pripremali su ga naizgled mali i, na prvi pogled, teško uočljivi događaji i ideje o kojima povjesničari još uvijek raspravljaju. Jednostavno, nije moguće točno ustanoviti koji je razlog bio presudan. Čini se da su se oni malo pomalo gomilali, dok nisu postali „kritična masa“, tako da je i jedan, naoko nebitan razlog, mogao biti „kap koja je prelila čašu“. Pokušajmo uočiti barem neke od njih. Krajem XIV. i tijekom XV. stoljeća tamni politički, duhovni i društveni oblaci neriješenih problema postupno su se, ali uporno, gomilali nad ondašnjim društvom, u kojemu je Crkva, uz državu, bila jedan od glavnih oslonaca. Najavljivana je oluja. Mnogo prije njezina izbijanja u Njemač21
koj, povijesni razvoj nije bio sklon dotadašnjem društvenom uređenju. Suradnja Crkve i države na rješavanju zajedničkih problema nerijetko je zapadala u krizu, čak i u otvorene sukobe, tako da se taj bipolarni sustav sam od sebe počeo urušavati. Osjećaj nemoći da se riješe problemi i zaustavi dekadencija društva, apokaliptična predviđanja i slutnje razdirali su duhove navodeći ih da očajavaju nad svijetom i njegovim društvenim autoritetom. Jedni su išli tako daleko da su pravili astrološke proračune o propasti dotadašnjega društvenog poretka, o skoroj pojavi Antikrista kao simbola propasti svijeta, a drugi su svoju nadu polagali u mistično mesijansko Carstvo ili „anđeosko” papinstvo. No, svi su se slagali da je potrebna svestrana i sveobuhvatna unutarnja obnova tadašnjega društva, nadasve Crkve (renovatio in capite et in membris). Budući da je za to i na crkvenoj strani nedostajalo ozbiljne volje, neki su se radikalni monaški pokreti počeli pridruživati pobornicima apsolutne državne vlasti u borbi protiv vremenite crkvene vlasti, koja je, osobito u vrijeme općega renesansnog zanosa, previše vremena i sila potrošila na politiku, kulturu i umjetnost, što je dobrim dijelom ne samo iscrpljivalo njezine snage, nego i odvratilo njezinu pozornost od njezina duhovnog poslanja. Renesansni pape htjeli su prikupljanjem starih rukopisa i pomaganjem umjetnika Rim uči22
niti ne samo vjerskim, nego i kulturnim središtem kršćanskoga svijeta. Na kraju se dogodilo da su ga, umjesto toga, učinili sjedištem muza i umjetnika koje s izvornim poslanjem Crkve nije imalo mnogo zajedničkoga. Da stvar bude gora, papinstvo je u tome važnom povijesnom trenutku pokazivalo i druge slabosti. Dalo se privući u političku orbitu Francuske kao rastuće sile, koja je težila za hegemonijom na europskom kontinentu i rušenjem Svetoga Rimskog Carstva njemačke narodnosti, što je ne samo u Njemačkoj porušilo povjerenje u papinsku neutralnost i nadnacionalni karakter. Dugogodišnji boravak papa u Avignonu (1309. – 1378.) i naknadni „Zapadni raskol” (1388. – 1417.), istodobni izbor dvojice pa čak i trojice papa, ozbiljno su poljuljali povjerenje kršćanskoga svijeta u vrhovno vodstvo Crkve. Nemogućnost da se ustanovi tko je pravi papa, potaknula je žučljive rasprave o tomu tko ima posljednju riječ u Crkvi: papa ili Opći sabor? U vezi s tim kolale su raznovrsne teološke teorije koje vrhovnu instanciju Crkve nisu vidjele u papi, nego u općim saborima (koncilijarizam), koje su mogli sazivati ne samo svaka lokalna crkva i državne vlasti, nego i svaki pojedinac. Budući da se uz takvo stanje stvari nije bilo moguće složiti čak ni oko pojma toliko željene reforme, dogodila se protestantska reformacija. 23
Istina je da je bilo prijeko potrebno provesti sveobuhvatnu reformu Crkve i društva, ali nije bilo nužno da dođe do vjerske revolucije jer je već od kraja XIV. stoljeća bila u tijeku spontana reforma crkvenih redova koja je od dna prema vrhu sve više zahvaćala sve društvene slojeve. Problem je bio u tomu što ona nije bila dostatno brza, pa se pokret za reformu koja bi sve zadovoljila pretvorio u revolucionaran odgovor na njezin izostanak. Revolucionarni su se reformatori stavili na čelo tih zahtjeva ponudivši svoj izlaz iz toga začaranog kruga. Tvrdeći da su upravo oni nositelji „prave“ reforme, za svoj su program uspjeli pridobiti mnoge iskrene pobornike moralne i stegovne reforme Crkve i društva. Novija povijesna istraživanja u znatnoj su mjeri promijenila tradicionalno tumačenje toga pokreta, pomaknuvši njegovo težište s moralne, na doktrinarnu problematiku.2
2
Usp. E. Iserloh, Martin Luther und der Ausbruch der Reformartion (1517. – 1525.): Reformation. Katholische Reform und Gegenreformation (Handbuch der Kirchengeschichte herausgegeban von H. Jedin, Band IV), Freiburg – Basel – Wien, Herder, 1967., str. 3-10.
24