Oženi je i umri za nju

Autorica na provokativan i duhovit način poziva žene da se udaju i budu podložne svojim muževima. U obliku pisama upućenih svojim prijateljicama i prijateljima, Costanza Miriano otkriva što misli kad govori o podložnosti te zašto smatra da današnji feminizam nema odgovore na pitanja koja muče moderne žene.

»Sve ono što sam znao, a nisam nigdje tako otvoreno pročitao niti s ikim toliko otvoreno razgovarao sada sam čitao...

Imam skladan brak s osmero djece kao u nekoj bajci, no knjiga mi je dala poticaj za razmišljanje kako bolje razumjeti ženu.« Iz predgovora, Tomislav Debeljak

ISBN 978-953-241-527-8

www.glas-koncila.hr

Cijena: 95 kn

Costanza Miriano

Oženi ju i umri za nju

Udaj se i budi podložna

Costanza Miriano, rodila se u Perugi (Toscana, Italija) a živi u Rimu. Udana je i radosno podložna – tako barem voli reći za sebe – te ima četvero djece s jednim muškarcem koji je ujedno i njezin suprug. Diplomirala je klasičnu filologiju te studirana novinarstvo. Dugogodišnja je novinarka talijanske javne televizije RAI. Nakon međunarodne uspješnice Udaj se i budi podložna, Miriano je odlučila napisati i knjigu posvećenu muškarcima. Tako je nastala njezina druga po redu knjiga Oženi ju i umri za nju. Uređuje i piše blog koji nosi njezino ime, kao i za nekoliko talijanskih novina. Čest je gost predavač na tribinama o obitelji, roditeljstvu, muško-ženskim odnosima, te o ulozi žene u suvremenom društvu.

Costanza Miriano

Costanza Miriano

Oženi ju i umri za nju Pravi muškarci za žene bez straha

Autorica na jednostavan i duhovit način progovara o muško-ženskim razlikama. Poziva muškarce da ponovno otkriju svoje specifično poslanje u odnosu prema obitelji, ženi, i djeci kao oni koji daju sigurnost, ukazuju put te nesebično stavljaju sebe na drugo mjesto. U tom svakodnevnom «umiranju» i sebedarju skriva se tajna radosti, ispunjenosti i zadovoljstva svakog muškarca.

Costanza Miriano

Oženi ju i umri za nju

Pravi muškarci za žene bez straha

Costanza Miriano Oženi ju i umri za nju Pravi muškarci za žene bez straha Glas Koncila, Zagreb 2017.

Naslov izvornika:

SPOSALA E MUORI PER LEI Uomini veri per donne senza paura

ISBN 978-88-454-2570-7 Marsilio Editori S.p.A. Marittima – Fabbricato 205, 30135 Venecija, Italija ©2012 Sonzogno di Marsilio Editori® S.p.A. in Venezia Biblioteka: Svjedočanstva i razgovori. Knjiga 4 Urednik: Ivan Miklenić Prijevod: Irena Nišević i Borna Puškarić Korektura: Josipa Šego Jezični savjeti: Irena Šupuković Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Tiskano u ožujku 2017.

ISBN 978-953-241-527-8 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000958493.

Costanza Miriano

Oženi ju i umri za nju Pravi muškarci za žene bez straha

¤ Zagreb, 2017.

Predgovor

K

ad sam dobio poziv da napišem predgovor za knjigu pod naslovom »Oženi ju i umri za nju«, na prvu sam bio sretan, a onda je uslijedila zbunjenost i upitnik što ću napisati? O čemu se radi? Moram napisati neku dobru poruku, iskrenu i kratku. Moram što prije pročitati knjigu da saznam o čemu se radi... Pa pitam ja suprugu misli li da bih ja umro za nju, a ona odmahne i kaže »Ti bi umro za svakoga...« Konačno sam krenuo čitati knjigu i nakon nekoliko stranica teksta potpuno sam se opustio... Sve ono što sam znao, a nisam nigdje tako otvoreno pročitao niti s ikim toliko otvoreno razgovarao sada sam čitao... Imam skladan brak sa osmero djece kao u nekoj bajci, no knjiga mi je dala poticaj za razmišljanje kako bolje razumjeti ženu.

A današnjem muškarcu razumjeti modernu ženu nije nipošto lako. Dobro je da suvremene žene ostvaruju prava za koja su se izborile njihove bake ili majke, ali brisanje svih razlika između žena i muškaraca do čega nas je doveo radikalni feminizam zbunjuje i nas i same žene te sigurno neće nikoga usrećiti.

Danas kada muškarci već kao dječaci od tinejđerskog doba postaju opsjednuti računalom, internetom, facebookom, virtualnim svijetom te ih niti nema u realnom svijetu, a kamoli da stasaju u prave odgovorne muškarce, potrebno je shvatiti da smo zapostavili prave vrijednosti života, tj. obitelj. Danas se zbog lagodnijeg života i veće dostupnosti svega, gotovo izgubila svakodnevna potreba obitelji za muškarcem 5

i ženom. Trenutci koji čine muškarca većim muškarcem ili ženu više ženom sve su rjeđi i rjeđi. Najgore je to što idol modernog muškarca postaje muškarac koji zapostavlja osnovnu odgovornost prema ženi, a onda sve više tone u svoj svijet neodgovornosti i na kraju nesretan provede život.

Sjećam se trenutka prvog poroda i kako sam se udubio u disanje pri trudovima. Kada bi me žena ugrizla za prst u trudu, ja bih pucao od sreće i ponosa. Ma da ga je i odgrizla, ponosno bih se nasmijao.

Sjećam se trenutaka u kojima smo bili i više nego da smo jedno biće. Sjećam se svih težih trenutaka u našem braku sa osmero djece kada sam morao biti čvrst, pribran i razuman više nego ikad, kada sam morao biti temelj i stup obitelji, kad sam trebao biti muž i otac u pravom smislu riječi. Bio sam presretan i ponosan. Trenutci kada čovjek osjeti da ga netko, koga voli, treba i daje sebe za voljenu osobu, duhovna su hrana za svakoga muškarca. Poznato je da je dobro jesti više puta na dan, pa tako me je knjiga potaknula na razmišljanje: zašto svaki dan ne bih napravio nešto korisno za suprugu, za svoju obitelj? Čitajući knjigu shvatio sam da nije potrebno čekati neku tešku situaciju kada će me supruga i obitelj nužno trebati. Zašto svaki dan ne bih bio ponosan i sretan muškarac?

Zašto svaki dan ne bih osvojio ženinu pažnju toliko da se stopimo u jedno, da se žena u potpunosti preda muškarcu, a muškarac bude sve što ženi treba... da razmišljamo i funkcioniramo u potpunosti kao jedno.

Hmmm, možda ne bi bilo zanimljivo i dosadilo bi nakon 7 dana... Ili možda ipak ne bi? Ma idem pokušati...

Tomislav Debeljak

6

3

Problem je ljubavi to što su ju mnogi zamijenili za gastritis ili

Ljubav nije samo osjećaj

A

ko postoji nešto zbog čega se loše osjećam, osim kad ugledam škorpiona, to je kada u svojem revnosnom djelovanju netražene propovjednice primijetim da sam nekoga povrijedila, ili pak neku, s obzirom na to da su primateljice mojih telefonskih proganjanja izgrađenih na spontanim mišljenjima gotovo uvijek žene (najviše što možeš napraviti muškarcu koji ima problem jest muški ga potapšati po leđima ili ga pozvati na pivo jer bi mu razgovor samo pogoršao situaciju).

Događa mi se da nekoga povrijedim, znam, jer uvijek krenem pomalo naglo, pažljiva sam poput kamiona koji ulazi u srednjovjekovnu uličicu. Kada pričam, osjećam potrebu da pridonesem svijetu svojom riječju i da to učinim brzo, umjesto da aktiviram mudri način »prvo ispeci, pa onda reci, a prije nego promisliš, moli se«. Potrebno je mnogo vremena, a ja se uvijek žurim, jer kad spašavate svijet, nikad nema dovoljno vremena.

I izgleda da mi se tako dogodilo da sam odreda zadavala udarce, nemilosrdno osuđivala, postavljala previsoke ciljeve i zaboravila reći kako je svima teško, dakle i meni, dosljedno živjeti. Pretpostavimo da je to zbog pruskoga odgoja i pukovničkoga karaktera pre-

54

uzeta od mojega djeda (»Zid ili ne, tri koraka naprijed«, to je bio njegov moto) ili zbog odavanja počasti anglosaksonskomu načelu never complain (iako ja slijedim always explain, i previše) ili još bolje: prema onom franjevačkom savršene radosti, ali ne volim govoriti o naporu i beznađu i sumnji i želji da polegnem glavu i prepustim se senzualnu snu bez snova koji katkad i mene uhvati.

Znam da se ponekad čini kao da se pripremam za casting za titulu Miss Brightside (nikad me ne bi odabrali, imam krive zube i ne mogu se nasmijati ispred televizijskih kamera), ali znam da je svačiji život težak i pun sumnja. Kada sam svoju prijateljicu – ikonu supružništva i majčinstva, uzornu suprugu i roditeljicu sedmero djece i povrh toga arhitekticu – pitala kad je bila sigurna da je baš on pravi muškarac, ona mi je odgovorila: »Nikad!« Nikad nije bila sigurna da je on pravi muškarac, čak ni nakon te poplave djece, čak ni nakon nekih dvadeset i pet godina barem izvana sretna života. Nije bila sigurna ni u kriznim trenutcima koji se, samo da pojasnim, događaju svima. Jer ljubav je poput magme, nikad statična ni dovršena. I zato što prava osoba jednostavno ne postoji. Želimo u to vjerovati jer nam se sviđa iluzija o čarobnom štapiću, o neposrednom i besplatnom rješenju koje ne traži trud (iluzija u koju čvrsto vjerujem i kojoj dugujem široki ormarić krema u kupaonici). Naravno da postoji osoba s kojom stvari mogu dobro ići, ali opet uvijek postoji slobodna odluka i izbor volje. Bog nije sadist koji s prozora gleda da vidi jesmo li slučajno pogodili. Ti možeš i pogriješiti, ali Bog ne, i jednom kada je blagoslovio to zajedništvo, On će znati što napraviti. Činjenica je da stvari tako stoje, vjerujem, za mnoge: priče uvijek počnu od naše krhkosti, rađaju se 55

možda hrome i oštećene, a onda polagano ozdravljaju, s godinama. I onda uvijek nastupi trenutak u kojem, kao na svadbi u Kani, ponestane vina, i samo ako je među uzvanicima i Isus Krist može stići novo vino koje će ponovno pokrenuti slavlje (George Clooney rijetko kad zaista pozvoni, a ti rijetko kad imaš mogućnost reći »no Martini – no party«, bar se meni to nije nikad dogodilo, ali moram također reći da možda ipak nisam čula jer sam iz petnih žila pjevala Roadhouse Blues s kćerima.).

Dakle, Gabriella, znam da ti nije drago kad on zaspi na kauču, a ti želiš razgovarati o vašem odnosu.

Znam da si od jutra upregnuta teretom, na poslu si brusila bridove i ublažavala udarce, primala si bockanja na koja si imala munjevite odgovore tri sata poslije, smirivala si hirove i tučnjave kod kuće, izborila se za mjesto u redu na blagajni, i čudom baš u onom najbržem redu, a onda si se sjetila da nisi uzela brašno, razlog zbog kojega si i izišla, i tako si ponovno morala stati u red i bila si u zakašnjenju, a onda si pješke stigla doma s nekim čudnim osjećajem da ti nešto nedostaje, a to nešto bio je automobil parkiran u dvostrukom redu uz cestu ispred trgovine i nisi se mogla odlučiti bi li ga parkirala ili ostavila da ga odveze vučna služba i skuhala tjesteninu, a na kraju, ne znaš ni kako, pokupila si staru olupinu i pripravila si nešto za jelo, ali ostaju ti za ispravljanje tri zadaće starije djece, zalijevanje lukovice za vrtićki pokus i pijenje probiotika za probavu, iako bi ti dobro znala kako sve probaviti, bilo bi dovoljno sjesti i jesti kojiput, ali to nije moguće, pa si čak pitala liječnika može li ti dati recept za ilegalne supstancije jer te ionako nije briga o štetnim posljedicama, i ionako ćeš uskoro umrijeti ako tako nastaviš. Sve to znam jer me podsjeća na ne56

što, i znam da bi u određenom trenutku voljela imati rame za plakanje jer na poslu imaš karizmu kante za recikliranje, a s djecom ti se čini da ih ne uspijevaš ničemu naučiti i kuća se raspada na komadiće (više ne trebaš kupovati AD4, stvara komplekse), ali zaboravljaš da jedan suprug nije polica, nije potporanj, nije jastuk, nije ni prijatelj, a nije ni otac. Ne možeš se njemu izjadati zbog cijeloga niza razloga: za početak i zato što će te njegov odgovor ionako povrijediti.

Usred jadanja reći će stvari poput: »Stvarno? Ostavila si automobil u dvostrukom redu uz cestu?« ili pak: »Ma koga briga za lukovice« (dok si ti prestravljena da ne zanemariš malenoga i sigurna si da su majke kućanice kupile već procvali zumbul samo kako bi nametnule osjećaj krivnje tebi koja si previše multi, a premalo tasking). Bilo bi to i razumno rečeno, ali ti bi htjela samo da te sluša bez prekidanja, i to baš usredotočeno, čak i da te gleda, i ako baš hoće da pretjera, da ti postavlja pitanja poput: »A kako si se ti osjećala u tom trenutku?« (znanstvena fantastika), a potom da iskaže iznenađenje zbog svih stvari koje si obavila i da ti kaže da si nedostižno, pretjerano i hiperbolički najbolja žena na planetu. Zaboravi. To ne bi bio tvoj suprug. (Kako god, ako postoji mogućnost da i jedan muškarac ovo čita, neka zna da je ovo to što mi želimo i da smo, među ostalim, ljubomorne na sve ostale žene s kojima bi moglo uslijediti nadmetanje, i da bi, ako je moguće, trebali izbjegavati odveć lijepo govoriti o drugima, osim ako ne konkuriraju u nekoj drugoj kategoriji: dopušteno je odobravati svjetsku prvakinju u kanuu, kao i jednu izvrsnu vezilju čipke pomoću jastuka i batića.)

4

Architectural Digest – najljepše kuće svijeta (op. prev.).

57

Zahvale

B

udući da je hvala jedna od riječi koje najčešće koristim (zajedno s »oprosti što kasnim«, »misliš da sam se udebljala?« i »brojim do tri, a onda ću poludjeti«), nisam mogla propustiti priliku i ne zahvaliti odjednom tisuću puta svima onima koji su pridonijeli ovoj mojoj drugoj knjizi.

Posebno moram zahvaliti vrijednoj grijalici koja se borila sa mnom kroz zimske noći i čekala isporuku dragocjenoga rukopisa prije nego što je konačno otegnula papke. Zaposlena majka ne može pisati nikada prije ponoći, a u vrijeme odlaska u vrtić mora biti sposobna bez intervencije reanimatora navući odjeću skinutu sa sušila. Hvala i aparatu za kavu, sivim majicama s upijenim mrljama, čokoladicama Pocket Coffee, tolerantnim domarima, novoj obilaznici zbog koje dolazim na posao na vrijeme. Hvala mojoj dadilji Antonelli, koja je nadomjestila moju kućnu neučinkovitost i koja je svaki put imala ispriku za mene, pa čak i kad su mi zagorjele posude, kad sam zaboravila na djecu i kad sam pomiješala deterdžente.

Hvala mojoj urednici Patriciji (cijeli sam život to htjela reći, evo sad se napokon osjećam kao spisateljica) i Francesci.

209

Hvala svim »starim« prijateljima, koji me nisu prekrižili čak ni kad sam si umislila da sam postala spisateljica, koji su me i dalje htjeli viđati, premda su se bojali da ću se pojaviti u otrcanu džemperu, s punđom na glavi, u stilu lažne jednostavnosti: Marini, prije svega, zatim Alessandri, Carmen, Chiari B. i M., Claudiji, Costanzi, Cristiani, Danieli, Elisabetti, Fabiani, Federici, Francesci, Gabrieleu, Luci, Luciji, Marinù, Noemi, Paoli, Patriziji, Stefaniji, Silvani. Hvala Paolu, koji je uvijek poseban, kao šlag ili umak za Sally.

Hvala prijateljima s bloga koji je počeo kao neželjena avantura na nagovor moje tehnološke i inteligentne prijateljice Elisabette i koji se pokazao izvanrednim komunikacijskim sredstvom za istinsko zajedništvo.

Hvala onima poput Raffaelle Frullone, Cyrana, Paola Pugnija, don Fabija Bartolija, fra Filippa Marie, Daniele Bovolente, Claudije Mancini i Marie Elene Rosati koji su mi ga pomogli pisati i hvala onima koji ga svojim komentarima uvijek održavaju na najvišoj razini, čak i kad bih ja bila za pop-kulturu i kad pišem postove o laku za nokte i prometu: Alessandru, Andreasu, Angelu XL, Alviseu, Dadi, Danieli B. i C., Eriki, Fefral, Luigiju, Maxwellu, Principessi, Robertu, Salvatoreu, Vali.

Hvala Benedetti, koja je doista blagoslov i po svojem imenu i svojim djelima, Elisabetti, sestri u Kristu, Giuliani, prijateljici za utočište, vatrenoj Luisi, hrabroj Anni, velikodušnomu Liviju, predragomu Stefanu, spremnomu intervenirati kada moje samopouzdanje padne ispod svake razine, mojemu svjetioniku Danieli, koja mi unatoč velikoj udaljenosti i dalje baca svjetlost, te onima koje sam upoznala zahvaljujući prvoj 210

knjizi i u međuvremenu su postali prijatelji: Alessandru i Mariju, Alessiju, Claudiji, Danieli C., don Luki, Elisabetti, Ettoreu i Francesci, Francescu, Gabrieleu, Gianluigiju, Giovanniju, Lauri, Manu Red i Black, Mariji Cristini, Paoli, Sabini.

Hvala i Camillu Langoneu, kojemu dugujem hrabrost što sam počela pisati, na njegovu dragocjenomu prijateljstvu.

Hvala Giovanniju Marcotulliju, s kojim me veže bratskom prijateljstvo, koji je svojim nemjerljivim znanjem proučio svaki redak ove knjige, ispravljajući najveće teološke besmislice, jedva tolerirajući nejasnoće u tekstu. Za reklamacije se, dakle, obratite njemu (a za komplimente meni).

Hvala mojim roditeljima, koji su čitajući obranu podložnosti komentirali »stvorili smo čudovište«.

Znam da su ponosni na mene, ali nikad to ne bi priznali (zato što pruski odgojitelj nikad ne ide u mirovinu). Hvala mojemu bratu Giovanniju, koji je više sredstvo za smirenje nego odvjetnik, i mojoj sestri Chiari, koja mi je povjerovala. Volim vas.

Hvala mojoj djeci, Tommasu, Bernardu, Liviji i Laviniji, što su tako smiješni, nestvarni i zabavni: ništa nisam izmislila, zapravo su oni ti koji imaju odlična scenarista. Hvala im što moj život čine tako sretnim i ispunjenim (čak i previše) radošću. Volim vas svim srcem.

Hvala mojemu suprugu Guidu, stupu naše obitelji, koji – za razliku od mene – malo govori, ali vri211

jedno radi i podupire me, podržava na svaki mogući način, pa i zdravim i konstruktivnim kritikama koje ja ne podnosim baš športski. Hvala na svoj primljenoj i danoj ljubavi, hvala što si čvrst otac, pun autoriteta i spreman dati život; i hvala što si nadasve poseban i pomalo bazična maketa ljudskoga bića (poštedio si me gnjavaže proučavanja muškaraca drugih žena).

Hvala pateru Emidiju Alessandriniju, kojemu dugujem mnoge ideje koje sam preprodala pretvarajući se da su moje (on kaže da u Crkvi ne postoji autorsko pravo i da možemo uzeti što želimo, kao iz hladnjaka u kući). Hvala pateru Mauriziju Botti, zato što je svećenik kakvim ga je Isus zamislio, koji daje život za svoje ovčice. Hvala svim osobama koje su mi prenijele depositum fidei: kad sam bila mala don Ignaziju, zatim doktorici Tendi, sestri Elviri, sestri Chiari Sereni, pateru Bernardu i pateru Arseniju.

Chiari Corbelli, na njezinu svijetlom primjeru.

Hvala cijeloj Crkvi, kojoj ponosno pripadam. Svetcima i sveticama koji su nam prethodili, pogotovo mojim bliskim prijateljima: Tereziji iz Lisieuxa, koja je moj istinski književni agent, Terezi Avilskoj, Katarini, Terezi Benedikti od Križa, blaženomu Karolu Wojtyli, divu koji je prevezao Crkvu kroz oluju, zatim Franji, Augustinu, Bernardu, Tomi, Piergiorgiju Frassatiju, Gianni Beretti Molla i svima drugima u nebeskim korovima.

Hvala papi Benediktu XVI., koji je i dalje postojan u oluji, na njegovoj zapanjujućoj poniznosti, na njegovoj blagosti, inteligenciji, na odlučnosti s kojom brani Istinu: svojim postojanjem jamči nam da je ono u što 212

vjerujemo istinito i dovoljno je gledati u njega da bismo shvatili koje je naše mjesto u svijetu.

Hvala našoj nebeskoj majci, Bogorodici. Kad bismo znali koliko nas voli, plakali bismo od radosti. Nismo mogli dobiti bolju zagovornicu (čini se da je obiteljski povezana sa sudcem pa očekujem blagu presudu).

Konačno, hvala Bogu jer nas je stvorio za život vječni. Jer nas je stvorio nemirne i željne Njega. Jer dopušta da ga nađe onaj koji ga traži. Jer je Otac i od Njega nikad ne dolazi ništa što nije dobro.

213

KAZALO

Predgovor................................................................. 5 UVOD: Darovi za muškarce......................................... 7 PRVO POGLAVLJE: Dok vas dijete ne rastavi ili O ljubavi u svakodnevnom životu................................................. 19 DRUGO POGLAVLJE: Ova kuća nije hotel ili O otčinskoj odgovornosti................................................................. 37 TREĆE POGLAVLJE: Problem je ljubavi to što su ju mnogi zamijenili za gastritis ili Ljubav nije samo osjećaj...................... 54 ČETVRTO POGLAVLJE: Jesmo li dadilje ili narednice? ili Ako ga voliš, pusti ga da bude muškarac i prestani mu naređivati...................................................................... 71 PETO POGLAVLJE: Supruga brđanina Gudbranda ili O potrebi pozitivne predrasude prema njemu.......................... 87 ŠESTO POGLAVLJE: À la guerre comme à la guerre ili Što je zaista muževnost?................................................................. 106

215

SEDMO POGLAVLJE: Da, želim to, ali... što si ono rekla? ili Isplati se vjenčati.................................................................... 120 OSMO POGLAVLJE: Rekla sam »biblio«, a ne »bio« duhovnost ili Odgoj mora imati visoki cilj................................. 136 DEVETO POGLAVLJE: Smiješak, molim ili Biti dobre volje težak je posao, ali netko i to mora...................................... 155 DESETO POGLAVLJE: U krevet s neprijateljem ili Čudno, ali istinito: čak i u braku ljubav treba staviti na prvo mjesto...................................... 174 JEDANAESTO POGLAVLJE: Odrastao si, odrastao, odrastao ili O vječnoj adolescenciji................................................................ 190 ZAHVALE................................................................... 209

216

Autorica na provokativan i duhovit način poziva žene da se udaju i budu podložne svojim muževima. U obliku pisama upućenih svojim prijateljicama i prijateljima, Costanza Miriano otkriva što misli kad govori o podložnosti te zašto smatra da današnji feminizam nema odgovore na pitanja koja muče moderne žene.

»Sve ono što sam znao, a nisam nigdje tako otvoreno pročitao niti s ikim toliko otvoreno razgovarao sada sam čitao...

Imam skladan brak s osmero djece kao u nekoj bajci, no knjiga mi je dala poticaj za razmišljanje kako bolje razumjeti ženu.« Iz predgovora, Tomislav Debeljak

ISBN 978-953-241-527-8

www.glas-koncila.hr

Cijena: 95 kn

Costanza Miriano

Oženi ju i umri za nju

Udaj se i budi podložna

Costanza Miriano, rodila se u Perugi (Toscana, Italija) a živi u Rimu. Udana je i radosno podložna – tako barem voli reći za sebe – te ima četvero djece s jednim muškarcem koji je ujedno i njezin suprug. Diplomirala je klasičnu filologiju te studirana novinarstvo. Dugogodišnja je novinarka talijanske javne televizije RAI. Nakon međunarodne uspješnice Udaj se i budi podložna, Miriano je odlučila napisati i knjigu posvećenu muškarcima. Tako je nastala njezina druga po redu knjiga Oženi ju i umri za nju. Uređuje i piše blog koji nosi njezino ime, kao i za nekoliko talijanskih novina. Čest je gost predavač na tribinama o obitelji, roditeljstvu, muško-ženskim odnosima, te o ulozi žene u suvremenom društvu.

Costanza Miriano

Costanza Miriano

Oženi ju i umri za nju Pravi muškarci za žene bez straha

Autorica na jednostavan i duhovit način progovara o muško-ženskim razlikama. Poziva muškarce da ponovno otkriju svoje specifično poslanje u odnosu prema obitelji, ženi, i djeci kao oni koji daju sigurnost, ukazuju put te nesebično stavljaju sebe na drugo mjesto. U tom svakodnevnom «umiranju» i sebedarju skriva se tajna radosti, ispunjenosti i zadovoljstva svakog muškarca.