Petrovska služba by Glas Koncila

KNJIGE U NIZU »RADOVI«

RADOVI

PETROVSKA SLUŽBA

stijena jedinstva i kamen spoticanja

NIKO IKIĆ

Boću kod Brčkog. Četiri razreda osnovne škole završio je u rodnom mjestu a peti u pet kilometara udaljenim Šatorovićima, dok je šesti, sedmi i osmi razred putovao osam kilometara u Gornji Rahić. Klasičnu gimnaziju završio je 1971. u Zagrebu na Šalati i bio oslobođen mature. Poslije petnaest mjeseci „prevaspitanja“ u JNA u Beogradu nastavio je Filozofsko-teološki studij u Sarajevu gdje je 1977. god. bio zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Tri je godine pastoralno djelovao kao župni vikar u sarajevskoj katedrali da bi 1981. god. bio poslan na poslijediplomski studij u Beč. Godine 1984. magistrirao je s temom Das Entstehen, Vergehen und Neuaufblühen einer selbständiger Serbisch-orthodoxen Kirche, a 1988. god. je promovirao teologiju s ekumenskom tezom: Der Begriff „Union“ im Entstehungsprozeß der unierten Diözese von Marca (Krizevci). Na Bečkom fakultetu djelovao je od 1991.–1997. god. kao docent, a od jeseni 1997. predaje dogmatsku teologiju (sakramentologiju, eshatologiju, pneumatologiju i mariologiju) na današnjem Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Prvi je redovni profesor na sarajevskom KBFu otkako je ta dična Stadlerova teološka ustanova postala priznata od Svete Stolice i punopravni član Sveučilišta u Sarajevu. Uz stalnu dužnost profesora djelovao je više godina kao glavni tajnik Međureligijskog vijeća BiH. Četiri godine (2005.-2009.) obavljao je službu rektora Vrhbosanskoga bogoslovnoga sjemeništa. Za crkvene zasluge odlikovan je monsignoratom. Na mrežnoj stranici KBF-a u Sarajevu je popis njegovih znanstvenih radova, među kojima treba posebno istaknuti osam samostalnih knjiga od kojih su neke teološki priručnici. Sudjelovao je na brojnim domaćim i međunarodnim simpozijima, što svjedoči o njegovoj velikoj radinosti i ozbiljnu znanstvenom pristupu. Objavljuje na hrvatskom i njemačkom jeziku s fokusom na dogmatsku i ekumensku teologiju. Njegovi članci našli su mjesta u svim registriranim časopisima naših najvećih teoloških učilišta. Ovo, deveto djelo, napisao je s posebnom ljubavlju i predanošću nadajući se da će biti Kristu na slavu, Crkvi na korist, jedinstvu Crkve na poticaj.

PETROVSKA SLZŽBA stijena jedinstva i kamen spoticanja

NIKO IKIĆ rođen je 15. kolovoza 1952. u

ISBN 978-953-241-467-7

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila

1. Mato Zovkić, Međureligijski dijalog iz katoličke perspektive u Bosni i Hercegovini (Sarajevo: VKT, 1998.) 2. Tomo Vukšić, Mi i oni. Siguran identitet pretpostavka susretanja (Sarajevo: VKT, 2000.) 3. Tomislav Jozić, Na tragovima odgovornosti. Etika u sjeni iskustva (Sarajevo: VKT, 2000.) 4. Niko Ikić, J. J. Strossmayer i crkveno, kulturno i nacionalno jedinstvo (Sarajevo: VTK, 2002.) 5. Mato Zovkić, Isus u Evanđelju po Luki (Sarajevo: VKT, 2002.) 6. Veljko Paškvalin, Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone. Arheološka istraživanja kasnoantičkog kršćanstva u Bosni i Hercegovini (Sarajevo: VKT, 2003.) 7. Anto Orlovac, Učiteljica života. Prilozi iz povijesti Katoličke Crkve na području današnje Bosne i Hercegovine (Sarajevo: VKT, 2004.) 8. Franjo Topić, Čovjek pred objavom Boga u misli Hansa Ursa von Balthasara (Sarajevo: VKT, 2006.) 9. Željko Pavić, Philosophia fundamentalis Josipa Stadlera (Sarajevo: VKT, 2006.) 10. Franjo Topić, Prilog teologiji ljudskog napretka (Sarajevo: VKT, 2008.) 11. Mato Zovkić, Poslužitelj Isusa Krista među poganima (Sarajevo: VKT, 2008.). 12. Marinko Perković, Prema moralnoj zrelosti (Sarajevo: VKT, 2009.) 13. Drago Župarić, Teološka poruka u dijalozima Knjige o Tobiji (Sarajevo: KBF, 2009.) 14. Zdenko Spajić, Zakonita uporaba sile u učenju Ivana Pavla II. (Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2013.) 15. Šimo Maršić, Mladi vrhbosanske nadbiskupije u Godini vjere. Laički pokreti u službi nove evangelizacije (Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2013.) 16. Mato Zovkić, Iskustvo svećeničkog poziva u Bosni od 1963. do 2013. godine (Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2014.) 17. Niko Ikić, Petrovska služba - stijena jedinstva i kamen spoticanja (Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2015.)

Niko IKIĆ

PETROVSKA SLUŽBA Stijena jedinstva i kamen spoticanja Povijesno-teološki, biblijsko-dogmatski i ekumenski pogledi

Niz: Urednik: Recenzenti:

Lektura: Korektura: Priprema za tisak: Tisak: Naklada: Izdavač: Suizdavač:

Radovi - 17 Darko Tomašević Prof. dr. sc. Tomo Vukšić Prof. dr. sc. Ante Mateljan Marija Znika Bojan Ivešić Darko Tomašević CPU Printing company d.o.o., Sarajevo 350 komada Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu

Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 4874 319; e-pošta: prodaja@ glas-koncila.hr; www.glas-koncila.hr Za suizdavača: Ivan Miklenić ISBN 978-953-241-467-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000905435

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 272-732.2

IKIĆ, Niko Petrovska služba : stijena jedinstva i kamen spoticanja : povijesnoteološki, biblijsko-dogmatski i ekumenski pogledi / Niko Ikić. - Sarajevo : Katolički bogoslovni fakultet ; Zagreb : Glas Koncila, 2015. - 274 str. ; 25 cm. - (Niz Radovi ; 17 / Katolički bogoslovni fakultet) Bibliografija: str. 237-252 ; bibliografske i druge bilješke uz tekst. – Registar. ISBN 978-9958-747-44-1 COBISS.BH-ID 22094086

Niko IKIĆ

PETROVSKA SLUŽBA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja. Povijesno-teološki, biblijsko-dogmatski i ekumenski pogledi

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila

2015.

PETROVSKA SLUĹ˝BA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja

SADRŽAJ KRATICE .................................................................................................................................... 7 PREDGOVOR ............................................................................................................................ 9 UVODNA POJAŠNJENJA ........................................................................................... 11 1. Nasušna potreba govora o crkvenom autoritetu ............................... 11 2. Susret s temeljnim pojmovima u njihovim teološkim značenjima .... 15 I. POVIJESNO-TEOLOŠKI POGLED ....................................................................... 21 1. Autoritet u prvom tisućljeću ..................................................................... 22 1.1. Prednost u ranokršćanskom razdoblju do kraja 3. stoljeća ............. 22 1.2. Prvenstvo u vrijeme dogmatskih kontroverzija 4. i 5. stoljeća ........ 30 1.3. Primat u razdoblju od 6. do 8. stoljeća ................................................. 41 1.4. Primat u 9. i 10. stoljeću .......................................................................... 49 1.5. Zaključno o prvom tisućljeću ................................................................. 52 2. Autoritet u drugom tisućljeću ................................................................... 56 2.1. Vrhunac primata u prenaglašenom juridizmu ................................... 56 2.2. Primat u vrijeme sužanjstva i borbi s tendencijama koncilijarizma ........ 63 2.3. Primat na Firentinskom saboru i u posttridentsko vrijeme ............. 67 2.4. Pitanje galikanizma u povijesti primata ............................................. 74 3. Prvi Vatikanski sabor iz kuta primata i nezabludivosti – jučer i danas ................................................................................................. 78 4. Autoritet u svjetlu Drugog vatikanskog sabora .................................. 95 4.1. Odnos primata i episkopata prije, za vrijeme i poslije Sabora ................ 95 4.2. Stupnjevite interpretacije nezabludivosti ......................................... 114 5. Primat i nezabludivost u poslijesaborskim dokumentima ......... 116 II. BIBLIJSKO-DOGMATSKI POGLED ................................................................ 123 1. Biblijsko utemeljenje ................................................................................ 123 1.1. Utemeljenje primata prema Mateju ................................................... 124 1.2. Utemeljenje primata prema Ivanu ..................................................... 131 1.3. Odnos apostola Pavla prema Petru .................................................... 133 1.4. Neizravna biblijska mjesta primata ................................................... 134 1.5. Komentari biblijskog utemeljenja primata ....................................... 138 2. Današnje dogmatske interpretacije petrovske službe .................. 140 2.1. Iz kuta communio-ekleziologije .......................................................... 143 2.2. Apostolstvo i nasljeđe iz sakramentalnog vida ................................ 150

PETROVSKA SLUŽBA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja

III. EKUMENSKI POGLEDI ................................................................................... 155 1. Katolički aspekt ........................................................................................... 158 2. Pravoslavni aspekt ..................................................................................... 162 2.1. Traženje zajedničkog katoličko-pravoslavnog stava ...................... 172 2.2. Ravenski dokument ............................................................................... 175 3. Protestantski aspekt .................................................................................. 181 3.1. Anglikanski aspekt ................................................................................. 183 3.2. Evangeličko – luteransko – reformirani aspekt ............................... 186 ZAVRŠNA RAZMIŠLJANJA I OČEKIVANJA ........................................................ 205 Sažetak ............................................................................................................... 225 Zusammenfassung ........................................................................................ 229 Summary ............................................................................................................ 233 Proširena tematska literatura .......................................................................... 237 Kazalo osobnih imena ......................................................................................... 253 Recenzije .................................................................................................................. 269

KRATICE • • • • •

BKV – Bibliothek der Kirchenväter CD – Christus Dominus LG – Lumen gentium PG – Patrologia graeca PL – Patrologia latina

PETROVSKA SLUĹ˝BA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja

PREDGOVOR

Od ideje do stvarnosti dalek je i trnovit put. Slikovito rečeno: ideja se začne negdje u nutrini, neprimjetno zrije i raste te kad se navrši njezino vrijeme, dugo i bolno se rađa u određenim okolnostima jer želi postati stvarnost, a stvarnost u sebi želi doći do riječi. Tako je nekako bilo s idejom Petrovske službe u meni. Kad se konačno pismeno materijal rodio, onda je više od godinu dana neobjašnjivo čekao pravi trenutak svojega objavljivanja. A kad je papa Franjo 31. siječnja 2015. objavio da 6. lipnja 2015. dolazi u Sarajevo, osjetio sam da je to taj čekani trenutak. On mi se čini idealnim okvirom našoj javnosti ponuditi sustavan pogled na Petrovsku službu u čijem je neprekinutom nizu papa Franjo 266. po redu. U duhu te službe on je glasnik mirnog zajedništva i pomirenog suživota, a njegova služba je stijena jedinstva iako je često bila kamen spoticanja, o čemu govori ova knjiga u koju sam uložio mnogo žrtve i ljubavi. Svjestan sam da je ovaj rad mali korak na putu jedinstva, ali se nadam u pravom smjeru. Papin posjet Sarajevu i ova studija neka budu Bogu na slavu, Crkvi na korist a jedinstvu Crkve na poticaj. Zahvaljujem svima koji su mi pomogli pri rađanju ove studije, a čitatelje pozivam da se, obogaćeni pogledima o Petrovskoj službi, rado ugrade u most jedinstva Crkve. U Sarajevu 15. ožujka 2015.

Niko Ikić

PETROVSKA SLUĹ˝BA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja

UVODNA POJAŠNJENJA 1. Nasušna potreba govora o crkvenom autoritetu

Naše je vrijeme postalo ekstremno mobilno i dinamično. Gotovo je posve izgubljen osjećaj za statične pojmove i tradicionalne vrijednosti. Više se teži nečemu novom i progresivnom, a bježi se od starog i tradicionalnog. Iz psihološko-sociološkog kuta u naglašeno antropocentričnom smislu u ovom je vremenu važno da svaki ima svoje konkretno i osobno mišljenje, neovisno o bilo kakvim tradicijama za koje se drži da su retrogradne i da manipuliraju. Teži se nekoj demokraciji na svim područjima, a da se ne zna što ona zapravo znači. U istoj težnji za demokracijom mnoge ujedinjuje otpor prema autoritetu pod svaku cijenu koji valja srozati i srušiti. Umjesto nekadašnjeg autoriteta Stvoritelja, koji se prelijevao u autoritetima institucija, danas se propagira autoritet stvorenja nad institucijama i Stvoriteljem. Sve su to na svoj način i iz raznih smjerova današnji pokazatelji duboke krize općeg autoriteta čiji su uzroci vrlo složeni. Je li razborito uopće govoriti o autoritetu u naše vrijeme digitalnosti i mobilnosti kada se ruši dignitet svakog autoriteta? Pitanje je još kompliciranije kad je riječ o crkvenom autoritetu, što je upravo moja odabrana tema. Rijetko je koja institucija Crkve i društva toliko napadana i osporavana iz konzervativnih ili progresivnih motiva, iz političkih ili socioloških razloga, iz crkvenih ili teoloških pozicija kao primat rimskog biskupa. Drvlje i kamenje na petrovsku službu bacaju povjesničari i političari, državnici i diplomati, istočni i zapadni teolozi, protivnici pa čak i pristalice njegova primata. Cijela povijest te službe prožeta je s jedne strane s nekim nerazumijevanjem i odbojnošću, a s druge strane upornošću i odanošću. Hans Urs von Balthasar kaže da je za nekatolike petrovska služba nešto najneprobavljivije. Prema toj službi stvoren je neki antirimski, antipapinski, antiprimatski, antinezabludivi afekt protiv svega što je izravno ili neizravno povezano s petrovskom 11

PETROVSKA SLUŽBA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja

službom, pri čemu su vidovi prigovaranja različiti, a cilj je uvijek isti.1 U petrovskoj službi teme primata i nezabludivosti trajna su questio disputata teologa, povjesničara, bibličara i drugih. Svi komentiraju, polemiziraju, protestiraju želeći njegovu perfomaciju, reformaciju ili čak negaciju ili na hrvatski pretočeno: predlažu njegovo preoblikovanje, obnovu ili čak nijekanje. Pitanje papinskog primata ujedinjuje u napadima i mržnji najveće neprijatelje. Neprijatelji rimskog primata i Pape postaju međusobno prijatelji. Svoje negativno jedinstvo nekatoličke zajednice najsnažnije i najjasnije, najodlučnije i najproblematičnije izražavaju na pitanju primata rimskog prvosvećenika. Tako se ujedinjuju u negaciji i destrukciji, provokaciji i apstrakciji, izolaciji i ideologiji. Svi istresaju svoje frustracije na tom pitanju. Smiješno je da je Rim za njih jednako kriv za zapadni kapitalizam, kao i za bivši komunizam na Istoku, za recesiju i globalizaciju, za sve loše što se doživljavalo i što doživljavamo. Ne gledajući na ekstremiste, ipak je pitanje primata specifičan izazov digniteta i autoriteta petrovske službe. Riječ je istodobno o stijeni jedinstva i kamenu spoticanja. Pitanje se oduvijek nalazi između čekića i nakovnja. Istodobno ujedinjuje i razjedinjuje. U pitanju primata miješa se snaga i slabost, moć i nemoć, crkveno i državno, progresivno i tradicionalno, stabilno i kontinuirano, inovativno i retrogradno, statično i dinamičko, individualno i kolektivno. U tom se pitanju dodiruje sigurno u nesigurnom, harmonično u kaotičnom, djelomično u cjelovitom. U jednom dobronamjernom i znanstvenom teološkom okviru pitanje primata i nezabludivosti postalo je topteološka tema posebno živih i plodnih diskusija i rasprava koje su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća primarno vodile katoličke akademije u Njemačkoj i mnogi katolički i nekatolički fakulteti u svijetu. Na žalost na hrvatskom govornom području nisam mogao zabilježiti takav velik interes za tu izazovnu temu. Možda će je pokrenuti iznenadno odreknuće pape Benedikta XVI. koje je stupilo na snagu 28. veljače 2013. godine u 20.00 sati ili izbor novoga pape 1

Divan prikaz protupapinskih afekata iz raznih kutova donosi na tristotinjak gusto tiskanih stranica Hans Urs von BALTHASAR, Der antirömische Affekt. Wie läßt sich das Papsttum in der Gesamtkirche integrieren? (Freiburg: Herder, 1974.), vidi posebno 58-68. Pojam neprobavljivost (das Unverdaulichste) usp.: Hans Urs von BALTHASAR, Sponsa Verbi, Skizzen zur Theologie II. (Einsiedeln: Johannes Verlag, 1961.), 80.

UVODNA POJAŠNJENJA

Franje, argentinskog isusovca Jorge Maria Bergoglia, 13. ožujka 2013. godine koji je na ustoličenju 19. ožujka 2013. silno naglasio da je vlast rimskog Pape u konkretnom služenju. Prvi put je na ustoličenju rimskog prvosvećenika bio prisutan carigradski patrijarh Bartolomej. Za mene je pitanje primata uvijek bilo pozitivna provokacija na koju sam želio tražiti zaokružen i cjelovit odgovor, ali nisam imao ni dovoljno vremena, ni dovoljno literature, a još manje sposobnosti. Sada su se ispunile barem dvije od te tri pretpostavke. Našao sam vremena i dovoljno literature, osjetio sam još više volje i želje, pa se nadam osobnom produbljenju aspekata u svezi sa zadanom temom. Što sam imao više uvida u hrvatsku literaturu o tim pitanjima, to sam većma doživljavao potrebu pristupiti odabranoj temi jer nisam našao sustavnih prikaza na jednom mjestu. Hrvatska bibliografija o Papi nije mala, ali ima premalo stručnih članaka o primatu, a još manje o nezabludivosti, pogotovu iz dogmatskog vida. O Papi se pisalo uvodnike ili kratke članke najčešće povodom smrti staroga ili pri izboru novoga Pape. Razne obljetnice papa bile su također povod za raznovrsne osvrte na njihove pontifikate. U ekumenskom smislu povlačilo se paralele između određenih papa, npr. prema Rusima i Solovjevu. U povijesnom smislu za naše su područje bila interesantna pitanja hrvatske nacionalne pripadnosti nekih papa, a posebno njihov odnos prema Hrvatima. Iz kuta primata apologetski se dodirivalo neke oce kao Ignacija Antiohijskog i Ćirila Aleksandrijskog ili pitanje primata na Efeškom saboru itd. U posljednjih tridesetak godina pojavile su se mnoge monografije Papinih putovanja u Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju sa svim Papinim govorima i sl. Također su objavljivani pogledi nekih papa na određena pitanja, kao npr. stav Benedikta XVI. o Crkvi, državi, politici, ekumenizmu i sl. Mnoge papinske enciklike i dosta djela pape Ratzingera prevedeni su na hrvatski, što je hvalevrijedno. Ali meni nije uspjelo naći neku sustavnu studiju na hrvatskom jeziku koja bi predstavljala temu primata i nezabludivosti na biblijski, povijesni, dogmatski i ekumenski način, sukladno najnovijim istraživanjima. S jedne strane sam osjećao potrebu ući u projekt, a s druge strane sam osjećao veliki strah i odgovornost zbog izazovne i osporavane, opsežne i višeslojne teme i njezine široke interdisciplinarnosti.2

Samo kao mali dokaz gore rečenoga usp.: Tomo VUKŠIĆ, „Rimski prvosvećenici i hrvatski narod. Petrovska trajnost i vjernička odanost“, Niko IKIĆ (ur.), Teološke tribine 2002.-2003. godine (Sarajevo: Vrhbosanska katolička teologija, 2004.),

PETROVSKA SLUŽBA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja

Dakle, moje dugotrajno prikupljanje građe o toj temi, koje je zaokruženo u dobro opremljenim knjižnicama starog sveučilišnog središta u Freiburgu, došlo je na red obrade i proučavanja samo s jednim ciljem: da se prikaže stara tema s novim naglascima za koje bih želio da prijeđu u nove impulse i poticaje na dublje istraživanje i plodno diskutiranje, koje će jedino služiti jedinstvu Crkve. Stoga ovaj rad smatram skromnim doprinosom razmjeni i kristalizaciji teološkog mišljenja o petrovskoj službi, posebno pod vidom primata i nezabludivosti, na hrvatskom govornom području. Velik dio upotrijebljene literature je s njemačkog govornog područja, ponajviše od katoličkih i protestantskih teologa. U dobroj su mjeri također zastupljeni i pravoslavni svjetski važni teolozi kroz prijevode na njemački ili srpski jezik, koje također predstavljam. Svjestan svih

257-306; usp.: Joseph kard. HÖFFNER, „Crkva i Petrova služba danas“, Obnovljeni život 27 (1972.), 270-274.; usp.: Željko TANJIĆ, „Što znači papin primat i nepogrešivost“, Glas Koncila 44 (2004.), 11; Josip PAZMAN, „Je li papa suveren?“, Bogoslovska smotra 3 (1912.), 101-102; Adalbert REBIĆ, „Ivan Pavao II.“, Bogoslovska smotra 49 (1979.), 187; „Papa dobrote i jednostavnosti“, uredništvo, Bogoslovska smotra 34 (1964.), 3-7; Vilim KEILBACH, „Papinstvo i Moskva“, Obnovljeni život 14 (1933.), 62-72; Jerko BARIŠIĆ, „Solovjev i papinstvo“, Crkva u svijetu 15 (1980.), 153-161; Friedrick MUCKERMANN, „Proročko papinstvo“, Obnovljeni život 20 (1939.), 412-414; Franko MIROŠEVIĆ, „Sukob Vatikana i fašizma 1931. prikazanom u hrvatskom tisku“, Croatica christiana periodica 33 (2009.), 185-210; Petar Zdravko BLAJIĆ, „Prisutnost Vatikana“, prikaz knjige: Giullio ANDREOTTI, A ogni morte di Papa, Crkva u svijetu 15 (1980.), 281283; Stjepan SCHMIDT, „Papa Ivan Pavao II. o luteranima“, Obnovljeni život 41 (1986.), 292-296; Nikola BIŽACA, „Papa dolazi. Dva pastoralna modela“, Crkva u svijetu 24 (1989.), 211-214; Nikola BIŽACA, „Papa i evolucija“, Crkva u svijetu 42 (2007.), 403-406; Drago ČEPULIĆ, „Papa“, Obnovljeni život 9 (1928.), 173-175; Ivan GOLUB, „‘Kardinal Ratzinger mogao bi biti papa. Dobar papa’, sjećanja i predosjećanja“, Bogoslovska smotra 81 (2011.), 989-1010. Tema papinstva i primata bila je vrlo aktualna poslije Prvog vatikanskog sabora. Kao dokaz rečenoga na našim prostorima vidi deset nastavaka nepotpisanog autora pod naslovom „Znamenitost primata da se sv. vjera sačuva u čistoći svojoj“ Glasnik biskupija bosanske i srijemske 14 (1886.), 166-167; 15 (1886.), 170-172; 16 (1886.), 177-180; 18 (1886.), 193-194; 20 (1886.), 209-211; 21 (1886.), 219-221; 1 (1887.), 6-8; 4 (1887.), 90-91; 5 (1887.), 95-97; 7 (1887.), 113-115. Usp. također nepotpisani članak pod naslovom: „Papa kao vrhovna glava katoličke crkve uopće a Leon XIII. napose“ Glasnik biskupija bosanske i srijemske 1 (1888.), 2-6 i 7 (1888.), 95-98. Pod naslovom „Papinstvo i Crkva“, autora fra Mateja IVANIĆEVIĆA, isti Glasnik biskupija bosanske i srijemske objavljuje niz članaka: 9-13 (1893.), 106-108; 114-116; 121-123; 133-134; 138-140.

UVODNA POJAŠNJENJA

manjkavosti, ovdje se temi pristupa iz različitih kutova, primarno tipološki, sa željom i težnjom za sustavnošću i sveobuhvatnošću. Svaki pojedinačni pogled na temu, iako ima svoju vrijednost, bio bi izoliran i jednostran, bilo da je riječ o povijesnom, sociološkom, duhovnom, biblijskom, eklezijalnom, teološkom, ekumenskom dijelu i sl. Svaka želja za cjelovitošću nosi dakako opasnost od pojednostavljenja. Autor je itekako svjestan široke interdisciplinarnosti ove teme i svih njezinih opasnosti. Stoga se ograničio na povijesni, biblijski, eklezijalnodogmatski i ekumenski vidik, što je prilično izazovno i opširno. Te je poglede nastojao uklopiti u jednu cjelinu koja se zove petrovska služba. Ako primat te službe shvatimo kao neki spomenik, onda nam je prvi zadatak upravo usmjeriti snopove svjetla iz tih zasebnih kutova kako bi spomenik sa svih strana bio barem malo osvijetljen i kako bi se na kraju dobio zajednički cjelokupan dojam. 2. Susret s temeljnim pojmovima u njihovim teološkim značenjima

Pojednostavljenim rječnikom rečeno ovdje se najviše spominje pojam papa. Filološki gledano pojam ima svoj izvor u grčkoj riječi pappas s temeljnim značenjem ‘hranitelj i učitelj’ iz čega se lagano došlo do značenja otac. Prvotno crkveni pojam papa dolazi iz istočnog monaškog ozračja gdje se ocem oslovljavalo svakog monaha i svećenika. Nešto kasnije pojam papa se sve više primjenjivao na biskupe. Quint Tertulijan ga vjerojatno primjenjuje za rimskog biskupa Kalista, ali su također i Cecilija Ciprijana zvali papom u svojstvu mjesnog biskupa. U Egiptu je pojam papa postao dostojanstveni naziv za aleksandrijskog patrijarha, pri čemu je očito pojmovno sužavanje značenja na najviše crkvene službe. Od 6. st. pojam se još više sužava, a od 8. st. se ekskluzivno i jedino upotrebljava za rimskog biskupa.3 Grgur VII. (1073.-1085.) mu daje pravno značenje. Kroz stoljeća se iskristaliziralo da je Papa istodobno vicarius Christi, nasljednik sv. Petra, patrijarh Zapada, primas Italije, metropolit Rimske provincije, rimski biskup i 3

Usp.: Edgar LEOPOLD, „Historijat naslova ‘papa’“, Bogoslovska smotra 3 (1912.), 385. O nazivima Episcopus (Patriarcha) universalis, Servus servorum Dei, Vicarius Petri – Vicarius Christi, Caput Ecclesiae, Pontifex maximus – Summus pontifex, usp. također: Yves CONGAR, „Titel, welche für den Papst verwendet werden“, Concilium 11 (1975.), 538-544.

PETROVSKA SLUŽBA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja

suveren Vatikanske države.4 Temeljna sakramentalna služba je biskup Rima, iz koje proizlaze ostale službe i nazivi. U okviru naše teme često dolazi pojam autoritet koji se može različito shvaćati. Općenito rečeno moderni čovjek izbjegava autoritet, ali čezne za dokazanim vođama. Autoritet se previše povezuje s velikom moću, a premalo sa slobodom. Upravo istinski autoritet leži u prihvaćanju nečije moći vlastitom slobodom. Tako se autoritet i sloboda nadopunjuju u služenju drugima, inače sila dokida slobodu, a uzrokuje strah. Iz kuta moći autoritet se razvija u pravcu autoritativnog diktatora. Pravi autoritet se ne postiže silom, nego snagom povjerenja i uvjerenja. Izvorno pak riječ dolazi od latinske kovanice auctor (začetnik, osnivač, utemeljitelj, onda savjetnik, kolovođa, uglednik, nadalje potvrditelj zakona, pa jamac ili svjedok, te zastupnik, zaštitnik i na kraju učitelj i skrbnik) i glagola agere (djelovati). Složena riječ auctoritas dolazi iz rimske kulture i pravnog ozračja, a ima izvorno mnogostruko značenje u prvom redu savjet, nagovor, preporuka, privola, ugled, uzor, nadalje izvor, jamstvo, potvrda, vjerodostojnost, važnost, također znači volja, odluka, nalog, zapovijed te na kraju ugled, dostojanstvo, znamenitost i vrijednost.5 Pred nama je samo jedan pojam koji ima puno nijansiranih značenja među kojima je puno više onih pozitivnog sadržaja, a danas mahom prevladavaju ona s negativnim značenjem. U rimskoj pravnoj kulturi prvenstveno je značio jamstvo za posao i odgovornost za malodobnika ili štićenika. U autoritetu valja dobro razlikovati osobni od službenog autoriteta. Ideal je da osobni potvrđuje onaj službeni i obratno. Uvijek je prihvaćanje drugog mjera osobnog autoriteta. To pak znači da je pravi autoritet uvijek u službi drugih ljudi u njihovoj slobodi. Iz toga proizlaze temeljne zadaće autoriteta od kojih je prva zastupnička, druga koordinirajuća u odnosu na cilj i treća stvarajuća u odnosu na osiguranje zajedničkog reda. Autoritet ima svoje uporište u božanskom autoritetu.6 Ovdje se govori primarno o crkvenom autoritetu. Naša uža naslovna tema obuhvaća druga dva bitna pojma. S jedne strane je riječ o osobi, a s druge strane o službi. Naša osoba je Simon Bar Jone (Šimun sin Ivanov) iz Betsaide koju je u 2. st. prije

4 Usp.: Anuario pontificio (Citta del Vaticano: 2012.), uz ime dotičnog pape. 5 Usp.: Milan ŽEPIĆ, Rječnik latinskog jezika, I. dio (Zagreb: s.n., 1941.), 44. 6 Usp.: Waldemar MOLINSKI, „Autorität“, Sacramentum mundi, I. (Freiburg – Basel – Wien: Herder, 1967.), stupci 446-458.

UVODNA POJAŠNJENJA

Krista izgradio tetrarh Herod Philippus na sjevernoj strani ušća rijeke Jordana u Galilejsko (Tiberijatsko) jezero (more). Šimun je očito hebrejskog porijekla iz ribarske obitelji i vjerojatno se hebrejski zvao Symeon, što je većinska grčka sredina pretočila u grčku imeničku formu Simon, kojega Isus opisno naziva Petrus (Kefa) i tako ga mahom poznaje Novi zavjet. U svim inačicama njegovo ime se spominje u Novom zavjetu oko 190, a svih ostalih apostola oko 130 puta.7 Kao Hebrej u kućnom ozračju razvijao se u židovskoj tradiciji, a izvan kuće je odrastao pretežito u poganskoj sredini i grčkoj kulturi. Njegov vjerojatno mlađi brat8 također je poznat po grčkom imenu Andreas (Andrija). Kad ga je Andrija predstavio Isusu, Petar je mogao imati oko 30 godina. Očito nije bio posebno školovan osim u sinagogalnoj baštini i ribarskom zanatu. Vjerojatno se poslije ženidbe preselio u Kafarnaum u kuću svoje supruge i punice, gdje je bila pretežito židovska većina i ozračje. Poslije arheoloških iskapanja u Kafarnaumu tamo se svim hodočasnicima pokazuje Petrova kuća u koju je Isus često navraćao sa svojim učenicima. Prije Isusova poziva vjerojatno je pripadao krugu Ivanovih učenika koji su zorno očekivali eshatološkog Mesiju, a Petar se odmah pokazao spremnim slijediti Isusa.9 Sljedeća bitna riječ iz našeg naslova je služba (officium, munus, magisterium, diakonia, hebrejski mešaret). U Crkvi postoje različite službe. Ovdje se pojam prvenstveno odnosi na službu tumačenja Svetoga pisma i predaje koja je povjerena učiteljstvu Crkve, to jest biskupima koji su u zajedništvu s Petrovim nasljednikom. Uz učiteljsku (munus docendi) pojam služba uključuje također pastirsku (munus regendi - upravnu) i posvetiteljsku (munus sanctificandi – sakramentalnu) zadaću. Kad je vežemo uz Petra, onda govorimo o petrovskoj službi u zajedništvu apostola, poslije Isusova uskrsnuća, poslije Petrove smrti, u povijesti i otajstvu Crkve.10 Njegovu univerzalnu službu izražava 7

Usp.: Celestin TOMIĆ, Petar Stijena. Biblijsko-povijesni prikaz (Zagreb: Provincijalat franjevaca konventualaca, 1980.), 7. 8 Usp.: Joachim GNILKA, Das Matthäusevangelium. Herders Theologischer Kommentar zum Neuen Testament, 2. dio (Freiburg – Basel – Wien: Herder, 1988.), 69. 9 Usp.: Rudolf PESCH, „Neutestamentliche Grundlagen des Petrusamtes“, Karl LEHMANN (ur.), Das Petrusamt. Geschichtliche Stationen seines Verständnisses und gegenwärtige Positionen (München – Zürich: Verlag Schnell & Steiner, 1982.), 11-13. 10 Ovdje se koristi prošireni pojam „petrovska služba“ koja obuhvaća potpuno udomaćeni pojam „Petrova služba“ u istaknutoj povijesno-biblijskoj Petrovoj vlastitosti koja živi u njegovim papinskim nasljednicima.

PETROVSKA SLUŽBA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja

pojam primat, iako ta dva pojma nisu istovjetna. Pojam primat ima svoj latinski korijen u pridjevu primus (grčki protos) u značenju prvi, a u proširenom smislu: prvo mjesto, vodeći položaj, prvenstvo. Kao latinsku imenicu primatus prvi rabi Ciprijan. Kroatizirana riječ primat odnosi se prvo na stvarno jurisdikcijsko prvenstvo rimskog biskupa u Katoličkoj Crkvi, a drugo na vrhovno prvenstvo rimskog prvosvećenika kao Pape u cijeloj Crkvi. Ovdje je u pitanju univerzalni ili opći primat. Pojam je u crkveno-povijesnom smislu imao tri stupnja razumijevanja koji nisu kanonski precizno formulirani: metropolitanski ili regionalni, patrijaršijski ili danas autokefalni te univerzalni karakter. Pojam primat u sebi uključuje neku vlast nad nekim drugim, što je izdvaja kao višu ili vrhovnu. Ipak valja reći da primat nije samo pravna nego i ekleziološka kategorija. Nauk o Crkvi iz katoličkog kuta univerzalne ekleziologije uključuje ideju primata. Pojam nezabludivost ima svoj korijen već u skolastici. Latinski naziv infallibilitas nije jednostavno prevesti. Heinrich Fries i Johann Finsterhölzl pristupaju njemačkom prijevodu s pozitivne i negativne strane. U negativnom smislu riječ je o nepogrešivosti (Sündenlosigkeit), neprevarljivosti (Untrüglichkeit), slobodi od zabluđivanja (Irrtumsfreiheit). Pozitivno formulirano pojam izriče istinu, istinitost, pouzdanost, sigurnost u najužem biblijskom smislu vjernosti Riječi Božjoj, pri čemu se oslanja na assistentia Spiritus Sancti. Kvantitativno pojam uvijek obuhvaća cijelu Crkvu i u korelaciji je s istinom.11 U hrvatskom se čini nezabludivost boljim izrazom u teološkom značenju od nepogrešivosti, koji lakše omogućuje krivo tumačenje. Stoga će nezabludivost ovdje imati prednost. Pojmovi Papina primata i nezabludivosti u središtu su naše pozornosti. Oni su posebno osporavani i vrlo različito interpretirani. Na temelju dokumenata Drugog vatikanskog koncila mora se istaknuti katolička otvorenost za sva neusuglašena pitanja, pa i za pitanje

11 Usp.: Heinrich FRIES – Johann FINSTERHÖLZL, „Unfehlbarkeit“, Sacramentum mundi IV. (Freiburg – Basel – Wien: Herder, 1969.), stupac 1052. Usp. također: Patrick McGRATH, „Der Begriff der Unfehlbarkeit“, Concilium 9 (1973.), 185191. Vidi: Gustave THILS, „Wahrheit und Verifikation auf dem Ersten Vatikanum“, Concilium 9 (1973.), 164-168. Bratoljub KLAIĆ u svojemu tumačenju riječi infalibilan polazi od glagola infallere sa značenjem varati, griješiti. Iz toga slijedi da infabilan znači nepogrešiv, siguran, pouzdan, usp.: Rječnik stranih riječi (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 2004.), pojam na str. 586.

UVODNA POJAŠNJENJA

petrovske službe. Na temelju važnih koncilskih dokumenata, kao što je Dekret o ekumenizmu, sveti Ivan Pavao II. je u svojoj enciklici Ut unum sint, koju je potpisao 2. svibnja 1995. god., u sklopu trećeg poglavlja pod specifičnim podnaslovom Quanta est nobis via?, spomenuo učiteljstvo Crkve kao temu koju valja dodatno promišljati. Petrovska služba predstavlja poteškoću na ekumenskom putu, a nekatolike podsjeća na stanovite bolne uspomene. Smisao službe gleda u episcopein (nadgledati, bodriti, opominjati, zagovarati, predstavljati, svjedočiti istinu) otprilike onako kako je bilo u prvom tisućljeću s postulatima razumijevanja na temelju Drugog vatikanskog koncila.12 Oslanjajući se na taj poziv, papa Franjo je u sklopu svojega susreta s patrijarhom Bartolomejom I. 25. svibnja 2014. u Jeruzalemu za vrijeme zajedničkog ekumenskog slavlja prigodom 50. obljetnice povijesnog susreta pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore I. u svojoj propovijedi u bazilici Svetoga groba (Kristova uskrsnuća) obnovio želju da se kroz bratski dijalog među kršćanima iznađe novi oblik djelovanja i poslanja posebne službe rimskoga biskupa.13 Papa Franjo na drugom mjestu izričito kaže da u tom smislu nismo puno uznapredovali, da neke ustanove, kao npr. Biskupske konferencije, treba preciznije formulirati, da pretjerana centralizacija otežava život Crkve i sl.14 Takav poziv Pape izgleda Petru Hünermannu kao neformalna pozivnica Saboru da preispita naznačenu službu ili konkretnije: kao formalna pozivnica na konkretan koncilijarni proces. U svojoj neformalnoj pozivnici Ivan Pavao II. ocrtava svoje glavne teze i svoju poziciju, što je korektno prema pozvanima. S jedne strane on pokazuje spremnost akceptirati utemeljene prijedloge o oblikovanju te službe, a s druge strane moli za zajedničko traženje rješenja.15 12 Usp.: IVAN PAVAO II., Ut unum sint. Dokumenti 104 (Zagreb: Kršćanska sadašnjost - Vijeće za ekumenizam i dijalog HBK, 1995.), br. 94; 104. 13 Usp.: http:/w2.vatican.va/francesco/de/speeches/2014/may/documetns (26. svibnja 2014.). 14 Usp.: Papa FRANJO, Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica. Dokumenti 163 (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2014.), br. 32. 15 Usp.: Peter HÜNERMANN, „Una cum. Zu den Funktionen des Petrusdienstes aus katholischer Sicht“, Peter HÜNERMANN, (ur.), Papstamt und Ökumene. Zum Petrusdienst an der Einheit aller getauften (Regensburg: Verlag Friedrich Pustet, 1997.), 82-84. Pogled iz evangeličkog kuta na encikliku usp.: Günther WENZ, „Ut unum sint. Evangelische Notizen zur Enzyklika von Johannes Paul II. über den Einsatz für die Ökumene“, Una sancta 50 (1995.), 305-315.

PETROVSKA SLUĹ˝BA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja

I. POVIJESNO-TEOLOŠKI POGLED1

Pogled unazad ima samo smisla da se sadašnje stanje bolje razumije i eventualno postane čvrsta podloga za sutra. Što se dublje i dobronamjernije zaroni u jučer, realnije se procjenjuje danas i postavlja dublji temelj za sutra. Kao i u drugim povijesnim pogledima, tako i ovdje postoji opasnost mjeriti prošlost sadašnjošću ili one danas konkretnije formulirane pojmove bez ograničenja prenositi unazad i za njih nategnuto tražiti utemeljenje u prošlosti. Povijest papinstva, a pogotovo povijest primata, nije povijest Crkve, a obratno Crkva, papinstvo i primat u povijesti se međusobno prožimaju već dvije tisuće godina. Ovdje nije riječ o povijesno sustavnom pregledu ni papinstva ni pojedinih papa, nego samo o teološko-povijesnom pogledu na papinski primat prvenstveno iz kuta katoličke teologije. Stoga povijest ovdje treba više razumjeti kao povijesnu teologiju. U prvom se planu razmatraju one povijesne činjenice i teološke interpretacije koje su vezane uz pitanje primata. Pogled nema za cilj historiografski prikaz složenih činjenica, nego samo prikaz onih događaja koji nam pomažu bolje razumjeti našu temu. Zbog opsežne građe i velikog vremenskog razdoblja prisiljen sam pojednostavljeno izlagati povijesne danosti primata usprkos opasnosti od jeftinog pojednostavljenja. Također je potrebno posvijestiti da nekadašnji pojmovi Istok i Zapad, o kojima će ovdje često biti govora, više nemaju onu svoju nekadašnju povijesnu, geografsku, kulturnu važnost i značenje. Također ističem da se crkveno-teološka dimenzija vezana uz pojmove Istok - Zapad bitno promijenila. Ipak će ovdje ti pojmovi biti katkada korišteni pomalo u nekadašnjem crkvenom, a djelomice u nijansiranom teološkom smislu. Jedan od dodatnih problema povijesnog dijela je kako podijeliti veliko vremensko razdoblje? Ne računajući podnaslove, koje nastojim 1

Po teološko-vrijednosnim kriterijima Biblijski pogled bi imao prvenstvo u ovoj temi. Iz egzistencijalnog vida i logičkog slijeda Uvodnih pojašnjenja pristupio sam prvo Povijesno-teološkom pogledu.

PETROVSKA SLUŽBA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja

svesti na minimum, predstavljam teološko-povijesno pitanje primata u četiri velika dijela: u prvom i drugom tisućljeću, te posebno na Prvom i Drugom vatikanskom koncilu. 1. Autoritet u prvom tisućljeću

U kronološkom smislu valjalo bi prvo predstaviti Petra i njegovu službu u povijesnom okviru Novog zavjeta. O tome će biti više riječi zajedno s biblijskim utemeljenjem kao prvom stepenicom eklezijalno-dogmatskog pogleda na petrovsku službu. Ovdje ukratko podsjećam da je Petar iz Betsaide pozvan u zbor Dvanaestorice te da je tamo imao središnju ulogu. Poslije smrti i uskrsnuća Isusa Krista on je prvi vođa Jeruzalemske Crkve. U tom svojstvu prvi predsjeda euharistijom na Pedesetnicu, tamo propovijeda, zastupa zajednicu pred sinedrijem i sl., o čemu najviše svjedoči prvih pet poglavlja Djela apostolskih. U procesu širenja kršćanstva među židovskim žiteljima u drugim krajevima Petar je vjerojatno prvi misionar koji koordinira misijskim radom. U tom svojstvu vidimo ga npr. u Cezareji, Antiohiji, a o tome svjedoče ponovo Djela apostolska od 6 – 12. poglavlja. Treće razdoblje njegova života vezano je uz Rim i tamošnje djelovanje. Prema čvrstoj predaji, ali ne i sigurnim dokumentima, Petar je umro u Rimu mučeničkom smrću između 64. i 67. godine. Otada su Petar i Rim postali neraskidivo povezani. Iz tog razdoblja ostale su dvije poslanice, koje se sadržajno pripisuju Petru, koje u najvećoj mjeri svjedoče Petrovu svijest kao vođe i pastira. U Prvoj poslanici autor govori pastirima kao pastir, starješinama kao starješina. Završavajući ovu poslanicu, naslovnike pozdravlja u ime suizabranice u Babilonu (1 Pt 5,13), što većina egzegeta u duhu Otkrivenja povezuje s Rimskom Crkvom.2 Za sada toliko o Petru u povijesnom okviru Novog zavjeta. Prelazimo granicu Novoga zavjeta i zakoračujemo u ranokršćansko razdoblje. 1.1. Prednost u ranokršćanskom razdoblju do kraja 3. stoljeća

Kristalno je jasno da se pojmovlja i sadržaj o primatu petrovske

Usp.: C. TOMIĆ, Petar Stijena, 119-124.

I. POVIJESNO-TEOLOŠKI POGLED

službe koji su se iskristalizirali puno kasnije ne mogu neograničeno prenositi na ranokršćansko razdoblje.3 S velikom sigurnošću može se reći da shvaćeni primat u kontekstu Prvog vatikanskog koncila ranokršćanska zajednica odmah poslije novozavjetnog okvira, dakle negdje oko 100. godine, sigurno nije poznavala, ali se već jasnije nazire uloga rimskog biskupa kao određenog ekumenskog središta. Sestrinske Crkve je tada povezivao vez ljubavi, suodgovornosti, solidarnosti i jedinstva u vjeri. Neka vrsta odgovornosti za druge bila je očito prisutna i posebno njegovana. Prvotno u tom duhu valja shvatiti pismo pape Klementa zajednici u Korintu u kojoj je došlo do nesporazuma na relaciji hijerarhije i laika. Iako se u pismu opominje u ime Božjeg autoriteta po djelovanju Duha Svetoga, ipak je pojednostavljeno izlagati takav dokument kao čisti dokaz primata Rimske Crkve budući da autor nigdje ne traži poslušnost sebi kao Papa, nego samo poslušnost Božjem zakonu, ali je dokument svakako značajan po svojoj intonaciji. Valja također spomenuti da je sličnih pisama opomene bilo i nešto kasnije, kao npr. korintskog biskupa Dionizija oko 170. god. zajednicama u Sparti, Ateni, Nikomediji i sl., o čemu svjedoči povjesničar Euzebije. Treba uvidjeti bitno drukčiji ton spomenutih pisama u kojima se druge Crkve opominje, a Rimsku se slavi.4 Dokazi svjedoče da je poseban 3

Bitne misli za prvo tisućljeće u skraćenoj formi vidi: Niko IKIĆ, „Razvoj svijesti papinskog primata I. Povijesno teološki pogled na prvo tisućljeće“, Bogoslovska smotra 84 (2014.), 303-325. Usp.: KLEMENT RIMSKI, Ad Chorinthios I. 63., u: Bibliothek der Kirchenväter. Die apostolischen Väter (Kempten – München: Kösel, 1918.), 68. (Radi ujednačenosti nazivi djela otačkih autora ovdje se navode na latinskom, a ovaj se niz dalje citira skraćeno BKV. Prvu poslanicu Korinćanima može se naći u: Patrologia graeca (PG) 1., 199-328, ali se poglavlja poklapaju samo do 57. glave). Također usp.: EUZEBIJE, Historia ecclesiae, IV. 23., u: BKV, II., 193-196. Različita intonacija se osjeća i kod IGNACIJA ANTIOHIJSKOG koji je oko 110. god. pisao Rimskoj Crkvi i u proslovu navodi da predsjeda u ljubavi, da predvodi na rimskom području i druge poučava, usp.: Epistula ad Romanos III.,1-3., u: BKV, 136-138. Ignacijevo „predsjedanje u ljubavi“ katolički teolozi tumače prenaglašeno u juridičko-pravnom kontekstu, a protestantski previše u karitativnom smislu. Prvenstvo u ovom kontekstu vjerojatnije treba shvatiti kao opći izraz naglašenog religiozno-duhovnog značenja i visokog vrednovanja Rimske zajednice. Prema nekima nije neoborivo dokazano da je Klement doista bio rimski biskup što se temelji na tradiciji, kao ni to da je Ignacije „predsjedanjem u ljubavi“ mislio na jurisdikcijski primat Rimskog biskupa, usp.: Wilhelm de VRIES, „Das Petrusamt im ersten Jahrtausend“, Karl LEHMANN (ur.), Das Petrusamt. Geschichtliche Stationen seines Verständnisses und gegenwärtige Positionen (München – Zürich: Verlag Schnell & Steiner, 1982.), 45.

PETROVSKA SLUŽBA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja

rimski značaj usko povezan s privilegiranom apostolskom tradicijom. Ipak se iz Klementove poslanice Korinćanima i Ignacijeve Rimljanima, gdje u proslovu spominje da Rimska Crkva predsjeda u ljubavi, ne mogu izvoditi jasni dokazi primata, ali su sigurno indicije sve više narastajućeg ugleda Rimske Crkve u sveopćoj Crkvi neposredno poslije pisanja knjige Otkrivenja. Na izazove gnoze sve se više kristaliziraju kanonske knjige Svetog pisma od apokrifa. U tom procesu među Crkvama sve veću važnost dobivaju one Crkve u kojima su apostoli djelovali i podnijeli mučeništvo, a najviše one u kojima se dokazano nalaze apostolski grobovi. Dokazivanje i vezanje uz tradiciju koja seže do samih apostolskih početaka postaje presudno. U tom smislu apostolsko nasljeđe (successio apostolica) igra sve znatniju ulogu, s naglaskom da su među apostolima neki uživali posebno mjesto, a također su i neka posebna mjesta davala posebno značenje službama koje su u njima. Dokazani kontinuitet biskupstva do apostolstva postaje jamstvo pravovjernosti apostolskog nauka. U takvu ozračju i među takvim zajednicama Rimska Crkva je de facto dobivala sve značajnije prvenstvo, s jedne strane zbog mučeništva dvaju apostola, a s druge strane sve više i zbog carskoga Rima. U svojem argumentiranju Rim se može podičiti grobovima dvaju apostola, i to apostolskih prvaka, dvaju dokazanih mučenika, stupova Crkve, te s druge strane hrabrim svjedočenjem u centru poganskog okružja, istaknutom borbom protiv heretičkih izazova i priznatim karitativnim djelovanjem. Tome treba dodati još jedan razlog. Naime, sredinom trećeg stoljeća u Rimu je broj kršćana naglo rastao. Taj kvantitativni razlog u carskom središtu imao je sve veći utjecaj i sve je više osnaživao status te Crkve unutar svih kršćana. Do tada je bio samo državno-carski centar, a zanimljivo crkveni oci se na to do sada ne pozivaju, nego prvenstveno na apostolsko nasljeđe. U tom kontekstu pojmovno razlikujući prvenstvo i primat kao naglašeni pravni pojam, ali istog sadržaja kao i prvenstvo, nalazimo kod Ireneja potvrdu određenog prvenstva Rimske Crkve, dok je to isto za primat manje vjerojatno. Oslanjajući se na kriterij pravovaljane sukcesije, on je u stanju nabrojiti sve rimske biskupe od apostolskih prvaka do njegova vremena. To spominje u kontekstu obrane protiv heretika. Je li mu ovdje Rimska Crkva kao jedan od važnih primjera za dokazivanje pravovjernosti cijele Crkve? Pitanje bi 24

I. POVIJESNO-TEOLOŠKI POGLED

vjerojatno odgonetnuo izvorni grčki tekst njegova djela koji se izgubio. U svojemu nabrajanju biskupskih imena zajednica ne ubraja apostolske utemeljitelje među biskupe, nego samo prve nasljednike. Je li ovdje riječ o potrebi razlikovanja apostolstva od biskupstva, apostoliciteta od episkopata? I to pitanje mora ostati neodgovoreno jer su za sada moguće samo hipoteze. Na temelju čega Irenej Rimskoj Crkvi daje posebno prvenstvo (propter potentiorem principalitatem) i zaključuje da se sve druge Crkve moraju s njom slagati?5 Možda je samo u pitanju mučeničko svjedočanstvo njezinih utemeljitelja ili možda na temelju toga određena jurisdikcija? Heinrich Fries napominje da se kod Ireneja ipak ne radi primarno o papinstvu ili rimskom prvosvećeniku, nego prije svega o Rimskoj zajednici koja dobiva na važnosti kroz apostolsko utemeljenje. Apostolsko nasljedstvo Rimske zajednice Irenej u borbi s gnostičkim krivovjerjem ističe samo kao dobar primjer, a ne kao posebno dokazivanje nasljedstva rimskog biskupa.6 Peter Stockmeier navodi da su takve sukcesijske liste, osim za Rim, također poznate za nasljednike u Jeruzalemu, Antiohiji i Aleksandriji. Prema crkvenom povjesničaru Euzebiju antiohijski nasljednici su također Petrovi nasljednici.7 Iz Tertulijanova teksta oko 200. godine snažnije dolazi do izražaja važnost svih tadašnjih apostolskih centara, kao npr. Korinta, Efeza, Filipa, u kojima se još uvijek čitaju originalna apostolska pisma. Ipak samo uz spominjanje Rima ističe učiteljski autoritet bez kojega 5

Usp.: IRENEJ, Adversus haereses, III. 3, 2., u: PG 7., 848-849. Ovakva misao se sigurno nalazi u latinskom prijevodu koji nam je ostao, a neki sumnjaju u njegovu vjernost izgubljenom originalu koji je na grčkom. Uz otvorena pitanja s Irenejevim djelom Schatz daje naslutiti stvarno prihvaćeno prvenstvo Rimske Crkve u koru kršćanskih zajednica, usp.: Klaus SCHATZ, Der päpstliche Primat. Seine Geschichte von den Ursprüngen bis zur Gegenwart (Würzburg: Echter, 1990.), 22-23. Kad je redoslijed rimskih biskupa u pitanju, ima neslaganja, vjerojatno zavisno od toga da li se Petra broji ili ne. Tako npr. prema Ireneju osmi papa je bio Higin (136.?–140.?) usp.: Adversus haereses, I. 27,1., u: PG 7., 687., a isti je prema Ciprijanu bio deveti, usp.: CIPRIJAN, Epistula ad Pompeium contra Stephani, LXXIV. 2., u: BKV, II., 358-360. 6 Usp.: Heinrich FRIES, Fundamentaltheologie (Graz – Wien – Köln: Styria, 1985.), 445. 7 Usp.: Peter STOCKMEIER, „Das Petrusamt in der frühen Kirche“, Georg DENZLER – Felix CHRIST – Wolfgang TRILLING, Petrusamt und Papsttum (Stuttgart: Katholisches Bibelwerk, 1970.), 66, bilješka br. 2. Usp. također: EUZEBIJE, Historia ecclesiae, III. 36, u: BKV, 145-148.

Recenzije Poštovani,

Zahvaljujući na povjerenju koje ste mi ukazali šaljući na recenziju rad PETROVSKA SLUŽBA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja, izražavam radost što će se na polju hrvatske teologije pojaviti vrlo vrijedan te itekako potreban monografski rad na ekumenski kontroverznu, a mnogo puta krivo tumačenu i slabo razumijevanu teološku temu „petrovske službe“, odnosno Papina primata i svih pitanja koja su s njim povezana. Rad je formalno podijeljen u pet dijelova, ali zapravo ga tvore tri cjeline. Naime, čini mi se da bi I. dio (Preliminarni pogled) i V. dio (Pogled vjere, nade i ljubavi) mogli biti ostavljeni bez brojčanih oznaka i označeni kao Uvod (Prolog) i Zaključak (Epilog) budući da doista uvode u samu problematiku, odnosno okreću se prema mogućem razvoju dubljeg razumijevanja ove problematike, dakako s pozitivnim posljedicama na polju ekumenskog dijaloga. Osim toga, možda bi bilo korisno III. dio nešto jednostavnije nasloviti: Biblijsko-dogmatski pogled. Malo je neobično da povijesno-teološki pogled prethodi biblijskom, ali se može prihvatiti, posebno ako se na ovaj rad gleda iz ekumenske perspektive, a ne kao na svojevrstan školski priručnik. Budući da su do sada pitanja Petrova primata u hrvatskoj teološkoj literaturi uglavnom obrađivana parcijalno (kako biblijski, tako i dogmatski), a često su bila uokvirena apologetski ili pak kruto kontroverzistički, postoje ekleziološki i ekumenski razlozi za objavu cjelovita teološkog rada na tu temu na hrvatskom jeziku. Naime, potreba cjelovite monografije koja bi, uzimajući u obzir ne samo relevantnu znanstvenu međunarodnu literaturu nego i domaće autore i njihova teološka nastojanja (a oko čega se autor ozbiljno potrudio), obradila temu primata pod biblijskim, povijesnim i dogmatskim vidom, vidljiva je koliko na razini osnovnog teološkog studija katoličke ekleziologije, toliko i kao nužan kvalitetan teološki „materijal“ potreban za ozbiljan ekumenski dijalog kako s pravoslavnima, tako i s protestantskim teolozima, Crkvama i kršćanskim zajednicama.

269

PETROVSKA SLUŽBA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja

Pitanje Petrove službe i njezina značenja još je naglašenije u kulturi koja inače osporava svaku vrstu autoriteta, a na religioznom području teži krajnjem individualizmu te stremi onoj religioznosti kojoj neće trebati nikakva, a pogotovo ne crkvenog posredništva. K tome, nužnost cjelovitih odgovora na aktualna pitanja o kršćanskoj vjeri i moralu, o socijalnoj etici i ispravnoj duhovnosti, zahtijevaju autentično razumijevanje kršćanske objave i navještaj oslonjen na objavu i događaj Isusa Krista kao izraz i očitovanje ostvarenja njegova spasenja. Stoga se autor s razlogom, nakon uvodnih napomena i objašnjenja temeljnih pojmova, upušta upravo u načelna objašnjenja pitanja potrebe autoriteta. U II. dijelu iznesen je Povijesno-teološki pogled, koji je izvrsno napisan, s osloncem na najbolje radove o toj temi. Iscrpno je (koliko je to moguće u ovakvu radu) i povijesno-teološki argumentirana tema priznavanja „prvenstva“ rimskog biskupa i njegove službe, osobito u vrijeme dogmatskih kontroverzija u prvom tisućljeću na Istoku. Dakako, ne izostavlja se ni teološko-pravni razvoj na Zapadu, sa svim svojim posljedicama na crkvenom i društvenom području, te tumačenjima koja su znala prijeći u različita teološka skretanja i prenaglašavanja, od juridizma do koncilijarizma i galikanizma. Autor ih objašnjava u kontekstu vremena u kojemu su se pojavili i razvijali. Svjestan je nužnosti tih rasvjetljenja, posebno za ispravno razumijevanje definicije I. vatikanskog koncila o primatu i nezabludivosti. Jednako tako stavlja u teološki i eklezijalni kontekst nauk II. vatikanskog koncila o odnosu primata i biskupske službe. Na kraju izlaže različite suvremene pristupe pitanjima stupnjevitog tumačenja dogme o nezabludivosti (posebno iz perspektive njemačke teologije, npr. K. Rahnera i J. Ratzingera), što omogućava otvaranje novih perspektiva, posebno unutar ekumenskoga konteksta. U III. dijelu, koji nosi naslov Biblijsko-eklezijalno-dogmatski pogled (čini mi se da bi bilo dovoljno da je naslovljen Biblijski ili Biblijskodogmatski pogled), dobro bi došlo nešto opširnije egzegetsko izlaganje o Mt 16,16-19 i 18,18, kao i o Ivanovim tekstovima o Petrovu prvenstvu. Autor se poziva na vrsne njemačke bibličare koji su se bavili tom temom (J. Schnitzer, F. Tillmann, P. Hoffman i posebno Franz Mussner) te iznosi njihova mišljenja. Ne bi bilo zgorega predočiti i malo podrobniju analizu navedenih mjesta jer je njihovo razumijevanje 270

Recenzije

apsolutno važno za ispravno shvaćanje dogmatskog nauka Katoličke Crkve, kao i za ekumenski dijalog o toj temi. To bi radu dalo dodatnu vrijednost. Neizravna biblijska mjesta primata, kao i komentari biblijskog utemeljenja, imajući na pameti povijesno-teološki pogled, čine se dostatnima. Tekst točke 3.2. (Božansko ustanovljenje) moglo bi se jednostavno ostaviti kao uvodni dio točke 3.3. (Današnje dogmatske interpretacije) jer ovako nema zasebnu važnost (samo jedna stranica), a sadržajno su obje točke povezane. Sadržajno je točka 3.3. zapravo dopuna već navedenoga u II. dijelu (2.4. i 2.5.), ali je tema postavljena u poseban kontekst communio-ekleziologije i sakramentalne (euharistijske) ekleziologije, što dakako vrijedi istaknuti. IV. dio, Ekumenski pogledi, izvrstan je pregled ekumenskih tema, dokumenata i (ne)riješenih pitanja o autoritetu u Crkvi te o pitanju primata i hijerarhijskog uređenja Crkve iz tri perspektive: katoličke, pravoslavne i protestantske (kroz nekoliko vidova, od anglikanaca i evangelika do Ekumenskog vijeća Crkava). Iako se neke teme dijelom već dotiču u povijesno-teološkom pregledu, ovdje su uklopljene u zaokruženu cjelinu. Iz razrade se vidi da je autor ovdje „na svojem području“ jer vrlo kompetentno tumači sadržaj svih značajnih dokumenata ekumenskog dijaloga o temi primata, izlažući ne samo dosadašnje rezultate nego i moguće perspektive dijaloga. U zaključnom dijelu (V.), Pogled nade, vjere i ljubavi, autor lijepo objašnjava ideju o „povratku na izvore“, zatim potrebu daljnjeg razjašnjenja odnosa primata i episkopata, autoriteta i supsidijarnosti, suvereniteta i kolegijalnosti u Crkvi. Ako bi to bilo u radu ostavljeno kao zasebni dio, onda sugeriramo da tekst Umjesto zaključka – očekivanja u budućnosti, bude oblikovan kao kratak zaključak cjelokupnog rada te da se uz očekivanja drugih (eminentnih) teologa doda i osobni autorov zaključak: njegova vlastita prosudba budućih očekivanja u razvoju teološkog razumijevanja i ekumenskog približavanja na temu primata. Split, 9. 2. 2015.

Prof. dr. sc. Ante Mateljan

271

PETROVSKA SLUŽBA: Stijena jedinstva i kamen spoticanja

Recenzija Dvanaestorica Isusovih posebnih učenika, apostola, bili su grupa koju je Isus okupio i kojoj je, prije svojeg odlaska s ovoga svijeta, povjerio zadaću nastavljanja i širenja njegova spasenjskoga djela te zasnivanja i oblikovanja prve Crkve. Tako su oni spona između povijesnog Isusa i mističnog Isusa – Crkve, te stoga ispovijedamo da je Crkva sazidana na temelju apostola. To početno apostolsko tijelo i njihova karizma i služba, međutim, zahvaljujući kontinuitetu apostolskoga nasljedovanja, nastavljaju trajno postojati u Crkvi u zboru valjano zaređenih biskupa. U tom tijelu apostola, od početka, posebnom ulogom ističe se apostol Petar, bivši Šimun, koji je prvenstveno član Crkve i apostolskoga zbora u njoj. No, Isus je za Petra predvidio da bude ne samo jedan od Dvanaestorice nego i „stijena“ na kojoj će biti sazidana Crkva, što Petra čini različitim od svih drugih apostola. To je Isus obećao nakon što je Petar, u ime sve Dvanaestorice, ispovjedio vjeru u Kristovo božanstvo, a što mu nije objavilo njegovo tijelo i krv, kako je rekao Isus, nego sam Otac Nebeski (usp.: Mt 16,17-19). To svoje obećanje Isus je izvršio kad je Petru izrekao trostruku zapovijed da napasa stado Božje (usp.: Iv 21,15-19), predvodi ga, čuva i utvrđuje u vjeri (usp.: Lk 22,32). Tako Crkva od početka, osim tijela Dvanaestorice, poznaje i kategoriju Jedanaestorice s Petrom na čelu i u posebnoj ulozi. I kao što, po Isusovoj volji, i zahvaljujući neprekinutom nasljedstvu, u biskupskom zboru kao nasljednicima apostola, u Crkvi stalno živi karizma i služba apostolstva Dvanestorice, tako isto, zahvaljujući istom nasljedstvu, u Crkvi stalno živi karizma i služba petrovstva Petrova u rimskom biskupu kao Petrovu nasljedniku. To je jedna od vjerskih istina Katoličke Crkve koja je u Crkvi sazrijevala te kao i sve duge dogmatske istine ima svoju povijest, a konačno je dogmatski izrečena 1870. godine. Petrovska služba, njezino postojanje i kontinuitet, njezin sadržaj, njezino teološko razumijevanje i vjersko ispovijedanje, od početka je bila i ostala questio disputata, naročito glede načina njezina vršenja. Posebice to vrijedi u kontekstu podjela koje su nastajale među kršćanima jer je jedna od zadaća rimskoga biskupa da osigurava 272

Recenzije

zajedništvo svih partikularnih Crkava a, kako čitamo kod svetoga Ivana Pavla II., Papa je kao Petrov nasljednik „prvi među služiteljima jedinstva“ (enciklika Ut unum sint, 94). U tom okviru, rasprava o ovoj temi se nastavlja, posebice o načinu njezina vršenja. Toga je bio svjestan i Ivan Pavao II., kad je pisao: „Uvjeren sam da u tom pogledu imam posebnu odgovornost, osobito u konstatiranju ekumenske težnje velikog dijela kršćanskih zajednica i u slušanju pitanja koje mi je upućeno radi pronalaženja takva oblika vršenja primata koji bi se otvorio novoj situaciji, ne odričući se nikako bitnoga u tom poslanju“ (enciklika Ut unum sint, 95). Temi petrovske službe, primata i nezabludivosti, njihovu dogmatskom razvitku u okviru kršćanske zajednice, njihovoj ekumenskoj važnosti, prihvaćenosti i odbijanju, posvećena je ova studija, koja je napisana komparativnom metodom pod ekumenskim vidom. Stoga je ova tema nazvana „stijena jedinstva“ i „kamen spoticanja“. Perom katoličkoga teologa u studiji je, nakon uvodnoga tumačenja osnovnih pojmova, najprije opisan povijesno-teološki razvitak tematike: u prvom tisućljeću kroz različite faze, u drugom mileniju u nekoliko vremenskih razdoblja te na Prvom i Drugom vatikanskom saboru, odnosno u poslijesaborskim dokumentima. Drugi dio posvećen je biblijskom, ekleziološkom i dogmatskom utemeljenju i značenju a treći dio prikazuje istu temu na osnovi stavova reprezentativnih nekatoličkih kršćanskih teologa (pravoslavnih, anglikanskih, evangeličkih, luteranskih i reformiranih). Koliko je poznato, ovo je prvo djelo na hrvatskom jeziku koje, pod ekumenskim vidom, sustavno obrađuje temu Petrove službe zasebno. Pri tomu se oslanja na brojnu literaturu, i domaću, ali ponajviše stranu. Kao takvo djelo može poslužiti i kao poticaj da se nastavi plodna rasprava. A sve to preporučuje da ovo djelo bude tiskano jer će biti novost na našem govornom području, može potaknuti na veće zanimanje za ponovnu uspostavu jedinstva među kršćanima, a čitatelja će obogatiti i ponuditi mu nove teološke i vjerske vidike. Sarajevo, 18. siječnja 2015.

Prof. dr. sc. Tomo Vukšić

273

274

KNJIGE U NIZU »RADOVI«

RADOVI

PETROVSKA SLUŽBA

stijena jedinstva i kamen spoticanja

NIKO IKIĆ

PETROVSKA SLZŽBA stijena jedinstva i kamen spoticanja

NIKO IKIĆ rođen je 15. kolovoza 1952. u

ISBN 978-953-241-467-7

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila