Povijest pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije u Lepoglavi by Glas Koncila

Povijest pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije u Lepoglavi

Kamilo Dočkal

I S B N 9 7 8 -9 5 3 -241-415-8

www.glas-koncila.hr

Cijena: 250 kn

Kamilo Dočkal

Povijest pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije u Lepoglavi

Glas Koncila

Kamilo DoÄ?kal

Povijest pavlinskog Samostana BlaĹžene Djevice Marije u Lepoglavi

Kamilo Dočkal

Povijest pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije u Lepoglavi Izdavač: Varaždinska biskupija Župni ured Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije Lepoglava Nakladnik: G las Koncila, Kaptol 8, Zagreb, Hrvatska Tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 E-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: mons. Ivan Miklenić Biblioteka: Hrvatska povjesnica. Knjiga 12. Urednici: m ons. Andrija Kišiček, lepoglavski župnik; dr. sc. Sanja Cvetnić; dr. sc. Danko Šourek Autor predgovora: mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup Autori uvodnih studija: dr. sc. Danko Šourek; Maja Žvorc Fotografije: Schneiderov fotografijski arhiv, Strossmayerova galerija starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti; Sanja Cvetnić; Matej Klemenčič; Danko Šourek; Tanja Trška Miklošić Ilustracija na koricama: Aleksij Königer, Sv. Pavao Pustinjak s istoimenoga oltara u crkvi Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi (1770-te) – vratnice unutrašnjega portala crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Lepoglavi (oko 1670.) Lektura uvodnih studija i napomene: Josip Sinjeri Lektura i korektura: Zdravko Gavran Recenzenti: akademik Vladimir Marković, dr. sc. Stjepan Razum Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u ožujku 2014. ISBN 978-953-241-415-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 872075

Kamilo doÄ?kal

Povijest pavlinskog samostana BlaĹžene Djevice Marije u Lepoglavi

Glas Koncila Zagreb 2014.

Sadržaj Predgovor.................................................................................................................11 Uvodne studije.........................................................................................................13 Kamilo Dočkal i Lepoglava.................................................................................... 15 Lepoglavska crkva Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije kao campo santo hrvatskih velikaša................................................................................ 25 I. dio: Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije u Lepoglavi.............. 31 Uvod.........................................................................................................................33 a) Vrela Ivana Kristolovca i Nikole Bengera............................................................ 36 Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije u Lepoglavi.......................................39 1. Lepoglava i njezina okolica................................................................................. 39 2. Odakle ime Lepoglava?...................................................................................... 42 3. Lepoglava prije pavlina....................................................................................... 44 4. Kada je osnovan lepoglavski samostan?.............................................................. 48 5. Herman II. Celjski – osnivač lepoglavskog samostana........................................ 50 6. Herman II. Celjski 1400. gradi lepoglavski samostan......................................... 53 7. Prvi posjedi lepoglavskog samostana (1440.)...................................................... 55 8. Ivan, biskup lidenski, daje lepoglavskoj crkvi oproste (1443.)............................. 56 9. Fridrik Celjski (1451.) i Ulrik Celjski (1455.) dotiraju lepoglavski samostan..... 57 10. Povlastice kralja Ladislava V. (1455.), Matije Korvina (1458.) i Ivana Korvina...........67 11. Barbara iz Marčana dariva vinograd (1450.)..................................................... 69 12. Papa Aleksandar VI. štiti lepoglavske pavline (1499.)....................................... 69 13. Popisi poreza i gornice za imanja Trakošćan i Kamenica (1477. i 1487.).......... 70 14. Međašnji list zakladnih lepoglavskih posjeda (konac 15. stoljeća)..................... 72 15. Propast stare Lepoglave (1481.)........................................................................ 75 16. Ivan Korvin – drugi osnivač lepoglavskog samostana (1491.)........................... 78 17. Smrt Ivana Korvina i sina mu Kristofora (1504.)............................................. 83 18. Dobročinstva Beatrice Frankopanke (1507. – 1509.)....................................... 87 19. Prvi lepoglavski vikar Marko iz Dubrave (1501. – 1510.)................................ 92 20. Zametak borbe za Kamenicu (1508.)............................................................... 95 21. Papa Julije II. štiti lepoglavski samostan (1508. – 1509.).................................. 98 22. Lepoglavski pavlini dobivaju posjed Mirinje (1507.)...................................... 100 23. Nedjelo krapinskog kastelana Engelharta Strossara (1510.)............................ 102 24. Zulum kastelana iz Bele (1518.)..................................................................... 105 25. Pavlini dobivaju Benkovec (1511.)................................................................. 106 26. Pavlini uvedeni u posjed Kamenice (1513. – 1515.)....................................... 108 27. Zulumi Ivana Gyulaya i prosvjedi pavlina (1513. – 1515.)............................. 111 28. Doprinosi lepoglavskog samostana za obranu domovine (1537.).................... 115 5

K a m ilo D o č k a l PAVLI N SKI SAM O STAN B L AŽEN E D J EV I CE M A R I J E U L EPOGL AVI

29. Kralj Ferdinand I. uzima u zaštitu lepoglavski samostan (1544. – 1554.)..... 116 30. Nasilja Benedikta Pethöa de Gersse (1548. – 1555.).................................... 118 31. General Lenković želi na lepoglavskim posjedima naseliti Vlahe (1564.)...... 122 32. Pavlini traže Kamenicu od Ivana Gyulaya Mlađeg (1548. – 1564.).............. 123 33. Kamenica prelazi u ruke obitelji Drašković (1567. – 1572.)......................... 127 34. Borbe za posjed Mirinje (1565. – 1581.)...................................................... 132 35. Borba protiv državnih podavanja (1560. – 1576.)........................................ 137 36. Lepoglava – sijelo generala i gimnazije (1576.)............................................. 141 37. Rudolf II. prodaje Trakošćan i Kamenicu Gašparu Draškoviću (1581. – 1584.)............................................................................................ 144 38. Hrvatski sabor pritišće Lepoglavu i želi ju ukinuti (1592. – 1594.).............. 149 39. Ugovori s kmetovima u Purgi, Mirinju i Travnjaku (1572. – 1607.)............. 152 40. Velika borba između Ivana i Petra Draškovića te lepoglavskog samostana zbog frange (1593. – 1594.)....................................................... 155 41. Ličnost Šimuna Bratulića (1593. – 1611.)................................................... 166 42. Jus gladii lepoglavskog samostana (1615.).................................................... 178 43. General Ivan Zajc ugušuje bunu u Lepoglavi (1618.)................................... 180 44. General Martin Grušković uređuje lepoglavski arhiv i popravlja stegu (1632.)......................................................................................................... 184 45. Generali Ivan Zajc i Martin Grušković traže Kamenicu (1623. – 1634.)............................................................................................ 186 46. Kmetski sporovi i gospodarski ugovori (1634. – 1641.)............................... 187 47. Vikarijat Martina Borkovića (1637. – 1641.)............................................... 189 48. Ivan Kristolovec o obnovi lepoglavskog samostana (1640. i dalje)................ 192 49. Gradnja novog samostana (1650. – 1675.)................................................... 195 50. Kapela Duha Svetoga (1657.)...................................................................... 199 51. Blagovaonice (1650. – 1673.)...................................................................... 201 52. Obnova lepoglavske crkve (1663. – 1672.).................................................. 204 53. Velikaške kapele u lepoglavskoj crkvi (1673. – 1719.).................................. 209

a) Kapela Muke Gospodnje (kapela mrtvih)..............................................209 b) Lauretanska kapela................................................................................210 c) Kapela sv. Josipa......................................................................................210 d) Kapela Presvetog Trojstva......................................................................211 e) Kapela sv. Ivana Nepomuka...................................................................213

54. Pjevalište s orguljama i klupama (1649. – 1676.)......................................... 214 55. Zvonik lepoglavske crkve (1711.)................................................................. 217 56. Kapele izvan lepoglavskog samostana........................................................... 218

a) Kapela sv. Jurja u Purgi.........................................................................219 b) Kapela sv. Ivana na brdu Gorica............................................................221 c) Kapela Majke Božje i Svih svetih na Veternici........................................223 d) Kapela sv. Valentina na Veternici...........................................................225 e) Kapela sv. Donata na Veternici..............................................................227

Sadržaj

57. Osnutak visoke škole za filozofiju (1671.).................................................... 228 58. Osnutak visoke škole za teologiju (1683.).................................................... 232 59. Lepoglavska knjižnica i novo pročelje crkve (1710.)..................................... 234 60. Lepoglavska gostionica i gostinjac (1685.).................................................... 238 61. Riznica lepoglavske crkve (1687. – 1708.)................................................... 241

a) Našastari lepoglavske sakristije........................................................ 242 b) Kristolovčev popis lepoglavske riznice...........................................................248 c) Povijesne bilješke k obim našastarima. O darovima Ivana Korvina.......251 d) Prirast lepoglavske sakristije prema Nikoli Bengeru.................................253

62. Moći sv. Feliksa Mučenika (1685. – 1734.).................................................. 254 63. Papa Inocencije XII. štiti lepoglavsku riznicu i knjižnicu (1696.)................. 256 64. Udes lepoglavske riznice (1727.).................................................................. 259 II. dio: Veza pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije sa svijetom............................................................................... 261 Uvod.....................................................................................................................263 Veza samostana sa svijetom................................................................................265 1. Znameniti ljudi pokopani u lepoglavskoj crkvi.............................................. 265

a.) Benedikt Rattkay i Gašpar Pethö..........................................................266 b.) Stjepan Trnavljanin..............................................................................267 c.) Ivan i Juraj Rattkay...............................................................................268 d.) Barun Ivan Pethö de Gersse..................................................................269 e.) Barbara Zaboky rođ. Gereczy................................................................270 f.) Grof Sigismund Rattkay........................................................................272 g.) Grof Stjepan Orehovečki........................................................................274 h.) Ladislav Patačić od Zajezde..................................................................276 i.) Župnik Juraj Prekrith............................................................................280 j.) Grof Gašpar Druškovečki.......................................................................281 k.) Grof Stjepan Druškovečki......................................................................282 l.) Barbara Vragović Maruševačka.............................................................285 m.) Grof Ivan Pethö....................................................................................286 n.) Grofica Marta Terezija Lamberg..........................................................289 o.) Barunica Ana Marija Patačić...............................................................295 p.) Barunica Ana Sofija Stipšić...................................................................295 r.) Grof Ivan Franjo Čikulin Susedgradski.................................................298 s.) Grofovi Maksimilijan i Petar Keglević...................................................301 š.) Barun Ladislav Patačić..........................................................................302 t.) Grofica Marija Katarina Drašković......................................................303 u.) Barun Stjepan Josip Patačić..................................................................303 v.) General Gašpar Malečić........................................................................305

K a m ilo D o č k a l PAVLI N SKI SAM O STAN B L AŽEN E D J EV I CE M A R I J E U L EPOGL AVI

2. Pavlinske kuće u Varaždinu............................................................................ 308

a.) Martinovićeva kuća...............................................................................308 b.) Selegovićeva kuća...................................................................................308 c.) Muerova kuća.........................................................................................310 d.) Praunsperger – Plemićeva kuća............................................................312 e.) Nova kuća u predgrađu varaždinskom..................................................313 f.) Paxyjeva kuća.........................................................................................313 g.) Mlin u predgrađu varaždinskom...........................................................313 h.) Nagoda sa Rozinom Padovec................................................................314 i.) Pavlini i gradsko poglavarstvo u Varaždinu...........................................314

3. Legat Barbare Gereczy (1639.)....................................................................... 315 4. Obnova parnice zbog Kamenice (1648. – 1679.)........................................... 317 5. Misna zaklada baruna Franje Keglevića (1655.).............................................. 320 6. Braća Baltazar i Juraj Humszky (1661.).......................................................... 321 7. Pavlinski priori polaze u rat (1663. – 1664.).................................................. 322 8. Grof Juraj Erdödy dariva dobro Črešnjevec (1668.)........................................ 323 9. Grof Juraj Erdödy daje pavlinima kuriju Črešnjevec (1668.).......................... 324 10. Pavlini dobivaju dobro Babinec (1677.)....................................................... 326 11. Redovnik i gavran (1677.)........................................................................... 327 12. Prosvjed lepoglavskog samostana zbog Kamenice (1679.)............................ 328 13. Misna zaklada kanonika Stjepana Dojčića (1698.)....................................... 330 14. Misna zaklada grofice Katarine Löwenburg rođ. Tököly (1699.).................. 331 15. Misna zaklada Ane Ladany (1699.).............................................................. 331 16. Gospodarske sitnice u drugoj poli 17. stoljeća (1655. – 1699.).................... 333 17. Proslava 300. obljetnice lepoglavskog samostana (1700.)............................. 335 18. Osnutak hrvatske pavlinske pokrajine (1701.)............................................. 336 19. Misna zaklada Dore Vragović (1703.).......................................................... 340 20. Barun Gabrijel Gothal daje pavlinima Graberje (1703.)............................... 341 21. Grofica Elizabeta Keglević daruje dobro Sigetec (1703.)............................... 343 22. Pavlini dobivaju imanje Rinkovec (1703.).................................................... 343 23. Grof Stjepan Druskoczy modificira svoju darovnicu (1715. – 1717.)............................................................................................ 345 24. Misna zaklada grofice Marte Terezije Patačić (1720.).................................... 347 25. Zagrebački prepozit Pavao Češković (1724.)................................................ 354 26. Sličice iz lepoglavskog urbara godine 1725................................................... 358 27. Lepoglavski samostan i plemići Crnkovečki (1724.)..................................... 358 28. Pavlini konačno gube Kamenicu (1730.)...................................................... 360 29. Pavlini uživaju neko vrijeme imanje Zamlače (1710. – 1735.)..................... 364 30. Misna zaklada grofa Emerika Erdödyja (1736.)............................................ 366 31. Misna zaklada Ignacija Bedekovića Komorskog (1744.)............................... 367 32. Zagrebački kanonik Stjepan Pucz i pavlini (1734. – 1762.).......................... 367 8

Sadržaj

33. Misne zaklade župnika Franje Glušića (1736. – 1755.)................................ 370 34. Misna zaklada senatora Jurja Goluba (1748. – 1775.).................................. 371 35. Imanje Sovjak (1749. – 1755.)..................................................................... 371 36. Misna zaklada župnika Andrije Kolara (1753.)............................................. 374 37. Dar baruna Franje Wiesenhüttena (1754.)................................................... 374 38. Doprinos lepoglavskih pavlina u ratne svrhe (1737. – 1758.)....................... 375 39. Pavlini za vrijeme seljačke bune (1755.)....................................................... 376 40. Sastanak svjetovnog i redovnog svećenstva u Zagrebu (1761.)...................... 378 41. Legat plemkinje Terezije Stuck – Hauptmann (1758.)................................. 379 42. Misna zaklada podžupana Antuna Špišića (1759.)........................................ 380 43. Kuga u Lepoglavi (1625., 1683., 1710.)....................................................... 381 44. Lepoglavska zvonoljevaonica (1762.)........................................................... 382 45. Izvještaj provincijala Emerika Smolka o ustroju i radu pavlinskog reda (1770.)......................................................................................................... 384 46. Izvještaj provincijala Vincencija Halaszyja o stanju pavlinskih samostana (1770.)......................................................................................................... 388 47. Gospodarsko stanje lepoglavskog samostana godine 1770............................ 389 48. Redovnici lepoglavskog samostana godine 1770........................................... 391 49. Legati Terezije Varović i grofice Rosalije Raiser (1783.)................................ 393 50. Građevna djelatnost priora u 18. stoljeću..................................................... 394 51. Odnošaj lepoglavskih pavlina prema susjednim plemićima i župnicima u 18. stoljeću.............................................................................................. 399 52. Lepoglavski kmetovi u 18. stoljeću............................................................... 408 53. Lepoglava – locus credibilis........................................................................... 413 54. Prinosi pavlinskih novaka............................................................................. 414 55. Parnice zbog posjeda u Sutinskoj.................................................................. 416 56. Pavlini i obitelj Czindery (1732. – 1788.).................................................... 417 57. Ukinuće pavlinskog reda (1786.)................................................................. 422 58. Zapljena lepoglavske imovine (1786.).......................................................... 424 59. Lepoglavska crkva i njezine kapele nakon ukinuća reda................................ 432

a) Lepoglavska crkva...................................................................................432 b) Kapela sv. Ivana.....................................................................................435 c) Kapela sv. Jurja u Purgi..........................................................................436 d) Kapela sv. Valentina na Veternici...........................................................437

60. Vikari i priori lepoglavskog samostana......................................................... 438 61. Daljnje zgode lepoglavskog samostana......................................................... 441 a) Lepoglava u rukama državnog fiskusa............................................................. 441 b) Čazmanski Kaptol dobiva Lepoglavu............................................................. 441 c) Lepoglava pretvorena u kaznionicu................................................................ 446

Predgovor

Lepoglava

Poštovani čitatelju! Koje su vam prve misli kad pročitate ili čujete ime mjesta koje se zove Lepoglava?! Kaznionica, zatvor – nije li upravo to danas prva pomisao u našoj javnosti?! Zavirimo u Hrvatski opći leksikon: Lepoglava, gradić u Hrvatskom zagorju; 3781 stanovnika. Pavlinska crkva barokizirana u 17. i 18. stoljeću sa zidnim slikama I. Rangera (18. st.). Kazneno-popravni dom. Prerada drva; čipkarstvo. – POV 1400-1786. U Lepoglavi je postojao pavlinski samostan; nakon ukinuća reda pretvoren u kaznionicu. 1503 – 1644. u Lepoglavi prva javna gimnazija u Hrvatskoj, od druge polovice 17. st. akademija. To su natuknice za Lepoglavu. Iza svake od tih riječi i godina krije se mnogo toga. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman svojem je dnevniku koji je pisao u zatvoru u Lepoglavi dao naslov 408 dana u pavlinskom sveučilištu i socijalističkom popravilištu. U tih 408 dana boravka u Lepoglavi, na koji ga je osudio komunistički režim zbog istine i ljubavi prema svojem narodu, opisuje svoje duhovno stanje, ali i svijest o tome gdje se nalazi. Tako u dnevniku nadnevka 15. siječnja 1982. piše: »Nalazim se naime u staroj samostanskoj zgradi na prvom katu u sobi br. 11 … još ne znam da li je baš u tim prostorijama pavlinskog samostana bilo sjemenište koje je ... dobilo status sveučilišta. Sve u svemu: znanost je vječna; samo se mijenjaju ›doktori‹ koje slave …« Najpoznatiji, najčasniji i najsvetiji uznik u Lepoglavi bio je sigurno zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, poslije kardinal i blaženik. Dovezen je u Lepoglavu 19. listopada 1946., nakon presude komunističkog suda u Zagrebu od 11. listopada 1946., kojom je osuđen na 16 godina prisilnoga rada i 5 godina gubitka građanskih i političkih prava. U lepoglavskoj kaznionici boravi do 5. prosinca 1951., kada je prevezen u svoju rodnu župu Krašić, na daljnje izdržavanje kazne, koja bi istekla 18. rujna 1962., ali je kao uznik umro svetom smrću 10. veljače 1960. godine. U Krašiću se je, kako je bilježio župnik Vraneković, često sjećao Lepoglave po teškoćama koje je prolazio, ali i po radostima duha, koje mu nitko nije mogao oduzeti. Kaznionica u Lepoglavi u slobodnoj državi Hrvatskoj odužila mu se čuvajući spomen-sobu gdje je tamnovao i slavio euharistiju, ali i po kapeli u zatvoru, koja je njemu posvećena. Lepoglava je danas poznata nadaleko po svojoj čipki, koja pokazuje vještinu i plemenitost duha svojih žitelja, posebno ženskog svijeta – nadaleko poznatih čipkarica. No ono po čemu je Lepoglava najpoznatija u hrvatskoj povijesti možete pronaći

K a m ilo D o č k a l PAVLI N SKI SAM O STAN B L AŽEN E D J EV I CE M A R I J E U L EPOGL AVI

u ovoj knjizi, koju ju je napisao Kamilo Dočkal, zagrebački kanonik, a koja je sve do ovih dana bila u rukopisu i nije bila dostupna široj javnosti. Župa Lepoglava ustanovljena je 1789. godine, nakon ukinuća pavlinskoga reda. Prije je to područje pripadalo župama Bednja i Kamenica. Župa je pripadala Zagrebačkoj nadbiskupiji sve do 1997. godine, kada se osniva Varaždinska biskupija i otada je jedna od trenutno 105 župa Varaždinske biskupije. Vizitator iz 2002. zapisuje da je na području župe živio 4761 župljanin, u 1040 kuća. Prema župnome pastoralnom izvještaju za 2012. godinu (i popisu stanovnika), na području Župe živi oko 3600 stanovnika, u 930 kuća. Veliki kompleks samostana iz 1400. godine predan je 18. prosinca 2001. godine Varaždinskoj biskupiji. Još za vrijeme prvoga varaždinskog biskupa Marka Culeja započela je obnova samostana, s nakanom uređenja za pastoralni centar Biskupije. U vrijeme dok je samostan bio dio zatvora prostorije su prenamijenjene i potpuno devastirane. U svojoj sadašnjoj obnovi samostan se postupno vraća u prvobitni oblik. Nadamo se i vjerujemo da će jednog dana zasjati u svojem punom sjaju i da će ponovno biti središte znanosti i duhovnosti, kao nekoć za vrijeme poznatog Belostenca i drugih znamenitih pavlina. Zahvaljujem svima koji su se trudili napisati i prikupiti ovu građu o samostanu u Lepoglavi, a posebno zauzetosti župnika mons. Andrije Kišičeka, vjernog čuvara i vodiča mnogim posjetiteljima samostana i crkve BDM, koja je tijekom 40 godina komunističke strahovlade bila zatvorena za bogoslužje. Uz ljepotu baroka, u crkvi je pohranjen i oltar na kojem je svakoga dana služio misu bl. Alojzije Stepinac u svojoj ćeliji. Ono što mons. Kišiček ne stigne ispričati, moći ćete pročitati u ovoj knjizi. Čitajući putujte u prošlost, da biste bolje mogli razumjeti sadašnjost i s ponosom gledati prema budućnosti. U Varaždinu, na Dan neovisnosti, 8. listopada 2013. † Josip Mrzljak varaždinski biskup

Uvodne studije

Kamilo Dočkal i Lepoglava Prionuvši poslu sveobuhvatnoga povijesnoga istraživanja hrvatskih pavlinskih samostana približno stoljeće i pol nakon tragična nestanka bijelih fratarâ s hrvatske povijesne pozornice u devetom desetljeću XVIII. stoljeća, Kamilo Dočkal (Brodek kraj Přerova, Češka, 30. XII. 1879. – Zagreb, 7. VIII. 1963.) prihvatio se naizgled nesavladive istraživačke zadaće. Pa ipak, nakon detaljne analize i tumačenja iznimno obilne arhivske građe i njezina pažljivoga uklapanja u raster povijesnih i povijesno-umjetničkih saznanja crkveni je povjesničar u naslijeđe Dr. Kamilo Dočkal hrvatskoj kulturi ostavio svoj magnum opus, rukopisnu Građu (Brodek kraj Přerova, za povijest pavlinskih samostana u Hrvatskoj u sklopu koje dva 30. XII. 1879. – Zagreb, 7. VIII. 1963.). Nadbiskuobimna sveska obrađuju povijest pavlinskoga samostana Blažepijski arhiv u Zagrebu. ne Djevice Marije u Lepoglavi. Metodologijom sličnom onoj isusovačkoga povjesničara Miroslava Vanina čija su dugogodišnja istraživanja urodila trosveščanim izdanjem djela Isusovci i hrvatski narod,1 Dočkal je uspješno obuhvatio širok spektar vjerske, kulturne, znanstvene, umjetničke i društvene djelatnosti kojom je Red svetoga Pavla Prvoga Pustinjaka (lat. Ordo sancti Pauli primi Eremitae) tijekom više od pet stoljeća rada i života u Hrvatskoj (1244. – 1786.) oplemenio našu povijest, te zadužio sadašnje i buduće istraživače. Pojedini aspekti povijesti pavlinskoga reda zarana su se našli u fokusu interesa domaćih povjesničara, no upravo je Dočkalovo djelo utrlo put njezinu cjelovitom poimanju osiguravši joj time trajno i jasno određeno mjesto u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Nikad proizvoljna, no redovito rječita i živa Dočkalova tumačenja uglavnom službenih, a ponekad i šturih arhivskih podataka, uvelike su rezultat naobrazbe i širokoga spektra interesa samoga autora. Završivši osnovno i gimnazijsko školovanje u Bjelovaru, Varaždinu i Zagrebu (Dočakalova se obitelj, naime, iz Češke krajem XIX. stoljeća preselila u selo Ivanovčane u okolici Bjelovara), upisao je Bogoslovni fakultet u Zagrebu, gdje je i zaređen za svećenika 1902. godine.2 Uslijedio je četve-

Usp. Miroslav Vanino, Isusovci i hrvatski narod, sv. I. – III., Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 1969., 1987., 2005. Važno je, ipak, napomenuti kako se za razliku od Miroslava Vanina, Kamilo Dočkal nije izravno služio arhivskim fondovima pohranjenim u stranim institucijama. Usp. Ante Sekulić, Arhivska građa i literatura o djelovanju Pavlina među Hrvatima (I. i II.), u: Arhivski vjesnik (Zagreb), god. XXX., 1987., sv. 31, str. 77 – 110; god. XXXI., 1988., sv. 32, str. 111 – 126. 2 Za podatke iz Dočkalova životopisa usp. Josip Buturac – Zlatko Stahuljak, Dočkal, Kamilo, u: AA.VV., Hrvatski biografski leksikon, sv. III., Zagreb, Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 1993., str. 449; Stjepan 1

K a m ilo D o č k a l PAVLI N SKI SAM O STAN B L AŽEN E D J EV I CE M A R I J E U L EPOGL AVI

rogodišnji boravak na bečkome Augustineumu, koji je okončan doktoratom iz teologije 1906. godine. Usporedo je tekla i Dočkalova glazbena naobrazba, koja će osim redovitoga osobnoga muziciranja (violina, glasovir) nesumnjivo potaknuti i njegov interes za povijest (crkvene) glazbe te glazbala.3 Po povratku u Zagreb Dočkal je preuzimao razne službe poput nadstojnika klerika gimnazijalaca u Nadbiskupijskome sjemeništu, vjeroučitelja na Kraljevskoj realnoj gimnaziji (1907.), tajnika nadbiskupa Antuna Bauera (1915.), te ravnatelja zagrebačkoga Sjemeništa (1920. – 1935.). Godine 1920. imenovan je zagrebačkim kanonikom, a uz to je obnašao i čast vaškanskoga te katedralnoga arhiđakona, kantora i apostolskoga prelata.4 Njegova znanstvena djelatnost urodila je nizom objavljenih knjiga i članaka,5 ali i trima značajnim, za života neobjavljenim djelima od kojih je opsegom najveća upravo cjelina Građa za povijest pavlinskih samostana u Hrvatskoj.6 Uz nju svakako valja spomenuti i dvije studije o hrvatskim povijesnim kolegijima u Bologni (Collegium Hungaro-Illyricum anno 1593. Bononiae fundatum) i Beču (Collegium Croaticum Viennae anno 1627. fundatum).7 Potonji je rukopis objavljen tiskom 1996. godine,8 te je poslužio kao jedan od poticaja za pripremu i ovoga Dočkalova djela, kao najopsežnijega u nizu o pavlinskim samostanima u Hrvatskoj. Još jedan, na žalost nedovršen projekt Kamila Dočkala predstavlja i Dijecezanski muzej Zagrebačke nadbiskupije, čijim ga je prvim ravnateljem 1939. godine imenovao zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac. Bogati fundus ovoga muzeja na čijem je prikupljanju te katalogizaciji Kamilo Dočkal predano radio, usprkos nedostatku primjerenoga izložbenoga prostora ostaje jed-

Kožul, Svećenici bjelovarskoga kraja, dio I., Bjelovarski dekanat, Zagreb, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić«, 2007., str. 234 – 238; Ante Sekulić, Kamilo Dočkal, znanstvenik i javni djelatnik, u: Tkalčić. Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, 12, 2008., str. 91 – 106. 3 Uz osobitu pozornost koju pri proučavanju arhivske građe pavlinskih samostana poklanja koralnom pjevanju i orguljama, Kamilo Dočkal autor je i kraće studije Naše violine i njihovi graditelji, Zagreb, Narodna tiskara, 1941. (posebni otisak iz Svete Cecilije, 1940.). 4 U naslovu vlastita životopisa (tipkopis: Podaci za biografiju zagrebačkih kanonika. Nastavak Ivančanova djela, Zagreb Nadbiskupijski arhiv), sām Dočkal navodi: »Camillus Dočkal, canonicus Zagrabiensis, doctor theologiae, archidiaconus de Vaska, archidiaconus cathedralis, cantor, praelatus apostolicus, 1920.«. Ante Sekulić, Kamilo Dočkal, 2008., str. 91. 5 Izbor iz djelâ donosi: Ante Sekulić, Kamilo Dočkal, 2008., str. 104 – 105. Vidi također izbor iz Dočkalovih djela o pavlinskoj tematici u: Ante Sekulić, Arhivska građa, 1988., str. 120. 6 Primjerci tipkopisa pohranjeni su u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (XVI-29a, 29b, 29c) te Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu. Usp. Ante Sekulić, Kamilo Dočkal, 2008., str. 97 – 98. 7 Oba su rukopisa pohranjena u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (XVI-30/I; XVI-30/ II), a jedan primjerak prvoga i u Nadbiskupijskome arhivu u Zagrebu. Usp. Ante Sekulić, Kamilo Dočkal, 2008., str. 98. 8 Kamilo Dočkal, Hrvatski kolegij u Beču, 1624. – 1784. Collegium Croaticum Vienense, Zagreb – Beč, Filozofski institut Družbe Isusove u Zagrebu – Hrvatski povijesni institut u Beču, 1996. Usp. također: Ante Sekulić, Kamilo Dočkal, 2008., str. 98, 105.

Uvodne studije

nim od njegovih najvećih postignuća.9 Važno je napomenuti kako su svoje mjesto u fundusu Dijecezanskoga muzeja pronašla i neka od djela koja je Dočkal zatekao u lepoglavskoj crkvi, dodatno time pridonijevši prisutnosti lepoglavske pavlinske baštine u svijesti budućih naraštaja istraživača i javnosti. Samostan Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, kao najvažniji i najveći pavlinski samostan u Hrvatskoj, utkan je u povijest ove redovničke zajednice. Početci pavlinskoga reda sežu u XIII. stoljeće, kada se na panonskome prostoru do tada raštrkane skupine pustinjaka počinju okupljati u veće zajednice.10 Već oko 1215. godine pečuški biskup Bartolomej pustinjake s područja svoje dijeceze okupio je u samostanu sv. Jakova na Pataču, a 1246. godine ostrogonski je kanonik Euzebije, povukavši se u osamu brda Piliš, oko sebe okupio još jednu skupinu pustinjaka podigavši za njih crkvu sv. Križa s malenim samostanom. Oko 1250. godine ove se dvije skupine ujedinjuju u jedinstveni red na čijem je čelu, kao provincijal, bio bivši kanonik Euzebije. Iz imena reda razabiru se uzori u ranokršćanskoj pustinjačkoj tradiciji i exemplum per imitatione – sv. Pavao prvi pustinjak. Kako bi i formalno organizirali svoj redovnički život, pavlini su ubrzo, za pape Urbana IV. (1261. – 1264.), primili Regulu sv. Augustina koju im je, međutim, službeno odobrio tek 1308. godine legat pape Klementa V. (1305. – 1314.) kardinal Gentile de Montefiore, a potvrdio 1319. godine papa Ivan XXII. (1316. – 1334.). Već prije službenih potvrda, red u nastajanju proširio se i na prostor Hrvatske, gdje je kao prvi u nizu pavlinskih samostana 1244. godine osnovan onaj u Dubici, posvećen Blaženoj Djevici Mariji. Slijede brojni samostani podignuti između Mure, Drave i Jadranskoga mora, među kojima je – kao osobito plodna kulturna žarišta u kasnijim stoljećima – moguće izdvojiti one u Čakovcu, Remetama kraj Zagreba, Križevcima, Sveticama kraj Ozlja, Svetom Petru u Šumi, Crikvenici i Senju.11 Svojom se važnošću kako za pavlinski red, tako i za hrvatsku povijest, umjetnost i kulturu među njima pak ističe samostan Blažene Djevice Marije koji je u Lepoglavi oko 1400. godine osnovao Herman II. Celjski, a u narednim ga

Usp. Kamilo Dočkal, Diecezanski muzej Nadbiskupije zagrebačke, I. i II., Zagreb, Narodna tiskara, 1940., 1944. (posebni otisci iz Katoličkoga lista); Stjepan Kožul, Dijecezanski muzej u Zagrebu, u: Tkalčić. Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, 2, 1998., str. 211 – 236. Opsežan pregled povijesti pavlinskoga reda donosi: Tajana Pleše, Arheološki kontekst srednjovjekovnih pavlinskih samostana sjeverozapadne Hrvatske, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2010., str. 1 – 13 (i ondje navedena ranija literatura). O kulturnom djelovanju pavlina u Hrvatskoj usp. npr. Josip Bratulić, Pavlini u hrvatskoj društvenoj i kulturnoj povijesti, u: AA.VV., Lepoglavski zbornik 1994., Zagreb, Kajkavsko spravišče, 1995., str. 7 – 12; Ante Sekulić, Pavlinski prinosi hrvatskoj književnosti, Zagreb, Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, Zagreb, 1997.; Isti, Pavlinska prosvjetiteljska i uljudbena prošlost tijekom hrvatske narodne povijesti, u: Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Razred za književnost, knj. XXVI., 2004., str. 33 – 65.

K a m ilo D o č k a l PAVLI N SKI SAM O STAN B L AŽEN E D J EV I CE M A R I J E U L EPOGL AVI

stoljećima obilno darivali mnogi velikaši i plemići. Osim što su u njemu od 1576. godine stolovali generali reda,12 a od 1701. godine i provincijali osamostaljene Hrvatske pavlinske provincije, u lepoglavskom je samostanu već 1503. godine, kao odjek korvinovske renesanse, osnovana prva javna gimnazija u kontinentalnoj Hrvatskoj, a nakon 1683. godine lepoglavske visoke škole za teologiju i filozofiju stječu status Sveučilišta.13 U lepoglavskom su samostanu, uz to, živjeli i djelovali neki od najzaslužnijih protagonista hrvatske kulture XVII. i XVIII. stoljeća, poput leksikografa Ivana Belostenca (autora znamenite hrvatsko-kajkavske jezične riznice Gazophylacium, seu Latino Illyricorum onomatum aerarium, tiskane u Zagrebu 1740.), pisca Hilarijona Gašparotija (autora četverosveščanoga hagiografskoga djela Czvet szveteh, ali Sivlenye y chini szvetczev, koteri vu nassem horvatczkem, iliti szlovenszkem orszagu z-veksum pobosnosztjum, y z-prodestvom postujusze, tiskanoga u Grazu i Beču između 1752. i 1761.), povjesničarâ Nikole Bengera (autora dvosveščane historiografske studije o povijesti pavlinskoga reda Annalium eremi-coenobiticorum ordinis Fratrum eremitarum s. Pauli Primi eremitae, tiskane u Bratislavi 1742. i 1743.) i Josipa Bedekovića (pisca povijesne topografije Međimurja, Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum, tiskane u Bečkom Novom Mjestu 1752.), slikara Ivana Krstitelja Rangera ili kipara Aleksija Königera. Gubitak koji je za hrvatsku kulturu značilo ukidanje lepoglavskoga kao i drugih pavlinskih samostana stradalih u sklopu reformi cara i kralja Josipa II. (1780. – 1790.) velik je stoga na više razina: raznesene baštine, utrnulih ustanova, prenamjene, a dijelom i rušenja samostanskih zgrada. Povijesni dûg koji je ostao za naglim rezom višestoljetne prisutnosti pavlina u Hrvatskoj potrudio se premostiti nîz kasnijih istraživača među kojima, zbog širine i uvelike pionirskoga karaktera njegova prinosa, stožerno mjesto zauzima upravo Kamilo Dočkal. Sâm se je Dočkal, osim arhivskim izvorima, pri tome koristio i rezultatima mahom fundamentalnih istraživanja, među kojima se ističu djela Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Ivana Krstitelja Tkalčića, Tadije Smičiklasa, Izidora Kršnjavoga, Vjekoslava Klaića, Rudolfa Horvata te Gjure Szabe. Važnost Dočkalova rada uvelike se, s druge strane, potvrdila u studijama potonjih istra-

Usp. Ivan Krstitelj Tkalčić, O stanju više nastave u Hrvatskoj prije, a osobito za Pavlinah, Zagreb, 1888. (poseban otisak iz Rada Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, XCIII., 1888.), str. 10. Usp. Ivan Krstitelj Tkalčić, O stanju više nastave, 1888., str. 8 – 14; Franjo Emanuel Hoško, Pavlinske srednje i visoke škole, u: AA. VV., Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244 – 1786. Slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, umjetnički obrt, književnost, glazba, prosvjeta, ljekarstvo, gospodarstvo, Zagreb, Globus – Muzej za umjetnost i obrt, 1989., str. 301 – 309; Ante Sekulić, Srednja i visoka učilišta hrvatskih pavlina, u: Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, sv. XXII., 1996., br. 1 – 2, str. 327 – 342 (328 – 330, 335). Vidi također: Ante Sekulić, Promišljanje o pavlinima i njihovim srednjim i visokim učilištima. U povodu 500. obljetnice prve javne srednje škole u Hrvatskoj, u: Kaj, god. XXXVI., 2003., br. 4 – 5, str. 111 – 126.

Uvodne studije

živača, kojima je prije svega služila kao poticaj i dragocjena pomoć pri uvidu u obilnu te često nepreglednu arhivsku građu. Uz nastavak historiografskih istraživanja, te onih povezanih s glazbenom, prosvjetnom i književnom djelatnošću lepoglavskih pavlina – pri čemu osobitu pozornost zavrjeđuje bogata bibliografija Ante Sekulića – u narednom je razdoblju ponajveći interes izazvala graditeljska i umjetnička baština Lepoglave i njezine okolice kao najvidljivije svjedočanstvo povijesne pavlinske prisutnosti. Pri tome valja osobito istaknuti istraživanja Đurđice Cvitanović, Zorislava Horvata, Ive Lentića, Doris Baričević, Marije Mirković, Zdenka Baloga, Miroslava Klemma, Ljerke Perči, Silvija Novaka, Nele Tarbuk, Drage Miletića i drugih, objavljena u okviru izdavačke djelatnosti Kajkavskoga spravišča iz Zagreba,14 koja su s različitih motrišta osvijetlila bogatstvo ovoga aspekta pavlinske baštine, a rezultati njihova rada široj su javnosti prvi put raskošno prezentirani 1989. godine u sklopu izložbenoga projekta zagrebačkoga Muzeja za umjetnost i obrt, Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244 – 1786.15 Temeljem istraživanja Dočkalovih prethodnika (prije svega Roberta Kauka i Gjure Szabe), Dočkalovih napora, te rezultata potonjih istraživača kao i očuvanih povijesno-umjetničkih spomenika danas je (usprkos naknadnim destrukcijama i obezvrjeđenjima prostornih cjelina) moguće rekonstruirati dva glavna poglavlja umjetničke prošlosti Lepoglave – gotičko i barokno.16 Pri tome samostan i crkvu sv. Marije valja promatrati kao središte iz kojega je tijekom gotovo četiri stotine godina djelatnošću pavlina okolni prostor neprestano oblikovan u trajnom naporu stvaranja i održavanja zaokruženoga kulturnoga krajolika. Uz karakteristične znakove u prostoru – javne skulpture izvorno raspoređene na glavnim prilazima samostanu – njega do danas sačinjavaju i tzv. gostinjac pred crkvom, kapele sv. Ivana Krstitelja na Gorici i sv. Jurja u Purgi te slikoviti sklop ljetne samostanske rezidencije s kapelom na nedalekoj Veternici. Od Dočkalova doba, osobito su obogaćena naša saznanja o gotičkoj crkvi i samostanu. Prije poznatim podatcima o gotičkoj crkvi sv. Marije (čija je gradnja započela neposredno po osnutku samostana početkom XV. stoljeća, a koja je osim sve-

Recentan pregled bogate bibliografije o pavlinskom nasljeđu u kojoj se brojnošću ističu prilozi o Lepoglavi donosi: Božica Pažur, Pavlinsko kulturno nasljeđe u izdanjima Kajkavskoga spravišča i Časopisa Kaj, u: Kaj, god. XLII., 2009., br. 3, str. 99 – 110. Usp. AA. VV. Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244 – 1786. Slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, umjetnički obrt, književnost, glazba, prosvjeta, ljekarstvo, gospodarstvo, Zagreb, Globus – Muzej za umjetnost i obrt, 1989. Usp. Zorislav Horvat, Gotička arhitektura pavlinskog samostana u Lepoglavi, u: Kaj, god. XV., 1982., br. 5, str. 3 – 35; Ivo Lentić, Pavlinski samostan i crkva sv. Marije u doba baroka, u: Kaj, god. XV., 1982., br. 5, str. 36 – 63.

K a m ilo D o č k a l PAVLI N SKI SAM O STAN B L AŽEN E D J EV I CE M A R I J E U L EPOGL AVI

tišta obuhvaćala i dva istočna traveja današnje građevine) pridružena su nova tumačenja i vrednovanje njezine uloge u difuziji kasnogotičkih oblika slavne radionice Petera Parlera razvijenih prije svega na gradilištu katedrale sv. Vida u Pragu.17 Temeljem analize u širem kontekstu lepoglavska je crkva pronašla svoje mjesto među značajnim regionalnim projektima s kraja XIV. i početka XV. stoljeća, poput zavjetne crkve na Ptujskoj gori u Sloveniji ili zagrebačke katedrale. Uz monumentalne dimenzije i složene oblike svodova u svetištu i brodu, te raskošna mrežišta gotičkih prozora, o izvornom izgledu lepoglavske crkve danas svjedoče i otkriveni dovratnici dvaju sjevernih portala te fragmenti sedilije skriveni iza baroknoga oslika u svetištu.18 Arheološkim iskapanjima određeni su i okvirni parametri izvornoga samostana na čijem je mjestu u XVII. stoljeću izgrađena veća, današnja građevina.19 Oko malenoga dvorišta u čijem se središtu nalazila kruna bunara izdizala su se tri jednokatna krila s prostorijama povezanim hodnicima nadsvođenim križno rebrastim svodovima. U istočnom krilu nalazila se, arhivski dokumentirana, kapela sv. Duha (kapitularna dvorana), a uz zvonik, na spoju zapadnoga krila s crkvom, tzv. Kapela donatorâ urešena zidnim slikama.20 Kapela sv. Jurja u Purgi postojala već u vrijeme osnutka lepoglavskoga samostana početkom XV. stoljeća,21 kada se je na susjednom brežuljku Gorica uzdizao burg koji se kao čitav spominje još 1435. godine.22 Staru i ruševnu

Za prvu poveznicu svodova lepoglavske crkve sa širenjem Parlerovih rješenja južnonjemačkim zemljama i Štajerskom usp. Anđela Horvat, Između gotike u baroka. Umjetnost kontinentalnog dijela Hrvatske od oko 1500. do oko 1700., Zagreb, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, 1975., str. 21. Među kasnijim raspravama ističu se prinosi Zorislava Horvata (npr. Gotička arhitektura, 1982.), Zdenka Baloga (npr. Geneza izgradnje lepoglavskog samostana, u: AA. VV., Lepoglavski zbornik 1992., Zagreb, Kajkavsko spravišče, 1993., str. 173 – 184) i Diane Vukičević Samaržija (npr. Das künstlerische Erbe der Grafen von Cilli in Kroatien, u: AA. VV., Celjski grofje, stara tema – nova spoznanja / Die Grafen von Cilli, altes Thema – neue Erkenntnisse, Celje, Pokrajinski muzej Celje, 1999., str. 363 – 373). Opsežan pregled ranijih istraživanja i interpretacija gotičke faze izgradnje lepoglavske crkve, a i vlastite prijedloge za njezinu dataciju, te stilski okvir donosi: Zdenko Balog, Graditeljska baština Hermana Celjskog i njezini odrazi u 15. stoljeću u zapadnoj Slavoniji, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012., str. 103 – 133 (poglavlja: Samostan pustinjaka pavlina u Lepoglavi; Lepoglavska grupa – djelatnost majstorske radionice Hermana Celjskog u zapadnoj Slavoniji; Majstorska radionica u službi Hermana Celjskog), 171 – 175 (katalog). Pregled arheoloških istraživanja od 1972. do 2004. godine, ranije literature, te interpretaciju izgleda gotičkoga samostanskoga sklopa donosi: Tajana Pleše, Arheološki kontekst, 2010., str. 165 – 168 (poglavlje: Samostan Blažene Djevice Marije u Lepoglavi). O potonjoj kapeli usp. također: Zdenko Balog, Lauretanska kapela obitelji Drašković u bivšoj pavlinskoj crkvi u Lepoglavi – istraživanja 1993. godine, u: AA. VV., Lepoglavski zbornik 1993., Zagreb, Kajkavsko spravišče, 1994., str. 161 – 176. Usp. Zdenko Balog, Pavlinski objekti u okolici lepoglavskog samostana, u: Kaj, god. XXI., 1988., br. 3 – 4, str. 95 – 107 (96). Utvrda je vjerojatno stradala u osmanskom napadu 1479. godine, a njezin je materijal zatim iskorišten u svrhu utvrđivanja samostana i crkve u nizini. Usp. Krešimir Regan, Srednjovjekovne utvrde i kašteli na

Uvodne studije

kapelu sv. Jurja 1749. godine zamijenila je današnja skladna građevina čiju je cjelokupnu unutrašnjost oslikao pavlinski slikar Ivan Krstitelj Ranger (1750.), a na mjestu porušenoga burga na Gorici poslije je (1612.) podignuta kapela sv. Ivana Krstitelja, obnovljena 1731. godine.23 Osim nekolicine okvirnih datuma, građevne faze gotičke crkve i samostana ostaju zadatkom povijesno-umjetničkih i arheoloških istraživanja, no graditeljski zahvati XVII. i XVIII. stoljeća dobro su dokumentirani u suvremenim djelima pavlinskih povjesničara. Temeljem njihovih rukopisnih i tiskanih djela već je Kamilo Dočkal uspostavio jasnu kronologiju bogate građevne i umjetničke djelatnosti lepoglavskih pavlina u razdoblju kada samostanski sklop s crkvom ali i okolne građevine poprimaju svoj današnji izgled. Novopodignuti samostan, dograđena i novoopremljena crkva Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije, kapele na Gorici i u Purgi te ljetna rezidencija s kapelom Majke Božje Žalosne na Veternici u međuvremenu su, međutim, potvrdile svoje mjesto unutar nekih od najvažnijih poglavlja hrvatske umjetnosti dvaju baroknih stoljeća. Produžetak lepoglavske crkve (1663. – 1672.) čiji svodovi namjerice oponašaju zatečene gotičke oblike postao je tako jednim od najznačajnijih primjera tzv. sklonosti k arhaizaciji prisutne u našoj umjetnosti tijekom druge polovice XVII. stoljeća.24 Srodne težnje pavlinskih naručitelja koji se ugledaju u tradicijom obilježena umjetnička rješenja predstavlja i novi monumentalni samostan (započet 1650.), u čijoj je tradicionalnoj renesansnoj osnovi nedavno otkriven i uzor klaustra isusovačkoga kolegija u Grazu, dovršenoga oko 1572. godine.25 Raskošnim cjelinama štuko-dekoracije (pročelje i predvorje crkve, knjižnica, kapela Presv. Trojstva, samostanski refektoriji) lepoglavski samostanski kompleks također predstavlja trajnu referentnu točku u proučavanju širenja ovoga medija na prostoru sjeverozapadne Hrvatske,26 a rješenje pročelja crkve Bezgješnoga Začeća Blažene Djevice Marije

obroncima Ivanščice, u: Hrvatsko zagorje. Časopis za kulturu, god. IX., 2003., br. 1, str. 231 – 257 (240 – 241). Usp. Zdenko Balog, Pavlinski objekti, 1988., str. 98 – 99. Podatke o objema kapelama u svojemu rukopisu donosi i Kamilo Dočkal. Usp. Anđela Horvat, Između gotike i baroka, 1975., str. 117. Usp. također: Dubravka Botica, Gotika u baroku. Problemi stila u arhitekturi 17. stoljeća na izabranim primjerima, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 28, 2004., str. 114 – 125 (117 – 118, 120). Usp. Anđela Horvat, Između gotike i baroka, 1975., str. 140; Petar Puhmajer – Teodora Kučinac, Pročelja pavlinskog samostana u Lepoglavi, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 32, 2008., str. 151 – 166 (154). Za pročelje lepoglavske crkve usp. Silvije Novak, Pročelja crkve sv. Marije u Lepoglavi, u: AA. VV., Lepoglavski zbornik 1992., Zagreb, Kajkavsko spravišče, 1993., str. 145 – 157. O štukaturama u predvorju knjižnici i kapeli Presv. Trojstva usp. Miroslav Klemm, Štukature Iosepha Antona Qvadria u crkvi svete Marije u Lepoglavi, u: AA. VV., Lepoglavski zbornik 1992., Zagreb, Kajkavsko spravišče, 1993., str. 37 – 41; Martina Ožanić, Prilog za dataciju oslika knjižnice lepoglavskog samostana, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 33, 2009., str. 141 – 144.

K a m ilo D o č k a l PAVLI N SKI SAM O STAN B L AŽEN E D J EV I CE M A R I J E U L EPOGL AVI

(1711.) s ansamblom od čak devet kamenih skulptura kipara Iohannesa Vedla, postalo je uzorom za pročelja drugih pavlinskih crkava na hrvatskom prostoru, poput one u Remetama kraj Zagreba (1722.) ili istarskom Svetom Petru u Šumi (1755.).27 Na području skulpture uz opus prvoga domaćega kipara većeg umjetničkog formata,28 Ivana Jakova Altenbacha (oltar Žalosne Marije u tzv. kapeli mrtvih crkve Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije iz 1676., kameni kipovi Immaculate i Krista na području Lepoglave, te Majke Božje Žalosne u istoimenoj kapeli na Veternici), u Lepoglavi je prepoznat i najveći kiparski ansambl pavlinskoga laika Aleksija Königera, koga Doris Baričević (2008.) određuje riječima: »Nije bio samo najveći kipar što ga je pavlinski red imao u cijelom 18. stoljeću, nego i preko tih uskih okvira i najbolji kipar na našem tlu u cijelom tom baroknom razdoblju.«.29 Autorica je kiparu pripisala monumentalni glavni oltar u svetištu, te četiri oltara i propovjedaonicu u brodu lepoglavske crkve (nastale tijekom osmoga desetljeća XVIII. stoljeća), kamenu skulpturu sv. Marije (dio nekadašnje ikonografske skupine Navještenja) danas smještenu na zapadnom ulazu u Lepoglavu, a kao njegove prve radove za lepoglavske pavline prepoznala dva oltara smještena uz trijumfalni luk kapele sv. Ivana Krstitelja na Gorici, podignuta 1763. godine.30 U svetištu iste kapele zatječemo i prvo datirano djelo još jednoga pavlina koji je svojom djelatnošću obilježio umjetnost XVIII. stoljeća na području sjeverozapadne Hrvatske. Usprkos skučenom prostoru svetišta malene kapele Ivan Krstitelj Ranger svojim je zidnim oslikom njegove unutrašnjosti uspio ostvariti niz novih (iluzioniranih) prostornih odnosa i imitacija skupocjenih materijala, a kao ikonografska osobitost cjelokupnoga programa ističe se prikaz čak petnaestorice svetaca imenom Ivan koji se pridružuju skulpturi titulara smještenoj u središnjoj niši glavnoga oltara – također naslikanoga na drvenoj zaključnoj stijeni svetišta.31 Uz djela za lepoglavsku crkvu, samostan i okolne kapele, te druge pavlin-

29 30

Usp. Đurđica Cvitanović, Arhitektura pavlinskog reda u baroknom razdoblju, u: AA. VV., Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244 – 1786. Slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, umjetnički obrt, književnost, glazba, prosvjeta, ljekarstvo, gospodarstvo, Zagreb, Globus – Muzej za umjetnost i obrt, 1989., str. 111 – 125 (116 – 117). Za Iohannesa Vedla usp. Silvije Novak, Pročelja crkve sv. Marije, 1993., str. 156. Usp. Doris Baričević, Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske, Zagreb, Institut za povijest umjetnosti – Školska knjiga, 2008., o Ivanu Jakovu Altenbachu: str. 44 – 60. Usp. također: Ista, Pavlinski kipari u Lepoglavi (Živi kipi lepoglavski – Lepoglava II.), u: Kaj, god. XIII., 1981., str. 3 – 61 (20 – 23, 30, 59); Ista: Kiparstvo u pavlinskim crkvama u doba baroka, u. AA. VV., Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244 – 1786. Slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, umjetnički obrt, književnost, glazba, prosvjeta, ljekarstvo, gospodarstvo, Zagreb, Globus – Muzej za umjetnost i obrt, 1989., str. 183 – 221 (o Lepoglavi: str. 185, 204 – 218). Doris Baričević, Barokno kiparstvo, 2008., str. 299. Usp. Doris Baričević, Pavlinski kipari, 1981., str. 32 – 53.; Ista, Kiparstvo u pavlinskim crkvama, 1989., Ista, Barokno kiparstvo, 2008., o Aleksiju Königeru: str. 299 – 313. Usp. Sanja Cvetnić, Kapela sv. Ivana Krstitelja na Gorici kraj Lepoglave – »pustinjačka« ikonografija, u: Croatica Christiana periodica, 52, 2003., str. 119 – 136.

Uvodne studije

ske objekte, Ivan Krstitelj Ranger u narednim će se godinama proslaviti i radovima nastalima za druge naručitelje. Belečki župnik Pavao Kunek u opisu oslika tamošnje hodočasničke crkve Majke Božje Snježne (1758.) izričito tako ističe njegova autora »Ivana Rangera, najslavnijeg slikara ovoga vremena u ovim krajevima u novom talijanskom načinu zidnog slikanja«.32 Važne novine koje Ranger unosi u naše zidno slikarstvo XVIII. stoljeća pri tome su plod njegova školovanja u rodnome Tirolu, u tradiciji slikarâ Egida Schora i Caspara Waldmanna, koji usvajaju i razvijaju inovacije rimskoga baroknoga slikarstva prve polovice XVII. stoljeća, posebno rješenja zidnoga oslika nazvana Cortonin sustav, prema rimskome slikaru i arhitektu Pietru Cortoni.33 Uz to, Ranger raspolaže i – za našu sredinu jednako revolucionarnim – leksikom iluzionističkih rješenja koja u svojim traktatima (1693., 1700.) donosi isusovački arhitekt i slikar Andrea Pozzo.34 Slikarsku aktivnost započetu u svetištu kapele sv. Ivana Krstitelja na Gorici (1731.) Ivan Krstitelj Ranger nastavlja oslikom ljetnoga refektorija u lepoglavskom samostanu (1731.),35 zidnim, te slikama na ukladama klupa na pjevalištu (1735. – 1737.) i u svetištu (1742. – 1743.) crkve Bezgrješnoga Zaćeča Blažene Djevice Marije,36 a zaključuje ju cjelovitim oslikom unutrašnjosti novopodignute kapele sv. Jurja (1750.) u obližnjoj Purgi.37 Na Rangerov kist jasno upućuju i fragmenti zidnih oslika nedavno otkriveni u samome samostanu (osobito

Prijepis latinskoga teksta župnika Pavla Kuneka, Descriptio Novae Ecclesiae beatae Virginis Mariae sub titulo ad Nives, donosi: Vjekoslav Noršić, Opis župne crkve Bl. Dj. Marije u Belcu g. 1758., u: Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 44, 1952., str. 7 – 24, a prijevod: Augustin Didović OFM, Bonaventura Duda OFM, Zorislav Lajoš OFM, Nediljko Slišković OFM, Opis nove župne crkve blažene djevice Marije u Belcu g. 1758., uz članak: Ivo Maroević – Ljerka Smailagić, Konzervatorski radovi u crkvi sv. Marije Snježne u Belcu, u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 1, 1975., str. 133 – 138 (136). Usp. Sanja Cvetnić, Ioannes Baptista Ranger – Natione Tirolensis, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 32, 2008., str. 225 – 236. Usp. Sanja Cvetnić, Ioannes Baptista Ranger i Andrea Pozzo, u: AA.VV., Umjetnički dodiri dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeću, Split, Književni krug, 2007., str. 215 – 222. O uništenom ciklusu zidnih slika u ljetnom refektoriju usp. Marija Mirković, Ikonološki program ljetne blagovaonice u Lepoglavi, u: AA. VV., Lepoglavski zbornik 1994., Zagreb, Kajkavsko spravišče, 1995., str. 87 – 98; Tomislav Pugelnik, Zidne slike u ljetnoj blagovaonici bivšega pavlinskoga samostana u Lepoglavi, u: Tkalčić. Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, 12, 208., str. 467 – 508. O ikonografskom programu oslika na pjevalištu usp. Sanja Cvetnić, Slikarska djela Ivana Krstitelja Rangera na pjevalištu crkve u Lepoglavi (1735. – 1737.), u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 30, 2006., str. 141 – 162. Preglede Rangerove slikarske djelatnosti donosi: Marija Mirković, Slikarstvo lepoglavskih pavlina, u: Kaj, god. XII., 1979., br. 4 (Lepoglava I.), str 3 – 70 (24 – 44); Ista, Ivan Krstitelj Ranger i pavlinsko slikarstvo, u: AA. VV., Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244 – 1786. Slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, umjetnički obrt, književnost, glazba, prosvjeta, ljekarstvo, gospodarstvo, Zagreb, Globus – Muzej za umjetnost i obrt, 1989., str. 127 – 162. Vidi također: Marija Mirković – Jelena Kovačević – Sanda Milošević, Ivan Krsititelj Ranger, Zagreb, INA Industrija nafte, 2004. (o objektima u Lepoglavi: str. 61 – 113, 197 – 218); Marija Mirković, Otvorena nebesa Ivana Krstitelja Rangera, Lepoglava, Turistička zajednica grada Lepoglave, 2003.; Ista, Czvet szveteh – zidno slikarstvo Ivana Krstitelja Rangera, Lepoglava, Turistička zajednica grada Lepoglave, 2004.; Ista, Likovna poruka Ivana Krstitelja Rangera, Lepoglava, Turistička zajednica grada Lepoglave, 2006.

K a m ilo D o č k a l PAVLI N SKI SAM O STAN B L AŽEN E D J EV I CE M A R I J E U L EPOGL AVI

u prostoriji samostanske ljekarne) – još jedan blijedi, no time dragocjeniji odraz nekadašnjega likovnoga bogatstva lepoglavskoga pavlinskoga kompleksa. Pogled na lepoglavski samostan i crkvu s okolnih brežuljaka otkriva – još zornije nego u neposrednom susretu s njima – o kakvom se moćnom arhitektonskom sklopu radi. Usporediv je pri tome s vizurama koje pružaju primjerice samostan cistercitâ u Stamsu u Tirolu ili onaj augustinacâ u Vorauu u Štajerskoj.38 Njegova veličina i trag naraštaja pavlinâ u raznovrsnom umjetničkom, jezičnom, kulturno-povijesnom i crkveno-povijesnom smislu u hrvatskom duhovnom krajoliku predstavlja veliku istraživačku zadaću u kojoj će knjiga Kamila Dočkala biti, nadamo se, izvor i uzor. Danko Šourek

Srodnost u prostornoj i funkcionalnoj organizaciji lepoglavskoga i velikih samostana na južnonjemačkom i austrijskom području naglašavaju Petar Puhmajer i Teodora Kučinac, Pročelja pavlinskog samostana, 2008., str. 154.

Uvodne studije

Lepoglavska crkva Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije kao campo santo hrvatskih velikaša

Od početka XVI. stoljeća do ukinuća pavlinskoga reda u lepoglavskoj crkvi Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije pokapani su pripadnici znamenitih i utjecajnih velikaških obitelji, poput Korvina, Pethöa, Rattkaya, Patačića, Draškovića, Keglevića i drugih. Njihova tijela polagana su unutar grobnica smještenih u svetištu i brodu crkve te kapelama podignutim s obiju strana crkvenoga broda. Uslijed brojnih ukopa te nadgrobnih spomenika,39 lepoglavska crkva s vremenom je počela predstavljati svojevrstan campo santo hrvatskih velikaša.40 Prvi velikaš koji je pokopan u lepoglavskoj crkvi bio je hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban i slavonski herceg Ivaniš (Ivan) Korvin (1473. – 1504.). Ivaniš Korvin bio je nezakoniti sin hrvatsko-ugarskoga kralja Matijaša (Matije) Korvina (vladao 1458. – 1490.) te je nakon očeve smrti trebao zauzeti njegovo mjesto na prijestolju.41 Iako je izgubio bitku za krunu, Ivaniš je ostao jednim od najutjecajnijih i najbogatijih ljudi u Kraljevstvu. Bio je poznat po velikodušnosti i darežljivosti prema podanicima i crkvenim redovima. Tako je početkom devedesetih godina XV. stoljeća obnovio lepoglavsku crkvu i samostan koji su stradali u osmanlijskim razaranjima, zbog čega su ga pavlini smatrali drugim utemeljiteljem njihova samostana,42 te mu iskazali počast pokopavši ga u svetištu crkve, ispred glavnoga oltara.43 Ivanišev prijatelj i podban Ivan Gyulay na njegov je grob postavio ploču s isklesanim Ivaniševim likom u U crkvi je sačuvano pet nadgrobnih spomenika, te tri nadgrobne ploče. Campo santo (Camposanto) naziv je građevine na sjevernoj strani Piazza del Duomo u Pisi čija je izgradnja započela 1277. godine oko mjesta na kojem je – prema predaji – 1203. godine položena zemlja donesena s Golgote. U krilima njezina gotičkoga klaustra pokapani su (često u prerađenim rimskim sarkofazima) pripadnici najcjenjenijih pisanskih obitelji, ugledni građani, te rektori i najslavniji profesori pisanskoga Sveučilišta. Usp. Clara Baracchini – Enrico Castelnuovo, Il Camposanto di Pisa, Torino, Einaudi, 1996; Emilio Tolaini, Campo Santo di Pisa. Progetto e cantiere. La forma architettonica e la decorazione plastica, Pisa, ETS, 2008. 41 O potankostima Ivaniševa života vidi: Rudolf Horvat, Ivan Korvin, ban hrvatski, Zagreb, Dionička tiskara, 1896. (poseban otisak iz Vienca, 1896., br. 9); Trpimir Macan (ur.), Hrvatski biografski leksikon. 6, I-Kal. Zagreb, Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 2005., sub voce Ivaniš Korvin; Agneza Szabo, Ban Ivaniš Korvin u hrvatskoj povijesti i kulturi (u povodu 500. obljetnice smrti) u: Gazophylacium, god. IX., 2004., br. 3 – 4, str. 5 – 13. 42 Usp. Kamilo Dočkal, Povijest pavlinskog samostana bl. Djevice Marije u Lepoglavi, I. dio, rukopis. Zagreb, Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sign. XVI 29 c (1), str. 43, 47. 43 Usp. Kamilo Dočkal, Povijest, I. dio, str. 49. 39 40

K a m ilo D o č k a l PAVLI N SKI SAM O STAN B L AŽEN E D J EV I CE M A R I J E U L EPOGL AVI

viteškom oklopu i napisom.44 Samo pet mjeseci nakon Ivaniševe smrti preminuo je i njegov jedini sin Kristofor. Kristoforova majka Beatrica Frankopan (1480 – 1510.) odlučila ga je pokopati uz njegova oca.45 Kristoforovo tijelo tako je položeno u Ivaniševu grobnicu ispod svetišta lepoglavske crkve, a iznad groba također je postavljena ploča s napisom.46 Smrću Ivaniševa sina izumrla je obitelj Korvin, a samim time i nada velikoga dijela hrvatskog plemstva da bi njegovi nasljednici mogli osnovati novu vladarsku dinastiju Hrvatsko-ugarskoga Kraljevstva. Od izvornih nadgrobnih ploča koje su obilježavale grobnicu obitelji Korvin očuvala se jedino ona Ivaniševa, koja je 1824. godine premještena s poda na sjeverni zid svetišta.47 Od razdoblja zreloga srednjega vijeka pripadnici velikaških obitelji običavali su se pokapati u samostanskim crkvama, poglavito odabirući crkve propovjedničkih redova (franjevaca, dominikanaca, karmelićana i augustinaca).48 Članovi najznačajnijih obitelji Ivaniševa vremena pokapali su se uglavnom u franjevačkim crkvama: Celjski su tako imali svoju grobnicu u franjevačkoj crkvi svete Marije u Celju,49 Fran-

45 46

U desnoj ruci Ivaniš drži barjak, a u lijevoj mač. Ispod lijeve ruke nalazi se štit sa simbolom obitelji Korvin, gavranom koji u kljunu drži prsten. Simbol na štitu s vremenom se istrošio i danas više nije vidljiv. Napis je nekoć glasio: »HAEC TENET ARCTA DVCEM TVMBA IOANNEM, / MATHIAE QVI STIRPS INCLYTA REGIS ERAT, / STRENVVS HIC ARMIS, PARTAQVE MVNDO TRIVMPHA / PLVRIMA POST, VICTOR DIEM CLAVSIT EXTREMVM / ANNO CHRISTI TER QVINGENTESIMO QVATRO / DIE OCTOBRIS 12. IONNES DE GYULA FIERI FECIT.«. Usp. Ivan Kukuljević Sakcinski, Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah itd. u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb, Knjižara Jugoslavenske akademije – Knjižara Dioničke tiskare, 1891., str. 120 – 121, br. 406; Gjuro Szabo, Spomenici kotara Ivanec, u: Vjesnik Hrvatskoga arheološkog društva, god. XIV., 1919., br. 1, str. 22 – 97 (35); Gjuro Szabo, Kroz Hrvatsko Zagorje, Zagreb, Vasić i Horvat, 1939., str. 101; Kamilo Dočkal, Povijest, I. dio, str. 49; Anđela Horvat, Između gotike i baroka. Umjetnost kontinentalnog dijela Hrvatske od oko 1500. do oko 1700., Zagreb, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, 1975., str. 75; Milan Pelc, Renesansa, Zagreb, Naklada Lijevak, 2007., str. 314 – 315. Usp. Kamilo Dočkal, Povijest, I. dio, str. 51. Napis je nekoć glasio: »HIC JACET EXSTINCTVS CRVDELI MORTE IOANNIS / CORVINI NATVS, PRINCIPIS EGREGII, / CHRISTOPHORVS PRINCEPS, CVI NONDVM VENERAT AETAS / MAIOR, SED PVER HIC SANCTIFICATVS OBIT. / CHARA PRECOR GENETRIX MANANTIA LVMINA FLETVM / COMPRIME, SIDEREVM SVSTINET VMBRA PLOVM.«. Usp. Kamilo Dočkal, Povijest, I. dio, str. 51. Usp. Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 35; Gjuro Szabo, Kroz Hrvatsko Zagorje, 1939., str. 101; Kamilo Dočkal, Povijest, I. dio, str. 51. Ploče s epitafima Ivaniša i Kristofora Korvina redovnici su u nekoliko navrata zamjenjivali novim pločama s nešto izmijenjenim napisima, a 1824. godine premještene su na zid svetišta, gdje se nalaze i danas. Usp. Ivan Kukuljević Sakcinski, Nadpisi, 1891., str. 121, br. 407; Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 35 – 36; Kamilo Dočkal, Povijest, I. dio, str. 51. Usp. Philippe Aries, The hour of our death, New York, Alfred A. Knopf, 1981., str. 83 (prijevod djela: L’homme devant la mort, Paris, Seuil, 1977.). Usp. Zvonka Zupanič Slavec, Preliminarno poročilo: Identifikacija in identiteta domnevnih lobanjov celjskih grofov u: Grofje Celjski: katalog razstave, Pokrajinski muzej Celje, 1999, [12. april – 30. november], Celje, Pokrajinski muzej, 2001., str. 139.

Uvodne studije

kopani u crkvi svetoga Franje u Senju i crkvi Gospe Trsatske na Trsatu,50 a Iločki u crkvi svetoga Ivana Kapistrana u Iloku.51 Ukop važne osobe kraljevskoga roda, te ugled pavlinskoga reda i lepoglavskoga samostana kao njegova središta u Hrvatskoj, nesumnjivo je bio trajnim poticajem plemićkim i velikaškim obiteljima i drugim zaslužnim pojedincima da u budućim stoljećima upravo u lepoglavskoj crkvi pronađu svoje posljednje počivalište. Prvi koji su slijedili Ivanišev izbor bila su dvojica njegovih štićenika, Benedikt Rattkay (†1520.) i Gašpar Pethö od Gersse (†1573.). Benedikt Rattkay bio je vrhovni zapovjednik Ivaniševih vojnih snaga koji je od njega primio na dar posjede Vrbovec, Veliki Tabor i Jurketinec.52 Prema vlastitoj želji pokopan je u svetištu lepoglavske crkve »do nogu svoga dobrog gospodara« s desne strane glavnoga oltara.53 Godine 1604. u Benediktovu grobnicu položena su tijela dvojice njegovih potomaka, Ivana i Jurja Ratkaja, a iznad njihova groba podignuta je ploča s obiteljskim grbom i napisom.54 Ploča se ondje nalazi još i danas, no napis je s vremenom postao teško čitljiv. Gašpar Pethö od Gersse bio je gospodar gradova Ivanca i Bele koje je, poput Benedikta Rattkaya, dobio od Ivaniša Korvina. Pokopan je 1573. godine u svetištu, s lijeve strane oltara.55 Gotovo stotinu godina poslije (1672.) u istu grobnicu položeno je tijelo baruna Ivana Pethöa od Gersse (†1671.), velikoga dobročinitelja lepoglavskih pavlina,56 a njegova žena Judita Balagović Japranska postavila mu je 1673. godine nadgrobni spomenik na sjevernome zidu svetišta iznad ulaza u nekadašnju sakristiju.57 Pedesetak godina nakon Ivanove smrti, u obiteljskoj grobnici ispod sve-

51 52

53 54

57 55 56

Usp. Zorislav Horvat, Pregled sačuvanih nadgrobnih ploča Krčkih knezova Frankopana u: Senjski zbornik. Prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, god. XXXII. 2005., br. 1, str. 25 – 58 (25 – 26). Usp. Anđela Horvat, Između gotike i baroka, 1975., str. 48, 350. Usp. Kamilo Dočkal, Povijest pavlinskog samostana bl. Djevice Marije u Lepoglavi, II. dio, rukopis. Zagreb, Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sign. XVI 29 c (2), str. 4. Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 6. Usp. Ivan Kukuljević Sakcinski, Nadpisi, 1891., str. 122, br. 410; Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 37; Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 6. Usp. Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 4. Usp. Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 7 – 8. Usp. Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 36; Gjuro Szabo, Kroz Hrvatsko Zagorje, 1939., str. 101; Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 7. Kameni spomenik izveden je u obliku stilizirane edikule. Sastoji se od središnjega pravokutnog dijela zaključena jednostavnim zabatom koji naliježe na konkavno oblikovanu konzolu ukrašenu volutama. U zabatu se nalazi slikani prikaz usnuloga muškarca iznad kojega stoji napis: »EGO DORMIO ET COR MEVM VIGILAT.«. U središnjem dijelu isklesan je grb sa štitom podijeljenim na dva dijela. Na lijevoj polovici nalazi se simbol obitelji Pethö, orao raširenih krila koji u pandžama drži buzdovan i strelicu, a na prsima nosi štit s patkom između dva šaša. Na desnoj polovici prikazan je simbol obitelji Balagović, lav između mjeseca i zvijezde koji u desnoj ruci drži sablju, a u lijevoj odrubljenu glavu. Usp. Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 36; Johann Siebmacher, J. Siebmacher’s grosses und allgemeines

K a m ilo D o č k a l PAVLI N SKI SAM O STAN B L AŽEN E D J EV I CE M A R I J E U L EPOGL AVI

tišta pokopan je još jedan član obitelji, grof Ivan Pethö od Gersse (†1728.). Prema pavlinskim arhivskim izvorima, grof je bio velik prijatelj redovnika te član Bratovštine svetog Pavla prvog Pustinjaka.58 Tijekom treće četvrtine XVII. stoljeća lepoglavski kompleks temeljito je obnovljen: samostan je nanovo izgrađen, a crkva je produljena.59 U to vrijeme ujedno se počinju graditi prve velikaške kapele koje su njihovi vlasnici osim za molitvu koristili i kao mjesta za ukope. Prva kapela koja je prigrađena crkvenom brodu bila je kapela Muke Gospodnje. Nju je 1675. godine dala izgraditi barunica Judita Balagović Japranska, udovica Ivana Pethöa od Gersse pokopanoga u svetištu crkve.60 Godine 1678. ondje je prema vlastitoj želji pokopana Barbara Zaboky rođ. Gereczy (†1678.), udovica gospodara zabočkoga imanja i podžupana varaždinske županije Baltazara Zabokyja,61 a iznad njezinoga groba postavljena je nadgrobna ploča s napisom i motivom mrtvačke lubanje.62 Nasuprot kapele mrtvih ugarski palatin Ivan IV. Drašković (†1692.) započeo je 1692. godine izgradnju Lauretanske kapele koju je nakon njegove smrti dovršila njegova žena Marija Magdalena Nadasdy (1693.).63 U grobnici kapele pokopana su svega dva člana šire obitelji Drašković. Godine 1747. grofica Marija Ana Walpurga Keglević rođ. Drašković i Petar Keglević pokopali su ondje svojega mladoga sina Petra Keglevića. Grof Petar Keglević Stariji (1722. – 1749.) bio je utjecajan velikaš koji je obnašao dužnosti velikoga župana požeškoga te kraljevskoga komornika i savjetnika.64 Smrću njegova jedinoga sina zamrla je jedna grana obitelji Keglević. Godine 1751. u grobnicu Lauretanske kapele položeno je i tijelo grofice Marije Katarine Drašković rođ. Brandeis, žene hrvatskoga bana Ivana V. Draškovića (o. 1660. – 1733.).65

60 58 59

63 64

Wappenbuch in einer neuen, vollständig geordneten und reich vermehrten Auflage mit heraldischen und historisch-genealogischen Erläuterungen, Zagreb, Golden marketing, 1995., str. 145, tab. 104. Motivi orla i lava ponovljeni su kao ukras dviju kaciga postavljenih na štit grba. Usp. Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 26. Usp. Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 28; Kamilo Dočkal, Povijest, I. dio, str. 160 – 163, 168 – 173. Riječ je o kapeli najudaljenijoj od svetišta, prigrađenoj južno od pjevališta. Usp. Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 41; Gjuro Szabo, Kroz Hrvatsko Zagorje, 1939., str. 101 – 102; Kamilo Dočkal, Povijest, I. dio, str. 174. Usp. Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 41; Gjuro Szabo, Kroz Hrvatsko Zagorje, 1939, str. 101 – 102; Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 9 – 10. Usp. Ivan Kukuljević Sakcinski, Nadpisi, 1891, str. 125, br. 415; Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 41; Gjuro Szabo, Kroz Hrvatsko Zagorje, 1939, str. 101 – 102; Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 9. Usp. Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 29; Kamilo Dočkal, Povijest, I. dio, str. 175. Usp. Trpimir Macan, Hrvatski biografski leksion. 7, Kam – Ko. Zagreb, Lekskografski zavod »Miroslav Krleža«, 2009., sub voce Keglević. Usp. Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 44.

Uvodne studije

Godine 1702. preminuo je grof Sigismund Rattkay, potomak Ivaniševa štićenika Benedikta, te savjetnik cara i kralja Leopolda I. (1640. – 1705.). Članovi obitelji Ratkaj dotad su bili pokapani u grobnici nedaleko od grobnice Ivaniša Korvina u svetištu, no Sigismundovo tijelo položeno je u grobnicu u kapeli sv. Josipa koju je, kao prvu do svetišta, uz južni zid crkvenoga broda dala podići njegova supruga Sofija Rozina Geizrug.66 Sigismundov sin Karlo Josip podigao je nadgrobni spomenik ocu 1722. godine.67 Godine 1705. između kapele svetoga Josipa i kapele mrtvih podignuta je posljednja grobna kapela, posvećena Presvetome Trojstvu. Njezinu izgradnju započeo je potpukovnik križevačke Krajine Ladislav Patačić, no nakon njegove smrti u rujnu 1705. godine izgradnju je preuzela i dovršila njegova žena Barbara Vragović Maruševačka.68 Godinu dana nakon dovršetka izgradnje (1706.) udovica je u kapelu prenijela muževe posmrtne ostatke, koji su dotad bili pohranjeni u kapeli svetoga Jurja u Purgi Lepoglavskoj. Nadgrobni spomenik od bijeloga, crvenoga i crnoga mramora naručila je i postavila na istočni zid kapele nekoliko godina poslije (1710.). Spomenik je izveden u obliku edikule okružene ratnim amblemima u čijem je središnjem dijelu prikazan pokojnik odjeven u viteški oklop koji kleči pred raspelom, ruku sklopljenih u molitvi.69 U obiteljsku grobnicu ispod kapele položeno je i tijelo same Barbare Vragović Maruševačke, koja je preminula 1715. godine.70 Članovi obitelji Patačić pokapali su se u ovoj grobnici gotovo sve do ukinuća pavlinskoga reda. Ondje su tako pokopani: Marta Terezija Patačić ud. Lamberg (†1728.), barunica Ana Marija

Kapela svetog Josipa prigrađena je uz južni zid broda crkve najbliže svetištu. Usp. Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 39; Gjuro Szabo, Kroz Hrvatsko Zagorje, 1939., str. 33; Kamilo Dočkal, Povijest, I. dio, str. 176; Kamilo Dočkal, Povijest pavlinskog samostana, II. dio, str. 11 – 12. Usp. Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 39; Gjuro Szabo, Kroz Hrvatsko Zagorje, 1939., str. 33; Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 11 – 12. Kameni spomenik sastoji se od uspravno postavljene pravokutne ploče s podužim napisom o pokojniku koja je zaključena polukružnom lunetom. Unutar lunete isklesan je simbol obitelji Rattkay, zdenac flankiran lišćem akanta koje nosi krunu. Usp. Johann Siebmacher, J. Siebmacher’s grosses und allgemeines Wappenbuch, 1995., str. 157, tab. 113. Luk lunete ukrašen je ratnim amblemima, poput bubnja, topa, barjaka, kaciga i kopalja. Ispod ploče s napisom nalazi se konkavno oblikovano polje rubova ukrašenih viticama na kojem je ispisano ime naručitelja i godina postavljanja spomenika. Usp. Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 40; Gjuro Szabo, Kroz Hrvatsko Zagorje, 1939., str. 91, 101; Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 15 – 16; Anđela Horvat, Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj u: Anđela Horvat – Radmila Matejčić – Kruno Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber – Odjel za povijest umjetnosti Centra za povijesne znanosti – Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, 1982., str. 266. Do nogu pokojnika položena je kaciga, a pozadina iza njega zakrivena je zastorom. Iznad ovoga reljefa, u lučno zaključenom zabatu nalaze se grbovi obitelji Vragović i Patačić: prvi prikazuje grifona koji u rukama drži drvo jabuke, a drugi nagu ženu koja stoji na sidru i krunu s krilima. Usp. Johann Siebmacher, J. Siebmacher’s grosses und allgemeines Wappenbuch, 1995., str. 140, 202, tab. 102, 147. Za napis usp. Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 16 – 17. Usp. Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 25.

K a m ilo D o č k a l PAVLI N SKI SAM O STAN B L AŽEN E D J EV I CE M A R I J E U L EPOGL AVI

Patačić rođ. Kulmer (†1745.), barun Ladislav Patačić (†1750.) i barun Josip Stjepan Patačić (†1758.).71 U brodu crkve s lijeve strane oltara svetoga Pavla nalazi se nadgrobni spomenik obitelji Češković izrađen od crnoga mramora. Podigao ga je zagrebački prepošt Pavao Češković 1711. godine u spomen svojim roditeljima Pavlu Starijem (†1666.) i Katarini Češković te bratu Petru (†1709.), koji su pokopani u lađi crkve.72 Na spomeniku su prikazana dvojica muškaraca do pojasa odjevena u viteški oklop.73 Osim grobnice obitelji Češković, u lađi lepoglavske crkve nekoć se nalazila i grobnica obitelji Orehovečki. U njoj su pokopani Stjepan Orehovečki (†1703.) i Maksimilijan Keglević (†1747.).74 Prema izvorima, nad grobnicom je bila postavljena nadgrobna ploča s napisom posvećenim Stjepanu Orehovečkom,75 no ploča i grobnica danas više ne postoje. Ispod lađe crkve nalaze se i dvije zajedničke grobnice braće pavlina, jedna ispred svetišta, a druga ispred oltara svetoga Pavla pustinjaka. U zajedničkim grobnicama nisu pokapani samo pripadnici pavlinskoga reda ili crkvenjaci, već i laici koji su bili dobročinitelji i pokrovitelji lepoglavskih pavlina. Ondje su tako pokopani: generali pavlinskoga reda Stjepan Trnavljanin (†1593.) i Gašpar Malečić (†1702.), varaždinski župnik Juraj Prekrith (†1714.), grofovi Gašpar (†1714.) i Stjepan Druškovečki (†1728.), barunica Ana Sofija Stipšić (†1746.) i grof Ivan Franjo Čikulin Susedgradski (†1746.).76 Važnost mjesta Lepoglava, pavlinskoga reda i samostanskoga sklopa otkriva i ovaj pogled na lepoglavsku crkvu kao vječno počivalište hrvatskih velikaških obitelji i protagonista hrvatske povijest kroz stoljeća. Maja Žvorc

71 72

76 74 75

Usp. Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 29, 35, 43, 45. Usp. Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 38; Gjuro Szabo, Kroz Hrvatsko Zagorje, 1939., str. 101; Anđela Horvat, Barok, 1982., str. 266. Lijevi stariji muškarac u ruci drži mač, a desni mlađi buzdovan. Iznad njihovih glava nalazi se grb obitelji Češković (okrunjen lav koji s obje ruke drži mač) u intarziji bijeloga mramora. Usp. Johann Siebmacher, J. Siebmacher’s grosses und allgemeines Wappenbuch, 1995., str. 28, tab. 21. Rubovi ploče ukrašeni su intarzijama žutoga mramora izvedenima u obliku lišća i vitica. Ispod prikaza dvojice muškaraca nalazi se ploča ukrašena volutama s podužim napisom o životu pokojnika. Usp. Ivan Kukuljević Sakcinski, Nadpisi, 1891, str. 123 – 124, br. 412; Gjuro Szabo, Spomenici, 1919., str. 38. Usp. Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 13 – 14, 42. Usp. Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 13. Usp. Kamilo Dočkal, Povijest, II. dio, str. 5, 47 – 49, 19, 20 – 24, 36, 38 – 41.

I. dio Pavlinski samostan BlaĹžene Djevice Marije u Lepoglavi Napisao dr. Kamilo DoÄ?kal

Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije u Lepoglavi

Uvod

Dok su za najveći dio hrvatskih pavlinskih samostana vrela dosta oskudna, a još oskudnija druga pomagala, imade lepoglavski samostan najviše sačuvanih vrela, a uz to imade i više obrađenih povijesti. Zato će naša povijest lepoglavskoga samostana biti mnogo opširnija i podrobnija od povijesti drugih samostana. Dok nam isprave drugih samostana daju prilike zaviriti samo u gospodarski život samostana, lepoglavska vrela i pomagala daju prilike zaviriti i u prosvjetni rad pavlina. Mi smo se u ovoj radnji služili ovim vrelima i pomagalima. 1. Acta monasterii Lepoglava. Tih imade 21 svezak. I. svezak ima 50 brojeva sa 64 spisa. II. svezak imade 73 broja sa 96 spisa. III. svezak 55 brojeva sa 71 spisom. IV. svezak 67 brojeva sa 93 spisa. V. svezak 91 broj sa 92 spisa. VI. svezak 70 brojeva sa 95 spisa. VII. svezak 109 brojeva sa 144 spisa. VIII. svezak 82 broja sa 133 spisa. IX. svezak 75 brojeva sa 112 spisa. X. svezak 86 brojeva sa 116 spisa. XI. svezak 62 broja sa 182 spisa. XII. svezak (De fundis civilibus in territorio civitatis Varasdiensis aquisitis) 16 brojeva. XIII. svezak (Testamenta, contractus, altariae, legata) 34 spisa sa 42 broja. XIV. svezak (Recognitionales et obligatoriae) 57 brojeva sa 115 spisa. XV. svezak: a.) Koprivnica sa 113 spisa. b.) Krumlov sa 37 spisa. c.) Ljubljana sa 13 spisa. d.) Ribnica sa 11 spisa i e.) Ulimlje sa 186 spisa. XVI. svezak (Miscellanea): a.) sa 11 brojeva, b.) sa 6 brojeva, c.) sa 5 brojeva, d.) sa 20 brojeva, ukupno 42 broja sa 76 spisa. XVII. svezak (Expeditoriae, quientationales et recognitionales justa classes in distinctos fasciculos sortitius): 15 podsvezaka označenih slovima od a. do p. sa 864 spisa. XVIII. svezak (Acta publica complectens) 29 spisa. XIX. svezak: Literae pastorales, oboedientiales, credentiales et alia internam regiminis formam complectens cum volumine statutorum, vitae regularis altero, altero carminum ex sacris et profanis excerptorum atque ad mortis casu applicabilium sa 128 spisa. XX. svezak (Inventaria Claustrorum Provinciae Paulinorum Croaticae, signanter Crisiensis, Chaktornyensis, Kamenskensis, Lepoglavensis, Posegani, Remethensis, Szveticensis, Ulimiensis ac Varasdinensis) sa 35 komada. XXI. svezak (Bullas et Brevia apostolica, indulgentias ac alia continens) 36 brojeva sa 44 spisa. Kako se vidi, lepoglavski arhiv je ogroman brojeći 2.856 isprava. Cio arhiv nalazi se sada u ugarskom državnom arhivu u Budimpešti. Taj nam arhiv u vrijeme pisanja ove radnje nažalost nije bio pristupačan.1

[Arhiv lepoglavskoga samostana nakon ukidanja Reda 1786. godine bio je predan Ugarskoj komori. U Kraljevski arhiv u Zagrebu spise hrvatskih pavlinskih samostana uspio je vratiti već Ivan Kukuljević Sakcinski, no 1883. godine ponovno su preneseni u Budimpeštu. Spisi su konačno vraćeni 1958. godine, te se

dio

2. Extractus aboliti Paulinorum Monsterii Lepoglaviensis in regium Archivum Camerale illatorum, Hrvatski državni arhiv. Kataloški broj 48. e. To je objamna jedna knjiga u folio formatu, pisana, odnosno dovršena dne 13. srpnja 1796. prije nego li se cjelokupni pavlinski arhiv prenesao u Budimpeštu. Tu se nalazi iscrpivi sadržaj svih lepoglavskih spisa, koji su u Budimpešti, izuzev jedino svezak XIX. i svezak XX. Ovo nam je vrelo bilo pristupačno, pa smo ga dobro izrabili za našu radnju. Po njemu smo saznali za točan sadržaj svakog lepoglavskog spisa. Svezak XIX. i svezak XX. se i onako izravno ne tiču lepoglavskog samostana osim jedinog lepoglavskog inventara. Ti svesci sadržavaju pastoralne poslanice redovničkih poglavara, dopise vlasti te inventare drugih pavlinskih samostana. 3. Elemér Mályusz, A szlavoniai és horvátországi középkori pálos kolostorok oklevelei az orsz. Levéltárban u: Vjesnik ugarskog državnog arhiva = Levéltári közlemények a m. kir. orazágos levéltár folyóirata. Budapest, 1926. str. 131 – 186. Elamér Mályusz je proučio u ugarskom državnom arhivu lepoglavske spise, pa je priopćio vrlo stručan iscrpiv sadržaj, a negdje i cio tekst od 136 isprava. Tom smo se radnjom mnogo okoristili. 4. Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae IX-XV. Zagreb, 1911. – 1934. 5. Arhiv Prvostolnog Kaptola zagrebačkog, pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu. Tu smo našli dosta kopija raznih ugovora i istraga. 6. Dr. Ferdo Šišić, Acta comitialis I – IV. Zagreb, 1912. – 1918. Tu smo našli dosta gradiva, koje se tiče Lepoglave. 7. Acta Consilii Croatici u Hrvatskom državnom arhivu. 8. Descriptio synoptica Monasteriourum Ordinis s. Pauli primi Heremitas, olim fundatorum sed sub temporum mutatione, aliorum per Turcarum irruptiones eversorum, aliorum aute min praesens existentium cum suis memorabilibus per R. P. Joannem Kristolovecz concinnata atque per P. Nicolaum Benger notis historicis aucta. Rukopis se nalazi u arhivu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, stara signatura 858, nova II. b. 72. Latinski je rukopis preveo na hrvatski lepoglavski župnik Ferdo Krčmar, koji nam je taj prijevod ustupio na uporabu. Međutim, mi smo prijevod usporedili s izvornikom. Kristolovec je podrobno opisao povijest lepoglavskog samostana. 9. Nikola Benger, Synopsis historico-chronologica Monasterii Lepoglavensis Ordinis s. Pauli primi Heremitae Provinciae Croatico-Sclavonicae. Rukopis se nalazi u

danas nalaze u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Usp. mrežna stanica: http://icarusweb.arhiv.hr, posjećeno dne 23. IX. 2013. Usp. također: Josip Kolanović (ur.), Pregled arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske, sv. I., Zagreb, Hrvatski državni arhiv, 2006., str. 114; op. ur.]

Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije u Lepoglavi

arhivu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, stara signatura 32, nova II. d. 212.2 Ovim smo se djelom obilno služili. 10. Liber memorabilium Parochiae Lepoglavensis. Rukopis se nalazi u arhivu čazmanskog Kaptola. Mi smo se služili prijepisom, što nam ga na upotrebu ustupila župa Lepoglava. 11. Andrija Eggerer, Fragmen panis corvi protoeremitici seu Reliquiae Annalium eremi-coenobiticorum Ordinis s. Pauli primi Eremitae. Viennae Austriae, 1663. Tu smo našli dosta gradiva. 12. Nikola Benger, Annalium eremi-coenobiticorum ordinis Fratrum eremitarum s. Pauli primi Eremitae. Vol. II. Posonii, 1743. I tu smo našli dosta gradiva. 13. Franciscus Orosz, Synopsis Annalium eremi-coenobiticorum Ordinis s. Pauli primi Eremitae. Sopronii, 1747. Orosz je iscrpio I. i II. knjigu pavlinskih anala. Ali je dodao dva nova dijela, a to su: Catalogus Patrum Generalium Ordinis s. Pauli primi Eremitae i Catalogus monasteriorum Ordinis s. Pauli primi Eremitae in diversis Regnis et Provinciis mundi ab olim existentium. I tim smo se djelom dosta služili. 14. Gašpar Malečić, Quadripartitum Regularium. Viennae Austriae, 1708. Tu su sabrana papinske, biskupske i carske isprave, koje se tiču pavlinskog reda. Neke se isprave tiču baš same Lepoglave. 15. Baltazar Adam Krčelić, Annuae. Monumenta Spectantia historiam Slavorum meridionalium XXX. Scriptores Vol. IV. Zagreb, 1902. Krčelić se mjestimice dotiče Pavlina, kao i osoba, koje dolaze u povijest lepoglavskog samostana. 16. Ivan Kukuljević, Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah i t.d. u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb, 1891. Tu se nalaze mnogi napisi iz lepoglavske crkve. 17. Dr. Franjo Rački, Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. u: Starine IV. Zagreb, 1872., str. 201 – 229. 18. Ivan Krstitelj Tkalčić, O stanju više nastave u Hrvatskoj prije a osobito za Pavlinah u: Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti XXIII. Zagreb, 1888. str. 78 – 104. 19. Roberto Kauk, Poviest Paulinskoga samostana i sadašnje kralj. zemalj. kaznione u Lepoglavi. Vukovar, 1895. Prvi štampani pokus povijesti lepoglavskog samostana. 20. Emilij Laszowski, Popis crkvenih dragocienosti bivšega pavlinskoga samostana u Lepoglavi u: Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva III. Zagreb, 1901., str. 125 – 133.

[Kako to potvrđuje kasnija bilješka, nova signatura je: II. a. 22; op. ur.]

dio

21. Gjuro Szabo, Spomenici kotara Ivanec. Otisak iz Vjesnika Hrvatskog arheološkog društva N. S., sv. XIV., 1915 – 1919. Zagreb, 1919., str. 22 – 97. Najsolidnija radnja o Lepoglavi, koju nismo mogli mimoići. 22. Dr. Fran Hrnčić, Urbar pavlinskog samostana u Strezi u: Vjesnik Kr. državnog arkiva u Zagrebu VIII. Zagreb, 1939., str. 169 – 182. 23. Tadija Smičiklas, Poviest hrvatska. Zagreb, 1882. 24. Vjekoslav Klaić, Povjest Hrvata I. – III. Zagreb, 1900. – 1901. 25. Dr. Rudolf Horvat, Povjest Hrvatske. Petrinja, 1904. 26. Dr. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske. Zagreb, 1924. 27. Dr. Rudolf Horvat, Ivan Korvin, ban hrvatski. Zagreb, 1896. 28. Ivan Kukuljević, Beatrica Frankopan i njezin rod u: Vienac. Zagreb, 1885. 29. Gjuro Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb, 1920. 30. Gjuro Szabo, Kroz Hrvatsko Zagorje. Zagreb, 1939. 31. Dr. Josip Matasović, Prilog genealogiji Patačića u: Narodna Starina 34. Zagreb, 1932., str. 409 – 44. Druga se vrela napominju u tekstu. 32. Vjekoslav Klaić, Osnutak manastira Lepoglave i povijest njegova u XV. stoljeću u: Viesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva X. Zagreb, 1908., str. 161 – 165. 33. Dr. Božidar Murgić, Barokni spomenici u Lepoglavi [Denkmäller des Barock in Lepoglava] u: Neue Ordnung. Zagreb, 6. kolovoza 1944., str. 6 – 7. 34. Stanko Rac, Lepoglava u prošlosti u: Hrvatska straža 2. Zagreb, 11. siječnja 1942., str. 7 a) Vrela Ivana Kristolovca i Nikole Bengera

Ivan Kristolovec i Nikola Benger upotrijebiše za svoju povijest lepoglavskog samostana sve službene pavlinske knjige. U rukopisnim djelima Synopsis historicochronologica i u Descriptio synoptica, te u obim svescima pavlinskih anala upotrebljena su ova vrela: a) Acta Conventus, što ih je pisao o. Josip Bedeković. b) Acta generalia. Ta su imala barem 4 sveska. Unutra su bila i Acta mortuorum. c) Acta Provinciae. d) Annuae Conventus Lepoglavensis u 2 knjige. I. knjigu sastavio je o. Adam Kollecsany, a siže od 1400. do 1739. II. knjiga obuhvaća vrijeme od 1740. do 1786. Čini se, da su Annuae Conventus Lepoglavensis isto što i Album Lepoglavense (Nikola Benger u djelu Synopsis kod godine 1739. kaže: »Anno 1739. finitur primus Tomus Albi Lepoglavensis«, a godine 1740. bilježi: »Anno 1740. incipit novus II. vocatus Tomus Annuarum Lepoglavensium«.). e) Annuae Conventus Remethensis. 36

Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije u Lepoglavi

f ) Annuae Conventus Csaktornyensis. g) Cathalogus Patrum Generalium. h) Constitutiones Ordinis, odobrene konačno od pape Urbana VIII. godine 1642. i) Directorium id est Ordinationes articulares in unum opus sub titulo Dorectorii incusae Typis Claromontanis 1736. j) Documenta Lepoglavensia. To su isprave, što mi ih navodimo kao Acta monasterii Lepoglavensis. Isprave su bile skupljene u sveske, svaka je isprava imala svoj redni broj. Nikola Benger piše u djelu Synopsis historico-chronologica kod godine 1632. da je te i sljedeće godine Pavlin Nikola Krolik Poljak po nalogu o. generala revidirao lepoglavski arhiv, te da je veći dio zakladnica i povlastica prepisao u posebnu knjigu. k) Historia separationis Provinciarium, pisana od godine 1690. do 1710. l) Liber introitus ecclesiae Lepoglavensis, t. j. računska knjiga lepoglavske crkve (asservatur apud Officium Provinciale). To je možda isto što i Liber rationum ecclesiae Lepoglavensis. m) Literae Donationales. n) Matricula Professionis vetus et nova. o) Memorabilia Provinciae. Imala su barem dvije knjige. Možda isto što i Acta Provinciae. p) Memorabilia Conventus Lepoglavensis, možda isto što i Annuae Lepoglavensis ili Album Lepoglavense. q) Monumenta Istriaca. r) Protocollum literarum monasterii Lepoglavensis. Pars I., II. et III. To će biti Urudžbeni zapisnik. Vrelo se navodi često pod imenom Protocollum ili Protocollum Conventus. Navodi se sa Pars, Folium i Litera. s) Quadripartitum Regularium ili Bullarium Ordinis. Napisao Gašpar Malečić. Viennae Austria, 1708. To djelo imademo i mi pri ruci. t) Statuta Ordinis revisa per Definitorium Generale an. 1638. s. u) Summa Jurium Lepoglavensium. Navodi se sa Pars, Litera i Folium. v) Supplementum Annalium Ordinis. To će biti III. neizdani svezak pavlinskih Anala, što ga je napisao Nikola Benger, a opsiže vrijeme od 1727. do 1739. w)Tabella Monasteriorum Ordinis. To će biti valjda isto, što i Catalogus monasteriorum Ordinis s. Pauli primi Eremitae, što ga je štampao Franjo Orosz u svom djelu Synopsis Annalium eremi-coenobiticorum Fratrum Ordinis s. Pauli primi Eremitae, Sopronii, 1747. i Nikola Benger u II. knjizi pavlinskih anala. To smo imali i mi pri ruci. Budući da su Ivan Kristolovec i Nikola Benger bili ponajbolji povjesničari pavlinskog reda, budući da su kao poglavari dobro poznavali i ljubili Lepoglavu, izvan 37

dio

svake je sumnje, da su oni pišući svoja djela iscrpili dobro sva navedena vrela, da prikažu povijest glavnog svog samostana. Zato se nadamo da će i naša povijest lepoglavskog samostana biti dosta potpuna, premda nismo imali pri ruci svih izvora. Na koncu izražavam usrdnu zahvalu prečasnom g. Ferdi Krčmaru, dekanu i župniku u Lepoglavi, što mi je pribavio poglavita vrela i što mi je i iz arhiva čazmanskog Kaptola prepisao izvorne zapisnike o ukinuću pavlinskog samostana. Isto tako izražavam zahvalu g. dr. Josipu Matasoviću, upravitelju Hrvatskog zemaljskog arhiva, što mi je i u ratno doba dopustio raditi u Hrvatskom zemaljskom arhivu, što tako drugima nije bilo dopušteno.

Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije u Lepoglavi

Najugledniji pavlinski samostan u cijeloj hrvatskoj pokrajini, a jedan od najuglednijih samostana u cijelom pavlinskom redu bio je samostan Blažene Djevice Marije u Lepoglavi. Tu je bila matica pavlinskog pomlatka. Tu su bili visoki učeni zavodi. To je često puta bilo sijelo pavlinskog generala. Tu su boravili i djelovali najučeniji pavlinski redovnici. Tu je bila najbogatija knjižnica i riznica. Ovomu samostanu posvetiše i pavlinski pisci najviše pomnje, pa će zato i povijest ovoga pavlinskog samostana biti daleko podrobnija i opširnija od povijesti drugih pavlinskih samostana.

1. Lepoglava i njezina okolica Pavlini su za svoje samostane znali birati vrlo lijepa i romantična mjesta, većinom izvan gradova. Oni su bili sami svjesni, da su i za lepoglavski samostan odabrali prekrasno mjesto u Hrvatskom Zagorju. Dajmo, da oni sami opišu prirodne krasote lepoglavskog samostana! Pavlinski povjesničar Andrija Eggerer opisuje ovako položaj Lepoglave: »Položaj Lepoglave vrlo je ugodan. S istoka ima brdo sv. Ivana, onda malo dalje dražestan gaj zvan Čret. S južne su strane vinorodni brežuljci i šume, u kojima izvire vanredno hladna voda. Sa zapadne strane su gore, gdje se na jednom brdu nalazi crkva sv. Jurja Mučenika. Sa sjevera je ljupka dolina s oranicama.« Tako Eggerer godine 1663.3 Mnogo opširnije opisuje prirodne ljepote lepoglavskog kraja Ivan Kristolovec početkom 18. stoljeća. Kako je sam kao prior samostana i kao general reda proživio u tom kraju mnogo godina, donest ćemo njegov opis u cijelosti: »Kada se iz slobodnog i kraljevskog grada Varaždina ide preko Ivanca, grada slavnih grofova Pethö, čim se prijeđe potok međaš između ivanečkog i lepoglavskog područja, otvori se pred očima putnika velika hrastova šuma, vlasništvo pavlina. Ona

Sr. Andrija Eggerer, Fragmen panis corvi proto-eremitici seu Reliquiae annalium eremi-coenobiticorum Ordinis Fratrum eremitarum sancti Pauli Primi Eremitae, Viennae Austriae, Ex Officina typographica Matthaei Cosmerovij, 1663. [dalje: Fragmen panis, 1663.], str. 21.

dio

je bila vrelo velikih koristi. Osim žirovine davala je gradivo za mlinske kanale, grede za zgrade, dužice za bačve, obruče za lagve, kolje za vinograde, ugljen za kovače. Prešavši šumu nailazi putnik na seljačke posjede, koji se redaju desno i lijevo s oranicama, prostranim cvjetnim livadama, zelenim vinogradima i umiljatim vinogradskim klijetima. Sve to ugodno razblažuje oko putnikovo. Sunce, što rumeno sviće, pozlaćuje visoke gore i ponosne krošnje zelenog drveća, što je prekrilo milovidne vrhunce. U uvalama i hladovinama skrivaju se mnoge i raznovrsne zvijeri. Iz planinskih žila izviru neusahla vrela, koja tvore brze potoke i koja na podnožju gore tjeraju mlinska kolesa. Brižna priroda, da se pokaže dobrotvorkom ljudskom rodu, razdijelila je gore raznim uvalama. No radišan čovjek odvažio se, da se vere gudurama i da s jedne gore prelazi na drugu, ma bilo to i tegotno. Lepoglavu s Loborom vezala je tek uzana staza. Stari gorštaci iz sela Sestranec proveli su ju kroz samu visoku goru. Desno i lijevo od staze strši visoko grebenje. Stoga ako si odlučio doći u ravnicu Keglevićeva grada Lobora, ne idi drukčije, nego pješice ili na konju. Granice između vlastelinstva loborskog i lepoglavskog vijugaju po tim vrhovima u krivuljama u raznim smjerovima. Što gleda prema jugu, to pripada grofovima Keglevićima, a što je na sjeveru, pripada Lepoglavi. Samo najviši vrh zvan Kozjan pripada cio Lepoglavi sve do potoka Očure, koji dijeli dvije visoke gore. U ovom kraju imade pogdjegdje kestenastih gajeva i brežuljaka, pokritih vinogradima. Dolinom Očura ide javni put u zagorske strane. Put je težak. Prolaznika čas smeta potok što presijeca cestu, čas ga uznoji grbavo stijenje i kamenje. Pavlini davaju svake godine trupce za popravak ovoga puta, ali im je trud uzaludan, jer se iza jakih kiša i kada kopni snijeg, slijeva toliko voda s obiju gora, s lijeva i s desna od puta, da valja kamenje i odnosi nasipe, pa i same grede s mostova. Očurskom uvalom struje hladni vjetrovi, koji čiste zrak, koji bi inače bio loš uslijed isparivanja vlažnih provalija. Prema zapadu diže se ovisoka planina, koju narod zove Brdo. Vinova loza pokriva cio brijeg puneći nadom marne vinogradare. Jedan je dio Brda nastanjen pavlinskim kmetovima. Ovo Brdo rasteže svoje ogranke na daleko i široko. Cijelu lepoglavsku dolinu prosijeca potok Bednja, tako da Lepoglava zapravo leži u bednjanskoj dolini. Odmah preko potoka Bednje diže se oku ugodan brežuljak, zvan Purga. Na njemu su plodne njive i ovelika naselja kmetova. Na podnožju Purge prema istoku leži na potoku Bednji pavlinski mlin na šest kolesa, jedva sto koraka daleko od samostanske kapije. S one strane potoka ima pećina s tvrdim kamenom, odakle se vadi kamenje za dovratnike, prozore, za podgrađivanje samostana i za druge potrebe. Prema sjevernoj strani leže sela Bulišinec i Juričevec, koja valja spomenuti već zato, što su tamo bili pavlinski kmetovi. Tu su plodne oranice i zelene livade. Cio 40

Povijest pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije u Lepoglavi

Kamilo Dočkal

I S B N 9 7 8 -9 5 3 -241-415-8

www.glas-koncila.hr

Cijena: 250 kn

Kamilo Dočkal

Povijest pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije u Lepoglavi

Glas Koncila