Vremenita dobra i vremenita dobra u Crkvi

Pero Pranjić

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

1111

11

Pero Pranjić

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila 2013.

Pero PRANJIĆ VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

Niz: Urednik: Lektura: Korektura: Priprema za tisak: Tisak: Naklada: Izdavač: Suizdavač:

Priručnici - 11 Darko Tomašević Marija Znika Bojan Ivešić, Oliver Jerković, Darko Tomašević Darko Tomašević Suton d.o.o., Široki Brijeg 400 komada Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu Pridružena članica Univerziteta u Sarajevu

Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 4874 319; e-pošta: prodaja@ glas-koncila.hr; www.glas-koncila.hr Za suizdavača: Ivan Miklenić ISBN 978-953-241-411-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 858232

Odobrenjem Vrhbosanskog ordinarijata br. 0317-1/2013 od 28. veljače 2013. godine.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 272-742-266(075.8)(076)

PRANJIĆ, Pero Vremenita dobra i vremenita dobra u Crkvi / Pero Pranjić. - Sarajevo : Katolički bogoslovni fakultet ; Zagreb : Glas Koncila, 2013. - 368 str. ; 24 cm. - (Priručnici ; 11) Bibliografija: str. 345-363 i uz tekst ISBN 978-9958-747-37-3 COBISS.BH-ID 20702214

Pero PRANJIĆ

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila

2013.

4

Predgovor

Imate pred sobom svojevrsnu knjigu: Vremenita dobra i Vremenita dobra u Crkvi. Ona je, prije svega, namijenjena studentima na visokoškolskim katoličkim učilištima na kojima se, uz raznovrsne filozofske, biblijske i teološke predmete, mora studirati i kanonsko pravo jer je ono sastavni dio teološkoga studija. Sama materija kanonskoga prava, u sadašnjem ZKP-u,1 podijeljena je u sedam knjiga.

A ovaj novi Zakonik objavljen je, nakon temeljite obrade i uvažavajući nauk II. vat. koncila, 1983. godine. Time je, u stvari, stari CIC dokinut.

Od sedam dijelova ili knjiga važećega Zakonika, ona peta ima naslov: Vremenita dobra u Crkvi. Ta je građa uvrštena u ovaj priručnik i tvori njezino bitno, u stvari, glavno poglavlje, iako je ono obrađeno tek na drugom mjestu.

Dakle, ta V. knjiga govori o crkvenim vremenitim dobrima kao zasebnoj cjelini, što je opet novost ako se gleda na CIC jer u njemu nije bilo takve izdvojene knjige, nego je materija o vremenitim dobrima bila svrstana drugdje, posebno pak u III. knjigu, 5. dio: O nadarbinama (kann. 1409-1494) i 6. dio: O crkvenim vremenitim dobrima (kann.

1495-1551). Ipak, zbog svojevrsne naravi same materije, novi je ZKP tu građu odvojio u zasebnu, V. knjigu, premda i u drugim njegovim knjigama ima dosta propisa koji se odnose na istu materiju pa ćemo u sklopu tumačenja kanona ponekada skrenuti pažnju i na njih. Međutim, nakon V. knjige ćemo ih, i to svaki kanon koji se tiče vremenitih dobara, pojedinačno i temeljito obraditi u trećem poglavlju. Tako ćemo u istom priručniku imati sve propise te vrste na dohvat ruke.

Napominjem da drugi tumači i komentatori V. knjige običavaju, 1

U cijelom ovom priručniku vrlo se često rabe kratice za tri crkvena zakonika.

Onaj prvi (koji vrijedi samo za latinsku Crkvu) izašao je 1917. godine i stalna njegova kratica u ovom priručniku će biti: CIC (Codex iuris canonici), a za novi, (također napisan za Latinsku Crkvu), koji je izišao i stupio na snagu 1983. godine stalno se rabi hrvatska kratica: ZKP (Zakonik kanonskoga prva). Zakonik kanona Istočnih Crkava objavljen je 1990. godine (preveden je i na hrvatski jezik 1996. godine), a budući da i njega u obradi ove građe o vremenitim dobrima također koristimo, kratica mu je: ZKIC (Zakonik kanona Istočnih Crkava).

Uostalom, sve tri kratice su uvrštene u popis kratica, koji je sastavni dio ovoga priručnika, pa ih otpočetka treba uočiti, zapamtiti i s njima stalno pri čitanju priručnika računati.

5

doduše, spomenuti poneke kanone o vremenitim dobrima koji su u sklopu ostalih odredaba po drugim knjigama ZKP-a. Tada se njihov sadržaj i smisao mora drugdje i tražiti. Običaj je, naime, ako se tumači crkveni Zakonik, da se ide susljedno od jednoga kanona do drugoga, upozori se na njegov izvor; često se on usporedi sa sličnim ili istovjetnim odredbama iz CIC-a, a pogotovu se skrene pažnja na njegovu povezanost s II. vat. koncilom te novijim papinskim odnosno crkvenim dokumentima. Upozori se, svakako, i na te druge propise u istom ZKP-u, s nakanom da se i njih uvaži. Mislim, ipak, da je najbolje sve odredbe o temi vremenita dobra u Crkvi imati na jednom mjestu, te sam, stoga, ovaj priručnik tako i zamislio.

Međutim, kada sam sabrao dostatnu građu za te kanonske propise te odlučio početi s obradom i tumačenjem, učinilo se to previše suhoparno, previše pravnički, mada se zna da je Crkva uvijek nastojala i kanonske odredbe osmisliti - produhoviti, što znači povezati ih s biblijsko-teološkim postavkama, pa i s povijesnim uvjetovanostima koje im daju sasvim drukčiji smisao. Upravo sam radi toga cijelo prvo poglavlje ovoga priručnika i obradio s namjerom da iznesem biblijskoteološki a i povijesni pogled na sama vremenita dobra kao takva: koja im je svrha prema Božjoj nakani; koliko ona koriste čovječanstvu ako se pravilno njima služi, a koliko je nereda u svijetu ako ih se zlorabi, pogotovu kad im se robuje. Odvagnuvši sve to, treba vidjeti kakvu ona vrijednost i svrhu imaju u samoj Crkvi. Uzevši sve to u obzir, tek tada postaje uočljivo da se i novi kanonski propisi i glede te materije oslanjaju na Bibliju, na otački nauk pa i na skolastiku. Konačno, imaju također jaku podlogu na nauku II. vat. koncila iz kojega su, u stvari, i proizašle mnoge odredbe sadašnjega ZKP-a pa čak i ove o vremenitim dobrima.

Jasno, krenuo sam sa starozavjetnom građom: od Mojsijeva Petoknjižja i proroka uzimajući samo mali dio toga neiscrpnoga biblijskoga blaga da bi se dobio barem općenit uvid i smisao materijalne stvarnosti koja je nezaobilazna u ljudskome životu, tj. da se prepozna njihova svrha i narav, ali onda njihovo korištenje za religiozne pa i posve ljudske potrebe. Na žalost, već od prvih stranica Biblije uočljive su mnoge zloporabe materijalnoga svijeta. U stvari, od početka ljudskoga roda pa sve do dana današnjega je tako! Posebno sam se u izlaganju zadržao na Kristovu životu i nauku o tim istim zemaljskim 6

stvarnostima, a također i na nauku apostola. Začudo, njihov primjer i vrijeme, uzmemo li sveukupnu povijest ljudskoga roda u obzir, jedino je razdoblje kada se postupalo s materijalnim stvarima i govorilo o njima na sasvim drukčiji način, nego što je to bilo igdje ikada prije toga i nakon toga: prema njima se zauzimao stav i s njima se postupalo po jedinom i pravom vrednovanju – onomu biblijskomu.

Obrađujući povijesno razdoblje - od poslijeapostolskih vremena pa sve do današnjih dana, istakao sam svojevrsno hrvanje Crkve s obzirom na ta ista materijalna dobra. Ona se često i uporno borila da shvati, naučava i slijedi biblijski nauk i primjer Kristov te apostola. S druge, pak, strane, stalno se morala suživljavati s naglašenom rimskom – individualističkom praksom te jakim naglaskom na privatnom vlasništvu i konačno sa samim materijalizmom, što je ostala znakovita crta čovječanstva kroz svu povijest. U stvari, to obuhvaća i sve poroke što iz toga proizlaze, a oni su neprestano opterećivali čovječanstvo.

Ne treba, ipak, smetnuti s uma da Crkvi ta vremenita dobra itekako trebaju jer s njima i preko njih ostvaruje svoje poslanje, ali samo ako ih koristiti razumno i u evanđeoskom duhu. Stoga su, sam II. vat. koncil, kao i noviji papinski dokumenti što se svega toga tiče, jak poziv cijelom svijetu, a poseban poticaj nama, Božjem narodu, da se vratimo na izvore, i to one biblijsko-kristovske, jer je to jedino ispravan stav i osmišljeno vrednovanje vremenitih dobara. Pod tim vidom i u tome duhu treba gledati i sve propise ZKP-a koji se njih tiču.

U drugom poglavlju ovoga priručnika cjelovit je komentar i tumačenje V. knjige ZKP-a - O vremenitim dobrima u Crkvi. Ostat ćemo, međutim, iznenađeni da i pri navođenju pojedinih kanona te knjige i proučavanju osnovnih njihovih izvora zakonodavac preko 30 puta (u tih 57 kanona) upućuje na neki od šesnaest koncilskih dokumenta.

Dodamo li tome i papinske okružnice te novije odredbe Svete Stolice (jer su često baš one izvori pojedinom kanonu), onda je opravdano reći da je osnovna podloga sadašnjih kanonskih propisa o vremenitim dobrima utemeljena na koncilskom nauku, iako su to često posve pravne odredbe, jako slične građanskim propisima o imovinskopravnom poslovanju. Sve je to razlog da i na materijalna dobra u Crkvi treba gledati s drugoga motrišta, nego što to općenito ljudi danas rade, a tako se često i tako mnogo, rekli bismo gotovo najčešće, bave baš zemaljskim stvarima.

7

Pri obradi ove kanonske građe išao sam uobičajenom metodom: u naslovu kanona istakao sam njegovu bit i svrhu, odnosno kratak sadržaj, a onda sam naveo sâm tekst kanona - službeni hrvatski prijevod iz 1996. godine (naslov i sam kanon otisnuti su masnim slovima). Obično sam tada usporedio sadašnji kanon s propisom CIC-a, ako je takva ili barem slična odredba prije postojala. Ako je, pak, kanon sasvim nov, objasnio sam kako je nastao – odakle, u stvari, on potječe.

Uglavnom sam u komentaru stavio navod odgovarajućega koncilskoga ili papinskoga dokumenta na kojima se kanon temelji, a u bilješkama sam spomenuo uvažene strane ili domaće komentatore iste građe. Isto tako sam radio i u trećem poglavlju ovog priručnika.

U stvari, ako sagledamo sveukupne propise ZKP-a a koji se tiču vremenitih dobara, dobije se dojam da su u V. knjizi samo opće odredbe – svojevrsne normae generales o tim dobrima. Drugi brojni propisi o toj istoj materiji, u ostalim knjigama Zakonika, konkretna su primjena i ostvarenje onih odredaba iz V. knjige, bilo da štite pravo Crkve i pojedinih osoba na dio tih dobara, bilo da određuju kako i u što ih Crkva koristi, npr. za potrebe bogoslužja, pa za misijsku, naučiteljsku, ili posvetiteljsku službu itd. Katkada se ta vremenita dobra spominju vezano i uz crkvene kazne (jer je dobra netko zlorabio), a često su propisi o njima i u crkvenim sudskim postupcima - da se korištenjem tih dobara ostvari ili zadovolji povrijeđena pravda i podmire sudski troškovi.

Stroga je ovakav priručnik svojevrsna olakšica samim studentima teologije da ne moraju tražiti i sabirati istu građu po drugim knjigama. Još je to korisnije onima koji su prije završili teološki studij, ali im baš zatreba poneki kanonski propis o vremenitim dobrima i njegovo objašnjenje. Isto to može zanimati nekoga koji nije teolog ni crkveni pravnik, ali bi htio znati kakvi su crkveni zakoni o čisto materijalnim stvarima. Sve to lako može naći u ovom priručniku. Bila bi mi, stoga, radost da i studenti teologije i starija subraća svećenici, zatim redovnici i redovnice, kao i svi dobronamjerni ljudi bilo koje struke i zvanja, u ovoj knjizi nađu zadovoljavajući odgovor na probleme s obzirom na vremenita dobra u životu općenito, posebno s obzirom na ta ista dobra u Božjem narodu, dakle u samoj Crkvi.

Za ovaj priručnik nisam izradio stvarno kazalo (a ima ga već objavljeni priručnik Božji narod, dakako prema tamošnjim kanonima 8

i odredbama), upravo jer se radi o vremenitim dobrima, što je po sebi jedinstvena materija i svaki kanon, na svoj način, govori o istoj temi.

Ipak, da olakšam snalaženje za svaki obrađeni i rastumačeni kanon bilo iz same V. knjige, bilo iz ove druge skupine u trećem poglavlju stavio sam iznad samoga kanona naslov iz kojega se uoči bit odredbe. A svi su kanoni po redu i broju popisani i u samom sadržaju. Dovoljno je, stoga, otvoriti sadržaj na kraju knjige, vidjeti popis obrađenih kanona drugog poglavlja, tj. V. knjige, a onda popis kanona trećeg poglavlja s njihovim naslovima. Odmah se vidi na što se pojedini kanon, u stvari, odnosi. Treba tada otvoriti naznačenu stranicu gdje se kanon nalazi, pročitati njegov naslov zatim sam sadržaj propisa, a onda slijediti komentar i tumačenje, jasno uz dopunu pokojom važnom bilješkom na dnu stranice. To mi se činilo prikladnijim i praktičnijim, nego raditi zamršeno stvarno kazalo. Nakon probnih pokušaja i češćega uvida u sam sadržaj, mislim da će priručnik biti dosta jasan i koristan, a radi toga je i napisan.

Ovu knjigu su, glede stručne – pravničke strane, recenzirali dr. fra Velimir Blažević, dugogodišnji profesor i predavač kanonskoga prava na Franjevačkoj Teologiji u Sarajevu, kao i dr. Klara Ćavar, jedno vrijeme također profesorica kanonskoga prava na KBF-u u Sarajevu, a trenutno obavlja taj isti posao na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Zahvaljujem im od srca za taj posao, a sve njihove sugestije, ispravke i dopune uvrstio sam u ovaj priručnik. Želim, stoga, unatoč mnogim tumačenjima same V. knjige, pa i komentara svih kanona ZKP-a kakve imaju veliki narodi, da ovaj priručnik bude svojevrsna pomoć Božjem narodu među Hrvatima.

Znam da djelo nije ni savršeno, ni cjelovito, ali sam imao iskrenu namjeru pružiti pravnu pomoć iz te materije onima koji je trebaju.

Bit će mi radost ako sam u tome, barem djelomično, uspio. Još draže bi mi bilo da drugi, bolji poznavatelji kanonskoga prva i iste građe, napišu nešto cjelovitije i opsežnije jer bi to bio još jedan nov najbolji kanonističko-pravni doprinos. S jedne strane, mogu učiti na mojim propustima i pogreškama. A s druge, ako me budu trebali, rado ću im pomoći iz svojega životnoga i pravničkoga iskustva.

Pero Pranjić

9

10

SIGLE I KRATICE a.

AA AG AAS ASC

BK BEV BPV br. brr.

CD CIC DV EI ES EV DH GS IM

KBF kan. kann.

KKC LG

articulus - članak, dio odlomka u Summa Theol. sv.

Tome Apostolicam Actuositatem, Dekret o apostolatu laika Ad Gentes, Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Acta Apostolicae Sedis – Službeno glasilo Svete Stolice Acta Synodalia Sacrosancti Concili Oecumenici Vat. II. – Akti II. vat. koncila Biskupska konferencija Biskupijsko ekonomsko vijeće Biskupijsko pastoralno vijeće broj brojevi Christus Dominus, Dekret o pastirskoj službi biskupa Codex iuris canonici iz g. 1917.

Dei Verbum, Dogmatska konstitucija o Božjoj objavi Ecclesiae Imago, Uputa o pastoralnoj službi biskupa Ecclesiae sanctae, apostolsko pismo o provedbi nekih koncilskih dekreta Enchiridion Vaticanum, Dokumenti Svete Stolice Dignitatis Humanae, Deklaracija o vjerskoj slobodi Gaudium et Spes, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Inter mirifica, Dekret o sredstvima društvenog priopćavanja Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu kanon kanoni Katekizam Katoličke crkve Lumen Gentium, Dogmatska konstitucija o Crkvi 11

NZ OUN PC PG PL PO PV qu.

SC SP str. svez.

SZ UR ur. usp.

UT VC

ZKIC ZKP ŽEV ŽPV IIa, IIae

12

Novi zavjet Organizacija ujedinjenih naroda Perfectae Caritatis, Dekret o posvećenom životu Patrologia Graeca – djela iz patrologije na grčkom Patrologia Latina – djela iz patrologije na latinskom Presbyterorum Ordinis, Dekret o službi i životu prezbitera Prezbitersko vijeće quaestio, - pitanje, pojedini odlomci u Summa Theol. sv.

Tome Akvinskog Sacrosanctum Concilium, Konstitucija o svetoj liturgiji Sveto pismo stranica svezak Stari zavjet Unitatis redintegratio, Saborski dekret o jedinstvu kršćana uredio usporedi Ultimis temporibus, Dokument Sinode biskupâ o svećeničkom služenju Vita consecrata, Apostolska pobudnica o posvećenom životu Zakonik kanona Istočnih Crkava iz g. 1990.

Zakonik kanonskog prava iz g. 1983. Župno ekonomsko vijeće Župno pastoralno vijeće Secunda, secundae – Drugi dio od drugog dijela Summa Theologiae sv. Tome Akvinskog

KRATICE STRANIH KOMENTARA Code CL. Commento L. CH.

Commento Lat.

Commento Nav. Commento Qua. Commento Urb. Münst. Komm.

Commento Or.

The Code of Canon Law, a Text and Commentary Luigi CHIAPPETTA, Il Codice di Diritto Canonico, 1. i 2. svezak (brojevi iza kratice su rubni u komentaru, a ne brojevi stranica) Pontificia Università Lateranense, 2. svez. „Il popolo di Dio“; 3. svez. „I beni temporali della Chiesa“ Università di Navarra, Codice di Diritto canonico, talijanski prijevod Quaderni di Diritto canonico; Codice commentato PU Urbaniana, Commento al Codice di Diritto Canonico Münsterischer Kommentar zum CIC, 2., 3. i 4. svezak Commento al Codice dei canoni delle Chiese orientali

13

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

14

PRVO POGLAVLJE BIBLIJSKO-POVIJESNI VID VREMENITIH DOBARA Smatram da bi obrada građe o vremenitim dobrima u Crkvi bila manjkava bez temeljitog biblijsko-teološkoga pogleda baš na ta dobra. Naime, same zakonske propise V. knjige ZKP-a i ostale njegove kanone koji se tiču vremenitih dobara, iako pretpostavljaju biblijski nauk, osobito pak nauk II. vat. koncila (a vidjet ćemo da su mnogi kanoni i temeljeni na njegovu nauku), ipak ćemo sasvim drukčije gledati i razumjeti njihov smisao i svrhu ako prvo proučimo barem bitnu biblijsko-teološku podlogu tih posve zemaljskih vrednota. Zato ćemo i ovdje prvo ići na biblijske izvore, dakako krećući od početka.

1. Vremenita dobra u SZ

Odmah, čim otvorimo prvu stranicu Biblije, uočavamo, poslije svakog stvarateljskog čina Božjega na kraju dotičnog dana, da sveti pisac ističe dobrotu, ali i ljepotu stvorenih stvari: I vidje Bog da je svjetlost dobra (Post 1,4); nakon stvaranja kopna i mora opet stoji riječ: I vidje Bog da je dobro (Post 1,10). Biblija ponavlja te iste riječi nakon stvaranja biljaka - trave i zelenila (Post 1,12); pa sunca i mjeseca (Post 1,18); morskih grdosija i svakovrsnih živih stvorova (Post 1,21); nakon stvaranja gmazova, svih živih bića i zvjeradi (Post 1,25) – sve bijaše dobro.1 A ta riječ: dobar, (hebrejski: tôb), prevodi se na grčki nekada riječju kalos – lijep, a nekada opet riječju agathos - dobar.

Time se, u stvari, označava sve ono što čovjeku pribavlja sreću ili mu

1

Katekizam Katoličke crkve ističe: „Svijet je stvoren na slavu Božju. On je sve stvorio, ne da slavu svoju uveća, nego da je očituje, priopći. Bog nema drugog razloga za stvaranje, osim svoje ljubavi i svoje dobrote. Ključem ljubavi otvorio je ruku i proiziđoše stvorovi… U svojoj dobroti i svojom svemoćnom silom, ne da uveća svoje blaženstvo, niti da postigne svoje savršenstvo, nego da ga očituje dobrima koja daruje svojim stvorenjima, taj jedini i istiniti Bog u najslobodnijoj nakani od početka vremena stvorio je iz ničega i jedno i drugo stvorenje, to jest duhovno i tjelesno.“ Katekizam Katoličke crkve (Zagreb: Glas Koncila, 1994.), 293. (Dalje se koristi kratica KKC.)

15

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

olakšava život, s obzirom na njegovu tjelesno-psihičku danost, sve je od Boga stvoreno i radi toga dobro pa čak i lijepo, što je s filozofskoteološkoga stanovišta razumljivo, budući da sve to u Bogu ima svoj izvor, pa se na sva stvorenja može primijeniti stara filozofska misao: Bonum est diffusivum sui – dobro se samo po sebi dijeli – umnožava, širi na druga dobra. Ako je Bog dobar, velikodušan, darežljiv, onda i sve ono što on stvori ne može biti drukčije nego dobro jer baštini dobrotu od svojega Stvoritelja, ona se samo iz Njega izlijeva i širi.2 Grci su, doduše, u svojemu razmišljanju, za sve stvari tražili neki prauzor koji treba nasljedovati te tvrdili da svaka od njih manje ili više vuče porijeklo od toga prauzora. Međutim, Biblija ne shvaća zemaljske vrijednosti tako! Kada biblijski pisac doživljava, osjeća ili uživa i koristi bilo koju stvar, on ističe da se ta dobrota ne mjeri ovisnošću o nekom apstraktnom dobru, već je bitan odnos toga i takva bića – njegove dobrote prema samom Stvoritelju jer one potječu od Njega.3 On ih je zamislio, utisnuo u njih dio svoje dobrote i ljepote, iz čega onda izlazi i njihovo savršenstvo - dio su Njega, odraz njegove slike i bića. Ona, dakle, svaka na svoj način, nose djelić Njegove božanske i dobrote i ljepote.

Izravno s time, nakon stvaralačkog čina, osmišljena je i utemeljena i njihova svrhovitost, a to je usmjerenost na čovjeka: da služe njemu, najsavršenijem stvoru Božjem, jer u njima uživa, preko njih lakše dopire 2

3

16

„Stvaranje na početku iz ničega za sobom povlači i ideju vremena - sve je stvoreno s vremenom i u vremenu. Vrijeme se pak može iskusiti samo tamo gdje se događa promjena. Dosljedno tomu, svijet kao sustav nije zatvoreni sustav u kojem bi sve moralo ostati tako kako je bilo na početku, nego je otvoreni sustav gdje su razvoj i promjene vezane uz iskustvo vremena. To je jedno od temeljnih pravila čovjekova postojanja. Otvoreni sustav pak znači da nijedno stvorenje, pa ni čovjek, nema jamstvo da će nužno opstati zauvijek. Njegova povijest može biti povijest spasenja ili povijest propasti i samouništenja, i to još u okvirima ovoga svijeta. Svrha stvaranja svijeta sa svim njegovim stvorenjima niti je povratak na početnu točku niti je uništenje, nego da bi se očitovala slava Božja.

Ona u sebi skriva duboki smisao prema kojemu je sve što je stvoreno bilo dobro u očima Božjim, te da je Bog sve stvorio sa svrhom da stvorenju dadne udio u svom božanskom životu. Ta ideja slave ukorijenjena je u svijetu od prvog trenutaka njegova postojanja.“ Nela GAŠPAR, „Teologija ljudske djelatnosti u Gaudium et spes i poslije koncilskoj recepciji“, Bogoslovska smotra 76 (2006.), 97. „Vjerujemo da je Bog stvorio svijet po svojoj mudrosti. Svijet nije proizvod kakvegod nužnosti, slijepe sudbine ili slučaja. Vjerujemo da svijet proizlazi iz slobodne Božje volje jer je Bog želio da stvorenja imaju udjela u njegovu bitku, u njegovoj mudrosti i njegovoj dobroti… Kako su brojna tvoja djela Gospodine! Sve si mudro učinio (Ps 104,24)“. KKC, 295.

Poglavlje I.: Biblijsko-povijesni vid vremenitih dobara

do svojega Stvoritelja, njima se koristi, čak ih obogaćuje.4 Kad je biblijski pisac istakao da je sve stvoreno dobro, dosljedno ide dalje jer opisuje da Bog na koncu stvara čovjeka na vlastitu sliku i priliku, ali odmah određuje njegov bitni odnos prema svim drugim stvorenjima: „I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se i množite, napučite zemlju i sebi je podložite. Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim drugim stvorovima što puze po zemlji… Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni i sva stabla plodonosna neka vam budu za hranu. I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro“ (Post 1,28-31). Dakle čovjek je kruna svih stvorenja, a ona su sva radi njega stvorena i njemu ih Bog stavlja prvotno na upravljanje, a odmah i na raspolaganje, u stvari, na uporabu i korištenje.5 Vrlo lijepo to ističe psalmist: „Pa što je čovjek da ga se spominješ… vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži. Ovce i svakolika goveda, i zvijeri poljske k tome, ptice nebeske i ribe morske i što god prolazi stazama morskim“ (Ps 8,5-9).

Kralj Salomon to uviđa i Gospodu velikodušno za to zahvaljuje: „Ti si, Bože, čovjeka sazdao mudrošću svojom da vlada nad stvorovima tvojim. Da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti“ (Mudr 9,2-3).

Slično potvrđuje i Sirah: „Bože ti dade ljudima vlast nad svime što je na zemlji… Svakom si stvoru udahnuo strah od čovjeka, da bi on gospodario zvijerima i pticama“ (Sir 17,2-4). Iz svega toga se može izvući razuman zaključak. Stvari su radi čovjeka, može se njima služiti i one su mu nužne jer mu koriste za njegov dostojanstven život te napredak, a služeći se razumno njima, lakše ide prema svojoj konačnoj svrsi.6 4

5 6

„Čovjekova dobrota je zaseban slučaj. U stvari, ona djelomično ovisi o njemu samome. Bog ga je već kod stvaranja stavio pred stablo spoznaje dobra i zla… Ako odbaci zlo i čini dobro, obdržavajući Božji zakon i priklanjajući se Božjoj volji, bit će dobar i svidjet će se Bogu, ako se odluči protivno, bit će zao i uvrijedit će ga. Odgovorni izbor, obavljen svjesno, bit će odlučan za čovjekovu ćudorednu kakvoću i za njegovu sudbinu.“ „Dobro i zlo“, Rječnik biblijske teologije, Xavier LEON-DUFOUR (ur.), (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1969.), 206. „Bog smješta čovjeka u lijep i dobar stvoreni svijet da ga obrađuje i čuva kao nadstojnik. On hoće da Adam potvrdi svoje nadstojništvo nad životinjama nadijevajući im imena; time mu daje na znanje da prirodu ne smije pobožanstveniti, već da treba njome ovladati, podložiti je radom… Djelo čovjekovih ruku mora biti izraz Stvoriteljeva djela.“ „Čovjek“, Rječnik biblijske teologije, 152. „To pak ne znači bilokakvu zloporabu dobara, nego se misli na razboritost: da se čovjek njima služi za svoj skladan razvoj, ali i za potrebe drugih ljudi, uključujući i one u budućnosti, i one koji su mu blizu i one koji su daleko. U stvari, uvijek treba imati pred očima konkretne zahtjeve i potrebe čovjeka kao i mnogostranu svrhovitost stvari.“ Giovanni B. GUZZETTI, Cristianesimo ed economia (Milano: Massimo, 1987.), 15.

17

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

Ipak, kolikogod su te stvari i stvorena bića svakome pojedincu bitne i korisne (za prehranu, za odjeću i obuću, za stanovanje, pa i za uživanje), još su mu potrebnije u društvenom redu – služi se njima u odnosu prema drugima. Ista ta vremenita dobra potrebna su mu posebno i u vjerskom pogledu: ne samo da njima pomaže npr. vjerskoj zajednici, nego od njih čini i žrtve, prikazujući ih Bogu, obilato se njima služi i u bogoslužju. Dakle, on po vremenitim dobrima dobrano izgrađuje i održava svoj odnos s Bogom - Stvoriteljem. Stoga je zemaljski život čovjekov bez zemaljskih stvari u bilo kojem vidu nezamisliv.

Uz gore naznačeni navod da Bog čovjeku stavlja na raspolaganje sva stvorenja, još više da ga čini njihovim gospodarom, uočit ćemo u mnogim biblijskim tekstovima da je Bog prema čovjeku, s obzirom na vremenita dobra, često puta vrlo darežljiv. Nekada On tako velikodušno daje ta dobra, radi čega čovjek postaje ne samo sretan, dovoljno njima opskrbljen, nego ih ima u izobilju, postaje bogat. Eto, i ta riječ bogat prvi put se u Bibliji spominje već u knjizi Postanka, gdje sveti pisac opisuje praoca naše vjere: „Abraham je bio veoma bogat stokom, srebrom i zlatom“ ( Post 13,2).

Mi obično u biblijskim komentarima opisujemo Abrahamovu vjernost, pouzdanje, odluku da krene u nepoznato. A iz gornjeg biblijskog navoda ispada da je taj svojevrsni šeik onoga vremena prednjačio mnogim suvremenicima: imao je, zapravo, ono što su i tada toliki drugi samo mogli sanjati! Jednostavnim selilačkim narodima stoka je najveće bogatstvo. No, kada se tome još dodaju srebro i zlato, a to je kroz svu povijest čovječanstva nešto najdragocjenije i najskuplje što na zemlji postoji, onda je Abraham itekako prednjačio svojim suvremenicima.

Ne čudi stoga da je njegov sin Izak mogao Rebeki, dragoj životnoj izabranici, ponuditi na dar zlatnu viticu i na ruke joj staviti „dvije zlatne narukvice teške deset šekela“ (Post 24,22). Još više: Abrahamov sluga pred Labanom – Rebekinim bratom, svečano se hvali: „Jahve je uvelike blagoslovio moga gospodara te je postao bogat.

Nadavao mu je ovaca i goveda, srebra i zlata, sluga i sluškinja, deva i magaradi“ (Post 24,35). Slično kasnije, i za najpoznatijeg izraelskoga kralja Davida, u 1 Ljet 29,28 stoji: „Umro je u lijepoj starosti, nauživši 18

Poglavlje I.: Biblijsko-povijesni vid vremenitih dobara

se života, bogatstva i slave.“7 Međutim, kod kralja Salomona je istaknuto da zbog nekih drugih zasluga (ponizne molitve za mudrost), Bog njega nagrađuje ne samo onim za što on moli, nego mu na sve to dodaje i obilje vremenitih dobara: „Budući da ti je to u srcu (mudrost i znanje), a nisi iskao ni bogatstva, ni blaga, ni slave, ni smrti neprijatelja i jer nisi tražio duga života nego mudrosti i znanja kako bi upravljao mojim narodom nad kojim te zakraljih, dajem ti mudrost i znanje. Ali ti dajem i bogatstva, blaga i slave kakve nije imao nijedan kralj što bješe prije tebe i kakve neće imati ni oni koji dođu poslije tebe“ (2 Ljet 1,11-12). Iz mnoštva drugih biblijskih navoda koji govore o bogatstvu kao posebnom blagoslovu Božjem, uzeo sam gornje primjere samo zato da se uoči Božji blagoslov što ga pruža svojim miljenicima, i to baš onda kada su vjerni i ponizni – Abraham, David i Salomon, svatko na svoj način.

Uostalom, Bog često postupa sasvim velikodušno i prema poganima. To, npr. potvrđuje prorok Izaija kad govori o perzijskom kralju Kiru kojemu Bog poručuje: „Dajem ti tajna blaga i skrivena bogatstva, da bi spoznao da sam ja Jahve koji te zovem po imenu, Bog Izraelov“ (Iz 45,3). Sve je to, dakle, čisti dar, kako ističe Propovjednik: „Pa ako je čovjeku Bog dao bogatstvo i imanje da ih uživa i bude zadovoljan svojim djelom - i to je dar od Boga“ (Prop 5,18).

Na žalost, s bogatstvom dolaze često i nevolje, zavisti, sebičnosti: „Gdje je mnogo bogatstva, mnogo je i gotovana, pa kakva je korist od toga gospodaru, osim što ga očima gleda?“ (Prop 5,10). Zatim: mnogo puta to bogatstvo ne usrećuje, niti posjedniku što korisno donosi, a Ps 49,11 to potvrđuje: „Jer, i mudri umiru, pogiba i luđak i bezumnik: bogatstvo svoje ostavlja drugima.“ Još je gore ako mu bogatstvo daje vrlo malu sigurnost za vječnost, što je sam Krist posebno istakao: „Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko“ (Mt 19,23). U odnosu prema bogatstvu čovjek najčešće upadne u trostruku 7

„Općenito, obilje vremenitih dobara je stvar koja je u srcu Izraelaca uvijek izazivala radost. Stoga i čežnja - da se njih ima, očituje se na razne načine. Dok npr. stariji svetopisamski pripovjedači, patrijarhe prikazuju kao vrlo bogate osobe, dotle drugi autori i proroci povezuju bogatstvo s religioznom obnovom. A mudri su jako naglašavali velike prednosti bogatstva. Bogati, naime, ima mnogo prijatelja, slobodan je, lako vlada nad drugima. Ipak, bogatstvo se nikada nije smatralo vrhovnom vrednotom.“ Alphonse HUMBERT, „L’atteggiamento dei primi cristiani verso i beni terreni“, estratto di tesi (Roma: Academia Alfonsiana, 1972./1973.), 21.

19

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

opasnost, bilo istodobno bilo odvojeno, ali svaka od njih je njemu sudbonosna prema gornjoj Isusovoj riječi.

Naime, nekada on dotle zabludi da umjesto Boga obožava bogatstvo, čak se klanja pred tim stvorenjima, o čemu imamo obilje primjera i u Bibliji i kroz svu povijest. Druga je opasnost što se toliko njima bavi, bori se oko njih i njihova zgrtanja, da ga jednostavno u njegovu ljudskom dostojanstvu i zaletu prema konačnom usmjerenju te stvari uguše. Treća je opasnost još gora: kada bogatstvo stječe na nepoštene načine, odnosno tako da otima ili osiromašuje druge. Pa kako će ući u Kraljevstvo nebesko, što bi trebao biti njegov konačni cilj, ako se spleo i zamijenio bitne vrednote, najčešće na štetu onih drugih u svojemu vremenu i prostoru?

Biblija, međutim, vrlo često govori i o onome suprotnome: o siromahu i siromaštvu, što je sušta krajnost u odnosu na bogatstvo.

A, pojmovi „siromah, siromašan i siromaštvo“ uzeti zajedno 180 puta su spomenuti u Svetom pismu. Doduše, najčešće je riječ o tome kako se Božji narod treba boriti protiv toga, iznad svega izbjegavati vlastitu krivnju koja dovodi do siromaštva, no ipak je znakovita Sirahova tvrdnja: „Dobro i zlo, život i smrt, siromaštvo i bogatstvo - sve dolazi od Gospoda“ (Sir 11,14). Slično tvrdi i Knjiga mudrih izreka: „Bogataš se i siromah susreću: obojicu ih Jahve stvori“ (Izr 22,2).

Međutim, kada pregledamo i pročitamo sva ona druga mjesta koja govore o toj temi – siromah i siromaštvo - samo iz ta dva navoda ispada kao da je Bog izravni njihov uzrok; od svih ostalih 178 navoda niti u jednom nema više spomena da je siromaštvo od Boga, nego je ono posljedica otimačine, pljačke, nečijega nepoštena zgrtanja bogatstva, i to dotle da je ovim jadnicima ostalo premalo, često im nije ostalo ništa, baš zbog sebičnosti i pohlepe te nekolicine. Dakle, ti drugi su krivci siromaštva i bijede u svijetu. Stoga je nepravedno Boga za to optuživati.8 Što više, u Bibliji je jako naglašena blizina siromaha s Bogom i njihov vapaj upravljen je baš prema Bogu u takvoj nevolji: „Molitva iz usta siromaha ide pravo u uši Božje i presuda će brzo stići“ (Sir 21,5); „On će spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika 8

20

Jeruzalemska Biblija kao usporedbu Sirahovoj tvrdnji (Sir 11,14) stavlja samo dva navoda iz Joba: „Jahve dao, Jahve oduzeo“ (Job 1,21) i „Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primamo,“ no mislim da ta usporedba nije nimalo bliska jakoj Sirahovoj rečenici.

Poglavlje I.: Biblijsko-povijesni vid vremenitih dobara

nema; smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku“ (Ps 72,12-13); „Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje“ (Lk 6,20); „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje“ (Mt 11,5).

Još više i češće se naglašava da mora biti, među članovima Božjeg naroda, solidarnosti i pomoći prema siromasima, kao i Božja prijetnja ako toga ne bude. Ali o tome će biti govora kasnije. Donosim samo jedan znakoviti tekst iz Petoknjižja: „Kako siromaha nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj“ (Pnz 15,11).9 Dakle, čovjek vjernik, bogobojazni sljedbenik Jahvin, mora se protiv siromaštva boriti, a ne ostaviti u nevolji onoga tko je iz bilo kakvih razloga u nju upao.

1.1. Vremenita dobra u odnosu prema Bogu

Gornji osvrt na bogatstvo kao stanje obilnoga posjedovanja, a onda i korištenja vremenitih dobara s jedne strane te siromaštvo i nedostatak tih istih dobara s druge samo je kratak prikaz o dvije krajnje stvarnosti čovjeka kada su zemaljske vrednote u pitanju. Međutim, gledamo li na čovjeka kao svjesno i razumno biće, a istodobno religiozno, tj. da želi stalno održavati neke bitne odnose prema Stvoritelju, u Svetom pismu ćemo naći silnu građu o tome da vremenita dobra služe i za taj međuodnos: čovjek – njegov Stvoritelj.

Gledamo li kronološki, povijesni počeci Biblije sežu negdje od Abrahama – praoca naše vjere (oko 1850. god. prije Krista, a zadnja knjiga SP je Otkrivenje sv. Ivana apostola napisana krajem 1. st. nakon Krista), što je vremenski raspon od nepuna dva tisućljeća. I u religioznosti drugih naroda iz toga vremena naći ćemo neke sličnosti u vjeri (molitve, čašćenje, vjerski običaji, žrtve, spaljivanje), što svakako pretpostavlja i silan utjecaj na izabrani – Božji narod. Naime, i kod jednih i kod drugih jako je izraženo korištenje vremenitih dobara u religiozne svrhe.

Prije svega treba istaći da su kod tih starih naroda, pa i kod Židova,

9

„Svatko koji naiđe na siromaha i bude zamoljen za pomoć, a ima za to mogućnosti, treba pomoći, i to radosno, a ne kisela lica; no, neka to ne shvati nikako kao moranje. A nagradu koju za to s pravom očekuje: blagoslovom Božjim bit će bogato nagrađen u svemu svojemu poslu i svim pothvatima.“ Karl KRÄMER, Numeri und Deuteronomium, Herders Bibelkommentar, 2/1., (Freiburg: Herder, 1955.), 372.

21

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

postojale raznorazne žrtve.10 U današnjem, posebno kršćanskom poimanju, žrtva mnogo više znači nešto nekom pokloniti, ali još više nešto osobno fizički za nekoga učiniti: raditi, moliti, postiti, hodočastiti, klečati, oprostiti, smilovati se itd. Međutim u Bibliji, posebno u SZ, žrtva se uglavnom ostvarivala tako da se nešto materijalno Bogu prikaže – baš žrtvuje, najčešće spali na vatri. Ako napomenem da su prve bila Kajinova žrtva od zemaljskih plodova i Abelova od prvine njegove stoke (Post 4,3-4), do zadnje žrtve, opisane u knjizi Otkrivenja, kada netko od žrtvenika Bogu dovikuje: „Da Gospodine Bože Svevladaru!

Istiniti su i pravedni sudovi tvoji“ (Otk 16,7), onda Biblija, u stvari, 926 puta spominje: „žrtvu, žrtvovati, žrtvenik i žrtvovanje“.11 Tri su vrste materijalnih dobara koja je izabrani narod Bogu žrtvovao: a) plodove od raznih biljaka, posebno od žitarica; b) miomirisne smole i ulja - tamjan i pomasti; c) žrtvovanje životinja (nekada cijelih, nekada samo dijela, a nekada je bilo i žrtvovanje životinjske krvi – jer je među starim narodima krv smatrana znakom i počelom života, dakle nešto najvažnije u živome biću). Ova zadnja, tj. životinjska žrtva, najviše se i najčešće Bogu prinosila, i to vrlo obilato – nekada do začuđujućih količina.12

10 „Žrtva (lat. sacrificium) - prinos koji znači potpuno ili djelomično uništenje neke stvari ili bića u čast božanstva da bi se zadobila njegova naklonost (milost) ili prinos u ime nekoga višeg dobra ili ideje. Redovito su žrtve povezane s posebnim obredima (liturgija), vrše je izabrane osobe (svećenici) i na posebnim mjestima (oltar). Žrtvuju se životinje ili plodovi zemlje, i to ponajbolji, po izbor primjerci.“ Anđelko BADURINA (ur.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1979.), 595.

11 U obradi ovoga biblijskoga materijala koristio sam elektroničko izdanje Biblije, a to je na računalo snimljena Jeruzalemska Biblija. Adalbert REBIĆ i drugi (ur.)

(Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994.). Ako naime tražimo neki pojam, računalo odmah izbaci sve biblijske tekstove gdje se taj pojam spominje i na dnu donese brojčano koliko se puta uopće taj pojam spominje. Dakako, onaj koji to želi može se odlučiti pretražiti cijelu Bibliju ili pojedine dijelove: npr. samo SZ ili samo NZ, ili pojedinu knjigu SP. Tako se odmah dobije i točan broj navoda traženog pojma, što se smije u bilješci i spomenuti, a to ponekada, radi jasnoće i uvjerljivosti, i činim.

12 Kralj Ezekija je proveo temeljitu obnovu naroda, a sve to okrunio obilnom žrtvom u Hramu: „Dovedoše sedam mladih junaca, sedam ovnova, sedam jaganjaca, sedam jaraca za okajnicu, za kraljevstvo i za Svetište i za Judu“ (2 Ljet 29,21). Prilikom obnove Hrama nakon babilonskog sužanjstva bilo je prikazano u jednoj žrtvi 12 junica, 96 ovnova, 77 janjaca, 12 jaraca (usp.: Ezr 8,35). Najveću žrtvu je prinio Kralj Salomon i narod prilikom posvete prvog Hrama. „Kao žrtvu pričesnicu, koju je prikazao Jahvi, Salomon prinese 22.000 volova i 120.000 ovaca; time kralj i svi Izraelci posvete Dom Jahvin“ (1 Kr 8,3). Isti takav podatak imamo i u 2 Ljet 7,5.

22

Poglavlje I.: Biblijsko-povijesni vid vremenitih dobara

Treba, ipak, uočiti veliku razliku između tih žrtava Izraelaca i žrtva poganskih naroda jer su okolni narodi vrlo često žrtvovali - spaljivali same ljude kao žrtve pa i vlastitu djecu. Kod Židova je to bilo apsolutno isključeno, odnosno propisom zabranjeno: „Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku,13 ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve“ (Lev 18,21). Levitski zakonik je u prvih sedam poglavlja do u sitnice opisao žrtve i žrtvovanje.

Treba, međutim, uočiti da ima više vrsta tih starozavjetnih žrtava.

1.1.1. Žrtva paljenica (Lev 1,1-17)

To je bilo nešto od krupne ili sitne stoke, ali muške i bez mane, što se spaljivalo na žrtveniku. Prinositelj žrtve bi prije samog čina žrtvi stavljao ruke na glavu „da mu za njegovo ispaštanje bude primljena“ . Bila je to prvotno pomirbena žrtva, ali iznad svega i zahvalnica. Polaganjem ruku se htjelo istaći da s izgorenom žrtvom Bog bude zamoljen i potaknut na smilovanje. Koliko je u izabranom narodu bila jaka svijest o žrtvi paljenici, a dosljedno tome i spremnosti često ih prinositi, pokazuje najbolje to što SZ spominje 324 puta žrtvu paljenicu. Evo samo nekoliko primjera. „Naloži mladim Izraelcima da prinesu žrtve paljenice i da žrtvuju Jahvi junce“ (Izl 24,5); „Položivši svoju ruku jaretu na glavu, neka ga zakolje na mjestu gdje se kolju pred Jahvom žrtve paljenice“ (Lev 4,24). „Samuel uze jedno janje sisanče i prinese ga Jahvi kao žrtvu paljenicu i glasno se pomoli Jahvi za Izraela, i Jahve ga usliša“ (1 Sam 7,9); „Ondje David sagradi žrtvenik Jahvi i prinese paljenice i pričesnice. Tada se Jahve smilova zemlji i presta pomor u Izraelu“ (2 Sam 24,25) . Međutim, mnogo je lakše žrtvovati i spaliti bilo kakvu životinju, nego se osobno žrtvovati, što je i sam kralj David uvidio: „Žrtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio“ (Ps 51,18). Bogu je draže duh raskajan i srce ponizno.14 Stoga NZ u poslanici Hebrejima privodi kraju sve to silno žrtvovanje životinja,

13 Molek je bilo božanstvo kojemu su Kanaanci žrtvovali vlastitu djecu. Bog preko Mojsija takvo što izričito zabranjuje: „Tkogod, Izraelac ili stranac… ustupi svoje čedo Moleku, mora se smaknuti; narod zemlje neka ga kamenuje. Ja ću se okrenuti protiv toga čovjeka“ (Lev 20,2-3).

14 „Reci 18-19 izražavaju istinsku religioznost: žrtve i paljenice se Bogu ne mile ako ne izviru iz duha raskajanoga i srca skrušena i ponižena.“ Celestin TOMIĆ, Psalmi, kratak uvod i komentar (Zagreb: Provicijalat franjevaca konventualaca, 1973.), 87.

23

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

svoje župe jesu osobito ovi: 2. nestručnost ili trajna duševna ili tjelesna bolest koja župnika čini nesposobnim za korisno obavljanje njegovih zadaća.

5. loše upravljanje vremenitim dobrima na veliku štetu za Crkvu, kadgod se tome zlu ne može naći drugi lijek.

Ovaj ZKP u VII. knjizi donosi propise o uklanjanju i premještanju župnika. Prvo su odredbe o uklanjanju, naknadno slijede one o premještanju. Ovaj naš kanon donosi pet osobitih razloga, ali se dva od njih pet ipak odnose na materijalna dobra. Broj 2 govori o nestručnosti župnika, o duševnoj ili tjelesnoj bolesti, ali takvoj da je on: „nesposoban obavljati korisno svoje zadaće.“ Računajući na to da su danas ljudi najosjetljiviji na pogreške ili propuste u materijalnom poslovanju, za očekivati je da će i na tom području župnik zakazati.

Stoga to može biti razlog za njegovo uklanjanje.

No, još je određeniji propis u br. 5: „loše upravljanje vremenitim dobrima na veliku štetu za Crkvu“. Naime, odredbom kan. 537 župa mora imati župno ekonomsko vijeće, i ono samo pomaže župniku.

Stoga glavna odgovornost i briga za materijalna dobra u župi spada na njega i on „župu zastupa u svim pravnim poslovima“ (kan. 532).

Osim toga, kan. 1284 ga obvezuje da tu službu obavlja „brižljivošću dobra domaćina“ te mu isti kanon nabraja devet njegovih, domaćinskih dužnosti.129 Ako je sve to, ili samo nešto od toga upitno, onda je to loše upravljanje jer je „štetno za Crkvu“.

Kanon pretpostavlja da se nešto i pokušavalo ili tražilo neko rješenje, no iz same formulacije se vidi da je to bilo neučinkovito jer stoji: „kad god se tomu zlu ne može naći drugi lijek“. Eto taj, na očigled, čisto materijalni razlog povlači za sobom uklanjanje sa službe. Treba svakako računati da i vremenita dobra u župi igraju važnu ulogu, imaju svoju svrhu, a Crkva je odredila kako se njima raspolaže, kako ih se čuva i raspoređuje. Tko to u određenom vremenu više ne može ili zbog određenih razloga ne zna, radi dobra župe kao pravne osobe ordinarij treba tražiti drugo rešenje, a njega maknuti s te župe.

Materijalna briga za uklonjenoga župnika Kan. 1746 - Neka se za uklonjenog župnika biskup pobrine, bilo dodjelom druge službe, ako je za nju prikladan, bilo

129 Vidi o cijeloj toj problematici: Pero PRANJIĆ, „Postupak pri uklanjanju i premještanju župnika“, Vrhbosnensia 16 (2012.), 389-404.

342

Poglavlje III.: Propisi o vremenitim dobrima u drugim knjigama ZKP-a

mirovinom, kako slučaj zahtijeva i okolnosti dopuštaju.

Ovaj je kanon povezan s prethodnim, u stvari, je njegov logičan slijed. Župnik je smijenjen zbog „loša upravljanja dobrima župe“, no on je i čovjek, čak možda u mnogim vidovima i zaslužan, a svakako vrijedan pažnje. Ni u kojem slučaju ga se ne može odjednom odbaciti, nego snagom ovoga kanona „za uklonjenog župnika biskup se treba pobrinuti“. Tu se upravo misli na njegovo dolično uzdržavanje, o kojem govori kan. 281. Okolnosti i njegovo zdravstveno stanje će uvjetovati da li je to neko drugo radno mjesto ili umirovljenje.130 Ipak, biskup treba s njime postupati krajnje oprezno ako je bolestan,131 što je i razumljivo.

130 „Protiv dekreta o uklanjanju župnik ima čak pravo utoka, i to na administrativan način prema odredbama kanona 1732-1739. Učinak utoka je zaustavljanje postupka s obzirom na imenovanje novoga župnika i župa pravno ostaje nepopunjena, niti biskup može imenovati novoga naslovnika – župnika u pravom smislu riječi, nego samo župnoga upravitelja (kan. 539). I za sve drugo (suzdržavanje od župničke službe, predaju župne kuće i svega onoga što župi pripada) sve je to u tijeku, sve je privremeno i na to se primjenjuje kan. 1353, tj. sve se obustavlja. A samo ovo uklanjanje nije ni bilo kazneno nego administrativno.“ Commento, L. CH., 5365.

131 „Ako je župnik bolestan i ne može se bez teškoća preseliti, ima se pravo pozvati na propis kan. 1747, § 2, (tj. da ostane do daljnjega u toj istoj župnoj kući).“ Pero PRANJIĆ, „Postupak pri uklanjanju i premještanju župnika“, 398.

343

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

POGOVOR Ovim kanonom, 1746 smo završili pregled i tumačenje propisa ZKP-a o vremenitim dobrima koji se nalaze po drugim knjigama ZKP-a, tako da uz samo tumačenje V. knjige - Vremenita dobra u Crkvi, i njih imamo u istome priručniku. Možda bi se moglo izreći kakvu primjedbu da su neki od obrađenih kanona olako uvršteni u ovu skupinu, a možda su neki drugi važni ipak ispušteni, tj. nisu komentirani u ovoj cjelini.

Odstupanja bi moglo biti, ali mislim da se ipak sve ovo obrađeno i rastumačeno te komentirano može gledati pod istim vidom: vremenita dobra u Crkvi i kanonski propisi o njima. Olakšat će to studij s obzirom na tu materiju u ZKP-u.

Inače, priručnik, s tri bitna poglavlja, treba gledati kao jedinstvenu cjelinu. Sama V. knjiga ZKP-a, obrađena u drugom poglavlju ovoga priručnika, ne pruža nam cjelovit pogled na temu o vremenitim dobrima, ako je biblijski i koncilski ne potkrijepimo. A i te, načelno pravne odredbe, vrlo su često u duhu koncilskog nauka, iako su druge čisto pravnički izričaji, kakvih imamo u građanskom zakonodavstvu, na koje se V. knjiga često i poziva, čak ih i kanonizira. Treće poglavlje, sa stvarno mnogo propisa o vremenitim dobrima u Crkvi po ostalim knjigama, pruža zaokruženi uvid u tu materiju i u kontekstu je s drugim kanonskim propisima.

Stoga, na temelju biblijsko-teološkoga i povijesnoga prikaza o vremenitim dobrima, posebno na temelju koncilskog nauka i novijih crkvenih dokumenata, dobivamo jasne smjernice kako gledati na kanonske propise, a istodobno kako ih odgovorno koristiti. Nadam se zato da će ovaj priručnik pružiti dostatnu pomoć svim dobronamjernim tražiteljima, pa i onda kada se bore za ostvarenje vlastitih materijalnih prava u Crkvi.

344

Literatura 1. Izvori ACTA SYNODALIA SACROSANCTI CONCILII OECUMENICI VATICANI II., svez. III., 2. i 4. dio, i svez. IV., 4., 5. i 6. dio (Vatican: Typogr. polygl., 1973.-1978.).

AQUINUS, Thoma, Summa theologiae (Milano: Paoline, 21988.).

CODEX IURIS CANONICI, Benedicti Papae XV. auctoritate promulgatus, AAS 9 (1917.), 1-317, hrv. prijevod (Zagreb: Glas Koncila, 2007.).

CODEX IURIS CANONICI, fontium annotatione auctus; hrv. prijevod (Zagreb: Glas Koncila, 1996.).

CODEX CANONUM ECCLESIARUM ORIENTALIUM, fontium annotatione auctus, hrv. prijevod (Zagreb: Glas Koncila, 1996.).

CONCILIUM TRIDENTINUM, Canones et decreta (Vindobonae: Carlo Sartori, 1887.).

CONFERENZA EPISCOPALE ITALIANA, Il sostentamento del clero, Lettere, Decreti, Delibere (Bologna: Dehoniane, 1987.).

CONGREGATIO PRO CLERICIS, Quidam episcopi, izjava o nekim društvima od 8. ožujka, 1982., izvornik i tal. prijevod: EV 8, 98103.

CONGREGATIO PRO EPISCOPIS, In vita Ecclesiae, odredbe o biskupima koji odstupaju sa službe od 31. listopada 1988., izvornik i tal. prijevod EV 11, 1431-1438.

CORPUS IURIS CANONICI – DECRETUM GRATIANI, Aemilius FRIEDBERG (ur.), (Lipsiae: Bernard Tauschnitz, 1879.).

CURSUS COMPLETUS PATROLOGIAE LATINAE, J. M. MIGNE (ur.), (Paris: 1844.-1864.).

CURSUS COMPLETUS PATROLOGIAE GRAECAE, J. M. MIGNE (ur.), (Paris: 1857.-1866.).

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 72008.).

JERUZALEMSKA BIBLIJA, s velikim komentarom, Adalbert REBIĆ i drugi (ur.), (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994.).

345

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

JOANNES PAULUS II., Pastor bonus, apostolska uredba od 29. lipnja 1988., izvornik i tal. prijevod, EV 11, 787-1070.

JOANNES PAULUS II., Inde a pontificatus, apostolsko pismo od 25. ožujka 1993., Papinsko vijeće za kulturu i dijalog, izvornik i tal. prijevod EV 13, 2157-2168.

KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE (Zagreb: HBK – Glas Koncila, 1994.).

KONGREGACIJA ZA REDOVNIKE I SVJETOVNE USTANOVE, O pomoći koja se daje onima što napuštaju ustanovu, dekret od 25. siječnja 1974., EV 5, 1-12.

MANSI, G., Sacrorum Conciliorum nova et amplissima collectio (Firenze: Zatta, 1759.-1927.).

PAULUS VI., Sacrum diaconatus ordinem od 18. lipnja 1967., uspostava trajnog đakonata, EV 2, 1368-1406.

PAULUS VI., Firma in traditione, apostolsko pismo od 13. lipnja 1974., latinski izvornik i tal. prijevod, EV 5, 534-543.

PONTIFICIA COMMISSIONE PER I BENI CULTURALI DELLA CHIESA, apostolsko pismo o crkvenim knjižnicama od 19. ožujka 1994. tal. tekst, EV 14, 610-649.

PONTIFICIA COMMISSIONE PER I BENI CULTURALI DELLA CHIESA, Nel corso, okružnica o crkvenim arhivima od 2. veljače 1997., tal. tekst, EV 16, 119- 169.

PONTIFICIA COMMISSIONE PER I BENI CULTURALI DELLA CHIESA, La pontificia commissione, okružnica o inventarima i katalozima od 8. prosinca 1999., tal. tekst, EV 18, 2078-2165.

PONTIFICA COMMISSIONE PER I BENI CULTURALI DELLA CHIESA, La pontificia commissione, okružnica o crkvenim muzejima od 15. kolovoza 2001., tal. tekst, EV 20, 1535-1690.

SACRA CONGREGATIO CONCILII, Tricenario gregoriano, deklaracija o gregorijanskim misama od 27. veljače 1967., izvornik i tal. prijevod, EV 2, 966.

SACRA CONGREGATIO PRO CLERICIS, Opera artis, okružnica od 11. travnja 1971. izvornik i tal. prijevod, EV 4, 655-664.

SACRA CONGREGATIO PRO CULTU DIVINO, In celebratione, izjava od 7. kolovoza 1972., izvornik i tal. prijevod, EV 4, 1742-1748.

SECRETARIAE STATUS, Ut sive sollicite, okružnica o insignijama od 31. ožujka 1969., izvornik i tal. prijevod, EV 3, 954-990.

SEGRETERIA DI STATO, Regolamento relativo al prestitio di opere d’arte di proprietà della Santa Sede od 2. srpnja 1965., EV 2, 401-405.

346

Literatura

2. Komentari CIC-a, ZKP-a i ZKIC-a ANDRES, Domingo J., Il diritto dei religiosi (Roma: Commentarium pro religiosis, 1984.).

CALABRESE, Antonio, Gli istituti religiosi (Roma: Fonti vive, 1986.).

CAPPELLINI, Ernesto (ur.), La normativa del Nuovo Codice (Brescia: Queriniana, 1983.).

CHIAPPETTA, Luigi, Il Codice di Diritto canonico, 1. i 2. svez. (Napoli: Dehoniane, 1988.).

CORIDEN, James A. - GREEN, Thomas J. - HEINTSCHEL, Donald E. (ur.), The Code of Canon law, a text and commentary (New York - Mahwah: The Canon Law Society of America, Paulist press, 1985.).

CORRAL SALVADOR, Carlos - DE PAOLIS, Velasio - GHIRLANDA, Gianfranco (ur.), Nuovo dizionario di diritto canonico (Milano: San Paolo, 1993.).

CRNCA, Ante, Kanonsko pravo Katoličke Crkve, osobno i stvarno pravo IX./2. (Šibenik: Kačić, 1941.).

LOMBARDI’A, Pedro - ARRIETA, Juan I., (ur.)., Università di Navarra, Codice di diritto canonico I., talijanski prijevod, Luigi CASTIGLIONE, (ur.), (Roma: Logos, 1986.).

LÜDCKE, Klaus, (ur.), Münsterischer Kommentar zum Codex Iuris Canonici, 2., 3. i 4. svez. (Essen: Ludgerus Verlag, 2005.).

NUIĆ, Viktor, Opće pravo Katoličke Crkve, priručnik uz novi ZKP (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1985.).

OCHOA, Xaverius, Index verborum cum documentis Concilii Vaticani II., (Roma: Commentarium pro religiosis, 1967.).

OCHOA, Xaverius, Index verborum ac locutionum Codicis iuris canonici (Roma: PU Lateranense, 21984.).

PERLASCA, Alberto i drugi, Codice di Diritto canonico commentato (Milano: Ancora, 32009.).

PINTO, Pio V. (ur.), Commento al Codice di diritto canonico (Roma: PU Urbaniana, 1985.).

PINTO, Pio V. (ur.), Commento al Codice dei canoni delle Chiese orientali (Vaticano: Libreria editrice, 2001.).

SIPOS, Stephanus, Enchiridion iuris canonici (Romae - Friburgi Brisg. Barcinone: Herder, 71960.).

347

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

VERMEERSCH, Arthur - CREUSEN, Josephus, Epitome juris canonic, 1., (Bruxelles: 31927.).

VROMANT, G., De bonis Ecclesiae temporalibus (Louvain: Mus. Lessianum, 21934.).

3. Knjige

ARENAS, Enrique – TORRES, Fernando, Vita consacrata ed economia, manuale per l’amministrazione degli istituti religiosi (Milano: Ancora, 2006.).

BADURINA, Anđelko (ur.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1979.).

BARTELT, Wilhelm, Das Evangelium des hl. Lukas, Herders Bibelkommentar, XII., (Freiburg: Herder, 1936.).

BEGUS, Cristian, Diritto patrimoniale canonico (Roma: Lateran university press, 2007.).

BRKAN, Jure, Klerici u zakonodavstvu Katoličke crkve (Split: Zbornik Kačić, 2012.).

GRGIĆ, Marijan i drugi, (preveli), Biblijski leksikon (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1972.).

CAPPELLINI, Ernesto i drugi, Norme per il sostentamento del clero.

Studi e documenti (Brescia: Queriniana, 1986.).

CASIRAGHI, Annaluisa (ur.), Il nuovo regime giuridico degli enti e dei beni ecclesiastici, (Milano: Vita e pensiero, 1993.).

CIPRIANI, Settimo, Le lettere di Paolo (Assisi: Cittadella editrice, 7 1962.).

COCCOPALMERIO, Francesco, De paroecia (Roma: PU Gregoriana, 1991.).

COHAUSZ, Otto, Die Apostelgeschichte, Herders Bibelkommentar, XII., (Freiburg, Herder, 1936.).

COMPOSTA, Dario, La Chiesa visibile (Vaticano: Poliglotta vaticana, 1985.).

CONGAR, Yves, Der Laie, Entwurf einer Theologie des Laientums (Stuttgart: Schwabenverlag, 31964.).

DA SPINETOLI, Ortensio, Matteo, il Vangelo della Chiesa (Assisi: Cittadella editrice, 41983.).

DA SPINETOLI, Ortensio, Luca, il Vangelo dei poveri (Assisi: Cittadella editrice, 21986.).

348

Literatura

D’AVACK, Giuseppe, Spiritualità sacerdotale (Roma: Città nuova, 1971.).

DEL GIUDICE, Vincenzo, Nozioni di diritto canonico (Milano: Giuffrè, 1970.).

DE PAOLIS, Velasio, De bonis Ecclesiae temporalibus, adnotationes in Codcem, liber V., (Roma: PU Gregoriana, 1986.).

ENCIKLOPEDIJA JUGOSL. LEKSIKOGRAFSKGA ZAVODA, III., Miroslav KRLEŽA (ur.), (Zagreb: JLZ, 1967.).

FALTIN, Daniele, De obligatione imponendi fructus beneficii superfluos pro pauperibus aut piis causis (Roma: PU Lateranense, 1963.).

FABBRETTI, Nazareno, I vescovi di Roma, breve storia dei Papi (Milano: Edizioni Paoline, 1986.).

FUNGHINI, Raffaello (ur.), I beni temporali della Chiesa (Vaticano: Libreria editrice, 1999.).

GALOT, Jean, Redovnici i obnova (Zagreb: Vijeće viših redovničkih poglavara, 1973.).

GUZZETTI, G. Battista, Cristianesimo ed economia (Milano: Massimo, 1987.).

HOLZNER, Josef, (Peter HESS preveo), Pavao, njegov život i poslanice (Zagreb: 1968.)

JUNGMANN, Josef A., Missarum sollemnia I. (Wien: Herder, 1948.).

KALT, Edmund, Der Römerbrief, Herders Bibelkommentar, XIV., (Freiburg: Herder, 1937.).

KALT, Edmund, Das Buch Isaisas, Herders Bibelkommentar, VIII., (Freiburg: Herder, 1938.).

KETTER, Peter, Die kleinen Paulusbriefe, Herders Bibelkommentar, XI., (Freiburg: Herder, 1937.).

KETTER, Peter, Die beiden Korintherbriefe, Herders Bibelkommentar (Freiburg: Herder, 1937.).

KETTER, Peter, Hebräerbrief, Jakobusbrief, Petrusbriefe, Judasbrief, Herders Bibelkommentar (Freiburg: Herder, 1950.).

KRÄMER, Karl, Numeri und Deutoronomium, Herders Bibelkommentar, II/1., (Freiburg: Herder, 1955.).

LAUCK, Willibald, Das Evangelium des hl. Matthäus und Markus, Herders Bibelkommentar, XI/1., (Freiburg: Herder, 1935.).

LAUCK, Willibald, Das Evangelium des hl. Matthäus und Markus, Herders Bibelkommentar, XI/2., (Freiburg: Herder, 1936.).

LEON-DUFOUR, Xavier (ur.), Rječnik biblijske teologije, Mate KRIŽMAN (preveo), (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1969.).

349

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

LIO, Hermenegildus, Principia et modi quibus superfluum generice determinantur ab Alexandro Halensi eiusque schola (Romae: PU Antonianum, 1952.).

LIO, Ermenegildo, La destinazione universale dei beni terreni (Roma: Ed. Francescane, 1971.).

LUJIĆ, Božo, Božja vladavina kao svijet novoga čovjeka – biblijska teologija NZ (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2010.).

MAREVIĆ, Jozo, Latinsko-hrvatski rječnik, II., (Zagreb: Matica Hrvatska, 2000.).

MOLITOR, Heinrich, Die Briefe an die Galater, Thessalonicher und die Pastoralbriefe, Herders Bibelkommentar, XV., (Freiburg: Herder, 1937.).

MORE, Thomas, F. BARIŠIĆ (preveo), Utopija (Beograd: Kultura, 1951.).

MORGANTE, Marcello, L’amministrazione dei beni temporali della Chiesa (Casale Monferrato: Piemme, 1993.).

ORABONA, Luciano, Cristianesimo e la proprietà (Roma: Studium, 1964.).

PAARHAMMER, Hans (ur.), Vermögernsverwaltung in der Kirche – Administrator bonorum tamquam pater familias (Thaur/Tirol: Österreichscher Kulturverlag, 21988.).

PINERO CARRION, J. M., La sustentatión del clero, sintesis historica y studio juridico (Sevilla: 1963.).

PRANJIĆ, Pero, “I chierici e i beni temporali, specialmente nella dottrina del Vaticano II. e nel nuovo Codice 1983.“ (Roma: PU Urbaniana, 1990.).

PRANJIĆ, Pero, Božji narod, II. knjiga ZKP-a s komentarom (Sarajevo: KBF, 2012.).

RIVELLA, Mauro (ur.), Partecipazione e corresponsabilità nella Chiesa – I consigli diocesani e parrocchiali (Milano: Ancora, 2000.).

SACRAMENTADO DE JESUS, Crisogóno, (prevele karmelićanke), Životopis svetog Ivana od Križa (Sarajevo: Radosna vijest, 1974.).

SCHOUPPE, Jean-Pierre, Elementi di diritto patrimoniale canonico (Milano: Giuffrè, 2008.).

STADLER, Josip (preveo i protumačio), Sveto Evangjelje po Mateju (Sarajevo: Kaptol Vrhbosanski, 1895.).

STADLER, Josip (preveo i protumačio), Sveto Evangjelje po Marku (Sarajevo: Kaptol Vrhbosanski, 1896.).

350

Literatura

STADLER, Josip (preveo i protumačio), Djela apostolska od sv. Luke (Sarajevo: Kaptol Vrhbosanski, 1907.). ŠKALABRIN, Nikola, Postupci (Đakovo: KBF Zagreb - Teologija u Đakovu, 2000.). ŠKALABRIN, Nikola, Vremenita crkvena dobra (Đakovo: KBF, 2008.).

TOMIĆ, Celestin, Psalmi, kratak uvod i komentar (Zagreb: 1973.).

TOMIĆ, Celestin, Biblijske poruke nedjeljnih čitanja, VI., (Zagreb: Hrv. provincija franjevaca konventualaca, 2006.).

VALKOVIĆ, Marijan, (ur.), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991.).

VON PASTOR FREIHERRN, Ludwig, Geschichte der Päpste, XVI/1., (Freiburg, Herder, 71931.).

VYKOPAL, Adolfo, La dottrina del superfluo in San Tommaso (Brescia: Morcelliana, 21962.).

WEISSGERBER, Josip, Sir Thomas More, engleski Sokrat (Zagreb: 1974.).

WERNZ, Francisco X. - VIDAL, Petrus, Jus Canonicum ad Codicis normam exactum – De personis, II., (Romae: PU Gregoriana, 1928.).

WERNZ, Francisco X. - VIDAL, Petrus, Jus Canonicum ad Codicis normam exactum – De rebus, IV., (Romae: PU Gregoriana, 1934.).

ZOVKIĆ, Mato, Isus u Evanđelju po Luki (Sarajevo: Vrhbosanska kat. bogoslovija, 2002.).

ZOVKIĆ, Mato, Jakovljeva poslanica u Bibliji i Crkvi (Zagreb: Hrv. bibl. društvo; Sarajevo: KBF, 2011.).

4. Članci

ADAMI, Franco, „I controlli canonici e civili sull’amministrazione dei beni temporali ecclesiastici”, Monitor ecclesiasticus 111 (1986.), 69-85.

ALAUPOVIĆ, Marko, „Crkva u svijetu, studija o socijalnom Kraljevstvu Kristovu“, Vrhbosna 9-11 (1931.), 154-160; 12 (1931.), 181188.

ALIBRANDI, Giuseppe, „Il lavoro manuale nella vita e nella dottrina di san Paolo”, Apollinaris 60 (1987.), 619-644.

AMOROSO, Alceu, „Visione panoramica della costituzione GS”, La Chiesa nel mondo di oggi, Gulierme BARAUNA (ur.), (Firenze: Vallecchi, 1967.), 158-171.

351

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

ANIČIĆ, Mile, „Svećenik i novac s moralnog gledišta“, Diacovensia 13 (2005.), 9-38.

BACCARI, Renato, „L’aspetto giuridico-pastorale della trasformazione del beneficio in ufficio”, Monitor ecclesiasticus 96 (1971.), 419431.

BALOBAN, Stjepan, „Socijalna (ne)osjetljivost hrvatske Crkve“, Bogoslovska smotra 70 (2000.), 657-680.

BERLINGO’, Salvatore, „Le basi del nuovo regime”, Il nuovo regime giuridico degli enti e dei beni ecclesiastici, Annaluisa CASIRAGHI (ur.), (Milano: Vita e pensiero, 1993.), 13-41.

BETTAZZI, Luigi, „I presbiteri e la povertà volontaria”, I sacerdoti nello spirito del Vaticano II. Agostino FAVALE (ur.), (Torino: Elle di ci, 1969.), 954-975.

BISKUP, Marijan, „Privatno vlasništvo i opće dobro“, Bogoslovska smotra 62 (1992.), 93 104.

BO, Vincenzo, „Il sostentamento del clero nella Chiesa dei primi secoli”, Orientamenti pastorali 5 (1985.), 35-44.

BOLZON, Olivo, „Il segno della povertà”, Orientamenti pastorali 3 (1969.), 251-262.

BONARI, Luca, „Pastori o funzionari”, Orientamenti pastorali 5 (1985.), 81-85.

BONICELLI, Gaetano, „Consiglio parrocchiale per gli affari economici”, La parrocchia e le sue strutture. A. LONGHITANO, i drugi (ur.), (Bologna: Dehoniane, 1987.), 108-110.

BONICELLI, Gaetano, „La vita economica del clero”, I sacerdoti nello spirito del Vaticano II., Agostino FAVALE (ur.), (Torino: Elle di ci, 1969.), 1035-1078.

BRAJČIĆ, Rudolf, „Četvrto poglavlje – laici“, Dogmatska konstitucija o Crkvi II., Rudolf BRAJČIĆ – Rudolf KOPREK, (ur.), (Zagreb: FTI, 1981.), 477-559.

BRECHTER, Suso, „Einleitung und Kommentar zum AG“, Lexikon für Theologie und Kirche – Das Zweite Vat. Konzil, III., (Freiburg: 2 1968.), 9-125.

BRESSAN, Luigi, „Esperienza secolare della Chiesa”, Orientamenti pastorali 3 (1969.), 226-234.

BRKAN, Jure, „Povjeravanje i osnivanje župa (kan. 520)’’, Riječki teološki časopis 18 (2001.), 515-540.

352

Literatura

BRKAN, Jure, „Zakoniti zastupnik župe i redoviti upravitelj župnih dobara“, Crkva u svijetu 37 (2002.), 131-171.

BRKAN, Jure, „Zastara (praescriptio) u kanonskom i građanskom pravu“, Crkva u svijetu 38 (2003.), 373-390.

BRKAN, Jure, „Utjecaj Drugog vatikanskog sabora na V. knjigu zakonika iz 1983. o crkvenim vremenitim dobrima“, Bogoslovska smotra 73 (2003.), 155-173.

BRKAN, Jure, „Stjecanje vremenitih dobara (kan. 1259-1272)“, Bogoslovska smotra 74 (2004.), 201-231.

BRKAN, Jure, „Crkvena vremenita dobra, temeljni kanoni ZKP-a iz 1983., 1254-1258“. Crkva u svijetu 39 (2004.), 62-94.

CALVI, Massimo, „Il consiglio parrocchiale per gli affari economici: la parrocchia, il Vangelo e i soldi“, Partecipazione e corresponsabilità nella Chiesa, Mauro RIVELLA (ur.), (Milano: Ancora, 2000.), 271-291.

CALVO, Juan, „Commento ai canoni 515-572”, Codice di Diritto canonico I., Pedro LOMBARDIA – Juan I. ARRIETA (ur.), Università di Navarra, (tal. prijevod), (Roma: Logos, 1986.), 398-435.

CAPPELLINI, Ernesto, „Beni ecclesiastici e onesto sostentamento del clero nel Codice di diritto canonico”, Norme per il sostentamento del clero, Ernesto CAPPELLINI i drugi (ur.), (Brescia: Queriniana, 1985.), 9-33.

CARDIA, Carlo, „Finalità e attività degli enti ecclesiastici”, Il nuovo regime giuridico degli enti e dei beni ecclesiastici, Annaluisa CASIRAGHI (ur.), (Milano: Vita e pensiero, 1993.), 119-138.

CARON, Pier G., „L’evoluzione della quarta pauperum alla pia fondatio a scopo ospedaliero in alcuni testi della letteratura decretalistica”, Il diritto ecclesiastico (Milano: Giuffrè, 1962.), 137-159.

CARRION PINERO, M. J., „L’aspetto patrimoniale ed economico della trasformazione del beneficio nell’officio”, Monitor ecclesiasticus 96 (1971.), 432-463.

CHIAPPETTA, Luigi, „Beni temporali della Chiesa”, Prontuario di Diritto canonico e concordatario (Roma: Dehoniane, 1994.), 133-137.

CIPROTTI, Pio, „Sovvenire alle necessità della Chiesa”, Apollinaris 60 (1987.), 111-126.

COCCOPALMERIO, Francesco, „Diritto patrimoniale della Chiesa”, Il diritto nel mistero della Chiesa, IV., Gruppo italiano docenti di Diritto canonico (ur.), (Roma: PU Lateranense, 1980.), 3-70.

353

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

COLAGIOVANNI, Emilio, „L’aspetto storico-sociologico nella trasformazione del beneficio feudale all’officio ecclesiastico ed ecclesiale”, Monitor ecclesiasticus 96 (1971.), 393-417.

CONGAR, Yves M, „I beni temporali della Chiesa secondo la tradizione teologica e canonica”, Chiesa e povertà (Roma: Ave, 1958.), 257286.

CONGAR, Yves M, „Kommentar zum IV. Kapitel von GS“, Lexikon für Theologie und Kirche – Das Zweite Vat. Konzil, III., (Freiburg: Herder, 21968.), 397-422.

COPPOLA, Raffaele, „De bonis Ecclesiae temporalibus, cann. 10071054)”, Commento al Codice dei canoni delle Chiese orientali, Pio V. PINTO (ur.), (Vaticano: Libreria editrice, 2001.), 848-875.

CORECCO, Eugenio, „Dimettersi dalla Chiesa per ragioni fiscali”, Apollinaris 55 (1982.), 461-502.

CORIDEN, James, J. „The Teaching Office of the Church“, The Code of Canon Law, The Canon Law Society of America (New York Mahwah: Paulist press, 1985.), 541-589. ČELIK, Dragutin, „Socijalni rad – suvremena dužnost svećenika,“ Vrhbosna 8 (1932.), 189-191. ČERNOGA, Miroslav, „Financiranje rada biskupijske komisije za gradnje i obnove“, Diacovensia 15 (2005.), 87-92.

DE FILIPPO, Aldo, „Problemi di applicazione della nuova normativa” Il nuovo regime giuridico degli enti e dei beni ecclesiastici, Annaluisa CASIRAGHI (ur.), (Milano: Vita e pensiero, 1993.), 203-211.

DE MITA, Enrico, „I profili tributaristici”, Il nuovo regime giuridico degli enti e dei beni ecclesiastici, Annaluisa CASIRAGHI (ur.), (Milano: Vita e pensiero, 1993.), 163-179.

DE PAOLIS, Velasio, „De bonis Ecclesiae temporalibus in Novo Codice iuris canonici”, Periodica 73 (1984.),113-151.

DE PAOLIS, Velasio, „Beni ecclesiastici”, Nuovo dizionario di diritto canonico, Carlos C. SALVADOR i drugi (ur.), (Milano: San Paolo, 1993.), 99-105.

DE PAOLIS, Velasio, „I beni temporali della Chiesa. Canoni preliminari (1254-1258) e due questioni fondamentali”, I beni temporali della Chiesa, Gruppo italiano dei docenti di Diritto canonico (ur.), (Milano: Glossa, 1997.), 9-41.

354

Literatura

DE PAOLIS, Velasio, „L’amministrazione dei beni: soggetti cui è demandata in via immediata e loro funzioni (cann. 12791289)”, I beni temporali della Chiesa, Raffaello FUNGHINI (ur.), (Vaticano: Libreria editrice, 1999.), 59-82.

DUGALIĆ, Vladimir, „Crkva i vremenita dobra“, Diacovensia 15 (2005.), 5-8.

DUCOLI, Matteo, „Il mistero della povertà”, Orientamenti pastorali 18 (1970.), 623-632.

DUPONT, Jacques, „La Chiesa e la povertà”, La Chiesa del Vaticano II., Guliherme BARAU’NA (ur.), (Firenze: Vallecchi, 1965.), 387418.

ERDÖ, Péter, „Chiesa e beni temporali: principi fondamentali del magistero del Concilio Vaticano II. (cann. 1254-1256)”, (Vatican: Libreria editrice, 1999.), 21-35 FALCHI, Francesco, „Le pie volontà (cann. 1299-1302)”, I beni temporali della Chiesa, Raffaello FUNGHINI (ur.), (Vaticano: Libreria editrice, 1999.), 163-223.

FALCHI, Francesco, „Dal beneficio ecclesiastico alla massa comune dei beni nei dibattiti del Concilio Vaticano II.”, Il nuovo regime giuridico degli enti e dei beni ecclesiastici, Annaluisa CASIRAGHI (ur.), (Milano: Vita e pensiero, 1993.), 227-251.

FALTIN, Daniele, „De recto usu honorum ecclesiasticorum ad mentem Concili vaticani II.”, Apollinaris 4 (1967.), 409-441.

FALTIN, Daniele, „ Diritto di proprietà ed uso dei beni temporali da parte della Chiesa“, Problemi e prospettive di Diritto canonico, Ernesto CAPPELLINI (ur.), (Brescia: Queriniana, 1977.), 227240.

FELICIANI, Giorgio, „I profili canonistici”, Il nuovo regime giuridico degli enti e dei beni ecclesiastici, Annaluisa CASIRAGHI (ur.), (Milano: Vita e pensiero, 1993.), 101-117.

FERRARI, Silvio, „L’esperienza inglese”, Il nuovo regime giuridico degli enti e dei beni ecclesiastici, Annaluisa CASIRAGHI (ur.), (Milano: Vita e pensiero, 1993.), 87-98.

GALOT, Jean, „L’impegno nella povertà, Vita consacrata 21 (1985.), 384-398; 552-636.

GAVRAN, Zdravko, „Pojam redovničkoga siromaštva“, Posvećeni život 19-20 (2006.), 45-62.

355

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

GAŠPAR, Nela, „Zavjet siromaštva, svjedočenje i poziv”, Riječki teološki časopis 26 (2005.), 389-408.

GAŠPAR, Nela, „Teologija ljudske djelatnosti u Gaudium et spes i poslijekoncilskoj recepciji“, Bogoslovska smotra 76 (2006.),81102.

GIACCHI, Orio, „La Chiesa e le cose materiali dopo il Concilio”, Apolliniaris 40 (1967.), 27-39.

GREEN, Thomas J., „Penalties for specific offenses“, The Code of Canon Law, The Canon Law Society of America (New York – Mahwah: Paulist press, 1985.), 920-931.

GUTIÉRREZ, José L., „Gli istituti di vita consacrata e le società di vita apostolica come soggetti dell’amministrazione dei beni temporali”, I beni temporali della Chiesa, Gruppo italiano dei docenti di Diritto canonico (ur.), (Milano: Glossa, 1997.), 157-170.

GUZZETTI, Gian B., „La distribuzione dei beni temporali”, Cristianesimo ed economia (Milano: Massimo, 1987.),158-198.

HÄRING, Bernhard, „Il valore ecclesiastico della povertà evangelica per il sacerdote operante nel mondo del lavoro” (Roma: pastorale nel mondo del lavoro, atti della VI. setimana 1969.), 59-67.

HRANIĆ, Đuro, „Otvoreno pitanje: financiranje pastoralnog djelovanja na međužupnoj i biskupijskoj razini“, Diacovensia 15 (2005.), 73-84.

HUMBERT, Alphonse, „L’atteggiamento dei primi cristiani verso i beni terreni“, estratto di tesi (Roma: Accademia Alfonsiana, 1972-73.).

IBAN, Ivan, „L’esperienza spagnola”, Il nuovo regime giuridico degli enti e dei beni ecclesiastici, Annaluisa CASIRAGHI (ur.), (Milano: Vita e pensiero, 1993.), 67-86.

IVANČIĆ, Tomislav, „Uloga vrijednosti u razvoju gospodarstva i društva”, Crkva u svijetu 33 (1998.), 343-355.

KARAMAN, Igor, „Uloga i značaj biskupskog imanja Đakovo u sklopu slavonskog kasnofeudalnog/kapitalističkog veleposjeda“, Diacovensia 3 (1995.), 229-239.

KARLIĆ, Ivan, „Kristologija služenja: kristološko utemeljenje kršćanskog služenja“, Bogoslovska smotra 78 (2008.), 533-558.

KARRER, Leo, „Das staatskirchliche System in der Schweiz und sein Einfluß auf das pastorale Wirken der Kirche“, Diaconia 19 (1988.), 261-269.

356

Literatura

KLOSTERMANN, Ferdinand, „Textgeschichte und Kommentar zur AA“, Lexikon für Theologie und Kirche – Das Zweite Vat. Konzil, II., (Freiburg: Herder, 21967.), 586-701.

KORAČEVIĆ, Karlo, „Pravedne plaće i pravedne cijene“, Bogoslovska smotra 59 (1990.), 411-416.

LECUYER, Joseph, „Das Dekret PO“, Lexikon für Theologie und Kirche – Das Zweite Vat. Konzil, III., (Freiburg: Herder, 21968.), 127-239.

LEE, Ignatius, „De bonis in missinibus”, Commentarium pro religiosis et missionibus 58 (1977.), 37-55.

LETTMANN, Reinhard, „De concordi in re pastorali religiosos inter et episcopos collaboratione” Periodica 68 (1979.), 549-561.

LIÉGÉ, P. A. „Compresenza della Chiesa e della povertà, Chiesa e povertà, G. COTTIER i drugi (ur.), (Roma: AVE, 1968.), 171-184.

LONG, Gianni, „Enti e beni nelle intese con le confessioni diverse dalla cattolica”, Il nuovo regime giuridico degli enti e dei beni ecclesiastici, Annaluisa CASIRAGHI (ur.), (Milano: Vita e pensiero, 1993.), 43-64.

LONGHITANO, Adolfo, „L’amministrazione dei beni: la funzione di vigilanza del Vescovo diocesano (cann. 1276-1277)”, I beni temporali della Chiesa, Raffaello FUNGHINI (ur.), (Vaticano: Libreria editrice, 1999.), 83-102.

LOPEZ ALARCON, Mario „I beni temporali della Chiesa“, Codice di Diritto canonico II., Pedro LOMBARDIA – Juan I. ARRIETA (ur.), talijansko izdanje, (Roma: Logos, 1986.), 886-931.

LYNCH, John, E., „Inscription and incardination, cann. 265-272“, The Code of the Canon Law, The Canon Law Society of America (New York – Mahwah: Paulist Press, 1985.), 191-198.

MARASOVIĆ, Špiro, „Redovničko siromaštvo i njegovo svjedočenje u suvremenom načinu privređivanja i rada“, Crkva u svijetu 36 (2001.), 55-75.

MARCHESI, Mario, „I consigli diocesani” Chiesa particolare, A. LONGHITGANO i drugi (ur.), (Bologna: Dehoniane, 1985.), 119150.

MARCHESI, Mario, „La Santa Sede e i beni ecclesiastici”, I beni temporali della Chiesa, Gruppo italiano dei docenti di Diritto canonico (ur.), (Milano: Glossa, 1997.), 117-128 357

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

MARCHI, Tino, „Il sostentamento economico del clero secondo le nuove norme”, I nuovi accordi concordatari tra Chiesa e Stato in Italia (Bologna: PU Urbaniana – Dehoniane, 1985.), 189-198.

MARCHI, Tino, „La remunerazione dei chierici nel nuovo Codice”, Monitor Ecclesiasticus 109 (1984.), 187-195.

MARCUZZI, Piero G., „Le fondazioni pie (cann. 1303-1310)”, I beni temporali della Chiesa, Raffalleo FUNGINI (ur.), (Vaticano: Libreria editrice, 1999.), 223-264.

MAURO, Tommaso, „Enti e beni ecclesiastici articolato della commissione paritetica”, Apollinaris 60 (1987.), 43-79.

MAURO, Tommaso, „Le norme sui beni ecclesiastici e su loro regime con riferimento all’ordinamento statale”, Monitor ecclesiasticus 109 (1984.), 379-396.

MESTER, Stefano, „I beni temporali della Chiesa, le novità apportate dal nuovo Codice”, Il nuovo Codice di diritto canonico (Roma: PU Lateranense, 1983.), 296-306.

MIĆAN, Mato, „Kriteriji za zapošljavanje i redovito honoriranje župnih suradnika, Diacovensia 13 (2005.), 65-73.

MINABRES, Jesus, „Beni ecclesiastici: nozione, regime giuridico e potere episcopale (cann. 1257-1258)”, I beni temporali della Chiesa, Raffaello FUNGHINI (ur.), (Vatican: Libreria editrice, 1999.), 7-20.

MIRAGOLI, Egidio, „L’obolo di San Pietro tra le esigenze della carità e dell’amministrazione (c. 1271)”, Quaderni di diritto ecclesiale 1 (1992.), 67-77.

MISTÓ Luigi, „I beni temporali della Chiesa, cann. 1254-1310”, Il diritto nel mistero della Chiesa, Gruppo italiano docenti di Diritto canonico (Roma: PU Lateranense, 21992.), 347-430.

MOELLER, Charles, „Kommentar zum Vorwort und Einführung von GS“, Lexikon für Theologie und Kirche – Das Zweite Vat. Konzil, III., (Freiburg: Herder, 21968.), 280-312.

MORI, Corrado, „Sensibilizzazione ai problemi economici”, Orientamenti pastorali 5 (1985.), 91-93.

MÖRSDORF, Klaus „Dekret über die Hirtenaufgabe der Bischöfe in der Kirche“, Lexikon für Theologie und Kirche – Das Zweite Vat. Konzil, II., (Freiburg: Herder, 21967.), 127-307.

MOSCA, Vicenzo, „Povertà e amministrazione dei beni negli istituti religiosi”, Quaderni di diritto ecclesiale 2 (1990.), 234-263.

358

Literatura

MOSTAZA RODRIGUES, Antonio: „Diritto patrimoniale canonico”, Corso di diritto canonico I. (Brescia: Queriniana, 1975.), 297-333.

MOTTA, Carlo, „Ci vorranno ancora a tempo pienò”, Orientamenti pastorali 5 (1985.), 86-90.

MULDER, Theodor, „La vita economico-sociale”, La Chiesa nel mondo di oggi, Guliherme BARAUNA (ur.), (Firenze: Vallecchi, 1967.), 428-458.

MYERS, John J., „The temporal goods of the Church (cc. 1254-1310)”, The Code of the Canon law, The Canon law society of America (ur.), (New York – Mahwah: Paulist Press, 1985.), 857-890.

NAVARRO, Luis, „L’acquisto dei beni temporali”, I beni temporali della Chiesa, Gruppo italiano dei docenti di Diritto canonico (ur.), (Milano: Glossa, 1997.), 43-69.

NAVARRO, Luis, „L’acquisto dei beni temporali. Il finanziamento della Chiesa (cann. 1259-1272)“, I beni temporali della Chiesa, Raffaello FUNGHINI (ur.), (Vatican: Libreria editrice, 1999.), 37-58.

NELL-BREUNING von, Oswald, „Einleitung zum III. Kapitel von GS“, Lexikon für Theologie und Kirche – Das Zweite Vat. Konzil, III., (Freiburg: Herder, 21986.), 487-515.

NEUNER, Josef, „Dekret über die Ausbildung der Priester“, Lexikon für Theologie und Kirche – Das Zweite Vat. Konzil, II., (Freiburg: Herder, 21967.), 309-355.

NICORA, Attilio, „Il sostentamento del clero nelle norme pattizie tra Stato e Chiesa”, Norme per il sostentamento del clero, Ernesto CAPPELLINI i drugi, (ur.), (Brescia: Queriniana, 1985.), 35-42.

OCHOA, Xaverius, „Ratio bonorum temporalium in Ecclesia et institutis perfectionis post Concilium vaticanum II”, Commentariarium pro religiosis et missionibus 48 (1969.), 339-348.

OCHOA, Xaverius, „Acquisitio distributio ac destinatio bonorum temporalium ad mentem Conicilii vaticani II”, Commentarium pro religiosis et missionibus 51 (1970.), 20-33.

PALESTRO, Vittorio, „La disciplina canonica in materia di alienazione e di locazioni (cann. 1291-1298)”, I beni temporali della Chiesa, Raffaello FUNGHINI (ur.), (Vaticano: Libreria editrice, 1999.), 141-162.

359

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

PASTORI, Giorgio, „I profili amministrativistici”, Il nuovo regime giuridico degli enti e dei beni ecclesiastici, Annaluisa CASIRAGHI (ur.), (Milano: Vita e pensiero, 1993.), 181-200.

PERLASCA, Alberto, „Il consiglio diocesano per gli affari economici“, Partecipazione e corresponsabilità nella Chiesa, Mauro RIVELLA (ur.), (Milano: Ancora, 2000.), 163-189.

PERLASCA, Alberto, „I beni temporali della Chiesa”, Corso istituzionale di Diritto canonico, Gruppo italiano docenti di diritto canonico (ur.), (Milano: Ancora, 2005.), 447-478.

PERLASCA, Alberto, „Commento ai canoni 1254-1310”, Codice di Diritto canonico commentato, Quaderni di diritto ecclesiale (Milano: Ancora, 32009.), 990-1042.

PLÖCHL, Wilibald, „Zur Neuordnung des kirchlichen Vermögensrechts“, La Chiesa dopo il Concilio (Milano: Giuffrè, 1972.), 499-516.

PLOTTI, Alessandro, „L’uso del denaro nella comunità parrocchiale”, Orientamenti pastorali 12 (1982.), 37-57.

PRANJIĆ, Pero, „Svećenici i vremenita dobra prema Bibliji“, Crkva u svijetu 26 (1991.), 36-47.

PRANJIĆ, Pero, „Svećenici i vremenita dobra, povijesni pregled“, Crkva u svijetu 26 (1991.), 266-276.

PRANJIĆ, Pero, „Odnos svećenika prema vremenitim dobrima u nauku II. vat. sabora“, Crkva u svijetu 27 (1992.), 56-64.

PRANJIĆ, Pero, „Svećenička oporuka“, Crkva u svijetu 28 (1993.), 8293.

PRANJIĆ, Pero, „Dekanat, dekan i dekanska služba u općem pravu Katoličke Crkve“ Crkva u svijetu 33 (1998.), 122-133.

PRANJIĆ, Pero, „Postupak pri uklanjanju i premještanju župnika“, Vrhbosnensia 16 (2012.), 389-404.

RATZINGER, Joseph, „Kommentar zum I. Kapitel von GS“, Lexikon für Theologie und Kirche – Das Zweite Vat. Konzil, III., (Freiburg: Herder, 21968.), 313-354.

RECCHI, Silvia, „Commento ai canoni 781-792“, Codice di Diritto canonico commentato, Quaderni di Diritto ecclesiale (Milano: Ancora, 32009.), 660-669.

REDAELLI, Carlo, „Istituto centrale e istituti diocesani per il sostentamento del clero e loro funzionamento” Norme per il sostentamento del clero, Ernesto CAPPELLINI i drugi (ur.), (Brescia: Queriniana, 1985.), 53-110.

360

Literatura

REDAELLI, Carlo, „Il sostentamento del clero”, I beni temporali della Chiesa, Gruppo italiano dei docenti di Diritto canonico (ur.), (Milano: Glossa, 1997.), 171-195.

ROBLEDA, Olisius, „Innovationes, Concilii vaticani II. in theoria et disciplina de officiis et beneficiis ecclesiasticis”, Periodica 58 (1969.), 155-198.

ROMITA, Fiorentius, „Dal beneficio feudale, all’officio ecclesiastico ed ecclesiale”, Monitor ecclesiasticus 96 (1971.), 367-392.

ROVERA, Virginio, „De structuris oeconomicis in Ecclesia renovandis”, Periodica 60 (1971.), 197-250.

ROVERA, Virginio, „I beni temporali della Chiesa”, Il Nuovo codice di Diritto canonico, Sabino ARDITO (ur.), (Torino: Elle di ci, 1985.), 223-241.

ROVERA, Virginio, „La questione economica del clero: presbiteri a tempo pieno o a tempo parziale”, Problemi e prospettive di Diritto canonico, Ernesto CAPPELLINI (ur.), (Brescia: Queriniana, 1979.), 241-260.

ROVERA, Virginio, „I beni temporali della Chiesa”, La normativa del Nuovo codice, Ernesto CAPPELLINI (ur.), (Brescia: Queriniana, 1983.), 261-283.

RUTOLO, Ricardo, „I ricorsi per i diritti del sostentamento del clero”, Monitor ecclesiasticus 103 (1988.), 62-71.

SALERNO, Francesco, „De bonis Ecclesiae temporalibus, cann. 12541310”, Commento al Codice di diritto canonico, Pio V. PINTO (ur.), (Roma: PU Urbaniana, 1985.), 711-747.

SALERNO, Francesco, „L’amministrazione dei beni: la funzione primaziale del Romano Pontefice“, I beni temporali della Chiesa, Raffaello, FUNGHINI (ur.), (Vaticano: Libreria editrice, 1999.), 103-140.

SCHMAUS, Michael, „Kommentar zum Artikel 17-22 von PO“ Lexikon für Theologie und Kirche – Das Zweite Vat. Konzil, III., ( Freiburg: Herder, 21983.), 223-239.

SCHMITZ, Heribert, „Das kirchliche Vermögensrecht als Aufgabe der Gesamtkirche und der Teilkirchen“, Archiv für katholisches Kirchenrecht 146 (1977.), 3-35.

SCHMITZ, Heribert, „Die Bestimmungen des c. 1272 CIC zum Benefizialrecht“, Archiv für katholisches Kirchenrecht 155 (1986.), 443-460.

361

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

SCHULZ, Winfried, „Kirchenvermögen“, Handbuch des katholischen Kirchenrechts, Joseph LISTL i drugi (ur.), (Regensburg: F. Pustet, 1983.), 857-919.

SCHULZ, Winfried – ALTHAUS, Rüdiger, „Buch V. - Kirchenvermögen, cann. 1254-1310“ Münsterischer Kommentar zum CIC IV. (Essen: Ludgerus, 1996.).

SOLDO, Nikola, „Ekonomsko vrednovanje ljudskog rada (vrijednost i višak vrijednosti)“, Bogoslovska smotra 59 (1990.), 417-421.

SOLE, Francesco, „Ministri del culto, sacrifici, offerte e contribuzioni sacre nella religione d’Israele”, Palestra del clero 46-47 (1967.), 306-318; 344-362.

SRAKIĆ, Marin, „Crkveno zajedništvo među prezbiterima očitovano u pravičnosti i solidarnosti“, Diacovensia 8 (2000.), 1 49-171.

STAATS, Reinhart, „Die Ortskirche soll reich sein; ein Grundsatz frühchristlicher Wirtschaftsethik“, Diakonia 19 (1988.), 236244.

STOŠIĆ, Ivan, „Siromaštvo u službi i životu svećenika“, Riječki teološki časopis 26 (2005.), 409-418.

STRIGL, Richard, „Aktuelle Fragen der kirchlichen Vermögensverwaltung im Pfarrkirchen Bereich“, Archiv für katholisches Kirchenrecht 138 (1969.), 17-62. ŠALKOVIĆ, Josip „Kažnjiva djela klerika protiv šeste Božje zapovijedi“, Bogoslovska smotra 79 (2009.), 247-273. ŠARLAH, Ljiljana, „Skrb o kulturnoj baštini“, Diacovensia 15 (2005.), 92-95. ŠIMUNOVIĆ, Milan, „Mjesto i uloga ekonomskoga vijeća u pastoralnom planiranju u župnoj zajednici“, Diacovensia 13 (2005.), 37-62. ŠKALABRIN, Nikola, „Ekonomsko i pastoralno vijeće“, Bogoslovska smotra 70 (2000.), 111-128. ŠKALABRIN, Nikola, „Vremenita crkvena dobra“, Bogoslovska smotra 74 (2004.), 181-199. ŠKALABRIN, Nikola, „Stjecanje dobara“, Bogoslovska smotra 74 (2004.), 233-262. ŠKALABRIN, Nikola, „Upravljanje dobrima“, Bogoslovska smotra 75 (2005.), 343-379. ŠKALABRIN, Nikola, „Ugovori i napose otuđenje (kann. 1290-1298)“, Bogoslovska smotra 76 (2006.), 173-179.

362

Literatura

ŠKALABRIN, Nikola, „Nabožne volje općenito i nabožne zaklade (kann.

1299-1310)“, Bogoslovska smotra 76 (2006.), 201-221.

TESSERA, Florencio, „Ecclesiastical financial management”, Filipiniana sacra 54 (1983.), 495- 509.

THOMAS, Jean, „Ist das Geld des Teufels“, Diaconia 19 (1988.), 230-236.

TROCCOLI, Luca, „L’elemento finanziale nella struttura del patrimonio ecclesiastico”, La Chiesa dopo il Concilio, atti del congresso internazionale di Diritto canonico (Milano: Giuffrè, 1972.), 230-236.

URSO, Paolo, „La curia diocesana”, Chiesa particolare, A. LONGHITANO i drugi (ur.), (Bologna: Dehoniane, 1985.), 71-114.

URSO, Paolo, „Parrocchia e parroco nel nuovo regime concordatario italiano”, La parrocchia e le sue strutture, A. LONGHITANO, i drugi (ur.), (Bologna: Dehoniane, 1987.), 183-204.

URSO, Paolo, „La struttura interna delle Chiese particolari“, Il Diritto nel mistero della Chiesa, Quaderni di Apollinaris (Roma: PU Lateranense, 1990.), 399-522.

URSO, Paulo, „La Chiesa particolare e la parrocchia come soggetti dell’amministrazione dei beni temporali”, I beni temporali della Chiesa, Gruppo italiano dei docenti di Diritto canonico (ur.), (Milano: Glossa, 1997.), 129-155.

VALKOVIĆ, Marijan, „Socijalna pravda u biblijskoj i povijesnoj perspektivi”, Riječki teološki časopis 6 (1998.), 33-48.

VIRGULIN, Stefano, „Vivere dall’altre”, Orientamenti pastorali 3 (1969.), 218-225.

VITALE, Antonio, „Dai benefici ecclesiastici agli istituti per il sostentamento del clero”, Il nuovo regime giuridico degli enti e dei beni ecclesiastici, Annaluisa CASIRAGHI (ur.), (Milano: Vita e pensiero, 1993.), 139-160.

VIZZARRI, Angelo, „L’amministrazione dei beni ecclesiastici“, I beni temporali della Chiesa, Gruppo italiano dei docenti di Diritto canonico (ur.), (Milano: Glossa, 1997.), 71-92.

WULF, Friedrich, „Dekret über die zeitgemäße Erneuerung des Ordenslebens“, Lexikon für Theologie und Kirche – Das Zweite Vat. Konzil, II., (Freiburg: Herder, 21967.), 249-307.

ZAMBON, Adolpho „Il consiglio evangelico della povertà nel ministero e nella vita del presbitero diocesano”, Periodica 91 (2002.), 580-590.

363

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

364

SADRŽAJ Predgovor ................................................................................................................................... 5 Sigle i kratice .......................................................................................................................... 11 Kratice stranih komentara ................................................................................................ 13

Poglavlje I. BIBLIJSKO-POVIJESNI VID VREMENITIH DOBARA .......................................... 15 1. Vremenita dobra u SZ ..................................................................................... 15 1.1. Vremenita dobra u odnosu prema Bogu .................................................... 21 1.1.1. Žrtva paljenica (Lev 1,1-17) .............................................................. 23 1.1.2. Žrtva prinosnica (Lev 2,1-16) ........................................................... 24 1.1.3. Žrtva pričesnica (Lev 3,1-17) ........................................................... 24 1.1.4. Žrtva okajnica (Lev 4,1-35; 5,1-26) ................................................ 25 1.2. Vremenita dobra za druge vjerske potrebe .......................................... 26 1.2.1. Prvine ......................................................................................................... 27 1.2.2. Desetine ..................................................................................................... 27 1.2.3. Uzdržavanje službenika bogoslužja ............................................... 28 1.3. Vremenita dobra u međuljudskim odnosima ........................................... 30 1.3.1. Poroci vezani uz vremenita dobra .................................................. 30 1.3.2. Poziv na pravdu ...................................................................................... 33 2. Vremenita dobra u Novom zavjetu ......................................................... 35 2.1. Isusov život i primjer .................................................................................... 35 2.2. Vremenita dobra u Isusovu naučavanju ................................................ 42 2.3. Vremenita dobra u životu apostola .................................................... 46 2.4. Sv. Pavao i vremenita dobra ....................................................................... 50 2.5. Prve kršćanske zajednice i vremenita dobra ............................................ 56 2.6. Zajedništvo dobara ....................................................................................... 59 3. Vremenita dobra u Crkvi .............................................................................. 61 3.1. Poslijeapostolsko vrijeme i prva stoljeća ............................................................ 62 3.2. Srednji vijek - drukčiji stavovi o vremenitim dobrima ...................... 69 3.2.1. Beneficijalni - nadarbinski sustav ................................................... 70 3.2.2. Patronati – zaštitnici ............................................................................ 71 3.2.3. Dioba crkvenih dobara i druge odredbe ....................................... 73 3.3. Tridentski koncil i nakon njega ................................................................. 77 3.4. Novi stavovi Crkve o vremenitim dobrima ............................................ 81 3.4.1. Rerum novarum – O stanju radnika ................................................ 82 3.4.2. CIC i znakoviti propisi o vremenitim dobrima ........................... 83 3.4.2.1. Nadarbine i patronati .................................................................... 86 3.4.2.2. Vremenita dobra u odredbama CIC-a ...................................... 93 3.5. Druge papinske okružnice i vremenita dobra ..................................... 97 3.5.1. Quadragesimo anno – Četrdeset godina ........................................... 98

365

VREMENITA DOBRA I VREMENITA DOBRA U CRKVI

3.5.2. Mater et Magistra – Majka i učiteljica .......................................... 101 4. Drugi vatikanski koncil i zemaljska dobra ...................................... 105 4.1. Općenito na Koncilu o vremenitim dobrima ...................................... 106 4.2. Vremenita dobra u samoj Crkvi .............................................................. 115 4.3. Vremenita dobra i crkvene službe ......................................................... 119 4.3.1. Zajednički život svećenika ............................................................... 119 4.3.2. Svećeničko siromaštvo ..................................................................... 121 4.3.3. Uzdržavanje svećenika ........................................................................... 122 4.3.4. Zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenika .................... 123 4.4. Zajednička blagajna ................................................................................... 124 4.5. Riješiti pitanje nadarbina i patronata ................................................. 126 4.6. Crkvena dobra u koncilskim dokumentima ....................................... 127 4.6.1. Dolično uzdržavanje i osiguranje svećenika ............................ 129 4.6.2. Redovnici i vremenita dobra .......................................................... 132 5. Novije papinske okružnice ....................................................................... 134 5.1. Pacem in terris – Mir na zemlji ............................................................... 134 5.2. Populorum progressio – Razvoj narodâ .............................................. 136 5.3. Octogesima adveniens – Osamdeseta obljetnica ............................. 138 5.4. Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka ............................................ 141 5.5. Laborem exercens – Radom čovjek ....................................................... 142 5.6. Sollicitudo rei socialis – Socijalna skrb ................................................ 145 6. Zaključak ............................................................................................................ 148

Poglavlje II. PETA KNJIGA ZKP-a - VREMENITA DOBRA U CRKVI ...................................... 151 1. Zauzeti pravilan stav prema materijalnim dobrima .................. 152 2. Kako koristiti dobra u Crkvi .................................................................... 154 3. Osnovna pojašnjenja uz V. knjigu ZKP-a ............................................ 157 4. Uvodni kanoni ................................................................................................. 159 Naslov I. - STJECANJE DOBARA ........................................................................... 167 Naslov II. - UPRAVLJANJE DOBRIMA ................................................................ 185 Naslov III. - UGOVORI I NAPOSE OTUĐENJE ................................................ 213 Naslov IV. - NABOŽNE ODREDBE OPĆENITO I NABOŽNE ZAKLADE ...... 225 CRKVENO BLAGO I DRAGOCJENOSTI .............................................................. 245 1. Dobra u vlasništvu Svete Stolice ............................................................ 246 2. Briga Crkve za povijesnu i kulturnu baštinu .................................. 247 3. Papinsko povjerenstvo za umjetnička dobara .............................. 249 4. Propisi u Bosni i Hercegovini ......................................................... 252

366

Poglavlje III. PROPISI O VREMENITIM DOBRIMA U DRUGIM KNJIGAMA ZKP-a ........ 255

POGOVOR ............................................................................................................................. 344 Literatura ...................................................................................................................... 345 1. Izvori ..................................................................................................................... 345 2. Komentari CIC-a, ZKP-a i ZKIC-a ............................................................ 347 3. Knjige ................................................................................................................... 348 4. Članci .................................................................................................................... 351

SADRŽAJ .................................................................................................................. 365

367