Prijatelju koji ne vjeruje

Vincenzo Paglia

Prijatelju koji ne vjeruje

Knjige u nizu »VARiA« Darko Tomašević, Metodološke upute za pisane radove na teološkim učilištima (Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2014.) vicenzo PaGlia, Prijatelju koji ne vjeruje (Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2015.)

Vincenzo Paglia

Prijatelju koji ne vjeruje

Naslov izvornika: Vincenzo Paglia: A un amico che non crede © 2013. Edizioni Piemme S.p.A. Milano - Italy; www.edizpiemme.it © za hrvatski jezik: KBF Sarajevo, 2015.

Niz: Varia - 2 Prijevod: Hrvoje Kalem Urednik: Darko Tomašević Lektura: Marija ZniKa Korektura: Bojan ivešić i Darko Tomašević Priprema za tisak: Blaženka maTić i Darko Tomašević Tisak: CPU Printing company d.o.o., Sarajevo Naklada: 400 komada Izdavač: Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu Suizdavač: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb www.glas-koncila.hr Za suizdavača: Ivan Miklenić ISBN 978-953-241-444-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 896417 CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 272-12 PAGLIA, Vincenzo Prijatelju koji ne vjeruje / Vincenzo Paglia ; [prijevod Hrvoje Kalem]. - Sarajevo : Katolički bogoslovni fakultet ; Zagreb : Glas Koncila, 2015. - 271 str. ; 21 cm. - (Varia ; 2 / Katolički bogoslovni fakultet) Prijevod djela: A un amico che non crede. Bibliograija: str. 234-251. - Registar.

ISBN 978-9958-747-43-4 1. Kalem, Hrvoje COBISS.BH-ID 21831686

Vincenzo Paglia

Prijatelju koji ne vjeruje

Sarajevo: KatoliÄ?ki bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila 2015.

Prijatelju koji ne vjeruje

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU Knjiga Vincenza Paglie Prijatelju koji ne vjeruje izniman je prikaz izabranih tema kojima se u svojem promišljanju bavi teologija, osobito nakon Drugog vatikanskog koncila, a koje su postale posebno aktualne devedesetih godina prošloga stoljeća i kasnije. Među tim temeljnim teološkim releksijama koje nam autor nudi na čitanje svakako valja istaknuti teme o odnosu vjere i razuma, vjere i znanosti, promišljanja o međureligijskom dijalogu, o činu vjere, o krizi vjere, Bogu koji se katkada čini odsutnim iz vjernikova života. Knjiga donosi na svjetlo i razmišljanje o kršćanskoj molitvi, o smrti, čovjekovoj tjeskobi pred smrću…

Sam naslov knjige u stanovitom smislu otkriva autorovu nakanu: obraćajući se prijatelju koji ne vjeruje (ali ne samo njemu), Paglia nastoji pronaći sklad između vjernikâ i onih koji ne vjeruju ili ljudi dobre volje ili jednostavno između vjernika i tragatelja za istinom. To je posebno očito kad autor elaborira teme poput međureligijskog dijaloga, te odnosa vjere i razuma i vjere i znanosti. Nemoguće je ne primijetiti simpatije i stav prijateljstva koji krasi Paglino obraćanje onima koji ne vjeruju. Upravo je prijateljstvo stil koji vjernici trebaju gajiti prema svojim sugovornicima koji vjeruju na drugi način, kao i prema svima kojima iznose razloge svoje nade (usp.: 1 Pt 3,15s). Misterij je nit koja na određeni način povezuje sva ova promišljanja.

5

Vincenzo Paglia

Misterij je onaj koji može pomoći vjerniku da shvati onoga koji ne vjeruje i obratno jer misterij obuhvaća potragu za istinom i kod vjernika i kod onoga koji ne vjeruje. Vjernik po daru, a ne po zasluzi, prihvaća taj misterij i to je ono što ga čini različitim od onoga koji ne vjeruje. Mi ne možemo svojim naporima prijeći prag toga misterija, jedino misterij sa svoje strane može prijeći prag dolazeći nama ususret. Trenutak vjere događa se upravo otkrivanjem misterija koji, ne gubeći ništa od svoje skrivenosti, postaje onaj koji razbistruje jer, kako smatra autor, osvjetljava prag na koji nas je doveo naš razum.

Važno je napomenuti kako ni jednu od spomenutih tema autor ne obrađuje krajnje iscrpno, ne ulazi u duboka i iscrpna teološka promišljanja konfrontirajući različite teološke stavove, nego radije, rekao bih, uvodi u spomenute teme i ostavlja prostor da se njima dodatno pozabavimo i da ih možda obogatimo vlastitim promišljanjima. Knjigu bismo mogli prikazati i kao odličnu sintezu izabranih teoloških tema koju će moći čitati i vjernici i oni koji vjeruju na drugi način. Zbog toga vjerojatno i pripovjedački stil u pisanju za koji se autor odlučio i koji će zacijelo biti od pomoći i onima koji imaju tek solidno teološko znanje ili su pak tek otkrili svoje zanimanje za teološke teme. Knjiga sama po sebi nipošto ne pretendira biti teološki manual, nego samo pomoć i stanoviti putokaz pri studiju pojedinih teoloških tema, te osobito istaknuti važnost promišljanja o onim temama koje su zajedničke i vjernicima i onima koji vjeruju na drugi način – blago i s poštovanjem.

Hrvoje Kalem 6

Prijatelju koji ne vjeruje

UVOD „Hodeći, gradeći, ispovijedajući raspetoga Isusa“ s papom Franjom

Dragi prijatelju, nije prvi put da pišem o pitanjima vjere razgovarajući s prijateljima koji ne vjeruju ili – kako mi je rekao netko od njih – koji „vjeruje na drugi način“. Podsjećam na razgovore s Arrigom Levijem i s Giulianom Amatom, ali također i na one s Felipeom Gonzálezom i s Eugeniom Scalfarijem, uz one s različitim gostima na Međunarodnim susretima za mir koje promiče Zajednica svetoga Egidija, spomenimo samo neke od imena: Mário Soares i Jean Daniel Bensaid. Prigodu za povratak ovoj temi dao mi je papa Benedikt XVI. koji je pozvao vjernike na razmišljanje o vjeri, životnoj dimenziji koja povlači u dubinu onoga koji vjeruje, što danas zahtijeva obnovljenu pozornost kako bi se tu vjeru živjelo s potpunim oduševljenjem i sa snagom za promjenu. Naime, vjera nije privatna stvar koja se tiče samo vjernika. Naprotiv, upravo jer nadahnjuje cijelu vjernikovu egzistenciju, ona odražava svoje učinke unutar društva u koje je vjernik uključen. Dakle, za onoga koji vjeruje, neizbježan je susret s onima koji su u potrazi za istinom i za smislom života.

U toj perspektivi nanovo se vraćam prošlim razmišljanjima koja sežu sve do početka devedesetih godina. Od tada se svijet duboko promijenio.

Pojavili su se novi problemi i nova pitanja, očito7

Vincenzo Paglia

vali su se novi izazovi i pojavile nove granice koje na strog način propitkuju i vjernike i nevjernike.

Kako da svi ne osjećamo potrebu dati objašnjenje, primjerice, na pitanja globalizacije u kojima, čini se, prevladava samo tržište? Ili kako se ne pitati o individualističkoj kulturi koja je u opasnosti rascjepkati sam društveni razum? Kako ostati spokojan naspram znanosti koja napada vrlo delikatna područja, poput područja bioetike, riskirajući zastranjenje bez pravila? Mogu li se zaboraviti zabrinutosti zbog nuklearne opasnosti koja je prisutna još i danas, zbog ekološke nužnosti s njezinim tragičnim rezultatima, zbog informatičke invazije koja je u opasnosti izbrisati svaku privatnost? To su samo neka od pitanja koja izrazito ulaze u živote muškaraca i žena današnjice, ne zaboravljajući i ona koja se odnose na porast nasilja i nepravde, a koja se ne podudaraju s porastom svijesti o odgovornosti i moralnosti. Sve te pojave traže objašnjenje i od onoga koji vjeruje i od onoga koji ne vjeruje. Dakle, očito je pitanje što činiti, kako reagirati, kako se suočiti s tim izazovima itd. Čini mi se nužnim intelektualno i moralno buđenje, kao i religiozno, kako bi se ponovno na lokalnom i globalnom nivou moglo koncipirati zajedničku, puno primjereniju, pravedniju i mirniju budućnost.

Vjernik je, sa svoje strane, pozvan živjeti vjeru u svojemu vremenu, dapače udružiti je s poviješću. Naime, vjera nije jednostavno prianjanje uz apstraktne istine, ona je odgovorna opredijeljenost vezati vlastiti život s Bogom i poticati ljudsku povijest prema njegovu kraljevstvu ljubavi i mira. Veliki teolog dvadesetog stoljeća Henri de Lubac dobro pojašnjava društvenu dimenziju vje8

Prijatelju koji ne vjeruje

re: „Vjera nije polog mrtvih istina koje se s poštovanjem stavljaju ‘sa strane’ kako bi se bez njih organizirao sav život… Da bi se očuvala nadnaravnom, ljubav nije prisiljena učiniti se nečovječnom: kao što se ni samo nadnaravno ne razumije ako se ne utjelovljuje. Onaj tko se podlaže njezinu zakonu, daleko od toga da bude slobodan od veza s onim što je prirodno, stavlja u službu društva, čijim ga je članom učinila priroda, toliko djelotvornu aktivnost koliko je više slobodno njezino počelo.“ Zato se po svojoj naravi vjera živi i priopćava ljudima unutar povijesti. Bila je – i nastavlja biti – fascinantna avantura svake kršćanske generacije, od prije dvije tisuće godina do danas. Vraćaju mi se u misli riječi oca Aleksandra Mena, ruskog svećenika, kojega je 1990. godine ubila KGB, koji je govorio: „Samo ograničeni ljudi mogu zamišljati da se kršćanstvo ispunilo, da se potpuno utemeljilo… kršćanstvo je učinilo tek svoje prve korake, sramežljive korake u povijesti ljudskoga roda. Mnoge Kristove riječi još nisu razumljive… Povijest kršćanstva tek započinje.“ Današnje generacije pozvane su ovdje i sada ispuniti poslanje koje je oduvijek. Prenošenje vjere traži od kršćana – od njih prvih – da se zapitaju o evanđelju kako bi ga se duboko razumjelo i još djelotvornije svjedočilo. Povijest uči kako se kršćanstvo znalo dignuti s primjerenom energijom u vrlo osjetljivim i tragičnim trenucima ljudske povijesti. To je ono što se i danas traži od kršćana.

Radi se o ponovnom pronalaženju onog autoriteta koji nadahnutu vjeru čini novom kulturom.

Oko ove obveze kruži jedno pitanje koje protresa tu obvezu izvodeći je iz njezine ulijenjenosti.

9

Vincenzo Paglia

Postavlja ga sam Isus: „Ali kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8). Kako ne osjetiti dramatičnost ovoga pitanja koje se u prvom redu odnosi na današnje kršćane? Papa Benedikt XVI. je inzistirao da se otkrije evanđeoska vjera u svojoj snazi koja mijenja: „Događa se nerijetko da su kršćani više zabrinuti za društvene, kulturne i političke posljedice svojih obveza, nastavljajući misliti na vjeru kao na očitu pretpostavku zajedničkog življenja. Zapravo, ova pretpostavka ne samo više da nije takva, nego čak često biva zanijekana“ (Porta Fidei. Apostolsko pismo u obliku motuproprija, 11. listopada 2011.).

Kršćani su pozvani iznova dati vjeri njezinu snagu kako bi je učinili više živom, puno očitijom, jačom i privlačnijom. Sjećanje na Drugi vatikanski koncil – koji je ponudio papi Benediktu XVI. prigodu proglasiti Godinu vjere – pomaže nam staviti se na trag toga događaja koji je vidjelo tisuće biskupa, najprije s Ivanom XXIII., a poslije s Pavlom VI., koji su bili zauzeti razmišljanjem o Crkvi kako bi uspjela priopćiti evanđelje muškarcima i ženama dvadesetog stoljeća. Papa Ivan XXIII. govorio je o Koncilu kao o novim Duhovima. Želio je ukazati na isto ono čudo koje se dogodilo prilikom prvog Petrova navještaja kada su promatrači rekli jedan drugome: „Gle, nisu li ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svome materinskom jeziku?“ (Dj 2,7-8).

U stvari, radi se o uvijek novoj ponudi evanđelja u mnogim „jezicima“ muškarcima i ženama današnjice. Papa Ivan Pavao II. u osvit novog milenija upozoravao je: „Ne radi se o izmišljanju ‘novoga programa’. Program već postoji: to je 10

Prijatelju koji ne vjeruje

onaj koji uvijek obuhvaća Evanđelje i živu Tradiciju. On naposljetku ima žarište u samome Kristu kojega upoznajemo, ljubimo i nasljedujemo kako bismo živjeli u njemu trojstveni život i preobrazili povijest sve do njezina ispunjenja u nebeskom Jeruzalemu. To je program koji se ne mijenja s promjenom vremenâ i kultura, iako istinski dijalog i djelotvorno priopćavanje vodi računa i o vremenu i o kulturi. Ovaj program je oduvijek naš program za treće tisućljeće.“ Godina vjere je izvanredna prigoda kako bi vjernici otkrili vjeru također i kao strast za susret s onim koji se osjeća udaljeno od evanđelja ili koji je u potrazi ponukan „tajnovitom željom za Bogom“ koji je skriven u duši svakog čovjeka. „Mnogi naši suvremenici“, pisao je papa Ratzinger „mogli bi se usprotiviti kako ni na koji način nisu primijetili takvu želju za Bogom. Za široka područja društva On više nije očekivani, željeni, koliko stvarnost koja ostavlja ravnodušnim, pred kojom nije potreban čak ni napor za izjasniti se.

U stvari, ono što smo deinirali kao ‘želju za Bogom’ nije potpuno iščezlo, pojavljuje se još i danas, na mnoge načine, u ljudskom srcu.“ To je ‘želja’ duše za Apsolutnim koja je zajednička svim ljudima. Moramo biti njezini čuvari i još više gajiti ovu „duboku želju“.

Dok sam čitao ove riječi Benedikta XVI., vratila mi se u misao jedna mala zgoda koja mi se dogodila prije nekog vremena na jednom večernjem susretu s prijateljima. Tijekom razgovora, jedan od njih – nevjernik – već odmakao u godinama, povjerio je kako si je mogao dopustiti samo poneku kratku nedjeljnu šetnju. Obraćajući se po11

Vincenzo Paglia

slije meni, kako bi mi udovoljio, dodao je da je uvijek ulazio u jednu od crkava na koje je putem nailazio, ali kako bi izbjegao svaki nesporazum, dodao je: „u njih sam ulazio samo iz znatiželje“.

Jedan drugi prijatelj komentirao je, bez prevelikog naglašavanja, ali odlučno: „U crkvu se nikada ne ulazi samo iz znatiželje!“ Dakle, vjerujem da je onkraj svakog ishoda sačuvana iskra one „želje“ koja se nalazi duboko u svakome. Ta iskra je vlastita svakome, ali nas nadvisuje. Ona je dar.

Ovim stranicama želio bih se povezati s tom iskrom kako bih je sačuvao s poštovanjem i pažnjom. Ovaj put, za razliku od prethodnih, želio bih pretpostaviti pripovijedanje dijalogu nadovezujući se neposredno na tu iskru. Nastojat ću, dakle pripovjediti – koliko mogu i dakako ne cjelovito – bogatstvo kršćanskog misterija kojega je čuvar svaki vjernik, unatoč svojemu siromaštvu.

Mogao bih reći – zajedno sa svim vjernicima, uključujući i apostola Pavla – da „imamo ovo blago u glinenim posudama“ (2 Kor 4,7). Još i više, ne možemo ga zadržati samo za sebe. Štoviše, kao da smo samom njegovom snagom prisiljeni priopćavati ga. Također i ova generacija kršćana na početku tisućljeća trebala bi se ujediniti s apostolom Pavlom i reći: „Jao meni ako evanđelja ne navješćujem“ (1 Kor 9,16).

Pred vjernike današnjice stavlja se očaravajući i ogroman izazov: slušati pitanja ljudi ovoga tisućljeća i dovesti ih u susret s evanđeljem. Sugestivan je početak pastoralne konstitucije Gaudium et spes: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, 12

Prijatelju koji ne vjeruje

te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.“ Ove riječi nisu plod onog naivnog optimizma koji se površno pripisuje Koncilu kako bi prigušio njegovu snagu. One opisuju način kako kršćanin treba danas živjeti svoju vjeru.

U povijesti postoje trenuci – i ovo je jedan od njih – u kojima ono što je potrebno činiti prije svega je odlučiti kako i gdje biti. Koncilski oci nisu bili nesvjesni teških problema svijeta, nisu bili zamračeni prisutnom dvosmislenošću nabora povijesti.

Odlučili su – temeljem takve svijesti i prosvijetljeni snagom evanđelja – stajati uz ljude i uz njihovu povijest s istom strašću koju je Isus imao tijekom svojega javnog života: „Obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć. Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira“ (Mt 9,35-36).

U ovoj gorljivoj perspektivi držim nužnim pronaći sklad između vjernika i ljudi „dobre volje“, tragatelja za istinom. Polemika treba ustupiti prostor novom načinu susretanja i odgovornoj svijesti: samo zajedno se gradi budućnost društva. Mislim kako sâm Emil Durkheim zahtijeva od „slobodnih mislilaca“ imajući u vidu susret s vjernicima: „Ono što tražim od slobodnog mislitelja je da suoči religiju sa samim stanjem vjernikove duše… Tko u studiju religije ne nosi jednu vrstu religioznog osjećaja, ne može govoriti o njoj! On je kao slijepac koji govori o bojama.“ Sa svoje strane želio bih ići još malo dalje i u području prijateljstva naznačiti mjesto za odvažan, ozbiljan i dubok pristup vjerskim temama.

13

Vincenzo Paglia

Iskustvo tolikih susreta upućuje me na to kako prijateljstvo treba obilježavati stil vjernika i onda kada govori o svojoj vjeri onima koje susreće ili koji mu zatraže razloge te vjere. Tako apostol Petar potiče kršćane svojega vremena: dajte odgovore „svakome koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem“ (1 Pt 3,15-16). Stav „blagosti i poštovanja“, zapravo simpatije koja je po mojemu mišljenju nužna za razumijevanje između vjernikâ i onih koji ne vjeruju. Prijateljstvo olakšava dijalog jer čini riječi jasnima odbacujući prizvuk polemičnosti i sukoba koji često te riječi čini dvosmislenima. Međutim, ozračje istinskog prijateljstva osvjetljuje njegov temeljni smisao. Zbog toga prijateljstvo ne samo da isključuje svaku vanjštinu ili pokušaj prikrivanja istine nego dopušta sići u dubinu ljudske duše i prihvatiti istinu na jasan način. Jasno je da prijateljstvo zna čekati, poticati, zna pratiti bez napuštanja. U tom kontekstu neslaganje ne postaje neprijateljstvo, naprotiv, ono je poticaj za nastavak puta s još većim angažmanom. Kad su životni uvjeti teški za sve i kada povijesne okolnosti pokreću duboke promjene, kao one koje upravo živimo, bolje se razumije potreba za zajedničkim nastavkom puta prema cilju, prema Istini.

Nužno je hoditi zajedno. No, to nije lako.

Spomenuo je to i papa Franjo u svojoj prvoj homiliji u Sikstinskoj kapeli. Ove stranice bile su u pripremi za tisak kada je za Papu bio izabran kardinal Jorge Mario Bergoglio. Nakanio sam ih posvetiti njemu. Tri riječi koje je želio podcrtati u spomenutoj homiliji „hodeći, gradeći, ispovijedajući raspetoga Isusa“ učinile su mi se kao nit 14

Prijatelju koji ne vjeruje

vodilja koja može povezati stranice ove knjige i očitovati na koji način kršćanin današnjice treba živjeti svoju vjeru. Inzistiranje pape Franje na hodu – i činiti to zajedno – označava konkretnu obvezu prema izgradnji „bratstva“ jer smo svi u njega uključeni. Na putu se nikoga ne treba ostaviti otraga. Prvi suputnici, oni koji provjeravaju ispravnost i ljepotu toga hoda, su najsiromašniji.

Samo s njima je moguć put prema pravednijem i humanijem svijetu u općem dosegu. I ne treba se tu zaustaviti, „kada se zaustavimo, stvar ne ide“, podcrtava papa Franjo. Ako ništa drugo, bolje je ići polako da nikoga ne bismo ostavili iza leđa.

Cilj nije samo za neke. On je „bratstvo“ svih naroda oko jednoga Boga; kuća izgrađena od živog kamenja utemeljenog na stijeni milosrđa. Križ je neizostavno svjetlo: Isusov križ i toliki križevi na leđima siromaha.

15

Vincenzo Paglia

Toma Akvinski

Tommaso da Celano Torno, Armando Touraine, Alain Tremonti, Giulio Trigano, Shmuel Turoldo, David M. Unamuno, Miguel de Vaiani, Cesare Vattimo, Gianni Veblen, Thorstein Viano, Carlo A. Villagrasa, Jesus Virilio, Paul Voltaire (Frangois-Marie Arouet) Von Rad, Gerhard WattĂŠ, Pierre Weber, Joseph Weischedel, Wilhelm Wheeler, John A. Wiesel, Elie William Ockham Wittgenstein, Ludwig Wojtyla, Karol (v. Ivan Pavao II.)

266

41, 58, 67, 82, 85, 87, 106, 109, 181, 250 228, 231 250 26, 250 24 23, 250 168, 169, 173, 174 185 229, 251 103, 104, 235, 251 251 73, 251 251 22, 251 77, 120, 121, 251 121, 251 67, 251 107 119, 251 98 134, 136, 137, 139, 251 153 85, 121, 124, 236, 246 17, 23, 57

Prijatelju koji ne vjeruje

Zabala, Santiago Zanchi, Giuliano Zolla, Elémire Žižek, Slavoj

104, 251 21, 251 251 213, 251

267

Vincenzo Paglia

SADRŽAJ PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU .............5 UVOD .............................................................................7 SUVREMENI ČOVJEK, OTUĐEN I SAM .........17 Mračni osvit trećeg milenija ........................................17 Drama ateističkog humanizma ...................................18 Diktatura znanosti ........................................................21 Globalizacija i tržište....................................................24 Veličanje „ja“.................................................................29 „Nov početak“..............................................................32 SUSRET NA PRAGU MISTERIJA .........................38 Pitati se o onomu što je onkraj ..................................38 Kršćanstvo i Europa ....................................................39 Svjetovna vjera i religiozna vjera................................42 Duhovnost i etika .........................................................43 VJERA I RAZUM U DIJALOGU ...........................47 „Povratak“ religijâ ........................................................47 Dostojanstvo različitosti ............................................48 Umjetnost susreta među različitima .........................50 Navještaj i dijalog ........................................................55 Dijaloška istina i laicitet ...............................................60 KOJI BOG? .................................................................63 Od egzistencije do esencije Boga...............................63 U potrazi za Licem ......................................................64 Bog, Otac .....................................................................65 Otac koji voli ...............................................................67 RAZUM I PORICANJE BOGA ..............................69 Novi ateizam .................................................................69

268

Prijatelju koji ne vjeruje

Slom bijesnih svjetovnjaka ..........................................73 Teorijski ateizam ..........................................................75 Humanistički ateizam i religiozna misao .................78 RAZUM I POTVRDA BOGA .................................81 Vjera i razum nisu razdvojeni .....................................81 Je li moguće dokazati Božju opstojnost? ..................83 Razum i sloboda ...........................................................87 ZNANOST I VJERA .................................................94 Racionalnost i iracionalnost ........................................94 Evolucionističke teorije i „nekorisnost Boga“ .........95 Red i kaos u svemiru....................................................98 Sinovi „manjeg boga“ ................................................101 SLAB RAZUM I VJERA .........................................103 „Slaba misao“ i „misao slabih“ ................................103 Fragilnost metaizike..................................................105 Bog – pitanje vjere .....................................................108 SNAŽAN RAZUM I NEMOGUĆNOST VJERE .................................111 „Novi realizam“ ........................................................111 Vjerujem da vjerujem ................................................113 Pojmiti Biće ili zaljubiti se u Boga?..........................114 Čin vjere.......................................................................116 BOŽJE IME ...............................................................119 „Najteža“ od svih riječi .............................................119 Božji tetragram ...........................................................121 Ideja o Bogu kroz povijest ........................................122 Božja zavodljivost.......................................................126 Samo ideja ili objektivna stvarnost?.........................128 Želja, potreba i „korisnost“ Boga ............................129 ODSUTNI BOG .......................................................133 Pitanje Boga nakon šoaha ........................................133 Misterij zla ...................................................................135 Božja skrivenost .........................................................138 269

Vincenzo Paglia

SUSRESTI BOGA ....................................................141 Gdje je tvoj Bog? ........................................................141 Posjećivati Boga ..........................................................144 U srcu žive tradicije ....................................................146 MISTERIJ SE OBJAVLJUJE ..................................150 Židovsko-kršćanska tradicija ....................................150 Ja jesam ........................................................................153 ISUS, KRIST ..............................................................156 Isus nam je donio Boga.............................................156 Tko je Isus danas? ......................................................158 Povijesni Isus i Isus vjere ..........................................159 Isus je odgovor ...........................................................161 „Proprium“ kršćanstva ..............................................164 KRŠĆANSKA MOLITVA.......................................168 Prostor za Drugoga ...................................................168 Molitva i povijest ........................................................170 Pouzdanje u molitvu ..................................................172 ČIN VJERE ................................................................175 Sadržaj vjere ................................................................175 Vjera i ljubav ...............................................................177 Vjera kao potraga ......................................................179 Kršćanska objava........................................................180 Protagonisti jednog događaja ...................................183 VJERA I SUMNJA ....................................................185 Nema vjere bez sumnje .............................................185 Vjera je kretanje .........................................................187 ČOVJEK, SMRT, ONKRAJ ....................................189 Enigma smrti .............................................................189 Prosjaci neba ..............................................................193 Uskrsnuće ....................................................................195

270

Prijatelju koji ne vjeruje

RELIGIJE I KRŠĆANSTVO .................................199 Homo religiosus ........................................................199 Susret u Asizu .............................................................201 „Duh Asiza“................................................................204 Međureligijski i međukulturni dijalog ......................207 ISTINA LJUBAVI .....................................................212 Rub ogrtača .................................................................212 Istina i ljubav ...............................................................215 Bog, čovjekov prijatelj ...............................................217 Prihvatiti siromašne, prihvatiti misterij ...................221 Siromasi u srcu kršćanske vjere................................225 Franjo Asiški, gubavci, Raspeti ................................228 Tebi, dragi prijatelju ...................................................232 BIBLIOGRAFIJA .....................................................234 KAZALO OSOBA....................................................252 SADRŽAJ ...................................................................268

271

Vincenzo PAgliA rođen je 20. travnja 1945. godine u mjestu Boville ernica, provincija Frosine (italija). Magisterij iz filozofije i teologije stekao je na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, a magisterij iz pedagogije na Sveučilištu urbino u italiji. za svećenika Rimske biskupije zaređen je 1970. Bio je i rektor crkve sv. egidija u Rimu na Trastevereu te je jedan od osnivača zajednice sv. egidija. Župnik župe Svete Marije na Trastevereu bio je od 1981.-2000. za biskupa Biskupije Terni-narni-Amelia zaređen je 2. 4. 2000. godine, a 2002. imenovan je predsjednikom Međunarodne katoličke biblijske federacije. Članom Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije bio je imenovan 2011., a od 2012. predsjednik je Papinskog vijeća za obitelj.

ISBN 978-953-241-444-8