Ozbiljnost nadnaravnog

ISBN 978-953-241-578-0

www.glas-koncila.hr

Cijena: 110 kuna

Đuro Gračanin

Đuro Gračanin

Ozbiljnost nadnaravnog

Đuro Gračanin (Gacko 5. ožujka 1899. Zagreb 13. prosinca 1973.), doktor filozofije i teologije, sveučilišni profesor, pisac, prevoditelj, govornik, mislilac široke kulture i svestrano angažirana osoba. Posebno se istaknuo kao filozofski pisac. U filozofiji je razvijao neotomistički personalizam, dok je kao teolog prvenstveno apologet.

U svojim je djelima stalno podsjećao na vrijednosti kršćanske vjere, neumorno je nastojeći razumski legitimirati i braniti.

Njegova preokupacija je ustanoviti multidimenzionalnost čovjekove otvorenosti ka Nadnaravnome, što se ima sasvim konkretno odraziti ne samo na osobno razumijevanje smisla vremenitog i onostranog života osobe nego i na društveni život, u kojem bi dobro osobe trebalo biti središte nastojanja da se on što bolje uredi.

Ozbiljnost nadnaravnog Članci, eseji i studije

Đuro Gračanin Ozbiljnost nadnaravnog Članci, eseji i studije

Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća Knjiga 33.

Uređuje Vladimir Lončarević

Đuro Gračanin

Ozbiljnost nadnaravnog Članci, eseji i studije

Glas Koncila Zagreb, 2018.

Nakladnik Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika mons. Ivan Miklenić Priredio i predgovor napisao dr. sc. Ivan Čulo Uredništvo Ivan Čulo, Zdravko Gavran, Vladimir Lončarević, Daniel Miščin, Božidar Petrač, Vlatka Plazzeriano, Domagoj Račić, Ivan Šestak, Vlado Vladić Grafička priprema Dragica Šantić Oblikovanje naslovnice Blaženka Matić Tisak

Denona d.o.o., Zagreb

Tiskano u studenome 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

ISBN 978-953-241-578-0 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001013560.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Grada Zagreba.

DEFENSOR FIDEI – PREKO NARAVNOGA DO NADNARAVNOG O duhovnosti kršćanskog, odnosno, pobliže, katoličkog nadahnuća 20. stoljeća, a osobito u razdoblju od 1900. do 1945. književni teoretičar Vladimir Lončarević konstatira da mnogi njegovi bitni dijelovi nisu ni pročitani, a kamoli protumačeni i vrednovani: »Mnogi naši zaslužnici – manifestatores Dei – do dana današnjega nemaju svoju monografiju, pa ni natuknicu, a kamoli knjige svojih kritičkih osvrta, eseja i rasprava, promišljanja u ‘duhu vremena’ ili o njihovu vremenu duha.«1 Profesor filozofije i dekan Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Ivan Koprek slično promišlja: »Sudbina je mnogih knjiga naših istaknutih katoličkih intelektualaca da veo zaborava pokrije blago koje se u njima nalazi.«2 Sve se to zacijelo odnosi i na istaknutog katoličkog intelektualca Đuru Gračanina. Vrsni katolički sociolog religije Željko Mardešić raspravljajući o idejnim i kulturološkim strujanjima u javnom životu hrvatskog naroda od 1918. do 1941., smatra da su iz katoličkog kruga najvredniji prinosi iz područja fi1

Vladimir Lončarević, »Oživljena katolička baština«, Obnovljeni život, 63(2008)2, 237–242, 237.

2

Ivan Koprek, »Moralna ličnost: Gračaninova kritika Kantova poimanja slobode prema studiji »La personalité morale d’après Kant««, Obnovljeni život, 60(2005)1, 45–54, 45.

VII

Ozbiljnost nadnaravnog

lozofije prije svega utjelovljeni u imenima Stjepana Zimmermanna, Vilima Keilbacha i Đure Gračanina.3 Ivan Koprek skreće pažnju na okolnost da je i trideset godina nakon od smrti Gračanin nažalost ostao malo zapažana osobnost u hrvatskoj kršćanskoj filozofiji.4 I mnogi drugi autori ističu Đuru Gračanina kao vrhunskog filozofa i teologa, mislioca i pedagoga.

O njegovu životu pisalo se do sada samo prigodice. Postoje dva posmrtna slova: Bonaventure Dude i Tomislava Jablanovića, kraći prikaz Gračaninova života i djela koji je napisao Vladimir Lončarević,5 članak Ivana Kopreka o Gračaninovoj kritici Kantova poimanja slobode te nekoliko recenzija i prikaza njegovih knjiga ili članaka. Posebno vrijedan doprinos dao je sarajevski profesor na Fakultetu islamskih nauka Adnan Silajdžić 1989. magistarskim radom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu o naravnom i nadnaravnom u apologetici Đure Gračanina pod vodstvom Bonaventure Dude.

Iako nema negativnih stajališta prema Đuri Gračaninu, niti je prema njemu iskazana ideološka ili politička neprihvatljivost, očita je njegova ne3

Jakov Jukić, »Idejna i kulturološka strujanja u javnom životu hrvatskoga naroda u razdoblju od 1918. do 1941.«, Društvena istraživanja, 10(2001)1–2, 3–18, 13.

4

Ivan Koprek, nav. čl., 45.

5

Vladimir Lončarević, »Đuro Gračanin - utirao put idejama II. vatikanskog koncila«, Glas Koncila, 50(2011), 37, 21.

VIII

dovoljna recepcija u hrvatskoj znanosti, filozofiji i teologiji. Naslućujemo da je tome razlog složenost njegovog djela, brojnost područja kojima se bavio i različitost formi tekstova u kojima se izražavao. Đuro Gračanin bio je filozof, sveučilišni profesor, pisac, prevoditelj, teolog, neprijeporno mislilac široke kulture i svestrano angažirana osoba.

Rođen je 5. ožujka 1899. u Gackom, u te godine osnovanoj katoličkoj župi Nevesinje, u brojnoj obitelji, marljivoj i poduzetnoj. Imao je sedmoricu braće, od kojih su još dvojica bili sveučilišni profesori. Nakon završetka osnovnoga školovanja u Gackome odlazi na daljnju izobrazbu u Sarajevo, gdje 1920. završava srednju školu, tadašnju tzv. trgovačku akademiju.

Nakon položene mature u Sarajevu, u listopadu 1920. odlazi u Pariz na studij prava i izvozne trgovine. Pošao je zajedno s budućim blaženikom Ivanom Merzom i Jurjem Šćetincem, koje do tada nije poznavao. Njihove stipendije i studije u Francuskoj osigurane su posredovanjem vrlo agilnog promicatelja francuske kulture i duhovnosti te velikog katoličkog aktivista među mladeži isusovca Miroslava Vanina6.

O poznanstvu s Merzom Gračanin je napisao djelo Moje uspomene na ličnost dr. Ivana Merza. Isti6

Josip Badalić, »Pisac crkvene i kulturne hrvatske povijesti: život i djelo o. Miroslava Vanina D. I. (1879–1965)«, Bogoslovska smotra, 36(1967)3-4, 726–736, 727.

IX

Ozbiljnost nadnaravnog

čući divljenje prema Merzu, navodi, među ostalim, da je »nevjerojatno brzo prodro u najjače intelektualne krugove Pariza, on se brzo upoznao s čitavim nizom literarnih, filozofskih i drugih umnih radnika. On je u kratko vrijeme proučio veliki broj francuskih katoličkih organizacija«.7 Gračanin je već tada uočio poznatu Merčevu tendenciju da opravda drugoga i kada taj drugi ima krivo naglašavajući subjektivno dobru nakanu. Takav stav je Gračanin prihvatio, što se ogleda u tekstovima u kojima, iznoseći i žešću kritiku, nastoji uvijek pronaći nešto pozitivno.

Studentsko druženje s Merzom potaknulo ga je da se odluči za svećeništvo, a Gračanin je pak svojim primjerom utjecao na druge da se odluče za svećeničku službu, npr. na Alojzija Budzinskog, Krunoslava Draganovića i Rudolfa Römera.8 Već iz ranog lirskog promišljanja »Obnovljenje«, pisanog u Parizu 1921.,9 vidi se da je bio na raskrsnici između posvećivanja života Kristu ili življenja u masi. Uviđa dvostrukost ljudskog života, od kojih je jedan »postojano griješenje«, a drugi »nepostojana molitva«. Iz tih ranih misli o čovjeku, a potom »Moje uspomene na ličnost dr. Ivana Merza«, 1933, Dostupno na: http://ivanmerz.hr/staro/knjige_o/Gracanin/Moje_uspomene_na_Merza.htm

7

8

Adnan Silajdžić, Naravno i nadnaravno u apologetici Đure Gračanina, magistarski rad, Zagreb 1989., 2.

9

Đuro Gračanin, »Obnovljenje«, Život, 3(1921)2, 28–31

X

i o Kristu, razvidan je njegov kasniji životni smjer.

Nakon desetljeća, rezimirajući svećenički život, sagledava ga između »veličine« i »bijednosti«. Među ostalim, navodi: »Naš život nije onakav, kakav je život većine ljudi. Time što smo se odlučili da budemo svećenici Kristovi, mi smo se nekoliko oteli općem pojmu ljudskog života. Mi smo se istrgli, i rekao bi gotovo, s nekom silom iz života koji ljudi smatraju normalnim.«10 Zaključuje i postavlja novi upit: »Veličina ili bijedost, to je eto naša sudbina. Mi toj sudbini ne možemo izbjeći, jer smo je već jednom zauvijek odabrali (…) Brzo će nas nestati s lica ovog svijeta i silno ozbiljno pitanje postavlja se obzirom na sve nas: što će biti naš život? Hoće li s nama biti pokopano svako sjećanje na nas radi bijednosti života koga smo vodili ili ćemo, naprotiv, kad umremo, ostaviti za sobom velik trak svjetlosti, kao sunce kad utone na koncu dugog ljetnog dana?«11 Godine 1922. prelazi na Katolički institut u Parizu, gdje studira filozofiju, koju završava 1925. i postiže licencijat radom Le personaliteé morale d’aprés Kant: Son exposé, sa critique à la lumiére du Thomisme, u kojoj obrađuje Kantovo poimanje moralnosti osobe; 1929. objavljuje tu radnju kao knjigu, za koju predgovor piše Jacques Maritain, čuveni francuski filozof. Maritain, među ostalim, 10

Đuro Gračanin, »Veličina ili bijednost, Refleksije o svećeničkom životu«, Duhovni život, 4(1932)3, 143–150, 143.

11

Isto, 149–150.

XI

Ozbiljnost nadnaravnog

navodi: »Pišući predgovor ovoj knjizi, sretan sam što mogu velečasnom Gračaninu izraziti radost lijepe uspomene na njegove godine studija filozofije u Parizu, kad je pripravljao doktorsku radnju, a ovo je djelo tek izvadak iz nje, i kad sam mu se mogao diviti kao filozofu i njegovu golemom zanosu za istinom. Jednako tako zbog te iste ljubavi prema istini, vjerne poticajima milosti, on se okreće filozofiji i teologiji, nakon što je u Parizu već započeo studij pravnih znanosti.«12 Nakon studija filozofije četiri godine studira teologiju, koju završava 1929. s licencijatom i završnim specijalnim doktorandskim ispitom.

Za vrijeme boravka u Parizu piše i prevodi te objavljuje u domovini. Godine 1922. preveo je knjigu slovenskog filozofa i teologa Aleša Ušeničnika Filozofija života, iste godine objavljene u Mostaru.

Naime, u to doba utjecaj na hrvatske katoličke mislioce, iako sve slabiji, još imaju Slovenci, uz Ušeničnika tada već pokojni Antun Mahnić i Janez Evanđelist Krek, a nešto manje France Terseglav i dr. Ušeničnik je bio jedan od utjecajnih slovenskih mislilaca, možda ne toliko na široke katoličke mase koliko na hrvatsku katoličku inteligenciju. Bio je na glasu kao vodeći filozofski ideolog slovenskog klerikalizma prve polovice 20. stoljeća. Svojim političkim idejama i filozofskom mišlju bio je bes12

Jacques Maritain, »Preface«, u Đuro Gračanin, La personnalité morale d après Kant: son exposé, sa critique a la lumière du Thomisme, Mignard, Paris, 1929, 7–9, 7.

XII

pogovorni autoritet mladim katoličkim inteligentima. U filozofskome smislu razvijao je i zastupao neotomizam, osobito onaj Louvainske škole, odnosno belgijskog kardinala Désiré-Josepha Merciera (1851-1925), koji se zauzimao za razvoj katoličke filozofije u skladu s razvojem moderne znanosti.

Slijedom svega rečenog, Gračanina možemo smatrati jednom od »perjanica« hrvatskih katoličkih intelektualaca koji su pohađali studije ili doktorate u Parizu te unijeli nova gibanja u Hrvatskom katoličkom pokretu, ali i kao jednog od mislilaca koji su do tada dominantni slovenski utjecaj na hrvatsku katoličku inteligenciju zamijenili francuskim. Franjevac i sociolog Bonifacije Perović prisjetio se tih dana i kolega s kojima je pohađao sveučilište u Parizu: Milana Ivšića, Ivana Merza, Marija Matulića, Jurja Šćetinca, Đure Gračanina, Krste Spalatina i drugih koji su nove francuske ideje, vrenja, duh kritike i suradnje donosili sa sobom u Hrvatsku i u tome smislu tražili i provodili susret sa svim pozitivnim snagama u domovini, obarajući se svojom kritikom na kapitalizam, formalnu demokraciju, marksizam, a za novog duhovnog čovjeka. Tako Perović ističe: »Međutim mi tada nismo još bili svjesni potpuno kobnih posljedica što ih je sa sobom donosila činjenica, da se mi ne nalazimo više na rubu Zapada, nego na rubu istočnog kruga kulture, a svaki ovakav nasilni premještaj iz jednog kulturnog kruga u drugi donosi sa sobom sudbonosne posljedice XIII

Ozbiljnost nadnaravnog

sve do istrebljenja, najprije naše kulturne osebujnosti i povijesnosti, do zakočenja daljnjeg narodnog razvoja i utrnuća naše zasebne narodne egzistencije.«13 O toj generaciji hrvatskih studenata u Parizu i o Gračaninu Koprek navodi: »U naraštaju francuskih katoličkih intelektualaca ovi su se mladići napajali idejom Katoličke akcije pape Pija XI. – idejom angažiranog laikata, liturgijskog pokreta i misijskog duha.«14 O tadašnjoj povezanosti i dobrim odnosima s Francuskom piše i Velimir Deželić mlađi u svojim memoarima. Prisjećajući se završetka prvog narodnog Euharistijskog kongresa u ondašnjoj Jugoslaviji 19. kolovoza 1923., spominje kako su nakon govora francuskog izaslanika abbé Gabriela Gasquea uslijedili poklici »Živjela Francuska«, čime se pokazalo kolike su simpatije Hrvata vezane uz Francuze. Deželić Gračanina spominje kao zaslužnog za sudjelovanje francuske đačke delegacije »Réunion d’Eylau« na tom Euharistijskom kongresu.15 Gračaninovo studiranje u Francuskoj Adnan Silajdžić pak sagledava u kontekstu sarajevskih prilika: »Činjenica da je studirao u Francuskoj značila je kvalitetnu novost 13

Bonifacije Perović, Hrvatski katolički pokret, Ziral, Roma, 1976, 193–194.

14

Ivan Koprek, nav. čl., 45.

15

Velimir Deželić sin, Kakvi smo bili? Zapisi mojoj unučadi: Život zagrebačke obitelji od 1827. do 1953., I. knjiga, Družba Braća Hrvatskoga Zmaja, Zagreb 2011, 996.

XIV

među dijecezanskim svećenicima u Sarajevu koji su se bavili teološkim pisanjem tridesetih i četrdesetih godina našega stoljeća.«16 Za svećenika je zaređen 7. kolovoza 1927, pa mu je određena služba u Vrhbosanskoj biskupiji.

Prema riječima pomoćnog vrhbosanskog biskupa Tomislava Jablanovića, a kako prenosi Vladimir Lončarević, »kao prvi isključivi francuski đak među našim klerom«.17 Doista, riječ je o prvom francuskom đaku među bosansko-hercegovačkim svećenicima, dok je s teritorija današnje Hrvatske bilo svećenika i prije Gračanina koji su završili studije u Francuskoj, npr. Milan Ivšić. *** Nakon povratka u Sarajevo Gračanin je obavljao poslove prefekta konvikta Kralj Tomislav u Hrvatskom kulturnom društvu »Napredak«.18 Od 1930. do 1933. predaje filozofiju i pedagogiju na 16

Adnan Silajdžić, nav. dj., 3. »Oproštaj sarajevskog pomoćnog biskupa dr. Tomislava Jablanovića nad grobom prof. dr. Đure Gračanina«, Bogoslovska smotra, 42(1974)2–3, 427–429, 428; Vladimir Lončarević, »Đuro Gračanin - utirao put idejama II. vatikanskog koncila«, Glas Koncila, 37(2011)37, 21.

17 ***

18

Taj đački dom formalno je osnovan u školskoj godini 1919/20. Temeljni mu je kamen položen 1914., a dovršen je polovicom 1919. Svečano je otvoren 20. lipnja 1920. U prvoj školskoj godini 1920/21. imao je 45 pitomaca, a sljedećih

XV

BERGSONIZAM I KATOLICIZAM Borba o Bergsonovu filozofiju i dalje se nastavlja. Povodom osamdeset-godišnjice filozofova života izašli su brojni članci po novinama kao i vrlo uvaženim naučnim časopisima. Možda je, dapače, malokad naučna slava koga filozofa dobila za njegova života tako širok naučni publicitet kao u slučaju Bergsona. I s katoličke strane dalo se tome radu dovoljno priznanja. Općenito, što više, katolički naučni krugovi u tome su prednjačili ističući lojalno zasluge toga filozofa nekatolika, posebno u pogledu njegova prikazivanja kršćanstva. No dok su ta priznanja sa strane katolika bila, u većini slučajeva, vezana uz potrebnu kritiku i distingviranje svega pozitivnog od negativnog, dotle je stari simpatizer bergsonizma Emile Rideau D. I. požurio se (još pred samu osamdesetgodišnjicu) da Bergsonovu filozofiju predoči kao prihvatljivu barem u svojim općim potezima.

U dva članka izašla u Nouvelle Revue Théologique (T. 64. juin, juillet-août 1937, pp. 621-639.

732-754) on prikazuje Bergsonov filozofski sistem onako kako bi ga prikazivao svaki uvjereni pristaša. Njegova namjera nije, kako sam izjavljuje (620), resumirati Bergsonovu nauku a ni prikazati njezin historijski razvitak. Svojim člancima on bi htio da samo olakša razumijevanje bergsonizma pri izrav1

Ozbiljnost nadnaravnog

nom čitanju, i ne bi htio da ikoga od toga odvrati.

Doduše, katolici »moraju znati da su tri Bergsonove knjige… na indeksu«, ali to je detalj koga pisac smatra potrebnim tek u jednoj podnožnoj bilješci napomenuti. U stvari čitanje Bergsonovih djela svakako se nameće. Ne samo s razloga s kojih se nameće svaki izravni kontakt s filozofskom mišlju nego i zbog posebne vrijednosti ovoga sistema. O. Emile Rideau to dokazuje izlažući Bergsonov sistem, braneći njegove slabije strane i slaveći ga kao cjelinu. Koliko je sve to opravdano, vidjet ćemo u toku samog izlaganja.

Prema Rideau, Bergsonova ideja o Bogu, koja je još nejasno bila izražena u L’ Evolution Créatice, precizirana je u Les Deux Sources u tolikoj mjeri da se Bergsona ne može više smatrati panteistom. On, tvrdi Rideau, ne identificira Boga sa svijetom ili s mišlju, dopuštajući poput Hegela razvitak Boga u trajanju. »Bez sumnje, dodaje pisac, Bergson brižno ističe da Bog nema ništa od jednog dovršenog bića, od mrtve stvari: to je »neprekidno izviranje«, on je »neprestani život, djelovanje, sloboda««. Jednako Bog nije iznad nas kao kakav prostorni predmet: on je prisutniji u nama nego mi sami sebi i on je imanentan svijetu (624). »No transcendentnost je Božja dovoljno uza sve to izražena kao i razlika Autora svijeta od njegovog slobodnog stvaranja« (ibid). Narav pak Božju upoznajemo razmišljanjem i svjedočanstvom mistika. Oni nam kažu da je Bog ljubav i predmet lju2

Bergsonizam i katolicizam

bavi. Bogu mi trebamo da bi nam pokazao puninu i višak svoje ljubavi (626). I tvar, kako je Bergson shvaća, i njegova koncepcija trajanja i razvitka života, ne dolaze, prema mišljenju Rideaua, u sukob s pojmom osobnog Boga. Pojedinosti se, dakako, mogu korigirati, ali glavnim tvrdnjama ne bi se imalo što prigovoriti. Što vrijedi za ideju o Bogu, to vrijedi, barem uglavnom, i za ostale dijelove Bergsonove filozofije. Ona je sistem, kao i drugi sistemi, u kome neke zasade imaju provizoran i sekundaran značaj. »Bien des thèses de détail en disparaīront sans doute a la suite d«une analyse plus excate«, kaže Rideau.

Mnoge će detaljne teze iščeznuti, kao one na pr. o tumačenju smijeha, sna. No i to će biti posve u duhu Bergsonove filozofije. »Jer filozofija, kaže Bergson, nije konstrukcija, sistematsko djelo jednog jedinog mislioca. Ona uključuje, traži bez prestanka dodavanja, ispravljanja, izmjene. Ona napreduje kao pozitivna znanost« (743). Ali to nije razlog da od Bergsonove filozofije zaziremo. »Nije li, veli Rideau, filozofija put prema sigurnosti? Sigurnosti, kojoj se beskonačno približujemo zajedničkim naporom združenih dobrih volja« (ibid).

Ne treba se, tvrdi Rideau, bojati ni Bergsonove koncepcije istine. Bergson naučava: »il n'y a pas de choses, il n'y a que a du changement«, nema stvari, postoji samo promjena. Gibanje je jedina stvarnost.

Stvari ne postoje u sebi, njih stvara naše djelova3

Ozbiljnost nadnaravnog

nje, koje ih isijeca u stvarnosti. Rideau u ovako ekskluzivistički formuliranom stanovištu ne vidi nikakve zablude. »Bergsonovo je stanovište djelomično, ali opravdano« (746).

Istina je da je Bergson i sam instrument istine – razum - podcijenio, da je zabacio vrijednost svake dijalektike i apstraktne spekulacije. To je šteta, kaže Rideau, jer na ovaj način mogu se odveć olako osuditi sistemi, kao što su Hegelov i Hamelinov! Ali s druge strane mora se ipak priznati da budućnost ne samo psihologije nego i metafizike nije u apstraktnosti, nego u konkretnosti i individualnosti (747, 748)!

Glavno je pri svem, veli Rideau, da Bergson traži i hoće istinu. »Bergsonova simpatija prema punini vjerskoga života, koji se ispoljuje u kršćanstvu, dirljiv je izraz njegovog poštenja prema istini« (749). Zbog toga Rideau s najvećom blagošću oponira Bergsonu, koji zabacuje logički, razumski put kršćanskoj istini, a traži samo i odobrava put mističkog iskustva: »Ipak, čemu kao da se želi zanemariti normalni put, put koji je istodobno logički i poetski zahtjev za posvemašnje objašnjenje stvarnosti…?«. Da, Bergson bi bio morao malo bolje iskoristiti mističke podatke pa pokazati kako su mistici poštivali dogmatske, disciplinske i liturgičke formule (koje – to Rideau ovdje ne veli – spadaju po Bergsonu u statičke ili degenerativne religiozne oblike) (750, 751). I po koji drugi manji nedostatak mogao bi se naći u 4

Bergsonizam i katolicizam

bergsonizmu, no to su sitnice na kojima ne treba insistirati.

Ono što Rideau konačno hoće da istakne, to je plodnost bergsonizma za intelektualno i duhovno obogaćenje duša (751). Bergsonovo shvaćanje omogućuje, kaže Rideau izričito, bolje razumijevanje kršćanskih dogmata i daje naslutiti kako bi se od »filozofije trajanja« dala napraviti »teologija trajanja«. On pledira dapače za to da prihvatimo Bergsonovu filozofsku metodu kao takvu da bi bolje i potpunije mogao upoznati stvarnost. Pristanemo li da prenesemo (Bergsonovu) metafiziku, često diskutabilnu u svojoj formi (ne u stvarnosti!), u metodu mišljenja, evo plodnih naputaka koji otud slijede: čuvat ćemo se ukočenosti, općenitosti, stabilnosti u svojim pojmovima i svojim analizama. Naša misao postat će gipkijom i točnije će se prilagođivati pokretljivosti stvarnosti. Stalno ćemo obnavljati okvire svoga mišljenja. Bit ćemo uvijek svjesni nedovoljnosti svojih dijalektičkih konstrukcija. Apelirat ćemo na izravno iskustvo i razmišljat ćemo o činjenicama i razlikovati poredak. Steći ćemo smisao za tajne i neizmjernost materijalnih stvari i osobito ličnosti. Intuitivno ćemo prodirati preko formula u »čitavu stvarnost«, koja je više živo Biće nego svemir (752, 753).

Ne da se konačno poreći, zaključuje Rideau, da je bergsonizam u cjelini za mnoge naše suvremenike zdrava i tonična duhovna klima, poticaj na 5

Ozbiljnost nadnaravnog

napor. To je filozofija volje. Ona pliva u atmosferi veselja. I ne računajući što nas odvraća od umjetnih apstrakcija sna, ona nam daje pouzdanje u nas same, u našu slobodu, u našu budućnost i našu sudbu, koja je božanska. Ona oslobađa naše afektivne sile, koje su kvasac svakog velikodušnog djelovanja. Bergsonovski optimizam širi krila, daje pouzdanje, sili da poduzimamo velike stvari, da činimo nove, da mislimo na mlad i nov način, da rušimo psihološke automatizme i socijalnu rutinu.

On nam kaže da su »vrata budućnosti širom otvorena«. I čitavo čovječanstvo, u prostoru i vremenu, velika je vojska koja juri pokraj svakoga od nas, pred svakim i za svakim, sposobna u svom zanosnom zaletu da skrši svaki otpor i preskoči zapreke, možda i smrt. Sve nije rečeno, sve nije učinjeno: život još nije rekao svoju posljednju riječ. »Svemir je stroj za stvaranje bogova« (753). Rideau pri kraju svoga članka priznaje, da su mnogi elementi ovoga programa posuđeni od kršćanstva, i – premda to izričito ne veli – sugerira misao da bi bergsonizam imao oživjeti kršćanstvo istisnuvši valjda tradicionalnu filozofiju i njezinu metodu umovanja.

Koliko je ispravno ovako shvaćanje Bergsonove filozofije, dovoljno se vidi i iz samoga ovoga prikaza. Ovako ekstremno pohvalna, a ujedno i gotovo posvema kriva suda o Bergsonovoj filozofiji nitko među katoličkim autorima nije dao.

6

Bergsonizam i katolicizam

Ako se mora priznati i naglasiti da je Bergson upozorio mnoge naše suvremenike na uzvišenost i bogatstvo kršćanstva, bilo bi posve neopravdano zatvarati oči pred velikim nedostacima njegove filozofije. To smo već prije (»Moderni filozof – branitelj kršćanstva«) imali prigode dokazati.

Neka bude dovoljno napomenuti samo to još na koncu, da je J. Van der Meersch oštro reagirao na ove članke o. Emilea Rideaua (Bergsonisme et Catholicisme, Bruges, 1939, 8°., 31 p.) On dokazuje da prihvatiti bergsonizam kao sistem znači: ne pomagati, nego uništavati pravi moral. Bergsonizam kao sistem hereza je. On ne vodi računa o dvostrukom redu istina, koje je moguće upoznati naravnim sposobnostima razuma i istina do kojih se može doći samo putem objave. Uzaludno je sve insistiranje na spoznaji Boga putem intuicije kad se jednom niječe da bi Boga bilo sigurno moguće upoznati umovanjem na temelju principa kauzalnosti, i iskustva o egzistenciji bića koja nas okružuju. Bergsonov dokaz o egzistenciji Božjoj na temelju iskustva mistika ne daje – nakon što je zabačena dijalektička vrijednost umovanja – nikakve pravne sigurnosti. Pogreška je bergsonizma i u tome što, prema njemu, pristanak uz jednu religiju ne može biti opravdan motivima intelektualnog reda. Ovo su sve veoma krupne zablude, a Rideau u svom sudu o bergsonizmu uopće ih ne spominje. On ih, što više, hvali. A to je zbilja nedopustivo.

7

Ozbiljnost nadnaravnog

Van der Meersch ima sigurno posve pravo.

Jedno je samo, držimo trebalo još istaći: da Rideau ne razlikuje dovoljno, činjenični bergsonizam i onaj koji izbija iz namjera Bergsonovih. Bergson bi htio da se oslobodi od fatalnosti i logike svojih teza, to se često vidi, ali snaga sistema odveć je jaka da bi mu to dopustila. I njegove pohvale na račun katolicizma samo bi onda poprimile puno značenje kad bi se on formalno odrekao svoje filozofije koja odiše panteizmom.

Bogoslovska smotra, 28(1941)2, 139–142.

8

»BESMISLENOST SVEGA«?

Pred užasom svega što čovjeka na zemlji snalazi ne preostaje mu, misli Albert Camus, nego ustanoviti besmislenost svega, pa i dosljedno tome, zauzeti stav čovjeka koji se ničemu ne nada, ništa ne očekuje: »Sutrašnjica nam nije obećana. Ništa budućeg nije nam osigurano. Dosta je da umorno srce prestane kucati, da g. Gallimard13 navali povesti nas u Paris u svojim snažnim kolima te da na putu prema Sens-u jedna guma prsne. Ništavilo je na dohvat ruke.

Sekunda koju živimo može biti posljednja.«14 Uostalom i bez ovog dramatičnog svršetka, »čovjek s trideset ili četrdeset godina otkriva da stari. Shvati da se počinje spuštati niz krivulju života…« »Svagdanji ures, što ga naša mašta i toplina naših osjetila preobražuju, odjednom se sruši. Opazimo da straga nema ništa. Zastor se na pozornici spustio.

Dvorana promatrača je prazna. Gledamo samo prašinu i blistav sjaj pozlate.«15 Planeta koju obitavamo u prostoru i vremenu i koja nam izgleda humanom, poznatom, otkriva se pred nama u nekim trenucima bistrine onakva

13

Ime izdavača Camusovih djela

14

Géorges Hourdin, Camus le Juste. Paris 1960, str. 19, 20.

15

Isti, str. 19.

51

Ozbiljnost nadnaravnog

kakva je u sebi: mi je uočavamo u njenoj istinskoj, neprijateljskoj stvarnosti.16 »Ni društvo drugih ljudi nije nam uvijek utjehom.

Pustite neka padne veo prijateljstva ili samo drugarstva.

Promatrajte, s neuobičajenim pogledom, kako žive oni koji vas okružuju pa ćete vidjeti koliko vam je njihova mimika daleka. Zbog čega oni žive? S kojih razloga se toliko uznemiruju? Njihovo lice i njihovo ponašanje, kad ih hladnokrvno gledamo, strani su nam kad nisu neprijateljski.«17 Sve ovo otkriva nam apsurdnost naše situacije na zemlji i njoj se ne može izmaći. Mudrost svijeta i filozofa nudi, doduše, mladim ljudima, koje ova besmislenost muči, više lijekova. Camus ih sve otklanja. On čak odbija da unosi red u anarhiju svijeta, da postavlja zakone kako bi ljudi bar po prilici mogli živjeti u miru. Ne vrijedi oslanjati se ni na znanost, jer i ona se neprekidno razvija. Ljudski pak zakoni nisu poštivani. Oni se mijenjaju po volji siledžija i revolucija jednako tako brzo kao i pretpostavke ljudi iz naučnih laboratorija. Camus svakako neće da u njih vjeruje. On zna samo za ono što se može opipati, što se vidi, što se osjeća.18 Njega ne zanima ništa od onog što tek ima doći. »Što znače riječi ‘budućnost’, ‘poboljšanje’, ‘polo16

Isti, str. 20.

17

Isti, str. 20

18

Isti, str. 21.

52

»Besmislenost svega«?

žaj’? Što znači napredak srca? Ako ja uporno otklanjam sve što će doći ‘kasnije’ u svijetu, to je stoga što neću da se odreknem svoga sadanjeg bogatstva.«19 A njegovo sadanje bogatstvo, to je život koga živi. On taj, sadanji svoj život voli svom snagom svog bića. On hoće da u njem okuša sve užitke, što mu ih pruža ovaj apsurdni svijet. On slavi Don Juana koji ljubi mnogo žena da mogne više ljubiti. »Jer kad bi ostao uz jednu, njegova bi ljubav svenula. Ljubav uvijek napuštena, uvijek iznova započinjana daje smisao apsurdu«.20 To daje smisao razvratnu životu, koga on uzdiže s velikom blistavošću riječi.21 Sve je ovo razlog da Camus otklanja svaku nadu: »ni espoir ni espérance«, «ni nade ni pouzdanja«.22 Njegova filozofija neće nečeg nadzemaljskoga, neće Boga: »Apsurd, koji metafizičko stanje svjesna čovjeka, ne vodi k Bogu.« Zato Camus odbacuje spoznaju kršćanskog Boga i rješenja, što ih ono nudi. Ona su njemu »prelagana«. On misli da je moguće bez njih. Zatvara stoga čovjeka lišena svake nade i svake iluzije u zemaljsku tamnicu u kojoj mu je dano da živi. Sve što ima hoće da je od njega samoga. On suprotstavlja život – molitvi.23 On odbija 19

Isti, str. 36.

20

Isti, str. 26.

21

Isti, str. 35.

22

Isti, str. 25.

23

Isti, str. 29.

53

Ozbiljnost nadnaravnog

svaku utjehu, no predaje se, međutim bez ograda i kočnica prolaznim užicima što mu ga pružaju žene i afričko sunce.24 Radije život u tamnici koju je čovjek sam sebi konstruirao, nego u nekoj zamišljenoj slobodi.

Ne sviđa mi se vjerovati, veli Camus, da smrt znači početak drugog života. On je za me «zatvorena vrata», «korak koga treba prijeći», ali to je «užasno i prljava avantura». Nema drugoga, budućega. Treba živjeti poput Sizifa iz grčkog mita: vječno valjati kamen do na vrh brda, s koga se on neprestano vraća nazad. No bez nade i bez vjere da bi to kad imalo prestati. To je besmisleno, ali upravo u toj besmislici treba živjeti, »il s'agit d'y vivre«.

Izlaz nije ubiti se radi toga, nego živjeti u tom skučenom, zatvorenom prostoru, u toj tamnici u koju nas je sudba stavila. Iz ove tamnice koju predstavlja apsurd nema izlaza. U njoj, bez ikakvih horizonata i bilo kakvih viših vidika, bez svake nade i svake iluzije čovjeku je određeno živjeti.

S ovim pogledima i Camusov na smrt osuđeni junak iz romana l’Etranger – Stranac, otklanja izlaganja duhovnika koji je došao da mu pruži utjehu vjere. »Ja ne vjerujem u Boga«, odvraća on tome svećeniku. Za nj je apsurd života apsolutnost i zato od te apsolutnosti neće da odstupi. Ni pod koju cijenu. On je njome označio granice ljud24

Isti, str. 35.

54

»Besmislenost svega«?

skog bića te on unutar njih ima da živi i umre. U zatvorskoj tamnici on ostaje i u onoj drugoj, puno dubljoj – tamnici sagrađenoj svojim uskim životnim pogledima.

S pouzdanjem kroz život, 1966., 54–60.

55

ŽIVOTOPIS

1899, 5. ožujka – rođen u Gackom 1920. – završava srednju školu u Sarajevu, tadašnju tzv. trgovačku akademiju, te u listopadu odlazi u Pariz na studij prava i izvozne trgovine 1922. – 1925. – pod utjecajem Ivana Merza prelazi na Katolički institut u Parizu, gdje studira filozofiju 1925. – 1929. – u Parizu studira teologiju 1927, 7. kolovoza – zaređen je za svećenika i određena mu je služba u Vrhbosanskoj biskupiji 1929. – prefekt konvikta Kralj Tomislav u Hrvatskom kulturnom društvu ‘Napredak’

259

1930. – 1933. – predaje filozofiju i pedagogiju na Ženskoj učiteljskoj školi Zavoda Sv. Josipa u Sarajevu 1930. – 1937. – kateheta u više sarajevskih škola i gimnazija 1930. – 1945. – aktivan član Križarskog društva 1932. – 1937. – urednik katoličkog glasila Vrhbosna 1934. – 1935. – predavao sociologiju na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu 1935. – pokreće i uređuje knjižnice za duhovni život Vrelo života; završava doktorat na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu radnjom o francuskom filozofu Henriju Bergsonu Moderni filozof, branitelj kršćanstva 1937. – premješta se zastalno u Zagreb; izabran u zvanje privatnog docenta; počinje predavati na Katoličkom bogoslovnom fakultetu 1937. – član šireg odbora Hrvatskog socijalnog tjedna 1938. – član tajništva drugog Hrvatskog socijalnog tjedna 1939. – postaje suurednik časopisa Bogoslovska smotra 1941. – izabran u zvanje redovitog profesora 1941. – 1943.- obnaša dužnost dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu 1954. – za međunarodni teološki leksikon Dictionaire de la theologie catholique piše opširan prikaz o filozofiji i teologiji u Hrvata 1963. – uređuje prvi poratni broj časopisa Bogoslovska smotra 1973, 13. prosinca – preminuo u Zagrebu

260

BIBLIOGRAFIJA Knjige La personnalité morale d après Kant: son exposé, sa critique a la lumière du Thomisme, Mignard, Paris, 1929.

Moje uspomene na ličnost dr. Ivana Merza, Nova tiskara Vrček, Sarajevo, 1933.

Moderni filozof – branitelj kršćanstva: Omogućuju li Bergsonove koncepcije kršćanstva ispravno poimanje naravnog i nadnaravnog reda, Nova tiskara Vrček, Sarajevo, 1935.

Odnošaji naravnog i nadnaravnog reda, Nadbiskupska tiskara, s.l., 1936.

Gimnazijalka Marija Bernardi, Sarajevo, 1937.

Naučni indeterminizam i mogućnost čuda, Nadbiskupska tiskara, Zagreb, 1938. P. o. članka iz Bogoslovske smotre Prvotni monoteizam i biblijska objava, Narodna tiskara, Zagreb, 1939.

Vjerodostojnost objavljene religije, Zagreb, 1945-1946.

Verbum Dei vivi: Nauka o propovjedništvu, Zagreb, 1947. (ciklostilom) Temelji govorništva, Vlastita naklada, Zagreb, 1950.

Temelji govorništva (2. prerađeno i popunjeno izd.), Vlastita naklada, Zagreb, 1954.

Vjerodostojnost objavljene religije, Vlastita naklada, Zagreb, 1961.

Crkva Kristova, (2. prerađeno i prošireno izdanje), Bogoslovski fakultet, Zagreb, 1962.

S pouzdanjem kroz život, Zagreb, 1966.

Temelji govorništva, Vlastita naklada, Zagreb, 1968.

261

Članci Obnovljenje, Život 3(1921)2, 28–31.

Orijentacija katoličkoga svećenstva u nastupu novih dana, Vrhbosna, 36(1922)11–12, 138–140.

La vie et l’oeuvre d’un grand prelat de Yougoslavie, Luč, 20(1925)9–10, 281–287.1 Veličina ili bijednost, Refleksije o svećeničkom životu, Duhovni život, 4(1932)3, 143–150.

Idejna pozadina socijalnog pitanja, Vrhbosna, 48(1934)6–7, 134–140.

Vrijednost života, Vrhbosna, 48(1934)6–7, 147–154.

Književni otpadnici, Vrhbosna, 48(1934) 8–9, 190–195.

O knjizi Temelji filozofije, Bogoslovska smotra, 23(1935)2, 197–202.

Moderni filozof – branitelj kršćanstva?, Vrhbosna, 49(1935)7–8, 145-167; 49(1935)9–10, 195–220.

Problem duhovnog vodstva, Vrhbosna, 50(1936)8, 177– 182.

Kroz pedeset godina, Vrhbosna, 50(1936)12, 259–268.

Odnošaji naravnog i nadnaravnog reda, Bogoslovska smotra, 24(1936)2, 137–162; 25(1937)1, 35–46.

Svećenici otpadnici, Vrhbosna, 51(1937)3, 49–56.

Jacques Maritain, Anđeoski Naučitelj, Naklada »Istina«, Zagreb, 1936., Bogoslovska smotra, 25(1937)2, 213–215.

Emil Marsch, Le Corps Mystique du Christ, L’Edition Universelle, Bruxelles, 1936., Bogoslovska smotra, 25(1937)2, 212–213.

Predmet apologetike, Bogoslovska smotra, 25(1938)4, 389398.; 26(1938)1, 53–80.

1

Zajedno s Ivanom Merzom

262

Naučni indeterminizam i mogućnost čuda, Bogoslovska smotra, 26(1938)2, 113–145.

Franc Grivec, Kristus v Cerkvi, Ljubljana, 1936., Bogoslovska smotra, 26(1938)2, 232.

Moralna zaštita obitelji, u: Hrvatski socijalni tjedan II: Obitelj u današnjem društvu, ur. Juraj Šćetinec, Velimir Deželić i Milan Ivšić, Izdanje Hrvatskoga socijalnog tjedna, Zagreb, 1938, 212–217.

Lurdska ozdravljenja u svijetlu nauke, Život 20(1939)2, 71–85.

Aloysio Schlör, Speculum conscientiae, Naklada Dobre Štampe, Požega, 1938., Bogoslovska smotra, 26(1939) 3, 339.

A. Ehl, Direction spirituelle des religiaises, De Brouwer, Paris, 1936., Bogoslovska smotra, 26(1939)3, 340.

Charles Grimaud, Luis et nous: un seul Christi, Téqui, Paris, 1937., Bogoslovska smotra, 26(1939)3, 340.

Desgrippes Georges, Etudes sur Pascal. De l’automatisme à la foi., Téqui, Paris, 1935., Bogoslovska smotra, 26(1939)3, 341.

Antun Alfirević D.I., Bliže k Bogu, Hrvatska Knjižara, Split, 1938., Bogoslovska smotra, 27(1939)2, 148.

Dr. Janko Oberški, Osnovi katoličke vjere, Tisak Nadbiskupske Tiskare, Zagreb, 1938., Bogoslovska smotra, 27(1939)2, 148–149.

Svjedočanstvo mislioca, Život, 21(1940)1, 1–10. »Čudesna ozdravljenja« kod starih Grka, Bogoslovska smotra, 27(1940)4, 260–287.

Dr. Joseph Engert, Wege zur Gott, Verlegt bei Ferdinand Schöning, Paderborn, Bogoslovska smotra, 27(1940)4, 315–316.

263

Prvotni monoteizam i biblijska objava, Bogoslovska smotra, 27(1940)6, 441–468.

Bergsonizam i katolicizam, Bogoslovska smotra, 28(1941)2, 139–142.

Dr. Georg Feurer, Unsere Kirche im Kommen. Begegnung von Jetztzeit und Endzeit, Freiburg in Breisgau 1937., Bogoslovska smotra, 28(1941)2, 152–153.

Seiterich dr. Eugen, Wege der Glaubensbegründung nach der sogennanten Immanenzapologetik, Freiburg im Breisgau 1938., Bogoslovska smotra, 28(1941)2, 150–152.

Christian Michel - Notre-Dame de France, Paris. Koenig J. Abbé Nouveau mois de T. S. Rosaire, et mois de Marie, d’apres Encycliques du Pape Léon XIII., Paris 1937. Kalendar sv. Ante za prestupnu godinu, 1940., Sarajevo.

Mgr Millot, Le meilleur moment pour etre pretre, Paris 1938. Louis Lajoie, Au seuil de l’éternité, Paris 1936., Bogoslovska smotra, 28(1941)2, 157–160.

Ciljevi i putevi modernizma; Povodom smrti Alfreda Loisy-a - njegove osnove i njegove ideje, Bogoslovska smotra, 28(1941)4, 241–268.

Odnošaji života i molitve: Život molitve — život fer eminentiam, Bogoslovska smotra, 28(1941)4, 283–288.

Neke bilješke o životu Alfreda Loisy-a, Bogoslovska smotra, 28(1941)4, 293–296.

Osvrt na Bergsona, Bogoslovska smotra, 29(1941)2, 183– 186.

Missale Romanum, Editio IV Taurinensis 1940., Bogoslovska smotra 29(1941)2, 208.

264

Egenter Richard: Von der Freiheit der Kinder Gottes, Freiburg im Breisgau 1941., Bogoslovska smotra 29(1942)5, 442–443.

Carbone (Sac. Caesar, Sacrae Theologiae ac Eloquentiae Professor). Circulus philosophicus seu obiectionum cumulata collectio iuxta methodum scholasticam, Torino 1938., Bogoslovska smotra 29(1942)5, 446.

A. D. Sertillanges, Intelektualac, Zagreb, 1942., Bogoslovska smotra 30(1943)3, 197–198.

Zeugen des Wortes, Herder & Co, Freiburg im Breisgau, Bogoslovska smotra 30(1943)3, 196–197.

Katolička bogoslovna znanost kod Hrvata, u: Naša domovina, Svezak 1. Hrvatska zemlja – Hrvatski narod, Hrvatska poviest – Hrvatska znanost, ur. Filip Lukas, Izdanje Glavnog ustaškog stana, Zagreb, 1943, 383–394.

Moralna čudesa, Bogoslovska smotra, 31(1943)1, 83–86.

Dr. Dragutin Nežić, Duc in altum! Svećenička razmišljanja, Požega 1942., Bogoslovska smotra, 31(1944)2, 186–187.

Jedan novi vjeronaučni učbenik. Neke napomene uz knjigu »Temelji katoličke religije i poviest katoličke Crkve«, Bogoslovska smotra, 31(1944)2, 162–169.

Croatia Sacra, arhiv za crkvenu poviest Hrvata, Zagreb, Hrvatska Bogoslovska Akademija, 1943., Bogoslovska smotra 31(1944)2, 184–186.

Joso Felicinović. Izgradimo našu Hrvatsku (I), Izgradimo socijalnu Hrvatsku (II), Križarski priručnici, Bogoslovska smotra, 31(1944)2, 187–188.

Philosophie et Thèologie chez les Croates, u: Dictionarire de Thèologie catholique, Supplement, Paris, 1954.

265

NAPOMENA PRIREĐIVAČA Ovaj izbor članaka, studija, rasprava i dijelova knjiga Đure Gračanina priređen je kako bi se tematski kvalitetno predstavio presjek njegova pisanog stvaralaštva, uz životopis, bibliografiju i druge priloge. Pri tome se vodilo računa da tekstovi ili njihovi dijelovi budu pristupačni široj kulturnoj i znanstvenoj javnosti te su stoga izostavljeni izrazito specijalistički filozofski i teološki radovi.

Tekstovi su jezično izmijenjeni i ispravljeni samo u primjeru očitih gramatičkih i tiskarskih pogrešaka, zamijenjeni su pojedini danas arhaični izrazi, interpunkcije su usklađene sa suvremenim pravopisnim standardom hrvatskog jezika, a priređivač i urednik na pojedinim su mjestima dodali bilješke radi objašnjenja pojedinih, imena, pojmova ili pojava.

Pojedine tekstovne dionice koje su originalno na latinskome jeziku te predgovor Jacquesa Maritaina Gračaninovoj disertaciji La personnalité morale d après Kant: son exposé, sa critique a la lumière du Thomisme s francuskoga jezika preveo je o. Vatroslav Halambek DI, kojemu srdačno zahvaljujemo. Također zahvaljujemo tajništvu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, koje nam je omogućilo uvid u magistarski rad Adnana Silajdžića.

266

SADRŽAJ Defensor fidei – preko naravnoga do nadnaravnog ...................................................... VII Bergsonizam i katolicizam ...........................................1 Moralna čudesa .............................................................9 Obnovljenje .................................................................17 Idejna pozadina socijalnog pitanja ..........................25 »Besmislenost svega«? ................................................51 Moje uspomene na ličnost dr. Ivana Merza ...........56 Veličina ili bijednost – refleksije o svećeničkom životu ...................................................74 Vrijednost života .........................................................83 Problem duhovnog vodstva....................................109 Moderni filozof – branitelj kršćanstva? ................128 Odnošaji naravnog i nadnaravnog reda ...............135 Književni otpadnici ..................................................141 Ciljevi i putevi modernizma ...................................163 Odnošaji života i molitve ........................................207 Narav govorništva ....................................................218 Jacques Maritain: anđeoski naučitelj .....................228 Vjerodostojnost nadnaravno objavljene religije – postavljanje problema.......................231 Predgovor u knjizi Crkva Kristova ..........................245 Jacques Maritain – preface ......................................249 Jacques Maritain – predgovor .................................254 Životopis.....................................................................259 Bibliografija ................................................................261 Napomena priređivača ............................................266

267

Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća 1. Petar Grgec: Na Goru Gospodnju 2. Antun Mahnić: O lijepoj umjetnosti 3. Drago Ćepulić: Život i duh 4. Ton Smerdel: Duh umjetnosti 5. Rajmund Kupareo: Um i umjetnost 6. Petar Grgec: Katolicizam, kultura i politika 7. Đuro Arnold: Vjera, filozofija i umjetnost 8. Ivo Lendić: Katolicizam i kultura 9. Ilija Jakovljević: Izazov kršćanskog humanizma 10. Bonifacije Perović: Društveno-socijalne misli 11. Ivan Evanđelist Šarić: Suvremene spasonosne misli 12. Ljubomir Maraković: Katolički idealizam i realizam 13. Milan Ivšić: Socijalni duh i narodna kultura 14. Stjepan Tomislav Poglajen: Kršćanski personalizam 15. Ferdo Rožić: Katolički kulturni putokazi 16. Nedjeljko Subotić: Katolicizam i solidarizam 17. Juraj Šćetinec: O ekonomskim i društvenim sustavima

268

18. Josip Andrić: Hrvatstvo i katolička kulturna obnova 19. Hijacint Bošković: Suvremenost tomističke baštine 20. Mate Ujević: Kršćanski idealizam i društveni angažman 21. Feliks Niedzielski: Socijalni nauk, društvo i država 22. Smiljana Rendić: Katolički identitet i hrvatski preporod 23. Čedomil Čekada: Katolički univerzalizam i narodni interesi 24. Ante Alfirević: Za beskonačnom istinom 25. Kerubin Šegvić: Aporije književnosti i povijesti 26. Marijo Matulić: Za moralni preporod Europe 27. Kvirin Vasilj: Religija i nereligija 28. Stjepan Zimmermann: Znanje i vjera 29. Luka Brajnović: Služiti istini 30. Joso Felicinović: Katolički socijalni aktivizam 31. Dušan Žanko: Mistika i misterij Povijesti 32. Franjo Hijacint Eterović: Osoba, etika i nacija 33. Đuro Gračanin: Ozbiljnost nadnaravnog

269

Knjige možete kupiti ili naručiti kod nakladnika: Glas Koncila Kaptol 8, 10000 Zagreb, tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 http://knjizara.glas-koncila.hr e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr

ISBN 978-953-241-578-0

www.glas-koncila.hr

Cijena: 110 kuna

Đuro Gračanin

Đuro Gračanin

Ozbiljnost nadnaravnog

Đuro Gračanin (Gacko 5. ožujka 1899. Zagreb 13. prosinca 1973.), doktor filozofije i teologije, sveučilišni profesor, pisac, prevoditelj, govornik, mislilac široke kulture i svestrano angažirana osoba. Posebno se istaknuo kao filozofski pisac. U filozofiji je razvijao neotomistički personalizam, dok je kao teolog prvenstveno apologet.

U svojim je djelima stalno podsjećao na vrijednosti kršćanske vjere, neumorno je nastojeći razumski legitimirati i braniti.

Njegova preokupacija je ustanoviti multidimenzionalnost čovjekove otvorenosti ka Nadnaravnome, što se ima sasvim konkretno odraziti ne samo na osobno razumijevanje smisla vremenitog i onostranog života osobe nego i na društveni život, u kojem bi dobro osobe trebalo biti središte nastojanja da se on što bolje uredi.

Ozbiljnost nadnaravnog Članci, eseji i studije