Suvremeni ekumenski pokret by Glas Koncila

Ivan Macut SUVREMENI EKUMENSKI POKRET – SVJETSKE KONFERENCIJE (1910. – 2013.) Pokret za život i djelovanje – Pokret za vjeru i ustrojstvo Crkve – Ekumensko vijeće crkava

Ivan Macut SUVREMENI EKUMENSKI POKRET – SVJETSKE KONFERENCIJE (1910. – 2013.)

Pokret za život i djelovanje – Pokret za vjeru i ustrojstvo Crkve – Ekumensko vijeće crkava Zagreb, 2017. Izdavač: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 300; faks: 01/4874 303 E-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www:glas-koncila.hr Za izdavača: Mons. Ivan Miklenić Biblioteka: Pod povećalom. Knjiga 3 Urednik: Dr. sc. Dinko Aračić Recenzenti: Prof. dr. sc. Ante Mateljan Prof. dr. sc. Niko Ikić Izv. prof. dr. sc. Dušan Moro Lektura: Rudolf Ćurković, prof. Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u 2017. ISBN 978-953-241-541-4 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000972017.

IVAN MACUT

SUVREMENI EKUMENSKI POKRET – SVJETSKE KONFERENCIJE (1910. – 2013.) Pokret za život i djelovanje Pokret za vjeru i ustrojstvo Crkve Ekumensko vijeće crkava

Glas Koncila Zagreb, 2017.

K R AT I C E

POPIS KRATICA AAS ASS BP BS CE CuS DEM

Di DV EDB EinD EMP EO 1

EO 3

EO 5

EO 6

Acta Apostolicae Sedis Acta Sanctae Sedis Biblijski pogledi Bogoslovska smotra Christian Education Crkva u svijetu Dictionary of the Ecumenical Movement, Nicholas Lossky, José Míguez Bonino, John Pobee, Tom F. Stransky, Geoffrey Wainwright, Pauline Webb (ur.), WCC Publications, Geneva, 2002. Diacovensia Drugi vatikanski koncil, Dei Verbum, u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 72008. Edizione dehoniane Bologna Edinost in dialog Edizioni messaggero Padova Enchiridion Oecumenicum. Documenti del dialogo teologico internazionale, vol. 1, Sever J. Voicu – Giovanni Cereti (ur.), EDB, Bologna, 1986. Enchiridion Oecumenicum. Documenti del dialogo teologico interconfessionale. Dialoghi internazionali 1985–1994, vol. 3, James F. Puglisi (ur.), EDB, Bologna, 1986. Enchiridion Oecumenicum. Consiglio ecumenico delle chiese, Assemblee generali 1948–1998,vol. 5, Stefano Rosso – Emilia Turco (ur.), Edizioni Dehoniane Bologna, Bologna, 2001. Enchiridion Oecumenicum. Fede e costituzione. Conferenze mondiali 1927–1993, vol. 6, Stefano Rosso – Emilia Turco (ur.), Edizioni Dehoniane Bologna, Bologna, 2005.

SUVREMENI EKUMENSKI POKRET – SVJETSKE KONFERENCIJE (1910. – 2013.)

K R AT I C E

EO 9/1

ER EQ FI FIKM FTI GK HAZU HBK HKNS IBofMR Kat KS LG KA NP NV OŽ Po QSE Reg – doc RTČ SB SE SZ UR Vrh WCC ZKP

Enchiridion Oecumenicum. Fede e costituzione. Meeting 1967–1982, vol. 9/1, Stefano Rosso – Gianfranco Ceronetti (ur.), Edizioni Dehoniane Bologna, Bologna, 2010. The Ecumenical Review Edizioni Qiqajon Filozofska istraživanja Franjevački institut za kulturu mira Filozofsko-teološki institut Glas Koncila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Hrvatska biskupska konferencija Hrvatski katolički narodni savez International Bulletin of Mission Research Kateheza Kršćanska sadašnjost Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium, u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 72008. Kairos Nova prisutnost Nova et vetera Obnovljeni život Podravina Quaderni di studi ecumenici Il Regno – documenti Riječki teološki časopis Služba Božja Studi ecumenici Senjski zbornik Drugi vatikanski koncil, Unitatis redintegratio, u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 72008. Vrhbosnensia World Council of Churches Zakonik kanonskog prava

IVAN MACUT

U VO D

UVOD Suvremeni ekumenski pokret, a kojim se u ovoj knjizi bavimo, nema alternative. Gledajući s odmakom na ekumenske događaje, susrete, inicijative u 20. stoljeću i sl., ne možemo ne ustvrditi da je doista to Božje djelo kojim on sam, malo-pomalo, vodi svoje učenike međusobnom upoznavanju, približavanju te, uvjereni smo, na koncu i vidljivu ujedinjenju. Međutim, da se ne bi pomislilo kako su tek kršćani 20. stoljeća, prepoznavši volju Božju da njegovi učenici trebaju biti jedno, počeli razmišljati i djelovati u tom pravcu, potrebno je u uvodu reći, istina samo nekoliko, ali iznimno važnih, riječi o ranijim ekumenskim pokušajima koji su pripremali put onome što se dogodilo u 20. stoljeću i također onome gdje se mi danas nalazimo na tom području. Sukobi i privremene podjele dio su kršćanske povijesti. Tako već u samim početcima Crkve nailazimo na prvi veliki sukob koji je riješen tek na koncilu u Jeruzalemu oko 50. godine nakon Krista. Vrlo su znakovite zaključne riječi gdje se kaže: „Zaključismo Duh Sveti i mi […]“ (Dj 15, 28) u kojima se od samoga početka izražava svijest i vjera da Crkvu ne vode samo apostoli, nego Duh Sveti i apostoli. Podjele i sukobi oko raznih vjerskih i ostalih pitanja nisu ovdje stali. Promatrajući povijest Crkve, susrećemo veliki broj hereza, tj. vjerskih zabluda ili krivovjerja koji su remetili jedinstvo Crkve: gnosticizam, montanisti, donatisti, Arije, nestorijanci i monofiziti, da spomenemo samo najglavnije krivovjerne struje prvih stoljeća. Neke od tih struja preživjele su i do danas u crkvama koje su poznate pod nazivom pretkalcedonske Pravoslavne Crkve. Nadalje, potrebno je istaknuti kako su ekumenski koncili1 oduvijek smatrani najvišom instancijom koji su zaduženi za 1

Prvi ekumenski koncil bio je onaj u Niceji 325. godine. Iako su istočnjaci na ovom koncilu bili u velikoj većini, dok su biskupa Rima Silvestra predstavljala samo dva svećenika, ipak, na njemu je sakupljeno univerzalno biskupstvo koje je govorilo u ime cijele Crkve te su ovaj koncil kasniji pape redom priznavali. Usp. I concili ecumenici, Pierre-Th. Camelot – Paul Christophe – Francis Frost – Pierre Maraval – Joseph Thomas, edizione italiana a cura di Antonio Zani, Queriniana, Brescia, 2001., str. 21.

SUVREMENI EKUMENSKI POKRET – SVJETSKE KONFERENCIJE (1910. – 2013.)

U VO D

očuvanje ispravna kršćanskog učenja. Veliki lom, a koji do danas nije prevladan, dogodio se 1054. godine međusobnim izopćenjima istočne i zapadne Crkve. Nije ovdje mjesto za dublju raspravu o tom pitanju. Ono što je u okviru naše teme važno spomenuti jesu pokušaji kasnijeg pomirenja i ujedinjenja: Sabor u Lyonu (1274. godine) te Sabor u Firenzi (1439. godine) čiji su pokušaji ujedinjenja propali. Dok je Istok nakon ovih dvaju propalih pokušaja dugi niz godina odustao od rada na ujedinjenju s Rimom, dotle su ovi potonji nadahnuti odlukama Sabora u Firenci radili na povratku pojedinih crkava na Istoku u svoje okrilje i to slanjem svećenika i redovnika kako bi se uspostavile paralelne hijerarhijske strukture, uz očuvanje vlastitosti istočnih obreda, a što su Pravoslavne Crkve smatrale nedopuštenim: Armenci 1439., Jakobiti i Kopti 1442., Maroniti i Kaldejci 1445. godine2. Drugi veliki i do danas još prisutni raskol dogodio se na Zapadu koji je već tradicionalno utjelovljen u osobi Martina Luthera i njegovih 95 teza (1517. godine) koje se smatraju početkom reformacije. Raskol je definitivno zapečaćen Lutherovim izopćenjem iz Crkve koje je proglasio papa Lav X. dekretom Decet Romanu Pontefici 1521. godine. Budući da je reformacija bila složen pokret uvjetovan mnogobrojnim društvenim i političkim čimbenicima, i unutar samog pokreta došlo je do razilaženja i raskola što se nastojalo prevladati mnogim pregovorima i razgovorima, poput vjerskog razgovora u Marburgu između Luthera i Zwinglija (1529. godine), dogovora između Melanchtona i Bucera o euharistiji u Wittenbergu (1536. godine) itd. Osim razgovora među mnogobrojnim pokretima unutar reformacije, razgovaralo se također i s Katoličkom Crkvom. Poznat je Vjerski razgovor u Regensburgu 1541. godine kada su, s jedne strane, Melanchton i Bucer, a, s druge strane, Eck i Gropper, na poticaj cara Karla V. i uz prisutnost papina legata kardinala Contarinija, pokušali postići određeni dogovor, ali nisu uspjeli prevladati postojeće podjele i razlike u stavovima. Nakon toga, pokušalo se dogovoriti i 1555. godine Vjerskim mirom u Augsburgu, a u međuvremenu je održan i Koncil u Tridentu (1545. – 1563. godine). Svi su ti pokušaji propali. Među mnoštvom onih koji su se zalagali za razgovore, ali i polemike, potrebno je spomenuti i jednog Hrvata, teologa, biskupa senjskog, a kasnije i nadbiskupa splitskog3 Marka Antuna de Dominisa4. Radio je, između ostaloga, oko pomirenja i prevladavanja 2 3

Usp. I concili ecumenici, str. 250. O njemu kao splitskim nadbiskupu može se vidjeti više u: Marko Medved, Marko Antun de Dominis kao splitski nadbiskup, u: Rijeka, 16 (2011.), br. 1, str. 39–45. Više o raspravi o njegovim osnovnim biografskim podatcima, kao što su ime i prezime IVAN MACUT

U VO D

raskola unutar Crkve na Zapadu, a na poseban način zalagao se za pomirenje s Anglikancima, ali ne zanemarujući i prijeporna pitanja s Istokom, kao što su Filioque i papin primat5. Početkom 19. stoljeća suvremeni ekumenizam kakav se razvio u 20. stoljeću još nije bio poznat. Crkve su uglavnom živjele i radile zasebno bez pretjerane zainteresiranosti za ujedinjenjem. Potrebno je spomenuti i odcjepljenje starokatoličkih crkava nakon Prvoga vatikanskog sabora (1869. – 1870. godine) zbog izrazita protivljenja nauku o papinu primatu i nepogrešivosti unutar Katoličke Crkve. Od pokušaja ujedinjavanja, mogu se naglasiti jedino savezi na nacionalnoj razini i to u okviru istih konfesija, npr. u Njemačkoj Konferencija njemačkih evangeličkih crkvenih vodstava u Eisenachu (1851. godine). Ni stanje u Sjedinjenim Američkim Državama nije bilo bolje. Rascjepkanost je bila veća negoli u Europi i zajednički rad samim time bio je u mnogo čemu onemogućen. Katolička Crkva u 19. stoljeću nije bila osobito zainteresirana za ekumensko djelovanje u suvremenom shvaćanju te riječi, nego se isključivo razmišljalo o povratku odijeljenih kršćana u krilo jedine i prave Crkve. Papa Pijo IX. uputio je dva pisma pravoslavcima. U prvom pismu pod naslovom In suprema Petri Apostoli Sede i to dana 6. siječnja 1848. godine pozvao je pravoslavce na ujedinjenje s pravom Crkvom, istovremeno garantirajući im očuvanje vlastitih liturgijskih obreda i hijerarhije. Pismo je pisano u svjetlu tada tipična shvaćanja Katoličke Crkve prema kojem je rimski obred bio superioran u odnosu na one na Istoku. Ovo papino pismo izazvalo je sasvim suprotnu reakciju. Naime, u svibnju 1848. godine četiri patrijarha i 29 istočnih biskupa pozivaju papu Pija IX. da učini prvi korak prema jedinstvu odustajući od svojih privilegija i izlažući tipično istočno shvaćanje Crkve. Jedina pozitivna stvar iz ove polemike bila bi da su se razvili polemički tonovi koji su mogli potaknuti na bolje međusobno upoznavanje i rasvjetljavanje različitih stavova6. Dana 8. rujna 1868.

te godina rođenja može se pročitati u: Vesna Tudjina, Ime, prezime i godina rođenja M. A. de Dominisa, u: SZ, 33 (2006.), str. 45–50. O ekumenizmu Marka Antuna de Dominisa na hrvatskom jeziku može se više pročitati u: Dušan Moro, Marko Antun de Dominis – ekumenist u kontroverzističkom vremenu, u: CuS, 48 (2013.), br. 1, str. 73–87.; Milan Špehar, Ekumenizam u djelu Marka Antuna de Dominisa, u: Rijeka, 16 (2011.), br. 1, str. 13–18. O njegovoj teologiji može se pročitati u članku: Marijan Jurčević, Teološka misao Marka Antuna de Dominisa (1560–1624.), u: Rijeka, 16 (2011.), br. 1, str. 7–11. Usp. Giacomo Martina, Pio IX (1846–1850), Università Gregoriana Editrice, Roma, 1974., str. 472–473.

SUVREMENI EKUMENSKI POKRET – SVJETSKE KONFERENCIJE (1910. – 2013.)

U VO D

godine isti papa Pijo IX., poslao je i apostolsko pismo Arcano Divinae Providentiae consilio u kojem pravoslavne biskupe poziva na sudjelovanje na Prvom vatikanskom saboru te pozivajući ih na povratak u krilo Svete Rimske Crkve koja je rasprostranjena na cijelom svijetu7. Nekoliko dana kasnije, točnije 13. rujna 1848. godine, papa Pijo IX. uputio je pismo i protestantima i svim drugim ne-katolicima u svijetu pod naslovom Iam vos omnes u kojem izražava već poznati stav da je Bog pod vodstvom sv. Petra utemeljio jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu koja je sačuvala depozit vjere te u to nitko ne može sumnjati. Svi oni koji su se od te Crkve odvojili ne mogu u sebi imati, prema njegovim riječima, puninu koja se nalazi u Kristovoj Crkvi te se nalaze u stanju koje im ne osigurava spasenje. Upravo zbog te pastirske brige papa upućuje svoje pismo svima koji su se odijelili od Katoličke Crkve da se u nju vrate8. Papa Leon XIII. 30. rujna 1880. godine u enciklici Grande munus prisjeća se jedinstva koje su slavenski narodi imali s Katoličkom Crkvom te poziva na ponovno ujedinjenje9. U enciklici Satis cognitum 1896. godine isti papa govori o povratku odijeljenih kršćana majci Crkvi te o papama kao nasljednicima sv. Petra koji po božanskom pravu imaju vrhovni autoritet u Crkvi10, dok u enciklici Mirae caritatis 1902. godine govori o euharistiji i jedinstvu Crkve11. Nasljednik pape Leona XIII., papa Pijo X., koji je na čelu Katoličke Crkve bio od 1903. do 1914. godine, dakle u godinama neposredno prije i nakon Svjetske misionarske konferencije u Edinburghu 1910. godine koja se uzima kao službeni početak suvremenoga ekumenskog pokreta, ponajprije je 1909. godine blagoslovio održavanje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana i podržavao je tzv. duhovni ekumenizam, a 26. prosinca 1910. godine napisao je pismo Ex quo12 u kojem govori kako su se katolici obvezali na neumorni rad oko jedinstva Kristove Crkve. Od međukonfesionalnih organizacija u 19. stoljeću možemo spomenuti najvažnije: Evangelička alijansa (Evangelical Alliance)13 utemeljena 1846. godine koja je krovna grupa evangeličkih kršćana u Uje7

8 9 10 11 12 13

Usp. Pio IX., Litterae apostolicae Arcano Divinae Providentiae consilio, u: ASS, 4 (1868.), str. 129–130. Usp. Pio IX., Litterae apostolicae Iam vos omnes, u: ASS, 4 (1868.), str. 131–135. Usp. Leon XIII., Lettera enciclica Grande Munus, u: ASS, 13 (1880.), str. 153. Usp. Leon XIII., Lettera enciclica Satis Cognitum, u: ASS, 28 (1895. – 1896.), str. 729. Usp. Leon XIII., Lettera enciclica Mirae caritatis, u: ASS, 34 (1901. – 1902.), str. 641–651. Pio X., Ex quo, u: AAS, 3 (1911.), br. 4, str. 117–121. Službene mrežne stranice: http://www.eauk.org/ (pristupljeno 3. 7. 2017.) IVAN MACUT

U VO D

dinjenom Kraljevstvu; Svjetski kršćanski studentski savez (World Student Christian Federation) 1895. godine čiji su članovi bili i budući nositelji suvremenoga ekumenskog pokreta početkom 20. stoljeća kao što su: John R. Mott, Nathan Söderblom, Willem Visser ‘t Hooft i dr.14; Svjetski savez nedjeljnih škola (World’s Sunday School Association), a od 1947. godine nazivaju se Svjetski savez kršćanskog obrazovanja i asocijacija nedjeljnih škola (World Council of Christian Education and Sunday School Association) itd. Potrebno je još spomenuti da se od 1854. godine diljem svijeta organiziraju i tzv. misijske konferencije: Misijska konferencija u New Yorku (1854. godine), Misijska konferencija u Liverpoolu (1860. godine)15, Međusjemenišna misijska alijansa (1880. godine)16, Studentski volonterski pokret(1886. godine)17, Konferencija stranih misionara u Sjevernoj Americi (1893. godine)18, Misijska konferencija u New Yorku (1900. godine)19. Sve ovo govori nam da je suvremeni ekumenski pokret nastajao polako i to preko različitih organizacija, susreta, pokreta i zauzetih pojedinaca tako da 1910. godina i Svjetska misijska konferencija u Edinburghu nikako nisu bez svoje povijesne pozadine, ali, ipak, zbog broja sudionika i zbog onoga što će nakon nje uslijediti, drži se kao početak suvremenoga ekumenskog pokreta kojega smo i mi danas dio. Prije nego što prijeđemo na sadržaj knjige, odmah na početku potrebno je istaknuti kako se nećemo baviti razvojem ekumenizma u Katoličkoj Crkvi jer je to, mislimo, zasebna tema koju ćemo obraditi u drugoj studiji. Naravno da nećemo moći izbjeći da katkad, u okviru prikazivanja pojedinih skupština i ekumenskih tema, spomenemo i Katoličku Crkvu i njezin stav, ali to će biti minimalno i bez pretenzija za cjelovitošću. Ipak, gdje bude potrebno, u bilješkama ćemo iznijeti i poneki stav Katoličke Crkve kako bismo bolje shvatili pojedine ekumenske teme. 14 15

Službene mrežne stranice: http://www.wscfglobal.org/ (pristupljeno 3. 7. 2017.) Tekstovi i zaključci ove konferencije mogu se pronaći u: Conference on Missions at Liverpool, Pubblisher James Nisbet, London, 1860. Više o ovom pokretu može se pročitati u: The Interseminary Movement, u: CE, 19, (1936.), br. 3 str. 231–236. Više o ovom pokretu može se pronaći na: http://www.ubf.org/world-mission-news/ north-america/historical-highlights-student-volunteer-movement-campus-nightmark (pristupljeno 3. 7. 2017.) O ovim konferencijama postoji niz od 72 jedinice pod naslovom: Foreign Missions Conference of North America (FMCNA) Records, 1894 –1968. O dokumentima i tijeku ove konferencije moguće je konzultirati dva volumena knjige: Ecumenical Missionary Conference, New York, 1900: report of the Ecumenical Conference on Foreign Missions, held in Carnegie Hall and neighboring churches, April 21 to May 1, American Tract Society – New York; Religious Tract Society – London, 1900.

SUVREMENI EKUMENSKI POKRET – SVJETSKE KONFERENCIJE (1910. – 2013.)

U VO D

Ovu knjigu predajemo javnosti s nakanom boljeg upoznavanja razvoja ekumenskog pokreta kroz svjetske konferencije: Pokreta za život i djelovanje, Pokreta za vjeru i ustrojstvo Crkve te Ekumenskog vijeća crkava. Nadamo se da će ova studija biti od koristi ne samo studentima na teološkim fakultetima, nego i onim kršćanima koji kao Kristovi učenici znaju da su podjele između njih skandal i sablazan u svijetu, da se njima slabi snaga evanđeoskog navještaja, te da je potrebno učiniti sve što je u našoj moći da se te podjele i prevladaju i da se kršćani ponovno vidljivo ujedine. Jedan od koraka zasigurno je i poznavanje povijesti suvremenoga ekumenskog pokreta 20. stoljeća što je glavna tema ove knjige.

IVAN MACUT

I. POGLAVLJE

RAZVOJ EKUMENSKOG POKRETA DO OSNUTKA EKUMENSKOG VIJEÄ&#x2020;A CRKAVA

R A Z VO J EK U M EN S KO G P O K R E TA D O O S N U T K A EK U M EN S KO G V I J EĆ A C R K AVA

Uvod Početak onoga što danas podrazumijevamo pod sintagmom „ekumenski pokret“ zasigurno možemo smjestiti na početak 20. stoljeća i u vrijeme održavanja prve Svjetske misijske konferencije koja je bila u Edinburghu 1910. godine20. Međutim, ekumenski pokret shvaćen kao nastojanje pojedinaca iz kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica da ukažu na ono što kršćane dijeli i da nadvladaju te podjele, seže daleko u prošlost. Ovdje se nećemo baviti različitim pojedinačnim ekumenskim nastojanjima kroz povijest u cjelini, nego ćemo se usredotočiti na dvadeseto i početak dvadeset i prvog stoljeća. Ipak, da bismo bolje razumjeli nastanak ekumenskog pokreta, potrebno je ukratko nešto reći o ekumenskim nastojanjima na početku 19. stoljeća. Baptistički pastor i misionar William Carey, prije nego što je i krenuo u misije te osobno uvidio što u takvim misionarskim situacijama podjele kršćana čine u odnosu na vjerodostojni navještaj Kristova evanđelja, smatrao je kako svaka kršćanska denominacija sama za sebe treba naviještati evanđelje jer bi miješanje i neslaganje uzrokovali znatna umanjenja njihove svjedočanske snage21. Međutim, kao misionar uvidio je slabost podijeljena kršćanstva te je 1805. godine predložio da se osnuje „opće udruženje svih kršćanskih vjera koje postoje na svim četirima stranama svijeta“22.

„Jedna od značajnijih činjenica koje obilježavaju XX. stoljeće jest ekumenski pokret, u koji su sada aktivno uključene sve kršćanske Crkve kako bi prevladale podjele prošlosti i ponovno uspostavile jedinstvo kršćanske Crkve.” Rosino Gibellini, Teologija dvadesetog stoljeća, KS, Zagreb, 1999., str. 485. Usp. William Carey, An Enquiry Into the Obligations of Christians, To Use Means For the Conversion of the Heathens. In Which the Different Nations of the World, the Success of Former Undertakings, and the Practicability of Further Undertakings, Are Considered, Leicester, 1792., str. 84. Navod smo preuzeli iz knjige: Ruth Rouse – Stephen Charles Neill, Storia del movimento ecumenico dal 1517 al 1948. II. Dagli inizi dell’Ottocento alla Conferenza di Edimburgo, Società editrice il Mulino, Bologna, 1967., str. 191. Usp. Germano Pattaro, Corso di teologia dell’ecumenismo, Queriniana, Brescia, 1999., str. 19–20.

SUVREMENI EKUMENSKI POKRET – SVJETSKE KONFERENCIJE (1910. – 2013.)

I . P O G L AV L J E

U tom je razdoblju, uz snažnu misionarsku aktivnost i novi fenomen u povijesti Crkve, nastao i Evangelički savez23. Uz to, u kršćanstvu se pojavljuje svijest, unatoč političkim i konfesionalnim ograničenjima, da su kršćani, ipak, jedno u Kristu te se javlja tješnja suradnja među različitim kršćanskim denominacijama24. U ovom duhu polako se pripremala i prva Svjetska misijska konferencija koja je održana u Edinburghu u Škotskoj. Od ove konferencije započinje zajednički hod Crkava i crkvenih zajednica u kojem „nije nedostajalo nesigurnosti i zastajanja, ali koji je znao ići novim putovima […]“25. Konferencija u Edinburghu ima svoju prošlost. Naime, ideja o održavanju ove konferencije nije se dogodila odjedanput, iznenada, nego je ona plod duga niza ranijih međunarodnih susreta na kojima su sudjelovali misionari protestantske tradicije i to počevši od polovice 19. stoljeća: London i New York (1854. godine), Liverpool (1860. godine), London (1878. i 1888. godine) te posljednja u New Yorku (1900. godine) gdje se u biti i zaključilo da je potrebna konferencija na kojoj će se promisliti o misionarskom djelovanju. Ona je održana u Edinburghu 1910. godine26.

1. Svjetska misijska konferencija u Edinburghu 1910. Početak suvremenoga ekumenskog pokreta veže se uz Svjetsku misijsku konferenciju u Edinburghu 1910. godine koja je pokušala povezati sva evangelička misijska društva i institucionalizirati njihovu suradnju. Činjenica je da ekumenski pokret u 20. stoljeću nema uvijek ravnomjernu liniju svog razvoja. Budući da su o ovom pitanju postojale iznimno velike razlike između različitih kršćanskih konfesija, te onda razvoj ekumenizma i ekumenskog pokreta nije ni mogao biti ravnomjerno i skladno raspoređen27. Poticaj za konferenciju javio se, kako 23

U Engleskoj i to u Londonu 1846. godine osnovan je Evangelički savez koji je okupljao različite protestantske crkve poput Anglikanske, Reformirane, Luteranske itd. Povod za osnivanje ovog saveza, ali i drugih sličnih, bio je usklađivanje misionarske djelatnosti među protestantskim crkvama. Više o Evangeličkom savezu može se vidjeti i u: R. Rouse – S. C. Neill, Storia del movimento ecumenico dal 1517 al 1948. II. Dagli inizi dell’Ottocento alla Conferenza di Edimburgo, str. 203–206. Usp. R. Rouse – S. C. Neill, Storia del movimento ecumenico dal 1517 al 1948. II. Dagli inizi dell’Ottocento alla Conferenza di Edimburgo, str. 215–216. Riccardo Burigana, Una straordinaria avventura. Storia del Movimento ecumenico in Italia (1910–2010), EDB, Bologna, 2013., str. 13. Usp. R. Burigana, Una straordinaria avventura. Storia del Movimento ecumenico in Italia (1910–2010), str. 23. Usp. Fulvio Ferrario – William Jourdan, Introduzione all’ecumenismo, Piccola collana moderna, Claudiana, Torino, 2009., str. 21–22. IVAN MACUT

R A Z VO J EK U M EN S KO G P O K R E TA D O O S N U T K A EK U M EN S KO G V I J EĆ A C R K AVA

smo vidjeli, iz misionarskog iskustva podijeljenosti kršćana28 koje je u praksi onemogućivalo puninu kršćanskog navještaja: „Ekumenski pokret možda je najvažniji novi element u povijesti crkve 20. stoljeća. Nakon što je stoljećima tendencija crkvene povijesti bila sve veći raskol kršćanstva na razne crkve i denominacije, od početka 20. stoljeća prvi se put može primijetiti kretanje u suprotnom smjeru. Poticaj za to kretanje proizišao je iz misija. Ondje se, na misijskim područjima, s mnogim konkurentnim kršćanskim skupinama koje su čak često radile jedna protiv druge, razmrvljenost kršćanstva doživljavala osobito bolno.“29 Mlade crkve delegatima na konferenciji poručile su, između ostaloga, sljedeće: „Poslali ste nam misionare koji su nam omogućili da upoznamo Isusa Krista. Zbog toga vam se ne može ne zahvaliti. Međutim, vi ste nam donijeli i svoje razlike i svoje podjele […].“30 Konferencija u Edinburghu, s obzirom na pristigle delegate, bila je izrazito brojna. Naime, na konferenciji je sudjelovalo 1335 delegata među kojima je, ipak, bilo samo 17 predstavnika misijskih zemalja iz Azije. Afrika i Latinska Amerika nisu bile zastupljene svojim delegatima. Iz Katoličke Crkve te iz pravoslavnih crkava nije došao ni jedan delegat. Tajnik konferencije bio je anglikanski teolog Joseph H. Oldham, a predsjednik metodist John R. Mott. Obojica su bili istaknuti pripadnici Svjetske studentske kršćanske federacije31 te su imali iskustva u radu na međunarodnim kršćanskim konferencijama. Upravo se njima dvojici treba zahvaliti da je ova misijska konferencija ostvarila određeni uspjeh i da je ujedno dala snažni impuls daljnjem misionarskom i ekumenskom pokretu32. Na konferenciji je uspostavljeno osam povjerenstava koja su se bavila sljedećim temama: 1. Širenje evanđelja u nekršćanskom svijetu; 2. Crkva na misijskom području; 3. Misijska škola i pokrštavanje nacionalnog života; 4. Poruka misije u kontekstu nekršćanskih religija; 5. Misijska izobrazba; 28

30 31

Istu misao zastupaju i Peter Neuner – Birgitta Kleinschwärzer-Meister, Breve manuale dell’Ecumene, Queriniana, Brescia, 2001., str. 13. Stylianos Harkianakis, Erwin Iserloh, Klasu Scholder, Ekumenski pokret u 20. stoljeću, u: Raymund Kottje – Bernd Moeller, Ekumenska povijest Crkve 3, Teološki fakultet »Matija Vlačić Ilirik«, Zagreb, 2008., str. 310. G. Pattaro, Corso di teologia dell’Ecumenismo, str. 32. Svjetska studentska kršćanska federacija osnovana je 1895. godine te je prethodila Svjetskom kršćanskom pokretu koji je osnovan u Kanadi 1921. godine. Radilo se na poboljšanju komunikacije između studenata, vlada, religioznih vođa i znanstvenih interesa u zemljama u kojima je rastao studentski pokret. Više o tome vidi u: Johanna M. Selles, The World Student Christian Federation, 1895. – 1925., Pickwick, Oregon, 2011., str. XI. Usp. Peter Neuner, Teologia ecumenica. La ricerca dell’unità tra le chiese cristiane, Queriniana, Brescia, 32006., str. 35–36.

SUVREMENI EKUMENSKI POKRET – SVJETSKE KONFERENCIJE (1910. – 2013.)

SADRŽAJ

SADRŽAJ POPIS KRATICA .......................................................................................5 UVOD .........................................................................................................7 I. poglavlje ................................................................................................13 RAZVOJ EKUMENSKOG POKRETA DO OSNUTKA EKUMENSKOG VIJEĆA CRKAVA .....................................................13 Uvod..........................................................................................................15 1. Svjetska misijska konferencija u Edinburghu 1910. .......................16 2. Međunarodno misijsko vijeće ...........................................................18 3. Kršćanski pokret za mir .....................................................................19 4. Life and Work – Pokret za život i djelovanje .....................................20 4.1. Prva svjetska konferencija za praktično kršćanstvo – Stockholm (od 19. do 30. kolovoza 1925. godine) .................20 4.2. Druga svjetska konferencija za praktično kršćanstvo – Oxford (od 12. do 26. srpnja 1937. godine) .............................23 5. Faith and Order – Pokret za vjeru i ustrojstvo Crkve ......................24 5.1. Prva svjetska konferencija Vjere i ustrojstva – Lausanne (od 3. do 21. kolovoza 1927. godine) ..........................................27 5.2. Druga svjetska konferencija Vjere i ustrojstva – Edinburgh (od 3. do 18. kolovoza 1937. godine) ..........................................34 5.3. Treća svjetska konferencija Vjere i ustrojstva – Lund (od 15. do 28. kolovoza 1952. godine) ........................................41 5.4. Četvrta svjetska konferencija Vjere i ustrojstva – Montréal (od 12. do 26. srpnja 1963. godine) .............................................48 5.5. Peta svjetska konferencija Vjere i ustrojstva – Santiago de Compostela (od 3. do 14. kolovoza 1993.) .................................66 II. poglavlje...............................................................................................81 EKUMENSKI POKRET OD OSNUTKA EKUMENSKOG VIJEĆA CRKAVA ...................................................................................81 Uvod..........................................................................................................83 1. Prva Generalna skupština Ekumenskog vijeća crkava – Amsterdam (od 22. kolovoza do 4. rujna 1948. godine) .............86 2. Druga Generalna skupština Ekumenskog vijeća crkava – Evanston (od 15. do 30. kolovoza 1954. godine)..........................92 SUVREMENI EKUMENSKI POKRET – SVJETSKE KONFERENCIJE (1910. – 2013.)

239

SADRŽAJ

3. Treća Generalna skupština Ekumenskog vijeća crkava – New Delhi (od 19. studenoga do 5. prosinca 1961. godine) ......99 4. Četvrta Generalna skupština Ekumenskog vijeća crkava – Uppsala (od 4. do 20. srpnja 1968. godine).................................107 5. Peta Generalna skupština Ekumenskog vijeća Crkava – Nairobi (od 23. studenoga do 10. prosinca 1975. godine) ........115 6. Šesta Generalna skupština Ekumenskog vijeća crkava – Vancouver (od 24. srpnja do 10. kolovoza 1983. godine) .........125 7. Sedma Generalna skupština Ekumenskog vijeća crkava – Canberra (od 7. do 20. veljače 1991. godine) ..............................137 8. Osma Generalna skupština Ekumenskog vijeća crkava – Harare (od 8. do 13. prosinca 1998.) ............................................149 9. Deveta Generalna skupština Ekumenskog vijeća crkava – Porto Alegre (od 14. do 23. veljače 2006. godine) ......................155 10. Deseta Generalna skupština Ekumenskog vijeća crkava – Busan (od 30. listopada do 8. studenoga 2013. godine)...........161 ZAKLJUČAK .........................................................................................167 KAZALO IMENA .................................................................................173 KAZALO IMENA KONTINENATA, DRŽAVA I GRADOVA .....179 KAZALO POJMOVA ...........................................................................181 BIBLIOGRAFIJA....................................................................................191 a) službeni dokumenti: .........................................................................191 b) knjige i studije: ..................................................................................192 c) članci: ..................................................................................................194 DODATAK 1..........................................................................................197 Proširena ekumenska bibliografija na hrvatskom jeziku ................197 DODATAK 2..........................................................................................211 Važnije mrežne stranice ekumenskih organizacija, crkvenih udruženja i saveza, instituta te časopisa ............................................211 DODATAK 3..........................................................................................215 Crkve članice ekumenskog vijeća Crkava po abecednom redu .....215 DODATAK 4..........................................................................................225 Popis generalnih tajnika Ekumenskog vijeća Crkava od 1948. godine ...........................................................................................225 RECENZIJE ............................................................................................227

240

IVAN MACUT