Skriveno od očiju by Glas Koncila

Jelica Gjenero

Skriveno od oÄ?iju

Jelica Gjenero

Skriveno od očiju

Glas Koncila, Zagreb, 2017. Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 318; faks: 01/4874 319 e-mail: web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Ivan Miklenić Biblioteka: Romani. Knjiga 7 Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Priprema za tisak: Glas Koncila Tisak:

Web2tisak d.o.o., Sveta Nedelja Tiskano u listopadu 2017.

ISBN 978-953-241-545-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000974675.

Jelica Gjenero

Skriveno od oÄ?iju

Zagreb, 2017.

Za Luka

EDITA „Krštenici, slušajte me. Ja sam anđeo. Tko su anđeli? Ima li tko među vama koji se toga sjeća? Čuo sam vaše misli. Ne, ne samo stvari koje nas okružuju, ne samo ono što vidimo očima. Ti si pomislio na svoju majku. A ti na svoga mališana. A vi drugi na glazbu, na bijeli lik obješen iznad uzglavlja. Ali, pravo je da znadete. Možda ne biste mogli podnijeti našu nazočnost kad biste mislili da smo vam doista blizu, u svakom trenutku, u svakom trenu… Mislili vi ili ne mislili, mi smo s vama, o krštenici, na točno određen i presudan način što ga je Bog htio oduvijek, oduvijek. Bez prekida, bez praznika.“ Bila je zima, prvi tjedan došašća. Otok je sanjao svoj mirni zimski san. U mrzlo predvečerje kratkoga zimskoga dana na ulicama maloga otočnoga mjesta nije bilo nikoga. Samo bi tu i tamo neki prolaznik, na brzinu napustivši toplinu doma, izletio na kamenu ulicu dovršiti neki započeti a još nedovršen posao. S mora je dopirao hladan, vlažni vjetar, valovi su pjeneći se zapljuskivali rivu. U velikoj kamenoj kući koja

je zauzimala središnji dio u prvom nizu kuća tik uz rivu gorjelo je samo jedno svjetlo. Njezina se gazdarica spremala na izlazak navlačeći pletene rukavice jer je vani mirisalo na buru. Edita se, prije nego što je izišla, još jednom ogledala oko sebe, želeći se uvjeriti ostavlja li urednu kuću i je li sve na svojem mjestu. Kuća je bila jedna od najstarijih na otoku i odisala je prošlim vremenima. Stari drveni namještaj i mnoštvo suvenira iz raznih krajeva svijeta pričali su o bogatoj prošlosti obitelji koja je u njoj živjela naraštajima. Otkako su se djeca osamostalila, ona i njezin muž Matija mogli su održavati kuću urednom baš kako je oduvijek željela, pod konac, kao u novinskoj reklami namještaja za uređenje interijera. Brzo je popravila frizuru i dodala još kapljicu dezodoransa. Željela se osjećati zadovoljnom, ispunjenom i sretnom, pa tek je kročila na prag pedesete i mnogo je toga još pred njom. Ali taj osjećaj zadovoljstva za kojim je tragala nikako da dohvati, unatoč svim dobrim stvarima kojima joj je život bio ispunjen. Žurila se na probu crkvenoga zbora. Već je godinama pjevala u crkvenom zboru, s manjim ili većim prekidima. No posljednje je godine bila baš revna i nije izostala ni jedne subote kada bi se zbor okupljao u kasnim popodnevnim satima. Željela je na neki način nadoknaditi sve one silne godine prije rata kada je radila u školi i crkvu morala zaobilaziti u širokom luku. Pa premda su joj mnogi zamjerili i iza leđa potiho prigo-

varali da je lako biti junak nakon bitke, misleći na njezinu sadašnju posvemašnju revnost, Edita se trudila ne obraćati preveliku pozornost na te riječi. Često je i sama bila prisutna u društvu kada bi ljudi onako naglas komentirali da se od ovih poslijeratnih tobožnjih obraćenika ne može više u crkvu nogom kročiti. Osobe s kojima je pjevala u zboru tek je površno poznavala i ni s kim se nije privatno družila. No voljela je pjevati i slušati svoj glas kako odzvanja u prepunoj crkvi na nedjeljnoj misi. Ondje se uvijek osjećala nekako opuštenije i sretnije. Matija je subotnja popodneva provodio u svojem društvu kartajući se s trojicom starih prijatelja iz djetinjstva. Katkad je osjećala mali žalac ljubomore kad bi primijetila koliko zadovoljstva njezinu mužu donose ta druženja. Dolazio bi vedar i nasmijan, uvijek s nekom novom pričom ili šalom, i Edita se pitala kako mu to uspijeva. No onda bi pomislila da je baš dobro što je to tako jer im sigurno ne bi bilo lako kada bi dijelili iste osjećaje prema vanjskomu svijetu. U tome su se razlikovali i Edita je toga bila svjesna. Ona je jednostavno bila drukčija, naučila se nositi s tim da ona može bolje, ljepše i drukčije od drugih. Ni u čemu nije bila prosječna, ni u ljepoti, ni u odabiru bračnoga partnera. Sve joj je oduvijek išlo od ruke i jednostavno nije mogla podnijeti da je tko u nečemu bolji od nje. Znala je napamet priču o svojem životu u koju su vjerovali svi osim nje. Katkad se u sebi pita-

la je li to slučaj i kod drugih ljudi: da ostavljaju pogrješnu sliku o sebi u izvanjskom svijetu, a onu pravu nose duboko zakopanu, skrivajući ju brižno kao najveću tajnu. Radila je kao nastavnica hrvatskoga jezika u osnovnoj školi. Voljela je svoj posao. Ponosno bi podignula glavu kada bi ju njezini učenici pozdravljali: Dobar dan, profesorice. Bila je ponosna i na svoju djecu. Na kćer Izabelu koja je bila udana za pomorskoga kapetana i koja je i sama radila u školi kao profesorica engleskoga jezika. Sin je bio njezin mezimac od malih dana i katkad joj se činilo da bi za njega učinila sve, pristala na bilo kakav kompromis samo da on bude sretan. Oduvijek je vjerovala da će njezina vezanost uz sina trajati i kada on odraste, i da će on poštovati njezine savjete i nju kao majku, i da ništa na tom svijetu ne će pomutiti sve one lijepe želje i snove koje je gajila prema njemu. Jedan se dio tih snova i ostvario. Goran je uspješno završio studij medicine u Splitu, vratio se na rodni otok i zaposlio u ambulanti kao liječnik opće prakse. Izišavši na ulicu, usku i kamenu, osjetila je ponovo želju da se smiri, da se opusti i pronađe mir u svojem srcu. Veselila se tišini i spokoju njihove župne crkve svetoga Križa. Krenuvši niz ulicu primijetila je prve ukrase koji su kazivali da se bliži Božić i zbog toga joj je bilo drago. U susret joj je išla djevojka duge crne kose, Laura, moglo bi se reći da je bila mjesna ljepotica i djevojka koju su svi uzimali za uzor svojim kće-

rima, sve dok se nije zaljubila i dopustila sebi nešto nedopustivo i u širim razmjerima, a posebice u tako maloj i zatvorenoj sredini kao što je otok, vezu s oženjenim muškarcem. Veza je trajala već dulje vrijeme, brižno skrivana iako su za nju svi znali i o njoj raspredali ispijajući popodnevne kave. – Dobar dan, profesorice! – pozdravila je tako Editu, iako je prošlo mnogo vremena otkad je bila njezina nastavnica hrvatskoga jezika. – Žurite na zbor? Ako želite, možemo zajedno. – Da, da, svakako! – odgovorila je Edita pomirljivo odmjerivši ju krišom od glave do pete. Sve je na Lauri bilo tip-top. Od modrih čizmica do ispeglane kose, sve pa i parfem koji je zasigurno bio skup. Da, skup, to se dalo osjetiti i manje upućenima, a Edita je to mogla itekako procijeniti jer je i sama bila ljubiteljica kvalitetnih parfema koje joj je njezin muž Matija redovito donosio sa svojih putovanja. Nisu zalazile u neki dublji razgovor. Edita je spomenula božićne ukrase, a Laura je kimala glavom u znak odobravanja: – Ja sam svoj salon već ukrasila. Ljudima se sviđa, a i ja se nekako osjećam ljepše. Laura je užurbano hodala skrivajući pogled. Nije željela da netko primijeti trag suza u njezinim očima, posebice ne njezina profesorica hrvatskoga jezika prema kojoj je i danas osjećala poštovanje. Krenule su u tišini niz ulicu koja je vodila prema crkvi. Bez razgovora, svaka sa svojim skrovitim mislima.

LAURA Još uvijek sanjam taj pogled i oči, te pokrete, osmijeh i riječi, tu dušu što razumjet će moći i preko svega lošega prijeći. Prije nego što je izišla na ulicu imala je dugi telefonski razgovor koji ju je silno uznemirio i na kraju izazvao suze tuge, bijesa i samosažaljenja. Na telefonu je bila njegova majka koja se okomila na nju nazivajući ju pogrdnim i uvrjedljivim imenima. Nije imala snage ništa reći ili odgovoriti, nije čak imala hrabrosti spustiti slušalicu. Samo je nijemo i uspravno stajala i osluškivala dok je glas s druge strane žice sipao i sipao. Nije poznavala tu ženu, nikad ju u životu nije vidjela. U sebi se nakratko upitala kakva bi bila prema njoj da su se susrele u drugim okolnostima. Naposljetku su joj oči zasuzile i nije se više mogla obuzdati i suspregnuti svu silinu osjećaja. Ostavi se moga sina, nađi sebi nekoga prikladnijega! Zar te nije stid da ljudi upiru prstom u tebe kada prolaziš ulicom?! Učini to dok ti još nije kasno! bilo je posljednje što je čula prije nego što je ispustila slušalicu na stol ne prekinuvši vezu.

Žena je nastavila govoriti, u uvjerenju da njezine riječi stižu na pravo mjesto i u pravo vrijeme. Bilo je to prvi put da joj je netko otvoreno i bez ustručavanja rekao da zna za njezinu skrivenu ljubav i da to nikako nije u redu, i da bi najbolje bilo da odustane. U tom je trenutku samo poželjela da ne naiđe majka jer pred njom nije bila u stanju lagati. Znala je dobro i da drugi to komentiraju, ali se ne usuđuju javno pred njom progovoriti. Bila je naviknuta na licemjernost ljudi i uvijek bi ju iznova začudila nečija iskrenost, makar ona bila i bolna za nju. Požurila se ispred gospođe Edite nesigurno koračajući ulicom i osvrćući se u strahu da ne naleti na nekoga s kim bi morala zastati, pozdraviti ga i porazgovarati. Bila je vlasnica jedinoga frizerskoga salona u mjestu i svi su ju poznavali. Imala je pune ruke posla jer su kod nje svi rado navraćali na frizure, i oni stariji, i oni mlađi, svima je znala pogoditi ono što im najbolje pristaje. A u salonu je uvijek bilo vremena i za pokoji mjesni trač, to je bila normalna stvar, onako usput. Dani su na otoku katkad znali biti dugi i dokoni, tako da su ljudi i protiv svoje volje ponekad zadirali u tuđe živote. No iako su svi u mjestu, pa i šire, znali da je Laura u vezi s oženjenim muškarcem, nitko ju nikad izravno nije upitao za to. Tu je bilo nekako normalno živjeti kao da je naizgled sve u redu, a sve ono što nije odgovaralo vanjskoj slici svijeta stavljati pod

tepih. Šaputali su joj iza leđa, ogovarali su ju uz kavicu. Katkad je imala osjećaj da je glavna tema svih mjesnih ogovaranja. S druge strane, osmjehivali su joj se u lice i glumili prijateljstvo praveći se kao da ih njezin privatni život ne zanima. S vremenom je shvatila da je možda pod najezdom novijih zbivanja njezin privatni život prestao biti u centru pozornosti. Ono što ju je u svemu tome čudilo i katkad navodilo na razmišljanje bila je njezina ravnodušnost i nehaj za sve ono što se šaputalo njoj iza leđa. Ako ih to toliko zabavlja, mislila je u sebi, neka si prikrate vrijeme. No lako je tako bilo misliti sve dok ju netko nije otvoreno upozorio, a bila je to upravo njegova majka. Zorana je upoznala prije četiri godine i čim ga je ugledala u kutu najprometnijega mjesnoga kafića znala je da bi mogla zavoljeti tog muškarca, jako i snažno, onako kako se istinski nekoga voli. Nije znala ni tko je ni odakle je došao, a nekako se odmah izdvojio svojim izgledom, svijetlom kosom i modro plavim očima. Većina mladića s otoka bila je tamnokosa i u ljetnim danima preplanule puti. S otoka nije bio, u to je bila sigurna. Primijetila je da je i on na njoj zadržao pogled. Bila je to mala iskra, ali dovoljno opasna da iz nje bukne plamen koji je jednako snažno gorio i danas, nakon četiri godine njihove zabranjene ljubavi. Kad se prisjećala početka, uvijek je iznova vrtjela film i uvjeravala sebe da ona nije kriva

jer nije znala da je on oženjen mladom Anteom, medicinskom sestrom koja se nakon završene srednje medicinske škole vratila živjeti na otok i sa sobom dovela zgodnoga pomorca koji je pristao na to iz čistoga razloga što je većinu vremena provodio na moru kao drugi časnik palube. Antea je naslijedila bakinu kuću, dobila posao u ambulanti i odlučila veliki grad zamijeniti životom na rodnom otoku. Splet okolnosti ukazao je na to da je pogriješila, barem je tako Laura razmišljala, jer samo što su se smjestili u bakinu kamenu kuću, njezin je muž zapao u mrežu crnokose Laure iz koje nije vidio izlaza. Prije nego što ga je upoznala nije ni pomišljala na to da bi se mogla zaljubiti u čovjeka koji ima obitelj. Bilo je to za nju nešto strano i neprihvatljivo. Njezina pokojna baka uvijek joj je govorila da je oteto doista prokleto i da se ljudska sloboda prostire do granica nečije tuđe slobode življenja. Pa ipak, dogodilo joj se. I ona je katkad sumnjala u ispravnost te odluke, odluke da ostane s njim u vezi iako je to bilo nekorektno prema njegovoj ženi i djetetu. No kada bi bila s njim, postojali su samo njih dvoje i taj vrtlog ljubavi i strasti iz kojega se nije ni htjela ni znala izvući. Pred njom je bila velika odluka, moglo bi se reći prekretnica, koju je morala donijeti brzo i samostalno. Osjećala je da je Zoran neki dan bio ozbiljan i odlučan. Činilo joj se da je na rubu strpljenja kada joj je, već odavno umoran od

Cijelu tu noć spuštali su se anđeli na zemlju neprestano pjevajući i slaveći Boga. A bila je to sveta noć jer se rodilo djetešce Isus, od Boga sin. Dođoše anđeli i do skromne kolibe pastirice Anice te zapjevaše tako milo da sve drugo utihnu. – Majko, tko to tako divno pjeva? – upitaše pastiricu njezina djeca. – Anđeli – tiho će Anica. – A zašto pjevaju, majko? – opet će znatiželjno djeca. 378

– Raduju se rođenju maloga Božića, Isusa, i zovu nas da se i mi radujemo s njima. Hajdemo, odnijet ćemo darove malomu Isusu: vunu, mlijeko i sir, ono što imamo. I obradovaše se djeca, a majka im reče da je na nebu veliki znak, zvijezda najsjajnija duga repa koju će slijediti. Uskoro se nađoše pred štalicom iz koje dopiraše svjetlost velika. – Majko, otkud tolika svjetlost? – upitaše djeca. – Da razbije tamu – prozbori Anica te uđe i pokloni se pred malenim jaslicama u koje Majka Marija bijaše položila Dijete. Iako u štalici bijaše hladno, srce joj od radosti zatreperi, a obraze zali val topline. – Majko, – upita najmanji dječačić – a zašto je Bog dopustio da se njegov sin u štalici rodi? – Tako da svi vide da se rodio za svakoga čovjeka, i za siromaha i za bogataša, ako mu srce čuva Božju riječ. – Znači li to da se Isus rodio i za prosjakinju kojoj si darovala stari očev ogrtač, i za kraljeve što s istoka dare nose? – Za svakoga, drago dijete. On se rodio za svakoga čovjeka koji ga želi primiti u svoje srce. Nasmiješi se na to Majka Marija, sveti Josip ih blago pogleda, a Djetešce prema njima pruži svoje ručice. – Gle, zovu nas da mu priđemo! I priđoše mali pastiri, pokloniše se i prinesoše svoje skromne darove. ČUJEŠ LI PJESMU ANĐELA 379

O autorici Jelica Gjenero rođena je u Mostaru. Odrasla je u Stonu. Srednju školu je završila u Dubrovniku, a u Splitu je diplomirala na Katehetsko-filozofskom fakultetu. Živi u Dubrovniku, gdje radi kao vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Lapad. Dosada je u izdanju Glasa Koncila izdala jedanaest slikovnica za djecu: Anđeo čuvar, Gdje stanuje sreća, Kameno selo, Tonkica Balonkica, Maslina, Sedam darova Duha Svetoga, Repatica ljepotica, Najljepše ruke, Princeza od rogača, Moj susret sa svetim Nikolom te Pet božićnih priča. Uz navedene knjige objavila je i slikovnicu Vrijeme za priču (Laudato) te roman za djecu Koraljna ogrlica (Alfa). Član je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade (klub prvih pisaca) i Društva za afirmiranje i promicanje knjige i stripa Slagalica.

380