Nedjelja

B

N

NEDJELJA

I

Ivica Žižić

NEDJELJA Blagdanski etos u vjeri i životu katolika Kulturno-antropološko istraživanje

Ivica Žižić

ez nedjelje ne možemo živjeti – bilo je to jedno od najranijih svjedočanstava o dubokoj privrženosti kršćana svetkovanju nedjelje – dana Gospodnjega.

U nedjelji katolici otkrivaju sveto, žive ritualnu preobrazbu, uranjaju u iskustva počinka, velikodušnosti, blagdanske osjećajnosti i solidarnosti te žive blagdansko stanje na način da nedjelja postaje dio njih samih. Zrcalni odnos u kojem se katolici ogledaju u nedjelji, a nedjelja u katolicima urasta u srž njihova identiteta. ako se čini da se sveto nestaje s lica svijeta, da se povuklo u čovjekovu osobnu intimnost i da više ne pokazuje znakove života u društvu, iako se čini da je vjere sve manje, da su blagdani sve likvidniji pod utjecajem racionalističkog, tehnološkog i potrošačkog mentaliteta, katolički puk svojim nedjeljama živi svoju religioznost demantirajući brojne prognoze o nestanku religije. Za te će ljude nedjelja ostati okrjepljujuće iskustvo, najbliskije mjesto njihova religioznoga opredjeljenja, osviješten način življenja njihove vjere i pouzdana načina življenja religioznog smisla. edjelja katolicima pruža radosni pogled u svijet kakav bi trebao biti, ali i vedri pogled u njih same kakvi bi trebali biti u eshatološkom stanju, a to stanje novoga svijeta oni žive kao da se ispunilo već sada, ovdje. U tom velikom skladu između svete prošlosti i blagdanske sadašnjosti, za katolike se nedjelja nadaje kao otkriće izvorne cjeline i krepki osjećaj pripadnosti svetoj povijesti u iščekivanju života budućega vijeka kojega ovi religiozni ljudi ispovijedaju, zazivlju i za kojim čeznu. *** „Razmatranje i zaključci Ivice Žižića izrazito su vrijedni za sve potencijalno zainteresirane čitatelje jer, primjerice, katolike mogu potaknuti na promišljanje mogu li biti katolicima bez iskustveno potpunoga življenja nedjelje; one koji osmišljavaju djelovanje Crkve, zbog uočavanja da se nedjelja zbog mnoštva razloga kod mnogih njezinih pripadnika danas ne ogleda, mogli bi potaknuti na iznalaženje novih načina praksi s vjernicima; teolozi i filozofi mogli bi dobiti poticaj za interdisciplinarna istraživanja i uporabu kvalitativne istraživačke metodologije; a etnolozi i antropolozi za upuštanje u nova religiološka istraživanja.“ prof. dr. sc. Goran Pavel Šantek „Zadivljujućom sinergijom teorije i empirije a uz to bravuroznim stilom pisanja, knjiga će biti važan doprinos antropološkoj i općenito znanstvenoj spoznaji.“ prof. dr. sc. Jadranka Grbić Jakopović ISBN 978-953-241-463-9

www.glas-koncila.hr

180 kn

¤

Ivica Žižić

NEDJELJA

Blagdanski etos u vjeri i životu katolika Kulturno-antropološko istraživanje

Ivica Žižić

NEDJELJA

Blagdanski etos u vjeri i životu katolika Kulturno-antropološko istraživanje Glas Koncila, Zagreb, 2015.

Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 E-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Ivan Miklenić Biblioteka: Tertium millennium. Knjiga 14 Urednik: Prof. dr. sc. Anđelko Domazet Recezenti: prof. dr. sc. Jadranka Grbić Jakopović, Filozofski fakultet Zagreb prof. dr. sc. Goran Pavel Šantek, Filozofski fakultet Zagreb Lektura i korektura: Krunoslava Paripović, prof.

Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u svibnju 2015.

ISBN 978-953-241-463-9 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000905787.

Ivica Žižić

NEDJELJA

Blagdanski etos u vjeri i životu katolika Kulturno-antropološko istraživanje

¤ Zagreb, 2015.

radi tvoje velike slave

Predgovor Prof. dr. sc. Goran Pavel Šantek Govor koji očekuje čitatelja u djelu Ivice Žižića Nedjelja u katoličkoj religioznosti – antropološko istraživanje blagdanskog etosa toliko je potpun i osmišljenoga izraza kao cjelina da mu nikakav govor prije tj. predgovor nije potreban, a osobito ne onaj koji bi čitatelja na ovaj put stjecanja novoga znanja poveo na ikoji drukčiji način od onoga koji je zamislio autor.

Jedino što u ovom predgovoru ostaje stoga prikladnim reći jest nekoliko razloga zašto je ovaj rad antropološki važan i to antropološki iz obje zamislive pozicije: antropologije kao struke i anthroposa kao njezine fundamentalne istraživačke teme.

Ivica Žižić u knjizi se bavi nedjeljom, u širem smislu zapravo blagdanom, i njezinim utjecajem na samopoimanje katolika te proces kojim se oni neprestano upravo stvaraju katolicima, no implikacije izrečenoga razvidne su i po ideji čovjeka u općenitom smislu. Naime, jedno od antropoloških pitanja koje se kao potka provlači kroz osnovu cijeloga rada jest je li moguć čovjek bez blagdana, odnosno čovjek bez interakcije sa svetim i bez onoga posvećenoga vremena koje u toj obrednoj interakciji nastaje. Autor nas tako, uz mnoge druge stvari, potiče da promišljamo o tome kakva ideja čovjeka nastaje kad se ukloni njegova sakralna dimenzija, ako u njegovu životu nestane blagdan i sve postane svagdan (ako je tako nešto i moguće bez onoga nesvakodnevnoga vremena koje svagdanu zapravo omogućuje da to bude). Iako je put odgovaranja na to i druga u knjizi postavljena pitanja multidiscipliniran (ponajviše se očituje utjecaj teologije, filozofije, sociologije i studija rituala), čime je autor potpuno u skladu sa suvremenim znanstvenim stremljenjima u humanistici, rad je prvenstveno antropološki i to kako svojom načelnom postavkom: provjeriti velike kulturološke ideje u malim zajednicama, tako i svojom metodologijom: traženjem odgovora etnografskim, osobnim, sudjelujućim istraživanjem u manjoj skupini, u kojoj razlika istraživača i istraživanog lako nestaje te istraživanje od objektivnoga postane subjektivno.

Kulturološko istraživanje nedjelje, s njezinim izrazito vrijednim dijakronijskim kontekstualiziranjem od samih izvora u hebrejsko-kršćanskoj tradiciji do postmodernoga doba, autoru je put ka promišljanju općeniKul turno-antropološko is traživanje

7

IVIC A ŽIŽIĆ

•

NEDJEL JA

tosti kulturne pojave blagdanskoga života, blagdanskoga etosa, kako autor inovativno imenuje totalno iskustvo blagdanskoga stanja, kojemu je obred samo početak, a konceptualno, emocionalno i vrijednosno interioriziranje vjernika srž (jer bez ovoga totalnoga iskustva nema niti vjerničkoga transformativnog iskustva u susretu sa svetim). Ne želeći kao antropolog ostati na visini teoloških promišljanja ili filozofskih spekulacija autor se u istraživanju spušta u živi svijet jedne katoličke zajednice i iz sudjelujućega promatranja u njoj te razgovora s njezinim pripadnicima pokušava dokučiti kako se u konkretnim ljudskim životima živi blagdan u suvremenoj Hrvatskoj, u okruženju promijenjenih pogleda na značenje blagdana i blagdanskoga života (čega je rasprava o nedjelji samo jedan izraz).

Razmatranje i zaključci Ivice Žižića izrazito su vrijedni za sve potencijalno zainteresirane čitatelje jer, primjerice, katolike mogu potaknuti na promišljanje mogu li biti katolicima bez iskustveno potpunoga življenja nedjelje; one koji osmišljavaju djelovanje Crkve, zbog uočavanja da se nedjelja zbog mnoštva razloga kod mnogih njezinih pripadnika danas ne ogleda, mogli bi potaknuti na iznalaženje novih načina praksi s vjernicima; teolozi i filozofi mogli bi dobiti poticaj za interdisciplinarna istraživanja i uporabu kvalitativne istraživačke metodologije; a etnolozi i antropolozi za upuštanje u nova religiološka istraživanja u okviru mikroskupina, kojih danas ima u zanemarivu broju. Važna je pitanja otvorila i odgovore ponudila ova studija antropologa Ivice Žižića, a unatoč neizbježne subjektivnosti pristupa i specifičnosti razloga, motiva i očekivanja od nje svakoga čitatelja, antropološki se njezinom najvažnijom temom čini ona koja problematizira ideju svijeta i čovjeka iz čijega je koncipiranja isključena ideja svetoga. Upravo se to čini bitnom sastavnicom društvenih i kulturnih procesa koji nastupaju s pozicije moći od moderne naovamo, a koji se čine u neskladu s idejama stare kulturne antropologije o nepostojanju nereligijskoga društva pa i nastajanju samoga čovjeka u ritualnoj interakciji, no kojima nova antropologija nerijetko služi kao relativističko (pri čemu se zaboravlja na problem etnocentrizma) uporište. Iz toga se razloga može očekivati da će u nekim antropološkim, no još i više u drugim znanstvenim i ideološkim krugovima, ova knjiga izazvati raspravu pa i kritiku, ali za angažiranoga znanstvenika i intelektualca Ivicu Žižića, beskompromisnoga u služenju istini i Istini, o čemu svjedoče i sva njegova dosadašnja djela, drugoga puta nema.

8

Blagdansk i etos u vjeri i životu katolika

Uvod U ovoj je studiji riječ o antropološkom istraživanju blagdanskog etosa nedjelje u katoličkoj religioznosti. Nakana je ove studije istražiti kako se formira i doživljava svijet nedjeljne blagdanske kulture među katolicima. U njemu je izloženo znanstveno utemeljeno tumačenje kulturne pojave nedjeljnog blagdanskog slavlja kroz sve njegove bitne sastavnice.

Ovaj se rad smješta u kontekst antropologije religije, preciznije, antropologije kršćanstva, budući da fokusira blagdanski život kao značajan segment katoličkog vjerskog života. Rad je osmišljen kao studija nedjelje – svetog dana – u kršćanskoj kulturnoj predaji i praksi. Pristup kulturnoj instituciji blagdanskog vremena čini se po sebi relevantnim predmetom antropologije religije, osobito u svjetlu dubokih kulturnih preobrazbi kojima je zahvaćena religija u suvremenim društvenim krajolicima. Nedjelja – prvotni kršćanski blagdan – bilježi brojne i duboke preobrazbe svojega religijskog identiteta i zajednica koje u njemu žive neposredno iskustvo svojega vjerskog opredjeljenja. Riječ je dakle o antropološkom istraživanju suvremenog religijskog fenomena koje se također smješta u određeno područje tj. u jednu katoličku zajednicu (župu u urbanom kontekstu grada Splita), kroz koju će biti istražene relevantne kulturne pojave koje obilježavaju nedjeljni vjerski život.

Središnja kvalifikacija ove znanstvene naracije vezana je uz koncept blagdanskog etosa. Tumačenje religijskih blagdana, polazeći od opisa blagdanskoga etosa, već je otprije poznato u etnološkim i antropološkim istraživanjima. Taj koncept čini se prikladnim da izrazi kulturnu konfiguraciju osjećaja, ponašanja i vrijednosti koje jedna zajednica dijeli, prema kojima konstruira i prepoznaje simboličko žarište svojega identiteta. Proučavanje blagdanskoga etosa pruža uvid u suštinu religijskoga iskustva blagdana kao posebnog vremena življenja iskustva svetoga. Promišljanjem toga koncepta – koji je teorijska osnova ove studije – otvara se pristup antropološkom tumačenju nedjelje u katoličkoj religioznosti koja se upotpunjuje fenomenološkim istraživanjem svijeta religijskoga iskustva. Riječ je o konceptu blagdana u perspektivi osjećaja svetoga (Kerenyi), atmosfere dioništva (Lanternari), etosa (Bateson) ili pak emotivnoga tonaliteta (Geertz). Upravo je blagdansko stanje kao skup iskuKul turno-antropološko is traživanje

9

IVIC A ŽIŽIĆ

•

NEDJEL JA

stvenih značajki etičkog, društvenog, afektivnog karaktera, ključni faktor u kojemu se nedjelja odražava u svojem religijskom modalitetu. Pristup ovoj temi poglavito uključuje istraživanje obrednog konteksta u kojemu se blagdan stvara i živi u perspektivi susreta sa svetom drugošću, odnosno procesa transformacije identiteta (bivanja svetim). Na toj će osnovi izvještaj o svijetu religijskoga doživljavanja rekonstruirati sliku nedjelje kao kršćanskoga blagdana u kulturnim uvjetima suvremenosti.

Drugi izvor motiva posredovan je značenjem i ulogom nedjelje u kršćanskom poimanju vremena. U katoličkom kalendaru nedjelja tvori strukturnu jedinicu na kojoj se gradi krug i ritam liturgijske godine.

Nedjelja je u katoličkoj religioznosti prepoznata kao prvotni kršćanski blagdan (Sacrosanctum Concilium, 106). Nedjelja se uspostavlja kao obredni i zajedničarski, odnosno crkveni oblik življenja svetoga, predstavljenog u osobi i događaju Isusa Krista, u čijem se okrilju oblikuje konfesionalni i identitetski lik vjerovanja i pripadanja. Naime, nedjelja koncentrira kršćanski oblik blagdanskoga svetkovanja uopće, što je onda od osobitoga interesa za antropološko istraživanje koje želi izvijestiti o egzemplarnom blagdanskom životu u katoličkoj religioznosti.

Istraživanju je cilj izvijestiti o specifičnim obrascima blagdanskog mišljenja i djelovanja među katolicima u jednoj konkretnoj katoličkoj zajednici – župi na području grada Splita. Misao vodilja je činjenica da se nedjelja kao religijski blagdan obredno profilira i da blagdanski etos može biti iščitan preko relativnih simboličkih konfiguracija. Time se ujedno ocrtava uže područje rada koje se usredotočuje na procese oblikovanja i preslagivanja svijeta crkvene religioznosti u kojem se prerađuju uporišta smisla, potiču iskustva svetoga i utvrđuju kolektivne izvjesnosti i pripadnosti, tj. profilira blagdanski etos. Antropološko istraživanje blagdanskoga etosa, naposljetku uvodi u razumijevanje obreda kao faktora stvaranja konteksta religijskoga života, preispitujući također kako se dolazi do promjena u tradicionalnim okvirima i kako se blagdanski život izgrađuje starom i novom simboličkom građom.

Cilj je ove studije pružiti kvalitativno istraživanje kulturološke dimenzije nedjelje u katoličkoj religioznosti, odnosno formirati antropološko tumačenje blagdanskoga stanja u katoličkoj zajednici (župi) sv.

Ivana Krstitelja u Splitu. Nadalje, cilj je ovoga istraživanja stjecanje cjelo10

Blagdansk i etos u vjeri i životu katolika

UVOD

vitog uvida u blagdanske prakse i život na temelju proučavanja iskustava sudionika te na osnovi analize konstruktivnih simboličkih mehanizama.

U metodološkom pogledu, vrijedi istaknuti da se ovaj rad otvoreno odnosi prema različitim spoznajama i disciplinskim gledištima: filozofija, teologija, sociologija. Međutim, po zacrtanim metodološkim postupcima istraživanje se smješta u suvremenu etnografsku paradigmu.

Metodološki koncept sadržan je u istraživanju iznutra utvrđujući što se stvarno događa u blagdanskom stanju, kako sudionici doživljavaju sebe, drugoga i sveto u ozračju nedjelje. Primjenjivat će se također metodološki postupci otvorenog intervjuiranja te sudjelovanja s promatranjem.

Studija je podijeljena u četiri cjeline.

Prvom, uvodnom poglavlju cilj je kontekstualizacija analize blagdanskog života nedjelje unutar složenog kulturno-antropološkog diskursa o blagdanu. Cilj je također i uspostaviti valjan teoretski okvir ovom istraživanju te ukazati na one teorije i interpretacije koje mogu pripomoći u razumijevanju predmeta. Prvo je poglavlje stoga posvećeno razmatranju teorijsko-metodoloških osnova ovog istraživanja, tj. raspravi o četiri uzajamno povezana i progresivno raspoređena okvira: teorija blagdana u teorijama religije, blagdanski etos, blagdan u filozofsko-teološkoj diskusiji i etnografsko-fenomenološki vidovi blagdanskog stanja.

Drugom je poglavlju cilj prikazati kulturne povijesti nedjelje. Riječ je o razmatranju teoloških, tradicijskih i etičkih izvora nedjelje čiji je cilj kompletiranje historijske slike o nedjeljnom blagdanskom etosu. Analiza obuhvaća četiri kulturnopovijesna kruga: subota/nedjelja u hebrejskokršćanskoj tradiciji, nedjelja u ranokršćanskoj zajednici, nedjelja u povijesnim epohama Zapada i nedjelja u novovjekovnim previranjima.

Linearno čitanje i interpretacija kulturne povijesti nedjelje shvaćena je kao trajna podloga antropološkoj interpretaciji blagdanskog etosa u sadašnjosti čime su zacrtane i u nekim vidovima anticipirane dionice blagdanskog života u suvremenosti.

Oslanjajući se na uvide stečene pregledom kulturne povijesti nedjelje, treće poglavlje pokušava na sinkronijski način pristupiti kulturološkoj situaciji nedjelje u suvremenim društvima. U osnovi, riječ je o razmatranju četiri kulturna zaokreta – ideološki, industrijski, potrošački i sekularizacijski – koji su svaki na svoj način ostavili duboke tragove u katoličkom Kul turno-antropološko is traživanje

11

IVIC A ŽIŽIĆ

•

NEDJEL JA

blagdanskom životu. Njihovi utjecaji određuju nedjelju u modernom stanju, a oblici i sadržaji vjerskog života njima će ostati trajno obilježeni.

Središnje, četvrto poglavlje ove studije pod naslovom – Živjeti nedjelju – blagdanski etos u katoličkoj religioznosti – posvećeno je etnološkoj i antropološkoj interpretaciji nedjelje. U njemu je iznesena znanstvena obrada kulture nedjelje na temelju terenskog istraživanja u jednoj katoličkoj zajednici, župi sv. Ivana Krstitelja u Splitu. Izvještaj je raspoređen u tri analitička okvira. Uvodni dio precizira metodološki pristup i istraživačko polje. Prvi istovremeno iz teorijske i etnografske perspektive razlaže koncept nedjelje kao svetog dana, a drugi se bavi sustavnom analizom obrednog procesa. Naposljetku, treća cjelina posvećena je razmatranju blagdanskog stanja. Riječ je o tri susljedna i međusobno povezana gledišta preko kojih će se pružiti cjelovit i realističan izvještaj o nedjelji u katoličkoj religioznosti. Svaki od njih, iz emske i iz etske perspektive, nudi odgovarajuće gledište na predmet, a kroz njega uvid u izvedbe i obrasce djelovanja, stavove i iskustva koja obilježavaju nedjelju među pripadnicima katoličke zajednice.

Znanstveni izvještaj o nedjeljnom blagdanskom etosu osmišljen je kroz kombinaciju teorijskih pristupa i podataka prikupljenih sudjelovanjem s promatranjem i otvorenim intervjuiranjem. U zaključku su još jednom prikazani tijek znanstvenog diskursa, nosiva koncepcija ove studije te su predstavljeni rezultati istraživanja.

12

Blagdansk i etos u vjeri i životu katolika

I. Blagdan u kulturno-antropološkoj perspektivi: teorijsko-metodološke osnove istraživanja Polazeći od utvrđene činjenice da u kršćanskoj predaji nedjelja efektivno predstavlja prvotni blagdan i temeljnu jedinicu liturgijske godine, čini se po sebi razumljivim i metodološki ispravnim kontekstualizirati analizu u sklop kulturno-antropološkog diskursa o blagdanu. Blagdan je naime veliki teorijski okvir u čijem se sklopu smješta antropološko istraživanje nedjeljnog blagdanskog etosa u redu katoličke religioznosti. U različitim antropološkim i humanističkim tradicijama blagdan se zacijelo ne promišlja na istoj razini i na jednak način. Vodeći računa o složenosti i raznovrsnosti pristupa, kao i o trajnom zahtjevu da se ostane otvorenim plodnom obzorju mnoštva spoznaja o ovom kulturnom fenomenu, uvodno je poglavlje posvećeno pregledu tema, koncepata i usmjerenja koji se ugrađuju u metodološke i tematske osnove ovoga istraživanja.

Ovdje su izložena tek uvodna razmišljanjima o epistemološkim problemima i pristupima blagdanu i blagdanskom etosu koja će, tijekom izlaganja u idućim poglavljima, biti iznova promišljena u odnosu na predloženu građu, na zadane teorije i gledišta koja će se ispreplitati u etnološkoj analitici blagdanskog života. Uvodni diskurs, kao što se to očekuje, nerazdruživ od razmatranja intelektualne baštine u stvaranju kulturnoantropološkog pogleda na predmet istraživanja, smjera osvijetliti one uvjete pod kojima je moguće znanstveno pristupiti kršćanskoj nedjelji kao kulturnoj pojavi u njezinoj religijskoj vlastitosti i kulturnoj različitosti. Razmatrajući disciplinarne prednosti i ograničenja, kao i mogućnost umrežavanja različitih spoznajnih područja koja se susreću u predmetu, nakana je prvenstveno smjestiti ovo istraživanje u teorijski okvir te se pritom opskrbiti temeljnim pojmovnim sredstvima, prikladnim za proučavanje ove složene kulturne zbilje. Da bi uvjeti uvodnog približavanja temi bili uistinu ispunjeni, čini se prikladnim ukratko ocijeniti raznolikost pojmovnog i teorijskog instrumentarija korištenog u istraživačkim

Kul turno-antropološko is traživanje

13

IVIC A ŽIŽIĆ

•

NEDJEL JA

tradicijama koje su obilježene pluralizmom škola i složenošću institucionalnih okvira, ali i mnogim problemima koji su ostali neriješeni sve do danas. Zadatak ovoga uvodnog govora, dakako, neće biti rješavanje pojedinih problema nataloženih u antropološkim interpretacijama i diskusijama, nego evidentiranje onih teorijskih konstrukcija koje će omogućiti stvaranje čvrstih osnova za formiranje prikladnog istraživačkog pristupa blagdanu nedjelje u jednoj katoličkoj zajednici. A on je bitno određen kroz četiri uzajamno povezana uporišta koji ocrtavaju i usmjeravaju analitički kulturno-antropološki diskurs: blagdan u teorijama religije, blagdanski etos, blagdan u filozofsko-teološkoj diskusiji i etnografsko-fenomenološki vidovi blagdanskog stanja.

1. Blagdan u teorijama religije U uvodniku zbornika Blagdan – Antropologija, Etnologija, Folklor (1977a) Furio Jesi postavio je pitanje o spoznatljivosti blagdana ocjenjujući osnovanost teorijskih modela koji su kroz posljednja dva stoljeća pokušavali doprijeti do suštine ovog polivalentnog kulturnog fenomena koji je neprestano izmicao strategijama racionalne redukcije, odnosno, pokušajima tumačenja skoro redovito s drugih idejnih i epistemoloških, ali i ideoloških polazišta. Razumijevanje blagdana već je od samih početaka etnološkog i antropološkog istraživanja bilo tijesno povezano uz razumijevanje religije. Ta se teorijska podloga odrazila diljem etnoloških, folklorističkih, antropoloških, povijesnih studija, u kojima je koncept blagdana uglavnom zastupljen na podlozi diskusije o podrijetlu i strukturi religijskog života. Pri pokušaju razvrstavanja i klasificiranja pristupa i epistemologija, ali i u samim konceptualnim konstruktima prikladnima da razjasne bît blagdanskog religijskog života, iznova se pokazalo relevantnim pitanje odgovarajuće racionalnosti koja će doseći do cjeline fenomena ne pokušavajući ga svesti na već zgotovljene pretpostavke instrumentalnog uma. Problem kulturnog obzorja razumijevanja predmeta kao i traganje za epistemološkim izvjesnostima spoznavanja antropološkog fenomena iskazali su se nerazlučivim dijelom moderne antinomije u čijem je dinamičnom okviru tema blagdana izdignuta u znanstveni diskurs.

Pružajući opći uvid u istraživanje religijskog fenomena blagdana iz etnološke i kulturno-antropološke perspektive te izdvajajući pritom neke 14

Blagdansk i etos u vjeri i životu katolika

I.

B l a g d a n u k u lt u r n o - a n t r o p o l o š k o j p e r s p e k t i v i : teorijsko-metodološke osnove is traživanja

najrelevantnije priloge s ciljem kontekstualiziranja ovog istraživanja u generalne okvire znanstvenog interesa za temu, valja već u ovim uvodnim redcima naglasiti da se razvoj koncepata i metodologije istraživanja blagdanske religioznosti kontinuirano zbivao na obzorju interakcija suvremenih kulturnih i društvenih procesa, religijske prakse i institucija obuhvaćenih modernitetom. Modernitet je, naime, nezaobilazno obzorje misaonih traganja jer je upravo on, u svojem opiranju religijskim, tradicionalnim, ritualnim formama života, već u prosvjetiteljstvu, a potom i u romantizmu, dao poticaja nostalgičnom traganju za baštinom, za mitološkim naracijama, za humanističkim potencijalom koji su blagdani uščuvali usprkos povijesnim i ideološkim vjetrometinama. »Modernitet«, primjećuje Antonio Arino, »rodio se kao protu-blagdanski, a s njime su rođene društvene znanosti koje su doprinijele realizaciji rigorozne kritike rituala i tradicionalne pučke kulture: obadvoje su, naime, tako se pretpostavljalo, bili zaprekom razvoju mehanizma napretka i racionalnosti. Stoga se i proučavanje blagdana svelo na status folklora i izjednačilo sa strašću nostalgičara koji su, pred pojavom napretka industrijske, urbane a potom i medijske homogenizacije, blagdanima započinjali slaviti sprovode i plačljivo naricati njihov kraj« (Arino 1997: 7).

Znanstveni interes za fenomen blagdana, kao i sâmo etno-antropološko istraživanje blagdanskih rituala i običaja, zahvaljuje svoje postojanje dijalektikama modernosti koje su uvjetovale pobuđeni interes za predajama i simbolima u takozvanim primitivnim društvima. Ipak, onkraj sakupljanja i opisivanja običaja na najsolidnijim terenima primitivnih religijskih uređenja, moguće je upitati se na kojim je razinama ovo pitanje konačno izbilo u teorijski diskurs, u izričitu znanstvenu spoznaju, kako se ono formiralo te kako je došlo do zaokruživanja antropoloških teorija blagdana koje su doprle do nas. Pregledi teorija i interpretacija blagdana (usp. Satta 2007) pokazuju da se razvoj ne bi mogao svesti na pravocrtno gibanje i jednoznačni koncept. No on svakako svoje najdublje razloge pronalazi u prijeporima moderniteta.

Proučavanje arhaičnih blagdana nastalo je u trenutku prijelomnih preobrazbi, obilježenih progresivnom modernizacijom i sekularizacijom zapadnjačkog društva koji su sve više potiskivali religijske tradicije, autoritete i institucije vodeći se idealima autonomne moderne svjetovnosti i Kul turno-antropološko is traživanje

15

IVIC A ŽIŽIĆ

•

NEDJEL JA

racionalnosti. Naime, razvojem modernog društva stvorene su strukturne pretpostavke da religija izgubi svoju univerzalnu ulogu koju je imala u dojučerašnjem društvu zahvaljujući svojim sigurnim transcendentnim vizijama i nepoljuljanim ontološkim shvaćanjima svijeta i čovjeka. Potreba za antropološkim izvještajem o blagdanskim običajima nije nastala samo zbog interesa za druge kulturne tradicije, nego kao svojevrstan odgovor na suvremeno raslojavanje i ideološku diskreditaciju blagdanskim simboličkih predaja u visokoj zapadnjačkoj modernosti. Naime, doticaj s drugim kulturama doveo je do preispitivanja vlastitih religijskih kulturnih korijena koje su sve više u vrtlogu modernih promjena. Zapravo, proučavanje blagdana nastalo je u znaku modernog traganja za svijetom izvorne kulturne izgradnje.

Antropologija religije već se na sâmim početcima našla u proturiječnoj situaciji kritike religije i obrane religijskog instituta blagdana. Dok je s jedne strane, odgovarajući idejama sekularizma, pristajala uz kritiku sveukupne religije, prije svega one kršćanske, kao proizvoda iluzornog mišljenja, s druge je strane poticala traženje novog ključa tumačenja koji će omogućiti ideološki neometan pristup religiji kao kulturnom resursu, kao fenomenu za sebe, stvarajući pogodnu atmosferu istraživanja strukture religijskog života kao osnove društvenog života. Antropolozi su tragali za razlogom religije, za tumačenjem svekolike čovjekove društvene povijesti i podrijetla religijskih institucija u najširem spektru psiholoških i društvenih uvjetovanosti, ali su pritom upravo u religiji prepoznavali najstarije i najuniverzalnije oblike društvenog života. Oni su, doduše, evoluirali u razvijene sustave kojima, prema viđenjima društvenih interpreta, više nije bila potrebna religijska podloga. No religija je svakako prepoznata kao prvi konstruktivni kontekst društvenog života. Rani antropološki modeli proučavanja religije kao kulturnog prafenomena privilegirali su pozitivistički pristup etnografskom materijalu, primjenjujući prvenstveno logike konceptualne logike na pitanje religijskih ponašanja i stavova i smještajući time razumijevanje religijskog fenomena uglavnom izvan same religije (usp. Casella 2000: 17-19).

Istraživanje blagdana međutim već je zarana postalo popularnom temom. Možda se upravo preko proučavanja blagdana etnologija učvrstila u javnom interesu. Uzrok tomu što blagdansko vrijeme izaziva interes 16

Blagdansk i etos u vjeri i životu katolika

I.

B l a g d a n u k u lt u r n o - a n t r o p o l o š k o j p e r s p e k t i v i : teorijsko-metodološke osnove is traživanja

istraživača društvenog i kulturnog života može se pronaći u prepoznavanju religijskog vremena kao totalne društvene činjenice, odnosno blagdanskog etosa kao faktora kulturne različitosti. Blagdan pripada ljudima i ljudi pripadaju blagdanima tako da se sav njihov svijet sintetizira, izražava, uobličuje ritualnim svetkovanjem. Znanstvenoj aktualizaciji blagdana zasigurno je pridonijela kultura nove osjećajnosti izražena u romantizmu i njegovim derivatima koja je izražavala težnju za novim ukorjenjivanjem u nostalgične svjetove prošlosti te u osjećajne svjetove individualnosti.

Moderno istraživanje blagdana, posebno u najranijem razdoblju socioloških i etnoloških istraživanja, projiciralo je na svojstven način dileme moderne racionalnosti.

Osim sociologije, etnologije i folkloristike, sâm predmet povukao je za sobom niz drugih znanstvenih disciplina koje su se inkorporirale u religijske studije. Ne treba zaboraviti povijest, lingvistiku, arheologiju, koje su, svaka na svoj način, otvorile put povezivanju spoznaja o arhaičnim blagdanima u antičkim društvima. Ove su discipline zacrtale put otkriću podrijetla religijske institucije blagdana te naširoko raspravile obrasce blagdanske kulture, osobito ritualne prakse. U prvom redu, antropologija i etnologija prepoznaju blagdan kao univerzalan religijski fenomen te slijedom toga razrađuju metode komparativnog istraživanja kulturne različitosti i sličnosti. Kroz to gledište analiza kulturno-antropološke situacije blagdanske religioznosti susreće raznovrsne teorije i pristupe koji, svaki na svoj način i svaka na svojem području, osvjetljavaju narav religijske prakse i iskustva. Temeljni pravci antropoloških pristupa religiji tijekom XIX. i XX. stoljeća gotovo redovito obrađuju strukturu, proces i funkciju religijskih obreda i blagdana, odnosno predlažu strukturalnu analizu svetoga vremena kao sastavnog dijela religijske konstrukcije zbilje.

U tradiciji kulturno-antropološkog i etnološkog istraživanja blagdani su bili prepoznati kao kulturni univerzumi koji se uglavnom vezuju uz elementarne oblike religijskog života, društvenog mišljenja i ponašanja.

Pitanje kulturnih predstavljanja vremena, razotkrivanje ritualne strukture blagdanske društvenosti, interpretacija simbolizma i brojne druge teme povezane s blagdanskom etosom zacijelo zauzimaju važno mjesto u antropološkom razumijevanju religije te utječe na sva druga srodna pitanja koja se javljaju u kulturnoj činjenici blagdanskog slavlja. Antropolozi su Kul turno-antropološko is traživanje

17

IVIC A ŽIŽIĆ

•

NEDJEL JA

u blagdanima prepoznali egzemplarna vremena u kojima se odražavaju najdublji duhovni svjetovi religijske zbilje. U osnovi, blagdan se pojavio kao forma proučavanja simboličke vremenitosti u redu religije. Ovdje, međutim, valja naglasiti da pitanje reprezentacije vremena i odnosa prema ritualnim praksama u religijskim tradicijama nije bila tema pridržana isključivo etno-antropološkim istraživanjima. Sâma tema povukla je sa sobom niz drugih disciplina koje su, svaka na svoj način, otvorile put povezivanju znanja o kulturnom fenomenu blagdana. Zbog toga se čini opravdanim govoriti o teorijama (kulturno-antropološkim, sociološkim, filozofsko-religijskim, fenomenološkim) koje su pružale specifičan prinos poznavanju religijskih obrazaca blagdanskih rituala, izvedbi, ponašanja, blagdanskih intervala i kalendara. Svako je znanstveno područje u svakom trenutku baštinik prošlosti vlastite discipline i tradicije. To na poseban način vrijedi za kulturnu antropologiju koja se ne može razdvojiti od svojih početaka, kao i od provjerenih metoda i postupaka. U metodološkom i teorijskom pristupu ovo će istraživanje blagdanske religioznosti usvojiti neke vidove generalnih teorija blagdana, osobito onih koji su tijesno vezani uz ranu etno-antropološku tradiciju. Ta obvezatna mjesta, štoviše uporišta, koja izravno utječu na formiranje ovoga istraživanja o nedjelji u redu blagdanskog etosa, bivaju trajan izvor modela, koncepata i istraživačkih postupaka prikladnih da znanstveno približe kršćanski kulturni model nedjelje.

Među najranijim pristupima koji su otvorili put teoretizaciji blagdana nalazi se intelektualistička tradicija, koja je u duhu moderne racionalnosti pokušala pružiti odgovor na postojanje blagdana, oblikujući, u znaku specifičnog modernog koncepta religijskog fenomena blagdana, esencijalistički pristup ovom kulturnom fenomenu. Počevši od sredine XIX. stoljeća, u jeku romantizma i otkrića helenističke kulturne baštine, pitanje smisla blagdana široko se pojavljuje u društvenoj teoriji. Zahvaljujući klasičnoj filologiji, koja je osvijetlila antičku misao i kulturu, ali i antropološkim studijima podrijetla blagdana u antičkim društvenim i religijskim uređenjima, probuđeno je zanimanje za blagdanski fenomen kao i za pitanje prihvatljive racionalnosti religijskih sustava. Filozofija je zacijelo bila prvotnim poprištem mišljenja blagdana i obreda pružajući najintenzivnije teorijske i metodološke poticaje. Primjerice, Friedrich Nietzsche 18

Blagdansk i etos u vjeri i životu katolika

I.

B l a g d a n u k u lt u r n o - a n t r o p o l o š k o j p e r s p e k t i v i : teorijsko-metodološke osnove is traživanja

(1844. − 1900.) među prvima je pokušao filozofski pristupiti fenomenu blagdanu povezujući ga s izvornom bîti grčke kulture. No induktivno proučavanje blagdana u redu ritualnih konfiguracija svetog vremena, religijskih i folklornih običaja odredilo je daljnji teorijski razvoj i otvorilo prostor društvenim i fenomenološko-religijskim pristupima. Interes je bio usredotočen prvotno na mitološke reprezentacije i ritualne obrasce blagdana, koje je proučavao, primjerice, Sir James Frazer. Njegov prinos teoriji blagdana svoje polazište nalazi u istraživanju italskih blagdana posvećenih bogu Saturnu (saturnalije). Frazer bilježi dinamike koje određuju blagdanske periode, osobito postupke simboličkog prekidanja vremena u kojem se izokreću hijerarhije društvenih uloga, proglašava dokidanje pravila te nastupa izvanredno stanje blagdanskog svetkovanja. Zaokupljeni antičkim društvima – izvorima klasičnih klasifikacija i misaonih nazora – intelektualistički usmjereni antropolozi tragali su za idealnim tipovima društvene zbilje, što je dakako korigirano u trenutku kada se iz kabineta prešlo na teren te sa supstancijalističkih definicija ukoričenih u zadane sheme prešlo na dinamično shvaćanje blagdana kao društvenog procesa koji zahvaća duboko u kulturni život ljudi. Naime, daljnje istraživanje blagdana zahvaljuje svoj razvoj terenskim istraživanjima, među kojima prvo mjesto zauzima sociološko istraživanje društvene zbilje.

Za sociološki pristup razumijevanju religijskog blagdana najvećim je dijelom zaslužan Émile Durkheim (1858. − 1917.). Njegova je teorija, pretežno sadržana u djelu Elementarne forme religijskog života, možda najvažniji izvor strukturalno-funkcionalističkih zamisli o društvenoj logici blagdana i kao takva predstavlja neizostavni dio pristupa ovom kulturnom fenomenu. Da bi definirao društvo Durkheim prvo određuje koncept religije utvrđujući njezinu društvenu osnovu. Time nije samo iznova povezao religiju i društvo, nego je u religiji, odnosno u njezinim ritualima, prepoznao sukus društvenog poretka. Ritual pomaže da taj poredak postane dijelom vizije i ponašanja njegovih sudionika, da postane dijelom identiteta pripadnika zajednice. Istaknuvši ritualnu artikulaciju društva, Durkheim tumači blagdan kao društveno vrijeme, plod interakcije njegovih sudionika. Kroz jedinstvo između ritualnog i društvenog, u Durkheimovoj optici, valja promatrati dijalektike između sveKul turno-antropološko is traživanje

19

IVIC A ŽIŽIĆ

•

NEDJEL JA

tog i profanog. Australski Aboridžini poznaju profana i sveta vremena, vremena posvećena radu i korisnim aktivnostima i ona koja su posvećena ceremonijalnim slavljima. U prvim vremenima zajednica se raspršuje dok se u blagdanskom vremenu ponovno sabire te intenzivno živi društvene vrijednosti koje Durkheim poistovjećuje sa svetim. U tom smislu Durkheim vidi blagdan kao instituciju obvezujućeg prekida profanog vremena i uspostave počinka te povratka zajednice na ritualno podnožje njezina bivanja. Dvije vremenske forme – profani svagdan i sveti, ritualni blagdan – ne mogu koegzistirati jer se suprotstavljaju i uzajamno isključuju. Cjelokupan društveni sustav crpi svoj ritam iz podjele na sveto i profano vrijeme. A ono što određuje prijelaz u blagdansko stanje i društveno vrenje jest obred, koji Durkheim smješta na začelje društvenih odnosa, ali i posred blagdanskih događanja kao faktor tvorbe kohezije zajednice te duboke integracije pojedinca u vrelo društvenog života.

Daljnji Durkheimov prilog ovoj tematici sadržan je u interpretaciji svetoga u redu emocija. Naime, primarni osjećaj društvenog vrenja reducira distancu između pojedinačne i kolektivne svijesti, pri čemu sveto postaje dramatično izričito. Proces periodičnog blagdanskog prianjanja zajednici, ispunjen snažnim emocijama, stvara čuvstvo sklada, kreativnosti, stopljenosti s društvenom zbiljom. Durkheim je protumačio blagdansko stanje kao iskustvo duboke simboličke razmjene između pojedinca i zajednice posredovane emocijama. Naime, blagdansko je stanje vrijeme intenzivnog čuvstva svetoga koji se, osobito preko ritualne ceremonije, duboko utiskuje u sudionike stvarajući osjećaj fuzije, jedinstva i integracije.

Dovodeći pojedinca u ekstatično bivanje, ritual mu posreduje kolektivne osjećaje i vrijednosti. Durkheimovi prilozi poznavanju blagdana kao društvene činjenice i blagdana kao stanja čuvstvenog izbivanja u atmosferi obredne integracije predstavljaju valjano polazište za antropološku teoretizaciju rituala u blagdanskoj zajednici i blagdanskog etosa kao specifičnog izraza religijskog vjerovanja, osjećanja i pogleda na svijet.

Sociološki pristup ocrtava temeljne koordinate društvene analize blagdana: kroz forme dokidanja i izokretanja društvenih normi i ponašanja, ritualnog prijelaza i uspostavljanja preobražavajućeg izvanrednog stanja, blagdan se afirmira kao specifično iskustvo idealnog bivanja u poretku svetoga. Ovi su pristupi ukazali na fenomenološku dimenziju 20

Blagdansk i etos u vjeri i životu katolika

I.

B l a g d a n u k u lt u r n o - a n t r o p o l o š k o j p e r s p e k t i v i : teorijsko-metodološke osnove is traživanja

blagdanskog stanja u redu čuvstava, ritualnih praksi i društvenih uloga i odnosa oblikovanih blagdanskim izmještanjem iz svakodnevlja i utvrđivanjem u okrilju ritualnog vrenja. S tog gledišta može se uočiti ideja o blagdanu kao kvalitativnom vremenu, odnosno socijalnom vremenu kao proizvodu kolektivne svijesti, kao društvenom proizvodu koji uvjetuje i omogućuje kolektivni ritam zajednice. Interpretativni pristup socijalno-simboličkom značenju fenomena blagdanskih rituala te tumačenje emocija, stanja, iskustava blagdanskog svetkovanja u fenomenološkoj perspektivi, obilježili su dio kulturno-antropoloških istraživanja.

U osnovi, najranije antropološke preokupacije bit će vezane uz narav blagdana: kako zajednice blagdanski žive i kako se transformiraju, koji su uporišni, konvergentni elementi blagdanskog svetkovanja. Na tragu prethodno spomenutih intelektualističkih i socioloških pristupa, a tome valja nadodati i filozofsko-religijske, u antropološkim istraživanjima blagdanske vremenitosti osobitu je pozornost privukla kategorija svetoga: sveto vrijeme manifestira se kao izdvojeno, opisano božanskom epifanijom; u svetom vremenu zajednice napuštaju svoje uobičajene aktivnosti da bi prionule ritualnoj praksi. Osim toga, sveto se odražava u nekim specifično profanim licima slavlja: u slavljeničkoj atmosferi, u novom način obitavanja, odnosa prema tijelu i hrani, u izokretanju društvenih uloga, u drugačijem načinu vrjednovanja mogućnosti i materijalnih vrijednosti.

Ove su dimenzije interesa za blagdanski fenomen dovele do propitkivanja iskustva kao dubinskog, životnog prostora društvene zbilje u kojoj se događa nešto neobično važno, značajno za sav kulturni život ljudi. U tom pogledu valja naglasiti da istraživanje blagdana u etnologiji i kulturnoj antropologiji, kao i u sociologiji te filozofiji religije, svoje polazište pronalazi u odgovarajućim koncepcijama religije koju su ove discipline, svaka na svoj način i u okviru vlastitih metodoloških pristupa, pokušale razumjeti. Međutim, iznova valja ukazati na povijesnu dijalektiku moderniteta u čijem je okrilju blagdan, kao religijska institucija, bio izložen radikalnoj kritici religije i reduktivističkim interpretacijama, budući da je modernitet u svakom pogledu odredio ideju znanstvenosti pa tako i narav društveno-humanističkih epistemologija.

U situaciji potisnuća blagdana sa scene društvenog života u modernim zapadnjačkim društvima, religijski blagdan kao znanstvena tema, Kul turno-antropološko is traživanje

21

IVIC A ŽIŽIĆ

•

NEDJEL JA

koja izranja iz moderne nostalgije za svetim, paradoksalno postaje neotklonjivim polazištem i izvorom razumijevanja nutarnje strukture društvenog života. Blagdan dakle nije tek bio predmet užeg proučavanja antropologije religije, nego je postao izvorom antropoloških spoznaja o svijetu religije i društva uopće. No ishod modernog tematiziranja blagdana nije jednoznačan. Protumačen na profanim pretpostavkama blagdan nije mogao biti drugačije shvaćen nego kao refleksija profane tvorbe.

Nastojeći opisati svojstva i značenja pojedinih kulturnih predaja blagdana, istraživači zapravo nisu izricali ništa više od svojih znanstvenih pretpostavki o tim značenjima. Oni drugi nisu bili tumačeni unutar njihove kulturne logike, nego jednostrano u redu pretpostavki (a nerijetko i predrasuda) kojima raspolaže sâm istraživač. U pitanju, dakako, nije tek religijski identitet blagdana, nego objektivnost antropološke analize koja ide od pretpostavljenih polazišta prema zacrtanim ciljevima. Sâm društveni razlog, na čijem temelju su već u vrijeme rađanja društvenih disciplina teoretičari društvenog života tumačili blagdanski institut, imao je doduše za posljedicu otvaranje novih koncepcija o povezanosti između religijskih i društvenih institucija. No on je bio očito nedostatan jer je u velikoj mjeri bio odraz postupaka novovjekovne racionalnosti koja je kanila spoznati blagdan razlažući ga u već priređene zaključke.

Važan prilog proširenju teorijske perspektive blagdana dalo je proučavanje mitologije, pučkih tradicija i folkloristike. Arnold van Gennep (1873. − 1957.) u tom je pogledu dao odlučujući poticaj proučavanju blagdana kao simboličkih vremenskih intervala te je u tom kontekstu stavio naglasak na inicijacijsku dimenziju ritualnog života zajednica. Van Gennep shvaća blagdan kao kontrastni fenomen. Naime, u velikim blagdanima dolazi do destrukturacije svakodnevlja i do uspostavljanja zasebnog oblika vremenovanja, kvalitativno različitog od svakodnevlja.

Stavljajući naglasak na unutarnji svijet blagdana kao postupnog inicijacijskog procesa pridruživanja zajednici kroz liminalno iskustvo prekida i integracije, Van Gennepova je teorija pronašla svoj sretni kontinuitet u antropološkim studijama Victora Turnera koji će, osim opisne analize formalnih obilježja ritualnog prijelaza, tematizirati nutarnji svijet blagdanskog vremenovanja. Sasvim je razumljivo da je taj pristup s osobitim zanimanjem prilazio fenomenu obreda i njegovim temporalnim režimi22

Blagdansk i etos u vjeri i životu katolika

I.

B l a g d a n u k u lt u r n o - a n t r o p o l o š k o j p e r s p e k t i v i : teorijsko-metodološke osnove is traživanja

ma, nipošto kao isključivom, ali svakako egzemplarnom mjestu očitovanja blagdanskog etosa. Taj vid je već istaknuo francuski antropolog Mauss zaključujući da je »vrijeme neophodan uvjet magijskih i religijskih djelovanja i predodžbi« (Cipriani 2007: 81). U religijskim sustavima vrijeme nije satkano od kvantitativnih cjelina, nego od kvalitativnog gibanja, tj. od društvenog procesa koji svoj izvor ima u obrednom djelovanju i obrednoj procesualnosti. Prema tom gledištu vrijeme treba biti promatrano u odnosu prema oblicima simboličkog djelovanja. A prva forma blagdanskog religijskog vremenovanja je obred. Osim toga, razlikovanje svetog i profanog vremena, blagdanskog i svakodnevnog, prelazi upravo preko obrednog slavlja koje je pozvano zazvati i uprisutniti sveto. Obred se pokazao kao ključno mjesto interpretacije religijskog identiteta blagdana odakle valja ispitivati simboličku strukturu vremena u društvenom ustroju zajednice obavijene iskustvom svetoga. O tome je možda na najrelevantniji način progovorio francuski teoretičar Henri Hubert (1872. − 1927.) prema kojemu upravo obred artikulira prijelaz iz jednog vremenskog okvira u drugo, iz svetog u profano. Obred je, može se reći, zaslon između svetog i profanog vremena koji u svojoj inicijacijskoj funkciji uvodi u preobražavajuće iskustvo očitovanja svetoga (Sue 2001: 48-49).

Van Gennepova istraživanja dala su značajan obol različitim teorijskim usmjerenjima, među kojima valja osobito istaknuti Rogera Cailloisa (1913. − 1978.) koji u svojem najpoznatijem djelu iz 1950. Čovjek i sveto promišlja blagdan u redu dijalektike proturječja, kao što Georges Bataille (1897. − 1962.) u fenomenu blagdana vidi zadovoljavanje neutažive želje za uništavanjem i rasipanjem (Bataille, 1967: 41-57; Satta 2007: 5557 i 59-62). Naglasak je stavljen na izvanrednost blagdanske situacije.

Svakodnevnom življenju, zaokupljenom atmosferom mirne uobičajenosti, suprotstavlja se blagdan sa svojim specifičnim ekscesivnim prolomima i društvenim vrenjima. Francuski teoretičari kulture u blagdanu će prepoznati elemente prekoračenja i pretjerivanja te ga identificirati kao mjesto dokidanja ustaljenih normi svakodnevnog načina življenja. Bataille posebno stavlja naglasak na blagdanski kontrast: dok u sferi svagdana prevladava racionalno kalkuliranje, razumnost i zabrana, u blagdanskom stanju nastupa alternativno ponašanje obilježeno zaigranošću, zanesenošću, nadilaženjem kao izričajima onog iskonskog nasilja Kul turno-antropološko is traživanje

23

K A Z ALO IMENA

Spinicci, P. 68, 536 Stefani, P. 97, 551 Steinsalz, A. 91, 92, 551 Stott, W. 129, 532 Strand, K. 90, 168, 169, 551 Sue, R. 23, 39, 58, 235, 237, 239, 248, 249, 551 Svanera, O. 541 Šagi-Bunić, T. J. 106, 116, 142, 143, 153, 162, 166, 167, 289, 303, 551 Šantek, G. P. 7, 191, 295, 342, 346, 551 Šaško, I. 182, 324, 364, 367, 369, 377, 378, 380 443, 500, 536 Šimunović, M. 289, 551 Škrbić Alempijević, N. 211, 258, 353, 544 Škunca, B. 542, 543 Tagliaferri, R. 438, 439, 551 Tamarut, A. 162, 164, 172, 552 Tambiah, S. 38, 462, 552 Tangorra, G. 540 Tanjić, Ž. 219, 256, 304, 552 Taylor, C. 280, 283, 552 Tarchi, P. 531, 534, 541, 548, 550 Tedlock, B. 63, 552 Terrin, A. N. 33, 55, 71, 74, 196, 286, 287, 360, 374, 390, 391, 392, 409413, 416, 420, 424, 435-438, 463, 505, 551, 552 Tertulijan 128, 134, 143 Thiers, A. 176, 553 Toma Akvinski 167, 329 Tomašević, L. 468, 553 Tomatis, P. 55, 70, 72, 342, 348, 492, 553 Tomlinson, J. 553 Trajan 135 Trautmann, T. R. 65, 543 Trentmann, F. 550 Triacca, A. M. 375, 383, 534, 546, 553 Trombetta, L. 553 Kul turno-antropološko is traživanje

567

IVIC A ŽIŽIĆ

•

NEDJEL JA

Turner, V. 22, 39, 40, 67, 74, 343, 346, 353, 393, 409, 413, 417, 420-426, 435, 453, 460, 465, 508, 521, 525, 553 Valenziano, C. 553 Van der Leeuw, G. 26, 71, 553 Van Gennep, A. 22, 23, 39, 40, 393, 423, 553 Varone, F. 282, 554 Vattimo, G. 32, 295, 554 Velasco, H. 220, 224, 232, 252, 322, 554 Vergottini, M. 540 Vigorelli, A. 554 Vigna, C. 551 Viktor papa 137 Visser, M. 267, 554 Vojvodić, J. 248, 534, 554 Vovelle, M. 177, 554 Vrcan, S. 289, 554 Wagner, R. 208 Weber, M. 47, 192, 196, 241, 277, 554 Weller, R. P. 550 Werber, E. 90, 554 Wernert, F. 48, 51, 176, 228, 287, 327, 331, 554 Wilk, R. 550 Wipszycka, E. 554 Wittgenstein, L. 41, 230, 438, 554 Wulf, C. 442, 458, 544 Wunenburger, J.-J. 25, 216, 219, 220, 223, 228, 554 Xodo, G. 55, 320, 375, 554 Zadra, D. 55, 79, 554 Zagorac, V. 367, 381, 382, 393, 555 Zamagni, S. 253, 531, 541, 555 Zerubavel, E. 48, 92-94, 96, 98, 156, 555 Žižić, I. 7, 8, 48, 140, 230, 233, 309, 555

568

Blagdansk i etos u vjeri i životu katolika

Bilješka o Autoru Ivica Žižić (1973.) svećenik je Splitsko-makarske nadbiskupije; teologiju je studirao u Splitu i Rimu gdje je magistrirao (2002.) i doktorirao (2005.) na Papinskom liturgijskom institutu Papinskog sveučilišta s.

Anselmo. Doktorat iz kulturne antropologije stekao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2014. godine. Od 2003. predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu pri Katedri za liturgiku čiji je pročelnik. Godine 2005. postaje pozvani profesor na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu gdje predaje kolegije iz područja antropologije. Član je uredničkoga vijeća liturgijsko-pastoralnoga lista Živo vrelo, Tusculum i Služba Božja. U znanstvenom radu objavljivao je brojne članke u različitim domaćim i međunarodnim teološkim i filozofskim časopisima. Bio je sudionik niza međunarodnih i domaćih znanstvenih konferencija. Objavio je knjige Plemenita jednostavnost. Liturgija u iskustvu vjere (2011.) i Ars liturgica. Teološki pristupi umjetnosti (2014.).

Kul turno-antropološko is traživanje

569

IVIC A ŽIŽIĆ

•

NEDJEL JA

Sadržaj Predgovor (prof. dr. sc. Goran Pavel Šantek).......................................7 Uvod................................................................................................................9 I. Blagdan u kulturno-antropološkoj perspektivi: teorijsko-metodološke osnove istraživanja..................13 1. Blagdan u teorijama religije.................................................................14 2. Blagdanski etos......................................................................................29 3. Blagdan u filozofskoj i teološkoj raspravi.........................................42 4. Etnografija i fenomenologija blagdanskog stanja............................57 II. Nedjelja: kulturna povijest prvog kršćanskog blagdana...............................................................................................75 1. Od subote do nedjelje: sveti dan u biblijskoj tradiciji........................77 1. 1. Starozavjetni šabbāt.....................................................................79 1. 2. Religijska praksa subote u judaizmu..........................................89 1. 3. Novozavjetna gledišta: Isus i subota.........................................98 1. 4. Prvi dan u apostolskoj predaji..................................................104 1. 5. Ritualni život prakršćanskih zajednica....................................110 2. Dan Gospodnji u životu i nauku ranokršćanskih zajednica.............124 2. 1. Rana svjedočanstva....................................................................125 2. 2. Judeokršćanski prijepori............................................................129 2. 3. Nedjelja u planetarnom i liturgijskom kalendaru..................132 2. 4. Teološke slike nedjelje...............................................................138 3. Nedjelja u povijesnim epohama Zapada.........................................147 3. 1. Nedjelja u Konstantinovu obratu............................................148 3. 2. Svetkovanje nedjelje od srednjeg do novog vijeka................155 3. 3. Blagdanski etos u nauku i crkvenom zakonodavstvu...........165 4. Nedjelja u novovjekovnim previranjima.........................................172 4. 1. Nedjelja na poprištu prevrata: Francuska revolucija.............173 4. 2. Nedjelja u katoličkoj apologetici i restauraciji........................180 4. 3. Blagdan u modernoj kritici religije...........................................186

570

Blagdansk i etos u vjeri i životu katolika

SADR Ž AJ

III. Nedjelja u suvremenim društvima: blagdanski etos pred izazovima moderniteta.............200 1. Blagdan u novovjekovlju: kulturno-fenomenološki pogledi........201 1. 1. Blagdan u vremenu uspona svjetovnosti................................202 1. 2. Duh svetkovanja u postmodernom stanju.............................209 1. 3. Blagdani i humanistička kriza...................................................222 2. Blagdan, rad i dokolica: preobrazbe nedjelje u modernim društvima.............................................................................................234 2. 1. Etos radnog i slobodnog vremena..........................................236 2. 2. Od blagdana do praznika..........................................................249 2. 3. Kriza prazničkog života.............................................................256 2. 4. Tjeskobna dokolica: nedjeljna neuroza...................................263 3. Nedjelja pred izazovima svjetovne modernosti.............................272 3. 1. Kršćanska nedjelja u ozračju sekularizacije............................274 3. 2. Sekularizacija i vjerska praksa...................................................285 3. 3. Slobodna nedjelja? Suvremena sučeljavanja u hrvatskom društvu....................................................................297 4. Nedjelja u katoličkom nauku i obnovi.............................................315 4. 1. Obnova nedjelje na Drugom vatikanskom saboru...............316 4. 2. Nedjelja u novijem diskursu crkvenog učiteljstva.................327 IV. Živjeti nedjelju – blagdanski etos u katoličkoj religioznosti...................................................................................339 1. Topos, eidos i ethos nedjeljnog svetkovanja.........................................340 2. Nedjelja kao sveto vrijeme.....................................................................350 2. 1. Blagdan, svetkovina, sveto........................................................352 2. 2. Kršćansko sveto u povijesnom vremenu................................361 2. 3. Nedjelja – sveti dan....................................................................374 2. 4. Izdvajanje, ponavljanje, svetkovanje........................................383 2. 5. Svetkovati nedjelju – svjedočanstva o svetome vremenu.....394 3. Nedjelja kao obredni proces...................................................................408 3. 1. Ritualno ishodište nedjelje........................................................410 3. 2. Nedjelja kao blagdanska izvedba.............................................420 3. 3. Ritualna dimenzija euharistijskog svetkovanja.......................429

Kul turno-antropološko is traživanje

571

IVIC A ŽIŽIĆ

•

NEDJEL JA

3. 4. Euharistijski biti i pripadati.......................................................440 3. 5. Slaviti nedjelju – fenomenološki obrisi ritualnog svetkovanja..................................................................................452 4. Nedjelja kao blagdansko stanje.............................................................463 4. 1. Etos nedjeljnog počinka............................................................464 4. 2. Blagdansko stanje između društvenog i intimnog.................474 4. 3. Blagdanska velikodušnost i osjećajnost..................................486 4. 4. Blagdan i svagdan.......................................................................496 4. 5. Bez nedjelje ne možemo živjeti: poetika blagdanskog svetkovanja...................................................................................504 Zaključak................................................................................................515 Literatura...............................................................................................531 Kazalo imena.........................................................................................556 Bilješka o Autoru...............................................................................569 Sadržaj....................................................................................................570

572

Blagdansk i etos u vjeri i životu katolika

B

N

NEDJELJA

I

Ivica Žižić

NEDJELJA Blagdanski etos u vjeri i životu katolika Kulturno-antropološko istraživanje

Ivica Žižić

ez nedjelje ne možemo živjeti – bilo je to jedno od najranijih svjedočanstava o dubokoj privrženosti kršćana svetkovanju nedjelje – dana Gospodnjega.

U nedjelji katolici otkrivaju sveto, žive ritualnu preobrazbu, uranjaju u iskustva počinka, velikodušnosti, blagdanske osjećajnosti i solidarnosti te žive blagdansko stanje na način da nedjelja postaje dio njih samih. Zrcalni odnos u kojem se katolici ogledaju u nedjelji, a nedjelja u katolicima urasta u srž njihova identiteta. ako se čini da se sveto nestaje s lica svijeta, da se povuklo u čovjekovu osobnu intimnost i da više ne pokazuje znakove života u društvu, iako se čini da je vjere sve manje, da su blagdani sve likvidniji pod utjecajem racionalističkog, tehnološkog i potrošačkog mentaliteta, katolički puk svojim nedjeljama živi svoju religioznost demantirajući brojne prognoze o nestanku religije. Za te će ljude nedjelja ostati okrjepljujuće iskustvo, najbliskije mjesto njihova religioznoga opredjeljenja, osviješten način življenja njihove vjere i pouzdana načina življenja religioznog smisla. edjelja katolicima pruža radosni pogled u svijet kakav bi trebao biti, ali i vedri pogled u njih same kakvi bi trebali biti u eshatološkom stanju, a to stanje novoga svijeta oni žive kao da se ispunilo već sada, ovdje. U tom velikom skladu između svete prošlosti i blagdanske sadašnjosti, za katolike se nedjelja nadaje kao otkriće izvorne cjeline i krepki osjećaj pripadnosti svetoj povijesti u iščekivanju života budućega vijeka kojega ovi religiozni ljudi ispovijedaju, zazivlju i za kojim čeznu. *** „Razmatranje i zaključci Ivice Žižića izrazito su vrijedni za sve potencijalno zainteresirane čitatelje jer, primjerice, katolike mogu potaknuti na promišljanje mogu li biti katolicima bez iskustveno potpunoga življenja nedjelje; one koji osmišljavaju djelovanje Crkve, zbog uočavanja da se nedjelja zbog mnoštva razloga kod mnogih njezinih pripadnika danas ne ogleda, mogli bi potaknuti na iznalaženje novih načina praksi s vjernicima; teolozi i filozofi mogli bi dobiti poticaj za interdisciplinarna istraživanja i uporabu kvalitativne istraživačke metodologije; a etnolozi i antropolozi za upuštanje u nova religiološka istraživanja.“ prof. dr. sc. Goran Pavel Šantek „Zadivljujućom sinergijom teorije i empirije a uz to bravuroznim stilom pisanja, knjiga će biti važan doprinos antropološkoj i općenito znanstvenoj spoznaji.“ prof. dr. sc. Jadranka Grbić Jakopović ISBN 978-953-241-463-9

www.glas-koncila.hr

180 kn

¤