Na putu do Neba by Glas Koncila

Na putu do Neba

Izdavač: Udruga za promicanje znamenitih Križevčana »Dr. Stjepan Kranjčić« Za izdavača: Tanja Baran Nakladnik: Glas Koncila Za nakladnika: Nedjeljko Pintarić Uredničko vijeće: Tanja Baran, Suzana Knežević, Vladimir Lončarević, Krešimir Žinić Urednik: dr. sc. Vladimir Lončarević Lektorica: Martina Valec-Rebić, prof. Korektorica: mr. sc. Tanja Baran Naslovnica i ilustracije: Milan Frčko Likovno oblikovanje: Glas Koncila Naklada: 600 primjeraka Tisak: STEGA TISAK ISBN: 978-953-241-270-3 CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 750177.

Na putu do Neba 2. susret hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« Križevci, 2010.

Križevci prosinac, 2010.

Sadržaj Riječ izdavača Tanja Baran: Svečanost hrvatske duhovne književne riječi u Križevcima ....................................................................................................................7 Popis nagrađenih autora i radova ............................................................................9 Riječ urednika Vladimir Lončarević: „Manifestatores Dei“ ..................................................11 Obnovljena vječnost (Poezija) Božidar Brezinščak Bagola: Podmilačje ........................................................19 Ana Krnjus: Hodočašće svetoj Luciji ..............................................................20 Slavko Vranjković: Na putu do Neba .............................................................22 Nedjeljka Andrić-Novinc: Tvoja lađa ..............................................................24 Ladislava Blaži: Križ ...................................................................................................27 Božica Brkan: dve majke bože ...........................................................................28 Božica Brkan: spovet ...............................................................................................30 Tomislava Kata Ćavar: Kažeš mi… ..................................................................31 Sanja Damjan: Imati Vuzem ................................................................................32 Milan Frčko: Bog ........................................................................................................33 Marija Lamot: Obnovljena vječnost...............................................................34 Ljiljana Lukačević: U sjeni kapele.....................................................................36 Marija Maretić: Stila bih .........................................................................................37 Daniel Načinović: Svecu iz ispovjedaonice ...............................................38 Josip Sanko Rabar: Redovi ...................................................................................39 Josip Sanko Rabar: Ti ...............................................................................................41 Slavica Sarkotić: Raskrižje .....................................................................................42 NA PUTU DO NEBA

Katja Šepić: Škrinja ....................................................................................................43 Tomislav Šovagović: Uskrs tišnjanskih vatrogasaca .............................44 Petar Vulić: Raspeti Očenaš .................................................................................45 Božanska riječ (Kratke priče) Mirko Ivanjek: Čardak ni na nebu ni na zemlji.........................................49 Stjepan Svedrović: Mozaik blaženog Alojzija ...........................................54 Petar Babić: Ja, Marko Krizin, Hrvat iz zagrebačke dijeceze… .......58 Božidar Brezinščak Bagola: Korica kruha .....................................................67 Josip Sanko Rabar: Božićna jelka .....................................................................71 Ladislava Blaži: Božanska rieč ...........................................................................73 Tko se uvukao u moje snove? (Monodrama) Tomislav Šovagović: Dnevnik zaljubljenog u vjeru ..............................77 Zagledani u Raspetoga (Putopis) Vera Grgac: Naša bistrička hodočašća..........................................................87 Stjepan Tomić: Od Djevice do Trojice ...........................................................90 Zdenka Maltar: Tragovima križonoše bl. Alojzija Stepinca...............95 Nesebično odvezan križem (Esej) Josip Sanko Rabar: Vjera i mistika.................................................................103 Davor Šalat: Odsutnost i prisutnost ............................................................107 Tomislav Šovagović: Benediktinke neugasloga samostana ........110 Biografije autora ...............................................................................................................113 Popis sudionika (autora) 2. susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvralaštva “Stjepan Kranjčić” ................................................121

NA PUTU DO NEBA

Riječ izdavača Svečanost hrvatske duhovne književne riječi u Križevcima

Poštovani autori i poštovatelji hrvatske duhovne književne riječi! Raduje nas što smo ponovno zajedno. Nakon početnoga uspjeha na 1. “Književnom Kranjčiću” prošle godine i sa željom da križevački susret hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva - nazvan po križevačkome župniku na glasu svetosti Stjepanu Kranjčiću koji je kao bogoslov pisao i objavljivao duhovnu književnost – postane tradicionalan na nacionalnoj razini, i ove smo, 2010. godine, odlučili raspisati natječaj za duhovnu književnost u pet kratkih književnih žanrova. Kao organizatori predložili smo da književna ostvarenja ispisana u žanrovima poezije, kratke priče, monodrame, putopisa i eseja budu posvećena hrvatskim svecima i blaženicima, što nije bio uvjet. Natječaj je bio otvoren od 1. lipnja do 1. rujna 2010. Svoje je radove na prosudbu stručnome ocjenjivačkom sudu, ispisane na hrvatskom standardnom narječju ili dijalektu, poslalo 64 autora, već dobro poznatih ili još neafirmiranih, iz svih dijelova Lijepe naše te Bosne i Hercegovine. Tročlani prosudbeni sud: dr. sc. Vladimir Lončarević (predsjednik), mr. sc. Božidar Petrač i vlč. Dragutin Bosnar, nakon što je pročitao 171 rad (118 pjesama, 33 kratke priče, 5 monodrama, 6 putopisa i 9 eseja), za objavu u ovome zborniku izabrao je 33 rada, od kojih je njih 13 nagrađeno, a 11 predloženo za javnu izvedbu na Susretu 4. prosinca 2010., dan uoči 92. godišnjice rođenja dr. Stjepana Kranjčića. Organizatoru Susreta Udruzi za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić” u pokroviteljskom dijelu pomogle su križevačke župe: sv. Ane te BDM Žalosne i sv. Marka Križevčanina, a svoj doprinos dali su i Grad Križevci te Koprivničko-križevačka županija.

NA PUTU DO NEBA

Hvala njima i svima koji su na bilo koji način pridonijeli u osmišljavanju i realizaciji svečanosti hrvatske duhovne riječi u Križevcima, posebice nakladniku ovoga zbornika “Glasu Koncila” koji je i dosad pomagao sve projekte Udruge. I na kraju, dobro došli u Križevce, rodni grad trećega hrvatskoga sveca Marka Križevčanina, i dogodine na 3. susret hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva “Stjepan Kranjčić”. Mr. sc. Tanja Baran

NA PUTU DO NEBA

Popis nagrađenih autora i radova na 2. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva “Stjepan Kranjčić” 2010.

POEZIJA (Pokrovitelj: Grad Križevci) 1. nagrada - Božidar Brezinščak Bagola (Hum na Sutli): Podmilačje 2. nagrada - Ana Krnjus (Pazin): Hodočašće svetoj Luciji 3. nagrada - Slavko Vranjković (Nuštar): Na putu do Neba KRATKA PRIČA (Pokrovitelj: Glas Koncila) 1. nagrada - Mirko Ivanjek (Prigorje Brdovečko): Čardak ni na nebu ni na zemlji 2. nagrada - Stjepan Svedrović (Brezovica): Mozaik blaženog Alojzija 3. nagrada - Petar Babić (Križevci): Ja, Marko Krizin, Hrvat iz zagrebačke dijeceze... MONODRAMA (Pokrovitelj: Župa sv. Ane Križevci) 1. nagrada - Tomislav Šovagović (Zagreb): Dnevnik zaljubljenog u vjeru PUTOPIS (Pokrovitelj: Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke) 1. nagrada - Vera Grgac (Donja Bistra): Naša bistrička hodočašča 2. nagrada - Stjepan Tomić (Zagreb): Od Djevice do Trojice 3. nagrada - Zdenka Maltar (Novi Marof ): Tragovima križonoše bl. Alojzija Stepinca NA PUTU DO NEBA

ESEJ (Pokrovitelj: Župa BDM Žalosne i sv. Marka Križevčanina Križevci) 1. nagrada - Josip Sanko Rabar (Zagreb): Vjera i mistika 2. nagrada – Davor Šalat (Zagreb): Odsutnost i prisutnost 3. nagrada - Tomislav Šovagović (Zagreb): Benediktinke neugasloga samostana

NA PUTU DO NEBA

Riječ urednika „Manifestatores Dei“

U svom eseju „Katolički umjetnik“, objavljenom godine 1931. u književnom almanahu Selo i Grad, što ga je od 1928. do 1933. uređivao velezaslužni katolički laik Petar Grgec, dominikanac Hijacint Bošković napisao je svojevrsnu apologiju katoličkog umjetničkog stvaranja, posebice književnoga. U tom iznimno vrijednom članku Bošković polazi od temeljne misli da je „katoličko uvjerenje neograničeno universalna norma života… sveopći sistem života…“ Konsekvencija za katoličkoga umjetnika sasvim je jasna: onda će i „umjetnost katolička biti u potpunoj ovisnosti o njegovim katoličkim principima“. S tim u skladu, književnik katolik svoj nazor prelijeva u poeziju, odnosno književno stvaranje, baš kao i svatko svoj nazor. Stoga „katolički umjetnik mora dati svoj život. On mora dati sama sebe. A budući njegov unutrašnji život mora biti prožet kršćanskim načelima, ... katolički pjesnik mora dati kršćansko katoličko uvjerenje“. Iz toga se logično izvodi „divna i uzvišena misija katoličkoga pjesnika“, čija je „sveta dužnost, da nam dade onu uzvišenu nauku koju nam je Bog objavio. On, na neki način, ima misiju same vječne Riječi, koja je došla na svijet, da nam otkrije tajne neba i da nas uvede u skrivene putove vječne Istine“. Pa iako se katolički književnik može „pozabaviti i drugim predmetima, koji ne zasijecaju direktno u religiju..., ni u toj profanoj poeziji, on ne će nikada napustiti svojega katoličkog uvjerenja. Njegova će poezija biti sasma drukčijeg ugođaja nego kod nekog, recimo, bezvjerca. (…) To znači drugim riječima, da pravi i iskreni katolik – koji kaže da živi svojom vjerom – ne bi smio dopustiti nikakva osjećaja, nikakva zanosa za predmete, koji se ne podudaraju s katoličkim principima“. Sličan nadahnjujući stav izrazio je o tome pitanju i prvak hrvatske književne kritike između dvaju svjetskih ratova dr. Ljubomir Maraković u svome glasovitu tekstu „Za poredbenu katoličku književnost“ iz godiNA PUTU DO NEBA

ne 1934. On, naime, teleološki određuje katoličku književnost kao „stvar apostolskog žara, istinske pobožnosti i najpožrtvovnije ljubavi prema svakome od onih za koje nam je Bog dopustio da ih svojim perom povedemo na svjetle puteve prema Istini“. Zato je i „katoličko književno djelo djelo... apostolata spasonosnog poslanja za ideal koji gleda u divnom preobraženom obliku, iako ga, možda pokazuje tek još nevješto i nespretno“, kako piše u svom članku „Katolička akcija i književnost“ iz godine 1937. To je, gledajući iz kršćanske perspektive, potencijal i obveza književnosti: čovjeka približavati Bogu. U tome je smislu istaknuta i njezina „apostolska“ uloga, koju ima uz svoju naravnu estetsku ulogu, a koja polazi od toga da katolici i kroza književnost moraju dati poticaj preobrazbi kulture i ljudskoga društva te tako stvarati posve novu duhovnu fizionomiju života, crpenu iz vrednota koje daje i jamči katolicizam. Znači li to da se prepoznatljivost katoličke književnosti veže uz tendenciju, drugim riječima uz eksplicitnu katoličku poruku, pouku i poduku? Ne, jer „katolički književnici dobro znaju“, piše Bošković, „kako njima uopće nije potrebita nikakva tendencija. Čovjek, koji se uživio u divne božanske istine, koji ih je tako produbao, da su postale svojina njegova života, ne treba nikakve tendencije. (…) On, kao nitko drugi, ima bogatu riznicu istine, gdje da se inspirira i gdje da dobije pjesnički zanos“, pa „nije ništa manje monotono od katoličkog pjesništva i katoličke umjetnosti“. Slično Boškoviću, o tom su pitanju tada pisali brojni istaknutiji katolički pisci: Ljubomir Maraković, Petar Grgec, Mate Ujević, Ilija Jakovljević... Tako godine 1935. i don Nedjeljko Subotić, pjesnik, prozaik i kritik, piše u Grkčevoj „anketi o katoličkoj književnosti“ Na Goru Gospodnju da je katolički umjetnik „živ član mistične organizacije Kristova tijela koji se po mišljenju, srcu i življenju saglasuje sa idejom božanskog Početnika crkve da stvori u umjetnosti nešto što i po sadržaju i obliku ide u područje katoličke literature“. Razumije se međutim da katolička književnost „nota bene – nije istovjetna sa katoličkom vjerskom tendencijom. Neposredna je svrha naša idealno prikazati ljepotu. Tendencija može biti posredna: ako je umjetnost slobodna i neprisiljena manifestacija plemenite unutrašnjosti, sjaj katoličke istine, u tom slučaju umjetnina, spontano i indirektno koristi i poučava, ako već sam umjetnik svijesno ne izreče svoju tendenciju.“ Neizostavno se u ovom kontekstu ima spomenuti članak Side Košutić „O umjetnosti“, što ga je napisala kao prilog spomenutoj anketi o katoličkoj književnosti godine 1935. Polazeći od aksioma da je umjetnost „božanskoga podrijetla i božanske naravi“ te da „ona povezuje vječito s prola14

NA PUTU DO NEBA

znim, tražeći u prolaznome vječno; povezuje nebo sa zemljom, tražeći na zemlji nebesko“, i ona sve sažima u misao da „je pojava njenih tvorevina pojava istinitoga, lijepoga i dobroga.“ Budući da „u samome pojmu umjetnosti sadržana su božanska svojstva koja kao takva ne mogu, a da ne djeluju konstruktivno“, iz toga proizlazi da je cilj „umjetničkog djela promašen kad nastupa tendencija, a tendencija se pojavljuje isključivo onda kad zataji umjetnost. (…) Tendencija, kako smo vidjeli, nije jamstvo da je djelo na umjetničkoj visini. Znači li to da umjetničko djelo uopće nema tendencije? Nipošto. No ona je tu imanentna, ona se rađa kad i istina: sa patnjom srca i sa spoznajom duha. Miris ruže rađa se kad i ruža. (…) Na tu imanentnu tendenciju još nametati neku tendenciju nije potrebno, nego je i štetno.“ Tako se o kršćanskoj, katoličkoj književnosti u nas živo pisalo i raspravljalo prije sedamdeset i više godina. Iako katolički književnici nisu u svemu bili jedinstvenoga mišljenja, u bitnome su, vidjeli smo iz ovoga malog isječka bogate baštine katoličke esejistike toga vremena, bili jedinstveni: katolički se pisac razumijeva kao svojevrsni „Manifestatores Dei“, kako napisa književnik dr. Ton Smerdel - u isto vrijeme vjernik, umjetnik, apologet i apostol. „Uloga je našeg književnika prema cilju kao uloga svećenika. Duša je besmrtna, pa su onda i prikazivanja i uzdizanja ove duše određena jedino prema jednom cilju – Vječnosti.“ *** Upravo u duhu ovih Smerdelovih misli književnici koji su „živi članovi mistične organizacije Kristova tijela“, vodeći se radostima i nadama, tjeskobama i očekivanjima svoga vremena, stvaraju i danas literaturu koja se može nazvati katoličkom, kao što se i oni po tom temeljnom određenju mogu smatrati – katoličkim piscima. Uvodne misli tu su imale poslužiti prije svega da nas podsjete na tu temeljnost, željenu temeljitost i poslanje koju katolički pisci vazda svjedoče po umjetničkom očitovanju Duha Svetoga, koji se i danas svijetu dijeli po njihovim talentima - talentima pisaca što su po nastojanju oko autentičnosti svoga kršćanskoga života svoje pero stavili u službu jedinstvenog apostolata Riječi: lijepe književnosti. Potrebno je to ponoviti i uvijek iznova ponavljati jer se u našoj javnosti književnost katoličkog nadahnuća još drži na stanovit način trivijalnom ili bar rubnom pojavom književnoga života, što je dakako, premda raširen, površan i netočan sud. I ovogodišnji natječaj, natječaj za Drugi susret hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“, vodio se tim temeljnim NA PUTU DO NEBA

odrednicama. Ove je godine natječaj kao polazno nadahnuće postavio život naših svetaca i blaženika, slugu Božjih i svjedoka vjere. Oni nam, ako se poslužimo Boškovićevim riječima, svojim životima otkrivaju „tajne neba“ i uvode nas „u skrivene putove vječne Istine“. Imajući na umu da su neki od njih već odavno opjevani u našoj lirici, primjerice Nikola Tavelić (Nikola Kordić, Milan Pavelić, Baltazar Vijolić...), Alojzije Stepinac (Aleksa Kokić, Milan Pavelić, Iva Rod...), Ivan Merz (Alba Goll, Ton Smerdel, Ivan Ev. Šarić, Mira Preisler, Mirko Validžić...) ili Ozana Kotorska (Ferdo Rožić, Jeronim Korner, Rajmund Kupareo...), a neki su nadahnuli i veća prozna djela kao što su romani Kardinalova ljubav Janka Matka, Susret u Emausu i Kardinalovo srce Nevenke Nekić ili Presvijetli i rabin Mire Međimorca, pošlo se od toga da je njihovo svjedočanstvo vjere uvijek poticajno. Tim prijedlogom nipošto se dakako nije željela zacrtati tendencija – takva je nakana implicitno opovrgnuta u prvome dijelu ovoga teksta – nego predložiti sadržaj koji može nadahnuti književnoumjetničko stvaranje, a na određeni način i propitati koliko su sadržaji vezani uz hrvatske Božje ugodnike motivirajući suvremenim književnicima, pa i neovisno o tome smatraju li se katolicima ili ne. Možda je suvišno pripomenuti, a možda i nije, da rezultat natječaja što ga sažima ova knjiga nije antologija – još je za to uvelike prerano – ali jest stanovit presjek književnoga stvaralaštva nadahnutoga kršćanskim motivima i temama. Premda nepotpun – jer se na natječaj ne odazovu svi oni afirmirani pisci za koje bismo pretpostavili da se mogu odazvati i za koje bi organizator, Udruga za promicanje znamenitih Križevčana „Dr. Stjepan Kranjčić“, želio da se odazovu, a kamoli brojni pisci koji se tek pomalo afirmiraju ili tek započinju pisati – on je ipak, zahvaljujući svojoj otvorenosti, na svoj način i reprezentativan jer uspijeva sažeti raznolikost poetika što krase naš književni trenutak. Budući da je riječ o natječaju, ocjenjivački sud, koji su činili književnici vlč. Drago Bosnar i mr. sc. Božidar Petrač te potpisnik ovih redaka, imao je obvezu, uvijek pomalo nezahvalnu, odabrati ponajbolje radove, ne znajući, razumije se, o kojim je autorima riječ jer su im radovi bili dani na uvid pod zaporkom. Književna je prosudba uvijek subjektivna, u ovom slučaju trostruko, pritom i kompromisna. No u najvećem dijelu izbora članovi suda bili su posve usklađene prosudbe. Drago nam je stoga što smo, kao i prošle godine, u „blaženu neznanju“ o imenima autora, vođeni dobrom voljom, uspjeli u žanrovima poezije, kratke priče, monodrame, putopisa i eseja odabrati radove iz gotovo svih govornih područ16

NA PUTU DO NEBA

ja hrvatskoga jezika, izabrati i radove afirmiranih, kao i manje čuvenih pisaca te naposlijetku nagraditi i radove svećenika književnika. Rezultat našega izbora ova je knjiga, u kojoj je izbor pjesama, kojih je i ove godine prispio ponajveći broj, proširen dijelom nenagrađenih radova jer to dopušta pjesmovna kratka forma. Uz ostalo, i ovogodišnji natječaj pokazao je da književnost kršćanskoga nadahnuća, iako u tzv. građanskoj medijskoj javnosti još odgurnuta ustranu, pokazuje veliku životnost. Kloneći se preuzetnih zaključaka, valja ustvrditi da je natječaj ispunio svoju svrhu ne samo brojem i raznovrsnošću prispjelih radova, nego u većoj ili manjoj mjeri i dosegnutim umjetničkim dometom onih koje smo prosudili ponajboljima. Potrebno je pritom istaknuti da je, za razliku od prošle godine, kada su vrsnoćom prevladali kratka priča i monodrama, poetska riječ ove godine dala nekoliko antologijskih pjesama i tu je prosudba o izboru i redoslijedu ponajboljih radova bila ponajteža. Svakako, natječaj je pokazao da književnost kršćanskoga nadahnuća ima i daha i duha, da je motivski spektar širok, ali i da tematski može biti usredotočena, da ima potencijal u svim predloženim žanrovima, da pobuđuje stvaralačke energije te nam napokon ponovno posvješćuje da među našim svećenstvom imamo vrijednih književnih pera, koja nastavljaju bogatu stvaralačku baštinu naših svećenika književnika. Zacijelo, neki će radovi, a možda i neki pisci ovom knjigom tek započeti svoj književni put. Nadati se je da će ovaj natječaj ostati redovit i s vremenom postati tradicionalan ispunjavajući svoju osnovnu svrhu: da bude pokretač i promotor kršćanskoga književnoga stvaralaštva i njegove afirmacije unutar ukupnosti razvoja suvremene hrvatske književnosti, pridonoseći tako njezinu čvršćem ukorjenjivanju u humus naše četrnaeststoljetne kršćanske duhovne baštine, iz kojega i danas izrasta sve ono što je u njoj od istinske i trajne vrijednosti. Dr. sc. Vladimir Lončarević

Obnovljena vječnost POEZIJA

Božidar Brezinščak Bagola Hum na Sutli

Podmilačje (svetište sv. Ivana Krstitelja u Bosni Srebrenoj)

Pod milim Bogom glas onoga koji viče u pustinji ispunja mi uši nečujnom paljevinom Znam da je svetište izgorjelo vidim kako se na živoj stijeni gradi novo pijem pitku vodu Proroka i Krstitelja Pozlatila se Bosna Srebrena utihnuli kraljevski gradovi Bobovac i Jajce živnula nada u mir sva u kostrijeti

NA PUTU DO NEBA

Ana Krnjus Pazin

Hodočašće svetoj Luciji S podnožja zapjuskanega z vali Adrijanskega mora pomalon se prti po razrovanih puti s prvima plamiki sunca zgor Skitače vaje do orkanskih visova Istre. U toj pustoj divjini njejna se molitva stapa s kanton tići i kroz gusto granje ruja, crnike i brnistre visoko do neba se diže. Hodočasnica zastaje kraj čudesnega grotla u kojin se bliskaju i potiho šume plutajuće mriže ča ih stolićima pletu nepresušne suze svete Lucije. Brojeći zrnca krunice dok joj sure lase rastrepivaju zapuhi vitra trudna se kaliva do križa kamenega ki nadvisuje zavjetnu crkvu svete Lucije.

NA PUTU DO NEBA

Još jena molitva pogled i pozdrav i pasa je dan. Pasalo je još jeno lito a zavjet svetoj Luciji još u ditinstvu dan je obdržan.

NA PUTU DO NEBA

Slavko Vranjković Nuštar

Na putu do Neba Slike svetih na zidovima vise. Nebeski uzori svetošću obilježeni, uramljeni godinama i daljinom. »Budi«, rekoše, »bogolik kao Franjo u ekstazi na platnu Franceska Berbieria, zanesen kao Agneza ljepolika na slici Jusepe de Ribera. Ugledaj se u hrabrost i učenost Raphaelove djevice Katarine Aleksandijske. Neka ti budu uzori: Terezija mala s nebom u očima, Alojzije s ljiljanom bijelim i Marija iz Magdale s križem u zagrljaju, zvjezdane ogrlice Kristove.« Zaboravili su da volim zemlju, mučenike i svjedoke izrasle u našoj krvi i da s mukom tražim nebo. Kroz prozore duše, ponekad i mrak uz svjetlo ulazi pa modrina neba posivi

NA PUTU DO NEBA

u kajanju i naporu da budem njima sličan i to što nisam da budem, da jesam. Unatoč njima, u Martirologiju hrvatskom više me privlače braća i sestre moje: Nikola Šibenčanin od ponosnog roda Tavelića, Leopold, ispovjednik s grobom u Padovi, »a srcem na hrvatskoj obali«, Marcus Crisinus Croata Križevački vjeran Crkvi, papi i domovini, blaženi Gracije, Jakov i Ozana, mučenice Drinske , Stepinčevi zatvorski supatnici, svećenici ubijeni, bezimeni i s imenom, kamenim grobom obilježeni i kostiju razasutih duž križnog puta u jamama vrletnim. Ne ostaviše ništa osim znamena od boli. Molim hrvatsku krunicu žalosnu. Prebirem zrna krvlju obilježena: ime do imena, ime do imena. Nabrajam plamene putokaze u bespuću do Izvora. Od uvira rijekom su postali. Nisu nam ih, ponekad, znali dati za uzore. Na krvavoj hrvatskoj oranici nisu vidjeli zemlju.

NA PUTU DO NEBA

Nedjeljka Andrić-Novinc Slavonski Brod

Tvoja lađa (Blaženom Alojziju Stepincu)

Istini si vjeran bio, tajnu križa svjedočio. Ljubio si savjest čistu vjerujući svome Kristu. Ti si uzor Božje nade, pouzdanja, svete pravde, oproštenja i ljubavi, duha jakog, Pastir pravi. Plovila je tvoja lađa usred teškog, ljutog boja, plovila je protiv struje uz vihore i oluje. Na kormilo svete lađe Kristov lik si urezao, slijedeći ga vjerno, smjelo križni put si odabrao. Boreći se za načela poput svoga Učitelja, ostao si na svom putu prihvaćajuć ranu ljutu. Na tom putu Sveta Majka utočište biješe tvoje. Ružarijska zrnca brojeć liječio si rane svoje.

NA PUTU DO NEBA

A hostija − tijelo sveto bi’ ti hrana, pravo jelo, duši tvojoj jedin’ spas za posljednji onaj čas. Do obale vječnog mira ti si tiho doplovio. Svoju malu, krhku lađu u vječnost si usidrio. Teški boj si okončao, u nebo se uzdigao, da sa svetim, blaženima slaviš vječno Božjeg sina. Pedeset je ljeta od tad. Hrvatski ti narod kliče: »Hvala tebi, Alojzije, hvala tebi, blaženiče!« Oj, hrvatski vrli sine, diljem naše domovine niču crkve i kapele tebi u čast posvećene. Kao zvijezda ti nam svijetliš iz nebeskog svetog raja, rasipljući sjajne zrake na tlo hrvatskoga kraja. Pa i širom cijelog svijeta hrvatski te narod štuje. Pjesme tebi iznjedrene pod nebeskim svodom bruje.

NA PUTU DO NEBA

Alojzije blaženi, uzor si nam svima ti: kako Krista slijediti, kako spas zadobiti. Alojzije blaženi, moli Boga za nas ti da bi vjerni ostali Kristu, vječnoj Istini. Moli za nas, Alojzije, Kristov vjerni posleniče! Moli za nas, blaženiče, Kristov vrli svećeniče! Moli za nas, Alojzije!

NA PUTU DO NEBA

Ladislava Blaži Varaždin

Križ Teški terdi derveni križ deli su na Njegva pleča. Znuoj ga je obleval, zmučene kervave tiele je opadale, pak se zdigale i dalje teški terdi križ nosile. RASPEČE Raspeli su ga i met razbojnike zdigli i niesu šteli znati kulike Njegve zmučene tiele pati. Podnesel je vsu sramotu i muke vu očeve del se ruke. Nikodem i Josip Isusa su vu grob pospravili i žalusnuga serca ga tam ostavili. USKRSNUČE Nie znati kak se to velike čude zgodile, da se Isusove tiele vu grobu zbudile. Bogu je vse moguče, tak i Isusovo uskrsnuče.

NA PUTU DO NEBA

Božica Brkan Zagreb

dve majke bože leta i leta ne verujem veru sem ni sama ne znam kak zgubila a rado bi da nes (se mislim da je lakše onem kej još verujeju al če prejdeš z novoselca prek ivaniča nemreš nazaj kej da nigde nesi bil i niš a ni videl ni čul) a senak idem skorom sako leto k majke bože bistričke i se svoje kej verujeju tamoka pelam sakojega sem polaka svojega pelala kne v cirkvu i na križni put morti na spovet i skorom je saki napisal nekej z bistrice za svoje novine i pil gvirc i još je rekel kak je bolši neg miód krakowski kej lepo lepo diši a domom su si srčeka medejnake sveče i čikačoke nosili i malo gvirca vodila sem ja ne i pilsudskom v klajnec prede nek su ga komej nekak odvezli i gda ga več ni v rzeczspolite nesu branili od negda ima saki svoje kej sme i kej nesme oni svoju majku božu czestochowsku gda nesu dali da ni nejna slika hodi po zemle nosili su ramu ne slika vera je to ne znam kak to a tulko je te majki boži na svetu i kak na svetu je sake se ima ko moliti ne znam kak se one stigneju vkazati ludem na sakojake mesta a mene je nekak ta na slive bistrice crna mater kristušova onak poprav kej v rodu moj ju je jotec navek v šajtoflinu sekam sobu nosil spelala ga je i prek nemačke i prek bosne i po križnomu putu

NA PUTU DO NEBA

i po ovomu i onomu i sem sega meni ju je dal gda sem ga prosila a ja sem nemu donesla z bistice drugu majku božu bistričku takaj i tak kak ga nema imam dve i negvu i svoju i znam kak me jena bu sprepelala kam god treba il negva il moja (kej v one pesmice misijske gda me je malu mater na postele pred spajne moliti vučila jenu samo imam dušu* a ja sem govorila al ja imam dve nemaš božo nemaš dve jenu imaš i pak jenu samo imam dušu nju mi dade višni bog propadne li ona ludo što će biti od zla tog) il negva il moja * MOLITVA ŽIVOTNE MUDROSTI Život kratak, a smrt stalna Njoj se ne zna dan ni čas, Ako vrijeme gubim sada, U pogibelji moj je spas. Jednu samo imam dušu, Nju mi dade vječni Bog, Propadne li ona ludo, Što će biti od zla tog? Bog me vidi, Bog će sudit, Il’ u pak’o il u raj. Il’ u raju divna slava Il’ u paklu strašan vaj. Svemu jednom dođe konac, Al’ vječnosti nikad kraj. Il’ u raju vječna slava, Il’ u paklu strašan vaj. Spasitelju moj propeti, Duši mojoj sada daj Pokajanje, oproštenje, Poslije smrti vječni raj. NA PUTU DO NEBA

BoĹžica Brkan Zagreb

spovet tak sem se slatko spovedala da ti nemrem reÄ?i ni tebe se to nesem spripovedala kej sem tomu popu na spovedi povedala a da sem znala da je tak mladi bome ne bi kej on zna ni dati mi zmoliti za se to kej sem mu zgovorila bole mi bu da i zagovor platim

NA PUTU DO NEBA

Tomislava Kata Ćavar Zagreb

Kažeš mi… Kažeš mi: − Pođimo! − Kamo, Gospode? Veliš: − Poučit ću te u pustinji kušnje izdržati, u hramu Oca svjedočiti, slabe hrabriti i tješiti, ohole otvorenošću liječiti, za mojim stolom se hraniti, u Getsemaniju u molitvi i poslanju ustrajati, krivu osudu prihvatiti, križ prezira ponijeti, majci i prijatelju dušu otvoriti, dobrohotnom strancu pustiti da ti pomogne, milosrđe i zlima iskazati, kad ti je najteže, Ocu se predati… Da, sestro moja, poučit ću te U moj korak i moje stope stati!

NA PUTU DO NEBA

Sanja Damjan Koprivnica

Imeti Vuzem Lepo je, dobro je biti v klecalu. Moliti čislo. Spominjati se z Bogom. Lepo je, dobro je, v zorju otprti joči. Zafaliti Bogu za novi den. Zagrliti decu. Kušnuti se. Lepo je, dobro je, farbati pisanice. Biti skupa pri stolu. Čez dobra dela zafaliti se Bogu. Biti falčec bolši prema drugima. Lepo je, dobro je, imeti Vuzem.

NA PUTU DO NEBA

Milan Frčko Koprivnica

Bog (Posvećeno A. B. Šimiću)

Bog je vu fsemu i naj ga iskati. On te popeta gda se ne nadaš. Sonce ti saki den zna dozvati i zdigne te navek, kak got padaš. Bog ti se i z pajdašof nasmeje a splaši te gda nesi vredu. Njegova sapa te i z cvetja zgreje gda so vredne čmelice v njemu. Boga jedino nega v luftu f kojemu misel nema glibinu. Če si potepuh i čutiš muku Bog te bo poslal svojemu Sinu. Kmica se ne skoti samo v noči nek i tam gdi si potepel svetke. Raspelo fsakomu raspre joči i z dušice mu težavo mekne. Bog je vu fsemu i naj ga iskati. On te popeta gda se ne nadaš. Sonce ti saki den zna dozvati i navek te zdigne, kak got padaš.

NA PUTU DO NEBA

Marija Lamot Krapina

Obnovljena vječnost I. Crtam stope kratkim cipelama, mjerim beskonačnu razdijeljenost puta… Liježem u košaricu zumbula i narcisa koje ostarjeli prodavač raznosi gradom. Šaptom pozdravljam jutro. Fotografski usporavam užurbane ljude, blagim rezom vraćam ih ishodištu. Čujem buku povijesti na gradilištu ostarjelih kuća. II. Pomišljam: Bog nas pušta da se igramo uređivanja svijeta. Igra se s nama – divi našim krhkim rukama i mislima, prozirnim krvotocima, sitnim ogledalima očiju… III. U posudice vremena pretače pitku vječnost. Oblikuje putove: izmoljenim sudbinama, blistavim slučajevima, mrzlim svitanjima, planiranim danima, zaljubljenim ružama…

NA PUTU DO NEBA

IV. Polahko čitam priču iz tvoje slikovnice, Bože, dok zatvaraš vrata svemira i vječnost ostavljaš snu… V. Suzama ljubavi stvaram kal za sljepoću… Zvonom srca izraslim iz gline, iz sićušnih čestica obnovljene vječnosti…

NA PUTU DO NEBA

Ljiljana Lukačević Ivanec

U sjeni kapele (pred Stepinčevim zatvorskim oltarom) Svjedočanstvo predanja života

Teški zastor kiše spustio se ko olovni uteg na kapelu, pritisnuo nesmiljeno oluk na zvoniku. Na kamenu izlizanom, kao sjena sjene, klečim nijemo zagledana u oltarsku sliku. U tjeskobi smrtnoj tražim oslonac životu izvan ljudske nade, izvan svakog domašaja slomljenog mi duha. Nevidljivom prisutnošću dotiče me milost i hrani mi srce snagom nebeskoga kruha. Posustao pljusak... Na kamenu lokva suza pokrivena tamom, više nego svjedočanstvo istočene boli. Pred oltarom svih uznika ogrezlih u patnji, samo ruke spašenika koji nijemo moli.

NA PUTU DO NEBA

Marija Maretić Žminj

Stila bih stila bih da ljubav i lipa besida voko zbudi da razum kroji život ljudi da bared ne trje intradu da sve ča je živo ima nadu da imamo vire u Boga i sluha za bližnjega soga

bared – korov trti − upropastiti intrada − urod NA PUTU DO NEBA

Daniel Načinović Pula

Svecu iz ispovjedaonice Svetome Leopoldu Bogdanu Mandiću (1866. - 1942.)

Korakom laganim u Franjinoj halji, klaustrom putuje do konfesionala. Svemirski je putnik naš fra Leopoldo, tu gdje duše tješi razdaljina mala. Al’ bezdan je velik gdjeno grijeh se sruči na dolamu bijelu pred znak svetog Križa… Djelitelj je tajne ispovjednik vrli kojom milost Božja sveudilj je bliža. Za rešetkom malom iznova će dozvat riječ utjehe koja pere grijehe svijeta. Posrednik je Kristov u skrovitu kutu. Sati tako plove, i dani, i ljeta! O, što li je drugo neg posljedak grijeha tjeskoba što grči čovjeka u hodu; što k slobodi djece Božje dovid priječi, taj zov zemnog stvora k Božanskome rodu… Pokajanje čin je u hrabrosti velik. Prostranstvima duše prođe junak pravi. Zagovornik osta s neuvelim vijencem Leopold iz Boke u nebeskoj slavi!

konfesional – ispovjedaonica

NA PUTU DO NEBA

Josip Sanko Rabar Zagreb

Redovi Stari redovi hodaju u noć preko ruba ništavila pjevaju pritom koraka ritmom pjesma im zvijezde zapalila Hodaju, nastaju, hodaju, nestaju korak za korakom iz tame u svjetlo iz svjetla u tamu počinju pa prestaju Užitak i bol, radost i tuga nevinost, gadost, kazna i grijeh njiše se korak laganom težinom prepleće fuga plač i smijeh vrti se zvečka u ruci čeda to starac jedva na krevet sjeda Jedan za drugim rađa se, mre predvođen vodi ritam i pjev Jedan za drugim ništa i sve

NA PUTU DO NEBA

Miriše sumrak po vlazi i travi glazba sipi s visina danonoćna pjesma vonja ko čaša prolita vina Stari redovi hodaju u noć preko jave i sna lanac rođenja, lanac smrti u njemu koračam i ja

NA PUTU DO NEBA

Josip Sanko Rabar Zagreb

Ti Ti što podešavaš moj sat kazaljku sna i kazaljku jave Svijetliš u pukotinama moga tijela razapet Ti što me nježno budiš ovog jutra nosiš na pladnju novi dan prepun ptica Ti što plešeš u jabuci zaljubljenoj podaješ joj ritam smijeha i plača A ona je nesvjesna

NA PUTU DO NEBA

Slavica Sarkotić Lekenik

Raskrižje I kad bih posumnjala U svoje ime, u datum i u današnji dan U put kojim hodam Tvoj kip na raskrižju S rukama prikovanim za drvo I tužnom spuštenom glavom Uvijek bi me doveo kući I da se zaigraju zvijezde Da se pogubi nekamo mjesec A sunce da se raspomami Da me neka glazba milozvučna Ali lažna S puta skrene Ja bih kip Tvoj izdaleka vidjela I put bih opet našla Znanim se putom žurim kući Gle! Ispod Tvojih nogu trepere svijeće Isuse! Na tom putu nikada ne sumnjam Tu se nikada nisam spotakla Od raskrižja toga znam kamo Križ Tvoj stoji Oko Tvoje glave je aura od sunca I plaha srna bez straha gleda me Iz trave I znam: u Tvom srcu moj je dom!

NA PUTU DO NEBA

Katja Šepić Rijeka

Škrinja Kad za blagdan Velike Gospe za Stomorinu dotaknem kip Majke Božje od Staroga grada obasja me i preda mnom se otvori škrinja pohranjenog blaga. Ritual rimski, Bartul, pijaca, rozeta, luneta, križevi, mostrance, benediktinke, uškrobljene pokrivace, niske zlatnih peruzina, ulice Jurjeve skladne, Knežev dvor, Škrivanat, kanat. Čipkarice umivenih ruku što po kušinu šiju mendulice, kolumbariće, križ sv. Andrije malo rizano, malo micano. Zrna soli, kapi vode solari i solana. Muka težačka i mornarska crnina fuštana. Na kamenoj pijaci Robinja, kolo, tanac, u vali bura velebitska, tramontana. Objed u podne, kad oglasi se zvono za stolom nono i nana.

pokrivace – pokrivala; peruzina – kolajna; kanat – pjesma; kušin – jastuk mendulice – bademi; kolumbarići – prstenčići; rizano i micano – postupci u izradi čipke; fuštan – nošnja NA PUTU DO NEBA

Tomislav Šovagović Zagreb

Uskrs tišnjanskih vatrogasaca Nakrivljen je zvonik Svetog Duha otkad su Kornati spalili mladost i kvarti nekako drukčije bate jecajući za minulim vremenima pruža se golemi toranj prema nebu kao da se rukuje s neumrlim dječacima vapeći nadu koja presušuje u čatrnji života tražeći pravdu za neugaslu vjeru kamena

NA PUTU DO NEBA

Petar Vulić Split

Raspeti Očenaš Josipu Botteriju - Diniju

OČE NAŠ, KOJI JESI NA NEBESIMA, … smiluj se meni i mojim grijesima; SVETI SE IME TVOJE. … koje trudno srce danonoćno poje. DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE. … u sve misli jadne – raštrkane moje! KAKO NA NEBU TAKO I NA ZEMLJI. … posvud: u zraku, u prahu, vodi i memli! KRUH NAŠ SVAGDANJI DAJ NAM DANAS … i skrbi, Svevišnji, skrbi za nas! I OPROSTI NAM DUGE NAŠE. … pokraj gladne zdjele i prežedne čaše! KAKO I MI OTPUŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM. … čim svaki se od nas za Križ spasenja maši! I NE UVEDI NAS U NAPAST, … i slava Ti vazda, i vazda Tebi čast! NEGO IZBAVI NAS OD ZLOGA. … jer ništa jesmo bez Tebe: Oca – Boga! AMEN…

NA PUTU DO NEBA

Ko vječni plamen i znamen: ko živi kamen! PER OMNIA SAECULA SAECULORUM O, Oče naš, budi baš naš… DUX CROATORUM! 5. veljače A. D. 1996.

NA PUTU DO NEBA

Božanska riječ KRATKE PRIČE

Mirko Ivanjek Prigorje Brdovečko

Čardak ni na nebu ni na zemlji Miki Stojanoviću Sjećanja, taj koncentrat optimizma, sliče ugodnoj gorskoj stazi s koje se neprestano otvaraju lijepi vidici na sve strane preko zamamnih planinskih livada i čistina. »Ed è subito sera!« kaže Quasimodo, a rumen neba s tih gorskih vidika o zalazu može postati najljepši dar planinarenja. A Miki, tom dragom čovjeku i svećeniku, nakon što je ostavio otiske dobrog čovjeka posvuda i utkao se u lijepa sjećanja, stigla je večer života – ali bez rumenila i ljepote čarobne igre oblaka. Oblaci su bili tu, ali sivi i bez sunca. Reklo bi se, sumrak bez ljepote. Sestra mu je uredno poravnavala koljena i prekrivala ih pokrivačem. Ležao je ukočen. Još je tijelo soptalo u naporu i strahu od prebacivanja s fotelje na krevet. Tijelo? Govori se da je kriva ta podjela na duh i tijelo. Toliko se puta čulo kako je to sve jedno jedincato, kako ta grčka podjela nema nikakve veze jer da je čovjek naprosto čovjek. Sada je njegov duh gledao nešto o čemu nije razmišljao čitav svoj ljudski vijek: tijelo je zarobilo dušu, a duh još nije imao pravo napustiti svoj zemaljski dom, svoje živo tijelo. Živo? Ovo uistinu nije moguće odrediti. Tijelo je bilo tu, ali poput mrtvih zidova zatvorske ćelije, čija vrata se otvaraju tek na dodir ključa čuvara. A Mika nije bio zatvorska ćelija, on je bio grad na gori. Grad do kojeg više nitko nije mogao doprijeti: čardak ni na nebu ni na zemlji. Ležao je nepomično u krevetu kao da drijema. Do nedavna znali su ga još prošetati po sobi pa potom posjesti u fotelju pred ekran na kojem se odvijao šareni cirkus besmislenog estradnog svijeta. Spuznuo bi često i nije se znao sam uspraviti pa su ga sve rjeđe dizali i posjedali ostavljajući ga u krevetu – makar bi i tu skliznuo s jastuka. Ne može se sestrama ništa prigovoriti. Strpljivo i nježno su ga podizale i tetošile tepajući mu kao djetetu. Je li starost zapravo jedan oblik djetinjstva? Razumije li i prihvaća li njegov duh to tepanje... Donio sam mu sok i čokoladne kekse koje je on osobito volio. Jednog po jednog znao sam mu prinositi ustima. Polako je jeo pokazujući uvijek NA PUTU DO NEBA

znakove zadovoljstva. Kako su brzo minuli trenuci kad sam ga s prijateljem znao izvesti na pivo. Tada je još govorio, makar je miješao vrijeme. Sve mu se zbivalo u nekoj sadašnjosti ili u netom odmakloj prošlosti. − Upravo mi je bio tu onaj znaš, no kako se zove, znaš onaj, onaj naš, onaj tvoj… – i nije se više mogao sjetiti imena. Pa i rečenicu bi sve teže sastavljao. Kad bih mu dolazio, nerijetko s nekim prijateljem, sestra bi uvijek, ne bi li mu održala sve slabiju memoriju, pitala: − Velečasni Nikola, koga to imamo, tko vam je to došao u posjete? – a on bi odgovarao tako da se nije moglo znati je li to na djelu njegov šaljivi i duhoviti duh ili je stvarno zaboravio naša imena: − A, to su moji hahari! S vremenom sam shvatio da se on stvarno više ne može sjetiti imena. A i vokabular mu se sveo na dvije – tri riječi. Urušavao se naglo. Stijenj svijesti podignut donedavno visoko na svijećnjaku (koliki je doprinos dao samo Kršćanskoj sadašnjosti?) dogorio je i prelazio na tinjanje. Jedino ga duhovitost nije napuštala. Imao je nešto u izrazu lica slično papi Ivanu Dobrom. U životu je iz duboke duhovnosti − kako je samo često znao citirati sv. Tereziju od Malog Isusa − za čas prelazio u duhovitost koja je izražavala duboko čovjekoljublje i otvorenost za svakog čovjeka. Stoga se i volio šaliti jer je na taj način lako uspostavio prisni kontakt sa svima. − A prisjela je meni i šala – reče mi jednom. Bilo je to kad je ispovijedao djecu na susjednoj župi. Uvijek je znao dobaciti koju šaljivu djetetu da bi ga ohrabrio i raspoložio za ispovijed, koja ne smije biti ukočenost i strah, nego čin opuštene ljubavi prema Bogu. Kao dobar duhovni slikar uvijek je rado ispravljao iskrivljenu sliku strogog Boga iz galerije propovjednika koji vole plašiti paklom i kaznom. Bog je mama koja podiže palo dijete, govorio je on riječima svete Terezije, a mame ne tuku dijete zato što je palo pred prvom stepenicom, nego ga ljube, grle i ponesu potom na vrh stepenica kuda je dijete bezuspješno pokušavalo stići. A lijek protiv te stogoće koja koči, bila je njegova duhovitost. Ulazila je tako jedna mlada mama vodeći svog sinčića na ispovijed. Mali je ušao u crkvu tik do njega križajući se lijevom rukom dok mu je mama držala ruku oko ramena. − Mali − počeo je Mika nježno u šali – a kod nas su u crkvi učili da se smijemo prekrižiti i desnom. − Velečasni – tiho će mama – on je izgubio desnu ruku od mine. 52

NA PUTU DO NEBA

Miki je teško palo. Rekao je da se više neće nikada šaliti. Naravno, smisao za humor nije ga nikad napustio, jedino je pazio da se ne dogodi takva nesmotrenost. Shvatio je da je bolje šaliti se na vlastiti račun jer tu ne možeš nikoga povrijediti, a sebe ionako nije nikada štedio pa zašto bi to u šali. I kad ga je već načela demencija, šala je bila dominantan zvuk njegovog žubora kroz rijeku života. Kao umirovljeni župnik znao bi prošetati ulicama nekad svoje župe. Tako je navratio u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu. Pri izlasku upitaše ga kako je došao. − Autom! – odgovori on. – Samo ne znam gdje sam ga sparkirao. − Pa kako ćete ga onda naći? − Naći će on mene! – odgovori vedro i posve nezabrinuto odšeta prostranim parkiralištem stišćući daljinski i gledajući odakle će mu njegov auto početi namigivati žmigavcima. A sada je taj aktivni i uvijek nasmijani čovjek ležao, i riječi pune topline i srdačnosti, koje mu za župničkog života nikada nisu ponestajale, sada su bile negdje zapečaćene. Kao da ih je u intenzivnom životu potrošio do kraja – pa ostao bez teksta. Ni pokreta ni riječi. Ljudski je razmišljati kako za svoje promašaje i grijehe možemo ispaštati na zemlji dok smo toga svjesni, ali kad dođu takvi trenuci i stanja kad ti se čini da to biće što leži u krevetu, više ništa ne zna i ne doživljava ništa, otvara se čitav niz pitanja. − Zašto ovo, Bože moj?! Znam da nemam pravo pitati jer sam čovjek grešan i nikakvo ispaštanje ne bi bilo previše za ispiranje prljave tkanine moj duše pa ipak se pitam je li to kazna ili misterij trpljenja, koji ne može spoznati duh još neprosvijetljen tvojim sudom. − Micica, je l’ vidiš tko ti je to došao? – tepala mu sestra trljajući ga po ruci. A on bi, podižući tek neznatno kapak, pogledao i opet ga spustio. − Budan je – reče sestra. – Samo mu govorite. On čuje. Sjetio sam se svećenika, njegovoga mlađeg kolege, kako mi nedavno reče: − A Miku više ne treba posjećivati. On više nikoga ne prepoznaje. Njemu je svejedno. − Pomislih kako je to čudan stav. A što je s dušom? Zar mi kršćani ne vjerujemo da je ona najbudniji dio našeg bića? Nešto što ne može izgubiti svijest i otputovati u tamu tuposti? Ako je duša izgubila kontakt sa svojim slugom mozgom, pa i cijelim tijelom, ona je još uvijek tu. Ona sluša! Jer kad to ne bi bilo tako, zar bi ona mogla stati pred Boga i otpočeti odsudni razgovor duše i Duha?! NA PUTU DO NEBA

Znao sam da je njegov duh prisutan. Nemoćan da pokrene ovo već napola mrtvo tijelo, duh je dogovarao s Bogom primopredaju tijela ostavljajući ga još malo, ne da bismo mi brusili svoju skeptičnu pamet oko besmisla takvog života koji je izgubio svaku kvalitetu, nego da posluži kao sredstvo po kome bi se razaznale namisli ljudi. Primio sam ga za ruku govoreći da mu želim Božju blizinu i njegovo svjetlo. Stisnuo mi je prste svojim slabim stiskom, ali dovoljno da shvatim kako me razumije i da mu je drago što sam tu. Liječnici bi rekli da takvi ljudi imaju trenutke iluminacije kad im spojevi svijesti i memorije prorade, a ja sam znao da je Bog toj duši otškrinuo svoja prostranstva ostavljajući na granici tijela tek pospanog stražara. Mi obični mali ljudi, zabrinuti za svoju svakidašnjost, prema duhovnom svijetu gledamo kao oni koji od svih dimenzija izabiru samo duhovno plošnu predodžbu. Ali nije bilo tako. Po njegovoj ruci osjetio sam da me vodi svojim prostranstvima gdje nema prošlosti ni budućnosti, gdje je sve trajanje: ukupno trajanje. On možda sada već sagledava sjenu budućnosti i počinje spoznavati vrsnost posljednjeg zagrljaja. Zagrljaj izvan vremenskog ograničenja: trajanje u kojem sve postoji istovremeno. Misao da u Bogu sve traje na trenutke, kao da je odškrinula vrata vječne filmske projekcije gdje se sve scene preklapaju: od Eve koja drži u krilu svog ubijenog Abela, preko slike Kalvarije gdje Marija prima u krilo svoga mrtvog Isusa. Bol tako slična prvoj boli majke. Ili je to bila slika rata: našeg zadnjeg – ili svakog… Ta slika početka nelogična, a tako stvarna, nametnula se kao neka prespojena paralela besmisla u koji se utopila i slika Mikinog Križnog puta gdje su isti akteri u kaino-abelovskom paru ostavljali krvavi trag životne drame. Malo je pričao o tom Križnom putu. Kažu da je to bilo značajno za sve preživjele s toga hodajućeg stratišta hrvatskog naroda. Svugdje je već Drugi svjetski rat prestao, samo su se kod nas krvnici umotani u plašt antifašizma iživljavali nad nemoćnima. Sve u ime naroda, a bez suda. Partizani, od kojih su neki donedavno umjesto zvijezde nosili kokarde, na konju sa svom potrebnom okrepom, a oni izmoreni i ispošteni nisu smjeli zastati ni trenutak, niti za potrebe organizma jer ako bi netko i zastao da isprazni hlače, uslijedio bi prasak, a kolona je znala da se »izletnik« iz stroja više neće vratiti u tu besmislenu kolonu ljudi koji više nisu znali je li bolje tako skončati uz grabu ili se i dalje vući cestom uzduž koje su bili organizirani batinaši da bi »narodnog neprijatelja« i »bandu« nemilice udarali po leđima, glavi, rukama ili jedva vukućim 54

NA PUTU DO NEBA

nogama. Do njega je išao ponosni pukovnik domobranske vojske. Mladi, još balavi partizan s konja primijeti da ima na ruci lijep prsten. − Skidaj to, fašističko govno! − zdere se na njega. − Ne mogu, prsti su mi otekli! Balavac nije ni trena oklijevao. Sjaše s konja, uzme nož i odreza mu prst s prstenom. Pukovnik nije ni zajauknuo. Znao je da bi mogao dobiti još i metak u glavu od dječaka u kojeg su usadili đavla. Je li na taj način spasio život, Mika nije znao, kao što nije znao kako je mladić s takvom savješću nastavio život. Odgovarao ljudskom sudu svakako nije. Nitko od partizanskih zločinaca nikada nije odgovarao ni za jedan zločin, a nagledao ih se Mika odveć. Život tada nije imao nikakve vrijednosti. Dokaz o opstanku đavla više. I tada i danas. Jer ako je tijelo hram duha, što bi bilo ugodnije đavlu srušiti nego tijelo. Drastične slike razrušenih hramova tijela možda su bile korijen i njegove bolesti: šokantni prizor razvalina. A rušili su i crkve. I u njegovoj su Hrastovici srušili crkvu. Na misi pred sam početak Domovinskog rata prorekao je da će neprijatelji (danas ih se gotovo ne smije ni imenovati) srušiti crkvu, a ljudi su u strahu ponavljali: − Srušit će nam svetog Bartola! I dogodilo se. Imao je Mika proročkog dara. Još za župnikovanja u Ozlju prorekao je obnovu Družbe »Braća hrvatskog zmaja«. A iznad svega volio je svoj kraj. Htio je ondje proživjeti svoje posljednje dane. Mislio je tamo prenijeti svoju knjižnicu i sudjelovati u obnovi ljudskih duša. Nije bio svjestan svoje bolesti i kako brzo ona izjeda planove. U Hrastovicu je, istina, stigao u pratnji mnogih prijatelja, ali samo da legne u krilo zemlje na brijegu ponad rodnog mjesta čekajući dan uskrsnuća. Imat će do tada lijep pogled prema Petrinji. Toliko o njegovom tijelu. A duša? Ona je psalam, koji se to lakše diže Bogu što je tijelo dublje skliznulo s jastuka života. Ona je kadionik iz kojeg istina u svojoj ljepoti priča o ljubavi. Nešto slično njegovim pticama čiji pjev je magnetofonom snimao po šumama. Priča koja će tek krenuti kad se ponovno nađemo.

NA PUTU DO NEBA

Stjepan Svedrović Brezovica

Mozaik blaženog Alojzija Imam, hvala Bogu, sedamdeset i sedam godina. Reklo bi se: u najboljim sam godinama za preminuće. Možda me, unatoč raznim boleštinama, na životu održava tajna koju ne smijem ponijeti u grob. Igrom sudbine, priprosti sam seljak koji se ovom prilikom pozivam na sve najmilije, u nadi da ćete mi povjerovati. Proživio sam čitav svoj vijek u rješavanju te tajne. Jutros u samostanu bosonogih karmelićanka, u mojemu rodnomu mjestu Brezovici (nekad selu kaptolske gospoštije, a sada velikoj zagrebačkoj četvrti), klečeći na jutarnjoj misi na podu - betonskom mozaiku blaženog Alojzija, utemeljitelja samostana - sinulo mi je rješenje! Na jutarnje mise dolazim nakon jednosatne šetnje perivojem, u kojemu je smješten samostan karmelićanka, redovito o sedmoj uri. Svakodnevno. Izostao sam tek nekoliko puta. I to kad se radilo o životu ili smrti. Dakle, od svoje jedanaeste godine neprekidno u sebi učvršćujem vjeru. Mještani me s pravom doživljavaju kao vjernika koji je sanjario biti svećenik. Istina je, od djetinjstva sam uživao dar vjere; preuzvišenog sam Alojzija, kao njegov ministrant, prihvatio uzorom. Zbog toga sam osjećao poziv za duhovnu službu, ali bez kaptolske podrške, u pogibeljnim poratnim neprilikama nisam uspio to ostvariti. Postao sam čestit muž − predan našoj plodnoj zemlji, obitelji, vjeri i domovini. Ono što me svakodnevno vodilo u naš Karmel, između ostaloga, jedna je jedina pjesma ustrajno pjevana u svim našim sudbonosnim kušnjama: »Himan Srcu Isusovu«. Nadasve uzvišen pripjev: »…S nama naš se kune dom: / Dušom, tijelom vijek sam Tvoj, / Za krst časni bijuć boj!« Jutros sam uobičajenu šetnju u brezovičkom perivoju započeo jutarnjom molitvom. Psalam »Tebi ću se moliti, o Bože, ujutro ćeš glas moj uslišati!« (Ps 5,3) nadahnuto je odjeknuo u mojoj svijesti, posebice završni dio te sam odmah prekinuo molitvu. Ne znam što je tomu pogodovalo. Istina, već je sunce na obzoru izronilo blještavilom, raskošne su 56

NA PUTU DO NEBA

lipe opojno mirisale, a ptičji pjev je uzdigao životnu himnu na najvišu razinu. Kukci su se gostili po sočnim vlatima bujne trave ispijajući rosu, božanske kristale! Pčele su plesom tek započele nadlijetati cvjetno polje ispaše. A ja sam se u mislima, po ne znam koji put, vratio u dane djetinjstva. Sedamdeset jednu godinu prije, u proljeće, 24. svibnja 1939., s mještanima sela začuđeno sam promatrao dvije žene pristigle u Brezovicu. Na zadnjem sjedištu krutih zaprežnih kola pridržavale su svoje kovčege istodobno moleći krunicu. Pročulo se kasnije: to su kćeri sv. Terezije, dolaze osnovati Karmel u Brezovici. Stigao je, neizostavno, i nadbiskup Alojzije. U pratnji našeg upravitelja nadbiskupskih dobara, kojih smo bili žitelji, prolazio je uz skupinu znatiželjne djece kojoj sam i ja pripadao. Od strahopoštovanja većina se mališana razbježala. Ja sam mu ponizno prišao, poklonio se i srdačno pozdravio: »Hvaljen Isus i Marija!« te mu, prema prastarom običaju, poljubio nadbiskupski prsten. Odzdravio mi je smiješkom, pomilovao mi raščupanu kosu − zbog čega sam trenutno pocrvenio. Tada mi je darovao novčić kojim smo poslije kupili pet mirisavih i hrskavih peciva, žemlji. Ipak, meni je bilo važnije od svega što mi je zapamtio ime. Iste godine, na Badnjak 1939., dopuštenjem Sv. Stolice, nadbiskup je Alojzije kanonski ustanovio Karmel: samozatajno je, bez velika slavlja, osnovao privremenu klauzuru u dijelu nadbiskupskog dvorca. Na svečanom misnom obredu održanom u kapelici, smještenoj u istočnoj kuli dvorca (prigodom proslave 1300. obljetnice prvih naših veza sa Sv. Stolicom), imenovao je prvu prioricu, časnu majku sestru M. Reginu Tereziju te odlučio izgraditi novu, prvu kuću sestara bosonogih karmelićanka - dijecezu u Brezovici. Nakon mise prišao mi je i upitao: − I ti si tu u ovom svetom trenutku? Jesi li što upamtio od moje propovijedi, homilije? − Gotovo sve! − rekoh istinski ponosan što se od svih nazočnih mještana obratio baš meni. Ponizno sam mu odgovorio: − Preuzvišeni, najviše su me se dojmile ove vaše riječi: »Dok podižemo ovaj samostan, gojimo čvrstu nadu da će ova kuća biti ono što tako vruće želimo, naime, kuća molitve iz koje će se dizati molitve pred Lice Gospodnje kao miomirisni tamjan. A onda će nebesa rositi odzgora i oblaci milosti Božje dažditi Crkvu zagrebačku i cijeli hrvatski narod!« − Gle, imam novog ministranta! − rekao je Preuzvišeni našem župniku. − Naučite ga ministrirati! NA PUTU DO NEBA

Tako je prema meni postupio naš preuzvišeni nadbiskup, utemeljitelj i otac prvoga hrvatskog Karmela. A ja? Svladavao sam ministrantsku vještinu, i to na latinskom jeziku, istodobno dok sam pohađao redovitu pučku školu. Preuzvišeni Alojzije zanimao se za moj duhovni razvoj. Nije pretjerano reći: zavolio me očinski. Vodio me u šetnje perivojem. Darivao mi dragocjene novčiće prilikom svakog susreta i mojega poniznog cjelivanja njegova nadbiskupskog prstena. Gotovo uvijek me ispitivao o teškom životu mojih roditelja i drugih kaptolskih težaka. Dopuštao mi je govoriti više, puno više nego moji ukućani. Naime, nekada su djeca u nazočnosti starijih morala šutjeti i slušati. U vrijeme gradnje samostana, on je često osobno birao obojane riječne oblutke za mozaik crkvenog poda. Budući da sam ga na svoj način želio obradovati i uzvratiti mu dobrotom, dolazio sam i ja na gradilište izabirati oblutke. Shvatio sam vrlo brzo kako me Preuzvišeni nagrađivao prema količini prikupljenih kamenčića. Kad je samostan, kuća poniznosti, siromaštva i ljubavi, bio pri završetku, u klauzuri je već živjelo pet sestara karmelićanka. Tada, petnaestog travnja četrdeset i četvrte godine minula stoljeća, u subotu ujutro, u još nedovršenoj karmelskoj crkvi preuzvišeni je Alojzije ispred improvizirana oltara vodio prvo misno slavlje. U crkvi se isticao podni mozaik. Bio je najljepši dio interijera. Kako i ne bi, kad je izradu mozaika, danima ranije, osobno nadzirao. Svakom je kamenčiću mozaika, prema nekoj svojoj zamisli, određivao položaj. Ali pod na mjestima budućih pomoćnih oltara nije bio dovršen. Tom prigodom sam radosno i nadahnuto, bez ijedne pogrješke, ministrirao preuzvišenom Alojziju. Nakon misnog slavlja prilikom skidanja misnog ruha, uočio sam u cintoru komadić izrezbarenog zlata na stolu. Na moj upit čemu to služi, nadbiskup je odgovorio: − To je ključ mozaika.Vrata koja vode do blaga! U sljedeća tri dana tih ratnih godina dovršena su i ta dva pomoćna oltara. Skladno, na svakoj strani crkvene lađe po jedan, krajnje jednostavan. Završeni su radovi i na preostalom mozaiku poda. Za sve radnike do tada zaposlene na gradnji samostana, ostalo je nepoznato tko je dovršio te radove. Jutros na misi, u najsvečanijem trenutku euharistijskog slavlja, klečeći, oborio sam pogled na podni mozaik i u blizini podnožja sjevernoga pomoćnog oltara ugledao u pod ugrađen komadić izrezbarenog zlata, viđenog na stolu nakon prve mise u Karmelu, davne tisuću devetsto če58

NA PUTU DO NEBA

trdeset i četvrte. Sjetio sam se, naravno, i nadbiskupova nedvosmislenog odgovora o ključu spomenuta blaga. Skoro sam uskliknuo. Riješio sam svoju životnu tajnu! Shvatio što je nadbiskup Alojzije tada mislio. Uzbuđen, više nisam pratio misni obred. Prisjetio sam se našeg rastanka. Prije nego je posljednji put napustio brezovički Karmel, nadbiskup je rukom pogladio pomoćne oltare, prekrižio onaj glavni, primio me za ruku i izveo iz crkve. Čuo sam ga kako na vratima klauzure govori časnim sestrama: − Ne znam hoćemo li se još ikad vidjeti! Čuo sam, jasno sam čuo, kako mu je jedna od časnih sestara rekla: − Preuzvišeni, dođite nam opet! Uskoro će procvjetati ruže pa ćemo Vam ih nabrati! Naime, bilo je poznato, nadbiskup Alojzije više voli ruže − kraljice cvijeća − nego ostalo cvijeće. Okrenuo se, zaboravivši na moju nazočnost, kriomice obrisao dvije suze, govoreći: − Sad nisu na redu ruže, nego trnje! Tada su se otvorila vrata klauzure. Dugo su se promatrali. Posljednjim je pogledom provjerio snagu vjere i ljubavi zasađene u srca časnih sestara karmelićanka. I tako sam jutros na misnom slavlju, u svojoj sedamdeset i sedmoj godini, bio prosvijetljen. Moj unutarnji glas bijaše uslišan! Uspio sam (u svojoj okrugloj glavi) složiti sve kockice. Sinulo mi je rješenje tajne brezovičkoga karmelićanskog poda − mozaika blaženog Alojzija! On je osobnim izborom svakog kamenčića i zlatnog grumenčića ugrađenog u pod samostana, svojim prepoznatljivim umjetničkim rukopisom, ispisao velebnu istinu: »Ovdje tražite i naći ćete skriveno najvrednije kaptolsko blago − čuvarice časne sestre, bosonoge karmelićanke (OCD)! Blago vjere!«

NA PUTU DO NEBA

Petar Babić Križevci

Ja, Marko Krizin, Hrvat iz zagrebačke dijeceze… Još sam bio dijete, a rat i bolesti svom silinom navalili su na vrata mog doma i rodnog grada. Tih je dana kod Križevaca Hasan-paša s pet tisuća vojnika prodro dolinom potoka Glogovnice i spalio selo Guščerovec, i sve su češće bile provale i haračenja Turaka. Moj otac bio je graničarski časnik i često ga dugo nije bilo kod kuće, a onda se u gradu pojavila i kuga. Jutarnji mraz caklio se po oranicama, plave magle razvlačile dolinama, a mi iz gradskih ulica na sve strane počeli iznositi mrtve. Jednog jutra i moja majka nije ustala iz kreveta, ušao sam u sobu, a ona je u vrućici, svijajući se od bolova u trbuhu, iskašljavala ružičast, pjenušav sok, nalik na sirup od malina. Tog ledenog jutra, uplakan i prestrašen, pobjegao sam od kuće, trčao preko leševa koji su ležali neukopani po kućama, a kad sam ušao u crkvu, i tamo su bili. Nitko živ nije ostao od rodbine da ih sahrani. Čitave obitelji podlijegale su smrtonosnoj zarazi. Mnogi gradski plemići i bezbrojni pučani onih su dana umrli, a među umrlima bijaše i moja majka, tako sam ostao sam s ocem. Tko sam ja? Rodio sam se 1589., u godini rođenja još jednog znamenitog Hrvata, Dubrovčanina Ivana Gundulića, i zarana sam čitajući životopise svetaca, posebno onaj svetog Ignacija Loyole, shvatio da je duhovno viteštvo značajnije i veće od svjetovnoga. U druženju s ocem svijet mi je bio najbliže onom što sam smatrao rajem. Nezaboravni su bili naši odlasci u lov na rakove kad bi u samo jednom vađenju saka znali uhvatiti i po trideset komada. Mamac su obično bile ustajale iznutrice koje su privlačile mirisom raspadanja, a rakovi, izvađeni na suho, prijetili bi kliještima i živo palucali repovima. Ipak, otac moju želju da idem za svećenika nije dobro prihvatio. Štoviše, bio je razočaran odlukom da se zaredim, on me vidio kao političara ili visokog vojnog časnika. Tadašnje prilike u rodnim Križevcima bile su teške, 60

NA PUTU DO NEBA

ratne, a kako je otac bio graničarski časnik, svi iz kuće najprije su htjeli da zbog mogućnosti karijere krenem vojničkim putem, poput njega. Tu smo se sukobili, on je više volio vojničke igre i zabave, a ja učenje i molitvu. Zato se u mom domu odigrala prava drama. Otac nije htio ni čuti za moje ideje, prijetio mi je, opisivao sve poteškoće redovničkog života: siromaštvo, neimaštinu, bezuvjetnu poslušnost, tvrdu samozatajnost, a posebno mržnju, predrasude i progone kojima su svećenici izloženi. Otad molim za sinove jedince poput mene jer njima je najteže. Roditelji se boje da im ne izumre loza i ne vide da je najveća sreća Kraljevstvo nebesko za kojim toliko silno čeznemo. Roditelji, ne pokazujte nam kao primjer naše uspješne i poduzetne pretke, zar doista mislite da je itko odbivši Božji poziv živio sretno? Pred opasnošću Turaka, moji sugrađani su uz pomoć nadzornika iz Italije podizali utvrde, popravljali zidine i gradili gradska vrata. U tom ratnom metežu nagledao sam se bijede slamnatih kmetskih kućeraka, okrutnosti, gladi i praznovjerja uz blatnjave carske putove. Nakon majčine smrti, otac me ipak poslao u daleki Beč u isusovačku gimnaziju. Promjenu odluke požurio je jedan ratni događaj kad se otac vratio s terena vidno uznemiren i pun sumnji u buduće dane. Njegovi vojnici pričali su mi kako su kod Save naišli na sotonski vinograd, kako su na bezbrojnim kolcima bile zabodene ljudske glave, bez nosova, očiju i ušiju, kako ih je užasavajuće bilo skidati i zakapati. U Beč sam otišao kao jedanaestogodišnjak, 1600. godine, i tamošnju isusovačku gimnaziju završio 1607. godine. Ne otišavši, dakle, u vojnu službu kako se očekivalo, nakon Beča upisao sam trogodišnji studij na isusovačkom sveučilištu u Grazu, koji sam uspješno završio 1610. godine. Dobio sam naslov magistra fizike i filozofije, no nisam se priključio isusovačkom redu, premda mi je oduvijek bio blizak. Iz tog mladenačkog razdoblja ostao je jedan događaj kojim se ne ponosim. Jedne subote pred Božić u krcatoj krčmi slavili smo prijateljev rođendan, a on, vatreni domoljub iz Karlovca, nije mogao ne prešutjeti kako narod diljem carstva pati od zuluma i kako dvor nije briga za Hrvate. Trajalo je to prepucavanje pola sata, uključili se i drugi, studenti, trgovci, vojnici, a onda je između domaćih i stranaca izbila tučnjava. Morao sam braniti prijatelja i, osim razbijene arkade i par masnica, zadobio sam i simpatije mlade krčmarice. Sve svoje noći posvetio sam knjigama, učenju, razmatranju u molitvi, i zaradio izvrsne ocjene. Tako sam zaslužio otići pohađati studij teoloNA PUTU DO NEBA

gije u Vječni Grad, 1611. godine, gdje sam upisao prestižni njemačkougarski kolegij. Rim, u koji sam tada stigao, još uvijek je bio centar svijeta, grad kulture, umjetnosti i znanosti. Zamislite kakav sam šok doživio prešavši put iz skromnih Križevaca do bijelog Petrovog trga. No nisu me toliko opčinile zgrade i umjetnine od antičkih vremena, koliko živa volja, molitva i rad sve braće predvođene našim papom Pavlom V. da spasimo vjeru u Isusa Krista i njegovu Crkvu, koja se tada našla u teškoj situaciji pred navalom europskih protestanata. I dalje sam upijao znanje, i iz tih studentskih dana ostala je bilješka na latinskom jeziku, napisana mojom rukom, gdje potvrđujem: »Ja, Marko Krizin, Hrvat iz zagrebačke dijeceze...« A u kakvom sam duhu odgojen, najvjerodostojnije govori Bula koju sam potpisao 15. srpnja 1612. godine, gdje obećajem: »...nakon studija vratit ću se u domovinu. Neću se baviti građanskim pravom ni liječništvom, niti ću živjeti dvorskim načinom života. Ako ustreba poći ću i prije u domovinu, ako to bude zahtijevalo dobro ljudi.« Teologiju u Rimu studirao sam četiri godine i u rujnu 1615., s navršenih 27 godina, zaređen sam za svećenika. Ubrzo sam uspješno položio i doktorske ispite. Međutim, za službu profesora, upravitelja kapitulne škole i funkciju kanonika poslan sam u Ostrogon, i tek u prolasku svratio sam u svoj rodni grad. Otac je već bio narušena zdravlja i zadržao sam se do njegovog pogreba. Oca su pred smrt mučile grozne slike kojih se nagledao prolazeći Turcima poharanim selima. Tek tad je, ležeći na samrtnoj postelji, razumio moju odluku da ne idem njegovim, vojničkim putem. Tada još nisam ni slutio da se među samim kršćanima mogu događati iste strahote. Istina je da je Otac jedan u svim vjerama, dok su ljudi ti koji se dijele, a najgori je mogući zločin kad se vjera iskorištava u službi Zloga. U Ostrogon sam doputovao 1616. godine i ondje ostao dvije godine do imenovanja na novu službu, arhiđakona Komarna i upravitelja opatije u Krasnoj nad Hornadom u istočnoj Slovačkoj, nedaleko od Košica. Grad Košice u ono vrijeme bio je svojevrsna metropola istočnog dijela gornje Ugarske, današnje Slovačke, imao je gospodarsku snagu, političko i prometno značenje. U pismu koje sam pisao 4. travnja 1619. svom biskupu priznao sam kako mi ekonomski poslovi u opatiji ne leže: »Ne možemo svi sve. Jedan može jedno, drugi drugo. Moja je narav takva da ne mogu biti upravitelj imanja. Stoga molim da mi se odredi drugačiji način služenja u kojem ću 62

NA PUTU DO NEBA

biti korisniji.« Prije svega, smatrao sam se dušobrižnikom nemoćnih, poglavito siročadi i bolesnih. Tih mučnih godina, dok zemlju tresu krvavi vjerski sukobi, mnogi su sa svih strana dolazili slušati moje propovjedi, a ja sam im svim srcem htio približiti nauk Isusa Krista i nebeskog Oca koji nas jednako ljubi. Uistinu, nikada nisam držao političke govore, što su i tamošnji kalvinisti znali cijeniti. Svatko zaslužuje svoje mjesto prema evanđeoskim djelima i prema držanju Deset Božjih zapovijedi, od slavnog Luthera, Calvina i Zwingla do naših katoličkih svećenika i biskupa. Samo znajte, Božji naum ne trpi svjetovnu slavu i uznositost, tko bî od svijeta slavljen i čašćen, u Bogu bî ništavan. U tadašnjoj Europi kroz desetljeća se raširila anarhija, preuzimala su se crkvena imanja, mnoge župe ostajale su bez župnika, prelazilo se iz jedne vjere u drugu, katkad svojevoljno, katkad pod prisilom, a najčešće zbog bogaćenja i podjele plijena. Širile su se dezinformacije, trajala međusobna optuživanja i sukobi među plemstvom i mjesnim moćnicima, dok sâm narod često nije ni shvaćao te promjene. U tom kaosu izbio je i Tridesetogodišnji rat u kojem je nestalo neizmjerno mnogo nevinih života i naraštajima se nije mogao uspostaviti normalan život i stabilan mir. Božje je čudo da Hrvati nisu značajnije osjetili prodor protestantskih ideja, što bi tek bilo da je, kao kod drugih naroda, sjever domovine postao protestantski, a jug ostao katolički? Slobodne domovine danas ne bi bilo. U tom ratnom metežu, 1619. došlo je i do ustanka sedmogradskog plemića Gabrijela Bethlena, a dio njegove vojske pod vodstvom Jurja Rakoczija krenuo je na Košice pred čije zidine stižu 2. rujna 1619. Tamo sam s dvojicom braće isusovaca, Stjepanom Pongraczom i Melchiorom Grodzieckim, dočekao opsadu grada. Stjepan Pongracz bio je najstariji i, za razliku od mene i Melchiora, on je u Košicama bio kao kod kuće jer je rođen u nedalekoj Sedmogradskoj u Rumunjskoj, u madžarskoj obitelji i to u gradu Alba Julia, 1583. godine. Sedmogradska je u to doba bila puna unutarnjih napetosti i sukoba. S jedne strane bili su znameniti katolički nadbiskupi Olah i Pazmany, a s druge strane sedmogradski knezovi, koji su se zbog titule ugarskog kralja udruživali s ugarskim protestantskim plemstvom, pa i s Turcima. Osim toga taj je kraj postao i bedem kalvinizma, i u takvoj sredini odrastao je brat Istvan-Stjepan Pongracz. U Kluži je pohađao isusovački kolegij, zatim je uslijedio novicijat u Brnu gdje je 11. srpnja 1604. godine položio prve redovničke zavjete, da bi u Pragu nastavio studij filozofije. NA PUTU DO NEBA

Putovao je u Ljubljanu, Klagenfurt i Graz, gdje je završio studije za svećenički poziv. U ono vrijeme carski zapovjednik Košica, general Andrija Doczy tražio je od isusovaca da u Košicama osnuju stalnu misiju jer su tu katolici bili napušteni i nezaštićeni od vatrenog kalvinskog propovjednika Alvinczyja. Poglavari su odlučili da kao najsposobnijeg za tu značajnu službu i za tamošnju tešku misiju pošalju upravo oca Istvana Pongracza. O djelotvornosti njegova rada ostavio je svjedočanstvo sam kalvinist Alvinczy izjavivši da ni on ni nova vjera, protestantizam, nemaju velike nade dok god živi taj isusovac. Isti taj vatreni kalvinist i propovjednik Alvinczy poticat će kasnije okupatorske vojnike na likvidaciju nas svećenika i drugih viđenijih katolika, kako bi na taj način »očistio« Košice izdavši na najgori način i ideale svoje nove vjere. Alvinczy i ostali agitatori širili su vijesti »da papisti žele na silu preuzeti protestantske posjede i nametnuti svoju vjeru«. Tako su pripremali Košičane da u Bethlenovim vojnicima gledaju osloboditelje. Tih posljednjih mjeseci susretao sam se sa Stjepanom Pongraczom koji je tada upravljao imanjem nedaleke opatije u Krasnoj nad Hornadom, zajedno smo obavljali duhovne vježbe u humennskom isusovačkom samostanu. Cijenio sam njegovu nenametljivost, dobrotu i revnost u brizi za svakog u potrebi. Drugi subrat u mučeništvu, isusovac Melchior Grodziecki, rodio se 1584. u Tješinu, mjestu uz moravsko-poljsku granicu. Njegova obitelj je i s majčine i s očeve strane dala dosta redovnika, svećenika, pa i biskupa, poput njegovog strica Jana, osnivača isusovačkog kolegija u Brnu. Djetinjstvo je proveo u obiteljskom gnijezdu u Tješinu, a roditelji koji su bili vrlo odani Crkvi, jamčili su dječaku dobar odgoj koji je poticao razvitak kršćanskih ideala, uključujući i redovnički poziv. Stoga je otišao na kolegij u Beč pa na novicijat u Brno gdje je položio redovničke zavjete. Mladog 21-godišnjega isusovca čekao je još studij koji predstavlja pripremu za svećeništvo i apostolat. U Neuhausenu je studirao retoriku, u Pragu filozofiju i teologiju, a uz studije Melchior se posvetio i glazbi pa je djelovao kao dirigent zavodskog orkestra. Zaredio se u kapelici praškog sirotišta. Tada je izbio Tridesetgodišnji rat i češki protestanti okomili su se ne samo na carske predstavnike nego i na katolike, a posebno na isusovce. Zbog toga su isusovci počeli napuštati Prag povlačeći se prvo u Moravsku, a širenjem pobune i dalje, u Slovačku. Registri trnavskog kolegija svjedoče da se u kuću nisu mogle smjestiti sve izbjeglice. Tako se Melchior sklonio u obližnje Košice gdje je počeo djelovati kao kapelan carske 64

NA PUTU DO NEBA

vojske. Bio je podoban za takvu djelatnost budući da je znao njemački, poljski, češki i druge jezike kojima se služila miješana carska vojska. Dva i pol mjeseca prije smrti, 16. lipnja 1619. godine, u Humennom je slavio svečane redovničke zavjete koji su predstavljali javni i neopozivi čin posvećenja Bogu, a nakon toga stiže u Košice gdje ćemo zajedno krenuti trnovitim Božjim putem. Kad je pobunjenički zapovjednik Rakoczi s vojskom opkolio grad i zatražio predaju, uslijedila je prava drama između carskog generala Doczyja, koji se nalazio u gradu i gradskog poglavarstva, koje je pokušavalo posredovati da se sve riješi mirnim putem. Na kraju, poglavarstvo je ipak pustilo Rakoczijeve vojnike i oni su odmah uhitili generala Doczya i vezanog ga odveli u Šariški Potok u Madžarskoj, a oko Kraljevskog doma, gdje je bilo sjedište katoličke misije i u kojem smo se nas trojica svećenika našli, postavili su straže. Nismo mogli izići iz kuće niti su nas prijatelji smjeli posjećivati pa nismo znali što se vani zbiva. Poslali smo poruku pobunjeničkom zapovjedniku Rakocziju da ne razumijemo zašto smo zatvoreni jer nismo počinili ništa protuzakonito i da smo, ako imaju nešto protiv nas, spremni izići pred sud sve razjasniti. Molili smo nove vlasti da nam se dopusti izvršavanje svećeničkih obveza jer je košički katolički puk ostao bez dušobrižnika. Kao odgovor dobili smo poruku da se strpimo i da ćemo ubrzo saznati što nas čeka. Zatim smo zatvoreni u prostoriju u kojoj smo trpjeli hladnoću, glad i žeđ. Nakon toga duge sate provodili smo klečeći i moleći, uzajamno se hrabreći. Uzalud smo molili kruh i vodu, stražari su nam tek u petak podlo i podrugljivo bacili meso, ali smo ga mi odbili. Zatim se pojavio Rakoczijev opunomoćenik koji nam je ponudio zaštitu ako se odreknemo »papističke vjere«. No mi smo ga odbili jer se vjere nismo htjeli odreći. Najznačajniji svjedok svijetu onoga što će uslijediti bio je Stjepan Eperjessy, domar i sakristijan Kraljevskog doma, jer se stalno vrtio oko vojnika i kroz vrata slušao sve što se u tamnici događa. Rakoczi se razbjesnio saznavši za naš odgovor pa je poslao svoje hajduke da orobe »papiste«, što su ovi psujući nas, pljujući, i učinili, te su još u obližnjoj kapelici oskrnavili predmete posvećene za službu Božju, uništili oltar, ispovjedaonicu, stolice i klupe. Zatim su od nas tražili otkupninu, braća isusovci su naglašavali da su siromasi i da nemaju čime platiti, dok sam ja bio spreman platiti pod uvjetom da nas sve puste, samo kod sebe nisam imao ništa. Pobješnjeli hajduci zaprijetili su da će nas ubiti, a ja NA PUTU DO NEBA

sam ih na to pitao zašto. »Jer ste papisti!« glasio je odgovor praćen psovkama. Tada smo zajednički izgovorili: »Iz takvog razloga spremni smo umrijeti.« Vrhunac martirija nastupio je u noći 6. na 7. rujna. Grupa ljudi naoružanih raznim spravama za mučenje, vođena stanovitim Janom Lajošem, upala je u prostoriju. Bilo smo žedni, promrzli, a oni su nas počeli tući, udarati nogama i trgati s nas odjeću. Zgrabili su Stjepana, divljački ga tukli i palili bakljama, a on je bez prekida molio. Zatim su ga za ruke objesili o gredu i gorućim mu bakljama palili bokove, sjekli ga helebardama pa su mu visjeli komadi mesa i vadili mu utrobu. Drugi su nam za to vrijeme gurali prste u cijevi pušaka i tako ih lomili, a mi smo čitavo vrijeme naglas molili. »Isuse... Marijo...«, iskrivljenim krvavim usnama još stigoh izgovoriti. Izmrcvareno tijelo, odsječene glave, bacili su u otpadnu jamu iza zgrade. Uistinu, iz generacije u generaciju, uvijek je riječ o dijeljenju svijeta. I to nije dijeljenje istoka od zapada, lijevih od desnih, sjevernih od južnih, nego uvijek dijeljenje svijeta, ploda od kukolja. U tome je životna mudrost, rastemo li darivajući plodovima roditelje, djecu, supružnika, rodbinu, prijatelje, kolege s posla, jesmo li spremni živjeti ekumenizam uz druge i drugačije, obrađujemo li svoj duhovni vinograd i imamo li plodove, ili smo pusto polje korova gdje raste samo pohlepa, zavist i osveta, a neprijatelji su svi koji nisu kao mi… Razulareni hajduci opet su se vratili Stjepanu Pongraczu, bio je tijelom izuzetno čvrst muškarac, zato je usprkos strašnom mučenju ostao pri svijesti i sve promatrao s molitvom na usnama. Zahtijevali su da prizna urotu u Humennom, no on nije znao ništa ni o kakvoj uroti. Zatim su ga ispitivali o stvarima koje je mogao saznati iz ispovijedi. Ali Pongracz se nije dao slomiti, zato su nastavili mučenje neprestano ga pozivajući da napusti »papiste« i prijeđe na »novu i bolju vjeru«. Osim što su ga tukli, sjekli i pržili, još su mu konopcem omotali glavu i tako je stezali da mu je pucala, a oči iskakale iz duplja, dok mu je iz sljepoočnica izbio krvavi znoj. Život čine malena, skrovita i bogougodna djela: neiskvaren pogled i osmijeh, milosrdna ruka, blaženi trenuci i stvarčice koje žive i rastu u sjećanju. U tome svatko prema svojoj savjesti odlučuje kojim putem ići. Ja nisam umro da bih bio sjeme budućih osveta, vjerskih prijepora i svađa, već sam položio život za naše pomirenje. Gospodin nije došao suditi svijetu, već ga je došao spasiti. Moje mučeništvo ima smisla samo ako 66

NA PUTU DO NEBA

znamo da je to bilo zbog onoga koji ukazuje na blagost, strpljenje, na oca koji prima natrag rasipnog sina, na milosrdnog Samaritanca, na opraštanje preljubnicama, koji se ne ljuti čak ni na svog izdajicu, i koji nasljedniku Petru naređuje da se nikada ne posluži oružjem. Kad su nestali znaci života, Stjepana su skinuli i bacili u onu istu jamu. Ali njegov nevjerojatno jak organizam nije bio mrtav kako se činilo i on je u prljavoj jami došao k svijesti, njegove jauke čuo je domar Eperjessy pa mu je došao pomoći. Nakon dvadeset sati gorih od smrti i ovaj mučenik je preminuo uspjevši još iskazati domaru svoju ustrajnost u vjeri. S tim u vezi oživljavaju riječi svetog Pavla: »Muke ovoga svijeta ne mogu se usporediti s budućom slavom koja nas očekuje.« Treći svećenik Melchior morao je promatrati masakriranje svojih prijatelja. I njemu su ponudili da prijeđe na novu vjeru nudeći mu posjede i priznanja. Ali nepokolebljivi svećenik ni za što na svijetu nije htio izdati svoju vjeru. Nakon mučnog zlostavljanja i njega su u noći, dok se Stjepan još nije osvijestio, bacili u smrdljivu jamu. Domar Eperjessy imao je tešku noć, kao i drugi svjedok ove neljudske drame, udovica Sofija Gadoczy, koja je stanovala uz Kraljevski dom. Prozor prostorije sa zarobljenicima gledao je na njezino dvorište, tako da je vidjela mnoge postupke hajduka. Čula je jauke mučenih i prepoznala glasove. Vijesti o barbarskom ubojstvu brzo su se raširile Košicama, što je izvršiteljima odgovaralo jer su htjeli zastrašiti katolike. I protestanti koji su sačuvali imalo osjećaja za pravednost, bili su potreseni. Ubiti nekoga zbog vjere bilo je u suprotnosti o vjerskoj slobodi, koju su tražili za sebe. Košički katolici nisu se dali zastrašiti, nego su odmah zatražili da im se predaju mrtva tijela, no nova vlast ih je tajno pokopala u noći. Gradski krvnik imao je tu mogućnost da vidi tijela. Priznao je da on, iako je stručnjak u mučenju i ubijanju, tako nešto ne bi uspio učiniti…

EPILOG Deset dana nakon ubojstva svećenika stigao je u Košice i sam sedmogradski knez, vođa pobune Gabrijel Bethlen. Sazvao je sabor koji ga je »jednoglasno i slobodnom voljom« izabrao za poglavara i kneza Ugarske i Sedmogradske. Košičke moćnike pritiskala je odgovornost za ono što se dogodilo pa su u uvodnoj bilješci s početka zasjedanja zapisali: »Nismo pozvali svećenike zato da bismo progonili rimsku ili neku drugu

NA PUTU DO NEBA

vjeru...« te su se otada prema javnosti nastojali opravdati različitim proglasima i službenim bilješkama. Proces beatifikacije i kanonizacije košičkih mučenika bio je višestoljetan i tek nakon pozitivnih odluka mnogobrojnih komisija, svečano proglašenje blaženima potvrdio je papa Pio X. 15. siječnja 1905. godine, a proglašenje svetima papa Ivan Pavao II. 2. srpnja 1995. godine na svečanom liturgijskom slavlju u Košicama pred oko tristo tisuća ljudi. Papa Ivan Pavao II. kod kanonizacije je istaknuo da Marko nije umro protiv kalvina, nego protiv ondašnjeg načela »čija država - njegova religija«, zbog koje su obratno i mnogi protestanti stradali od katolika. Domovinska proslava kanonizacije sv. Marka Križevčanina održana je 10. rujna 1995. godine u Markovim rodnim Križevcima, a predvodio ju je zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić.

NA PUTU DO NEBA

Božidar Brezinščak Bagola Hum na Sutli

Korica kruha Graciji Kotorskom, blaženom mironoscu Noć mirisna i tiha, blago obasjana ljetnom mjesečinom. Zvijezde Mliječnog puta nečujno hrane rajčicu, papriku, krastavce, tikvice, začinsko bilje i miomirisno cvijeće na stiješnjenim gredicama samostanskog vrta. Tom nečujnom, a toli divnom blagovanju pridružuje se blažena usnulost pustinjaka u ćelijama samostana svetog Kristofora na otočiću između Venecije i Murana. Otkucala je druga ura iza ponoći. I probudi se fra Gracija, brat redovnik koji je godinama vršio službu ministranta i sakristana, a prije nekoliko dana raspoređen je po nalogu samostanskog poglavara za rad u vrtu. Probudi se iz predivnog sna o ljestvama koje nisu bile Jakovljeve, nisu se protezale od zemlje do neba. Bile su to ljestve mornarske, što ih je davnih godina ostavio na mletačkom trgovačkom brodu, usidrenom u venecijanskoj luci. Iste one ljestve po kojima je nebrojeno puta silazio s broda na kopno, a kad mu se jednom pružila prilika slušati riječi nadahnutog propovjednika, više se nikad tim ljestvama nije popeo na brod. I nisu mu godinama bile na pameti, sve do noćašnjeg sna u kojemu ih smjesta prepozna, naslonjene na samostansku crkvicu kako bi se mogao popeti do prozora, bolje rečeno, do sanjanog prijestolja veoma dražesnog dječačića kojeg je sveti Kristofor prenosio s jedne na drugu obalu nabujale rijeke. Fra Gracija okrenuo se na dasci koja mu je služila umjesto kreveta. Mogao bi još spavati do jutarnjih lauda ili hvalnica koje će zajedno s ostalim fratrima pjevati u samostanskoj crkvici, ali posve se razbudio, kao da je s pozlaćenih ljestava u snu izravno tresnuo na ležaj od hrastove daske. Razmišljao je o svom dječaštvu u siromašnoj ribarskoj obitelji podno brda Vrmac u zavičajnom zaljevu, nasuprot gradu Kotoru. Mladenačke godine proživio je kao ribar i težak. Bio je marljiv i poslušan, svima mio i drag, ali kad bi nedjeljom sjeo na kućni prag, iznad crkve u Kotoru, ugledao bi čudesnu svjetlost koja se nije odražavala u mreškanju mora, već u njegovoj ustreptalosti. Srce bi mu poskočilo i pokucalo na NA PUTU DO NEBA

sva njegova čula. Prepoznavao se u ljubavi koju su u njemu gajili pobožni roditelji Benedikt i Bona. Prepoznavao se kao čeznutljivo stvorenje za nečim što se moglo tek osjećajno naslućivati. Posebnu draž toj osjećajnosti davala su crkvena zvona i krsno ime Pavao koje mu je majka Dobre dala na krštenju. Zavjetovala ga apostolu naroda koji je širio nauk i uskrsnuće Isusovo od Jeruzalema sve do Boke kotorske. Svjetlost koja se odražavala u ustreptalosti mladićeva srca bio je zapravo svjetionik vjere koja čovjeku pomaže smjerno razmišljati o sebi i biti zahvalan Bogu za svaki novi dan, a pomaže mu i radosno procjenjivati ljude po njihovim srcima budeći u njima veselo raspoloženje i zahvalnu skromnost. Svjetionik vjere otrgnuo je mladog Pavla od škrte zemlje te je u svojim tridesetim godinama postao mornar na mletačkom trgovačkom brodu. Na svojim putovanjima, od Boke kotorske do Venecije, oduševljavao se živopisnim krajolicima i živahnim, ponekad previše bučnim lukama u kojima bi razne bratovštine slavile svog zaštitnika. Nakon istovara i utovara raznih roba i predmeta − od kože, vune i žita, sukna i tkanine, ukrasnih predmeta za kućni i osobni pribor, drvene građe i kamena, do okovanih škrinja sa zarobljenim blagom − na brod bi dolazili robovi, bosonogi prosjaci, prekupci, ratnici i crkveni dostojanstvenici. Pobožni mornar Pavao najradije je u potpalublju razgovarao s robovima i prosjacima, slušao njihove kletve i prokletstva te bi se potom na palubi, sâm pod zvjezdanim nebom, pitao kakav je smisao plovidbe od luke do luke, od iskrcavanja do ukrcavanja. Sve se svodilo uglavnom na razmjenu motike i kruha, sirotinjskih buha i zaraznih muha, jeftine čednosti i pokradenih vrijednosti. I svaki put bi se, ustrajno i pouzdano, zaklinjao zvijezdama da je mržnju prokletnika moguće pretvoriti u ljubav slavodobitnika. − Vrijeme je za jutarnju! − trgne se fra Gracija, protrlja oči, ustane, zategne oko struka pokornički pojas od kostrijeti, prebaci preko glave redovnički habit s kapuljačom i bosih nogu krene prema crkvici. Pogleda jesu li ljestve još uvijek naslonjene na zid s njene vanjske strane, kad tamo ima što vidjeti… Njegova subraća podižu ruke prema čudesnom svjetlu u prozoru i zanosno kliču: »Slavimo te i hvalimo, Gospodine!« Nema ljestava, nema dražesnog dječačića, ostala je samo čudesna svjetlost kakvu je nekad davno ugledao iznad crkve u Kotoru. Radosno klicanje potrajalo je sve do zore, kad je pobožna družina augustinaca nastavila s ustaljenim obredom pjevanja hvalnica, tog jutra doduše s malim vremenskim zakašnjenjem, ali zato s neopisivim doživljajem vječnosti. 70

NA PUTU DO NEBA

Fra Gracija živio je kao redovnik dugi niz godina u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Brzo je učio i prihvaćao samostanska pravila. Svoj molitveni život krijepio je velikom pokorom, bičevao se i strogo postio. Nikad nije imao želju postati svećenikom. Zadovoljavao se nasljedovanjem svog zaštitnika, apostola Pavla, koji je uza sve nevolje − od šibanja, batinanja, kamenovanja, napada razbojnika, sunarodnjaka, pogana i lažne braće pa sve do nespavanja, gladovanja i žeđanja − radosno svjedočio o uskrsnuću Isusovu i darovima Duha Svetoga. Njemu očito nije bio cilj gomilati zasluge na jeftin način, nego ostati vjeran Gospodinu u korici kruha i gutljaju vina, u molitvi i služenju, u blagosti i suzdržavanju. Na početku jutarnje mise fra Gracija bi skrušeno priznao da ima mnogo onih koji neozbiljno i nečasno služe svetim otajstvima, koji posvećene hostije čuvaju na nedostojnim mjestima ili ih nedolično nose sa sobom i dijele drugima bez dužnog štovanja. Znao je da ima ljudi koji ne vole Boga i žive kao da Bog ne postoji. Poslije skrušenog priznanja i molitve da se Bog svima smiluje, njegove su oči na oltaru gledale jedino svetu hostiju, koricu kruha iz koje zrači Isusovo srce ljubavi. U svom zanosnom gledanju i klanjanju Gospodinu u bijeloj hostiji znao je za vrijeme svete mise padati u takav zanos da bi ga ostali redovnici morali na kraju mise prizivati u svakodnevnu stvarnost glasnim pjevanjem hvalospjeva »Klanjam Ti se smjerno, tajni Bože naš«. Cijelog dana izvršavao je svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i pokoju smokvu, breskvu ili jabuku. Jutarnje sate, sve do podnevne vrućine, provodio je u samostanskom vrtu, na gredicama uz staze u obliku križa s malim zdencem žive vode na sredini. Vrt je bio obrubljen šimširom i mirišljavim ružama. Posebno mjesto imala je majčina dušica s prekrasnim crvenkastim, ljubičastim, sivkastim, svijetlozelenim i tamnozelenim bojama lišća koje su ga podsjećale na rodni kraj u Boki kotorskoj i dušu pokojne majke Dobre, čiju uspomenu osjeća mnogo življe od svih drugih uspomena iz djetinjstva i mladosti. Još kao mornar naslušao se priča o rajskim vrtovima koje su neki trgovci, putnici i pustolovi navodno vidjeli na svojim putovanjima u dalekim zemljama. No, sve su to puste priče u usporedbi s predivnim osjećajem raja na zemlji s kakvim se fra Gracija svakog dana oko podneva opraštao od svojih gredica. Ali nije odlazio na popodnevni počinak. Isposnički život bio mu je izvor snage i ljubavi koju je u gostinskoj sobi nesebično dijelio s bolesnim, gladnim, napola golim i najčešće nasmrt posvađanim ljudima. Za svakoga od njih NA PUTU DO NEBA

imao je blagotvornu riječ, riječ po kojoj su bolesni ozdravljali, gladni primali hranu, napola goli dobivali odjeću, a svađalice dar opraštanja. Njegovo posredovanje u pomirenju posvađanih osoba − bilo u braku, bilo u samostanima, bilo u bratovštinama, bilo u lukama i na trgovima − postalo je poznato i djelotvorno po svoj venecijanskoj laguni. Svakome bi se nakon susreta s blagorodnim mironoscem dogodila ljubav. Vidjevši da tim susretima neće biti kraja, poglavar samostana na otoku svetog Kristofora pozvao se na zavjet poslušnosti i strogog pridržavanja samostanskih pravila te je svom subratu dozvolio razgovarati s ljudima samo do pet sati poslije podne. Brat Gracija, uvijek poslušan i marljiv, mio i svima drag, vraćao bi se predvečer zdencu žive vode nasred vrta i svojim gredicama. Nastavljao bi s prijepodnevnim poslovima okopavanja, presađivanja, obrezivanja ili ubiranja zrelih plodova. Za to vrijeme svećenici redovnici slavili bi u crkvi svete mise. Kod svakog podizanja pobožni bi vrtlar Gracija skrušeno pokleknuo, a jednog dana, prije nego što se spustio na koljena, pred njim se čudesno otvorio zid crkve te je mogao izravno vidjeti hostiju iz koje zrači Isusovo srce ljubavi. Iz dubokog džepa svoje halje izvukao je koricu kruha i pričestio se klečeći na vrtnoj gredici. Čitavim svojim bićem znao je da nema ništa uzvišenijeg od pričešćivanja pod okriljem majčine dušice i ostalog miomirisnog bilja. S velikim žarom pričao je o tom nesvakidašnjem viđenju i zahvaljivao Bogu na daru milosne protočnosti za tolike ljude u nevolji.

NA PUTU DO NEBA

Josip Sanko Rabar Zagreb

Božićna jelka Tko je siromašan - plaši se. Tko je siromašan - strpljiv je. Ove godine nema ni božićne jelke ni darova, razmišlja Mirko, ove je godine gore nego ikada. Vani iza prozora vucara se prljava magla, mračno je kao u paklu, mukotrpno ljudi tapkaju po crnu ledu, sklisko je i hladno pa kad je posvuda led, gubiš volju za sklizanje. Još nije noć, ali Sava i dimnjak toplane složno umataju Novi Zagreb u neprovidni smog, dim se vuče po zemlji i šulja kroz inje drvoreda, betonske zgrade preko ulice jedva se vide, a Mirko gleda iz skrovite sobe dolje na pločnik u prolaznicu kako pada, gleda u staru gospođu što se teško i nespretno diže, polako i strpljivo skuplja namirnice prosute iz vrećice i smiješno raskrečenih nogu, kao žongler na žici, ispipava neizvjestan prostor, nesigurno tlo. Negdje prasne petarda i Mirko se trgne. Ove godine roditelji nemaju novca, kako kažu, ni za jelku ni za darove. Kako je to moguće? Nešto ga bolno i slatko stegne u grlu, sjetio se ranijih Badnjaka kada je jelka blistala u žaruljicama među crvenim i bijelim zrcalnim kuglicama. Slali bi ga u kupaonicu, dok bi se otac potiho ustrčao pa kad bi ga pozvali, ugledao bi pod jelkom pakete umotane u zlatni i šareni papir. Dotrčao bi, kleknuo na pod pa ih odmatao, odmatao. *** Danas su opet imali krumpir s jajima, a jučer grah, kakva su to došla vremena? Nedavno je nehotično potrgao okvir od naočala, a roditelji su povikali: − Tko će to platiti? Ide u školu bez naočala pa ne vidi kad učiteljica previše sitno piše po ploči, a roditelji se opet svađaju odakle će namiriti novac. Čuje ih u drugoj sobi. − Idi pa kradi! − ocu viče mama. − Ionako svi kradu. − Zašto ne posudiš od brata? − prosvjeduje tata, a ona će: − Brat mi kupuje stan, zadužio se do daske, kako mogu tražiti od njega? − pa onda mama krši ruke. − Isuse Kriste i Majko Božja! − ne znaš psuje li ili moli. − Stvori mi novac! NA PUTU DO NEBA

− Odakle da stvorim? − jadikuje tata. − Svagdje sam već posudio, kod svih se zadužio. Mama je postala radni višak, a otac je već prije izgubio posao. Premda radi nešto povremeno, kaplje tek sitniš: − Nisam kriv što sam tako slabo plaćen. Bijesna mama hoće tužiti svoje poduzeće pa traži da otac posudi za odvjetnika, a on govori o unaprijed izgubljenoj parnici i o bačenom novcu. Ne valja se s rogatima bosti. (Stalno novac, novac, zar mama i tata ne mogu pričati ni o čem drugom nego o novcu?) Mama tatu tuče po glavi pa se skuplja u grč na kauču, pokriva glavu rukama i plače: − Naši znanci, veliki vjernici, ništarije, baš ih briga za druge! Mrzim Boga, zašto nam ne pomogne! *** Nakit je tu, a jelke nema. U kutiji su uredno poredane kuglice kao izbočena ogledala u kojima Mirko gleda svoj velik nos, golem, prerastao čitavo lice, vadi zlatne žirove, licitarska srca i, uh, nepotrošene prskalice! Potom stavlja kutije na stol i vadi žaruljice. Napolju se već spustila duboka noć. Gradska svjetla žmirkaju kroz maglu kao da su na izdisaju. Petarde praskaju već tako učestalo da sve trešti i fijuče. Mirko gleda gore u luster i razmišlja kako bi se kuglice sasvim lijepo dale vješati o svjetiljke. Otac je nekamo otišao, mama se mota oko pećnice. Joj, kako mirišu kolači! Neobično, žestoko i opojno. Nikad prije nisu rasipali takvu čaroliju naokolo. Na televiziji puštaju božićne pjesme. U Mirkovo se srce uvlači neka sitna radost, crvić, leptir, pa razmahuje krilima. Ipak je Božić! *** Odjednom tresak. Ulazna vrata se širom otvore. Tata je pobjedonosno banuo u sobu s velikom jelkom u rukama. Izgledala je krasno. Srebrnastozelena, nakostriješena, veličanstvena. Mirko je ciknuo i zapljeskao. Tek je potom primijetio da je stražnja strana jelke gadno očerupana. Iza ugla na parkiralištu prodavali su jelke. Neki prodavači su otišli i ostavili neprodani suvišak, otpatke, hrpe granja. Jelka je otpadak. Ali tko mari za to. Tata je postavi u kut tako da se njezini nedostatci nisu pravo ni vidjeli. Pozovu mamu pa kada su je okitili, reče tata: − Ajd’ u kupaonicu! A Mirku se učini da je sve okolo, čitav svijet jedan veliki dar.

NA PUTU DO NEBA

Ladislava Blaži Varaždin

Božanska rieč Ars vivendi – na svečenika Stjepana Kranjčića Božanska rieč Štefeka je cieluga oblejala kak dež vu protuletje gda se zvedruga neba nagle spusti, a potem se na nebu duga preliepi farbi pokaže. Kak dečec več je znal, da dober plebanuš bu postal kaj ti se Božji rieči rade odazval. Ciele mu je živlenje bile betek i trpljenje, ampak za se nie maral, za vse druge se daval. Vu pomoć Majku Božju je zazival, vu svoji nutrini štera ga je pratila, čuvala i hrabrila sve dneve njegvuga živlenja. Gda ga je Stepinac zaredil, najsrečnejši je bil. Svoju pervu mešu vu Ozlju je odslužil, baš na istom mestu gde mu je bratec Matija služil, a potlem su ga vubili. Kak kapelan vu Požegu je bil poslan, a potem vu Zagreb na Gornji grad. Bil je Štefek sprifan, mukotrpni i mudrijaš vu tiem teškim vremenima, gda se vera branila i župnike (plebanuše) proganjale za kajgot zapirale pa čak i vbijale. Tak su po štrofu i njega otpravili trideset kilometrof od Zagreba vu Hrvatcki Leskovec k časnim sestrama kameličankama. Ot tut je pomagal plebanušu Kuhariču, šteri je imel pot Okičem več cirkvi vu šterimi je obnaša službu pak je Štefeku prepustil cirkvu vu Rakovu Potoku. Vu tem je užival kaj ti je mogel s Kuharičem po skrivečki k Stepincu iti, šteruga su z Lepoglave dima vu Krašić pustili vu hižni rešt. Tei cajte je skoristil sprotih dela vu cirkvi se vučil i pisal doktorat, šteruga je vu Zagrebu obranil i doktor teologije postal i vu Križevce na službu je bil poslan. V Križevci je prevzel cirkvu svete Ane za plebanuša i za dekana je zbran, tak da se skrbel za još deset žup. Sakoga četertka pri Štefeku su se zbrali pajdaši plebanuši gosponi Miškec, Francek, Ivek, Božek i Nikola šterih več nie, i gospon Tota Blaž šteri još živi i tie časi se rade zmisli i rade o tomu pripoveda. On je bil poslan za plebanuša vu Gornji Dubovec i zdaj veli da nie bile Štefeka, ne bi imel kuraža tam ostati. Šteri got plebanuš je prie njega bil tuj poslan i gda je videl kam je došel, mam je zbiegel. Kaj nie bile ni cirkve niti farofa, vse je vu drač bile zaraščene, same se nešteri kamen videl i tak gda je došel za svojim pajdašom Božekom Jurkinom, su si na tie kamen onak zmučeni seli i zmet soubu su se spominali kaj im je ščiniti. Vu tiem času dobežal je k njim dečec Dragec, pak ih je pital: NA PUTU DO NEBA

− Kaj bute vi naš župnik? − Je, je bum, a same mi reči gde bum spal i jel? Dečec se nie dal: − Hote k nama jesti. Štefek Kranjčić nie veruval da bum ostal vu Dubovcu. Nu kak je tam bila jedino štala štera je imela krova, nju su domači ljudi vredili, a perve peneze za te je dal Štefek i tak sam se vu štalu doselil i bil v njoj četiri mesecof, a vse skupa vu Dubovcu štiri liet. Pune nam je bil na pomoči preštimani Štefek šteri nas je svakuga četertka k sebi zval. Tuj sme vse muke pozabili kaj sme ih med soubu podelili, vu spomenku, v molitvami, duhovnim raspravama, večerici i z gemištecem i šterog hercig vica povedali. Nie Štefek auta imel, nek z biciklinom se peljal od župe do župe, od čovečeca vu gradu i po seli, za gerduga vremena po sniegu i dežu išel je pešice, nikaj mu nie bile teške. Za svoje ljudeke furt je imel otperte serce, tople utješne rieči, duhovnost i dobrota z njega je zračila, mnoga serca i duše obratila, a bormeš i zvračila. Za svakuga se skrbil, sakomu pomagal, prijatelj vsima je bil, za vse se brinul, ze svojim ljudmi sake liete pešice na Mariju Bistricu je išel. Vse pobožnosti, liturgijske, svibanjske i listopadske, veronauka, meše i duhovne obnove je obavljal, furt na raspolaganju čoveku sakomu je bil, a k tomu je i liepe rieči kak poet nam ostavil. Prerane je otišel, još pune je mogel dati, a Bog ga je k sebi pozval, a on mu se odzval. A nas je na pervi recital zbral, njemu na falu molime – da ga vu nebu Bog proslavi.

štrof – kazna dež – kiša plebanuš – svećenik, župnik sprifan – vješta, spretan mukotrpni – izdržljiv mudrijaš – bistar, mudar čovjek hižni rešt – kućni pritvor kuraž – hrabrost, smjelost zbegel – otići iznenada preštimani – uvažen, cijenjen, poštovan hercig – zgodno

NA PUTU DO NEBA

Tko se uvukao u moje snove? MONODRAMA

Tomislav Šovagović Zagreb

Dnevnik zaljubljenog u vjeru (Inspirirano knjigom »Mladi Stepinac, pisma zaručnici« Diana Batona) Lik: Vjekoslav, bivši vojnik i student agronomije Vrijeme: nakon Prvoga svjetskoga rata, oko 1923., Krašić Nakon završetka Prvoga svjetskog rata Vjekoslav se vratio iz ratnoga zarobljeništva kao vojnik ugašene Habsburške Monarhije. U rodnom krašićkom kraju, u roditeljskom gnijezdu, pokušava iznova osmisliti vlastitu budućnost. Razočaran u zagrebački studentski život napušta studij agronomije. Dok otac Josip pokušava sina zainteresirati za gospodarenje imanjem, razmišlja o potencijalnoj ženidbi i osamostaljenju. Otvara vrata svoje sobe, pali petrolejsku lampu kako bi napisao prvo pismo Mariji Horvat, kćeri svoga nekadašnjega učitelja. Razmišlja o licu koje mu je obogatilo djetinjstvo. Paralelno s pisanjem pisma dragoj osobi upisuje i bilješke u dnevnik. VJEKOSLAV:

I. Bože, sjeća li se ona mene toliko dobro koliko sâm pamtim njezin osmijeh, njezinu djevojačku zaigranost? Hoće li pomisliti kako sam lud što pišem nakon godina i godina razdvojenosti, kušnji, rata...? Uh, kako me njezin otac jednom tako namlatio jer nisam želio odati ime razrednoga druga koji je činio nepodopštine. Pamtim otisak njegova štapa na svojoj ruci, ali nisam pokleknuo. Sjećam se i njezinih krupnih očiju, znatiželjnih, dobrih... Eh, samo da vjeruje, čvrsto i nepokolebljivo, samo da se nada kako možemo ostvariti dostojanstven život udvoje. Kazao sam neki dan roditeljima kako nisam za gospodara i upravljanje golemim imanjem, moje su želje tih i skroman život u kućici uz rijeku, ako bi Marija to mogla razumjeti i prihvatiti, nitko sretniji od mene. A opet, hoće NA PUTU DO NEBA

li moći spoznati da mi je Bog na prvom mjestu, a sve drugo da je sporedno, sa strane...? Vjeruje li da samo dobar obiteljski život može pružiti onu pravu okrjepu i odgoj za krjeposti? Pogotovo je to izraženo u današnjem vremenu, kada je mnogo toga, kao u Zagrebu, naizgled blještavo, privlačno, a zapravo tako jednokratno, prolazno, bezvrijedno... Ima li dovoljno duha u Mariji kojim bismo pobijedili sve te napasti koje vrebaju? Vjerujem da je pupoljak, neiskvaren, dražestan, krašićki. Spletom okolnosti preselila se u metropolu, na Cvjetnu cestu, i tko zna ima li koga tko je već isprosio njezinu ruku. Stalo mi je do nje, eto, mirno ću napisati kako se osjećam, na pragu zrelosti, kako stariji kažu za ovo razdoblje. Osjećam kako sam prag zapravo već dobrano prešao. Može li Marija pojmiti da sam zbog rata proživio i prošao više nego što su mnogi naši vršnjaci? Liježem i ustajem sa zvukom bojišnice, fijukanjem metaka i topotima konja. Bože, učini, ako je ikako moguće, da ne bude ratova u budućnosti, ne daj da ljudi pogibaju zbog osvajanja teritorija. Znam, ima i mnogo onih koji se nisu vratili s bojišta, neka im je laka zemlja u kojoj počivaju. Uh, nadam se da će Marija sve ono proživljeno moći prihvatiti. S druge strane pitam se stavljam li možda previše tereta na naše mlade duše. Ne želim da se pokorava svom muškarcu u svakom pogledu, već upravo suprotno, da pokušava mućnuti svojom glavom. Ako je takova bila do današnjega dana, tko sam onda ja da proturječim njezinoj horvatovskoj ćudi. Očuvanost će roditi očuvanost, znam, pomalo naivno razmišljanje za čovjeka s dvadeset i pet ljeta, koji samo želi vjerovati da na ovom svijetu ima dovoljno dobrote i mudrosti, dovoljno snage za zajedničko življenje, zajedničko prožimanje... Marijo, sanjaš li noćas nekoga nalik meni, tko se uvukao u tvoje snove na toj cesti cvijeća? Nalaziš li dovoljno ljubavi u sebi, ma koliko drugima to smiješno zvučalo, da pristaneš uz obiteljsku ponudu koju tako radosno nudim na pladnju ove poslijeratne mladosti...? Na dobrobit našega napaćenoga hrvatskog naroda, na radost budućim naraštajima koja će možda odrastati u nekom sretnijem okruženju, ako Gospodin tako bude htio... S tom nadom i sam ću usnuti noćas, blizak i vjeran, s molitvom na usnama.

II. Kakvoga li zadovoljstva primiti tako doličan odgovor, ah, kao da nam i misli i planovi govore jednim te istim jezikom. Ako je suditi prema slo80

NA PUTU DO NEBA

vima iščitanima na bljedunjavom komadiću papira, pamti me odličnom memorijom i još izraženijim stavom da pođe za mene. Bože, kako mi je drago što zaručnicu nađoh upravo u tom biću, biću koje pupa, koje se budi, koje je nalik proljeću iz pjesama, životno, razdragano, predivno... Kao da je jednako snažnom duhovnošću dočekalo moje pismo, kao da sam ispunjenje svih njezinih zamišljanja... U njoj se žena rađa, očito je, i to žena sa svim svojim veličanstvenim crtama, otkrivena i ljupka... Ali, pitam se iznova, hoću li biti dobar suprug, onakav kakvog Marijina osoba traži, suprug koji drži imanje dok ona drži sve strane kuće, kako naš svijet veli. Roso blaga, koja sipiš nad našim dragim krajevima, blagoslovi svaki dnevni korak toga zaljubljenog srca, da ostane usmjereno ka krunidbi jedne ljubavi. Gospodine, ne dopusti da sam određujem, pomozi mi ako griješim u svojim naumima, kao što si mi pomogao da se živ i koliko-toliko zdrav vratim u rodni Krašić, roditeljsku postojbinu, slabašan, ali vjeran, ljudski nemoćan pojmiti sve ono što si Ti naumio u ovom životnom putovanju. Jesam li taj za Mariju Horvat, nauči me spoznati kako i što dalje. Kaže mi da još češće pišem, da iščekuje s nestrpljenjem svako novo pismo, a toliko je posla koji trebam napraviti na zemlji i uz to svakodnevno služiti Tebi na čast i slavu. Ah, koliko očekivanja, koliko slatkoga treperenja s uzvišenim ciljem međusobnoga doživotnog obećanja. Kako to snažno odzvanja u mojim grudima, ta doživotnost sakramenta, i neraskidivost, nepogazivost, danas kada čovjek zaboravlja biti čovjekom i kada bulevarska štampa nameće neke sasvim drukčije vrijednosti. Eh, da su barem vrijednosti. Tako je neobično u jednom − dva pisma susresti i oćutjeti dušu koja i sama osjeća, u kojoj je tvrdi roditeljski odgoj, a koja je spremna voljeti, koja, da budem sasvim iskren, već voli. Njezina pisma odišu na želju, ali i čednost, a njezine rečenice lagane su i pitke poput potoka što teži ulijevanju u moćnu Kupu, najponositiju od svih rijeka... Marijo, ljutiš li se na mene ako u nutrini imam toliko upitnika kojih možda nisam ni bio sasvim svjestan dok se nisi dogodila, dok nisam odaslao prvo slovo prema Tebi divnoj? Pokušavam razriješiti barem dio tog čvora, miran i predan svome Gospodaru, ja, mali zemaljski sluga onoga tko trpi sva naša pitanja i nejasnoće. Shvati moj strah, Marijo, ti hrabrija od najhrabrijih...

NA PUTU DO NEBA

III. Primjećujem zabrinutost na licima roditelja, nekako kao da nemaju dovoljno povjerenja u sve što nam se događa. Znam, žele svom sinu najbolje, namučili su se dovoljno u ratnom dobu i nadaju se posloženosti, uplašeni od stajanja na mjestu i vraćanja u prošlost. Nakon godina patnje, vape da se neke velike stvari dogode preko noći, a to nikako ne ide. Marija moli da se zaruke što prije obave. Naše obitelji prijatelji su od davnih dana, tako da tu nekoga posebnog upoznavanja neće trebati, ali ona, slično roditeljima, požuruje da što prije sjednemo za zajednički stol i dogovorimo se oko svatovskih detalja. Razumijem njezinu žurbu, ali svakom činu potrebno je vrijeme dozrijevanja i milost Božja da sve sjedne na svoje mjesto. Nemoguće je da zora svane bez prethodno proživljene večeri, nemoguće je odsanjati život prije nego što se on doista usnije. Ne brini, Marijo, svjestan sam kako su naši dani drukčiji, od krvi i mesa, baš zato pokušavam iznaći najbolje rješenje za oboje. Naravno, tvoji prigovori su shvatljivi, tvoja nestrpljivost na određeni način godi, no ona ne može ubrzati ono što treba teći sporo, prirodno. Potrebna je mijena da se čovjek promijeni, a opet ostane dovoljno nepromijenjen da sve ono usađeno roditeljskim naukom ostane žuboriti kao trajni spomen ispravnosti, dalekosežnosti... Marijo, nemoj me krivo shvatiti, želim taj susret baš kao i ti, sretan sam zbog tvoje nestrpljivosti, no ne mogu i ne želim se prenagliti, nisam takav, jednostavno nisam. Uredit ćemo sve što bude potrebno, na vrijeme, bez žurbe. Žao mi je ako i tebe tvoji požuruju ili ako slušaš kakve ružne glasove sa zagrebačkih ulica, ne daj da te obeshrabre. Ta oni samo tako govore jer nemaju važnijeg posla doli baviti se tuđim životima. S roditeljima pokušaj razgovarati, savjetovati im strpljivost. Meni je žao ako zvučim kao čovjek koji je od bračne ponude u prvom pismu postao nekako dalek, nije mi to bila namjera. Istina, postavljam samom sebi mnogobrojna pitanja, nadajući se kako na obostrano zadovoljstvo uspijevam proniknuti u djelić odgovora. Svoju ćud ne mogu izglačati ili zamijeniti, ona je takva kakva jest. Posebna si, Marijo, želim da to znaš, stvarno bih sve učinio da ostaneš i budeš ispunjena, nahranjena Duhom, materijalno zbrinuta, žena koja opstaje na kućnom ognjištu, koja se može nositi sa svim problemima. Vjeruj da mi je stalo i da ćemo se vidjeti uskoro, kako si i zahtijevala. Radujem se onome što slijedi, poštujući svaki tvoj zarez i upitnik koji dijeliš sa mnom. Poštujući sve što treba poštivati. 82

NA PUTU DO NEBA

IV. Marija mi je zamjerila ponašanje prigodom našega današnjeg upoznavanja i dogovaranja zaruka, kaže da sam bio hladan prema njoj i svemu njezinom. A zapravo se samo želim suzdržati, jer nismo pred Bogom obećani i još je mnogo toga za prijeći prije nego što započne naše zajedničko življenje. Jest, ona je mladica divna, željna da se barem naše ruke dodirnu i može se naslutiti s kakvim je emocijama dočekala čovjeka iz pisma. Da, ne treba smesti s uma kako je susret uživo uvijek nekako posebniji, ali i površniji u svojoj brzini. Na papiru čovjek, ako hoće, doista može ostaviti dušu, dok u javnom ophođenju ipak je potrebno sačuvati određene manire, sačuvati dostojanstvo. Znam da nisam bio najotvoreniji muškarac na svijetu prigodom tog susreta, ali zar to nije upravo radi zajedničkoga dobra i očuvanja svih onih krjeposti o kojima smo govorili. Pita se je li sve u redu i jesam li siguran u svoje odluke. Priznajem, zaista sam želio pronaći srodnu dušu i oženiti se. A sada, sada sam zbunjen, zbunjen kao vojnik u rovu, kao Hrvatska na raskršćima svoje tragične povijesti... Ima li itko tko razumije? Marija je tako posebna, živopisna, nježnih crta toga nezaboravnog lica, uživo ljepša nego u najljepšim zamišljanjima, tražena i pronađena, namjerena na moje namjere, skromna i ponizna. Ali što sad? Kao da moje ponašanje i moja suzdržanost zbunjuju, kao da joj se ne sviđa do kraja to što zaista jesam. Bože, vidi li ta žena nešto što možda sâm nisam dovoljno sposoban uvidjeti? Pokazuje li ona neki drugi put od zacrtanoga u kućici uz rijeku? Ne želim zvučati nestvarno, kao neki bjegunac ili mladić koji ne može pojmiti bračni sjaj i da izabrani cvijet treba zalijevati, njegovati, držati do njegovih mirisa. Ali zapravo, čega se bojim? Da ne iznevjerim svoja, roditeljska ili Marijina očekivanja? Jesam li bio dovoljno iskren prigodom našega susreta, zapravo, jesam li zaista mogao pružiti više, osmijeh više...? Opet, onim zlim jezicima nikako ne treba dati povoda da svašta govore i tako uprljaju sveti zaručnički odnos... Hm, opet, govorkanja ne mogu pomutiti narav ljubavi. Kao što su društvene ili imovinske prilike nevažne ako se dvoje ljudi obeća i voli punom snagom svojega srca. Marijo, volio bih što više razgovarati s tobom, iznijeti svoja zapažanja, ne samo na papiru, već i u susretu. Možda imaš pravo u ponekoj primjedbi, ali ona šira slika, ona koja vodi oboje, zasigurno je Božja i ne mogu se usprotiviti ili joj pretpostaviti bilo što ljudsko. Valjda je u tome »tajna« te moje suzdržanosti, kako ti veliš, hladnijega ophođenja. Jest, šira slika vodi nas oboje! NA PUTU DO NEBA

V. Prelomila je u najnovijem pismu, prekinula zaruke iznenada, evo, još se tresem od njezine odluke, nisam ništa ni večerao, rastužila me. Pitam se gdje sam pogriješio, ali koliko god to gordo zvučalo, Marija mi omogućuje zastati, razmisliti, ah... Kako proniknuti u srce žene, kako domisliti, kako pridonijeti njegovom stalnijem otkucaju...? Zatečen sam, evo, uopće ne znam što bih odgovorio na njezine nedvosmislene riječi kako je najbolje da nam se putovi razdvoje, neovisno što se nakratko učinilo da će se sastati zauvijek. Jesam li se zaletio, razočaran u bludnost na svakom koraku? Što napraviti sa studijem agronomije kojemu se otac radovao, jesam li ponajprije smatrao kako je najbolje ne iznevjeriti tuđa očekivanja, a s vlastitima kako bude? Vjerojatno ću noćas biti budan čitavu noć, a tko zna spava li se i na Cvjetnoj cesti mirno, u konačnosti odluke. Bože, ne daj da zalutam u ovim nedoumicama, podaj mi dovoljno mudrosti da promislim o svemu, kako bi jutro bilo pametnije, na Tvoju čast i slavu. Nikad nisam želio povrijediti drugo biće, a ispada kao da se moralo dogoditi baš tako, da taknem njezinu nježnu dušicu svojom zahtjevnošću. Hvala Ti, Marijo, na iskrenosti i čestitosti, što si pronašla dovoljno riječi unatoč neutješnosti, što nisi držala u sebi tugu i bol. Oprosti, evo stotinu puta oprosti, dok krašićki vjetrovi lome stabla i gotovo da mogu uzeti dah petrolejki, dok nemiran snatrim kako i što odgovoriti − tisuću puta oprosti. Žrtvovala si se za mene onako kako nitko nije, nadahnutim valovima djetinjstva koje nam u času proleti. Jesmo li ista ona djeca, zaigrana, luckasta, bezbrižna, ili smo ipak za odrasle dane sačuvali zrnce mudrosti? Nevjerojatno je kako me brodica života dovela do tako neobične osobe, osobe koja je mogla biti i žena i zaručnica i prijateljica. Uplašila se kako neće moći biti ono što u svojim očima očekujem od nje, uplašila se prepreka kojima ni sami ne znamo ime, niti znamo hoće li se i kako dogoditi. Uplašila se, a bila je hrabrija. Oprosti, jednako tako, učitelju dobri, dragi gospodine Horvat, nisam dostojan zvati se Vašim zetom, ako Vaš ponos nije povrijeđen, neka mi bude dopušteno ispričati se, nije mi ni jednog trenutka bila namjera poigravati se, ma koliko dječje, baš dječje, zvučalo sve ovo oko našeg prekida. Bog zna što će biti s nama sutra, ali sigurno je da će on to najbolje odrediti. Mi možemo samo snivati, toliko sam puta Vašoj kćeri to naveo u pismima obećanja. Prihvaćam razvrgnuće zaruka, Marijo, u nadi da 84

NA PUTU DO NEBA

ćeš proživjeti neki bolji život, vjerna kakvu te upoznah, ustrajna u izgradnji obiteljskoga gnijezda. Noćas neću usnuti, nikako. Puhne na petrolejsku lampu i ostane još dugo ležati u mraku. Proći će još neko vrijeme prije nego što u potpunosti dozrije odluka da postane svećenikom. Kraj

NA PUTU DO NEBA

Zagledani u Raspetoga PUTOPIS

Vera Grgac Donja Bistra

Naša bistrička hodočašča Od nejgda do denes Od terega leta hodočastimo na Bistricu teške je reči, zapisane niesmo našli, ali smo prečitali da je bistrički kapelan Petar Berke 1765. leta zapisal vu svoje knige »Kinch oszebuini…«, vu popisu »mestz iz kotereh« dohajaju romari na Bistricu i našu faru bistrajnsku! Naše zavetne hodočašče k Majke Buože Bistričke je na 4. kolovoza – velikemešnaka ili, kak bi ma majka Dora rekla, »kre Buožega lica«. Mi jošče dendenes klečeči opajamo okol lontara i kak mi je bile za čujti od mnoge svečenikof da naša klečeča pršecija ne ostavi nikega ravnedušnega. Ufam se da to veruvajne boumo i dale prenesli na mlade, a sad prečitajte dva spomenke.

Prvi spomenek Bile je to 28. rujna − malemešnaka 1864. leta kad se naš bistrajnski vlastelin Henrik Carion išel zafaliti Majke Buože Bistričke za vuslišane prošne. Na Bistre je bil tek dvie lieta, a od domačega plebanuša je doznal za Bistricu i zavetuval je sebe i svou obitel Majke Bouže. Za dar je f Parizu dal napraviti skoupi svilni barjak za Bistricu, a štuolu i albu za našega plebanuša. Žnim je došel negof prijatel Constantin Xavier Garson, župnik iz Combraya – mesta f terem je H. Carion rojen. Pribrali su se f dvuorske kapele sv. Jožafa na Gorne Bistre i franceski je plebanuš služil sv. mešu, a ounda su se pešice zapoutili na Bistricu. Cielega pouta su popievali na hrvackem, a psalme i na franceskem jeziku. H Duolne Stoubice su dočakani od tamošnega župnika vlč. Ivana Kralja, skup žnim služili su sv. mešu, okrepili se i po obedu su krenouli pout Bistrice. Ob pete vure popoldan su došli na Bistricu, na pijacu jih je dočakal bistrički kapelan Janko Lacković, zvonila su sa zvona, a igrala je bistrička »pleh banda«. Spred vejlike cirkvene vrat dočakal jih je preča-

NA PUTU DO NEBA

sni opat i marijabistrički župnik Mirko Tumpić, vu ornatu, otpelal je do lontara i pozdravil »prihodnike« i hodočasnike z liepem govorem. Drugi dan, na 29. rujna, v jutre ob osme vure sv. mešu je služil franceski plebanuš, a ob devete vure popievanu mešu h koncelebracije z več napisanu gospodu služil je naš plebanuš Jakob Cerovski. Po meše su bili pozvani na froštukel na župni dvor, a potem su Francuzi daruvali barjak, prosili blagoslof i oprostili se od vlč. Tumpića i cielega mesta. Domof su se vrnuli na kolih do grada Bistre kam su prispeli pred mrak kre sedme vure popoldan. F prešecije su došli h kapelu, tu se je naš plebanuš vlč. Cerovski zafalil i k temu pofalil vlastelina (na latinskem) poradi prikazane pobožnosti i dara, a ounda je propoviedal na hrvackem, podelil blagoslof i potem su se razišli − saki k svemu domu!

Drugi spomenek Tak je meni povedala ma majka, a tak pamtiju i naši mnuogi stareši. 2. kolovoza – velikemešnaka, hvečer znali su se pribrati Bistrani ze sakega našega sela pri kapele sv. Jožafa, tam je bil blagoslof i pešice su krenuli na Bistricu. Ze sobu su imali strošek za prigristi i male rakije za otešček i to su nosili h domače torba, košarica ili pak mejnše korpe. Vuz pout su imali štacije de su si počivali i krepili se. Cielega pouta su molili i popievali! Kad su došli do Vušivega potoka, oprali su prašne noge, obuli cipele, čez pijac su došli h cirkvu i poklonili se Marije. Popoldan su zbavili spoved i pokoru, našli su konak, počinuli si i drugi dan kad su pristigli oni ki su se dopelali s kojnsku foringu ili pak ze cugem od Nove Dvoru do Zlatar Bistrice, molili su na Kalvarije pobožnost križnega pouta, poklam je bila poldašna sv. meša, a kre druge ili trejte vure popoldan se h pršecije od kapelice Ave Marije do cirkve išle popievajuč, a od cirkvene vrat do lontara klečeči. Skup z našu faru na isti dan bile su prošecije Samobora, Carevdara, Vrapča, Pregrade… Puce i pucice z Pregrade bile su h belina, a mouži su za škrlaki imali kiticu sparagusa ili rozinkrata. Mi smo pak bili h našem bistrajnskem ruhu, molili smo i popievali, klečeči zbavili zagovore, oprostili se i obečali da boumo i k letu došli. Majka je povedala da su h starine i domof išli pešice, nekteri su se pelali na kole, a si skupa su se nazajdnem pribrali pri Sv. Jožafu de je bil blagoslof i ounda su se rezišli. 90

NA PUTU DO NEBA

Lajnskega leta Bistra i Bistrica su obiležile 800. letnicu od prvega pisanega spomena. Do pred par liet skupa smo bili h Stubičkem dekanatu, denes več nie tak, nou one koj nas skup drži čude je jakše od onega koj nas deli. Se skupa objedinuje nas Marija!

NA PUTU DO NEBA

Stjepan Tomić Zagreb

Od Djevice do Trojice I. Rano ujutro jedne temperaturno prikladne nedjelje u društvu bogoslova Tomislava, rođenog u ovim krajevima i dobrog poznavatelja mjesnih prilika, krenuo sam na hodočasničko pješačenje od Djevice do Trojice − od Volavja do Krašića. Počinjemo hodati dva kilometra iza Jastrebarskog, popularne Jaske, u Novakima Petrovinskim, gdje je mladost proveo sluga Božji biskup Josip Lang (1857. − 1924.). S lijeve strane ostavljamo kapelicu Srca Isusova iz 1907. godine, građenu u neogotičkom stilu i nedavno lijepo obnovljenu. Zapisi kažu da je te godine vinova loza rodila kao nikada prije pa zahvalni mještani, na poticaj župnika i biskupa Langa, sagradiše krasan spomen-dar. Žao mi je što nas put ne vodi i kroz Domagović odakle je rodom čuveni zagrebački biskup, pavlin Martin Borković (1597. − 1687.), čovjek sveta života i velik štovatelj Blažene Djevice Marije, koji je biskupovao u za Hrvatsku i Hrvate možda najtežim povijesnim vremenima kad Zapad ubija naše vođe, književnike Petra Zrinjskog i Frana Krstu Frankopana − nakon čega Bečki dvor temeljito pljačka gotovo pola Hrvatske, a turski graničari s istoka i juga često prodiru, pljačkaju, pale, ubijaju i odvode u ropstvo, potom s velikom silom opsjedaju Beč, a u isto vrijeme sa sjevera jednako okrutno dojahuju protestantski bojovnici. Borković se svemu suprotstavlja obnavljanjem marijanskih svetišta, posebno Volavja i Marije Bistrice. Nakon osam stotina metara hodanja stižemo do potoka Volavčice na čijim su se obalama, obraslim cvijećem i zelenilom, nanizale slikovite kuće. Volavje. Susrećemo petrovinskog župnika Gojislava Kovačića, koji upravlja svetištem Majke Božje Volavske, čiji je najstariji spomen iz 12. stoljeća, a u 13. je kralj Andrija II. (1217.) obdario nekim povlasticama kapelicu sa slikom Majke Božje, Volavske Čudotvorke. Crkvu su nakon prestanka turskih provala sagradili grofovi Erdödy, a kad je papa Pio IX. 1854. godine podijelio velike oproste marijanskim crkvama, u Volavju se na blagdan 92

NA PUTU DO NEBA

Sniježne Gospe našlo 30.000 hodočasnika. No već 1881. godine Katolički list konstatira da je »zadnjih godina počela tamnjeti slava i ugled volavskom prošteništu jer je ove godine bilo samo 3.000 proštenjara«. Ovamo su rado hodočastile žene nerotkinje. Tako veli jedna pjesma: Šetala se lepa Ana Majci Božji na Volavje, na proštenje. Vu rukah nosila dva duplera. Sastanu je dva angela: − Kamo ideš lepa Ane? − Ja si idem k Majci Božji na Volavje, na prošćenje. Govorila dva angela: − Ne hodi tam lepa Ane jer tamo su hudi ljudi, hudi ljudi bistre vode, bistre vode hudi bregi. Govorila lepa Ana: − Vere idem dva angela. Brege ću ja prehoditi, vodu ću ja pregaziti, ljudem ću se ukloniti, prošćenje ću zadobiti. Kada ona na Volavje, crkva joj se otvorila, v oltar metni dva duplera. Govorila Majka Božja: − Kaj ćeš imet, lepa Ane? − Ja te prosim za prošćenje, ja si prosim dva sinova. − Z Bogom, z Bogom, lepa Ane. Prošćenje si zadobila, zadobila dva sinova! I danas narod rado zapjeva svojoj Majci svojevrsnu molitvu-tugovanku: »Čuvaj svoj narod, baštinu svoju, čije su brazde natopljene krvlju mučenika i znojem ratara, iz kojih niču klasovi zlatni za dane nove. Ti si uvijek bila njegov stijeg, njegova pobjeda i slava i Majka milosrđa, što je čula svaki vapaj, izvidala ranu svaku. Čuvaj svoj narod...« U novije vrijeme, kaže nam vlč. Gojislav, proštenjarstvo se polako povećava pa hodočasnika na Veliku Gospu opet bude i do 3.000. Na putu od Volavja do Petrovine zastajemo kod kapelice krajputnjače. Nakon Očenaša Tomislav i ja nikako da se složimo prikazuje li slika Krista u rijeci Jordanu ili Ivana Krstitelja. Dilemu rješava velečasni koji nam se rado pridružio u pješačenju do Petrovine: NA PUTU DO NEBA

− Nekoć je tu bio kip Ivana Krstitelja, ali je u II. svjetskom ratu uništen pa je moj prethodnik postavio sliku. Kroz žitorodna polja nastavljamo u Petrovinu. Tu je gotička crkva, jedna od najstarijih u zagrebačkoj nadbiskupiji. Nedavno je proslavljena 900. obljetnica postojanja. Cijeli je kraj svojedobno bio imanje zagrebačkog Kaptola pa se mjesto jedno vrijeme zvalo Biškupec, potom i Sveti Petar kod Volavja. Zanimljiv je podatak da je Kaptol 1710. g. ovdje sagradio mlin za proizvodnju papira, kojega se prodavalo bolonjskom sveučilištu. Nažalost, seljaci iz okolnih sela brzo su ga iz nepoznatih razloga spalili.

II. Opraštamo se od velečasnog Gojislava i za nekoliko minuta dolazimo do »krajputnjače« posvećene Bogorodici gdje se cesta račva desno prema Rastokima (poznatima po lončarstvu) i Svetoj Jani, a lijevo prema Slavetiću. Put dug više od četiri kilometra vijuga dijelom kroz šumu, a dijelom kroz zapuštenu i korovom zaraslu zemlju. U blizini Slavetića, s lijeve (zapadne) strane ugledah ruševine neke kuće. Tomislav mi objasni da je kuću zidao neki oficir JNA, koji je službovao u Jaski i priženio se domaćom djevojkom. Kad su 1991. godine započele nevolje s JNA, taj je tenkist odlazeći iz Jaske, u njezinu središtu, tko zna zašto okrenuo tenkovsku cijev prema gradskoj crkvi i onim ljepšim zgradama, što je neki mjesni mladac iskoristio kao razlog da mu minira nedovršenu kuću. Ruševine i danas stoje sve brže zarastajući u korov i šikaru kao neki budalasti spomenik nečijim bezumnostima. Poslije nekoliko stotina metara uspona ostavljajući s lijeve strane kapelicu sv. Roka, ulazimo u Slavetić, nekoć slavno mjesto i župu. Tu je bilo sijelo grofova Oršića, tu se (u Okrugu na sljedećem brijegu prema zapadu) nalazila i tromeđa gospoštija Oršića, Erdödija i Zrinjskih i Frankopana. Selo je imalo i svoju školu. Danas su to samo već zaboravljene uspomene. Jedina je vrlo rječita uspomena na nekadašnji bujni vjerski život u župi jedanaest vrlo lijepih kapelica s titularima od Gospe (najčešće) do sv. Josipa, sv. Ivana Nepomuka, sv. Florijana, naravno, i sv. Roka, itd. Župa je nekoć brojila oko 3.000 duša, sada jedva trećinu toga broja. Nema više čak ni svoga župnika pa zbog nedjeljne mise (i sve češćih pokopa) dolazi župnik iz Svete Jane. Barokna župna crkva, posvećena svetom Antunu Pustinjaku, raspucalih je zidova. Pod naslagama boje kon94

NA PUTU DO NEBA

zervatori su otkrili vrijedne freske, ali kako nema novca za nastavak radova, ostavili su zidove prošarane svojim ostrugotinama. Čudim se kako su u ona stara vremena kad je standard bio barem desetak puta niži, ljudi imali novca za krasne freske.

III. Spustivši se niz strminu pored izuzetno lijepe ali napuštene, no još uvijek čvrstostojeće gradine grofova Oršića, nađosmo se na putu prema Dolu, Pribiću i Krašiću. S lijeve su strane puta kukuruzna polja. Starci obrađuju zemlju, mladih nema. − Pobjegli su u gradove, iako bi ovdje mogli živjeti daleko bolje, no više ih privlači mala plaćica i zadimljena krčmica − veli jedan 70-godišnjak. Već izdaleka oko privlači crkva Gospe Dolske, čiji vitki toranj kao da želi prodrijeti u nebesa. To je jedna od najljepših baroknih crkava u ovom kraju, a kao graditelji spominju se i Frankopani. Crkva kojoj uzlazi betonsko stepenište podignuta je na brijegu i dominira okolicom svojom nadmoćnom bjelinom, koju još više ističe zelena šumovita pozadina. Na izlasku iz Dola dočekuje nas prekrasna »krajputna« kapelica s bijelim kipom Svete Obitelji, koju su 1903. podigli Dolčani iseljeni u Ameriku. Nakon što smo zaobišli brežuljak, pozdravlja nas tamnocrveni zvonik pribićkoga Svetog Siksta. Papa Siksto jedini je Hrvat na Rimskoj Stolici. Odavde je rodom kardinal Franjo Kuharić, i danas prisutan po molitvenoj grupi »Franjo Kuharić«. Zdesna, uz cestu što iz Krašića vodi u Žumberačko gorje, modri se jezerce, a posred njega, poput otočića ljupkim mostom spojena s obalom, svjetložuta crkvica, sagrađena 1911. godine. Grkokatolička. Posvećena Bogorodici. Oko tornja sada su skele i restauratori su upravo obnovili crni krović sa zlatnim ornamentima, a jezerce je očišćeno od šaša. Uz tu idilu to tužnije djeluju ruševni ostatci dvora marčanskih biskupa (bila je to prva grkokatolička biskupija, a danas je jedina ona u Križevcima). Narodna je vlast od 1945. godine činila sve što je mogla da te zgrade što temeljitije propadnu, tako da ih se više ne može ni popraviti. U to je doba ovaj kraj bio pod posebnom paskom, što se i danas dobro vidi po brojnim, još uvijek neasfaltiranim putovima. Naš hodočasnički put od Volavja do Krašića asfaltirala je tek hrvatska vlast. Narodna je vlast htjela poniziti Krašić time što je općinski centar bio Pribić, valjda zato što za Stepinčeva života nisu ni slutili da će Pribićanac NA PUTU DO NEBA

Franjo Kuharić postati jedan od Stepinčevih nasljednika. U svakom slučaju zahvaljujući i svesrdnom zalaganju narodne vlasti u progonima ljudi, Krašić je postao ne samo vjerskim središtem ovoga kraja nego i prilično značajnim hodočasničkim mjestom. Napokon smo u Krašiću. Na misi u jedanaest sati. Župna je crkva puna. Već ulaskom u nju pogled privlače prozorska slika Presvetoga Trojstva, kojemu je i posvećena te slike i snimke blaženog Alojzija. Crkva je jedna je od najmlađih na ovom našem putu. Građena je početkom 19. stoljeća na inicijativu, također, jednog Stepinca, msgr. Matije Stepinca (1840. − 1921.), koji je umro na glasu svetosti i čiji je životopis napisao nitko drugi do Josip Lang, s kojim smo se susreli na početku ovoga hodočašća.

IV. I tako je nakon petnaestak kilometara i dobra četiri sata pješačenja završilo naše putovanje od gotičkih preko baroknih sve do najnovijih crkava. Bilo je ono, shvatio sam, svojevrstan sažetak cjelokupne hrvatske kršćanske prošlosti (možda i budućnosti), koja se danas žestoko sudara i gubi mnoge bitke, ne više s tuđinom nego sa sve višim životnim standardom u župama na rubu izumiranja, s ohladnjelom vjerom koju od potpunog utrnuća spašavaju tek poneki proplamsaji: pod Djevičinim plaštom sabrano vjerno stado koje predvođeno svetim pastirima čezne za zajedništvom Presvete Trojice.

NA PUTU DO NEBA

Zdenka Maltar Novi Marof

Tragovima križonoše bl. Alojzija Stepinca Marija Bistrica Godinama u torbi nosim tu malu, plavu, izgužvanu, povratnu, putnu kartu s likom svetog oca Ivana Pavla II., kak dedin posiveli molitvenik, kak kipčece z davnih mladih meš, romarskih prešenciji, rieči pesme. Klopara cug, ruži naš cugek, dohaja preponi svieta, ali vsi bomo stali. Vlak, Kotoriba, Varaždin, Zlatar Bistrica. Stanica Novi Marof. Tek je minula ponoć tog 3. 10. 1998. Listopad miriše na jesen. Magle su već u rujnu zavladale noćima, jutrima i bregovima, zacrnile lišće, zavukle su u vrtove, voćnjake, stresle jabuke. Nosi nas vlak u noć, probuđene, vedre, s termosicama čaja, nescafea, pitama od jabuka, mirisom pohane piletine. Noć je prohladna, pjeva se Domjanićeva »K suncu prosi vsaka roža, k suncu trava vsaka…«. I sve te slike kao da su bile, kao da sam već putovala ovim vlakom, s ovim istim ljudima i ova je pjesma već zadrhtala među nama u nekoj sličnoj noći. Nitko ne spava, pjesma nas razvedruje, budi, pjeva se slovenski, međimurski, zagorski. Mlada majka na krilu drži dječaka, pitam se što će on upamtiti iz ovog vlaka, prigušeno titravo svjetlo u noći, miris čaja, maglu po bregovima, molske, međimurske pjesme, molitvu »Verujem vu Boga, oca vsemogučega, stvoritela neba i zemle…«, spomen na ime Alojzija Stepinca. Pater Ivan se raspričao, vratio se u svoju mladost. Govori o davnom susretu s mladim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, kojeg su đaci varaždinske gimnazije davne 1936. godine dočekali na željezničkom kolodvoru. − Bio je mlad i mršav, nije se mnogo razlikovao od naših očeva, a mi smo bili bezbrižni. Nismo tada još mogli čuti galopirajuću zvijer dolazećeg rata, koja će raznijeti naše živote, odvesti nas na putove stradanja, NA PUTU DO NEBA

križnog puta i zatočeništva. Nismo tada ni slutili da će doći vrijeme u kojem će ime Alojzija Stepinca biti samo šapat u tihoj, najtišoj i najtamnijoj noći, jer i sam spomen tog imena bio je zločin. Tako je u Lepoglavi neka žena koja je nadbiskupa dala pozdraviti preko stražara, završila u zatvoru bez ičega. Eto, idem pješice i ja sada star, kao davno onda kad sam ga kao mladić pozdravio i poželio biti kao on. Idem i sada ga pozdraviti i moliti se Bogu da se nepravda ispravi, da svjetlost bude svjetlost. Pješačimo od Zlatar Bistrice do Marije Bistrice. Taj dolazak u noći na Kalvariju, bdijenje do dočeka Ivana Pavla II. i proglašenje blaženim Alojzija Stepinca mnogi od nas pamtit će dulje od jednog hodočašća. Postoje putovanja s kojih se vraćam odmorena, poletna, prepuna dojmova, danima nakon povratka mogu slagati cvijeće u vaze, premještati ormare, čistiti ladice, kuhati sirotinjska jela koja su s vremenom postala moja omiljena hrana, mogu istovremeno miješati džem od malina, čitati poeziju i gledati jesen u parku, ali ovo nije jedno od tih putovanja. Ovo je od onih putovanja s kojih se nikad i ne vratiš pa kad pitaju: »A gdje ste ono bili?«, ti šutiš. To putovanje bez povratka, bez pravog početka i uvijek neizvjesnog kraja sebično zadržavamo u sebi, nadopunjujemo ga sitnicama kojih se sjetimo u trenucima osame i na mjestima tišine. Kad je započelo? Možda još kad sam kao trogodišnje dijete bila donijeta na Mariju Bistricu kao ono dijete iz vlaka. Z teh davnih dnevov zmislim se kmice v cerkvi Vnebohoda Blažene Device Marije, nezavršenih risov na zidima, prešenciji ljudi, triput oko joltara, ljudi na kolenima, zagovornih tielca od črlenog voska, bistričkih bokcov, liepih rezbarenih svieč kaj se vužgu gda nešči vmira, črlenoga metulja z Bistričkoga Laza, »Pss …najte vezda deca z tem ružiti molete Majčicu za zdravliče«. Često ponavljam to putovanje, dodajem mu nove sitnice, pamtim boje lepih kat u Zlatar Bistrici, tisuće gorućih lučica u Mariji Bistrici, ljude koji su nas dočekali, zvon bistričkih zvona, šljivu ispod koje smo bdjeli, šestu postaju križnog puta, glas Svetog Oca Ivana Pavla II., »Bit ćete mi svjedoci« i radost na licu patra Ivana kada je časni sluga Božji Alojzije Stepinac proglašen blaženim.

Lepoglava Kroz tišinu Belskog dola protrčava kos, lišće u šumorenju, kristalni obraz izvorske vode, u njoj se ogleda crno-bijeli mačak. Postaje križnog 98

NA PUTU DO NEBA

puta u šumi uz izvorište. Zastajem, pijem vodu iz dlanova, kao nekada, negdje u djetinjstvu. Neka je marna ruka upalila svijeću pred kipom Majke Božje, cvatu božje plahtice, u vazi biele sabljice i cindula pored kamena, na ploči stihovi Alojzija Stepinca iz zavjetne propovjedi Majci Božjoj Bistričkoj: Obećajemo da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji. Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok su budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše! Trag koji me vodi ovom cestom u Lepoglavu, u tihu svetost pavlinske crkve svete Marije. Uvijek iznova zadivljena zastajem pred baroknim oltarom u svetištu te crkve, pred kipom Boga Oca, vladara svijeta okruženog anđelima. Crkva kojom je odjekivala pjesma u slavu Boga, ali i tišina mraka, prašine, ravnodušnosti, tjeskobe. Pod bijelim kamenom zibelka je znanih i neznanih stvaratelja i štovatelja ove crkve. Nasuprot kapele Gospe Žalosne, u Lauretanskoj kapeli stoji oltar donijet iz zatvorske ćelije Alojzija Stepinca. To je onaj isti oltar za kojim je bl. Alojzije Stepinac služio svete mise za vrijeme svog predugog boravka u lepoglavskom zatvoru, jednako iskreno i predano moleći za ljubav, vjeru i praštanje svakog čovjeka pa i svojih progonitelja. Zatvorska je ćelija sada preuređena u spomensobu. Oslikana rukom lepoglavskog pavlina Ivana Rangera, lepoglavska je crkva otprieto nebo svakome od nas. Na svodu svetišta slika Bezgrešne Djevice, koju je Alojzije Stepinac pobožno štovao i pred čijom se slikom molio. Napuštamo crkvu, u kojoj se zrcali duh onih koji su tu predano služili Bogu i čovjeku. Čipkarica Ana pokazuje mi izradu poznate lepoglavske čipke. − Najdeš si muštru ili si napraviš, narišeš nekaj liepo, kaj ti očeš? − Križ. − Kakev križ? Vekši, menši? − Stepinčev križ. − A kakev ti je to? NA PUTU DO NEBA

− Žmefki Ana, žmefki. − A riši onda rastov list i bršlen i orla. Delaš z koncom od lana il pamuka, deneš muštru na dedeka i z bateki preplečeš ovak. Za tef tvoj križ bo ti trebalo čudaj vur dela i ondak neš to štela tržiti jer ti bo prevriedno. − Znam, Ana, prevriedno nie za trženje.

Krašić Vozimo se starom karlovačkom cestom iz Zagreba pa uz rječicu Kupčinu. Razmišljam je li to rječica u kojoj se kardinal kupao nakon zatočeništva u Lepoglavi. Usred zelenila i vinograda prostire se Krašić. Mjesto ima jednu glavnu ulicu i kasnogotičku crkvu sv. Trojstva. Crkva je obnovljena i proširena, svjedoči Stepinčevu prisutnost od krstionice u zidu, mjesta krštenja blaženog Alojzija Stepinca, njegove ispovjedaonice, propovjedaonice i vječnog, nepokolebljivog duha koji je ostavio svojem narodu. Ispred crkve je kip bl. Alojzija Stepinca, rad kipara Josipa Poljana. Spomen dom bl. Alojzija Stepinca nalazi se u dvije prostorije starog župnog dvora. Posebnom toplinom zrači slika Majke Božje pred kojom se molila kardinalova majka, slika kojoj se toliko radovao i koja mu je bila dom svih tih godina u Krašiću, tako blizu roditeljskog doma u Brezariću. Tu je blaženi Alojzije Stepinac provodio zatočeničke godine kućnog pritvora kod župnika Josipa Vranekovića, koji je ispisao tisuće stranica dnevnika svjedočanstva Stepinčeve svetosti. U Krašiću je Stepinac molio, čitao, pisao i služio mise za svoj narod, živio je s ljudima iz svojeg kraja i tu je umro nakon svih optužbi, laži, i osuda, uz riječi: »Neka se vrši, Bože, Tvoja sveta volja.« Spomen-dom u Krašiću je tih i skroman kao i njegov stanovnik, križonoša bl. Alojzije Stepinac.

Zagreb, grob i muzej bl. Alojzija Stepinca Grob u zagrebačkoj katedrali, Stepinčevoj katedrali. I cvate grob. Stojimo i molimo, pater Ivan i ja. Svaki sam sa sobom, putujemo ponovno ono naše putovanje od prije deset godina, proživljavamo ponoć u vlaku za Mariju Bistricu. Pater Ivan je sretan, govori mi:

100

NA PUTU DO NEBA

− Kako je malo trebalo da se svjetlost pokrije, zamrači, kao što kaže u oporuci kardinal, niti dva postotka, svi zašute i svjetla nema. Ali živi ovaj grob, ljudi dolaze, mole, zahvaljuju, raduju se jer svjetlo je opet svjetlo. Šetnju kroz muzej u kuli Nebojan započinjemo čitanjem kardinalove druge duhovne oporuke, napisane za vrijeme zatočeništva u Krašiću 1957. godine. Oporuka nas je duboko ganula. Pater skida naočale, briše suze. »Nedokučiva providnost Božja postavila me je bila prije mnogo godina vama za pastira. Znam da je u ono doba bilo u našoj dijecezi mnogo učenijih svećenika od mene. Znam da ih je bilo i mnogo zaslužnijih od mene jer ja sam tada bio svećenik tek tri i pol godine, nepoznat svemu svijetu. I kad se sada nakon svega toga pitam zašto je Bog upravo mene odabrao za tu zadaću, onda moram odgovoriti ono što veli sveti Pavao apostol u Poslanici Korinćanima: ‘Što je ludo pred svijetom, izabra Bog da posrami mudre, i što je slabo pred svijetom, izabra Bog da posrami jako; i što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog, i ono što nije da uništi ono što jest, da se ne hvali nijedan čovjek pred Bogom’ (1 Kor 1, 27-29).« U muzeju su izložene Stepinčeve osobne stvari: od Križnog puta i stradanja do djetinjstva. Nenošeno, kardinalsko ruho, mnogobrojni dokumenti, mnoga imena i prezimena onih koje je spasio, više od deset tisuća onih kojima je spasio život u skupinama, nadbiskupova pisma, fotografije iz zatočeništva, naočale, pero, relikvijar s moćima svetaca, papin dar za svjedočanstvo vjere, posmrtna maska − rad kiparice Ludmile Woodsedalek, prikaz beatifikacije u Mariji Bistrici, vrijeme djetinjstva, mladosti, posuda za blagoslovljenu vodu iz roditeljske kuće, krsni list, crveni vuneni lajbek i bijela pamučna rubača s monogramom »AS«, fotografije iz mladosti, oltar »Raspeće sa svecima« na kojemu je bl. Stepinac slavio misu, i Biblija, utočište u danima zatočeništva. Izlazimo, prate nas njegove riječi: »Sjetite se katkada u molitvama i mene.«

NA PUTU DO NEBA

101

NesebiÄ?no odvezan kriĹžem ESEJ

Josip Stanko Rabar Zagreb

Vjera i mistika U vjeri i mistici možda nešto činimo zbog Boga, u vjeri i mistici Bog čini sve zbog nas. Kršćanska mistika izvire iz vjere i uvire u vjeru. Ona je posebni slučaj vjere, dubina njene tame i suhoće, vrh njezinog svjetla i Božje blizine. Ona je poput vjere Božji dar i milost. Što smo ovisniji o Bogu, neovisniji smo o svijetu, više vezani uz Boga, slobodniji u odnosu na svijet. I u vjeri i u kršćanskoj mistici inicijativu ima Bog koji nam svašta uzima, nudi žrtvu i odricanje, ali nam pruža i utjehe, radost i snagu da to prihvatimo. Sve nam daje, čak naše radosno prihvaćanje i naš uporni napor. Bog je misterij strašan i divan, k njemu vodi put križa i radosti, straha i vjerskog pouzdanja, tamne noći i svjetla ljubavi. Vjera je živi paradoks, ona je moć nemoći, mudrost ludosti, snaga slabosti, mir nemira, spokoj nespokoja, neovisnost ovisnosti, sloboda vezanosti, zacjeljenje ranjenosti, nezaslužena zasluga, u potpunosti Božji dar, a ipak naš čin, pouzdanje u neizvjesnosti, Božja prisutnost u odsutnosti, mladost u starosti, rođenje u smrti, oslobađajući nas svijeta prilagođuje svijetu. Izvanjsko je čudo neobjašnjiv i rijedak događaj, čudo vjere je snaga slabosti i vječna mladost koja nas čini otvorenim dobročinstvu Oca. Plivamo u Bogu kao u potpuno čistom i prozirnom moru, vidimo svaku sitnicu na dnu postojanja, samo Boga ne vidimo. Vjera, to je kao kad roditelj uči svoje dijete plivati, uzmiče unazad samo da bi dijete učinilo što više zamaha. Dijete se ljuti, ali i sve bolje pliva. Tako nas Bog uči podnošenju muke života, stalno nam daje malo utjehe i nade, ali punu utjehu i odsustvo križa čuva za kraj. Vjerom crpimo snagu iz naših slabosti. Što smo slabiji, bivamo to jači. Vjera je obrat (revolucija) u postojanju. Nemoguće postaje moguće. Vjera je bitak, bitak je obrat, obrat je transcendiranje. U strahu i s pouzdaNA PUTU DO NEBA

105

njem, osnova svakog korjenitog poduhvata, obraćenje u dubini, skok u vječnost. Samo uzimanjem nismo sigurni u taštinu ili vrijednost uzimanog. Tek odricanjem dobivamo natrag odreknuto ako uistinu vrijedi. Samo onaj tko sve izgubi, može i sve dobiti. Blagoslovljena je tuga jer će rađati radost, blagoslovljena je muka jer će stvarati užitak, blagoslovljena je tama jer će vrcati svjetlo, blagoslovljen očaj jer će pospješivati vjeru, blagoslovljena sumnja jer će omogućiti znanje, blagoslovljen nemir jer će poticati mir, blagoslovljena ludost jer će se otkriti kao mudrost, blagoslovljena malenost jer će biti priznata kao veličina. Svatko može biti neko vrijeme u korijenu obuzet vjerom ako Bog tako hoće, ali nikoga neće Bog protiv njegove volje učiniti postojanim vjernikom za čitav život. Jer Božja je ljubav bezuvjetna, on nas jednako voli i ako smo slabi vjernici. Izabranici Boga nisu najbolji ljudi. To su oni najpotrebniji Boga, a da, bar u početku, sami o tome nemaju ni pojma. Bog nas izabire tako da svojim prisustvom čitavom našem životu daje cjelinu, smisao i integritet. Vjera nas oslobađa svijeta i prilagođava svijetu umah. Postajemo više ljudi svijeta prihvaćajući svijet i manje ljudi svijeta, usidreni izvan svijeta. Vjera nas čini ustrajnima i vještima u stvarima svijeta, upravo zato što nismo ovisnici o njima. Veličina sveca nije toliko u njemu samom, koliko u Svecu kojeg ovaj otkriva. Abraham, Izak i Jakov bili su obični ljudi, neobični postaju tek zbog druženja s Bogom. U tome i jest tajna izabiranja, svakog može Bog odabrati, i tebe. Bog svoje miljenike ne bira po zasluzi, već po svojoj slobodnoj volji i providnosti. Vjera se rađa kao neizvjesni zadatak. Nerijetko kao nada protiv svake nade. Smirivanje velikog straha. Očajanje može biti prvi korak k dubokoj osobnoj vjeri. Kada gubimo svaki oslonac i preostaje nam samo Bog. Bog nas sili da izaberemo sami sebe i svoj neizvjesni zadatak. Očajanje nas veže uz Ljubav koja gasi svako očajanje. Božjom rukom bačeni u ponor, doživjet ćemo istu ruku kao čvrsto tlo na koje možemo stati. Vjera je najviša strast jer se njome postiže nemoguće. Vjeruj kao da je sve u milosti, čini kao da je sve u zasluzi. Bog mi daje sve: i svoju dragocjenu prisutnost i svoju spasonosnu odsutnost, dragocjeno svjetlo očitosti i spasonosnu tamu vjere. Kad tama postane svjetlo, patnja radost, a Božja odsutnost prisutnost, tama, patnja 106

NA PUTU DO NEBA

i odsutnost otkrivaju svoje pravo i skriveno lice. Za ljepotu i radost svitanja potrebna je noć. Veličinu sveca ne trebamo gledati po ishodu koji je slavan, već po prijetnji prezira, ili čak stvarnom preziru, kroz koje mnogi sveci u početku prolaze. Koliko je Franjo Asiški bio u početku smiješan? Kad bismo bili veliki po konačnoj slavi, znači da bi bio velik onaj tko čudom dobije na lutriji. Konačna slava jest međutim istinska slava Boga na kojeg svetac svojim životom ukazuje. Ne vidimo veličinu malenog, centralnost perifernog, slavu prezrenog, blaženost očajnog, nevinost grešnog, mudrost ludog, makar nam Krist jasno govori o tome. Sam bitak je obrat koji Ljubav čini. Ne možemo shvatiti paradokse, ili jednostavno ne vidimo bližnjeg? Mnoge stvari nećemo moći dobiti ako ih se prije toga ne oslobodimo. Čak se i ovisnosti o ljubavi moramo najprije donekle osloboditi, kako bi nam ljubav sazrela. Bog uvijek pazi da nas svojim darovima ne uguši. U pustinji, u mraku, u svakoj lišenosti, u kriku samoće puni se srce Božjom Ljubavlju i nedoglednim bogatstvom njezinih darova. Sebično privezan užicima, nesebično odvezan križem. Pošto se ne možemo potpuno osloboditi neugoda, trebamo naći mir i spokojstvo u njima. Kada pravimo red u našoj duši, činimo to vrlo traljavo, kada pustimo Boga da nam to učini, ispada majstorski. Dvosjekli je Gospodinov mač, zacjeljuje i teško ranjava. Da bi me odvezao od zla, privezao si me uz križ. Križ nije spasonosan ako nije drugo ime za Božju ljubav. Koliko straha − toliko spokoja, koliko tuge − toliko radosti, koliko patnje − toliko užitka, sve su to Božji darovi. Bog mi prilazi, govori u mnogim likovima, noseći mnogobrojne maske. No, nijedan lik nije On, transcendentan i sveobuhvatan. Sve je Božji govor i Božja slika, Bog može biti jako pričljiv u poplavi riječi što izviru iz Riječi. Jedino Riječ nije izrečena samo riječima, već i tijelom i dušom koja šuti. A tada je bila najrječitija. I umjetnost i vjera egzistencijalni su pojedinčev čin, neponovljiv i originalan. Umjetnost i vjera u ponečem su slični strukturom. Oboje transcendiraju svijet. Vjera (i umjetnost) koja nije stvaralačka, na bilo koji način sahne u svom korijenu. Vjera (i umjetnost) koja nije snažna strast, već je mlaka, gora je od nevjere. Imaš li, nemaš. Nemaš li, imaš. Gubiš i dobivaš u istom zamahu. Poniznošću se uzvisuješ, uzvisivanjem ponizuješ; uzimanjem gubiš, davanjem dobivaš.

NA PUTU DO NEBA

107

Genijalnost vjere slična je, ali i drugačija od genijalnosti umjetnosti. Obje zavise o nezasluženom Božjem daru. Samo što vjera izvorno djeluje u skrivenosti, dok umjetnost samim umjetničkim činom sebe otkriva. Umjetnost koja već desetljećima umire i nikako da umre, već se uvijek iznova rađa iz svoje smrti, baš je poput vjere. Kao što su grad Pompeji ili grobnica faraona Tutankamona bili izgubljeni za ljude − i upravo su zbog toga jedini sačuvani, dok je ostalo poprilično izgubljeno − tako je u vjeri izgubljeno dobiveno, nestalo je sačuvano, razdano je skupljeno. Bog nije predmet vjere, Bog je njezin činitelj. Iz mističnog iskustva izvire religija, dapače, tek nakon njega slijedi kršćanska vjera. Tek s gubitkom iskustva i očitosti počinje vjera. Velikani iskustva druženja s Bogom, kao što su Abraham ili Ivan od Križa, oni kojima je Bog bio blizak i sasvim očit, morali su proći kroz strašne kušnje vjere, tako su ujedno i velikani vjere. Abraham je samo ludom i paradoksalnom vjerom dočekao sina u dubokoj starosti, Ivan od Križa morao je vjerom izdržati bolnu tamnu noć odsustva Boga. Vrhunac veličine, apsurda i ludosti vjere Abrahamova je spremnost da žrtvuje sina Izaka. Kada nam je Bog sasvim očit, jasan, uman i prisutan, to ne znači da nam neće trebati nikakva vjera, već naprotiv, znači da će nam ponekad trebati u najvećoj mjeri. U protivnom, je li se zaista radilo o Božjoj ljubavi, prisutnosti, očitosti, jasnosti i istinskoj umnosti?

108

NA PUTU DO NEBA

Davor Šalat Zagreb

Odsutnost i prisutnost Jesmo li sami u svemiru? Nismo, Bog je s nama, rekli bismo kao vjernici. No kako je to Bog s nama, na koji nam je On to način Emanuel – s nama Bog? Kristovim životnim Utjelovljenjem i otajstvenim Utjelovljenjem, rekli bismo opet spremno kao vjernici. No gdje je On to uistinu s nama, sa svakim od nas – u svemiru, prirodi, crkvi, ljudima, dubini duše? Doživljavamo li Boga kao prisutnoga ili nam je bliže da nam se čini odsutnim? Naime, iako je Bog, dakako, sveprisutan, činjenica je da s Njim kao osobom možete, ali i ne morate, zapodjenuti razgovor, da međusobno možete postati bliski prijatelji ili posvemašnji stranci. Kako veliki broj ljudi nije s Bogom ni sasvim duhovno srašten, niti je sasvim oglušio na Njegov glas u savjesti i svijesti, čini se da je mnogima poznato i iskustvo Božje prisutnosti, ali i odsutnosti. Čak bi se reklo da je modernom čovjeku odsutnost, praznina, samoća postala neizbježna conditio humana, cijena koju valja platiti za svoju punu samostalnost, neki usud vlastite neznatnosti u svemirskom beskraju. No samoća je uvijek svjesna same sebe i odsutnost je uvijek odsutnost nekoga ili nečega. Zato žeđ za punom čašom može biti znatno veća baš kod onoga koji oskudijeva vodom. Ali čovjeku voda ne mora biti samo Bog. Istinsku vodu života mogu mu, u mnogim slučajevima i vrlo učinkovito i dugotrajno, zamijeniti i razne druge dobre stvarnosti kao što su, primjerice, životni partner, djeca, prijatelji, strast prema poslu, umjetnosti, prirodi. To, međutim, nipošto ne znači da se i tako životno zadovoljnom čovjeku ne događaju prolomi samoće i odsutnosti, u kojima bolno doživljava da je na drugoj strani životne vage svagda neki teški kamen koji čeka čas da pretegne nad svom mogućom srećom ovoga svijeta. Koliko taj kamen tek počinje pretezati kad se namnože nevolje, a usprkos svem ljudskom manevriranju − biblijski rečeno − užad smrti sve više sapinje! Mnogi ljudi tek tada pronalaze Boga kao zadnju moguću pomoć – i to ili kao kakvog vrhovnog čudotvorca koji će ipak nekako riješiti njiNA PUTU DO NEBA

109

hov problem ili pak kao onu prisutnost koja jedina može ispuniti toliko veliku prazninu onkraj svih stvari na ovom svijetu. Bog se, pod uvjetom da je iskreno tražen kao ljubav i duhovna punina, a ne kao sredstvo za rješavanje problema, doista i pokazuje čovjeku kao prisutan – i to ponajviše u intimi njegove nutrine. U nekoj pojednostavljenoj optici reklo bi se – pa sad je sve riješeno: čovjek – Bog, praznina – punina, pitanje – odgovor. No, iz života i iz teologije znamo da pitanje odsutnosti ne može nikad biti posve prevladano na Zemlji jer se čovjek može potpuno sjediniti s Kristom i tako posve nadvladati vlastitu prazninu tek u nebeskome, rajskom stanju nakon smrti. Do tada – i bliskost s Bogom i odvojenost od Njega jer, kako kaže sveti Pavao u 2. Poslanici Korinćanima, »naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina«. Ne dolazimo li tako do neke bolne spoznaje da je ovome životu odsutnost konstitutivna, da nas »iseljenost od Boga« ili »gledanje Boga tek kroza zrcalo« gura ravno u neizbježnu »dolinu suza«? Na to pitanje baš i nije moguće dati jednoznačan odgovor – naime, ljudi općenito u vrlo različitom koloritu mogu doživljavati život, a tako i vjernici svoju vjeru – od euforične radosti do posvemašnje »križevite« potištenosti, od površnog blebetanja do dubinske proživljenosti. No, i kad je, u subjektivnom smislu, Božja prisutnost upitna, a odsutnost izvjesna, postoje duhovne sposobnosti koje mogu nadići težinu takvoga stanja. Vjera, dapače, kao i nada i ljubav, shvaćene kao teološke kreposti, počesto baš sazrijevaju u situacijama kada duši, u nedostatku emotivnih oslonaca, one mogu biti jedini potporanj. Nije, dakle, ishod odsutnosti nužno tragičan, niti je ta odsutnost ikad rezultat stvarnoga Božjeg napuštanja čovjeka. Ima, dakako, i mnogo ljudi koji se nisu toliko sami dali u potragu za Bogom, koliko je On tražio njih, snažnije ih povukao k sebi i darovao im intenzivnije i trajnije iskustvo svoje prisutnosti i prožimanja. Nije li onda barem za takve, posebno blagoslovljene ljude posve odmaknuta prijetnja odsutnosti, samoće, nisu li oni definitivno pronašli Onog koji je prisutnost sama? Znamo, međutim, iz starijih, novijih pa i najnovijih hagiografija da to nije tako. Najčuvenije su tako borbe s vjerom, prava »hrvanja s Bogom«, primjerice svetog Augustina, Franje, Ignacija Lojolskoga, Ivana od Križa, Terezije Velike i Male pa čak i Majke Terezije, što je itekako vidljivo iz njezinog nedavno objavljenog dnevnika, a i hrvatski sveci i blaženici također su prolazili tjeskobne noći vjere, često snažno prouzročene i vanjskim mučeničkim okolnostima koje su morali iskusiti. Je li se sve to, 110

NA PUTU DO NEBA

dakle, događalo zbog kakvih iskrivljenja njihovih životnih i duhovnih puteva ili je snažne doživljaje Božje odsutnosti Providnost baš i predvidjela radi vjernikova duhovnog usavršavanja? Ne odzvanja li upravo u svim tim prividnim napuštenostima baš ona napuštenost kroz koju je na križu otkupiteljski prošao sam Isus kad je zavapio: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Kako to da je kraj svog zemaljskog života i sam Bogočovjek, savršeni pravednik, proveo u tolikoj subjektivnoj napuštenosti, je li čak i u Njemu manifestna odsutnost tada posve nadvladala latentnu prisutnost? Težina ovoga pitanja ne podnosi pojednostavljene, zaslađene i palijativne odgovore. Činjenica je, naime, da je sam Isus, ali i mnoštvo drugih vjernika tijekom stoljeća, osjetio to naginjanje nad grotlom bezdana, no, isto je tako očigledno da su svi oni, »nadom protiv svake nade«, uspjeli proći uskom stazom na rubu spomenutog bezdana i dočekati svu širinu duhovnoga uskrsnuća. To samo znači da čovjek u isto vrijeme može živjeti dvije stvarnosti – snažan pa i razdirući osjećaj napuštenosti i Božje odsutnosti, ali i neugasle teološke kreposti koje unutar same odsutnosti na neki način ponazočuju Prisustvo samo, sasvim u skladu s definicijom u Poslanici Hebrejima u kojoj se kaže da je »vjera već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo«. Spomenuto sinkrono življenje dviju stvarnosti zapravo bi značilo da u nama odsutnost gotovo nikad nije potpuna i da joj je prisutnost gotovo uvijek podstanarka, sustanarka ili čak stanodavka. Nadalje, koliko god odsutnost bila mučna, čini se da gotovo uvijek imamo i sredstvo da je izdržimo pa i nadvladamo. No u tome hrvanju doista ne može biti neke komocije ni trijumfalističkog samozadovoljstva. Mučna je to, uistinu, borba u kojoj – barem u ovom životu – i nema definitivnoga pobjednika pa nam je u svakoj prisutnost svagda neka odsutnost i u svakoj odsutnosti neka prisutnost. Bog je, međutim, iznad svake naše dihotomije, iznad svih binarnih opreka i neveselih paradoksa unutar hirovitih životnih meandara. Gdje je onda taj Bog u nama? – da ponovimo pitanje s početka. Može biti i u emociji, u misli, intuiciji, može nam otvarati i zatvarati raznolike putove i u blizinu nam dovoditi različite ljude. Sve se to doista i događa. No, bit će da najistinskije, najogoljenije Bog ipak biva u nama po vjeri – jednostavnom, ali odrješitom pogledu pouzdanja u Njegovu prisutnost čak i onda kada nam sve govori suprotno i kada nas odsutnost uporno gleda u oči.

NA PUTU DO NEBA

111

Tomislav Šovagović Zagreb

Benediktinke neugasloga samostana Neobične su te šibenske benediktinke sv. Luce. Ponosne, često na rubu samostanskoga opstanka. I danas, kada ih samo jedanaest diše u kamenim kućama Gorice koje im je bogati trgovac Nikola Buronja početkom sedamnaestoga stoljeća ostavio u nasljedstvo, sigurne su kako samostan neće izumrijeti. Jer bile su one i na gorim kušnjama. Prve su koludrice, njih dvanaest, ušle u samostan 13. prosinca 1639., na blagdan sv. Luce, zaštitnice koja, baš poput svetoga Mihovila, čuva Krešimirov grad od samih početaka. »Mene čini sigurnim u svako doba zaštita moga Gospodara«, bilo je na usnama svih žitelja i strašne 1649. godine kada je zavladala opaka kuga koja je na životu ostavila svega tri tisuće Šibenčana. Među preživjelima bile su tek dvije redovnice: Jeronima Zecca i Marija Kopešić. Tuga, ali i siguran znak da samostan može opstati. U ono vrijeme, sve do francuske okupacije Dalmacije, bila su ujedinjena tri ženska benediktinska samostana u Šibeniku: sv. Spas, sv. Katarina i sv. Luca, a onda je opet spala knjiga na jedno slovo - najmlađi samostan. Kada se činilo kako će Napoleonova vlast ugasiti trag crkvenoga identiteta benediktinki šibenskoga kamena, one su se izdignule još snažnije i otvorile školu, koja je živjela duže od stoljeća, a neko vrijeme je bila i jedina u Šibeniku. Novi režim u Kraljevini Jugoslaviji nije gledao blagonaklono na šibenske koludrice pa su 1925. zatvorile pučku, ali, gle čuda, 1929. otvorile zanatsku školu. Drugi svjetski rat vratio je sve na početak, dogodila se nacionalizacija, mnoge zgrade su im oduzete (kao što je i Francuska samostan sv. Spasa poklonila Pravoslavnoj crkvi), neke su kasnije vraćene pa su i u komunističkom režimu neko vrijeme djelovali vrtić i škola. Borile su se benediktinke sv. Luce da očuvaju svoj ponos i tradiciju. Slavile su stogodišnjice rođenja sv. Benedikta, tri stoljeća smrti sv. Alojzija, 1600 godina smrti svoje zaštitnice, tristotu obljetnicu 112

NA PUTU DO NEBA

samostana (1939.). Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća benediktinke nisu imale pravo izlaska u javnost i mnogi su ih smatrali anđelima jer bi ih na misnim slavljima u crkvici sv. Luce ili povremenim susretima jedino uspijevali čuti, ne i vidjeti. Vremena su prošla i promijenila se, a one su ostale - vjerne. U molitvama im je samostalna hrvatska država često bila na pameti, a kada je ona napokon došla, dogodio se i krvavi Domovinski rat koji je svakodnevno ostavljao tragove i u najužoj samostanskoj jezgri. Ostaci zlokobnih »zvončića« padali su samostanskim okruženjem, neke redovnice vidjele su i kobni trenutak kada je pogođena kupola šibenske katedrale, s morske strane, iz patrolnoga čamca Jugoslavenske narodne armije. Podignutih pogleda prema nebu, vjerovale su kako identitet njihova reda, grada i države neće nestati, kako mora biti sačuvan. Na tragu bolnih uspomena, ali i bogate prošlosti, 21. lipnja 2010. benediktinke su u znak trajnog sjećanja otvorile muzej, zbirku četrdesetak slika i mnogobrojnih liturgijskih predmeta koji svakom gostu mogu predstavljati vrijedan suvenir na boravak u Šibeniku, a domaće ljude podsjetiti kako u njihovu okruženju već gotovo četiri stoljeća dišu redovnice, svojevrsni simbol grada. Baš kao i sva njihova djela, od ručnih radova, posebno pletiva (o umijeću benediktinskoga pletenja i danas pripovijedaju stari Šibenčani), izrade šibenskih kapa (u suradnji s obrtničkom školom, nažalost, premalo je zainteresiranih za taj vrijedni zanat) do pečenja hostija za većinu Šibenske biskupije. Upravo u tom bogatom rasponu aktivnosti crpe svoju snagu benediktinke, a muzej pruža novi dragulj u šibenskom vjerskom turizmu. Zajedno s muzejom, obnavlja se i samostanska knjižnica, a uvidom u knjige i požutjele kronike moći će se saznati pokoja informacija više o autorima izloženih predmeta. Sve to, dakle, kako jedan vrijedan dio hrvatske povijesti ne bi ostao prepušten zaboravu. Unutar zidina krije se još stotine samostanskih priča, o samim porivima trgovca Buronje i njegovoj obitelji, posjetima velikih državnika poput cara Franje Josipa i carice Sissy, pokapanjima koludrica u dvjema zajedničkim grobnicama smještenima u crkvi sv. Luce (nakon 1830. benediktinke imaju grobove kod crkve sv. Ane), kako se doskočilo talijanskim fašistima kada su zahtijevali da redovnice budu na raspolaganju i pokore se okupacijskoj vlasti... Povijesne činjenice neosporne su, a dok živi sjećanje jedanaest današnjih benediktinki, čvrsta je vjera kako još mnogo toga može biti sačuvano za neke nove kandidatkinje. NA PUTU DO NEBA

113

Odavno su se valovi premjestili i odmaknuli od samostana sv. Katarine u Docu, i odavno kamena građevina nije opčinjena benediktinskom molitvom. Jednako tako, dio samostana sv. Spasa koriste pravoslavci, dio šibenske medijske kuće, uglavnom, ni tu se dva stoljeća ne čuje »Ora et labora«. Molitva i rad preostali su jedino na čast i slavu sv. Luce, barem kada je o benediktinskom redu riječ. Već danas spremaju proslavu 375. godišnjice samostana, koja će se obilježiti 2014. godine. Jest, prohujale su bure kroz šibenske kale, paralelno s njima mnogobrojne vojske, društvena uređenja, vlasti, stranke, ratovi. Generacije i obitelji su se promijenile, neke nažalost i nestale. Sv. Luce se drži »još uvik« na ponos i diku Šibenika, s kojim je od mletačkoga doba do liberalnoga kapitalizma prošla sva iskušenja. Za stotinu godina možda neće biti »u điru« ni trgovački centri, ni mobiteli, ni Europska unija, »turbofolk«, političke podjele oko Drugog svjetskog rata, ali za vjerovati je kako će, okruženo smokvama i drugim stablima u samostanskom vrtu, i dalje postojati benediktinke sv. Luce, nadilazeći sve aktualne situacije, uvijek ispred svoga vremena, barem za jedan korak. Korak velik kao njihova povijest.

114

NA PUTU DO NEBA

Biografije autora ANDRIĆ-NOVINC, Nedjeljka (Garčin, 1949.), Slavonski Brod Pjesnikinja i kantautorica. Pjesme objavljuje u časopisima i na radijskim postajama. Objavila je tri zbirke pjesama: Gdje je blago (2004.), U zaborav ja vas ne dam (2006.), U otkucaju srca mog (2007.). BABIĆ, Petar (Koprivnica, 1974.), Križevci petarbabic99@yahoo.com Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kroatistiku. Kratke priče objavljivao je u Republici i Vijencu. Uvršten je u pregled proze devedesetih 22 u hladu (1999.). Dobitnik je nekoliko književnih nagrada. Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2009. dobio je 1. nagradu za kratku priču. Objavio je roman Abecedarij (1997.), ironijsko-utopijske novine Babylondon (2001.) i sa skupinom pisaca knjigu proze Pet autora traži naslov (2005.). BREZINŠČAK BAGOLA, Božidar (Vrbišnica, 1947.), Hum na Sutli bagola.brezinscak@kr.t-com.hr Diplomirao je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Književnik je (piše na hrvatskom i slovenskom jeziku) i prevoditelj (preveo je trideset knjiga s njemačkog i dvadeset sa slovenskog jezika). Piše pjesme, romane, pripovijetke, putopise, eseje, oglede, osvrte i radio-drame. Predsjednik je Hrvatsko-zagorskog književnog društva te član Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi i Plaketom za životno djelo Krapinsko-zagorske županije. Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2009. dobitnik je 3. nagrade za esej. Objavio je sedam zbirki pjesama, tri romana, dvije knjige pripovijedaka, dvije knjige eseja i ogleda te knjigu putopisa. NA PUTU DO NEBA

115

BLAŽI, Ladislava (Gorjani, 1944.), Varaždin j.blazi@vip.hr Piše pjesme i priče, najčešće na kajkavštini. Sudionica je brojnih književnih recitala. Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2009. dobitnica je 1. nagrade za putopis. BRKAN, Božica (Okešinec, 1955.), Zagreb bozica@acumen.hr Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparatistiku i polonistiku. Književnica, novinarka i urednica, predavačica na studiju komunikologije na Hrvatskim studijima. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga novinarskog društva. Poezija i proza višestruko joj je nagrađivana i objavljivana u različitim časopisima, zbornicima, antologijama i skupnim knjigama. Autorica je, koautorica i urednica i tridesetak kuharica te drugih knjiga, posebnih publikacija i časopisa, kao i internetskih portala. Objavila je zbirku kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.), izbor novinskih feljtona Enciklopedija špeceraja (1990.), roman Lift ili politička melodrama (1993.) i knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom (2006.). ĆAVAR, s. Tomislava Kata (Tomislavgrad, BiH, 1963.), Zagreb tcavar@net.hr Redovnica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je kroatistiku i informatologiju. Piše duhovno-religioznu i misaonu poeziju te kratku misaonu prozu. Objavila je zbirku pjesama Biljeg krvi (1995.). DAMJAN, Sanja (Koprivnica, 1973.), Koprivnica sdamjan27@gmail.com Piše poeziju i objavljuje u zbornicima, antologijama i skupnim knjigama. Sudionica je brojnih književnih recitala, a nekoliko puta je i nagrađivana. Objavila je zbirku pjesama Podravska Venecija (1997.).

116

NA PUTU DO NEBA

FRČKO, Milan (Koprivnica, 1955.), Koprivnica milan.frcko@gmail.com Samostalni je umjetnik (književnik i slikar). Član je Društva hrvatskih književnika. Objavio je zbirke pjesama Snovi, Ispunjenje, Beleštin i zbirku proznih zapisa Duševni samostan. GRGAC, Vera (Zagreb, 1954.), Donja Bistra Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Piše na kajkavštini – zavičajnom govoru Bistre. Aktivna je promicateljica kulturne baštine svoga kraja. Objavila je zbirku pjesama Bistra stara i naša (2009.). IVANJEK, Mirko (Slivonja Jarek, 1950.), Prigorje Brdovečko mirko.ivanjek@zg.htnet.hr Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je sociologiju i jugoslavenske jezike i književnost. Osnovao je Kajkavianu, udrugu za prikupljanje, čuvanje i promicanje hrvatske kajkavske baštine. Pjesme i pripovijetke objavljuje u časopisima i zbornicima. Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2009. dobitnik je 2. nagrade za esej. Objavio je roman Vrata: Razielove ploče (2004.) te zbirke priča Čuvari blaga (2006.) i Put svjetlosti: palimpsest (2008.). KRNJUS, Ana (Motovunski Novaki, 1937.), Pazin Pjesme piše na čakavštini i standardnom jeziku, a objavljuje ih u časopisima te zbornicima književnih recitala na kojima sudjeluje. Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2009. dobila je 2. nagradu za poeziju. Objavila je zbirku pjesama Litrati vrimena (2010.). LAMOT, Marija (Krapina, 1959.), Krapina marija.lamot@gmail.com Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je filozofiju i sociologiju. Pjesme su joj uvrštene u antologije Mila si nam ti jedina – hrvatskoga rodoljubnog pjesništva od Bašćanske ploče do danas (1998.) i Off line - hrvatsko pjesništvo devedesetih (2001.).

NA PUTU DO NEBA

117

Objavila je pet zbirki pjesama: Zrcala začuđena suncem (1993.), Vrijeme radosti snijega (1998.), Priprema za obiteljsku fotografiju (2001.), Mrazove sestrice (2005.), Neprestano stvarima mijenjam imena (2008.). LUKAČEVIĆ, Ljiljana (Hrvatska Kostajnica, 1953.), Ivanec ljiljana.lukacevic@yahoo.com Diplomirala je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i prozu. Sudionica je brojnih književnih recitala u čijim su joj zbornicima pjesme objavljivane, a nekoliko puta i nagrađene. MALTAR, Zdenka (Varaždin, 1964.), Novi Marof zdenka.maltar@novi-marof.hr U Zagrebu je završila studij upravnoga prava. Piše poeziju i prozu, na kajkavskom i standardnom jeziku. Sudjeluje na brojnim književnim recitalima na kojima je više puta i nagrađivana. Radovi su joj objavljeni u zajedničkim zbirkama i u časopisu Kaj. MARETIĆ, Marija (Maružini, 1947.), Žminj mija.maretic@gmail.com Pjesme i prozu piše na kanfanarskoj i žminjskoj čakavštini i na standardnom jeziku. Zastupljena je u mnogim zajedničkim zbirkama i zbornicima. Sudionica je brojnih pjesničkih susreta na kojima je nekoliko puta i nagrađivana. Objavila je zbirke pjesama: Prisadi, Svitlost u kaplji rose i Vahalj do vahlja. NAČINOVIĆ, Daniel (Labin, 1952.), Pula daniel.nacinovic2@pu.t-com.hr Pjesnik, prozaik, esejist, novinar, prevoditelj; bavi se i ilustracijom, slikarstvom i glazbom, piše scenarije za dokumentarne filmove. Diplomirao je hrvatski i talijanski jezik na Pedagoškoj akademiji u Puli. Samostalni je umjetnik. Piše na hrvatskom (standardnom i čakavskom) i talijanskom jeziku. Književne i novinarske radove objavljuje u raznim novinama i časopisima. Djela su mu prevođena na strane jezike. Surađuje s mnogim skladateljima zborske i zabavne glazbe te kazališnim redateljima. Zastupljen je u brojnim antologijama i književnim pregledima. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog novinarskog društva. Sudionik je brojnih književnih priredaba i dobitnik više književnih na118

NA PUTU DO NEBA

grada i društvenih priznanja među kojima su i Odličje Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana te Orden Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2009. dobitnik je 1. nagrade za monodramu. Objavio je desetak samostalnih zbirki pjesama, tri knjige proze, petnaestak knjiga za djecu i mladež i dr. RABAR, Josip Sanko (Zagreb, 1946.), Zagreb sanko.rabar@optinet.hr Pjesnik, prozaist, esejist, filozof, kritičar, scenarist i publicist. Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz pjesme, pripovijesti i aforizme, objavio je velik broj eseja i kritika u mnogim listovima, časopisima i na radijskim postajama. Pjesme, poezija u prozi i priče objavljeni su mu u više od petnaest antologija. Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva katoličkih novinara i dr. Različite književne žanrove kojima se bavi objavio je u sljedećim knjigama: Igračke (1984.), Ogledalo (1988.), Veronikin rubac (1988.), Drvodjelja & Riba (1995.), Pjesme bratu Suncu (2008.), Umjetnost i vjera (2008.), Zagrebačke razglednice (2008.), Filozofija i kršćanstvo (2009.), Sveti trag u dvadesetom stoljeću (2009.), Razgovor s Bogom (2010). Uredio je zbornik suvremene hrvatske duhovne poezije Kruh i vino (2009.). SARKOTIĆ, Slavica (Vukojevac, 1951.), Lekenik slavicasarkotic@gmail.com Piše pjesme i prozne tekstove koje objavljuje u časopisima, zbornicima književnih recitala na kojima sudjeluje, a zastupljena je i u jednoj antologiji. Više puta je i nagrađivana. Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2009. dobila je 2. nagradu za kratku priču. Poeziju (za odrasle i djecu) i kratke priče objavila je u knjigama: Prsten s plavim kamenom, Iza paravana, Ljiljani u vazi od kiše, Krošnja srebrne lipe, Srce na carini, Spomenek Turopola, U svakom cvijetu spava vila i Tajanstvo žira. SVEDROVIĆ, Stjepan (Brezovica, 1952.), Brezovica stjepan.svedrovic@zg.t-com.hr Diplomirao je na graditeljskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme i priče su mu objavljivane u književnim revijama, časopisima, na radijskim postaNA PUTU DO NEBA

119

jama i u antologijama. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima. Poeziju i prozu objavio je u knjigama: Zbiljnosti (1986.), Bliskosti (1988.), Danosti (1990.), Urod (1992.), Organika (1992.), Znanje (1994.), Utjeha (2000.) i Vječni šapat (2006.). ŠALAT, Davor (Dubrovnik, 1968.), Zagreb davorsalat@yahoo.com Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost te španjolski jezik i književnost. Piše pjesme, književne kritike i eseje, prevodi sa španjolskoga jezika, uređuje izbore poezije drugih književnika. Književne radove objavljuje u mnogim hrvatskim i inozemnim književnim časopisima, a radovi su mu i prevođeni na nekoliko svjetskih jezika. Zastupan je u nekoliko antologija i panorama suvremene hrvatske poezije. Član je Društva hrvatskih književnika i glavni je urednik časopisa za međunarodnu književnu suradnju MOST / The BRIDGE. Dobitnik je nagrade Goran za mlade pjesnike u okviru pjesničke manifestacije Goranovo proljeće. Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2009. dobio je 3. nagradu za poeziju. Objavio je zbirke pjesama Unutarnji dodir, Sanjarije krhkog sunca, Košulja tišine, Uspavanka pod pepelom, Murmullo sobre el asfalto (Šapat nad asfaltom) – zajedno s Lanom Derkač u Meksiku - i Tumačenje zime, te knjigu eseja i kritika o suvremenim hrvatskim pjesnicima Odgođena šutnja. ŠEPIĆ, Katja (Split, 1946.), Rijeka Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirala je hrvatski i talijanski jezik s književnosti. Sudionica je brojnih književnih recitala i dobitnica nekoliko nagrada. Objavila je zbirke pjesama: Bez busoli (1996.), Leh da je i Škrebetaljka (2003.), Rasparani oblak (2004.). ŠOVAGOVIĆ, Tomislav (Šibenik, 1976.), Zagreb tsovagovic@yahoo.com U Zagrebu je na Hrvatskim studijima diplomirao novinarstvo, a na Institutu za teološku kulturu laika teologiju. Piše poeziju i prozu. Sudionik je brojnih književnih recitala na kojima je nekoliko puta i nagrađivan. Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2009. dobio je 2. nagradu za putopis. 120

NA PUTU DO NEBA

TOMIĆ, Stjepan (Donji Kladari, BiH, 1943.), Zagreb stjepan.tomic@zg.t-com.hr Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je hrvatski i latinski jezik. Magistrirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Piše priče za djecu i odrasle, pjesme, znanstvene (teološke) tekstove i romane. Svoje radove objavljuje u brojnim časopisima. Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2009. dobio je prvu nagradu za esej. Objavio je knjige: Sinovi kralja Svebora (1999.), Život msgr. Matije Stepinca (prir., 2004.), Uskrsnice (2005.; tiskane i na slovačkom jeziku 2007.), Tri kralja (2006.), Bosna koje nema (2007.), Kako je nastao leptir (2007.), U noći (2008.), Bijeli konj (2010.). VRANJKOVIĆ, Slavko (Posuški Gradac, BiH, 1945.), Nuštar svranjkovic@inet.hr Teologiju je diplomirao u Zagrebu; svećenik je, župnik župe Duha Svetoga u Nuštru. Književnik je i slikar. Piše pjesme, pripovijetke i drame koje objavljuje u mnogim časopisima. Član je Hrvatskog društva katoličkih novinara. Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2009. dobio je 3. nagradu za kratku priču. Objavljene su mu zbirke pripovjedaka Golgotska svitanja (1998.) i U potrazi za nebom (2009.). VULIĆ, Petar (Split, 1957.), Split petar.vulic@gmail.com Piše poeziju i objavljuje je u časopisima i na radijskim postajama, a mnoge pjesme su mu i uglazbljene. Zastupljen je u brojnim antologijama i zbornicima, a i sam je priređivač nekoliko antologija i zbornika. Stihovi su mu prevođeni na strane jezike. Nagrađivan je kao likovni umjetnik, pjesnik, pripovjedač, satiričar i recitator. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne, Društva hrvatskih haiku pjesnika, Hrvatskog društva skladatelja i dr. Objavio je zbirke pjesama: Zagledan u tišinu (1992.), Sudamja (1993.), Prah mora (2000.), Isukrst (2004.), Europa na vješalima (2008.), Bili smo Tuđmanovi vojnici (2009.).

NA PUTU DO NEBA

121

Popis sudionika (autora) 2. susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2010. Marina Alerić Bebić, Drinovci, Bosna i Hercegovina Nedjeljka Andrić-Novinc, Slavonski Brod Petar Babić, Križevci Draženka Bakšaj, Ivanec Tomislav Baran, Zagreb - Sesvete Ladislava Blaži, Varaždin Božidar Brezinščak Bagola, Hum na Sutli Božica Brkan, Zagreb Maja Cvek, Zagreb Vlč. Marijan Ivan Čagalj, Split S. Tomislava Kata Ćavar, Zagreb Sanja Damjan, Koprivnica Lana Derkač Šalat, Požega Milan Desnica, Lučko Maja Duhač, Zagreb Jelena Dunatov, Zadar Ana Đurinić, Križevci Milan Frčko, Koprivnica Rajko Fureš, Zabok Rajko Glibo, Zadar Ivan Godina Razumov, Zagreb Marko Gregur, Koprivnica Vera Grgac, Donja Bistra Tatjana Hikec, Gornja Stubica Mirko Ivanjek, Prigorje Brdovečko Branka Jagić, Velika Gorica Ivica Jembrih Cobovički, Čakovec Ružica Jukić, Zagreb NA PUTU DO NEBA

123

Nevenka Kauzlarić, Ivanić-Grad Zdenka Kirin, Zagreb Stjepan Kovačec-Štef, Zagreb Ana Krnjus, Pazin Nikša Krpetić, Split Ivan Kutnjak, Lopatinec Marija Lamot, Krapina Stjepan Vladimir Letinić, Zagreb - Susedgrad Ljiljana Lukačević, Ivanec Zdenka Maltar, Novi Marof Biserka Marečić, Kašina Marija Maretić, Žminj Zdenka Matijaš, Zagreb Lovorka Matijević, Sesvetski Kraljevec Vladimir Miholek, Đurđevac Daniel Načinović, Pula Sanja Nola, Zagreb Pero Pavlović, Neum, Bosna i Hercegovina Jelka Pavišić, Velika Gorica Ana Penić, Osijek Stanko Piskač, Zagreb - Susedgrad Nada Pomper, Križevci Božidar Prosenjak, Velika Gorica Josip Sanko Rabar, Zagreb Slavica Sarkotić, Lekenik Stjepan Svedrović, Brezovica Zdravko Sviben, Bisag Davor Šalat, Zagreb Katja Šepić, Rijeka Tomislav Šovagović, Zagreb Ankica Špoljarić Mandić, Križevci Sonja Tomić, Zagreb Stjepan Tomić, Zagreb Saša Užarević, Županja Vlč. Slavko Vranjković, Nuštar Petar Vulić, Split

124

NA PUTU DO NEBA

ISBN 978-953-241-270-3

www.glas-koncila.hr

35 kuna