Global - broj 2, lipanj 2014.

Global www.fpzg.unizg.hr

Novine za studentska i društvena pitanja, kulturu i sport /GlobalNovine @GlobalNovine

Broj 2 / Godina 1 / Lipanj 2014.

ZAGREBAČKI GRAFITI Bez kreativnosti umjetnika ulica bi izgubila svoj šarm

“Kaj drma” zid u Branimirovoj?

KOLUMNE Helena Kuhar:

Proglas zacementiranih glava

Str. 22

Fugiandeles volupta tionsenis dignatqui ad ex eos enimo blat.

Ati imus, comnis velluptae ma debistr uptiunt etur sitDis debitibus, sed qui susto blat et raepedi aligenis

Daniela Trbović:

Brazuka rules!

Str. 20

Višeslav Raos:

Zašto na EU gledati kao na “državu dadilju”? Str. 23

INSTRUKCIJE

Treba li pedeset posto učenika plaćenu pouku? Str. 3

INTERVJU

Gavran: Štednjom na kulturi država si uskraćuje budućnost Str. 19

TOLERANCIJA

Foto: Matea Petrović

Pride je ušao u normalu, uskoro neće trebati ni policijsku pratnju?

Str. 8-9

MEMBRAIN

Najveći projekt Sveučilišta ide u Versailles Str. 16-17

Foto: Dorian Višnjić

Str. 4-5

2

STUDENTSKI ŽIVOT

Lipanj 2014.

BOLONJA I POSAO Sve je više studenata u kriznim vremenima prisiljeno raditi uz redovito studiranje

Spajaju nespojivo zahvaljujući dobrim šefovima i profesorima

G Irena Domitrović

R

domitrovic.irena@gmail.com

edoviti studenti su oni studenti koji studiraju prema programu koji se temelji na studiranju u punom radnom vremenu - piše u Statutu Sveučilišta u Zagrebu. Svaki student ima pravo izostati određen broj sati s nastave ako ima opravdani razlog. Taj broj varira od fakulteta do fakulteta, ali i od profesora do profesora, pa tako neki smiju izostati s 20 posto ukupne nastave, neki s 25, neki s 30, a neki „u dopuštenoj mjeri“.

Bolonjski sustav studiranja obvezuje redovne studente na redovito polaženje svih oblika nastave, a “krizni sustav” u ekonomiji i gospodarstvu u državi dovodi studente do toga da moraju pronaći posao uz studij koji polaze, da bi sebi samima omogućili pristojan život, ali i prikupili nužno iskustvo za rad u budućnosti. Kako spojiti bolonju i posao kada oboje tjeraju studente da budu redoviti u ispunjenju svojih obveza, znaju Matea Židanić, Mislav Modronja, Filip Bednjanec i Paula Ostojić.

ISPRIČNICA S POSLA Židanić je studentica treće godine Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji. Uz taj fakultet Židanić radi već godinu dana kao turistička animatorica. Njezin je posao specifičan jer nema fiksno radno mjesto ili radno vrijeme. Dio godine provodi u Svetom Martinu na Muri, zatim na otoku Krku, u Baškoj ili Njivicama.

Ponekad izostaje s fakulteta i više od četiri tjedna u komadu, što joj nije prevelik problem jer joj profesori izlaze u susret kako su joj smjer studiranja i posao usko povezani.

Međutim kako bi joj se uvažili izostan-

IMPRESSUM GLOBAL Novine studenata FPZG-a Izdavač: Fakultet političkih znanosti, Lepušićeva 6, Zagreb Za izdavača: prof. dr. sc. Nenad Zakošek Voditelj projekta: doc. dr. sc. Igor Kanižaj Glavna urednica Helena Kuhar helena.kuhar1@gmail.com Zamjenica glavne urednice Nina Miholić nina.miholic19@gmail.com Odgovorni urednik – mentor Zlatko Herljević zlatko.herljevic1@gmail.com Uredništvo Kristina Balun, Mateja Šobak, Dijana Dretar, Anja Stević, Nikola Šimić, Ana-Maria Kezerić, Mislav Lugonjić, Helena Pereković, Stela Lechpammer, Matina Tenžera Urednik redaktor Igor Weidlich Lektura Snježana Babić Višnjić Fotoagencija Pixsell Dizajn i prijelom Atlantis Tehnička podrška: Story Editor redakcijski sustav Tisak Tiskara Zagreb, Radnička cesta bb, Zagreb Kontakt za čitatelje global.novine@gmail.com

Dok pokušavaju pomiriti poslovne i studentske obveze, mladi najčešće moraju žrtvovati vrijeme za odmor i društveni život

Zbog bolonjskog sustava neki studenti smiju izostati samo s 20 posto nastave

ci, studentica mora donijeti ispričnicu iz agencije. Da je teško i naporno žonglirati između fakulteta i posla, Židanić ne negira, ali tvrdi da je „najvažnija organizacija vremena”. “Iako često izostajem i događa se da učim noć prije za ispit, uspijevam nekako sve dati u roku“, kaže. Osim što ima jako malo vremena za učenje, ima još manje slobodnog vremena za sebe i prijatelje, no ne žali se, jer se nada da će posao zadržati i nakon studiranja.

Za razliku od nje, Mislav Modronja,

student druge godine novinarstva, nema nikakvih problema s kombiniranjem rada, studiranja i društvenog života. Modronja radi u Galeriji Klovićevi dvori kao vodič grupa. Glavna razlika između njegova i Židanićinog posla jest ta što on radi u gradu u kojem i studira, a zahvaljujući kratkom radnom vremenu, od samo četiri sata na dan, Modronja ne izostaje s predavanja niti seminara. Uz to radi gotovo svaki dan, i to posao koji zaista voli. Kaže da nalazi dovoljno vremena za učenje, ali

Foto: Davor Javorović (Pixsell)

i za druženje s prijateljima te da se već naviknuo na ovakav tempo života.

A kako je to raditi noćne smjene i studirati na dnevnoj bazi, zna Filip Bednjanec. Student treće godine Fakulteta prometnih znanosti tijekom dana redovito polazi fakultet, a tijekom noći radi u prodavaonici mješovite robe. Zbog toga je često pospan na predavanjima, ali najveći mu problem nije to što mu nedostaje sna nego što na neke kolegije jednostavno ne stigne. Zbog toga je Bednjanec izgubio potpise na dva kole-

gija, ali ga to pretjerano ne zabrinjava. „Najmanji mi je problem produljiti studiranje za godinu dana, pa sljedeće godine slušati samo ta dva kolegija“, kaže Bednjanec. Veći je problem društveni život koji pati zbog manjka slobodnog vremena, a izlasci su, baš kao i učenje, rezervirani za one dane u tjednu kada je slobodan.

HOBIJI OSTAJU ZA LJETO Paula Ostojić, studentica treće godine Ekonomskog fakulteta i radnica u telekomunikacijskoj tvrtki, nailazi na drukčiji niz zapreka. Zbog toga što radi gotovo svaki dan u tjednu, prisiljena je propuštati dio predavanja, ali i neke kolokvije. Neki joj profesori toleriraju izostanke, ali postoje i oni koji nemaju nikakvog razumijevanja za njezin raspored. Kod takvih je prisiljena dolaziti na predavanja, pa se na poslu dogovara za smjene s ostalim kolegama.

Vrijeme za učenje, odmor i prijatelje nalazi vikendima, kada je slobodna.

Ostojić kaže da joj je takav tempo naporan i da joj „treba tjedan dana apsolutnog odmora i vegetacije“, a onda može nastaviti dalje. Zbog svih obveza koje ima, hobije je rezervirala za ljeto i godišnji odmor.

Raditi i studirati svakodnevno velik je izazov s kojim se mnogo mladih studenata mora nositi. Iako Pravilnik o studiranju nalaže redovitost na nastavi, studenti se snalaze najbolje što mogu.

U prilog im ide fleksibilno radno vrijeme i susretljivost šefova, ali i profesori koji nalaze razumijevanja za njihove specifične situacije. Kako bi opravdali barem dio izostanaka i prikupili više bodova na nekim kolegijima, studenti pišu dodatne eseje i seminarske radove.

Istina je da je takav tempo života i rada naporan, ali je mnogim studentima ipak nužan.

STANDARD Studenti koji žive u domovima ili kao podstanari zbrajaju svaku kunu

Umjesto rizičnih bankarskih kredita proračun im spašavaju djedovi i bake Većina onih koji studiraju u gradu u kojem nisu kod kuće ovise o roditeljskoj financijskoj pomoći, prisiljeni su tražiti poslove koji im neće utjecati na redovno studiranje ili “spas” nalaze zadužujući se u bankama

G Petra Vdović

petruskapv@gmail.com

S

tanarina, režije, hrana, odjeća, ali i izdaci za fakultet, samo su neke od potreba koje studentima redovito isprazne novčanike. To najviše osjete oni koji ne studiraju u gradu u kojem su kod kuće. „Iako se trudim racionalno raspolagati novcem, ne uspijevam si uvijek priuštiti sve što bih htjela. Dobivam stipendiju od 1000 kuna, ali to mi nije dovoljno ni za stanarinu“, kaže Ivana Hajdinjak, studentica treće godine Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije. Hajdinjak živi u stanu od 30 četvornih metara s cimericom. Mjesečna joj stanarina iznosi 1500 kuna, a za režije ljeti izdvaja 600 kuna, dok se zimi taj iznos popne i do 800 kuna zbog grijanja.

NIJE BACANJE NOVCA U VJETAR “Mjesečni mi budžet iznosi 2500 kuna čime pokrivam stanarinu, hranu, režije, skripte, odlaske na kave, izlaske s prijateljicama i, naravno, nepredviđene troškove“, ističe Hajdinjak i kaže da

Podstanari mjesečno trebaju izdvojiti i više od 2500 kuna Foto: Sanjin Strukić (Pixsell)

još ovisi o roditeljima jer joj naporan raspored na fakultetu ne dopušta da se zaposli. „Ako nisam na predavanju ili na vježbama, moram raditi zadaću ili učiti, tako da mi je fakultet puno radno vrijeme i za posao ne ostaje vremena“, kaže studentica čija majka, Anica Hajdinjak, dodaje da joj ponekad nije lako finan-

cirati Ivanu i još dvoje njezine braće, ali uz dogovor sve uspijevaju. „Od troje djece, dvije su studentice.

Ivana studira u Zagrebu, a Tanja u Puli.

Dosta je teško, s obzirom na to da sam ja u mirovini, a samo suprug radi, ali uspijevamo pomagati curama”, ističe Anica Hajdinjak i dodaje da smatra kako je u prošlosti život bio jeftiniji i lakši, ali shvaća da studiranje nikad nije bilo besplatno. Ako se i ne mora plaćati školarina, kaže, svejedno se novac mora izdvojiti za skripte, pokaz za tramvaj. “Znamo da naše cure ne bacaju novac u vjetar te nam stoga koji put nije teško odreći se nečega kako bi njima bilo lakše“, dodaje Hajdinjak.

Bernarda Selihar studentica je treće godine novinarstva koja smatra da Zagreb uopće nije skupo mjesto za život.

Kako kaže, studenti mogu ostvariti različite pogodnosti, poput jeftinije hrane u menzama i domskog smještaja. Studentica novinarstva živi u studentskom domu Stjepan Radić gdje mjesečna stanarina iznosi 300 kuna. Za taj novac dobije sobu koju dijeli s cimericom te kupaonicu koju dijele sa susjednom sobom. Mjesečno troši oko 1500 kuna.

„U taj iznos ulazi stanarina, mjesečni pokaz za tramvaj te treninzi koje plaćam 140 kuna. Većinu preostalog novca zapravo potrošim na hranu ili izlaske”, zadovoljno kaže Selihar koja uz studij i radi, ali uglavnom petkom i subotom. Zarađivati vlastiti novac počela je još prije sedam godina. „Radim od prvog razreda gimnazije.

Dobar je osjećaj imati novac i znati da ga možeš potrošiti na ono što želiš“, ističe studentica.

RACIONALNO TROŠENJE Oni studenti koje roditelji ne mogu školovati i sami ne mogu zaraditi dovoljno, odlučuju se na različite studentske kredite. Leonarda Vorih, studentica kroatistike na Filozofskom fakultetu u Rijeci, razmišljala je o uzimanju studentskog kredita, ali je od toga odustala jer ne zna hoće li ga kasnije moći vraćati. „Mislila sam da će mi trebati više novca za studij jer je Rijeka dosta daleko od Krapine, gdje živim. No, roditelji su me spriječili u uzimanju kredita, a u moje financiranje uskočili su i djed i baka“, odgovara studentica kroatistike.

STUDENTSKI ŽIVOT

Lipanj 2014.

3

INSTRUKCIJE Tko je kriv što svaki drugi učenik u Hrvatskoj treba dodatnu pouku iz matematike?

Roditelji plaćaju, djeca nemaju interes, a profesori nisu cool

Naš je obrazovni sustav daleko od idealnoga, ali je veći problem u roditeljima koji za neuspjeh svoje djece najčešće krive profesore, dok su im najvažnije djetetove ocjene, bez obzira na znanje, smatra magistar fizike Roman koji i sam daje instrukcije

G G Margareta Osonjački Mateja Šobak

mateja.sobak@gmail.com

O

margareta.osonjacki@gmail.com

tkad je uvedena državna matura, znala sam da ću morati ići na instrukcije.

Uvijek sam bila dobra u matematici, ali sam zbog velike navale na željeni fakultet morala temeljito ponoviti gradivo svih razreda, govori studentica Katarina, koja je cijeli četvrti razred gimnazije išla na privatne instrukcije.

A sudeći prema istraživanju Zrinke Ristić Dedić te Borisa Jokića s Instituta za društvena istraživanja, Katarina nije jedina koja upravo iz tog predmeta uzima dodatne satove. Štoviše, kažu Ristić Dedić i Jokić, čak svaki drugi srednjoškolac upravo matematiku dodatno uči kod privatnih instruktora. Četvrtina njih instrukcije uzima iz fizike, dok su postoci za ostale predmete nešto niži.

BESPLATNA POUKA NA INTERNETU Da je matematika učenicima, ali i studentima najveća boljka, svjedoči i broj od oko 3000 učenika, koliko ih svakodnevno tijekom školske godine posjeti portal profesora Tonija Miluna i matematiku uči besplatno.

Naime, sa svojim suradnicima Milun snima videe u kojima se rješavaju različiti zadaci, kako bi se oni što više približili učenicima koji s njihovim rješavanjem imaju problema.

“Drago nam je zbog toga, jer pokazuje se da su učenici ipak željni znanja. Svaki se dan pogleda oko 10.000 videa, a prije se znalo dogoditi da stranica ‘padne’ zbog prevelikog broja posjeta, pa smo se lani preselili na jači server“, objasnio je profesor Milun, na čijoj je internetskoj stranici i forum na kojem učenici i studenti mogu postaviti određeno pitanje. Na upite, kaže mnogima omiljeni profesor matematike, odgovara volonter Zdravko Ležaić, ali učenici također pomažu jedni drugima i daju upute za rješenja.

Zašto je upravo njegov portal postao tako popularan, Milun objašnjava zanimljivošću predavanja. „Mislim da se učenicima sviđa opušten način na koji objašnjavam matematiku, koja je zapravo vrlo precizna i stroga znanost. Osobno sam upoznao mnogo profesora koji svoje gradivo poučavaju na zanimljiv način, pa sam učio od njih“, govori profesor čije su privatne, ali, zapravo, javne instrukcije potpuno besplatne jer, dodaje, volontiranje je zabavno, a važno je i pokazati mladima da je važno činiti nešto za druge i ne tražiti ništa zauzvrat, osim, ističe, osjećaja zadovoljstva i ispunjenja.

A na portal profesora Tonija Miluna, kao i na brojne oglase u kojima se nude različite instrukcije, najveća je „navala“ prije ispita, prije završetka školske godine ili prije mature. Prema izvješću Svjetske banke o instrukcijama, hrvatska obrazovna politika ignorira taj problem. Do prije nekoliko godina nije postojalo nijedno istraživanje o toj pojavi, bez obzira na to što svi znaju da je ona svakodnevna. Stručnjaci Zrinka Ristić Dedić te Boris Jokić kao glavne

razloge za uzimanje privatnih instrukcija navode nedovoljnu usklađenost odgojno-obrazovnih razina i ciklusa, neprikladno obrazovanje predmetnih nastavnika, „diktaturu“ nastavnog plana i programa te udžbenika, nerazvijene navike i vještine učenja te nisku motivaciju za učenje učenika, narav i sadržaj matematike kao važnog i zahtjevnog predmeta te, napokon, nedostatnu komunikaciju i suradnju među nastavnicima, učenicima i roditeljima. „Učenici nisu više toliko zainteresirani za gradivo, a mi, profesori, nismo

primijeniti znanje iz osnovne, zakažu“, rekla je Hana čiji su „učenici“ uglavnom osnovnoškolci i srednjoškolci.

S druge je strane magistar fizike Roman već na drugoj godini fakulteta počeo davati instrukcije i samim studentima. Kaže da postoje dva razloga zbog kojih je kao student počeo s tim - zadovoljstvo i novac. „Instrukcije su mi omogućile da ne moram toliko ovisiti o roditeljima. Poslije sam shvatio da stvarno mogu pomoći ljudima, a to mi je veliko zadovoljstvo”, kazao je Roman. Dodao je da postoji velika

razlika između problema s kojima mu na instrukcije dolaze srednjoškolci, a s kojima studenti. Studenti dolaze s konkretnim problemima i točno znaju što im ne ide, objasnio je Roman, dok srednjoškolci najčešće traže instrukcije zbog državne mature ili nekih većih dijelova gradiva.

POSVEĆIVANJE VLASTITOJ DJECI Problem zbog kojeg se sve češće uzimaju instrukcije, smatraju Hana i Roman, jest i u roditeljima kojima brzi tempo suvremenog života ne dopušta da se dovoljno posvete djeci.

BROJEVI

60 kn/školski sat prosječna je cijena instrukcija za srednjoškolce

TKO DRŽI PRIVATNE INSTRUKCIJE? Instruktor je nastavnik iz druge škole:

51% Student:

18% Stručnjak u području:

17% Sveučilišni nastavnik:

8% Nastavnik iz iste škole:

5,5% Vlastiti nastavnik:

0,5% Izvor: Istraživanje Razvoj modela regulacije pojave privatnih instrukcija u hrvatskom obrazovanju (Ristić Dedić i Jokić)

TKO UZIMA PRIVATNE INSTRUKCIJE? Učenice:

55% korisnika Učenici:

53% korisnika Izvrstan školski uspjeh:

34% korisnika Vrlo dobar:

56% korisnika Dovoljan ili dobar: Toni Milun putem interneta učenicima daje besplatne instrukcije

educirani da budemo zanimljivi. Tijekom školovanja za profesore učili smo kako se precizno izražavati, kako napraviti plan ploče i mnoge druge važne stvari, ali nismo učili ni ono što mi se danas čini najvažnijim, kako pripremiti nastavni sat da bude cool i zanimljiv prosječnom tinejdžeru“, istaknuo je instruktor i profesor Toni Milun. A upravo nepažnju na satu, nezanimljivost profesora, sve, zapravo, što ometa učenike da na satu nauče ono što bi trebali, roditelji srednjoškolaca poslije plaćaju, u prosjeku, 60 kuna po školskom satu.

SVE VEĆE RUPE U ZNANJU Hana, koja već sedam godina dodatno zarađuje dajući privatne instrukcije, smatra kako mnogo učenika nije uspješno svladalo gradivo u osnovnoj i srednjoj školi pa im zato poslije treba pomoć. „Problemi se javljaju već zbog propusta iz osnovne škole.

Rupe se u znanju povećavaju pa kada učenici dođu u srednju školu i trebaju

Učenici nisu više toliko zainteresirani za gradivo, a mi, profesori, nismo educirani da budemo zanimljivi. Tijekom školovanja za profesore učili smo kako se precizno izražavati, kako napraviti plan ploče i mnoge druge važne stvari, ali nismo učili ono što mi se danas čini najvažnijim, kako pripremiti nastavni sat da bude cool i zanimljiv prosječnom tinejdžeru, istaknuo je instruktor i profesor Toni Milun

Foto: Željko Hladika (Pixsell)

„Naš obrazovni sustav daleko je od idealnoga, ali je veći problem u roditeljima koji za neuspjeh svoje djece najčešće krive profesore. Njegovi kolege koje rade u školi osjećaju velik pritisak roditelja“, ispričao je Roman i dodao da su roditeljima najčešće važne samo ocjene, bez obzira na to koliko netko zapravo zna. Kada učenici dođu na faks, pojasnio je Roman, tek se jave problemi jer mnogi tek tad shvate, zbog odnosa koji nisu isti kao u srednjoj školi, koliko ne znaju. Također, istaknuo je da se iz instrukcija najviše može vidjeti kako ne uče sva djeca na isti način.

Uvođenjem državne mature porastao je i broj dobrih učenika koji idu na instrukcije. „Za fakultet na koji sam željela prijavilo se jako mnogo učenika.

Rizik da ne zadovoljim kriterije i ne uđem u kvotu za upis bio je prevelik.

Zato sam išla na instrukcije kako bih utvrdila gradivo i bila sigurna da ću se moći upisati“, objašnjava Katarina s početka priče.

77% korisnika Izvor: Istraživanje Razvoj modela regulacije pojave privatnih instrukcija u hrvatskom obrazovanju (Ristić Dedić i Jokić)

KOJI RODITELJI PLAĆAJU INSTRUKCIJE? Iznadprosječni ekonomski status:

63% Ispodprosječni ekonomski status:

39% Roditelji VSS:

59% korisnika Roditelji SSS:

47% korisnika Izvor: Istraživanje Razvoj modela regulacije pojave privatnih instrukcija u hrvatskom obrazovanju (Ristić Dedić i Jokić)

4

STUDENTSKI ŽIVOT

Lipanj 2014.

PROMJENA FAKULTETA Prvi odabir studija ne mora biti i posljednji

“Bit ću svećenik, a ljeti ću slagati motore”

Iako nakon promjene fakulteta mora mnogo više učiti, studentica Jelena ukanović kaže da novo okruženje djeluje motivirajuće

INOVATIVNOST MemBrain je najveći

Studenti kuću koja

G Andrea Kovač

andrea.kovac17@gmail.com

D Sonja Sviben je nakon upisanog studija ekonomije shvatila da je zanima biologija

G Sanja Heric

mcsanja@hotmail.com

U

pisali su jedan fakultet, a završit će drugi. Iako su počeli studirati ono što su htjeli, shvatili su kako to ipak nije za njih. Sonja Sviben, Rafael Mikec i Jelena Đukanović, redom ekonomistica, inženjer strojarstva i novinarka, postat će biologinja, svećenik i povjesničarka. „Kako je vrijeme prolazilo, stalno sam mislila da će doći nešto da zagrizem, ali nikako. Nisam se našla u tome. Na smjeru sam marketinga, što je još relativno zanimljivo, ali ne sviđa mi se cijeli taj koncept, raditi s takvim ljudima, raditi to uopće“, objasnila je studentica Sonja Sviben koja je bila nezadovoljna studiranjem ekonomije te je paralelno upisala i biologiju. Sviben je sada na trećoj godini biologije kao redovna studentica, a na ekonomiji završava petu godinu, ali izvanredno.

NAŠLA SE “NA TERENU” “Dvostruka studentica” priznala je da je nakon promjene fakulteta jednostavno zablistala te da joj obveze, kojih sada ima mnogo više, nisu problem jer studira ono što voli. Učlanjena je i u studentsku grupu Bius koja se bavi izvannastavnim aktivnostima pa često ide i na teren. „Trenutačno sam aktivna u dvije sekcije, to su biologija mora i ptice. S biologijom mora radimo popisivanje vrsta i kartiranje staništa po cijeloj obali. Naš mentor, Hrvoje Čižmek, koji je ujedno i instruktor ronjenja, na svojoj nas jedrilici vodi na lokacije obuhvaćene projektom, te tamo ronimo i bilježimo vrste koje smo vidjeli u ‘Priručniku za inventarizaciju vrsta’”, uzbuđeno je rekla Sviben i dodala da joj je to jedan od najljepših doživljaja u životu.

S drugom sekcijom koju polazi, ova studentica obilazi različita staništa u Zagrebu i široj okolici te tamo promatraju ptice. „Kad sam prvi put otišla sa sekcijom u Maksimir, nisam mogla vjerovati u to koliko je različitih vrsta ptica samo u Zagrebu“, oduševljeno je rekla studentica Sviben. Također, kazala je, u sekciji ptice su i članovi koji su položili prstenovački ispit pa se organiziraju i prstenovanja ptica, a upravo to jedva čeka da napokon

Rafael Mikec nakon dvije godine strojarstva upisao je Teološki fakultet

Jelena ukanović nakon studija novinarstva upisala je povijest na Filozofskom fakultetu

“Dvostruka studentica” Sonja Sviben priznala je kako je, nakon promjene fakulteta, jednostavno zablistala te da joj obaveze, iako ih sada ima mnogo više, ne predstavljaju problem jer studira ono što voli

„Na tom je fakultetu mnogo drukčije jer su na strojarstvu bili većinom tehnički predmeti, prirodoslovni i matematika. Sada ima mnogo više čitanja i razmišljanja. Princip učenja je uzmi knjigu, pročitaj i nauči, dok je u strojarstvu bilo odgonetni nešto, pa onda nauči“, otkrio je Mikec. Istaknuo je da sada ima mnogo više obveza iako o profesionalnom bavljenju strojarstvom više ne razmišlja. „Ako ostvarim ono što sad mislim da je ono čime se želim baviti, biti svećenik, onda vjerojatno više neću imati vremena za strojarstvo. Ali sad ljeti sigurno ću nešto raditi, na primjer, složiti dva, tri motora“, u šali je rekao Mikec.

napravi, da ima priliku držati pticu u rukama.

Kako bi upisala drugi željeni fakultet, studentica Sviben ponovno je morala polagati državnu maturu. No samo predmete koji se boduju na biologiji, odnosno matematiku, biologiju i kemiju. Na pitanje misli li se baviti ekonomijom nakon studiranja, Sviben je odgovorila kako je to ne privlači. „Postoji kombinacija ekonomije i biologije, na što me mnogo profesora nagovara. Na primjer, upravljanje nacionalnim parkovima.

Jednog će dana ekonomija sigurno dobro doći kada se zasitim terena, ali trenutačno ne“, zaključila je Sviben.

DVOJBA MU NIJE DALA MIRA Nakon dvije godine strojarstva student Rafael Mikec odlučio je upisati teologiju, te sada završava prvu godinu. „Nije bila stvar u tome da me strojarstvo više nije zanimalo nego mi jednostavno ta dvojba, biti svećenik ili ne, nije dala mira. Svaki sam dan o tome razmišljao“, objasnio je Mikec.

Nedostatak informacija bio je još jedan od razloga zašto nije upisao teologiju odmah nakon srednje škole. „Ne mislim samo na informacije o fakultetu teologije, o tome sam znao jer mi je sestra studirala na istom fakultetu, nego mislim na bogosloviju i kako to tamo sve funkcionira“, kazao je student koji, dodaje, prave informacije o studiju nije mogao dobiti u srednjoj školi. Ali, ističe, u Zagrebu se sve to promijenilo i ubrzo je upisao ono što je oduvijek i želio. Uz polaganje ispita iz njemačkog jezika na državnoj maturi, Mikec je za upis na novi fakultet morao proći i motivacijski razgovor.

Na teologiji je drukčije jer su na strojarstvu bili većinom tehnički predmeti, prirodoslovni i matematika.

Sada mnogo više čita i razmišlja. Princip učenja je uzmi knjigu, pročitaj i nauči, dok je kod strojarstva bilo odgonetni nešto, pa onda nauči, otkrio je Rafael Mikec

DRUKČIJI PRISTUP Slična je priča i studentice Jelene Đukanović. Đukanović je najprije završila preddiplomski studij novinarstva te se nakon toga na diplomskom studiju prebacila na povijest. Đukanović je rekla da nije prošla prijamni za diplomski studij novinarstva pa je odlučila pokušati na drugom fakultetu. „U početku mi je bilo neobično jer profesori imaju drukčiji pristup. Vjerojatno jer nas je na smjeru samo pet, pa dosta izlaze u susret, pomažu s literaturom, imaju više mentorski odnos“, rekla je Đukanović.

Nakon završetka novog fakulteta studentica se i dalje namjerava baviti novinarstvom, a na povijest gleda kao na proširenje znanja koje je u

rvena kuća koja energiju crpi iz obnovljivih izvora, utemeljena je na naprednim tehnološkim sustavima, a pritom se može preslagivati poput lego-kockica, nije plod fikcije ni rada bogatih znanstvenih instituta u zapadnijim zemljama nego rezultat dvogodišnje predanosti inovativnih studenata Sveučilišta u Zagrebu, a pod nazivom MemBrain predstavit će je potkraj lipnja u Parizu. Tamo će se naime, u dvorištu dvorca Versailles, održati međunarodno natjecanje Solar Decathlon Europe 2014.

Na originalnom konceptu samoodržive montažne kuće radi oko 80 studenata s 13 fakulteta te 30 profesora mentora. I dok taj projekt, vrijedan više od četiri milijuna kuna, danas

voditelj tima za projektiranje. Dodaje da su studenti vidjeli kuće koje su se tamo natjecale i puni optimizma vratili u Zagreb, predstavili ideju Sveučilištu, među kolegama iz udruge i znancima okupili prvi mali tim i - počeli pisati prijavu. Podršku su, osim od Sveučilišta, dobili i u državnim institucijama te na pojedinim fakultetima koji su se uključili mentorski i osigurali prostor i dio opreme. Prvi tim od dvadesetak članova s novim je projektom tako prošao prvi krug natjecanja u konkurenciji od 46 sveučilišta iz cijeloga svijeta. „Natjecanje je kompleksno, pravila imaju stotine stranica i mi stalno šaljemo dokumentaciju, dobivamo kritike, ispravljamo, a sad već gotovo dva mjeseca i aktivno gradimo na Zagrebačkom velesajmu“, navodi Vučemilo. Najprije su bili podijeljeni u manje timove - građevinu, arhitekturu,

Modularni dom komunicira s vanjskim svijetom i stvara mikroklimu

S obzirom na to da je stanje u državi trenutačno loše, možemo se pohvaliti da smo unatoč tome uspjeli prikupiti više od tri i pol milijuna kuna sredstava i donacija, od čega je najveći iznos, čak milijun kuna, donirao Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, kaže Stipo Dubravac

Nakon završetka novog fakulteta Jelena ukanović se i dalje namjerava baviti novinarstvom, a na povijest gleda kao proširenje znanja koje je u novinarstvu itekako potrebno novinarstvu i te kako potrebno. Iako nije ponovno morala polagati državnu maturu da bi upisala diplomski studij povijesti, studentica Đukanović do kraja diplomskog mora položiti tri predmeta razlike koje je propisao fakultet.

“Sad moram mnogo više učiti nego što sam morala prije na novinarstvu, a to mi otežava i rad uz fakultet, kao i druge obveze”, rekla je buduća novinarka i povjesničarka te dodala da bi svakome tko nije zadovoljan trenutnim školovanjem preporučila promjenu fakulteta jer svako novo okružje djeluje motivirajuće, pogotovo, dodala je, ono u kojem se stječu nova iskustva i radi na sebi.

Donacije su s vremenom dolazile sve lakše

izaziva veliko zanimanje javnosti te ga samo dani dijele od predstavljanja svijetu, sve je počelo s inicijativom četvorice studenata s četiriju različitih fakulteta – Građevinskog, Strojarskog, Arhitektonskog i Fakulteta elektrotehnike i računarstva.

INTERES SPONZORA „Ta su četiri studenta bila u studentskoj udruzi i čula za natjecanje, te tražila svoje dekane da im plate putovanje na natjecanje 2012. u Madridu“, objašnjava Hrvoje Nikola Vučemilo,

elektrotehniku/automatiku, marketing i strojarstvo. Kako je raslo iskustvo, tako su se upoznavali s detaljima projekta i polako shvaćali tko im sve treba, pa sada imaju devet timova s 13 fakulteta.

Cjelokupan projekt vrijedi više od četiri milijuna kuna, a mnogo novca otići će za putovanje u Francusku i prijevoz kuće. Ispočetka studentima nije bilo lako pronaći sponzore, ali s vremenom podrška im raste. „S obzirom na to da je situacija u državi trenutačno loša, možemo se pohvaliti da

STUDENTSKI ŽIVOT

Lipanj 2014.

5

projekt Sveučilišta u Zagrebu koji će se predstaviti u Versaillesu

napravili ekološki održivu se slaže poput lego-kockica Dimenzije kuće mogu se mijenjati u svim smjerovima i tako pretvoriti u prostor za stanovanje, ured, knjižnicu ili prezentacijski prostor, ističe Stipo Dubravac, sponsorship manager projekta

Foto: Andrea Kovač

Korisnik kuće sam bira raspored pokućstva i prilagođava prostor svojim potrebama

smo unatoč tome uspjeli prikupiti više od tri i pol milijuna kuna sredstava i donacija, od čega je najveći iznos, čak milijun kuna, donirao Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost“, kaže Stipo Dubravac, sponsorship manager studentskog projekta. Dodaje da su tvrtke oduševljene kad im dođu predstaviti projekt. „Nekoliko su nas puta čak pitali radimo li to uistinu mi, jer nisu mogu vjerovati da studenti iz Hrvatske mogu tako nešto napraviti“, s ponosom ističe.

USPOREDBA SA STANICAMA „Poanta je da se kuća nadograđuje kao lego-kockice“, objašnjava Dubravac i ističe da je kuća potpuno modularna, gradnjom i interijerom. Kući se mogu mijenjati dimenzije u svim smjerovima, konstrukcija povisiti na tri etaže, može se pretvoriti u knjižnicu, ured, prodavaonicu, prezentacijski prostor, mjesto za stanovanje studenata ili mladog bračnog para.

Naziv projekta proizašao je iz uspo-

Projekt, vrijedan više od četiri milijuna kuna, danas izaziva veliko zanimanje javnosti te odbrojava dane do predstavljanja svijetu, sve je počelo s inicijativom četvorice studenata s četiri različita fakulteta – Građevinskog, Strojarskog, Arhitektonskog i Fakulteta elektrotehnike i računarstva redbe sa staničnom membranom koja obavlja funkciju filtracije tvari, propušta korisne tvari iz okoline i omogućava život staničnom organizmu.

Studenti su tako došli na ideju napraviti objekt koji štiti korisnika kao svojevrsna membrana koja komunicira s vanjskim svijetom, upija energiju i prenosi je u interijer uz stvaranje ugodne mikroklime. Tehnički sustavi integrirani su u takozvanu membranu, a time je stvoren slobodan središnji prostor otvoren korisniku da unese svoju kulturu stanovanja. „U kuću je u ovom trenutku ugrađeno nekoliko naprednih tehničkih sustava“, navodi Vučemilo. Grijanje

U kuću su integrirani napredni sustavi ventilacije i grijanja

i hlađenje ostvareno je dizalicom topline, sustav ventilacije montiran je u strop i u stanju je pohraniti veliku količinu latentne topline, a krov se izdužuje, mijenja dimenziju i kut panela da bi sunce stalno padalo okomito na objekt, kako bi se uvijek proizvodila maksimalna količina energije. Na sve dolazi sustav automatizacije koji korisniku putem jednostavna intuitivna sučelja omogućava upravljanje svim sustavima te informiranje o radu pojedinih sustava.

Studenti su svojoj kući dodijelili i poseban sustav za pročišćavanje vode, a bočne dijelove membrane pretvorili su u staklenike za proizvodnju ukra-

Nakon Pariza kuća će se izložiti kod fontana pokraj Nacionalne sveučilišne knjižnice

snog i začinskog bilja te manjih količina hrane. „Interijer kuće zamišljen je kao prostor za rad, odmor, gospodarstvo i rekreaciju, a korisnik sam bira raspored pokućstva u prostoriji, prilagođavajući stambeni prostor svojim potrebama i navikama”, objašnjava Duje Krivić, član tima drvne tehnologije koji je imao zadaću oblikovati i projektirati interijer.

Studenti su kao glavni materijal odabrali drvo zbog duge tradicije korištenja u Hrvatskoj. Kažu da se timovi, koji na natjecanju prvi put izlažu svoj projekt, trude ispričati neku svoju lokalnu priču, odnosno napraviti objekt koji je prihvatljiv za njihove klimatske uvjete. Tako Indijci grade kuću koja je otporna na potrese i poplave. S druge strane timovi koji se natječu više godina zaredom izrađuju kuće samo za natjecanje pa namještaju sustave tako da što bolje funkcioniraju u klimi države u kojoj se natjecanje održava.

NAKON PARIZA KUĆA SE SELI POKRAJ NSK „Odlazimo na prestižno međunarodno natjecanje izložiti svoju kuću, u tom smo smislu reprezentacija Hrvatske sastavljena od sveučilišnog tima u Zagrebu“, zaključuje Dubravac. „Pripadamo u kategoriju inovativnosti, a mislim da je to kategorija u kojoj najbolje konkuriramo, jer imamo velik

U kuću je ugrađen i sustav pročišćavanja vode, dok su bočni dijelovi “membrane” pretvoreni u staklenike za proizvodnju ukrasnog i začinskog bilja te malih količina hrane broj inovativnih sustava koje treba i patentirati“, dodaje.

U Versailles studenti putuju u dva tima. Prvi tim čini tridesetak inženjera i tehničara, odnosno građevinari, arhitekti i strojari koji će graditi samu kuću. „Gradnja traje deset dana, a nakon toga počinje faza ekshibicije koja traje dva tjedna. Tada dolazi drugi tim sastavljen od 60 ljudi koji će od 28. lipnja voditi javne obilaske i prisutne upoznavati s pametnom kućom i njenim sustavima“, navodi Krivić koji predviđa povratak pred kraj srpnja nakon petodnevne faze demontaže.

Nakon povratka iz Versaillesa kuća će se privremeno izložiti na razgledavanje Zagrepčanima kod fontana pokraj Nacionalne sveučilišne knjižnice.

Krajem godine montirat će se kod kampusa Borongaj gdje će služiti za edukativne, informativne, promotivne i znanstvene svrhe.

6

STUDENTSKI ŽIVOT

Lipanj 2014.

STUDENTSKA LJETOVANJA Hosteli sve popularniji, u ponudu se uključuju i domovi

Do smještaja od 12 eura po danu

S Europskom iskaznicom za mlade mogu se ostvariti popusti u muzejima, kazalištima i za smještaj, a domaćim je studentima zanimljiv popust od 25 posto na prijevoz vlakom, 20 do 30 posto na aviokarte te 35 posto na autobusni prijevoz

G Antonia Ponoš

ljeti pretvaraju u hostelski smještaj, a takvi su domovi u Rijeci, Zadru, Splitu i u Zagrebu. Bez obzira na popularne lokacije i visoku sezonu ljeti domaći studenti ne biraju domove često. „S obzirom na to da je cijena smještaja 185 kuna po danu, plus boravišna pristojba od sedam kuna, studenti ipak nemaju interesa za ovakav oblik smještaja“, istaknuo je Matko Matković, voditelj službe smještaja Studentskog centra Split. Većina je soba dvokrevetna i uključuju kupaonicu. Sličan smještaj nudi i studentski dom Ivan Goran Kovačić u Rijeci, koji je ovu opciju nedavno uključio. „Dosad se nismo bavili tom djelatnošću, ali smo tijekom ljeta ugošćavali studente ljetnih škola kao i studente iz

R

antonia.ponos@gmail.com

iješeni ispiti u kombinaciji sa sunčanim vremenom idealna su jednadžba za ludo ljeto. Znaju to i studenti koji svoj status koriste da bi si “sredili” niz popusta na smještaj i prijevoz, čime se odlazak u neko od atraktivnih ljetnih odredišta uopće ne čini nemogućim, a najpopularniji smještaja jest upravo onaj u hostelima.

“Hrvatska ima iznimno dugu tradiciju u hostelskom smještaju, a Hrvatski ferijalni i hostelski savez okuplja hostele diljem zemlje”, istaknuo je Dražen Gečević, tajnik HFHS-a, i dodao da je prvi hostel u Hrvatskoj bio otvoren u Dubrovniku, a nakon toga u Puli i Zadru. Danas HFHS broji 13 hostela diljem zemlje.

PULA I ZADAR NAJATRAKTIVNIJI „Djelujemo na dvije razine, odnosno imamo šest privatnih hostela, što ne znači nužno da su naši nego smo partneri s gradovima u kojima su. Ostali su privatni, što znači da vlasnici tih hostela plaćaju godišnju članarinu HFHS-u, 10 eura po krevetu, za što dobivaju Hostelling International licenciju, što je iznimno važno za održavanje standarda i sigurnosti”, kaže Gečević. Hostelling International godišnje provjerava hostele, čime oni postaju dio HFHS-a koji surađuje i s hostelima u inozemstvu te nudi različita individualna i grupna putovanja.

U sustavu HFHS-a su hosteli na Jadranu i to u Rijeci, Velom Lošinju, Puli, Dubrovniku, Biogradu na Moru, Zadru i Starom Gradu na Hvaru, Zaostrogu i Gradecu te oni u kontinentalnom dijelu Hrvatske i to u Zagrebu, Vukovaru, Samoboru i Kumrovecu. „Cijene se kreću između 12 i 17 eura.

Hosteli imaju slične cijene, ali one

Omladinski hostel Rijeka

Prvi omladinski hostel otvoren u - dvorcu Ideja o prvom hostelu nastala je početkom 20. stoljeća u Njemačkoj. Naime, mladi učitelj Richard Schirrmann imao je tada nove pedagoške metode koje su uključivale predavanja na otvorenom, stoga je svoje učenike često izvodio na terensku nastavu. Tijekom jednog takvog izleta uhvatilo ih je nevrijeme pa su se sklonili u obližnju školu gdje im je lokalni farmer priskrbio sijeno za spavanje i hranu. Uskoro se rađa ideja o novoj vrsti smještaja za djecu, pa se prvi samostalni omladinski hostel u svijet otvara 1912. godine, koji je u prošlosti bio – dvorac.

SPECIJALIZIRANE TURISTIČKE AGENCIJE Studenti koji mogu izdvojiti veći iznos novca za ljetovanje, ponude mogu naći u turističkim agencijama.

I to specijaliziranima baš za studente.

Jedna od njih jest agencija STA putovanja u Zagrebu koja studentima nudi povoljne ponude za smještaj, prijevoz ili tečajeve stranih jezika. „Postoji velik interes studenata za individualna i avanturistička putovanja na daleka odredišta. Studenti su fleksibilni kad je riječ o datumu putovanja pa je lakše naći i povoljniju ponudu“, objasnila nam je Martina Šlogar iz

S obzirom na to da je cijena smještaja u domu 185 kuna po danu po osobi, plus boravišna pristojba od sedam kuna, studenti ipak nisu zainteresirani za ovakav smještaj, iako su cijene smještaja za ljetne mjesece, zapravo, jako povoljne, istaknuo je Matković

Foto: Filip Trezner (Arhiv HFHS)

ovise o lokaciji, standardu hostela, sezoni, te o tome jesu li sobe privatne“, kazao je Gečević. Najpopularnija odredišta za mlade, kako navodi, trenutačno su Pula i Zadar. A dodatni popusti ostvaruju se i Europskom iskaznicom za mlade. Namijenjena je osobama od 14 do 30 godina i vrijedi u 39 zemlja. „S iskaznicom mogu se ostvariti popusti u prodavaonicama, muzejima, kazalištima i smještaju. Ono što je zanimljivo domaćim studentima jest 25 posto popusta na prijevoz vlakom, 20 do 30 posto na aviokarte te 35 posto na autobusni prijevoz“, rekao je Branimir Markač, voditelj projekta Europske iskaznice za mlade. Također, postoji i Hostelling International iskaznica s kojom se ostvaruje 10 posto popusta na velik broj hostela diljem svijeta i na studenske domove koji se

međunarodne razmjene“, objasnio je rukovoditelj objekta Ivica Lencović.

Branimir Markač i Dražen Gečević, Hrvatski ferijalni i hostelski savez Foto: Antonia Ponoš

studentske turističke agencije STA putovanja. Ako se netko poželi uputiti na egzotičnu ili daleku lokaciju u Aziji, Sjedinjenim Američkim Državama ili Australiji, kao student može pronaći i povoljnije avionske karte. „Studentske aviokarte nekad su i do 1500 kuna povoljnije od onih redovnih. Tako se, na primjer, karte za SAD kreću od 5106 kuna do 5655 kuna, a vrijede i u visokoj sezoni“, objasnila je Šlogar i dodala da su prednosti studentskih aviokarata povoljne cijene, povrat novca pri otkazu putovanja te povoljnije promjene datuma putovanja.

A osim ljetovanja, privlačna opcija studentima jest i rad u inozemstvu, koji često uključuje i učenje stranih jezika. Najtraženija odredišta, među takozvanim work&travel programima jesu Australija, Kanada i SAD.

STUDENTI RODITELJI Mlade majke snažnije od bolonjskog sustava studiranja

Na predavanja su išle do samog porođaja

G Mia Buva

miaa.buva@gmail.com

D

a studiranje uz majčinstvo nije nemoguća misija pokazuju Marta Šunjić, Petra Đođo i Matea Pelivan. Šunjić trenutačno piše diplomski rad za studij očne optike, Đodo polaže ispite s druge godine Učiteljskog fakulteta u Petrinji, a Pelivan završava preddiplomski studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.

NESUSRETLJIVI PROFESORI Đođo je trudnoća iznenadila neposredno nakon upisa na željeni fakul-

Prema podacima Instituta za razvoj obrazovanja, redoviti studenti roditelji čine samo jedan posto studentske populacije u Hrvatskoj U doba bolonjskog sustava, koji od studenata zahtijeva prisutnost na nastavi, mladim roditeljima novonastalu situaciju na nekim fakultetima osjetno olakšavaju profesori. Većina profesora s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i Učiteljskog fakulteta u Petrinji omogućava studenticama izostanak s nastave. No nerijetko su savjesne studentice tražile i dodatne zadatke. “Na većini sam kolegija tražila dodatne seminarske radove kako bih nadoknadila izostanke”, kaže Pelivan, studentica

koja je i u visokoj trudnoći do fakulteta putovala više od sat vremena.

Nesusretljive profesore pamti i Šunjić koja je sve obveze ispunjavala kao i njezini kolege. “Nekoliko dana prije samog porođaja usmeno sam odgovarala kao i moji kolege. Iako sam imala trbuh do zuba, profesor me ispitivao puna tri sata“, prisjeća se Šunjić.

Unatoč teškim trenucima odustajanje nikada nije bilo opcija. Od prvog dana bile su svjesne svoje sposobnosti da uravnoteže majčinstvo i studij. “Zasad sve obveze ispunjavam uspješno.

Na prvom je mjestu ipak Matej”, kaže Pelivan koja je zbog bolesti šestomjesečnog sinčića ove godine propustila dva ispita. “Prvo sam majka, a tek

Otići raditi ili nastaviti studirati? Uz veliku podršku supruga i cijele obitelji odlučila sam krenuti na fakultet i pokazati svima koji nisu vjerovali u mene da ću ga završiti, kaže Petra odo, majka malog Davida tet. Unatoč prvotnoj neodlučnosti nije htjela odustati od svog sna.

“Gledala sam koje su mi opcije najbolje i čitala po forumima što kažu mame studentice i vidjela sam da se može. Uz podršku supruga i obitelji odlučila sam poći na fakultet i pokazati svima da ga mogu završiti“, kaže majka jednogodišnjeg Davida.

novinarstva koja će uskoro dobiti svoju prvu diplomu.

Neugodna iskustva djevojke su doživljavale u manjoj mjeri. Đođo pamti samo jednu neugodnu situaciju.

“Na jedan kolegij dolazila sam do dana kada sam rodila. Dva tjedna nakon porođaja već sam morala sjediti na predavanju”, razočarano govori Đođo

Martina najveća motivacija je trogodišnji Alen

Foto: Mia Buva

onda studentica”, jasno ističe buduća novinarka.

Istinska motivacija za fakultet Šunjić se pojavila nakon porođaja. “Tek kada sam dobila Alena, shvatila sam koliko mi je diploma važna. Želim mu priuštiti i omogućiti sve, a uz diplomu će to biti mnogo lakše”, nada se majka trogodišnjeg sina.

Kolokviji i ispiti najstresnije su razdoblje za mame i za novorođene. “Gotovo svaki put prije ispita Matej ne spava dobro i budi se po nekoliko puta.

Vjerojatno osjeti moju nervozu pa to utječe na njega“, kaže Pelivan koju u takvim situacijama ne spašavaju ni bočice ni dude varalice. ŽELJA ZA ODMOROM Danas mlade majke ne žale ni za čim, i da mogu vratiti vrijeme, sve bih opet ponovile. Životno iskustvo koje su prikupile neprocjenjivo im je.

“Otkrila sam mnogo toga o sebi. Nisam ni znala da mogu biti toliko snažna i da od svog malog čovjeka mogu napraviti sretno dijete”, ponosno kaže mlada optičarka. S njom se slaže i Đođo koja dodaje da bi ponekad voljela da kao i njezine kolegice može trošiti novac na sebe, raditi, izlaziti i putovati, ali opet, kad vidi da postoji malo biće puno ljubavi i nježnosti vidiš da se trud i odricanja isplate.

TEHNOLOGIJA/PODUZETNIŠTVO

Lipanj 2014.

7

COMMUNITY MANAGEMENT Zanimanje 21. stoljeća bilježi sve veći zamah i u Hrvatskoj

Natjerali internet da radi za njih Ako je brend odličan, ali ignorira društvene mreže, to mu ozbiljno može narušiti relevantan i aktualan status, kaže Ines Grgurević koja radi na području odnosa s javnošću i community managementa

G Leon Božić

budućnost te djelatnosti svijetla. Volarević ističe da različiti narodi koriste društvene mreže na različite načine te da su one stvorile zanimljivu kulturalnu razliku između Europljana i Amerikanaca. Spominje i skepticizam Hrvata prema novim mrežama. „Hrvati kao da se boje promjena te se drže već provjerenih platformi, a u svijetu je praksa drukčija – poznatim platformama popularnost pada, a novima raste“, dodaje. Unatoč tome, vjeruje da će se i u Hrvatskoj novi trendovi prihvaćati, samo sporije nego u ostatku svijeta.

Z

leon.bozic@gmail.com

animanje community manager zaživjelo još prije 20 godina, kada je nastalo kao posljedica masovne popularnosti online igranja računalnih igara. Tada se uspostavila komunikacija između programera i zajednice igrača. Marketing i upravljanje brendom još su se dugo nakon toga zasnivali na jednosmjernoj komunikaciji u kojoj publika i korisnici nisu imali pravo glasa. Masovnom uporabom interneta i društvenih mreža to se promijenilo - svaki pojedinac sada može reći što mu se sviđa ili ne na pojedinom brendu. Upravo tu nastupaju community manageri nadziru dvosmjernu komunikaciju, prate navike svojih korisnika i paze na online reputaciju brenda.

UČENJE PRAKSOM O popularnosti i važnosti tog zanimanja svjedoči i činjenica da je zagrebački Fakultet političkih znanosti u sklopu smjera novinarstvo uveo kolegije koji studente uče vještinama community managementa, i to većinom vođenjem fakultetskog portala Studosfera te raznih projekata na Facebooku i Twitteru.

“U sklopu našeg programa na Novim medijima studenti stječu praksu i vještine, ali i znanja o novim komunikacijskim trendovima koje je tržište rada već prepoznalo”, kaže profesor Domagoj Bebić i dodaje da su studenti koji su prošli smjer Novih medija na Fakultetu političkih znanosti “tražena roba” za obavljanje poslova u digitalnom novinarstvu i društvenim medijima.

Marija Volarević, koja je ove godine diplomirala na Fakultetu političkih znanosti i trenutačno radi na području odnosa s javnošću i community managementa, ističe da je FPZG mjesto gdje studenti “vlastitom praksom uče o konceptima i komunikacijskoj revoluciji koju su uvele društvene mreže” te savjetuje

Na mreže je potrebno gurati informacije koje će korisnici htjeti primiti

studentima da nađu svoje interese i osmisle svoju strategiju te je plasiraju na internet. Kaže da od toga nema bolje prakse i iskustva, a i potencijala za zaposlenje.

Ines Grgurević, community manager jedne hrvatske mobilne mreže, smatra da se community manager ne smije oslanjati samo na naučeno na fakultetu, nego “treba stalno ići dalje i odmah u početku nuditi korisnicima društvenih mreža nešto što je vrijedno njihove pozornosti”. „Hoće li ovo što ću sada objaviti biti zanimljivo? Što ako se nikome ne svidi?”, kaže Volarević, ističući izazove svakog community managera.

Kao i Grgurević, smatra da je to veoma kreativan i odgovoran posao u kojem konstantno treba tražiti nove ideje, prilike, tehnologije, inspiracije, ljude i misli, ali to je ono što to područje drži vječno mladim.

Obje se menadžerice slažu se da je

njihov posao vrlo važan dio svakog brenda, ali vjeruju da iza toga mora stajati kvaliteta. “Ako brend nema što ponuditi, neće ga korisnici ni tražiti na društvenim mrežama. S druge pak strane ako je odličan, ali ignorira društvene mreže, to mu ozbiljno može narušiti status relevantnog i aktualnog brenda”, kaže Grgurević, dodajući da loš brend neće spasiti niti najbolji community management.

SPORO PRIHVAĆANJE TRENDOVA “Ne treba shvaćati osobno kad vidiš da ono što je ‘upalilo’ posljednji put više nije dobro – to treba shvatiti kao stubu, izvući pluseve i minuse iz dosadašnjeg rada i nastaviti dalje sa smišljanjem novog, svježeg i relevantnog sadržaja”, komentira Grgurević i dodaje da dobar community manager redovito prati trendove i

Foto: Slavko Midzor (Pixsell)

educira se. Volarević smatra da “treba biti dobar pisac, brzo i promišljeno dati odgovor, a potencijalne prijetnje okretati u nove pozitivne prilike”, te objašnjava to kao nešto što se stvara s vremenom i iskustvom.

Grgurević spominje da je važno poštovati osnovne vrijednosti društvene mreže na kojoj se planira komunicirati s korisnicima, što je objasnila na primjeru Instagrama.

“Nije dovoljno otvoriti, na primjer, profil na Instagramu samo zato što sve više ljudi ima Instagram profil.

Potrebno je poštivati osnovnu vrijednost Instagrama – dobru fotografiju, razviti sadržaj koji će korisnici poštovati, a tek zatim je moguće i ‘gurnuti’ neku brendiranu informaciju koju će ti isti korisnici moći i željeti primiti”. Dodaje da bi korisnici mogli ignorirati brend ako agresivno pokušava prodati svoj proizvod.

Grgurević i Volarević smatraju da je

Korisnici će ignorirati brend ako agresivno pokušava prodati svoj proizvod. Na društvene mreže treba plasirati brendiranu informaciju koju će korisnici moći i željeti primiti, ističe Marija Volarević, community manager za jednu mobilnu mrežu

Marija Volarević, community manager Foto: Leon Božić

OD IDEJE DO ZARADE Mlade poduzetnice ostavile siguran posao i otvorile parkiralište za bicikle

Kratko na tržištu, a već šire posao

G Andrea Kovač

andrea.kovac17@gmail.com

D

vije mlade djevojke plamtećeg poduzetničkog duha, ponukane godišnjim brojem krađa bicikala većim od pet stotina, odlučile su se upustiti u hvalevrijedan i originalan projekt - pokretanje “Lanca za bicikle”, zatvorenog i čuvanog parkirališta za ta popularna prijevozna sredstva, i to u samom središtu Zagreba.

JAVLJAJU SE NA NATJEČAJE Iza tvrtke nazvane “Svibanj projekt” stoje dvije poduzetnice i prijateljice, Ivana Perišić i Maja Pleša s diplomom marketinga Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

Nakon višegodišnjeg rada u agenciji za organizaciju i produkciju događaja odlučile su napustiti sigurnu luku i zaploviti nemirnim morem hrvatskog poslovanja te otvoriti vlastitu tvrtku. Iz agencije u kojoj su do tada radile nije ih potjeralo nezadovoljstvo, kažu, nego avanturistički poduzetnički duh. „U toj sam tvrtki bila sedam godina”, objašnjava Perišić i dodaje da su prošla vremena u kojima se čovjek jednostavno

Ivana Perišić i Maja Pleša prve su svojim građanima omogućile sigurno sklonište za popularno prijevozno sredstvo, ali uz mnoštvo novih ideja vjeruju da je to samo prva stuba njihova uspona

Preko zime bicikli će se moći čuvati za simboličnu naknadu

Foto: Andrea Kovač

zaposlio nakon završenog fakulteta i otišao u mirovinu iz iste tvrtke.

Prvi ostvareni projekt im je upravo “Lanac za bicikl” čiji su prostor poduzetnice uredile u suradnji s Marinom Radovanom, hrvatskim inovatorom i dizajnerom biciklističke opreme, koji je prostor potpuno prilagodio njihovim potrebama.

Jesu li zadovoljne, kažu, teško je reći nakon tri mjeseca poslovanja, a kroz smijeh govore da će o tome moći govoriti tek za godinu dana. U prilog im ide i činjenica da svaki sunčani vikend sruše rekord prethodnog vikenda. „Prijavljujemo projekt na razne natječaje, od fondova Europske unije do natječaja na području Hrvatske, a prijavile smo ga i na neke natječaje koji su ekološkog karaktera“, ističe Pleša.

Koliko god se vlasnici trudili dobro vezati svoje ljubimce, ima pojedinaca koji će ne trepnuvši okom upotrijebiti alat i odvesti se u nepoznatom smjeru na tuđem vlasništvu. No od ožujka ove godine postoji rješenje. Osim odlične lokacije, u Obrtničkom prolazu 1, nude i pouzdanu zaštitu za samo dvije kune po satu te servis za bicikle, hitan popravak i registraciju.

„Našem prijatelju koji jako voli bicikle ukrali su dva bicikla i zbog toga je nekako došlo do pitanja - zašto ne bi moglo postojati mjesto na kojem bi se mogao ostaviti bicikl i više se ne brinuti o njemu“, objašnjava Pleša začetak ideje.

Ipak, između ideje i realizacije zahtjevan je put. „Od ‘mogli bismo’ do odlaska iz tvrtke u kojoj smo radile prošle su možda dvije godine, jer je to čitavo vrijeme bila zafrkancija”, navodi Pleša. ČUVANJE TIJEKOM ZIME Kako Perišić i Pleša stalno rade na unapređivanju, tako će i ovaj projekt dobiti drugu inačicu u hladnijem dijelu godine. „Zimi nema vožnje biciklom, ali ono što ćemo ponuditi građanima jest ostavljanje bicikla na mjesec-dva, ili koliko im treba. Svi koji nemaju garaže, umjesto na balkonu ili hodniku kod kuće, za neku će simboličnu naknadu bicikle moći ostaviti na čuvanje kod nas”, otkriva ideju Perišić. “Uvest ćemo i dva dana na mjesec u kojima će se, prema dogovoru, moći uzeti bicikl”, ističe. Djevojke navode da se svaki dan rodi neka nova zamisao te da, ako bude potrebe, planiraju proširiti posao na nove lokacije i gradove.

8

DRUŠTVO

Lipanj 2014.

INICIJATIVA Studenti pokrenuli udrugu Don Kihot za terapijsko jahanje

Uz Feniksa, Sokola i Naciku vraćaju djeci osmijeh na lice

Udruga se već pet godina uspješno bori s vjetrenjačama i pomaže mališanima s teškoćama u razvoju, a djeluje na imanju u Markovu Polju u blizini Zagreba

G Stela Lechpammer

K

stela.lech@hotmail.com

oliko se može učiniti uz trud i upornost pokazuje priča o studentima i drugim ljudima dobre volje koji su odbili biti samo promatrači, te su odlučili uzeti stvari u svoje ruke i osnovati udrugu za terapijsko jahanje. Imanje smješteno u Markovu Polju petnaestak kilometara od Zagreba mjesto je radnje, a glavni su likovi terapijski konji Feniks, Sokol i Nacika, dok se o cijelom imanju brine dvadesetak volontera udruge Don Kihot koja već pet godina pomaže djeci s teškoćama u razvoju. „Nekolicina nas odvažila se započeti donkihotovsku avanturu, trseći se pokazati svijetu kako smo zamislili povezati konje i ljude“, objašnjava predsjednica udruge i inicijatorica

je teže bilo riješiti pitanje smještaja.

Početnih 20.000 kuna za kupnju konja skupile su donacijama privatnih osoba, prijatelja i znanaca. No unatoč tome što je udruga narasla za nova dva člana, smještaj je i dalje bio glavni problem.

Prva lokacija udruge bila je na Medvednici, nakon čega je godinu i pol provela u Štakorovcu, pedesetak kilometara od Zagreba. Zbog loše povezanosti, uslijedilo je preseljenje u Popovec. Ipak, kao najbolje rješenje pokazalo se imanje u Markovu Polju, gdje udruga djeluje već godinu dana.

Prostor im je bez naknade ustupila obitelj koja ga trenutačno ne koristi, uz uvjet da ga održavaju.

VRIJEDNI VOLONTERI „Na početku smo imale samo dobru zamisao, volju i srce, a u pet godina postojanja Udruge pokazalo se da

razvijam i sebe samu“, ističe Marita Mučić. Maja Vuga pak objašnjava da ju je u Don Kihot dovela ljubav prema konjima i pomaganju drugima što joj je vezano i uz profesiju.

DONACIJA 100 KUNA PO TERAPIJI Što se tiče provođenja terapija, Anamarija Levak ističe da je zanimanje jako veliko, a donacija po terapiji je 100 kuna. Roditelji za udrugu najčešće doznaju usmeno, a prije nego što se uključe u program potrebno je ispuniti pristupnicu. Nakon riješene papirologije čeka se slobodan termin kako bi se dijete uključilo u program.

Svaka je terapija individualna s obzirom na djetetove potrebe i teškoće.

Prihod od terapije jedini je koji udruga ima i pokrivanje svih ostalih troškova na njima je samima. Stoga se često organiziraju događanja kojima se skupljaju donacije, a udruga sudjeluje

TOLERANCIJA Zagreb Pride 2014. prošao

Povorka je neće trebati

Na Zrinjevcu se održao skup “Na pravoj strani povijesti”

G Marija Gaura G Monika Injac G Helena Kuhar

marija.gauraa@gmail.com monika.injac@gmail.com

D

helena.kuhar1@gmail.com

Udruga je dobila pravo zapošljavanja putem javnih radova uz potporu HZZO-a

programa Anamarija Levak. U ljeto 2009. godine pet je studentica nakon višegodišnjeg volontiranja u udruzi Krila odlučilo da je vrijeme za nove izazove te su se pridružile udruzi Pegasus u Šibeniku.

NOVAC JE BIO MANJI PROBLEM „Shvatile smo da nam treba promjena u načinu rada te smo odlučile promijeniti udrugu što se pokazalo sudbonosnim“, objašnjava Levak koja je tada bila studentica na Učiteljskom fakultetu. Nakon dvomjesečnog volontiranja odlučila je osnovati vlastitu udrugu s Ivanom Manenicom, studenticom kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF), Mateom Drempetić i Ivanom Jandroković s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (ERF) te studenticom kineziologije Majom Severović.

A novoosnovanoj udruzi za terapijsko jahanje Don Kihot prva su dva konja došla upravo iz Pegasusa. Studentice su odlučile kupiti ždrijebe Fenkisa i same ga odgojiti da postane terapijski konj. „Godinama smo gledale kako drugi to rade te smo željele spojiti znanje s našim idejama i vidjeti jesu li ispravne“, objašnjava Levak koja tvrdi da su za odgoj dobrog terapijskog konja ključne ljubav i briga. U isto je vrijeme na prodaju bio i Feniksov “djed” Sokol, kojeg su također odlučile kupiti da bi što prije mogle započeti s terapijom.

Za realizaciju projekta bili su im potrebni i novac i odgovarajući prostor, a inicijatorice je iznenadilo koliko

upravo te tri stvari određuju i pokreću Don Kihot“, komentira Levak prve godine djelovanja. U međuvremenu su osnivačice završile fakultete i još se intenzivnije posvetile udruzi. Ivana Manenica koordinatorica je i odgovorna za rad s konjima, Matea Drmpetić je supervizorica terapija, a Maja Severović organizira događanja za prikupljanje donacija. Jedino se Ivana Jandroković u međuvremenu posvetila drugim obvezama. No udruga iz dana u dan raste. Za početak, Nacika je najnoviji konj koji je odnedavno u udruzi. Udomljen je bez naknade jer je u Krilima umirovljen.

Udruga je 2013. godine prvi put dobila i pravo zapošljavanja putem javnih radova uz potporu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO).

Uz pomoć Burze rada udruga je predložila projekt koji je prihvaćen te je na godinu dana zaposlen jedan psiholog i dvoje radnika za pomoć u terapijama.

Ipak, glavninu udruge nose njezini volonteri, entuzijasti i zaljubljenici u konje i cijeli projekt, kojih je trenutačno dvadesetak.

Najčešće je riječ o studentima, među kojima su i Marita Mučić s biologije na PMF-u te Maja Vuga s ERF-a.

Obje su studentice 3. godine, a uz sve studentske obveze četiri puta na tjedan po šest sati vode terapijsko jahanje, brinu se o konjima, uređuju imanje te obavljaju sve ostale potrebne zadatke. „Motivira me prije svega osjećaj da pridonosim nečemu vrijednom i tako ne samo da pomažem drugima nego

Foto: Petra Miketić

i na raznim manifestacijama gdje se predstavlja.

Unatoč brojnim preprekama s kojima se udruga susretala i još se susreće, njezin je rad veoma uspješan. Osnivačice smatraju da su pokretanjem udruge uspjele ostvariti svoju zamisao da ništa nije nemoguće i upravo zato vrijedi raditi i dalje na rastu i razvoju Don Kihota.

obro je, barem ove godine ne bacaju cigle na nas, rekla je jedna sudionica 13. Povorke ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pridea dok je skupina u pratnji policije prolazila Gundulićevom ulicom. Povorka dolazi u park Zrinjevac gdje počinje javni skup “Na pravoj strani povijesti”. Tog subotnjeg toplog poslijepodneva središte Zagreba obojile su, među ostalim, zastave anarhofeminizma, androgenosti i panseksualnosti, a policija nije zabilježila nijedan izgred. Sudeći po tome da izgreda nije bilo ni na povorci koja se održala u Splitu, može se očekivati da će se slične povorke uskoro održavati bez policijske pratnje. Znači li to da se hrvatska javnost dovoljno senzibilizirala za pitanja rodnih i drugih manjina?

Lezbijke, gay, bi, transeksualne, interseksualne i queer osobe, njihove obitelji i prijatelji ove godine marširaju „za pra-

va svih potlačenih“, kako u središnjem govoru Pridea 2014. ističu Ana Brakus, koordinatorica Zagreb Pridea, i Marin Berović, član Organizacijskog odbora Povorke ponosa. Na kraju govora dodaju da „biti na pravoj strani povijesti znači biti na strani onih obespravljenih, nevidljivih i nadglasanih, znači, biti na margini danas”.

PRISTRANOST “Čuvajte leđa, stižu homoseksualci”, “Gay Pride sramoti Domovinski rat”, “’Mama, ja sam lezbijka” - samo su neki od naslova koji se tiču LGBTIQ zajednice, a koja je dugo u Hrvatskoj bila tabu. Neki novinari su također često pristrano izvještavali o toj manjini.

“Ovisi o uređivačkoj politici određenog medija. Ako gledate analize dnevnika u Velikoj Britaniji ili Francuskoj, imate emisije koje su konzervativnije i progresivnije. To je u redu. Ljudi imaju različite potrebe i različite stvari žele čitati i konzumirati. Naravno pitanje je do koje mjere. Ako ste konzervativni i branite slobodu okupljanja, onda to nije konzervativnost, to je kršenje ljudskih prava”, rekao je Marko Jurčić, jedan od organizatora Povorke ponosa.

Terapijski konji Sokol Sokol ima 12 godina i iskusan je terapijski konj s velikim brojem odrađenih terapija. Miran je i staložen te vrlo pouzdan. Dokle god se prema njemu postupa nježno i dosljedno, učinit će sve što je potrebno.

Feniks Feniks je Sokolov unuk i sa svojih je pet godina još tinejdžer. Stoga ne čudi da je vrckave naravi i izrazito znatiželjan. Želi sve istražiti i uvijek biti u središtu pozornosti. Unatoč tome što je mlad, Fenkis je uz predan rad postao pouzdan terapijski konj.

Nacika Nacika ima 24 godine i već je u mirovini s 15 godina staža. S radom je počeo u graničnoj policiji, a potom i u terapijskom jahanju. Danas više ne sudjeluje u programu, ali udruga ga je odlučila prihvatiti. U procesu je osmišljavanje programa za osobe treće životne dobi s Nacikom.

Ovogodišnja Povorka prošla je bez incidenata

DRUŠTVO

Lipanj 2014.

9

bez incidenata, ali u novinskom izvještavanju o manjinama još ima dosta stereotipa

ušla u normalu, uskoro ni policijsku pratnju?

Mnogo rasprava među novinarima izaziva pitanje treba li se prenositi govor mržnje sugovornika, odnosno svaki oblik izražavanja koji širi, potiče ili opravdava rasnu mržnju “Svi smo isti, s ponekom razlikom koja nas čini svojima”, smatra Slavica Mrkić Modrić

Što znači LGBTIQ? L - lezbijka G - gay B - biseksualna osoba T - transrodna osoba I - interseksualna osoba Q- queer osoba možemo tumačiti i što je još gore – da im možemo suditi”, zaključuje Pavičić.

Povorka ponosa bori se za prava svih manjina, a glavni su problem javnog prostora stereotipi prema tim marginaliziranim skupinama

Nasilna povijest Pridea Prva zagrebačka Povorka ponosa organizirana je 29. lipnja 2002. godine. U povorci je sudjelovalo oko 200 ljudi, a tijekom njena trajanja ozlijeđene su 32 osobe.

U Splitu je pak prva parada održana tek 2011. godine i tada je ozlijeđeno devet osoba dok je 300 privedeno. U Beogradu je 2001. nasilno prekinuta prva Parada ponosa. U neslavnoj povorci ozlijeđeno je desetak osoba, među kojima su bili sudionici, ali i policajci. Sljedeće godine manifestacija je zabranjena zbog prijetnji koje su pristizale s raznih strana. Otkazuju se i povorke ponosa 2004. i 2009., pa druga po redu dolazi tek 2010. godine. Tijekom nje 6000 huligana izazvalo je nerede u kojima je ozlijeđeno 132 policajca i 25 građana, a uhićeno je oko 250 osoba. Prva povorka ponosa u Budvi održana je tek prošle godine, a završila je neslavno - žestokim sukobom policije i protivnika manifestacije što je rezultiralo uhićenjima 22 osobe. Tijekom parade ozlijeđene su tri osobe, dok su sudionici evakuirani brodom.

tome kako se moraju štititi prava svakog čovjeka. Izvještavanje o Srbima je takvo zbog posljedica povijesnih događaja i prethodnog nesuočavanja s prošlošću, dok su tražitelji azila i ilegalni imigranti u javnosti shvaćeni kao nevidljivi ljudi.

“Smeta mi što se o manjinama, neovisno o tome je li riječ o Romima ili LGBTIQ zajednici, izvještava na razini afere, šoka i nevjerojatnosti”, govori Slavica Mrkić Modrić, novinarka Novog lista, koja i sama izvještava o tim temama i dodaje da se pravi problemi pospremaju pod tepih.

Darko Pavičić, novinar Večernjeg lista, rekao je kako je “uvijek pažljiv prema manjinskim vjerskim zajednicama, od-

Za vrijeme prošlogodišnje Povorke ponosa i referenduma koji je pokrenula inicijativa “U ime obitelji”, Jutarnji list javno je podržavao prava LGBTIQ zajednice. Punio je novine temama vezanim uz njihova prava, ali Juričić smatra kako su to činili radi vlastita profita.

“Moja kritika na način na koji izvještavaju jest - ako ste na strani ljudskih prava, onda trebate podržavati prava svih ljudi. Kada je bio održan javni skup kojim se ljudi protive privatizaciji objekata u Varšavskoj, Jutarnji je na strani kapitala, a ne na strani ljudskih prava.

Problematično je ako se podržavaju samo naša prava, a ne i prava ostalih.

Treba biti dosljedan u promociji jednakosti svih”, ističe Jurčić.

STEREOTIPI I PREDRASUDE Osim LGBTIQ zajednice, na udaru su stereotipiziranog i lošeg izvještavanja i ostale manjine u Hrvatskoj, poput Roma i Srba. Gordana Vilović, profesorica s Fakulteta političkih znanosti koja, među ostalim, predaje kolegij Novinarska etika, upozorila je na razloge takva izvještavanja. Za Rome se često prezentira stav da su sami krivi, LGBTIQ zajednicu prati nerazumijevanje javnosti o

Grad su obojile zastave anarhofeminizma, androgenosti i panseksualnosti

Foto: Matea Petrović

nosno njihovoj zastupljenosti u javnosti”. Pavičić dodaje da “kod nas velike zajednice, prije svega Katolička crkva, imaju dominantnu poziciju u javnosti, pa se male zajednice moraju ‘boriti’ za svoje mjesto pod suncem”.

“Na nama, medijima, jest da im taj prostor i osiguramo jer njihovo djelovanje nije umanjeno time što su one brojčano manje”, navodi Pavičić. Smatra da novinari često griješe. “Glavni su problem u hrvatskom javnom prostoru predrasude, stereotipi i pomodarstvo, a svemu su temelj neznanje, nedovoljno poštivanje činjenica i nebriga o tome kako će se drugi osjećati ako ih mi ne razumijemo.

A uzimamo si, dakako, za pravo da ih

GOVOR MRŽNJE Mnogo rasprave među novinarima izaziva pitanje treba li se prenositi govor mržnje sugovornika, odnosno svaki oblik izražavanja koji širi, potiče ili opravdava rasnu mržnju. Jedan od primjera je radijsko gostovanje Zdravka Mamića. Njegov govor mržnje upućen bivšem ministru Željku Jovanoviću trajao je tri minute pri čemu ga novinar nije niti u jednom trenutku prekinuo.

Postavlja se pitanje treba li prenositi takav govor mržnje ili ne?

S jedne strane ako ga ne prenosimo ukidamo slobodu govora, a s druge novinari ako to prenose daju medijski prostor nečemu što krši ljudska prava. Pritom, velik utjecaj ima uređivačka politika pojedinog medija, ali i edukacija novinara.

“Govor mržnje? Osnova mog razmišljanja jest da smo svi isti s ponekom

Snimiti nečiju lamentaciju ili divljanje i pustiti u eter ravno je elementarnoj nepogodi.

Nažalost, danas se tako radi, nekome se gurne “kruška pod njušku” i on govori što ga je volja, ističe Darko Pavičić, novinar Večernjeg lista razlikom koja nas čini drukčijima i svojima. Prema tom razmišljanju djelujem i na poslu i u privatnom životu”, govori Mrkić Modrić.

“Te riječi o govoru mržnje baš i ne shvaćam jer ako nekog nije sram mržnju izgovoriti, zašto bih se ja kao novinarka dvoumila hoću li ili ne to citirati i time uperiti slovo, ne na onog koji je to izgovorio, nego na sustav koji mu je to dopustio”, dodaje novinarka. Pavičić ima drukčije mišljenje.

“Mislim da pripadam posljednjim generacijama novinara koja je naučena pažljivo slušati sugovornika i pratiti ono što on govori i tek nakon toga to prenijeti u javnost. Ako bi sugovornik koristio bilo što što nije dolično, novinar to ne bi prenosio. Jednostavno zato što je bio pametniji od svoga sugovornika”, navodi Pavičić i dodaje da novinar ima pravo procijeniti relevantnost sugovornika i u dogovoru s urednikom odlučiti jesu li njegove izjave za javnost.

“Snimiti nečiju lamentaciju ili divljanje i pustiti u eter, ravno je elementarnoj nepogodi. Nažalost, danas se tako radi, nekome se gurne ‘kruška pod njušku’ i on govori što ga je volja”, spremno zaključuje Pavičić.

10

SVIJET/EU

Lipanj 2014.

ŽIVOT NA RAZMJENI Prag je toliko oduševio studenta da taj grad naziva svojim drugim domom

Naučio je kako zbog nogometa odgoditi romantičnu večeru

G Mislav Lugonjić

M

mislav_lugonjic@windowslive.com

oj je studentski dom bio svijet na jednom malom mjestu. Pet metara udesno je Singapur, pet metara ulijevo Argentina, dva kata iznad je Izrael i tako sam imao prigodu putovati oko svijeta pješice, govori Domagoj Vukojević o svojem iskustvu studentske razmjene u Pragu, aludirajući na suživot sa studentima iz cijeloga svijeta.

Dvadesetjednogodišnji student Ekonomskog fakulteta u Zagrebu dobitnik je Dekanove nagrade, stipendist Grada Zagreba, a može se pohvaliti i odličnim uspjehom na fakultetu. Bivši je nogometaš, a ljubav prema “najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu” nastavila se i u današnjoj ulozi nogometnog suca.

Vukojevićeva su velika ljubav također putovanja, koja smatra najboljom životnom školom. Kada je čuo za mogućnost razmjene u Pragu putem Srednjoeuropskog programa razmjene za sveučilišne studije (CEEPUS), jednostavno je odlučio da će to biti njegovo prvo veliko neobiteljsko putovanje.

U MANJIM SE GRUPAMA BOLJE RADI “Studentska razmjena činila se kao savršena prigoda za putovanje u sigurnim okvirima. I to kakvo putovanje. Život u drugoj zemlji bez ijednog Hrvata oko sebe. Četiri mjeseca čiste samostalnosti.

To jednostavno nisam htio propustiti”, kaže Vukojević s osmijehom na licu.

Osmijehom kojim otkriva zadovoljstvo zbog svoje odluke. Češki je obrazovni sustav izrazito napredan, prije svega zbog velikih ulaganja. Vukojević kaže da pri prvom dolasku na fakultet nije znao je li u nekom novom muzeju ili na fakultetu, s obzirom na izgled zgrada i predavaonica.

“Tamo nisam imao predavanje s više od 25 ljudi, dok ih je u Zagrebu stotinjak, zbog čega je bila moguća interaktivnija nastava. U manjim se grupama postiže mnogo bolja radna atmosfera, što pridonosi kvaliteti nastave”, objašnjava Vukojević. Organiziranost fakulteta na zavidnoj je razini, a profesori su dostu-

Odličan student Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Domagoj Vukojević dobitnik je Dekanove nagrade i stipendist Grada Zagreba. Bivši je nogometaš, a danas nogometni sudac

u jedan sat ujutro melodiju ‘Sretan rođendan’. Ne moram ni reći koliku je euforiju izazvao među suputnicima”, oduševljeno prepričava. Uz česte izlaske Vukojević je našao vremena i za sportske aktivnosti, pa je tako njegova internacionalna ekipa bez većih problema osvojila studentsku nogometnu ligu.

NE TREBA SE IZOLIRATI Četiri mjeseca provedena u Pragu smatra neprocjenjivima. Kada je odlazio tamo, nije mogao ni zamisliti koliko takva avantura obogati čovjeka i koliko novih životnih vrijednosti može donijeti.

“Kad vidiš toliko različitosti, onda te to potiče na razmišljanje. Ono što smatraš pozitivnim probaš primijeniti kod sebe. Ono što smatraš negativnim probaš ne raditi. Veoma poučno iskustvo”, jednostavno objašnjava. “Nemojte se

Foto: Domagoj Vukojević

Studentski dom u Pragu dijelio je s 280 studenata iz cijelog svijeta

pniji i više orijentirani na praktični rad sa studentima. To se Vukojevića posebno dojmilo.

“Na kolegiju ‘Kako poslovati u Kini’ kao vanjski predavači tijekom cijelog su nam semestra dolazili poslovni ljudi koji su neko vrijeme svoje karijere proveli u Kini. Profesori su znali ime svakom svom studentu. Takav pristup nesporno pojačava interakciju i kvalitetu predavanja”, dodaje. Nadalje, Česi su mnogo otvoreniji prema novim obrascima predavanja kako bi se brže i jednostavnije prilagodili zahtjevima 21. stoljeća. “Na primjer, na kolegiju ‘Vještine pregovaranja’ prvi zadatak bio je kako ispregovarati sa ženskom partnericom njezin pristanak na odgađanje romantične večere radi gledanja nogometne utakmice s muškim društvom. Takve se

lekcije ne zaboravljaju”, ističe student.

Na pitanje je li otišao gledati utakmicu, sa smiješkom odgovara da je otišao i dodaje da je bio “uspješan u pregovaranju”.

GLAZBENE VOŽNJE TRAMVAJEM Dolazak u češku prijestolnicu bio je početak velikog iskustva, ali i mnogih lijepih stvari kojih će se Vukojević zauvijek sjećati. No priznaje da u početku nije sve bilo savršeno.

“Bilo je teško nakon onog prvog vala adrenalina. S cimerom nisam baš bio najbolji prijatelj te mi je trebalo nekih mjesec dana da se okružim ljudima s kojima mi je lijepo provoditi vrijeme”, priznaje Vukojević. Nakon prilagodbe novoj situaciji, sljedeća tri mjeseca bila su najbolja u njegovu životu. Studentski

dom dijelio je s njih 280 iz cijelog svijeta. Toliko kultura na jednom mjestu. I svi su ti studenti predstavljali neku različitost. Upravo je zbog tih različitosti doživio neke trenutke koje u Zagrebu nije mogao zamisliti.

Kultura, tradicija i atmosfera grada toliko su ga oduševile, da ga danas simpatično naziva svojim drugim domom. Čarolije Praga najčešće je otkrivao u jutarnjim i večernjim satima kako bi izbjegao gužvu mnogobrojnih turista.

Jedno jutro posebno pamti. Nekih noći ne sjeća se baš najbolje, a jednu od njih opisuje kao najdražu. “Bila je to vožnja noćnim tramvajem kada je moj prijatelj Andrea slavio rođendan. Društvo mu je pjevalo sretan rođendan kada je odjednom čovjek koji je sjedio pored nas izvadio violinu iz kutije i odsvirao

Od Dylana sam naučio kako prihvaćati različitosti. Od Lourenca kako biti skroman. Od Bjorna kako treba biti bezbrižan, a od Idana kako uvijek treba biti veseo, neovisno o situaciji, kaže Vukojević izolirati s Hrvatima ili ljudima iz naše regije jer ćete propustiti ljepotu učenja iz različitosti”, zaključuje Vukojević.

“Od Dylana sam naučio kako prihvaćati različitosti. Od Lourenca kako biti skroman. Od Bjorna kako treba biti bezbrižan. A od Idana kako uvijek treba biti veseo, neovisno o situaciji”, prepričava.

A od svih ljudi koje je upoznao naučio je ono najvažnije, kako prigrliti svijet otvorenih ruku i uživati u svakom trenutku koji nam on ponudi. Na pitanje bi li ponovio to iskustvo, Vukojević ima spreman samo jedan odgovor: “Sigurno, bez sumnje. Portugal, Španjolska ili Francuska moja su sljedeća odredišta.

Prije svega radi jezika”. Abraham Lincoln jednom je rekao da se “na kraju, ne broje godine u vašem životu nego život u vašim godinama”.

ULIČNI FESTIVAL Zašto je 20 europskih volontera zavoljelo Cest is d’ Best

Ovo je prigoda da vidim svijet G Nina Miholić

nina.miholic19@gmail.com

O

ve godine, u sklopu festivala Cest is d’Best, Zagrepčane su animirali - strani volonteri.

Skupina od 20 mladih iz raznih zemalja odlučila je mjesec dana u Zagrebu provesti radno, i to besplatno.

Ti entuzijasti ne poznaju grad u koji dolaze, prvi put sudjeluju u organizaciji ovog festivala, a zadatke koji ih očekuju doznaju u hodu. „Nikada nisam bio na sličnom projektu uličnog festivala u nekoj zemlji, ali mi se ideja odmah svidjela te sam odlučio doći i sudjelovati“, rekao je Konstantine Mamiseishvili, volonter iz Gruzije, i ističe da je odlično što imaju mogućnost sami odabrati i prijaviti se za aktivnosti koje žele raditi na festivalu. Brigu o medijima i blogu preuzela je Duygu Arikan, volonterka i studentica iz Danske. “Kad završim fakultet, voljela bih raditi u medijima u sklopu raznih festivala jer zaista volim pisati”, sa smiješkom objašnjava Arikan.

Strani volonteri imaju prigodu učiti o volontiranju, ali i o Zagrebu i Hrvatskoj “Volonteri iz deset država dolaze u sklopu suradnje s Centrom za osobni i profesionalni razvoj Syncro i Europske volonterske službe, a ovaj koncept gostovanja dio je programa Europske komisije ‘Mladi na djelu’”, objasnila je Mirjana Kovačević, jedna od voditeljica i koordinatorica projekta, i dodaje kako već imaju mnogo iskustva u radu s volonterima te da im 20 ljudi koji dolaze u stranu zemlju, o kojoj često ne znaju baš mnogo, ne predstavlja problem.

“Postoji već dobro uhodan način rada s mladima. Oni koji dođu na mjesec dana prvi tjedan imaju rezerviran za rad u grupama, upoznavanje i postavljanje ciljeva. Kasnije se rade praktični zadaci vezani za projekt, dok je zadnji tjedan posvećen ‘zaključivanju’, odnosno razmišljanju o svemu naučenom”,

objasnila je Kovačević. Ovogodišnja suradnja Syncroa s festivalom pokrenuta je spontano. „Shvatili smo da postoje zajedničke točke kao što su volontiranje, promocija i međunarodna suradnja”, rekla je Kovačević. „Potrebna je želja za volontiranjem, ne moraš ništa znati nego samo dođeš i naučiš, tako i volonteri dolaze samo prema vlastitoj motivaciji. Ipak, postoje neki kriteriji na kojima se ustraje, a to je uključivanje mladih s manje mogućnosti, odnosno onih koji moraju prevladati geografske udaljenosti, društvene, zdravstvene ili ekonomske prepreke. Čak 75 posto grupe čine volonteri koji imaju neke od tih prepreka“, ističe Kovačević. Volonteri imaju besplatan smještaj, hranu i osiguran džeparac, a sami moraju platiti deset posto putnih troškova. “Trudimo se da sve što rade bude zabavno, pa i slobodno provedeno vrijeme, no projekt ‘Mladi na djelu’ počeo se sve više fokusirati na rezultate“, objašnjava Kovačević.

Planiranje projekta za sljedeću godinu najbolje pokazuje da se svima ovakva suradnja svidjela.

Foto: arhiva Syncro

Volonteri na ulici

Ces’t is d Best

Foto: Francesco Fornari

Rad uz zabavu

Foto: Cecilie Hahn

SVIJET/EU

Lipanj 2014.

11

Foto: Helena Pereković

Ljudi u Hrvatskoj su kritični i nisu ni svjesni koliko vrijede dok ne odu van, kaže Baričević

INTERVJU Branko Baričević, voditelj Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj

„Europa je vlak koji ide, a mi se moramo prilagoditi!“

G Nikola Šimić

G

nikola.simic1992@gmail.com

otovo je godina dana prošla od ulaska Hrvatske u EU, a mnogi još ne znaju da je u središtu Zagreba tijelo koje predstavlja europsku vladu u Hrvatskoj. Na njegovu je čelu hrvatski diplomat, liječnik po struci, Branko Baričević koji je, kao veleposlanik RH pri Europskoj uniji, igrao i važnu ulogu u pristupnim pregovorima. Danas ima nešto drukčiju dužnost – predstavlja Europsku komisiju u Hrvatskoj. Kako biste opisali osnovne funkcije Predstavništva?

Predstavništvo praktički predstavlja Europsku komisiju u Hrvatskoj. Govorimo sve što Komisija donosi, politiku koju provodi objavljujemo svakodnevno te prevodimo na hrvatski glavne teme kojima se bavi. Predstavljamo je na raznim mjestima, događajima i situacijama u zemlji. Osim toga imamo infocentre u koje mogu doći svi, uključujući i stranci. Imamo ih u manjim gradovima kao što su Nova Gradiška, Slavonski Brod, Dubrovnik te bismo ih sad trebali otvoriti još sedam, osam, tako da i građani u malim sredinama imaju osjećaj svog vlasništva nad Europom i da imaju mjesto gdje se mogu informirati. Kako se biraju voditelji i ostali zaposlenici Predstavništva? Jesu li oni isključivo građani zemlje članice u kojoj se nalazi?

Princip odabira je jednostavan. Objavljuje se javni natječaj u kojem stoji da morate poznavati jezik zemlje u kojoj se nalazite. Dakle, nije nacionalnost odlučujuća nego nacionalni jezik. Ako je riječ o nekoj manjoj zemlji članici, onda će u Predstavništvu vjerojatno uglavnom raditi državljani kojima je taj jezik mate-

Vrijednost Erasmusa nije u tome što ćete vi otići van naučiti nešto što ne možete u Zagrebu, Splitu ili Osijeku nego što odlaskom tamo stječete drukčiji odnos prema sebi, svojoj zemlji i sredini

rinski. Tako će u Ljubljani biti uglavnom Slovenci, u Budimpešti Mađari, dok ćete u Londonu, Parizu ili Berlinu moći vidjeti veću distribuciju nacionalnosti jer više ljudi vlada njihovim jezicima. Mi, u Predstavništvu, imamo gospodina Martina, Nijemca koji je oženjen Hrvaticom koja ga je tako dobra istrenirala da je naučio hrvatski jezik i prošao natječaj.

Tako je donedavno predstavništvo u Berlinu vodila Irkinja, udata za Nijemca, koji ju je istrenirao kao što je našeg Martina njegova žena. Na ulazu u Predstavništvo dočekao nas je čovjek koji je tu došao pitati kako može riješiti spor s Ministarstvom vanjskih poslova, kao da ste dio Vlade. Koliko su zapravo građani informirani o Predstavništvu?

Hrvatska je do prije godinu dana na ovom mjestu imala Delegaciju EU koja je imala drukčiju ulogu nego što je ima Predstavništvo. Imala je i mnogo veću političku težinu. Ulaskom u Uniju, problemi su ostali. Nama dolaze ljudi nezadovoljni rješenjima, misle da smo za to zaduženi, da smo mi neki “nadsud”.

U nas je nekako ostala ideja – kad netko nazove izvana, to će se riješiti. U starim članicama, kao što je Danska, nikome ne pada doći u predstavništvo s takvim pitanjima. Imate li dojam da hrvatski mediji loše izvještavaju o europskim pitanjima?

Unija je sad postala kompleksna stvar – i ona postaje velikim dijelom i domaća stvar. Domaći novinari, koji su se bavili pitanjima kao što su obrazovanje ili ri-

Još se europske teme, europske vijesti stavljaju na stranice s uraganom na Filipinima. Ali to nije ista kategorija – jer Europa je sad pitanje unutarnje politike. Tiče se mene, vas i nas

barstvo, moraju se početi baviti i Europom jer je to danas dio njihova posla.

Svima njima su Bruxelles i Strasbourg, ono što su vlada i Sabor ovdje. Još se europske teme, europske vijesti stavljaju na stranice s uraganom na Filipinima, na stranice svijeta. Ali to nije ista kategorija – jer Europa je sad pitanje unutarnje politike. Tiče se mene, vas i nas. Što je onda dolazak Europske unije donio, na primjer, hrvatskim studentima? Koliko se sve promijenilo od vaših studentskih dana?

U današnjem se svijetu ipak mnogo toga drukčije promišlja, a osim toga promijenio se i status države i društva. Ipak smo neko vrijeme bili u jednoj zemlji, za koju ne mogu reći da je bila izolirana, ali nam je što iz financijskih, što iz drugih razloga, bilo teže otići na studij negdje van, što danas postaje gotovo normalno. Ja bih čak rekao i potreba, a na neki način gotovo i obveza svakoga da iskoristi tu prigodu. Čini mi se da je ovo što vi mladi ljudi imate danas potpuno drukčija situacija. Ne kažem da vam je mnogo lakše zbog toga, dapače, možda je i zahtjevnije, ali je sigurno nešto o čemu smo mi samo mogli maštati i sanjati – da odemo u Edinburgh na šest mjeseci, ili u Uppsalu, ili u Prag. Koje su najveće pogodnosti programa kao što je Erasmus, koji omogućavaju studentima studiranje u inozemstvu?

Vrijednost Erasmusa nije u tome što ćete vi otići van naučiti nešto što ne možete u Zagrebu, Splitu ili Osijeku nego što odlaskom tamo stječete drukčiji odnos prema sebi, svojoj zemlji, svojoj sredini. Čut ćete od mnogo svojih kolega koji se vrate da im je drago što su se vratili kući jer su neke stvari u Hrvatskoj mnogo bolje. No odlaskom se na neki način rasteretite tog velikog svijeta i steknete realniju perspektivu nas samih i onoga

što kod nas valja, i onoga što ne valja, ali i onoga što valja i ne valja vani. Ne postoji ta savršena i zlatna država, niti smo mi zadnji na svijetu. Zbog toga je bolje otići vani i uvjeriti se. Rekao je Matoš: “Putovati znači gubiti iluzije”. Imate iskustva sa studiranjem u inozemstvu. Proveli ste neko vrijeme i u New Yorku i u Münchenu. Koliko su vam ta iskustva pomogla u vašoj diplomatskoj karijeri?

Kad sam išao tamo, bio sam liječnik i nisam uopće pomišljao na karijeru u diplomaciji, ali medicina je već tad bila međunarodna struka, a ako želite biti najbolji, morate biti dio svijeta. Možete reći, kad ste u tom vanjskom svijetu, osjetite taj osjećaj kvalitete i znanja koje ste stekli kod kuće. Koliko god su ljudi u Hrvatskoj kritični, nisu ni svjesni koliko vrijede dok ne odu van i ne shvate da su unatoč svemu jako kvalitetno obrazovani. Tako je moje iskustvo bilo zanimljivo - shvatio sam da sam stekao jako dobro zvanje i znanje, i premda sam otišao na njujorško sveučilište, na minhensko, ništa se nije razlikovalo. Život je htio da moja karijera krene drugim smjerom, ali bez tog iskustva, sigurno ne bih bio to što sam danas i ne bih sjedio na ovom mjestu. Kako ste “upali” u diplomaciju?

Stvar slučajnosti. Ja nikad nisam pripadao nijednoj političkoj stranci, niti sam razmišljao baviti se ičim u tom svijetu politike ili diplomacije, ali bio je rat i hrvatsko je ministarstvo vanjskih poslova, koje je tada bilo malo – imalo je dvadesetak ljudi, tada provodilo “lov na glave”. Tražili su se obrazovani ljudi koji imaju neko međunarodno iskustvo, što su tada bili uglavnom liječnici i novinari. Meni se doslovno dogodilo da mi je u ordinaciju došao visoki hrvatski dužnosnik. Dok sam ga pregledavao, razgovarali o svemu i svačemu, a bila je to 1994.

– dominantna tema je naravno bila rat.

Kad sam mu propisao recepte i naručio ga na kontrolu, on mi se okrenuo i pitao da se pridružim ministarstvu. I tako je to počelo. Kakva je, prema vašem mišljenju, budućnost prosječnog hrvatskog studenta? Mislite li da je uistinu ostvariv cilj projekta “Europa 2020”, prema kojem bi se do kraja desetljeća trebala ostvariti 75-postotna zaposlenost mladih u Europi?

Rok je vrlo kratak, a cilj ambiciozan. Ali unatoč nezaposlenosti u Hrvatskoj i Europi, u Europi je trenutačno čak 900.000 praznih radnih mjesta u novim tehnologijama! Za što i kako onda obrazujemo

Kovinotokara nema u pet županija, a na menadžmentu je studenata koliko hoćeš. A što je najbolje, mladi kovinotokar od 19 godina dobiva plaću od 5-6 tisuća kuna, ali nitko to neće raditi, već idu po 1600 nakon ekonomije ljude? Svi znamo koliko studenata polazi škole elektrotehnike, a koliko ekonomije - iako se tehničari mogu zaposliti, a ovi ne, pogledajte koliko ih svejedno ima.

Evo, na primjer, kovinotokara nema u 5 županija, a na menadžmentu ih ima koliko hoćeš. A što je najbolje, mladi kovinotokar od 19 godina dobiva plaću od 5000 do 6000 kuna, ali nitko to neće raditi, nego idu po 1600 nakon ekonomije.

Ono što je danas evidentno, jest da nitko od mladih danas neće otići u mirovinu sa zvanjem za koje se školuje. Ali to je bitno shvatiti. Hrvatska je ušla u jedan vlak koji ide, EU nije nikakva konstrukcija. Nismo se mi uselili u nešto statično.

Hrvatska i Hrvati se stoga stalno moraju prilagođavati i pratiti nove promjene u Europi.

12

REPORTAŽA

Lipanj 2014.

PUTOPIS Italija na dva kotača - od Venecije do Rima u tjedan dana

Vespom kroz zemlju cjenkanja, turista i preskupe hrane

G Helena Pereković

I

Rim je grad posebna ritma. To je grad u kojem se svi nekamo žure, ali nitko nije nervozan. Grad koji pokreću ljudi. Najromantičniji grad na svijetu...

helenaperekovi@yahoo.com

zlet koji je trajao tjedan dana i koji je trebao biti razbibriga postao je prava mala avantura. Plan je bio proputovati Italiju od Venecije preko Rima do Milana te se vratiti u Hrvatsku i sve to na Vespi. Plan se mijenjao pa smo tako obišli Veneciju, Rim, Pisu, Padovu i Veronu.

Nakon što smo na putu odlučili da nam je ipak malo prevelik zalogaj u jednom danu doći do Padove, moj suputnik i ja na jednu smo se noć odlučili skrasiti u Veneciji. Ulaz u samu Veneciju bio je veličanstven. Nakon probijanja kroz industrijsku zonu dočekao nas je veličanstven pogled - predivna Venecija u daljini okružena morem. Nakon ulaska u grad preko mosta i doista jedinstvenog pogleda koji se pruža, naišli smo na prepreku. Gdje se parkirati i kamo dalje?

No nakon malo lutanja snašli smo se i bilo je vrijeme da svladamo i sljedeću prepreku, gdje prenoćiti? Naime ništa nismo planirali jer ni u jednom trenutku putovanja nismo bili sigurni gdje ćemo završiti.

MOŽE I JEFTINIJE Nakon cjelodnevnog prženja na suncu i vožnje po obali krenuli smo u potragu. E, to ja zovem lutrija. Prošli smo milijun hotela i različitih pansiona i, gle čuda, svi su bili popunjeni. I dok ja tako već lagano zamišljam najgori mogući scenarij, moj momak gleda kako bi

Foto: Helena Pereković

U Veneciji je prava lutrija pronaći sobu

Ulazak u Rim bio je sve samo ne onakav kakvim sam ga zamišljala, u grad smo se spustili kroz šumovito i brdovito predgrađe. S jedne strane tunela šuma, a s druge civilizacija

Uživanje u znamenitostima Pise

pojeo pizza cut, koji će se pokazati kao najfiniji obrok koji smo pojeli u Italiji.

Imali smo više sreće nego pameti pa smo uspjeli pronaći hotel koji je imao slobodnu sobu.

Talijani nemaju problema s cjenkanjem pa sam čak i ja, kojoj je to inače problem, odlučila okušati sreću u tom starom “običaju’’. I prvi put sam bila i uspješna, spustiti cijenu noćenja sa 80 na 60 eura bilo je pravo postignuće.

Ujutro smo se ponovno odvezli takozvanim vodenim taksijima do samog ulaza u grad. Mogu reći da je bilo jako lijepo gledati kako se grad budi u pet sati ujutro i kako se stanovnici pripremaju za novi radni dan.

I stvarno, već smo u pola šest bili na Vespi i zaputili se prema Rimu. Od Venecije do Rima odlučili smo putovati po unutrašnjosti Italije. Vozili smo se brzom cestom kroz predivne gorske predjele. Da sve ne bi bilo prelijepo, u maniri prave šeprtlje, “uspjela” sam ne zakopčati torbu do kraja i izgubiti hlače na autoputu.

Mogu samo biti sretna što nisam izgubila i ostatak stvari. Scena u kojoj moje traperice izazivaju sudar na brzoj cesti usred “ničega’’ nije mi se uklapala u ovu opuštenu i romantičnu sliku.

No najbolje je ipak bilo pred nama. Ulazak u Rim bio je sve samo ne onakav kakvim sam ga zamišljala, u grad smo se spustili kroz šumovito i brdovito predgrađe. S jedne strane tunela bila je šuma, a s druge - civilizacija.

Iako na prvi pogled svi izgledaju užurbano i kao da nemaju vremena, svi su jako simpatični i druželjubivi, jedini je problem bio naći lokalca u moru turista koji bi me možda i mogao uputiti u pravom smjeru. ŽIVIO TRIP ADVISOR! Ponovno problemi s organizacijom. Najprije smo pokušali otkriti ima li negdje u blizini kakav hostel ili hotel. Lutali smo po središtu i na kraju upoznali nekog simpatičnog mladića koji nas je odveo do jednog jedinog hostela u Rimu - koji ne radi već dvije godine.

Gospodin koji radi na benzinskoj crpki preko puta te zatvorene građevine rukama i nogama mi je uspio objasniti da su hoteli preskupi, ali da zato u središtu grada postoje - many bed and breakfast in the center of the city (pokušajte pročitati s najjačim talijanskim naglaskom koji si možete zamisliti). I živio Trip Advisor!

Ta me je bogomdana aplikacija spasila od potencijalnog spavanja na ulici. Našli smo predivno uređeni pansion u samom središtu Rima, udaljen od Vatikana manje od kilometra.

Nakon što nam je žena otvorila vrata i provela nas po apartmanima te rekla cijenu od 80 eura po noći, odlučila sam ponovno okušati svoju moć cjenkanja i - uspjela sam. Na kraju smo u Rimu još i najjeftinije prošli, i za 100 eura spavali dvije noći.

Srpanj u Rimu na Vespi, može li ljep-

Romantika u gondoli

še od toga. Predivna razgledanja grada i slike koje stvarno izgledaju kao da ih je netko izvadio iz filmova. Noćne šetnje po samom središtu i rijeke ljudi koji baš kao da su stvoreni da u tom trenutku kao i vi budu tamo. Teško je povjerovati koliko ovaj grad može biti romantičan.

Nakon cjelodnevnog razgledanja grada i vožnje čovjek i ogladni. Teška srca moram priznati da, ako me nešto u Italiji razočaralo, onda je to hrana. Slastice na stranu, ali sve ono što sam očekivala i što mi je Jamie Oliver na svojim putovanjima obećao nisam mogla ni pomirisati, kamoli kušati. Naravno, sve se mijenja ako znate nekog tko je tu domaći, a mi, nažalost, nismo bili te sreće.

Budžet nam nije bio ograničen, ali je najbolje jelo koje sam pojela u Rimu bio hamburger u Hard Rock Cafeu.

Nezaobilazni kolači

Nakon vožnje po Rimu i razgledavanja svih mogućih znamenitosti tri dana, krenuli smo prema Veroni, ali ovaj put uz obalu, a kako nam je bio na putu, odlučili smo obići i kosi toranj u Pisi. Za divno čudo, nigdje u samom gradu nije bilo putokaza kako doći do jedne od najvećih znamenitosti Italije.

Gotovo sam odustala, ali je moja bolja polovica ipak bila malo strpljivija i uspjela me nagovoriti da još jednom pokušamo dokučiti kako doći do tornja.

Uspjeli smo, ali, nažalost, nisam bila pravi turist pa ga nisam pokušala pridržati nogama ili se nasloniti na njega na svojim fotografijama, ali ljudi koji se iskrivljuju, naslanjaju, izvode i ližu “toranj’’ zaista su komični.

GDJE SU POLJA LAVANDE? Što očekivati? Iskreno, očekivala sam više. Moj je prvi dojam Italije: jedno veliko polje i osam kilometara ulijevo IKEA ili Mercator. Veliki gradovi doista jesu puni života, cvjetaju i dišu punim plućima, ali ostatak Italije kao da uopće ne postoji. Zanima me gdje su skrivena sva ona divna polja lavande koja ni u jednom trenutku nisam vidjela? Rim je grad posebna ritma. To je grad u kojem svi nekamo žure, ali nitko nije nervozan.

Grad koji pokreću ljudi. Najromantičniji grad na svijetu. U kojem svi hodaju i puše i ispijaju kave na šanku u roku dvije minute. To je grad koji mi je ostao u najljepšem sjećanju sa svojim drvoredima i uskim uličicama u kojima se jednostavno poželite izgubiti.

Iako su me neke stvari, koje sam u svojoj glavi percipirala kao lijepe, naposljetku razočarale, moram priznati da su ove pozitivne ipak pobijedile. Nisam mogla ni zamisliti da će me neki nepoznati dijelovi Italije toliko iznenaditi, a pristupačni i vedri ljudi i gradovi u koje se morate zaljubiti mamit će vas da im se vratite.

RECENZIJA

JEZIK

SPORT

Novi album “Turn Blue” The Black Keysa

Selfie, sebić, samoslik...

Komentatori: Ćosić, Sušec i Blažičko o tajnama izvještavanja

Str. 14

Str. 18

Str. 21

G

Foto: Elvis Kosina (INmusic)

FESTIVAL INmusic 2014. očekuje 20.000 posjetitelja

Gužva na Jarunu: Glazbeni tulum od jutra do mraka na tri pozornice

G Dijana Dretar

ddijana.dretar@gmail.com

L

jubiteljima glazbe kraj je lipnja rezerviran za INmusic festival, priredbu koja već devetu godinu privlači glazbena imena iz svih krajeva svijeta. Arctic Monkeys, Arcade Fire i Franz Ferdinand samo su neki od izvođača koji su festivalske plakate krasili prošlih godina, a ove godine jaki popis izvođača na kojem su The Black Keys, MGMT, Pixies, Flogging Molly, Foals i The Fratellis privući će, očekuju organizatori, 20.000 posjetitelja.

SJAJNE REAKCIJE Ove će se godine na festivalu ponovno zasvirati na tri pozornice. Uz glavnu pozornicu, Main stage, rezerviranu za glavne izvođače, i World stage, na kojem će koncert održati imena iz svih dijelova svijeta, dodaje se treća velika pozornica, takozvani Hidden stage,

pozornica koju će posjetitelji naći na lokaciji na kojoj je prijašnjih godina bio kamp. Ova pozornica, koji će biti pod šatorom, ujedno je i najveći ovogodišnji novitet. Kamperi će pak svoje mjesto pronaći na Otoku Trešnjevki, koji će s ostatkom festivalske lokacije biti povezan mostom.

“Most će izgledati fenomenalno”, poručuje Marko Perožić iz INmusica, dodajući da će, osim nove lokacije i povećanog kapaciteta kampa, posjetitelji moći uživati i u drugim novitetima.

“Ove godine uvodimo plaćanje karticom”, ističe Perožić i objašnjava da će se pri ulasku na mjesto održavanja festivala na karticu uplatiti novac, te će se njome kasnije jednostavno kupovati hrana i piće. To će razveseliti sve one koji su prošle godine, zbog prebacivanja na fiskalizaciju naletjeli na dvostruke redove za blagajne te za šankove za jelo i piće i zapeli u velikoj gužvi. Valja napomenuti da su organizatori ove godine razvili i mobilnu

Ljubitelje glazbe ove godine očekuju noviteti kao što su Hidden stage, kamp povezan mostom, mobilna aplikacija te kartica za hranu i piće aplikaciju koja bi posjetiteljima mogla olakšati praćenje dnevnih rasporeda koncerata i snalaženje na Otoku mladosti, na kojem se festival održava.

“Doživjeli smo sjajne reakcije na izvođače”, govori Perožić, dodavši da nisu imali posebnih problema s dogovaranjima nastupa, a u tome im je prilično pomoglo to da se festival održava radnim danima.

“Mnogo je lakše dobiti veće izvođače ako se koncert ne održava vikendom“, kaže Perožić. Najviše se vremena po-

svetilo bendu The Black Keys, ovogodišnjim glavnim zvijezdama, headlineru festivala, a dugotrajniji proces dogovora ne čudi s obzirom na to da su tek prošlog mjeseca objavili novi, osmi po redu, studijski album “Turn Blue”.

AMERIČKI HEADLINERI Američki rokerski dvojac The Black Keys nije jedini bend koji će na INmusicu publici predstaviti svoj novi rad.

MGMT, još jedan američki dvojac, ove je godine izbacio istoimeni album, drugi nakon trogodišnje stanke koliko je prošlo od albuma “Congratulations. Još su jedno veliko ime festivala bostonski Pixiesi, bend koji je nakon dugotrajne stanke, od 13 godina, opet počeo s radom u nešto drukčijem tonu i sastavu te kojem je zagrebački glazbeni festival, uz Italiju, jedino odredište u našoj regiji na ovoj turneji. Ništa manje fame nije se diglo oko američkog celtic-punk benda irskog prizvuka

Flogging Molly, koji je posljednji susret s hrvatskom publikom imao prije dvije godine na varaždinskom Špancirfestu.

“Rock je žanr glazbe koji dominira na našem festivalu, neke godine naginje malo više prema indieju, ponekad žešćem rocku, u svakom slučaju, nađe se ponešto za svakoga”, kažu iz INmusica. Za indie dio priče na devetom će se izdanju festivala pobrinuti, među ostalima, britanski The Fratellisi, Foalsi i Bombay Bicycle Club, dok će rock držati kako australski Wolfmother tako i domaći Partibrejkersi. Ljubitelji elektronike u 2014. na jarunskom će Otoku uživati prije svega u Digitalismu, a oni koji naginju psihodeličnom plesu ne smiju propustiti Jagwar Ma, sunarodnjake Wolfmothera.

DOMAĆE SNAGE Drugi dan INmusica na glavnoj pozornici započet će s bendom čiji članovi svoj zvuk opisuju kao tugaljive pjesme

14

KULTURA

Lipanj 2014.

na granici između amerikane i mamurnog kajanja, zagrebačkim Elephant and the Moonom. “Očekujemo dobar i zabavan nastup, kao i uvijek, a sve ostalo od toga samo je bonus“, poručuju iz Elephanta. Upravo za headlinere festivala kažu da su im glazbeno najsličniji, iako više po mjestu dolazaka uzora, nego po samoj glazbi. “Žanrovska svrstavanja uvijek su gadna stvar, uvijek se nađe nezadovoljnih purista“, kaže član benda Petar Vranić.

S obzirom na to da “nekantautorska verzija Elephant and the Moona još nema službeno izdanje, široj publici

GLAZBENO LJETO

Najjača imena festivala su The Black Keys, Pixies i MGMT, a nastupit će i britanski indie rokeri The Fratellis, Foalsi i Bombay Bicycle Club, za elektroniku će biti zadužen Digitalism, za rock Wolfmother i Partibrejkersi, a za psihodeliju Jagwar Ma

Domaći festivali od kontinentalne Hrvatske do Jadrana

G Korana Marović

marovic.korana@gmail.com

S

Foto: Elvis Kosina (INmusic)

je svaka pjesma koju izvode nova”, zaključuje Vranić. Poručuju da su, s obzirom na duljinu nastupa od pola sata, odlučili odsvirati samo najbrže i najglasnije dijelove repertoara te da publika može očekivati veselje i skakanje.

Posljednjeg dana festivala svoju će životnu i glazbenu viziju posjetiteljima predstaviti samoborski psihodelični rock’n’roll bend Pars Petrosa. Od nastupa na INmusicu očekuju da ljudi odu s “višom svijesti pozitivne vibre i širokim spektrom boja u glavi“.

“INmusic je dobra priča koja je opstala svih ovih godina i koja je definitivno imala dobar izbor imena svjetske scene raznih žanrova“, poručuju iz benda i dodaju da je festival uvijek dobar izbor za nastup jer većinom širi ljubav među ljudima i pozitivnu vibraciju.

Njihova se pak vibracija može opisati kao ona koja teži “prosvjetljenju svih naroda svijeta“, a od Majke Prirode,

Foto: Vedran Metelko (INmusic)

Foto: Silvijo Selman (INmusic)

koju smatraju jednom od svojih utjecaja, očekuju “oproštenje olakog shvaćanja života“ i “shvaćanje srži disanja koju još nisu spoznali”. Iako ne vole žanrovsko svrstavanje, svoj bi zvuk opisali kao eksperimentalu, progressive, true&gypsy, a u skladu s tim, njihov će nastup za festivalsku publiku, kako kažu, biti energičan, iskren i nepredvidljiv. S obzirom na petogodišnju stanku, obožavateljima će na koncertu predstaviti mnogo novog snimljenog materijala, a ističu i novi projekt na kojem rade - NO!Mozart.

Marko Perožić iz INmusica ističe da će neke stvari, prema već iskušanu receptu, ove godine ostati iste. Tako će se posjetitelji moći i u devetom izdanju festivala zabaviti uz Dukes Box, živi džuboks u kojem su nalaze svirači koji prema narudžbi sviraju pjesme koje je uplatila publika, dok će svakoga dana u 23 sata počinjati karaoke na retro partyju.

RECENZIJA “Turn Blue” benda The Black Keys, headlinera ovogodišnjeg INmusica

Nema hitove kao prethodni albumi, ali ima kompleksniji i koncertniji zvuk

G Ivan Stojanović

ivanstojanovic2506@gmail.com

K

ada su se pisale recenzije za prijašnje albume The Black Keysa, negdje u doba albuma “Rubber Factory” (2004.) ili čak “Attack and Release” (2008.), gotovo se u pravilu morao napraviti mali uvod o garage blues rock dvojcu iz Ohia, Danu Auerbachu i Patricku Carneyu, koji su prijateljstvo iz djetinjstva pretvorili u uspješnu glazbenu suradnju. Sada, kada je riječ o jednom od trenutačno najpopularnijih rock-bendova današnjice, koji ćemo kao jedne od headlinera moći gledati i na ovogodišnjem INmusic festivalu, vjerojatno je svima sve o njima poznato.

Na osmom albumu nastavljaju suradnju s dosadašnjim producentom i sada gotovo trećim članom benda Brianom Burtonom AKA Danger Mouseom, a posljedica je toga, kao i na posljednja tri albuma, sve veći, kompleksniji i koncertniji zvuk koji se odmiče od jednostavnog i prljavog riffa s početka karijere ovog benda, dapače, ne nužno u lošem smjeru. Brian s dvojcem potpisuje i producira gotovo sve pjesme na albumu koji, za razliku od dva prethodna, na prvo slušanje nema hitove poput “Lonely Boyja” ili “Tighten Upa”, ali ima prekrasno ukomponira-

ne, orgulje, klavijature, violine i Auerbachove falsete i time govori da, iako su spremni puniti arene i dvorane, također daju prigodu da im glazba raste i ide u novim smjerovima, nevezano uz komercijalni uspjeh. Album je fino

zaokružen, što nedostaje mnogim albumima u današnje vrijeme. Otvaraju s baladom od sedam minuta, “Weight of Love”, koja najavljuje ton ostatka pjesama; malo pesimističniji, poraženiji i razočaraniji pogled na ljubav

kakav Auerbach gotovo uvijek ima.

S njim je sada pomiren i ne preispituje ga više, samo ga je umotao u malo više melankolije i psihodelije. Pjesma koja najviše podsjeća na starije Keyse i koja se lagano mogla naći na nekom od prijašnjih albuma jest “In Time” i tek kada se posluša, jasan je odmak koji je napravljen s ostalim pjesmama.

Album nije pun hitova, ali mu nikako ne nedostaje dobrih pjesama. Završavaju veselo s “Gotta Get Away”, boogie rock-pjesmom koja čini baš to, bježi od tona koji su postavili s ostatkom albuma i neodoljivo podsjeća na neku pjesmu Jesseja Hughesa ili Creedencea Clearwatera.

“Turn Blue” je, stječe se dojam, razočarao dosta obožavatelja i dio kritičara. U redu, možda je “razočarao” jaka riječ, ali recimo da nije ispunio očekivanja. Možda album neće definirati žanr, ali svakako je vrijedan pažnje.

Oni koji kažu da im nedostaje klasičnog zvuka The Black Keysa slobodno neka puste neki od starijih albuma i uživaju u njima.

Ovo je logičan napredak benda koji je od garaže došao do stadiona, skupio dosta albuma, igrao se s dosta žanrova (Blakroc, Lana Del Rey, Gnarls Barkley) i želi nastaviti sa stvaranjem dobre glazbe koja neće dosaditi ni publici, a ni njima samima.

tudenti sanjaju o odmoru od svakodnevnih obaveza. Suprotnost klasičnom ljetovanju mogu ponuditi brojni ljetni festivali. Tako se svi zainteresirani mogu zabaviti uz dobru ekipu i na atraktivnoj lokaciji, upoznati mnogo ljudi i pritom uživati u glazbi. Počevši s krajem lipnja, ljetni festivali raspoređeni su po kontinentalnoj Hrvatskoj, a i diljem Jadrana.

FOR 19.23.6.

Hvarski FOR jedan je od domaćih festivala koji se razvio u samo godinu dana. Neki izvođača su Neneh Cherry, Haim Sisters i Mark Ronson, a koncerte će pratiti najviše 2500 ljudi. Upravo je radi jakih imena i intimnog ambijenta FOR jedan od skupljih ljetnih festivala.

HIDEOUT 30.6.4.7.

Jedan od ludih ljetnih festivala koji privlači mnogo turista ujedno je i najveći elektronički festival u Hrvatskoj i održava se svake godine na Zrću. Hideout, uz sam festival, nudi i zabave na brodu te afterbeach partyje, a popis izvođača sadrži Disclosure i Rudimental.

Loša vijest - ulaznice su rasprodane.

THE GARDEN FESTIVAL 2.9.7.

Ljubitelji elektroničke glazbe ove godine na Murteru uživat će u imenima poput Genius of Time, Kink i Quantic Live. Dodatna zabava bit će organizirana na brodu.

ULTRA EUROPE 11.13.7.

Ovaj festival svakako je najpopularniji ovog ljeta. Glazba na kojoj se festival temelji su house i techno, a neki od najpopularnijih izvođača koji će nastupiti su Armin Van Buuren i Afrojack.

Foto: Marko Pekić

SEASPLASH 17.21.7.

Ovaj festival oličenje je dobre atmosfere i opuštena provoda, a poseban ugođaj stvara tvrđava Punta Christo. Za vrijeme festivala svi s ulaznicom imaju pravo i na besplatno kampiranje. Gentleman’s Dub Club i Bad Copy neki su od ovogodišnjih izvođača, a osim uživanja u nastupima moguće je sudjelovati i u tečaju festivalske edukacije.

LOST THEORY 22.28.7.

Ovo je jedan od manje poznatih festivala, a održava se u šumovitom krajoliku Like kod Gračaca. Posvećen je trance glazbi, a turiste posebno privlači to što se održava u prirodi i nudi radionice joge, plesa, tečajeve o globalizaciji i ekologiji, kao i raznovrsnu ponudu hrane i pića.

FRESH ISLAND 23.25.7.

Hrvatska službeno ima i najbolji hip-hop festival na moru, a zove se Fresh Island festival. Ove sezone festival doživljava tek treće izdanje, a već sada na Jadran dovodi neke od najpopularnijih reperskih imena današnjice, poput Rick Rossa i Method Mana.

Fresh Island nudi i VIP zabave na brodu i afterbeach partyje.

FERRAGOSTO JAM 1.3.8.

Festival u Orahovici posvećen je ljubiteljima rocka, punka, rapa, indieja i metala. Festival ima i veliki kamp kraj jezera, a okružuje ga prekrasna priroda. Posjetitelje će zabavljati Jinxi, Kiša metaka i Edo Maajka.

SUPERUHO 3.5.8.

Ovaj šibenski indie rock festival pratit će i sadržaj poput turnira u košarci, škole surfanja i ležernih zabava na plaži. Među najavljenim bendovima su The National i Black Lips.

OUTLOOK FESTIVAL 3.7.9.

Pulski festival otvara Lauryn Hill, slavi soundsystem kulturu te pruža sve, od jamajkanskog ritma do elektronike. Neki od izvođača su Busta Rhymes i Friction. Moguće je kampirati u kampu Brioni, no predlaže se i boutique kampiranje u Podpad selu.

UNKNOWN 8.12.9.

Rovinjski Unknown festival u pet dana nudi uživanje u elektroničkoj glazbi i zabavi na brodu. Ima više od 100 izvođača na svom popisu, a neki od njih su Jamie XX i Disclosure.

KULTURA

Lipanj 2014.

15

RAZGOVOR S POVODOM Slavenka Drakulić

“Redatelju i glumcima ne petljam se u posao”

G Klara Glavač

kglisinski@gmail.com

O

Bogdan se bavi i drugim aktivnostima - jedan je od organizatora West Herzegowina Festivala

Foto: Arhiv ZKM-a

GLUMIŠTE Goran Bogdan za Global govori o počecima i kinematografiji

Hrvatskom filmu cilj trebaju biti Cannes, Venecija, Berlin...

G Monika Injac

G

monika.injac@gmail.com

lumac Goran Bogdan, član ansambla Zagrebačkog kazališta mladih i poznat po brojnim filmskim ulogama, priznaje da se ne voli gledati na velikom ekranu. “Gledati sebe na filmu nije ugodan osjećaj. U prvom gledanju vidiš samo pogreške. Ta razina samokritike, da vidim svaki mig, svaku gestu, to je shizofreno iskustvo”, priznaje Bogdan.

Bogdan je upravo završio snimanje filma “Broj 55”, u kojem tumači ulogu Tome.

Tragična je to priča o stvarnom događaju koji se dogodio u rujnu 1991. u selu Kusonjama nedaleko od Pakraca. Prati dvadeset ljudi koji su dobrovoljno otišli u rat i pošli u izviđačku akciju koja se pretvorila u krvoproliće i svi su poginuli. “Snimanje je trajalo dva mjeseca.

Vremenski nam uvjeti nisu išli na ruku, ali je to dobro za atmosferu filma. Priča je teška i ratna, i to je baš muški film sa sedamdeset glumaca. Stvorila se neka ekipa postrojbe. Tomo je kao i svi ostali tamo poginuo. Svi su bili klinci koji su se našli u situaciji koja je sve, samo ne normalna. Tragično je završila”, kaže Bogdan.

STUDIRAO EKONOMIJU Njegov posljednji film “Sonja i bik” u kinima je rušio rekorde gledanosti. “Nismo to očekivali. Bio je to mali debitantski film s upola manjim proračunom od normalnog, imali smo neka očekivanja, ali ni blizu tako visoka. Bilo je teško raditi sa životinjama, tri smo tjedna bili na terenu na kršu u Dalmatinskoj zagori. Ta romantična komedija imala je veću lakoću, ali se trebala oslanjati na psihičku stranu. I to nosi neku svoju suptilnost i taktilnost. Svaki film nosi neki svoj križ, ali i jedan i drugi su, zahvaljujući profesionalnoj ekipi i unatoč nedostatku novca, kvalitetni”, zaključuje Bogdan.

Nakon filma “Sonja i bik”, tog su glum-

Iz predstave “Galeb”

Mladi glumac, član ZKMova ansambla, upravo je završio snimanje filma “Broj 55”, s teškom pričom iz Domovinskog rata, i priznaje da se ne voli gledati na velikom ekranu ca u javnosti proglašavali najpoželjnijim neženjom. “Nema to veze sa mnom. Ako me stave u ladicu fatalnog muškarca ili zavodnika, to mi može odmoći u ozbiljnijim projektima. Nemam veze s tom slikom, niti išta radim s tim u vezi. Nemam ja ništa protiv toga. Imam i ja taštine, ali želim biti glumac šireg dijapazona“, spremno odgovara.

Smatra da filmovi poput “Sonje i bika”, “Svećenikove djece” i “Kauboja” dokazuju da postoji afinitet hrvatske publike prema hrvatskom filmu.

“Publika reagira dobro. Trebali bismo se prestati osjećati kao neka zaštićena oaza, nema danas granica. Moramo raditi dobre filmove. Cilj nam trebaju biti Cannes, Venecija, Berlin, a ne skrivanje unutar hrvatske kinematografije. Ima dosta dobrih filmova koji ne nalaze prijam kod publike. Ali to je zbog toga što je dugi niz godina hrvatski film bio u povojima i radio nesigurne korake. No u zadnje vrijeme i te kako suvereno kroči prema europskom uspjehu“, siguran je Bogdan.

Prva glumačka iskustva imao je još tijekom srednje škole u Širokom Brijegu. U Zagreb dolazi studirati ekonomiju, a pri

Ako me stave u ladicu fatalnog muškarca ili zavodnika, to mi može odmoći u ozbiljnijim projektima, kaže popularni glumac

Foto: Arhiv ZKM-a

završetku studija odlučuje kako je njegov životni poziv ipak gluma te upisuje Akademiju dramske umjetnosti. “Svaki put odgovaram na to pitanja kao da ima neke priče iza toga. Nema nikakvog spektakla, ni moje velike hrabrosti, to je hrabrost kao u slobodnom padu. Gravitacija me vukla i prije ekonomije. Kada sam došao u Zagreb, počeo sam se upisivati na amaterske grupe. Najprije sam krenuo u dramsku skupinu na Peščenici, poslije se sve više bavio glumom i pred kraj studija bio potpuno u njoj”, kaže popularan glumac.

Prva mu je uloga bila u predstavi “Koko u Parizu” u ZKM-u, a danas je u tom kazalištu dio ansambla pa ga se može gledati u brojnim predstavama.

“ZKM je kazalište koje je najbliže mom afinitetu, programski i artistički. Omogućava mi neku svježinu u tom poslu, neku razinu radoznalosti, znatiželje, želje za napretkom“, kaže Bogdan, kojemu je upravo zbog brojnih uloga teško odrediti koja mu se najviše urezala u pamćenje.

“Svaku ulogu s kojom si imao problem i s kojom si se mučio posebno pamtiš.

Uvijek pak najviše razmišljaš o onoj koju trenutačno radiš, a najviše pamtim prve uloge, “Zagrebački pentagram”, kada smo bili u New Yorku, to su bila neka iskustva koja ću pamtiti cijeli život“, dodaje Bogdan.

NAJTEŽE JE VLASTITO PREISPITIVANJE Bogdan priznaje i da mu je u glumačkom poslu najteže vlastito preispitivanje. “Nikad nemaš mira. Pogotovo u kazalištu. I kad ne radiš novu predstavu, igraš stare.

Dok radiš, stalno si u ulozi, preispituješ se i otkrivaš se. Teže je kad si izvan procesa i promišljaš što bi trebalo i kako. To je ta konstanta, nemoguće ju je ugasiti.

Posao je dosta intenzivan, pa privatni život pati. Stalno promišljaš i odvajaš stvari“, kaže Bogdan i dodaje da “svaki dan po petsto puta želi odustati”. Ipak, ističe, to je tako sa svakim poslom koji voliš i želiš raditi.

Osim glumom Bogdan se bavi i drugim aktivnostima - jedan je od organizatora West Herzegowina Festivala, a cilj mu je potaknuti mlade kreativce i autore na stvaranje. “Ideja se rodila slučajno uz pivo. Prijatelj i ja bili smo samo konzumenti takvih festivala pa smo maštali zašto ne bi i nama dolazili umjetnici. Bili smo željni glazbe i kulture. Došli smo na studij u Zagreb i bili smo oduševljeni ponudom kulture za razliku od BiH gdje ne postoji mnogo infrastrukture za kreativno izražavanje. Festival je, s druge strane, teško organizirati. Uvijek se nadaš nečem višem, pa se zadovoljiš manjim.

Ipak, dosta je narastao i nadamo se da će jednog dana biti samoodrživ”, optimističan je Bogdan.

na je spisateljica i novinarka čiji glas pripada svijetu, rekla je za Slavenku Drakulić poznata feministica, novinarka i aktivistica Gloria Steinem. Naša najprevođenija i najprodavanija književnica i publicistica često je bila prihvaćenija vani nego “kod kuće”, djelomično zato što se bez straha bavi preispitivanjem društvenih tabua. Od uloge Hrvatske i Srbije u Domovinskom ratu, preko ratnih zločinaca i politike, života u Jugoslaviji, pa sve do feminističkih ili “ženskih” tema, poput prava na pobačaj.

Danas živi na relaciji Zagreb - Beč - Stockholm - Istra, u braku je s poznatim švedskim novinarom i piscem Richardom Swartzom koji se toliko zaljubio u život u Istri da je napisao predivan maleni roman “Kuća u Istri”, koji tematizira njihov proces kupnje napuštene kuće u Sovinjaku, provlačeći njime povijest, kulturu i ljepotu naše regije. Često je, s obzirom na život u Skandinaviji, pitaju o usporedbi Hrvatske i Švedske, na što Drakulić odgovara da nije pošteno uspoređivati te dvije zemlje s obzirom na povijest i bogatstvo, ali i da Švedska ima svoje negativne strane - od ignoriranja problema imigracije, do političke korektnosti koja je na rubu cenzure.

Prošlih je mjesec dana Drakulić opet u središtu medijske pozornosti zbog predstave “Kako smo preživjele” u

Iz predstave “Kako smo preživjele”

Zagrebačkom kazalištu mladih, koju je redatelj Dino Mustafić utemeljio na njezinim esejima “Kako smo preživjeli komunizam”, “Kako smo preživjeli rat” i “Kako smo preživjeli postkomunizam”. Njezinu temeljnom tekstu dodana su osobna iskustva osam glumica koje progovaraju o vlastitom doživljaju prošla dva desetljeća, obilježena padom jednog režima, ratom i tranzicijom. U predstavi glume Doris Šarić Kukuljica, Ksenija Marinković, Urša Raukar, Nina Violić, Jadranka Đokić, Lucija Šerbedžija, Katarina Bistrović Darvaš i Nataša Dorčić. Kako ste se osjećali prije prvog gledanja predstave “Kako smo preživjele”, koja se dijelom temelji na vašim esejima?

Prošlih mjesec dana ova spisateljica i novinarka ponovno je u središtu medijske pozornosti zbog predstave “Kako smo preživjele” koju je u ZKM-u režirao Dino Mustafić. Njezinu temeljnom tekstu dodana su osobna iskustva osam glumica

Slavenka Drakulić

Foto: Boris Ščitar (Pixsell)

Bila sam uzbuđena jer nisam imala pojma što mogu očekivati. Ali uvijek tako radim, prepuštam redateljima, bilo kazališnim ili filmskim, da rade svoj posao bez mog sudjelovanja. Jeste li tijekom stvaranja predstave imali kontakata s glumicama, redateljem Dinom Mustafićem ili dramaturginjom Željkom Udovičić? Koliko ste sudjelovali u kreativnom procesu?

Nisam imala nikakvog kontakta. Dapače, baš sam se iznenadila kad me mjesec dana prije premijere nazvao Dino Mustafić da mi kaže kako su probe u ZKM-u već neko vrijeme u tijeku. Naime mi smo se dogovorili da će on to raditi još prije tri godine, pa sam sasvim zaboravila. Vidjela sam se jednom s Mustafićem, a jednom

Foto: Arhiv ZKM-a

s glumicama i dramaturginjom, ali uopće nismo razgovarali o predstavi jer se ne volim drugima petljati u posao. Kad netko uzme u ruke moj tekst, bilo da je riječ o čitateljici, glumici ili redatelju, to više nije samo moj tekst, i to poštujem. Čitanje i režiranje, pa i gledanje istog teksta uključuje osobni doživljaj. Pokazalo se to u ovoj predstavi. Što mislite o “čitanju” svog teksta glumica koje su unijele svoja iskustva stečena u prošlih 20 godina?

Najzanimljivije mi je da su njihove interpretacije različite. I u smislu iskustva i u smislu godina. Bila sam ugodno iznenađena kako se motivi i priče vežu jedni na druge, kako se isprepleću. Njihovi su mi se tekstovi činili jako uvjerljivi i iskreni. Naravno da golema zasluga za uspjeh pripada dramaturginji Željki Udovičić, koja je od svega tog materijala trebala napraviti tekst za predstavu. Kako vam se čine glumački ansambl, režija i scenografija?

Glumice su fenomenalne, zbilja u ovoj predstavi daju sve od sebe.

Predstava je dinamična, zanimljiva, zabavna, nema praznog hoda. Scenografija je jednostavna i funkcionalna.

Treba spomenuti i izvrsne tekstove za songove koje je napisao Mate Matišić. Ukratko, odlična ekipa. U režiji su me najviše iznenadili elementi komedije.

16

KULTURA

Lipanj 2014.

URBANA UMJETNOST Hoće li najava rušenja oslikanog zida u središtu metropole biti presuda suvremenom

“Kaj drma” kultni zid A G Zrinka Kunić

zrinka.kunic@gmail.com

ko netko pred nama lupa glavom o zid, a mi ga silom otklanjamo od zida, to je čovječanska dužnost, a nipošto narušavanje osobne slobode. Pogotovo kada to lupanje po zidu skupo plaća vjernik zdravog razuma, napisala je još Marija Jurić Zagorka, a ove bezvremenske riječi danas su i više nego aktualne. Zagorka je možda mislila na metaforički zid koji je u nama i među nama, ali taj se zid može i materijalizirati.

Zid po kojem danas udaramo glavom u jednoj je od najprometnijih ulica u Zagrebu, u Branimirovoj.

Zid je to na koji turisti najprije naiđu kada izađu iz autobusa i upute se prema središtu grada. Dijeli željezničku prugu od “ulice duhova” i predstavlja još ono malo životnosti koja je ostala u pomalo zaboravljenoj Ulici kneza Branimira.

KONCEPTUALNI UMJETNICI, NETIPIČNI GRAFITERI Zamislite sada da nema zida, da nema šarenila grafita koji odvlače poglede od druge strane ulice, na kojoj se već godinama raspada “Nada Dimić”, na kojoj nema niti jedne prodavaonice, niti jednog ka-

Šareni je zid tri puta oslikavan, prvi put za vrijeme Univerzijade 1987. godine, a danas dijeli željezničku prugu od “ulice duhova” i unosi životnost u prostor koji s druge strane ceste već godinama obilježavaju napuštene i derutne zgrade, zatvoreni kafići, pučka kuhinja i parkiralište

fića, niti jednog znaka života osim pučke kuhinje i parkirališta koje kao da je na silu ondje smješteno. Ulica bi tada izgubila svoj šarm, a prolazak njome izgledao bi poput prolaska napuštenim gradom. Scenarij je to koji možda i nije tako daleko.

Potkraj ožujka, naime, u medijima je osvanula vijest da će se dio zida u Branimirovoj rušiti. Zid se nagnuo, dotrajao je i opasan je za pješake i promet. Vrlo je brzo ta tema pobudila zanimanje javnosti i počele su polemike o značenju zida za vizualni identitet i kulturu grada.

Nekoliko kilometara dalje, na zagrebačkim Srednjacima, vrata svoga doma otvorio nam je Zdenko Bužek, akademski slikar i jedan od dvadesetorice ljudi kojima je prvi put bilo povjereno oslikavanje zida u Branimirovoj 1987. godine. Bilo je to doba kada je Zagreb počeo disati onako kako diše danas. Prije Univerzijade bilo je nezamislivo do ranih jutarnjih sati sjediti na Tkalči ili postavljati umjetničke instalacije po gradu.

Tada se sve promijenilo. Grad je, kako bi se pokazao u što boljem

svjetlu, uložio mnogo novca u razvoj onoga što danas nazivamo urbanom vizurom metropole. Obnovljeni su studentski domovi, uređen je Jarun, a umjetnicima se otvorio prostor da se izraze i izvan svojih atelijera. Jedan od takvih projekata bio je i oslikavanje zida u Branimirovoj.

“Još je šezdesetih godina Julije Knifer imao ideju da se zid oslika. No kako je to u socijalizmu i bilo, ideja se pojavila, ali nije bila prihvaćena.

Međutim, kao i svaka druga ideja, ona je živjela i ponovno se pojavila 1987. godine. U to vrijeme već su postojali neki pokreti koji nisu bili tipično grafiterski, pogotovo ne u današnjem smislu te riječi. U ono su vrijeme djelovali konceptualni umjetnici koji su počeli koristiti javne prostore za svoje javno djelovanje“, kaže Bužek.

“Kako je Univerzijada došla u Zagreb, tako je grad uložio mnogo novca u njegovo uređenje. Slijedom toga, i mi koji smo oslikavali zid u Branimirovoj bili smo jako dobro plaćeni“, ističe Bužek koji je na zidu tada ostavio svoj trag. Radilo se, kaže, o intimnom pejzažu. To nisu

Foto: Zrinka Kunić

Oslikavanje zida u Magazinskoj

bili grafiti kakve danas poznajemo, to su bile zidne slike. Svaki je umjetnik dobio komad zida, od stupa do stupa, i na zidu je naslikao ono što inače radi na platnu.

Međutim, slike su blijedile i došlo je vrijeme da se zid ponovno oslika.

To se dogodilo 1999. godine kada je Gradski ured za kulturu organizirao ponovno oslikavanje zida u sklopu akcije protiv zloporabe droga. U tih se 12 godina grafiterska scena razvila i gradom su se počeli širiti grafiti.

Jedan od pionira zagrebačke grafiti scene je i Slaven Kosanović Lunar.

Već je početkom devedesetih počeo iscrtavati gradska pročelja, a 1999. radio je i na zidu. Jedanaest godina poslije, kada je zid treći put oslikavan u sklopu projekta “Muzej ulične umjetnosti”, Lunar je ponovno potezao svoje kistove i valjke po njemu.

PRILIKA AKADEMIJI, DIZAJNERIMA I ILUSTRATORIMA Danas, dok se raspravlja hoće li se zid rušiti i graditi novi ili neće, Lunar na drugom kraju grada, u Magazinskoj ulici, oslikava jedan drugi zid. Umrljane trenirke, umače valjak u veliku kantu plave boje i radi kon-

Akcija “Muzej ulične umjetnosti” dala je dizajnerima i ilustratorima da se izraze

Foto: Zrinka Kunić

ture onoga što će za nekoliko sati biti ono po čemu je prepoznatljiv – mačke. “Zid mi je bio super osvježenje, a najdraži element bili su mi razigrani plavo-žuti busovi u kojima su bili neki likovi. Autor je ostavio oblačić u koji je netko nadopisao ‘Kaj drma?’ i to mi je bio najkomičniji dio zida. Sve je bilo uredno, jako dobro organizirano i super napravljeno, svatko je imao svoj gabarit na zidu i bilo je rukopisom vrlo šaroliko i jako vješto složeno“, prisjeća se Lunar zida iz 1987., kada mu je bilo 12 godina.

Zidom 1999. godine, kaže, nije bio zadovoljan, ali već je 2010. dobio priliku ponovno se iskazati. S dolaskom “Muzeja ulične umjetnosti” cijela je priča postala zanimljivija i heterogenija.

“Ta je akcija dala priliku klincima s Akademije, dizajnerima i ilustratorima da se izraze. Riječ je o ljudima kojima zid nije područje djelovanja, za razliku od writera. Ako writere pustite da sami stvaraju, dobit ćete u većini slučajeva želju za nadmoći jer se svatko brine samo za svoj stil i rad. Trebalo je dovesti ljude koji su u stanju surađivati, zanemariti ego,

Kako je Univerzijada došla u Zagreb, tako je grad uložio mnogo novca u njegovo uređenje. Slijedom toga, i mi koji smo oslikavali zid u Branimirovoj bili smo jako dobro plaćeni, kaže Zdenko Bužek, akademski slikar koji je na zidu tada ostavio svoj trag

Tajanstveni grafit “Kaj ti stara radi Zadar?” godinama zbunjuje građane Nema onoga tko je prošao Savskom, a da se nije zapitao što to znači “Kaj ti stara radi Zadar?” Grafit već godinama zbunjuje Zagrepčane, a svatko mu je pridao svoje značenje. Jedni smatraju da je riječ o gramatičkoj pogreški, drugi da je intrigantan grafit nastao u pijanom stanju, dok su mu treći dali sasvim novo objašnjenje.

“Mislim da je to nema interna fora mladih ili sprdnja na zadarski govor“, smatra Maja, studentica nutricionizma.

“Grafit me totalno zbunio kad sam ga prvi put vidio. Ali mislim da treba pisati ‘za dar’“, zaključuje Josip, student FER-a. Neke je natpis toliko kopkao da su ga pretraživali na internetu, a studentica prava Josipa mislila je da se “nečija ‘stara’ prostituira po Zadru”. Neki su u tome vidjeli dubokoumnu poruku. “Mislim da je netko zaboravio staviti razmak između ‘za’ i ‘dar’, pa je onda trebao biti smisao što bi sve tvoja ‘stara’ napravila za poklon.

Koliko daleko bi otišla, koliko bi se dala korumpirati? To je zapravo kritika situacije u Hrvatskoj.

Svi rade samo za neku korist, nitko ništa ne radi iz zadovoljstva da pomogne drugome”, objasnio

je svoje viđenje student politologije David, koji u grafitu vidi opasku društvu.

Interpretacije su brojne. U maštovitosti nisu zakazali ni stariji pa je umirovljenik Antun rekao da misli da je Zadar neka posebna šifra, dok umirovljenica Branka smatra da je riječ o provokaciji.

Zagrebački je grafit postao toliko popularan da je dobio i svoju stranicu na Facebooku, a lajkalo ju je više od 15.000 ljudi. Neki od zanimljivih ponuđenih šaljivih odgovora su: “Zadar je frajer

Popularni grafit u Savskoj

koji se doselio iz Zadra davno i živio je u Prisavlju”, “Grafit u prijevodu znači kaj ti Stara - nadimak za Cibonu - pobjeđuje Zadar?”, a ima i onih koji su uvjereni da se autor samo htio našaliti i zbuniti prolaznike.

Jedan odgovor pruža vrlo logično rješenje. “U novinskom internom žargonu urednici rade izdanja poput slavonskog i dalmatinskog. Zadarsko je jedno među njima. Osim Vjesnika, tik pored bio je i Večernji list. I moja je stara radila u njemu i radila

Foto: Martina Soko

je Zadar”, zaključuje jedan od komentatora.

“U vremenima daleko prije današnje krize novinarstva, sve su velike redakcije, a Večernji list je to svakako bio, imale dopisništva po cijeloj zemlji.

Svaki su se dan radila posebna izdanja za čitatelje u tim regijama. Kao što je Zagreb imao i ima svoju gradsku rubriku, tako su Osječani, Splićani, Zadrani, Riječani, Dubrovčani, Puljani u Večernjaku i drugim dnevnim novinama imali stranice na kojima bi bile objavljivane vijesti i priče važne njihovoj lokalnoj zajednici”, objasnila je novinarka Mladenka Šarić koja također nije znala za tumačenje koje grafit povezuje s proizvodnjom dnevnih novina. Dodala je da “taj grafit budi određenu nostalgiju za vremenima kad su stvari bile organiziranije i kad su redakcije bile pune novinara koji nisu bili ‘kopipejsteri’, nego su svaki dan tragali za pričama i pričicama iz susjedstva”.

S obzirom na pojašnjenje koje je pružila novinarka Šarić, postoji mogućnost da je misterij grafita otkriven. Ipak pravo značenje tog kultnog grafita bit će teško sa sigurnošću utvrditi jer je autor nepoznat. (Martina Soko)

Kultura

Lipanj 2014.

likovnom izražavanju i zapečatiti duh Zagreba koji se probudio osamdesetih

u Branimirovoj?

17

Anketa BORIS BUDIMIR: Ako moraju rušiti dio koji je opasan, neka ga ruše, ali ono što je kvalitetno i sigurno, mora se očuvati. Tim je zidom zagrebačka supkultura prvi put dobila priznanje od zajednice i zato on ima vrijednost. Zagreb je vrlo konzervativan grad i mali Beč, a tu upravo postaje mali Berlin.

TENA DRAGIŠIĆ: Zid u Branimirovoj je nešto s čime sam odrasla i prva šarena stvar s kojom sam se susrela u gradu. Međutim, ako predstavlja opasnost po život građana, onda bi taj dio trebalo srušiti i sagraditi novi zid. Ako se ti grafiti izgube, cijela ulica gubi svoju čar.

HRVOJE MAGIĆ: Zid je meni skroz zanimljiva i dobra stvar jer daje nekakvu urbanu priču cijelom gradu, iskoristio se jedan prostor koji bi bio potpuno inertan za vidokrug ljudi kad prolaze njime, a istodobno se daje poticaj mladim umjetnicima da interveniraju u javni prostor. Kad su ga oslikavali zadnji put, to je bio super događaj, ljudi su se družili i to je dobro, to gradi kulturni identitet grada i spaja ljude.

FILIP HAN: Zid u Branimirovoj za mene je uvijek predstavljao mjesto gdje će se grafiteri predstavljati svijetu. Podržavam da ga sruše i sagrade ponovo i opet dopuste grafiterima da ga urede.

Da nema zida, to bi dosta oštetilo vizuru grada, tada bi se vidjeli oni ružni vagoni i nema potrebe da se to vidi na jednom od prometnijih dijelova grada.

Foto: Dorian Višnjić

Zidom je boja zavladala prvi put 1987. godine

HŽ: Spremni smo na suradnju s grafiterima Još se ne zna hoće li se zid u Branimirovoj rušiti i kada. Tomo Dubovečak iz HŽ Infrastrukture kaže da je projektni nacrt gotov, odabrani su izvođači radova, no uprava HŽ-a još nije odlučila je li to isplativa investicija. Dio zida koji je opasan za promet i prolaznike nagnuo se na potezu od Cinestara do križanja Branimirove s Domagojevom ulicom. Zid je u vlasništvu HŽ-a, prema nalazu inspekcije, 153 metra zida treba srušiti i na istom mjestu sagraditi isti takav novi. „Međutim za to je potreban znatan novac i uprava razmatra isplati li se ulagati u to, s obzirom na to da postoje neki planovi da se ukloni cijeli zid i otvori prostor“, kaže Dubovečak i dodaje da, ako se odluče za opciju gradnje dijela novog zida, u HŽ-u su spremni na novu suradnju s grafiterima.

Umjetnici su besplatno oživjeli ulicu

izaći iz zone komfora i napraviti bolju stvar u velikoj slici, a to se i dogodilo. To je uostalom i ono što pokušavam dobiti i na ovom zidu u Magazinskoj“, rekao je Lunar dok s druge strane ceste slučajni prolaznici zastajkuju i promatraju što se to događa na zidu iza kojega se naziru vagoni.

Oblici se polako ispunjavaju bojom, a Lunar se osvrće na sadašnju situa-

Foto: Dorian Višnjić

ciju sa zidom u Branimirovoj. Bilo bi mu, kaže, žao da se cijeli zid sruši.

“Zid je na frekventnoj poziciji koja povezuje Autobusni i Glavni kolodvor i mislim da je kao takav jedna dobra turistička priča za Zagreb”, spremno kaže Lunar. Ipak, slaže se da zid ne treba nužno biti tamo. “U Zagrebu postoji mnogo fasada koje se isto tako mogu oslikati. Držati se kao pijan plota jedne površine, nema

Zid je na frekventnoj poziciji koja povezuje Autobusni i Glavni kolodvor i kao takav je dobra turistička priča za Zagreb, kaže Slaven Kosanović Lunar, jedan od pionira zagrebačke grafiti scene, koji je i sam oslikavao zid

nekog smisla“, kaže Lunar.

S Lunarom se slaže i Bužek koji smatra da se grafiti trebaju češće preslikavati, a važnije od očuvanja jednog zida jest pronaći nove lokacije po gradu gdje će se mladim umjetnicima dopustiti da se izražavaju. “S novcem koji bi se uložio u obnovu zida može se napraviti nešto drugo, može se dati onima kojima je potrebniji. Ako skupite klince i kažete im da će se taj novac, koji bi bio potrošen na novi zid, dati nekome kome je potrebniji, oni će se sami izaći van i crtat će besplatno“, uvjeren je Bužek. Iako ga uza zid vežu emotivne veze, one nisu negativne.

“Umjetnost nije vječna, kako su nas učili na Akademiji. Za mene to ne pali. Umjetničko djelo ne mora živjeti vječno u fizičkom smislu“, zaključuje Bužek.

S njim se slaže i Lunar. Ulična se umjetnost mijenja s ulicom. Upravo zato ne možemo govoriti o grafiterskoj sceni, jer ona zapravo ne postoji. “Ljudi se jednostavno prime nečega i neko vrijeme se time bave, ali onda ih to prestane zanimati i ostave se toga. Oni koji su sada aktivni, za tri godine možda više neće biti, a doći će neki novi klinci“, uvjeren je Lunar. Upravo je zato važnije da se inicijative i dalje pokreću, da se pojedinci zauzimaju za to da se neka zidna površina legalizira i umjetnicima ukaže povjerenje.

ODLUKA JE NA HŽ-u “Moja strana priče su grafiti, i sa svoje strane ću definitivno, kad god budem ulovio vremena, povlačiti neke inicijative za dobivanje površina. Na njima ću angažirati ljude za koje mislim da su kompetentni, koji se dobro nose s velikim površinama i tehnički su potkovani da obogate grad svojim radom i ostave svoj trag“, zaključuje Lunar u optimističnom tonu.

Zid u Branimirovoj ulici u lošem je stanju. Još od 1987., kada je prvi put boja zavladala njime, traju rasprave o tome treba li ga rušiti zbog njegove dotrajalosti. Budući da je zid u vla-

sništvu Hrvatskih željeznica, odluka je na njima. Građani mogu samo izraziti žaljenje ako se donese odluka o njegovu rušenju. Sivilo Branimirove tada bi još više došlo do izražaja. No je li važnije pod svaku cijenu čuvati zid ili bi bilo pametnije pozivati na oživljavanje Branimirove na drugi način? Prostori koji na sjevernoj strani ulice zjape prazni za taj bi se novac mogli urediti i ustupiti udrugama, mogla bi se otvoriti nova radna mjesta, a to je također ono što Zagrebu treba.

Hoće li rušiti 153 metra zida u Branimirovoj?

JOSIPA KNEZ: Zagreb se sigurno poznaje po tom zidu i on je postao neki statusni simbol grada.

Ako ga zbog sigurnosti treba rušiti, neka to naprave, ali neka sagrade novi i ponovno dopuste grafiterima da ga oslikaju. Mislim da je zid dobra poruka da grafiterstvo nije samo demoliranje zgrada nego da to može biti i neka vrsta umjetnosti, šarena stvar s kojom sam se susrela u gradu. Međutim, ako predstavlja opasnost po život građana, onda bi taj dio trebalo srušiti i sagraditi novi zid. Ako se ti grafiti izgube, cijela ulica gubi svoju čar.

Foto: Dorian Višnjić

18

KULTURA/OSVRTI

Lipanj 2014.

JEZIK Društvene mreže stvaraju nove riječi

G Lana Hudeček

Selfie, sebić, samoslik...

N

lhudecek@ihjj.hr

ama je najzanimljivija činjenica da je riječ selfie ušla u hrvatski jezik i da je gotovo svakodnevno susrećemo i čujemo, osobito nakon medijske popularnosti koju je stekla izborom za riječ godine i činjenicom da su je na svoje popise uvrstili neki od najvećih svjetskih rječnika.

Ta nas riječ, kao i ostale riječi koje se spominju u ovome članku, upozorava na činjenicu da su društvene mreže novo mjesto na kojemu se stvaraju riječi koje su upravo zbog tog medija široko prihvaćene. Pitanje koje se nama nameće jest treba li svaku takvu riječ nekritički prihvatiti u hrvatski jezik.

NE ISPRAVLJATE PRIJATELJE NA FACEBOOKU Na prvome mjestu treba jasno imati u vidu da svaka riječ ima svoje mjesto i svoju primjenu. Uporaba riječi selfie u žargonskome govoru, kakav je većim dijelom i jezik društvenih mreža nije pogrešna jer u žargonu nema pogreške. O pogrešci se može govoriti samo u standardnome jeziku, i to ne proizvoljnom procjenom nego samo kad je riječ o kršenju kojeg pravila jezične norme.

Drugim riječima i pojednostavnjeno: Ako ispravljate prijatelja koji na svojoj stranici na Facebooku upotrebljava riječ selfie, nemojte to raditi jer on na tom mjestu nije ni pod kakvom obvezom služenja standardnim jezikom. S druge strane ako vaš profesor odluči napisati znanstveni rad ili knjigu u kojoj mu zatreba taj naziv, svakako će biti mnogo bolje da upotrijebi hrvatsku riječ. Bolje je i ako je upotrijebi novinar u kojemu od obavijesnih žanrova publicističkoga stila.

Uporaba riječi selfie u žargonskome govoru, kakav je većim dijelom i jezik društvenih mreža, nije pogrešna jer u žargonu nema pogreške. O pogrešci se može govoriti samo u standardnome jeziku

Uredništvo časopisa Hrvatski jezik provelo je anketu o riječi selfie o kojoj sve pojedinosti možete pročitati u drugom broju. Velik su broj originalnih prijedloga dali anketirani studenti i profesori Veleučilišta Vern, a povjerenstvo iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje prednost je dalo dvama zamjenama: sebić i samoslika. Ti su prijedlozi bili i najzastupljeniji. Osim njih dobro je bila potvrđena i riječ osobnjača koja nije ušla u uži izbor (kao ni riječ sebičnjača) zbog toga

što se nastavkom -ača ne prenosi u hrvatskome jeziku ona poruka koja se prenosi nastavkom –ie u australskome engleskom te se tim nastavkom ili pogrdno označuju ženske osobe (sebičnjača, glupača) ili se njime označuju predmeti (štihača).

Dobro potvrđen prijedlog bio je i autoportret, ali ta riječ nije izabrana jer je naziv u likovnoj umjetnosti, riječ fotoautoportret bila je preduga, predugi su bili i dvorječni izrazi autoportret fotografija, osobna fotografija i osobna sli-

ka, a pritom izraz autoportret fotografija ne zadovoljava ni pravila hrvatske sintakse, riječ fotografija bila je preopćenita, svi prijedlozi s osnovom slik isključeni su jer je bolje upotrijebiti jasniju osnovu slika, naziv samoslikanje označuje proces, a ne predmet, naziv samoslikavanje također označuje proces, a pritom je i tvorbeno loš, sebičnjak je riječ koja se upotrebljava u značenju “sebičan čovjek” itd.

Stoga su najboljim hrvatskim riječima za englesku riječ selfie predložene

Foto: Marko Lukunić (Pixsell)

Selfie postaje novi fenomen

riječi sebić, kao razgovorna, neformalnija zamjena i riječ samoslika kao standardnojezični naziv, a da je riječ o riječima koje i govornici hrvatskoga jezika osjećaju najprihvatljivijima iako nisu jezični stručnjaci, pokazuje i činjenica da su upravo ti prijedlozi bili i najpotvrđeniji.

U UPORABI JOŠ OD 2002.

Riječ selfie u uporabi je od 2002. godine. Tada je na australskome forumu prvi put upotrijebljena. U najširu uporabu ušla je 2012. godine kao riječ društvenih mreža. Prvo je završavala na y, a potom se počela upotrebljavati s nastavkom -ie kojim se u australskome engleskom označuju hipokoristici, tj riječi kojima se izražava da je nešto simpatično, drago i zgodno (npr, barbie za barbecue).

Prijedlozi studenata Veleučilišta Vern: autofotografija, autoportret fotografija, autoportret, autoslika, digiportret, egoslik, fotoautoportret, jaslik, ja-slika, licić, osobna fotografija, osobna slika, osobnica, osobnjača, osobnjak, samnica, samnić, samo klik, samo slika, samoljubić, samoportret, samosličak, samoslik, samoslika, samoslikanje, samoslikavanje, samoslikić, samotret, seba, sebeljubić, sebeslik, sebič, sebičlika, sebičnost, sebičnjača, sebičnjak, sebić, sebićnica, sebifotkić, seboslik, segled, selbić, selfasnjača, selfić, solić, soloslika, svojfotkić, svojica, vlastoslik, zrcalka, zrcalnica.

Kad razmišljamo o stranim riječima, može nam se učiniti nepotrebnom uspostavljati hrvatske zamjene. Međutim, riječ uključuje i sve svoje oblike i sve svoje izvedenice. Ako bismo prihvatili riječ selfie, znamo li je napisati u genitivu (studentski su odgovori bili: selfiea, selfie-a, selfie-ja, selfieja i ne sklanja se, dakle, selfie – točno je selfieja) ili u množini?

KNJIGE Obrazovni sustav navodi djecu na prepisivanje dnevnika čitanja s interneta, a ne potiče na čitanje

Temeljni problem lektire - neaktualnost!

G Nela Simić

777nela@gmail.com

U

drugoj polovici 20. stoljeća u Jugoslaviji je uvedeno obvezno osnovnoškolsko obrazovanje i, naravno, s njime obvezna školska lektira. Lektira je važna za širenje vokabulara, razumijevanje pročitanog i za opću kulturu, ali postavlja se pitanje koliko je aktualna i zaista razumljiva djeci i prilagođena dobi u kojoj je moraju čitati?

Posljednji nastavni plan i program nastave hrvatskog jezika za osnovne škole napravljen je 2006., a za srednje 2001. godine. Već i vrapci na grani znaju priču koja se povlačila po medijima o Juditinu prstenu i ribarima u čamcu koji su se pojavili kao pitanja na državnoj maturi. Taj slučaj mnogo govori o načinu na koji se djeci pokušavaju “približiti” knjiga i književnost, kako ih se udaljava od čitanja i razumijevanja djela ustrajanjem na detaljima. Školski sustav navodi djecu na prepisivanje dnevnika čitanja s interneta, prepričavanje tuđeg mišljenja pročitanog djela i učenje kratkog sadržaja napamet, umjesto da zaista razumiju tekst, kvalitetu izričaja i pouku.

APSURDNI ZAHTJEVI Djeca se boje “kapitalaca” i zauvijek će zamrziti čitanje ako ih se ne nauči da vole knjigu prije nego što ih se natjera da čitaju nerazumljiv zastarjeli stil i jezik koji im nije blizak. Kako kaže stara narodna: tko sprži jezik na vruće mlijeko poslije puše i na jogurt.

Kako prepoznati prava djela i uvrstiti

Učenici bi uskoro u popisu lektire mogli pronaći i popularne naslove kao što su: “Eragon”, “Otok”, “Norveška šuma” i “Gospodar prstenova”

ih na popis lektire? Koji bi trebali biti ciljevi zadanih lektirnih naslova? Svakako bi morali biti u skladu s potrebama u odgojno-obrazovnom sustavu, pitki, razumljivi, zabavni, poučni i, ono najvažnije, zadovoljiti kriterij umjetničkog izraza.

Početkom travnja književni portal Booksa.hr, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, pokrenuo je raspravu nizom članaka, kao pregled sustava školske lektire.

U članku “Od kolijevke pa do čitanke” autor Luka Ostojić opisuje razlike medu čitankama koje se profesorima nude na izbor i opisuje što one poručuju djeci. Čitanka “Od slova do snova” počinje tekstom kojem prethodi pitanje: “Razmisli i odgovori. Što nam kazuje mudra izreka: Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba? Slažeš li se s tom izrekom? Objasni je svojim riječima”.

“Ovdje je riječ o, nažalost, učestalijoj

Djeca će zamrziti čitanje ako ih se ne nauči da vole knjigu prije nego što ih se natjera da čitaju nerazumljiv zastarjeli stil i jezik koji im nije blizak

ideji da učenike što prije treba upoznati s narodnim poslovicama kao vrelom životne mudrosti: pritom treba spomenuti da je apsurdno poticati devetogodišnjake da uspoređuju školske dane s ostatkom svog budućeg, nezamislivog života”, objašnjava Ostojić.

Ovaj primjer iz čitanke dotiče najvažnije probleme školske lektire, a to su razumijevanje i aktualnost. Ne moramo inzistirati na narodnim predajama, kapitalcima i zastarjelim sadržajima.

Neke knjige koje im se nametnu prerano da bi ih razumjela djecu udaljuju od čitanja.

Profesorica hrvatskog jezika u osnovnoj školi Giuseppine Martinuzzi u Puli, Teana Tomažin, autorica je projekta stvaranja ljubitelja knjiga među djecom. U suradnji s drugim profesorima, studentima kroatistike, knjižničarima i naravno učenicima sastavila je prijedlog novih lektirnih naslova.

“Ne nudimo gotova rješenja niti isprobane formule. Nudimo pitanja koja će nam možda pomoći da ispravno sagledamo problem čitanja za školu i život.

Je li dobro raditi poveznice i umrežavati se? Koje su pozitivne strane povezivanja, a koje negativne? Koja djela ponuditi za samostalno čitanje, a koja u čitankama? U jednu smo spoznaju sigurni: partnerstvo učenika, učitelja i knjižničara današnja je potreba”, rekla je Tomažin.

Naslovi koji su se našli na popisu kao prijedlozi za nove lektire ugodno su pak iznenađenje. Važno je također što su mnoge od knjiga s popisa ekranizirane ili poslužile kao inspiracija za videoigrice što ih približava mladima.

Novi mediji, internet, igrice, filmovi.

Teško je u digitalnom dobu zadržati djetetovu pozornost, ali nije nemoguće. Čitanje je osobni doživljaj, intiman trenutak koji treba njegovati i učiti voljeti.

NOVE METODE Obveznu lektiru propisuje Ministarstvo, ali nastavnici su ti koji je provode i iz velikog izbora odabiru one koji im se čine najprikladnijima. Mnoge škole, knjižnice i udruge provode istraživanja i programe poticanja čitanja. Medu njima je i Agencija za odgoj i obrazovanje koja se bavi promatranjem nastave i stručnim usavršavanjem učitelja i nastavnika. Agencija je pokrenula projekt “Čitamo za vas, čitamo s vama”. Projekt je okupio 30-ak učitelja i nastavnika, a sastojao se od rada na suvremenim tekstovima koji nisu sastavni dio lektire. Polaznici projekta stekli su niz novih strategija, metoda i tehnika.

Svako vrijeme ima svoj književni izraz i, iako treba čuvati i njegovati tradiciju, narodne predaje i domaću književnost, ne treba slijepo ustrajati na nezanimljivoj i nerazumljivoj literaturi nego ići ukorak s novim generacijama i osuvremeniti lektiru. Koju god knjigu odlučili uzeti u ruke, što god bilo na popisima obvezne lektire, važno je samo da poslušamo Gustavea Flauberta koji je rekao: “Čitajte da biste živjeli”.

Kada je čitanje lektire užitak Foto: Ivana Ivanović (Pixsell)

Prijedlozi novih naslova za hrvatsku lektiru Eragon - Christopher Paolini Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu - Ransom Riggs Otok - Aldous Huxley Sjena vjetra - Carlos Ruiz Zafon Norveška šuma - Haruki Murakami Kvaka 22 - Joseph Heller Vragolije zločeste curice - Mario Vergas Llosa Majstor i Margarita - Mikhail Bulgakov Gospodar prstenova - J. R. R. Tolkien Pantera u podrumu - Amos Oz Metastaze - Alen Bović Vodič kroz galaksiju za autostopere Douglas Adams Kradljivica knjiga - Markus Zusak Dlakovuk - Darko Macan

KULTURA

Lipanj 2014.

19

INTERVJU Miro Gavran o svjetskim uspjesima, o perspektivi mladih te o krizi u zemlji i kulturi

„Država koja štedi na obrazovanju i kulturi osuđuje se na neuspjeh!“

G Igor Weidlich

J

kontakt@igorweidlich.com

edan od naših najčitanijih književnika te najizvođeniji suvremeni hrvatski dramatičar u svijetu, čija su djela prevedena na čak 35 jezika, Miro Gavran, odnedavno se može pohvaliti i dvama velikim priznanjima koja dolaze kao svojevrsna kruna njegova rada u kulturi. Naime u svibnju je izabran za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a u svoje članstvo primila ga je i Ruska akademija književnosti u Moskvi. S druge strane taj plodan pisac broji i po petnaest premijera na godinu diljem globusa, a uskoro ga očekuje još jedna - u Parizu.

Za Global bez zadrške govori o svojim svjetskim uspjesima, viđenju kulture u Hrvatskoj, ali i perspektive za mlade usred krize i depresije u zemlji. Vaša drama „Sve o ženama“ 6. srpnja bit će premijerno izvedena u Parizu, no tom uspjehu priključuje se još jedan – u Avignonu će istoga dana biti proslavljena stota izvedba vaše predstave „Kreontova Antigona“...

Drago mi je što me ponovno igraju u Francuskoj. Francuzi vole teatar, ali moram biti iskren - podjednako sam sretan kad moja djela igraju u zemljama zapadne Europe, u Njemačkoj, Austriji i Italiji kao i kad ih igraju na europskom istoku, u Poljskoj, Rusiji, Slovačkoj, Češkoj, Litvi, Latviji, Bugarskoj ili bližem hrvatskom okruženju. Izabrani ste za člana suradnika HAZU-a. Što vam znači to priznanje i nosi li ono sa sobom dodatnu odgovornost za hrvatsku kulturu?

Doista mi je drago da sam izabran. To je lijepo priznanje od kolega pisaca koji su članovi Akademije, ali i akademika iz drugih razreda HAZU-a. A mogu reći da svaki čovjek mora biti to odgovorniji u svome poslu i životu što mu njegova zajednica iskazuje veće priznanje. Gotovo u isto vrijeme kada ste kandidirani za članstvo u HAZU, prepoznala vas je i Ruska akademija književnosti. Znači li činjenica da vam Rusi odaju priznanje u jeku napetosti između Rusije i EU-a to da kultura nadilazi sve granice?

U Rusiji sam imao čak osam kazališnih premijera do sada, u Moskvi u ovome trenutku tri kazališta igraju tri moje predstave, a u Petrogradu je u velikoj iz-

U svibnju je naš književnik i najizvođeniji suvremeni dramatičar izabran za člana suradnika HAZU-a, a u članstvo ga je primila i Ruska akademija književnosti u Moskvi. Dok, unatoč krizi, puni hrvatska kazališta i priprema se za novu premijeru u srpnju u Parizu, ne štedi ni aktualnu vlast ni medije obzira na teškoće, na prepreke. Pokazalo se da je to bila najbolja “poslovna” odluka u mome životu. Da nisam otišao u slobodnjake, ne bih napisao ni trećinu tekstova koje sam napisao u prošlih dvadesetak godina, stoga bih svim mladim ljudima savjetovao da pokušaju ostvariti svoje snove, kako si jednoga dana ne bi predbacivali da nisu ni pokušali. Treba li i država više pozornosti posvetiti “slobodnjacima”, i kako?

Naravno da treba, jer je slobodnjaci neusporedivo manje koštaju od redovnih uposlenika. Uz to, “slobodnjački” duh i status preduvjet su kreativnosti, inovativnosti, pa čak i poduzetništva i osobne odgovornosti, čega nam nedostaje u umjetničkim krugovima. Vaš pristup očito daje rezultate. Tako se, unatoč krizi u zemlji, vaše knjige rasprodaju, a predstave igraju pred punim dvoranama. Kako?

Ne znam mogu li ja na svome primjeru izvlačiti neke opće zaključke. Istina je da kao pisac imam brojnu i kazališnu i čitateljsku publiku, a kada je Teatar Gavran u pitanju, moja supruga Mladena i ja o svakom umjetničkom i poslovnom potezu po desetak puta razmislimo prije nego li ga povučemo. Vidio sam da tako čine i drugi pisci, glumci i redatelji koje sam upoznao po svijetu, a koji u nastanak

Ono što je meni potpuno neprihvatljivo jest činjenica da se iz Zagreba arbitrira i vodi kazališna politika HNK iz Osijeka, Splita i Rijeke. Budući da ti gradovi daju većinu novca za program u svom regionalnom HNK, onda oni trebaju odlučivati o kadrovskim imenovanjima, a ne Zagreb

Gavranova djela prevedena su na 35 jezika

Da nisam otišao u slobodnjake, ne bih napisao ni trećinu tekstova koje sam napisao u proteklih dvadesetak godina, stoga bih svim mladim ljudima savjetovao da pokušaju ostvariti svoje snove, kako si jednoga dana ne bi predbacivali da nisu ni pokušali davačkoj kući “Azbuka” svojedobno tiskan moj roman “Judita”. Rusi vole ono što radim i za iduću kazališnu sezonu dogovorene su još dvije moje premijere u Moskvi. Mislim da ovo priznanje nema veze s napetostima u Ukrajini, jer su me dva mjeseca prije početka tih sukoba tražili detaljan životopis. Ove su godine u svoje redove iz Hrvatske, primili Dimitrija Popovića i mene, uz još troje članova iz drugih zemalja. Ponekad kultura doista može nadići granice i sukobe, a ponekad je, priznajmo, posve nemoćna. Odnos hrvatskih vlasti prema kulturi nije se ove godine baš pokazao “blagonaklonim”, pogotovo nakon što je Vlada prihvatila proračun za kulturu od samo 0,49 posto…

Država koja tako drastično štedi na kulturi i obrazovanju sama sebe osuđuje na neuspjeh. Uskraćuje si budućnost i nadgradnju prozaičnog materijalističkog aspekta naše egzistencije.

imaju deset do dvadeset stranica posvećenih kulturi. S druge sam strane tužan kada vidim kako kulturne rubrike u našim dnevnim novinama bivaju sve siromašnije. Smatram da je loš znak stanja u našem društvu i kulturi bio i onaj trenutak kada je aktualna vlast političkom odlukom dokinula i ukinula našu tiskovinu Vjesnik, jedine dnevne novine u kojima nije bilo žutila. Doista ne znam zašto se u zemlji, u kojoj se predstečajnim nagodbama opraštaju dugovi mnogim sumnjivim poslovnim subjektima, nije našlo sluha za spašavanje jednog od najstarijih i najvažnijih hrvatskih novinskih brendova. Možemo onda ugasiti i HNK, i Filharmoniju, i Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu. Kako je počelo, ni to nije isključeno. Čini se da sve manje mladih općenito vjeruje u obrazovanje kao ključ uspjeha, poučeni elitama koje nerijetko i ne skrivaju manjak obrazovanja ili su pak diplome kupovali. Gubi li se u nas vjera u obrazovanje?

Obrazovanje je jedina stvar koju nam nikad nitko ne može oteti, ukrasti, osporiti.

Ali uz obrazovanje, čovjek mora imati i duhovno uporište, bez kojeg je krhka lađa na nemirnome moru. Kako smo svi i socijalna bića, važno je nikad ne zanemariti ni prijatelje i obitelj. Moramo svi osvijestiti i činjenicu da živimo u vremenu kad nas ne obrazuju samo škole i fakulteti nego su važni i drugi oblici usvajanja znanja. Osnovna je mana našeg obrazovnog sustava u tome što u većini slučajeva zaboravi mlade pripremiti za rad i život koji ih očekuju nakon završe-

Izdavači stavljaju ključ u bravu, pisci jedva preživljavaju, može li se dogoditi novi zamašnjak za kulturnjake?

Mislim da se uz malo više novca te uz promišljenu kulturnu strategiju mogu napraviti veliki iskoraci. Bez obzira na trenutačnu gospodarsku krizu, vjerujem da je moguće učiniti potreban iskorak, kojim bi se otvorili poligoni za afirmaciju mladih umjetnika, a istodobno uvažavali veterani i očuvale najstarije kulturne institucije s kojima se ne smije eksperimentirati. Veliki se prijepori redovito vode o Hrvatskom narodnom kazalištu, koje iz proračuna dobiva velik dio kolača.

Kako vi vidite budućnost naše nacionalne kuće?

Kada su u pitanju naša narodna kazališta, kod njih je važno da njeguju nacionalnu i svjetsku kazališnu baštinu na primjeren način, a opet da se ne zatvore pred suvremenošću i budućnošću. Kada se postigne

Foto: Katarina Juričić

ta ravnoteža, dobivamo uspješnu nacionalnu kazališnu kuću. Ono što je meni potpuno neprihvatljivo jest činjenica da se iz Zagreba arbitrira i vodi kazališna politika HNK iz Osijeka, Splita i Rijeke.

Budući da ti gradovi daju većinu novca za program u svom regionalnom HNK, onda oni trebaju odlučivati o kadrovskim imenovanjima, a ne Zagreb. Kao što je opasno da Zagreb zaboravi regije, podjednako je opasna i zagrebocentrična kulturna politika. Svojevoljno ste ostavili posao ravnatelja Teatra &TD ranih devedesetih i otisnuli se u nesigurne vode samostalnog rada, i to još u kulturi. Koliko je trnovit taj put bio i biste li danas mogli takvo što preporučiti mladim ljudima koji odvaguju između sigurnosti i samoostvarenja?

S 32 godine ostavio sam siguran posao u kazalištu i postao, kako se to kaže, slobodni umjetnik. Tako sam se potpuno mogao posvetiti pisanju. Prve tri godine tog slobodnjačkog života bile su prilično teške, jedva sam spajao kraj s krajem, a već sam imao obitelj, suprugu i malog sina. Ali kako sam od šesnaeste godine života pisao i sanjao o tome da budem pisac i samo pisac, smatrao sam da moram pokušati ostvariti svoje snove bez

svojih predstava ulažu vlastiti novac.

Kada čovjek ulaže svoj novac, mnogo je odgovorniji nego kad ulaže državni novac. Broj posjetitelja ne smije biti jedini kriterij u ocjenjivanju uspješnosti neke kazališne kuće, bila ona privatna, gradska ili državna, ali je još opasnije ako broj posjetitelja ne igra baš nikakvu ulogu u ocjenjivanju uspješnosti tih ustanova. Imate i više od 15 premijera na godinu diljem svijeta. Što je potrebno da jedan pisac dođe do tolike prepoznatljivosti i traženosti?

Potrebno je imati malo sreće i veći broj tekstova u koje se zaljube glumci, redatelji, prevoditelji, kazališni ravnatelji i, što je najvažnije, kazališna publika. Nastojim pisati drame i komedije u kojima će publika prepoznati i djeliće svojih života i sudbina. Inzistiram na atraktivnoj dramskoj fabuli, na emotivnim junacima, na humoru, na neočekivanim obratima. Nastojim glumcima pružiti bogat materijal za gradnju uvjerljivih životnih likova. A kada neki dramatičar osvoji i glumce i publiku, onda sve ide lakše. Činjenica je da ljudi danas manje čitaju, manje odlaze u kazalište. Jesu li televizija, reality showovi i internet trivijalizirali poimanje kulture?

Nemam ništa protiv novih medija. Oni ne mogu naškoditi istinskoj kulturi i umjetnosti. Sami umjetnici i pseudoumjetnici više mogu naškoditi svojoj umjetnosti nego itko izvan njihovih redova. Ipak, u istupima ne štedite ni medije, kad se govori o pitanjima kulture, jer je ima sve manje u javnom prostoru…

Budući da mnogo putujem, ugodno se iznenadim kad u ruke u, primjerice, Poljskoj ili Litvi uzmem dnevne novine koje

nog formalnog obrazovanja. Obrazovani mladi sve su spremniji za odlazak u inozemstvo, čak četvrtina ih želi otići bez povratka. Vi svake godine bilježite inozemne uspjehe, a opet živite i stvarate u Hrvatskoj. Kako gledate na sliku sveprisutne potrebe bijega iz Hrvatske?

Putujući po svijetu upoznao sam mnogo Hrvata koji su u drugim zemljama riješili egzistencijalna pitanja, pa su i uz to razočarani i nesretni jer je čovjek ipak svugdje građanin drugog reda osim u svojoj domovini. Doći do novca, ne znači i doći do sreće. Stoga bih mladima savjetovao da putuju i da prihvate i kratkoročne poslovne izazove u drugim zemljama, ali višegodišnji boravci u drugim zemljama mnogima su sudbinu tako zapetljali i zakomplicirali, da se do kraja života nisu uspjeli iz toga izvući. Naravno da je ulaskom u EU gastarbajterska priča znatno olakšana, ali Europa je u takvim previranjima da je dovoljno prisjetiti se nedavnih nereda u Švedskoj, Francuskoj i Grčkoj, i odjednom osvijestite da u takvim ekstremno kriznim situacija prvi na udar dolaze stranci. Što biste preporučili mladim autorima, piscima, odakle početi kad je zavladala opća depresija?

Preporučio bih im da pišu samo o onome što njih preokupira u ovome trenutku, da se nastoje družiti s kolegama iz svoje generacije, da s njima pokrenu novi časopis ili novu kazališnu grupu, i da nikad ne zaborave da sve što pišu treba doprijeti do srca i uma njihovih suvremenika. Poručio bih im i da ne odustaju, bez obzira na prepreke i teškoće, jer je bilo i mnogo težih razdoblja u kojima umjetnici nipošto nisu odustajali od stvaranja.

20

SPORT

Lipanj 2014.

IZ ŽENSKOG KUTA Daniela Trbović o Brazilu i bračnim obvezama G Daniela Trbović

Brazuka rules!

S

daniela.trbovic@gmail.com

amo zbog životne zrelosti, svojih nježnih godina, nisam potražila stručnu, psihološku pomoć zbog povremenih proplamsaja osjećaja krivnje.

Kako preživjeti mjesec dana u zemlji u kojoj je sve “skockano”. Ako je i bilo onih koji su mislili da je zemlja ravna ploča, sada je svima jasno da je nogometna lopta. Daj se “skockaj”, Daniela, govorim si jer ne mogu u sebi pronaći dovoljno vatre da zapalim vatrene u dalekom Brazilu. Čak sam počela svoju introspekciju dijagnozom da imam problema s autoritetom, odnosno jesam li nezrela, nedostojna, anacionalna? I sin mi je spočitnuo domoljublje jer ne vrištim, ne pjenim se i ne podrigujem.

O, radim i ja sve to, ali u nekim drugim prigodama, a ne na daljinsko upravljanje. Nogometni je presing baš po cijelom terenu. Kako li sam samo naivna kad ja koja radim na najstarijoj, najboljoj i najdražoj vam televiziji, petkom navečer na Drugom očekujem svoju omiljenu britansku inspektoricu Veru.

Moj problem nije nogomet, moj je problem histerija, sve to pumpanje kvazidomoljubja, jeftina manipulacija i taj naš eskapizam i potreba da zabijemo glavu u nogometno ludilo

Jedna takva stamena gospođa, koju je vjerojatno odabrao Đelo Hadžiselimović, kapitulirala pred nogometom.

Brazuka rules! Nogometne ultimativne vijesti su čak i Severinine selfije stavile u drugi plan. Da čovjek ne povjeruje.

No nemojte misliti da sam potpuni neznalica. Za nekog tko dan počinje ovisničkim listanjem portala u potrazi za istinom i nadom, nemoguće je ne upiti zrnca nogometne mudrosti. Znam da igra naše nogometne repke neće baš ništa promijeniti u mojem životu, ali nisam mogla izbjeći majčinski strah da naše dečke, posebno one koji su zvi-

jezde velikih stranih klubova, one sa skupim nogama, ne potrga neki dripac koji je i prijateljske utakmice preozbiljno shvatio. Jasno da dijelim sve brige profesora Nemeca o Lukinu stopalu i Pranjinu lijevu skočnom zglobu. I da sam ja Pletikosa, najprije bih povraćala zbog straha i osjećaja pritiska jer u širini gola su svi hrvatski nacionalni interesi i naša stanogradnja i brodogradnja i cestogradnja i školstvo i zdravstvo i fiskalna politika, sve je, baš sve, u rukama naše hobotnice. Pa ti budi miran, staložen i sabran kad ti na gol puca Neymar.

Moj problem, zapravo, uopće nije nogomet, moj je problem histerija, sve to pumpanje kvazidomoljubja, jeftina manipulacija i taj naš eskapizam i potreba da zabijemo glavu u nogometno ludilo s nadom da će, kad se probudimo, trava biti zelenija. Život bez teške krize, stečaja, vjerovnika, nezaposlenosti, ZOR-a, outsourcinga, korupcije.

A opet, prema trenutačnim financijskim pokazateljima, utjecaj na BDP je, kažu, izravno nemoguće izmjeriti, ali je neizravno golem. Za vrijeme nogometa osobna potrošnja je znatno po-

rasla. Možete si misliti kakva nam je produktivnost kad se utakmice gledaju u ponoć i kasnije. Dakle, možemo po starom. Loše raditi, puno piti, a pritom se čak i kasica puni. Deus ex machina.

Kad sam već kod punjenja i pražnjenja, zgodna je bila jedna anketa. Pitali su ljude, dakle, uglavnom muškarce, bi li radije gledali finale SP u nogometu ili bi proveli vruću večer sa svojom ženom. Samo se jedan gospodin odlučio za svoju gospođu, a jedna je gospođa, puna razumijevanja, priopćila da je SP svake četiri godine pa bi izostanak bračnih dužnosti zbog nacionalnih interesa razumjela.

Svaka pak odrasla, bračno sposobna, ugovorno vezana osoba znala je unaprijed rezultate ankete. U brak se ne ulazi zbog seksa nego zbog ljubavi.

Ljubav s vremenom prerasta u prijateljstvo i potom u skladan bratsko-sestrinski odnos. K’o da smo si rođeni.

I kako ćete protiv svog?! Zato su i aktivnosti u bračnoj ložnici učestale k’o mundijal.

Da smo manje okrenuti nogometu, a više umjetnosti bilo bi nam bolje. Tamo je barem bijenale, trijenale...

Daniela Trbović Foto: Marko Lukunić (Pixsell)

SPORTSKA LEGENDA Bacačica diska u pohodu na treću titulu europske prvakinje

Sandra Perković: Nebo mi je granica

G Nela Baričević

N

n_baricevic@net.hr

ekoliko godina unatrag naša zemlja nije mogla ni slutiti da će s tolikim nestrpljenjem čekati natjecanja u bacanju diska. Javnosti tada još nije bila poznata uporna djevojka koja će protresti tlo pod nogama svojim konkurenticama i praktički pomesti sve pred sobom. Dakako, riječ je o dvadesettrogodišnjoj olimpijskoj pobjednici Sandri Perković, koja u razgovoru govori o svojim počecima, navikama i o vlastitim postignućima. Vlasnica dviju titula europske prvakinje i više puta proglašavana sportašicom godine govori kako provodi vrijeme netom prije izlaska na stadion i na što se fokusira prije bacanja. Kada je krenula vaša ljubav prema sportu? Kako to da je odluka pala upravo na bacanje diska?

Još su me kao malu upisali u sportski vrtić. Razlog za to je što sam neprestano bila zaigrana i živahna te je moja mama taj vrtić smatrala pravim odabirom za

Dvadesettrogodišnja vlasnica dviju titula europske prvakinje i više puta proglašavana sportašicom godine govori kako provodi vrijeme netom prije izlaska na stadion i na što se fokusira prije bacanja

kakva jesam. Radila sam i u budućnosti ću raditi stvari koje želim, i to bez mnogo opterećivanja time što sam pod povećalom javnosti. Smatram da moji sportski uspjesi trebaju biti pod povećalom za razliku od mog privatnog života, s obzirom na to da sam upravo zbog sportskih uspjeha završila tu gdje trenutačno jesam. Javnost je impresionirana onim što smo od vas i Ane Šimić imali prigodu vidjeti u Shanghaiu. Čini se da je došlo vrijeme da generacija 1990. hrvatski sport ponovno vine u visine. Što mislite o tome?

Mislim da je hrvatski sport i dosad bio visoko pozicioniran. Naravno da ga možemo dodatno osnažiti jer je jasno na mladima svijet ostaje. Na prvom ovogodišnjem nastupu u Dijamantnoj ligi bacili ste disk dalekih 70,52 metra, što je vaš novi osobni rekord i najbolji svjetski rezultat

od 1992. godine. Očekujete li od sljedećih nastupa i više od tog nevjerojatnog rezultata?

Uvijek očekujem više, i to je ono što me tjera naprijed, težnja i trud da budem sve bolja i bolja, odnosno da neprestano napredujem u onome što radim. Za sebe uvijek volim reći kako ne volim granice i da mi je samo nebo granica. S obzirom na vaše dosadašnje iskustvo, koga trenutačno smatrate najvećom konkurenticom?

Teško je reći, svaka je cura jednako opasna na terenu. Sve su one podjednako dobre i uvijek spremne postići značajan rezultat. Trenutačno vam je tempo neumoljiv jer su u tijeku susreti Dijamantne lige. Traju li neprestano pripreme za sljedeći miting ili ste uhvatili ponešto vremena za predah?

Vodim se onom - nema odmora dok traje obnova. Sezona je jaka i duga,

stoga ne čudi što ne nalazimo vremena za predah. Stvari stoje tako da moramo raditi žestoko i uporno želimo li bacati daleko.

Kako provodite vrijeme netom prije izlaska na stadion? Jeste li praznovjerni u smislu da imate određene rituale koje volite odraditi prije natjecanja ili neki predmet koji volite imati uz sebe?

Bez obzira na to što nisam praznovjerna, uistinu volim da je sve na svome

Osjećaj ulaska na teren je nevjerojatan. Mogu reći da živim za taj trenutak. Ne mogu opisati koliko sam sretna što imam priliku i čast raditi posao koji volim

Među najvažnijim je ovogodišnjim planovima europsko prvenstvo u Zürichu početkom kolovoza, jer nakon dvije titule europske prvakinje želim osvojiti i treću. Čeka me još šest mitinga Dijamantne lige i svjetski kup koji se početkom rujna održava u Maroku mene. Oduvijek me je zanimao sport pa sam već u drugom razredu osnovne škole krenula u atletsku školu gdje sam isprobala sve atletske discipline. Jedna od njih je, naravno, bila i bacanje diska.

A to je bila ljubav na prvi pogled. Kako ste se, nakon prvih sportskih uspjeha, prilagodili sve većoj zainteresiranosti javnosti za vaš sportski i privatni život?

Nikada se nisam posebno prilagođavala. Naime oduvijek sam bila ovakva

Sandra Perković obožavateljica je velikih i punih stadiona

Damir Sencar (Pixsell)

mjestu. Pa tako i pred natjecanje, kada vrijeme provodim u svojoj sobi i pritom se fokusiram na ono što slijedi, točnije na samo natjecanje koje je preda mnom. Gledajući natjecanja na malom ekranu, većina nas si zapravo pokušava što vjernije dočarati emocije koji se javljaju na terenu. Kako biste opisali osjećaj za ulaska na teren, a potom i u krug prije bacanja? Kakve vam misli tada najčešće prolaze glavom?

Osjećaj je nevjerojatan. Možda je dovoljno reći kako živim za taj trenutak.

Ne mogu vam opisati koliko sam sretna što imam priliku i čast raditi posao koji volim. Uglavnom se, a posebno tijekom velikih natjecanja, nalazite pred punim stadionom, kao i pred još većim očekivanjima publike i cjelokupnoga sportskog svijeta. Kako rješavate taj pritisak?

Obožavateljica sam velikih stadiona.

Posebice stoga što, kada je atletika u pitanju, oni uvijek budu dupkom puni.

Takva mi situacija i takvo okružje dižu adrenalin. Oni su moja publika, a ja im uvijek želim priuštiti nezaboravan show. S obzirom na to da vas trenira i vaš partner Edis Elkasević, kako uspijevate uskladiti oba odnosa?

Kao malu su me učili da posao uvijek treba raditi s ljubavlju, stoga evo ja to upravo činim. Kako biste se opisali? Smatrate li da se ta slika razlikuje od one koju vaša publika ima prigodu vidjeti putem medija?

Pa opisala bih se kao veselu, druželjubivu, darežljivu, pristupačnu,... Dosta o meni, ajmo sada malo o mome autu! (smijeh). Naime ja ne znam koju sliku vi dobijete iz medija, ali ja sam uvijek prirodna i jednostavno takva kakva jesam. Kakvi su vam planovi za nastavak ove sezone?

Među najvažnijim je planovima svakako ovogodišnje europsko prvenstvo koje će se održati u Zürichu početkom kolovoza, jer nakon dvije titule europske prvakinje želim osvojiti i treću.

Osim toga čeka me još šest mitinga Dijamantne lige kao i svjetski kup početkom rujna koji se ove godine održava u Maroku.

SPORT INTERVJU Brazilski novinar Filipe Cury na zadatku je u Zagrebu

„Modrić i Mandžukić igrali bi u prvoj postavi Brazila“

G Mislav Lugonjić

N

mislav_lugonjic@windowslive.com

ajveća brazilska sportska televizija SporTV odlučila je prije Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu poslati čak deset svojih novinara na višemjesečna izvještavanja iz europskih prijestolnica. Filipe Cury, televizijski novinar iz São Paula, došao je u Zagreb. Simpatičan dvadesetpetogodišnjak ovdje od veljače prati hrvatsku nogometnu reprezentaciju i upoznaje svoje gledatelje s kulturom koju nudi Lijepa Naša. U razgovoru za Global, Cury je podijelio svoje dojmove i iskustva o Hrvatskoj, novinarstvu, ali i otkrio što jednom Brazilcu znači Svjetsko prvenstvo u njegovoj domovini. Prije dolaska u Hrvatsku kakve su bile vaše asocijacije u vezi s tom zemljom i što ste znali o njoj?

Prva asocijacija mi je vaš nogometni uspjeh u Francuskoj 1998. Mislim da vam je to bila odlična reklama. Cro Cop je jako popularan u Brazilu, a Dražen Petrović je istinska sportska legenda.

Osim sporta znao sam da je Hrvatska mjesto gdje ću jednom provesti godišnji odmor. Kada vidite sve što Hrvatska nudi turistima, teško ju je zaobići. Već ste nekoliko mjeseci ovdje, što vas je najviše oduševilo?

Najviše me oduševljava činjenica da je Hrvatska tako mala zemlja, pogotovo

Filipe Cury u posjetu Hrvatskoj

u usporedbi s Brazilom, a ima toliko ponuditi. Čudesne plaže, planine i lijepu prirodu, ta raznolikost je vaš veliki plus. A najljepše mjesto koje ste posjetili u Hrvatskoj je...

Rovinj. Grad me oduševio činjenicom da je na moru, a ujedno odiše tradicijom i kulturom. Arhitektura grada je fascinantna, uživao sam tamo. Cijela je Istra predivna regija puna raznolikosti. Koje sličnosti i razlike primjećujete između Brazilaca i Hrvata?

Mentalitet ljudi je dosta sličan. Recimo, Dalmatinci više vremena posvećuju odmoru, dok je u Zagrebu tempo života mnogo brži. Tako su i građani São Paula više okrenuti karijeri i poslovnom uspjehu, dok je Rio de Janeiro brazilski pojam opuštena načina života. Rekao bih da Hrvati nisu toliko otvoreni kao mi, ali to ne mora nužno biti loše. Najteža pitanja često se tiču žena, pa ni ovo neće biti iznimka. Hrvatice ili Brazilke?

Prva asocijacija na Hrvatsku bio mi je vaš nogometni uspjeh u Francuskoj 1998. Mislim da vam je to bila odlična reklama. Cro Cop je jako popularan u Brazilu, a Dražen Petrović je istinska legenda, kaže Cury Iako su Hrvatice prelijepe i vole se sređivati, prednost dajem Brazilkama. Je li ovako dugo putovanje za vas posao iz snova?

Naravno da jest. Ovo je jedinstvena prigoda da šest mjeseci provedem izvan Brazila i upoznam drukčiju kulturu. Sama činjenica da ste na putu, oduševljava vas, iako stvarno imam mnogo posla. Nadam se da će Hrvatska ostvariti što bolji rezultat, kako bih ostao ovdje do kraja prvenstva. Tri riječi kojima biste opisali Hrvatsku?

Jedinstvena, teška, to kažem zbog jezika, i različita u smislu bogatstva krajolika. Čast otvaranja SP-a protiv domaćina pripala je Hrvatskoj. Koliko prosječan Brazilac zna o Hrvatskoj i našoj nogometnoj reprezentaciji?

Vjerujem da je većini prva pomisao na

Foto: Helena Pereković

Hrvatsku vezana u Svjetsko prvenstvo 1998., a što se tiče vaše reprezentacije, svi znaju vaše igrače koji igraju u vrhunskim klubovima. Tu, prije svega, mislim na Luku Modrića i Marija Mandžukića. Bi li njih dvojica igrala u prvoj postavi brazilske reprezentacije?

Sigurno bi, bez ikakve sumnje. Oni su briljantni igrači, a upravo bi se takva dva profila igrača savršeno uklopila u našu reprezentaciju. Modrić je jedan od najboljih veznjaka na svijetu, a isto vrijedi i za Mandžukića, kada govorimo o napadačima. Kako gledate na dva hrvatska Brazilca, Eduarda i Sammira, koji će za našu reprezentaciju igrati u svojoj prvoj domovini? Znaju li uopće brazilski navijači za njih?

Nedavno sam imao intervju s njima i obojica su mi rekla da će na otvorenju pjevati obje himne. Za Eduarda znamo već dugo, on je bio u fantastičnoj formi 2007. godine i vjerujem da je tada mogao biti član brazilske reprezentacije.

Planira put u Dubrovnik i na Plitvička jezera Cury obično godišnje odmore koristi za mjesečno putovanje, pa je tako putovao SAD-om od Istoka do Zapada, ali i državama Južne Amerike. Ove godine u planu su mu europska odredišta, a posebno ga privlači Island. Ipak, naglašava da postoje dva mjesta u Hrvatskoj koja svakako mora posjetiti. “Čuo sam da su Plitvička jezera i Dubrovnik savršeni, tako da želim vidjeti ta dva mjesta po kojima je vaša zemlja prepoznatljiva u svijetu”, ističe.

Za Sammira je većina navijača čula tek nakon njegovih igara u Španjolskoj. Što mislite o našoj reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu?

Vjerujem da možete otići daleko u turniru, iako se naša grupa križa s onom gdje su Španjolci, Nizozemci i Čileanci. Budite sigurni da ću navijati za vas. Što za jednog Brazilca znači SP u vlastitoj domovini i koliki je pritisak javnosti na igrače da osvoje prvo mjesto?

Trenutno u zemlji vlada euforija zbog SP-a i svi očekuju pobjedu naše ekipe. Pritisak je golem, iako mislim da je igračima mnogo značilo osvajanje Kupa konfederacija prošle godine. To ih je dodatno povezalo s navijačima, te vjerujem da je atmosfera u ekipi odlična. To bi mogao biti ključ uspjeha naše reprezentacije. Kako komentirate prosvjede u Brazilu? Činjenica jest da situacija s organizacijom SP-a nije najbolja. Potpuno mi je razumljivo da je ljudima važnija budućnost nego sportsko natjecanje. U svijet odlaze slike novosagrađenih stadiona, a blizu tih stadiona bolnice su u ruševnom stanju. I prosvjed učitelja pri dolasku naših nogometaša u treningkamp jedan je od dokaza da u Brazilu postoje problemi i da organizacija SP-a ne znači da je stanje savršeno. Jeste li uvjereni da će Brazil osvojiti SP i tako ublažiti sjećanje na 1950. godinu i finalni poraz od Urugvaja na domaćem terenu?

Da se moram kladiti, rekao bih da ćemo upravo mi biti prvaci svijeta. Taj bi naslov bio svojevrsno iskupljenje za 1950. godinu jer Brazilce i nakon 64 godine proganja taj poraz. Uz Brazil, koga smatrate najvećim favoritima za naslov prvaka svijeta?

Argentinu i Njemačku. Ali Brazilcima bi najteže bilo gledati Argentinu kako osvaja naslov na našem tlu. Nadam se da to nećemo doživjeti (smijeh). Koji će igrač, prema vašem mišljenju, obilježiti SP u Brazilu?

To bi mogao biti Bastian Schweinsteiger, fenomenalan veznjak, tako da je on moj izbor. Kakav odnos brazilske nogometne zvijezde imaju s medijima?

S obzirom na to da je većina njih odrasla u siromašnim uvjetima, nitko od njih to ne zaboravlja i ne glumi zvijezdu. Iznimno su pristupačni, što mogu potvrditi jer sam razgovarao s Maiconom, koji je iznimno skroman. I za kraj ostaje jedno od najtežih pitanja za vas, Brazilce. Tko su tri najveća brazilska nogometaša u povijesti?

Iako ga nisam gledao, moram reći Pele. Zatim Zico, koji je imao najbolje slobodnjake koje sam ikada vidio, te Romario koji je znao zabijati fantastične pogotke glavom iz nemogućih situacija.

Lipanj 2014.

21

KOMENTATORI Iskustva Sušeca, Ćosića i Blažička

Izvještavali i opljačkani i slomljenih rebara

U ovoj zemlji s 4,5 milijuna “izbornika” jedni vas vole i poštuju, a drugima ste idiot, kaže Ćosić

Božo Sušec Foto: Boris Šćitar (Pixsell)

G Ana Samaržija

Drago Ćosić Foto: Anto Magzan (Pixsell)

samarzija.ana@gmail.com

U

mjesec dana trajanja Svjetskog nogometnog prvenstva mnogi Hrvati neće potegnuti do Brazila, nego će se smjestiti uz male ekrane i dopustiti da se nogometni spektakl useli u njihova četiri zida.

Dio tog spektakla čine i ljudi bez kojih bi praćenje prvenstva bilo nezamislivo.

Ljudi koji poznaju i razumiju igru, barataju mnoštvom zanimljivih podataka, ljudi čije nam reakcije izmame osmijeh na lice, a njihove rečenice često prepričavamo danima. To nisu odlično informirani ukućani, nego novinari koji su izvještavaju i komentiraju sa svjetskih nogometnih prvenstava. S tri poznata glasa, Dragom Ćosićem, Ivanom Blažičkom i Božom Sušecom, popričali smo tik prije početka nogometnog ludila. Po čemu pamtite prvo svjetsko nogometno prvenstvo na kojem ste radili?

Sušec: Svjetska nogometna prvenstva počeo sam pratiti dosta kasno jer smo

Ivan Blažičko Foto: Marko Lukunić (Pixsell)

opljačkali prije samog svršetka.

Sušec: U Francuskoj sam imao prometnu nesreću pa sam s tri slomljena rebra odradio sve utakmice. Kad vas netko zagrli ili potapša, to boli. Ne smijete se smijati, vikati, a ja sam opet sve to radio. Da odradite svoj posao, pomičete pragove boli. A što biste izdvojili kao najzahtjevniji zadatak i kako ste ga riješili?

Sušec: Najzahtjevnije je doći na radno mjesto, probiti se do tamo. U Napulju sam krenuo četiri sata prije početka utakmice i zapeo u koloni ispred stadiona.

Onda sam automobil parkirao doslovno u jedan kafić, porušio dva stola i pobjegao. Policajac je jurio za mnom, ali ja sam ostavio auto i otišao na stadion.

Srećom, Italija je taj dan dobro prošla, pa kad sam se vratio rekao mi je: “Ti si stvarno luđak! Ali sam ti cijelo vrijeme čuvao auto.“ Ćosić: Prijenosi hrvatske reprezentacije su daleko najzahtjevniji. U ovoj je zemlji 4,5 milijuna izbornika koji misle da znaju sve o nogometu. U istoj situaciji

Tajna reporterskog posla je u tome da se pripremiš maksimalno, a upotrijebiš onoliko podataka koliko je potrebno. Ako ispričaš 15 posto, to je odlično.

Loše je ako ispričaš sve što znaš, ističe Sušec tada na televiziji imali neupitne Mladena Delića i Borisa Mutića. Bilo je to u Italiji 1990. godine. Fenomenalan događaj i predivno sjećanje.

Blažičko: Moje prvo svjetsko prvenstvo bilo je Francuska 1998. Pamtim ga po trećem mjestu hrvatske reprezentacije.

To je bilo fantastično. Osim prijenosa, radio sam i emisije. Na utakmicama naše repke sjedio sam uz Sušeca. Tako da, ako će puštati snimke velikih utakmica i ako na onoj između Hrvatske i Njemačke, neposredno prije nego što je lopta ušla u gol, čujete da netko histerično urla - to sam bio ja! Kako se pripremiti za tako opsežan posao? Može li se uopće biti spreman na sve situacije? Ćosić: Nemoguće je biti spreman na sve. Ali višemjesečne pripreme, praćenje forme igrača, klubova pa i reprezentacija olakšavaju stvar. Svatko ima svoj sustav pripreme. Ja imam i jednu nizozemsku agenciju s kojom inače surađujem, zove se Infostrada, i to mi olakšava posao.

Sušec: Tajna reporterskog posla je u tome da se pripremiš maksimalno, a upotrijebiš onoliko podataka koliko je potrebno. Ako ispričaš 15 posto, to je odlično. Loše je ako ispričaš sve što znaš.

Blažičko: Ne treba to mistificirati, treba kontinuirano pratiti, znati, biti informiran. Ako se nisi do svjetskog pripremio, onda si uzalud išao. Što je najčudnije što vam se dogodilo na svjetskim prvenstvima, pamtite li neku anegdotu? Ćosić: U SAD-u me boljela glava tri dana u Denveru. Popio sam sve moguće tablete, na kraju sam tražio pomoć liječnika koji mi je rekao: “Stavite kapu na glavu. Odlučite se, hoćete li biti u prostoriji ili vani. Vani je 36 stupnjeva Celzijevih, unutra je klima prema američkim standardima 21 stupanj. To ubija vaš tlak.” U Južnoj su me Africi pak

smo mi reporteri. Svi misle i vjeruju da to mogu. Tako vas jedni vole i poštuju, drugima ste idiot. Koji vam je bio najemotivniji trenutak na SP-ima?

Blažičko: Bilo je emocionalno nakon pobjede protiv Njemačke u Lyonu. Došli su u studio Ćiro, Štimac i Bilić i ja sam rekao da nemam nikakvih pametnih pitanja nakon pobjede 3:0 i nek’ rade što hoće! Nek’ pjevaju, plešu!

Sušec: Sve utakmice Hrvatske i polufinale na prvenstvu u Francuskoj ‘98.

Kako smo pobjeđivali, tako sam se veselio s njima. Pa direktor svih reprezentacija Zorislav Srebrić i danas kad me sretne pozdravi me s: Jarniiiii!! Kako se nakon tjedana, mjeseci usmjerenih na prvenstvo, po njegovu završetku vratiti u svakodnevicu? Ćosić: Trebam samo pobjeći negdje gdje je mir; more, plaža, sunce, dobra knjiga, moj pas i tišina.

Blažičko: Ovo je posao kao i svaki drugi. Nema izmišljanja tople vode. Nema tu neke drame. Iako su fizički naporna ovakva natjecanja. Na svjetskim si prvenstvima mnogo u avionu, i to je dio tog posla. Kako biste prognozirali ovo prvenstvo? Koliko daleko može dogurati Hrvatska i koga vidite u finalu?

Sušec: Kad bi to itko znao, osvojio bi velik novac na kladionicama. Za nas će odlučujuća biti treća utakmica protiv Meksika, a u finalu bi mogli biti Brazil i Argentina. To bi bio superspektakl, najgledaniji sportski događaj u povijesti.

Blažičko: Mogla bi isplivati Njemačka i Italija, koje nisu u prvom planu. Strašno će teško biti Brazilcima i nadam se, mislim da to uopće nije nemoguće, da u tom krugu velikih bude i Hrvatska. Ćosić: Nikada se ne bavim prognozama i nikada se ne kladim. To me samo opterećuje u prijenosu. Nadam se i želim da prođemo u drugi krug. Sve bi ostalo bilo fantastično.

22

KOLUMNE/KOMENTARI/MIŠLJENJA

Lipanj 2014.

Rekli su o Globalu Hvala Bogu i vrijednim ljudima koji su predstavili čitateljima novine bez dnevno-političkog pljuvanja po svemu i svakome, bez bahata nadmudrivanja i bez osjećaja odgovornosti za život hrvatskog čovjeka... Svaka čast uredništvu što su bez razbluđena žutila progovorili o temama značajnim za razvoj našeg podneblja, a o kojem nitko nije pisao ili nije bio dorastao problematici stalnog zaostajanja, hoću reći nazadovanja... Čestitka ekipi Globala, Ladislav Prežigalo, bivši pročelnik Grada Zagreba za gospodarstvo i pisac

Drago mi je da je nešto izniklo iz studentskih klupa. Generalno, Global je zanimljiv iako ima mane prvog broja. Obično se taj prvi broj dugo priprema i želi zadovoljiti kalup lista, pa malo nedostaje aktualnosti. Previše bezvremenskih tema. Škotski kilt i moda na engleskim ulicama ne bi trebali biti teme u istome broju, ako uopće.

Očekivala sam više strasti i žestine od tih mladih ljudi koji rade u Globalu jer upravo oni žive u za njih neinspirativnom i besperspektivnom društvu.

Mislim da bi iz osobnog konkretnog iskustva trebali donositi kritike društva i isto tako donositi pozitivne priče pojedinaca koji su unatoč svemu uspjeli.

Sve treba biti u duhu mladih ljudi - njihov rječnik, želje, stremljenja, svakodnevni život. Ne općenito. Ne nova glazbena scena u metropoli nego poštena reportaža iz jednoga kluba u svakome broju, na primjer.

Ukratko, neka se te mlade cure i dečki razmašu. Neka pišu kako vide svoje roditelje, zašto su generalno nezainteresirani za politiku, kako se i gdje upoznaju, njihov ljubavni život, budućnost.

Sve bi trebalo biti životno, stvarno i mnogo osobnije.

Voljela bih da se o Globalu govori. Eto, tako to ja vidim.

Puno vas pozdravljam i želim vašim studentima mnogo uspjeha.

Sina Karli, bivša novinarka i urednica u Startu i Nacionalu

Dugo mi se nije dogodilo da sam u jednoj hrvatskoj tiskovini - koja ima intenciju izlaziti i češće (daj Bože da uspijete) - pročitao toliko dobrih tekstova i zanimljivih i poticajnih i istraživačkih i novih sa svježim i neofucanim temama.

Ovo je mail podrške jednog radijskog kolege u duši novinoljupca i pasioniranog čitatelja dobrih, s naglaskom na dobrih, tiskovina. Čim čujem da je izašao novi broj, evo mene na FPZG-u! Jednom i na kiosku!

Ante Novak, novinar Hrvatskog katoličkog radija

Čestitam vam svima na dobro obavljenom poslu. Svaka čast. Krajnje ozbiljno. Želim vam svima još mnogo izdanja ovih novina.

Cijeli sam broj pročitala u dahu. I moram reći da sam sretna što se to događa na našem Fakultetu. I dalje tvrdim da pisano novinarstvo ima mnogo smisla i da je jednako važno kao I televizijsko ili radijsko. Osobito ove novine koje ste proizveli po svim pravilima ozbiljnih novina. Vi i vaše kolege i kolegice imate svježe ideje i to je važno, a kolege mentori će vam dati onaj zanatski štih.

Gordana Vilović, profesorica na studiju novinarstva FPZG-a

Čestitamo na pokretanju vlastitih novina, želimo vam mnogo uspjeha u radu i iskreno se nadamo da će mnoge generacije studenata imati priliku pisati u Globalu.

Ono što bi željela doznati je na koji način ćete distribuirati novine?

Postoji li mogućnost da ga šaljete i na našu adresu? Agencija smo koja se bavi praćenjem medija i bilo bi nam drago ako bi pratili i vaše novine.

Ivana Sabljić, PRESS CLIPPING, d.o.o.

Čestitam vam na prvom broju vašeg studentskog časopisa, koji se takvim može zvati jedino zbog činjenice da ste svi još studenti FPZG-a. Svaka vam čast na upornosti i vjeri koju ne gubite jer novinarstvo još ima smisla, a prema mom iskustvu izabrali ste najbolji posao na svijetu. Možda ne možemo mijenjati svijet, ali svakako on bi bio nezanimljiv da nema svih onih koji ga istražuju, ispituju i sve to pretaču u tekst, sliku i ton. Želim vam mnogo uspjeha i vjere u sebe jer svi vi apsolutno možete sve što poželite.

Simeona Pancirov, glavna urednica zadarskog Narodnog lista

Moram reći da mi se Global iznimno sviđa u gotovo svim svojim pojedinostima: u prvome se redu to odnosi na odabir tema, potom (i to naglašavam) pristup temama koji je u prvome redu obavijesni, a ne senzacionalistički, raznolikost tema i osobito na to što se očito velika pozornost poklanja uporabi hrvatskoga standardnoga jezika. Prilozi su zanimljivi, a za svaku je pohvalu i odabir fotografija i likovnih priloga kojima su novine opremljene. Pune su mlade i pozitivne energije, nekontaminirane senzacionalizmom i politikantstvom. Jedina moja zamjerka odnosi se na činjenicu da se novine sastoje od (fizički) dvaju dijelova, pa sam često po kući tražila “onaj drugi”.

Lana Hudeček, jezikoslovka

Proveo sam prijatne trenutke uz Global, doznavši mnogo novosti kako o domaćim, tako i inozemnim. To svakako treba ponavljati, da sport i kultura brišu granice. Sve najbolje u budućnosti

Zlatko Kelečević, javio se razglednicom iz Teslića

Za stavove i činjenice iznesene u kolumnama i komentarima odgovorni su autori.

N

Čujte i počujte: Proglas zacementiranih glava!

akon gotovo dva i pol desetljeća napretnebuloze nego to zaista izreći uživo ili se pak ka, s ponosom predstavljamo nas - geneinformirati i probati naći konstruktivno rješeraciju briljantnih ljudi koji imaju tremu nje. Zanima me gdje je nestala ta verbalizacija kada moraju telefonski naručiti pizzu. Geneproblema i iznošenje vlastitih stavova? Gdje su raciju studenata koji dođu na upis ocjene iako nestali interes i znatiželja? Neću reći da smo misle da su nepravedno ocijenjeni. Generaciju katatonični jer, sudeći prema komentarima na junaka koji “atendaju” sve Facebook-prosvjeFacebooku, tweetovima i threadovima, ipak de samo kako bi njihovi prijatelji vidjeli tu ima stvari koje nam smetaju i bome to znamo aktivnost desno u tickeru. Generaciju politički natipkati, ali ne znamo reći ili, ne daj bože, djeangažiranih EU građana čiji neargumentirani lovati. tweetovi nalikuju na neurotičan proljev. Evo Apolitičnost je jedna posebna dimenzija ononas, to smo mi, mladi ljudi zacementiranih glaga što živimo danas. Nećemo izaći ni na jedne va! Rodili smo se stari, kao obratna Benjamin izbore s izgovorom da „taj jedan glas ne može Helena Kuhar Button-generacija, s internetskom kičmom i promijeniti ništa“. Pa neka je jedan glas, pa helena.kuhar1@gmail.com brzim prstima. U nastavku pročitajte naš opneka čini 0,01 posto, ali neka odražava vlastiti širan modus operandi. stav, moguće neslaganje i odskakanje od kalupa. Zasad nepravNe čitamo ništa osim žutih portala i newsfeedova društvenih du gutamo kao bebe Čokolino. Sve nam je OK, samo da nas mreža. Ne kupujemo novine jer su preskupe, ali možemo dati se ne dira i ništa ne pita, a ako nas se i pita, brže-bolje natipkat za kavu uz koju ćemo sjediti tri sata i samo se žaliti. Ne zanima ćemo vam kilometarski komentar i dodati GIF mačke koja si nas politika jer „svi su oni isti“. Ne idemo u kazalište jer „tko liže međunožje. još gleda predstave?“ Ne zanima nas umjetnost jer sve što tre- Kreativnost je pak druga kategorija u kojoj se ne znamo naći. bamo vidjeti, vidimo pod Google images. Ne učimo iz knjiga Svatko od nas je sastavljen od više različitih komada slagalinego iz skripti jer bi to inače značilo da moramo kročiti no- ce koji zajedno čine veliku sliku našeg identiteta. Bojimo se gom u knjižnicu i platiti zakasninu za lektiru iz osnovne škole. izraziti i najmanji dio te slike. Ne pišemo jer ne znamo što, Osuđujemo kolege koji pročitaju ne crtamo jer znamo crtati samo svu literaturu za ispit i govorimo Zanima me gdje je nestala verbali- faluse po bilježnicama, ne nosimo za njih da su nadobudni štreberi. zacija problema i iznošenje vlastitih odjeću koja nam se sviđa jer se boNe bavimo se sportom jer za to jimo komentara onih uklopljenih. nemamo vremena, ali stignemo stavova? Gdje su nestali interes i zna- Pali smo u bunar straha i tapkamo drpati tipkovnicu deset sati na dan. tiželja? Neću reći da smo katatonični na mjestu. Ovo je kritika nas, ovo Nismo ljubazni prema starijima u jer, sudeći po Facebook komentarima, je kritika mene. Želim nam da se tramvaju. Ne cijenimo prirodu jer i da poslušamo Beatweetovima i threadovima, ipak ima oslobodimo ona je oduvijek ovdje i baš nas bristie Boyse kad kažu „(You gotta) ga za recikliranje, pa nismo valjda stvari koje nam smetaju i bome to fight for your right (to party!)“ hipiji. Ne stvaramo ništa novo, ni- znamo natipkati, ali ne znamo reći ili, Bolji smo od ovoga što trenutačno šta svoje, ne da nam se to. Pljuje- ne daj bože, djelovati živimo; Google-inteligenciju, hramo po različitima i onima koji su u brost s kauča, anonimnu internetmanjini i eto, sami su si krivi i bolje im je da otiđu iz Hrvatske u sku mržnju, političku nezainteresiranost, umjetničku sljepoću, neke dekadentne prostore jer ovdje ne trpimo isticanje nikakve nepoštivanje starijih, svakodnevnu neljubaznost... ljutito sivivrste. lo. Uvjerena sam da svatko od nas u sebi ima nešto u čemu Što se dogodilo? Kako smo došli do ovoga? je dobar i u čemu može briljirati jer mu to jednostavno dolazi U razdoblju smo u kojem je internetska komunikacija sastavni prirodno. Kako otkriti što je to? Treba probati sve, testirati se, dio života. S jedne nam strane olakšava sve, a s druge pak pru- čitati, izgubiti se… Trebamo svi zajedno izaći iz kalupa i razbiža mogućnost plivanja u moru algoritama koji omogućavaju ti cement koji nas sputava i onemogućava nam da pogledamo anonimnost iza pseudonima i avatara. Lakše nam je, navečer oko sebe, da zajedno podignemo glave i vidimo da ima više u tišini svoje sobe uz zvuk ventilatora, otići na forum i pisati zvijezda na nebu, a ne samo ona jedna koja nam je dodijeljena.

G

Ljevica lijevo, a desnica desno

M

oram priznati da nisam optimističan jugonostalgije”. Nažalost, kao i SDP-u 2011., kad gledam današnju političku scenu vlast će im pasti u ruke i onda će nas zanimati u Hrvatskoj. Razočaranje dvjema najsamo jedna stvar. Ne tko će biti ministar gospovećim strankama golemo je, ali građani i dalje darstva nego koju će dužnost uzeti ministri iz vjeruju da je glasanje za manje liste bacanje HSP AS-a da bismo opet se malo igrali domoglasova u bunar bez dna. Pa tako rezultat koaliljuba i antifašista. cija oko SDP-a i HDZ-a na izborima za EuropVlada koju je sastavio Zoran Milanović na priski parlament prelazi 70 posto iako su baš te jelazu iz 2011. u 2012. najveći je uspjeh imadvije stranke krive za većinu hrvatskih problela u tomu što je opstala dosad. Nakon stalnih ma, od sukoba s ćirilicom do nezaposlenosti. povisivanja poreza, liberalni HNS nekoliko Nakon izbora za Europski parlament, nekolise puta usprotivio daljnjim porezima i tako na ko je stvari jasno. Prvo, mjehur oko sindikalne mala vrata poručio svojim koalicijskim partnestranke Dragutina Lesara definitivno je blizu rima da ne može ići daljnja presija na poslodavDino Brumec puknuća i jasno je da su “bivši SDP-ovci”, koji ce. Najveći neuspjeh vlasti bilo je fascinantno brumecd@gmail.com nemaju nikakve simpatije prema Milanoviću, loše vođenje ekonomije države i fascinantno našli svoju opciju u još jednom mjehuru, koji na prvi pogled sramotna obrana ljudi koji su možebitno imali veze s ubojstviima i manje pokrića od Laburista, onom Mirele Holy. ma sjekirama prije 30 godina.

Drugo, Nikica Gabrić koji predstavlja danas jedinu relevantnu Medijskim manipulacijama i pritiscima na pravosuđe, kao i niliberalnu poziciju u Hrvatskoj (iako je svojedobno primao šta- zom korupcijskih afera, SDP je potrošio i zadnji metak koji je fetu u uvjetima koji su bili 180 stupnjeva okrenuti od liberaliz- realno imao za obračun s HDZ-om, a to je “poštenje”. Nakon ma) teško je poražen baš zbog toga što nije uspio pronaći svoju što su dokazali i da su nepošteni i da pravno sljedništvo nad nišu među razočaranima. Oni koji su nekad glasali za SDP, sad SKH nije samo prazno slovo na papiru, SDP je izgubio i zadnji su za ORaH, prije toga bili su za Laburiste, i ideje radikalnih tračak nade u dobivanje sljedećih izbora. Njihova buduća porezova koje nudi Gabrić bliže su desnom centru europskih li- zicija mora biti u ekonomskom pomicanju ulijevo i zaštiti radberala. Na hrvatskom spektru nitko tko sebe vidi iole desnije ničkih prava, kao što i HDZ-ova mora biti liberalnija ekonomiod centra vjerojatno nikad ne bi glasao za “bivšeg skojevca” i ja. Ako SDP smatra da svojom centrističkom pozicijom može upravo je to razlog zašto “politika centra” koju zastupa Gabrić pobijediti na izborima ispred HDZ-a s jednakom ekonomskom nema prolaz u Hrvatskoj. pozicijom, ali koji ima politiku “gdje ste vi bili ‘91.?”, grdno Treće i najvažnije, ovi su izbori i potvrdili ono što se moglo se vara. naslućivati već godinu dana, a to je da se već sad zna tko će biti Hrvatska se godinama trudila postati uređenija, snažnija zemlja sljedeći premijer. Bit će to tmurni čovjek Karamarko koji je i država u kojoj će svatko moći živjeti od svog rada. Od “pušnajprije snažno povukao HDZ udesno, a baš pri stvaranju Save- ke na hrvatskom ramenu i lisnice u hrvatskom džepu”, ovaj je za za Hrvatsku, opet ga je smjestio tamo gdje mu je mjesto – na prvi dio postao potpuno besmislen, a drugi presudan. Nikoga desni centar. Nažalost, to istodobno ne znači da je Karamarko više ne zanima koliko ste ukrali manje od drugih niti gdje ste sposoban pružiti barem retorički nekoliko ekonomski desnijih bili 1991., niti kako ste glasali na referendumu prošle godine, stilskih figura nego se to još valjda određuje prema tomu što niti što mislite o SFRJ i NDH, želimo ekonomske poruke, žemisliš o Brozu i Tuđmanu. limo znati jeste li zaista stranka lijevog centra (SDP, Laburisti, Tako od Karamarka nismo čuli ni da će smanjivati javnu upra- ORaH), desnog centra (HDZ, HSP AS) ili liberalnog, centrisvu i javni sektor, niti da će ih povećavati. Nismo čuli hoće li tičkog usmjerenja (NF, HNS, HSLS). sniziti poreze i pustiti poduzetnike da napokon prodišu ili će Za kraj, da bismo dočarali shizofrenost hrvatskog nerazumipokretati državne poslove. Nismo ni čuli hoće li HDZ ići u dalj- jevanja politike kakva bi se trebala voditi, moraju se zabiljenje privatizacije, jer država je loš gospodar, ili će se HDZ pro- žiti dvije izjave. Desni Branko Hrg, valjda u duhu ekonomske tiviti “rasprodaji obiteljskog srebra”. Ne znamo ni hoće li HDZ desnice svuda u svijetu, kaže da “Agrokor nije dobrodošao” biti za daljnje promjene Zakona o radu ili će biti za “dijalog sa u jedan grad, a lijevi Mrsić, zbog zaštite radničkih prava, da socijalnim partnerima”. Ali zato znamo da su “sad na vlasti oni “vremena više ne dopuštaju osam sati rada, odmora i sna”. Eto, koji tu Hrvatsku nisu ni željeli i koji se još nisu odrekli svoje to je hrvatsko shvaćanje politike.

G

KOLUMNE/KOMENTARI/MIŠLJENJA

Zašto na EU gledati kao na “državu dadilju”?

K

ako se približava godišnjica pristupanja EU, nasemestra, u budućnosti će dovesti do značajnog zaokreta meće se potreba za evaluacijom učinka dosadašu upravljanju državnim financijama, bez obzira na sastav njeg članstva na našu zemlju. Pokušajmo se kratvladine većine. Pouka stoga glasi – sve prije ili poslije ko osvrnuti na transformacije koje je donijelo u dođe na naplatu, a odricanje se u konačnici isplati. prošlih dvanaest mjeseci i koje bi moglo donijeti u idućim Mnogi domaći političari vide spas za posrnulo gospodargodinama. stvo u sredstvima EU-ovih fondova. Kampanja za europSvakodnevni se život nije odveć promijenio, ne računamo ske izbore bila je poprilično nedojmljiva, ali ono što su li izvozno orijentirana poduzeća kojima je ukidanje carina kandidati ponajviše isticali, prije svega predstavnici dvaju olakšalo poslovanje. Međutim pokušamo li sažeti godinu najvećih koalicijskih blokova, jest sposobnost da se što dana članstva, s kakvim ih slikama uprizoriti? više „izvuče“ iz europskih fondova. Upravo u riječi „izSve je započelo s pravno-političkom „situacijom“, poznavlačiti“ možemo prepoznati jedan od glavnih problema tom pod nazivom Lex Perković. Zatim se nastavilo ulapercepcije članstva u EU. Naime europskim projektima skom u Postupak prekomjerna deficita. Potom se otvorilo trebali bi se baviti poduzetnici te lokalna samouprava. To dr. sc. Višeslav Raos nije zadaća europarlamentaraca. Upiranje očiju u europitanje uspješnosti u korištenju sredstava europskih fondovraos@fpzg.hr va. Naposljetku je izbor zastupnika u Europski parlament zastupnike kao one koji će nešto „donijeti doma“ otkriva potaknuo procese koji bi trebali uvelike promijeniti našu vanjsku i unu- shvaćanje politike kao izvlačenja rente i preusmjeravanja sredstava u rodni tarnju politiku. kraj. Također, u ovome se pristupu ogleda duboko ukorijenjena podanička Prva slika koja je obilježila prvu godinu članstva, sukob je s Europskom politička kultura u našoj zemlji koja na EU gleda kao „državu dadilju“ komisijom o provedbi Europskog uhidbenog naloga. Na ovom mjestu ne koja će razmišljati umjesto njih i skrbiti se o svakom njihovu problemu. mislim se upuštati u temu institucionalnog suočavanja s prošlošću, kao EU nije smisao sam sebi, Unija je samo sredstvo ostvarivanja kvalitetnijeg ni u sigurnosnu dimenziju ovog problema nego tek upozoriti na načelne života, lakšeg trgovanja i mirnog suživota. Pouka, dakle, glasi – nitko neće implikacije navedenog sukoba. Naime svaki klub ima svoja pravila. Što riješiti naše probleme do nas samih, a naše koristi će ovisiti isključivo o je klub ekskluzivniji, više se cijeni, a pravila su stroža. Da, sami članovi našim vlastitim naporima. kluba počesto se ne pridržavaju vlastitih Izabrali smo 11 eurozastupnika. Izbori su, pravila te se međusobno optužuju za podri- Postizanje članstva u EU bilo je poput za- kao i u ostatku EU, služili kao odmjeravanje klupskih pravila. Međutim, novi član vršetka studija, a suočavanje s nadzorom vanje snaga Vladine većine i oporbe pred treba poslužiti kao primjer, kako budućim domaće izbore. No mnogi smaEuropske komisije slično je izazovima s nadolazeće članovima, tako i postojećim članovima traju da ti zastupnici ne mogu imati istinski koji možda sumnjaju u zajednička pravila. kojima se susreće mlada osoba koja nakon utjecaj zbog svojeg malog broja. Utjecaj i I prethodne i sadašnja vlada često su istica- bezbrižnih studentskih dana mora zako- učinak eurozastupnika ovisit će o sposoble da članstvom u EU ulazimo u zonu mira račiti na tržište rada i u svijet odraslih nosti kovanja nadstranačkih koalicija o i sigurnosti. Mir i sigurnost usko su povevažnim pitanjima i nadilaženju partikularzani s pravnom sigurnošću i poštivanjem ugovornih odnosa. Pouka stoga nih nacionalnih i stranačkih interesa. Interesi Hrvatske bit će zaštićeni i glasi – važno je igrati prema pravilima. zastupani upravo ovladavanjem tehnika akomodacije i kompromisa koji Ulazak u postupak prekomjerna deficita značio je početak grubog buđe- ravnaju Europskim parlamentom. Članstvo u EU nije samo po sebi cilj nja. Postizanje članstva u EU bilo je poput završetka studija, a suočavanje hrvatske vanjske politike, ono je samo sredstvo na dugom putu samoaks nadzorom Europske komisije slično je izazovima s kojima se susreće tualizacije u svjetskom društvu država. Ono je samo pogodan okvir za mlada osoba koja nakon bezbrižnih studentskih dana mora zakoračiti na izgradnju iznutra i suradnju izvana. Hoće li buduća Unija biti dublje ili tržište rada i u svijet odraslih. Izostanak umjerenosti, planiranja i raci- pliće integrirana, veća ili manja, ovisit će i o zastupnicima koje smo izaonalnih procjena došao je na naplatu. Moguće je neko vrijeme živjeti u brali. Pouka glasi – naš utjecaj ovisi o tome kako naučimo koristiti ono iluziji da neodgovorno ponašanje šteti svima, samo ne nama. Moguće je što nam je na raspolaganju, a ne o tome imamo li više ili manje od drugih također upirati prstom u druge, koji se ponašaju s još manje mjere ili pak koji nas okružuju. na one dovoljno velike da se izvuku iz svakog ekscesa. Nadzirano prora- Razdoblje dječjeg puzanja i tepanja je završeno. Vrijeme je da naučimo čunsko restrukturiranje, kao i koordinirano reformiranje putem Europskog hodati uspravno i govoriti razgovjetno.

G

Lipanj 2014.

23

Rekli su o Globalu Nakon čitanja vašeg prvog broja, nisam htjela propustiti priliku prokomentirati jedno takvo uistinu veliko medijsko osvježenje na domaćoj sceni tiskanih medija. Željela bih pohvaliti sve studente, a, naravno, i stručni tim profesora koji vas je vodio, na iznimno zanimljivim tekstovima, korištenju raznih, pomalo već, nažalost i zaboravljenih žanrova i prije svega uistinu objektivnom pristupu u obradi tema. Posebno mi se svidio pristup obradi tema iz kulture, koja je u današnje vrijeme potpuno zanemarena u medijskom izvještavanju i svedena na protokolarne najave događaja i rubriku zvijezde, zvjezdarnica i tome slično.

Marina Marković ukić, asistentica na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta u Osijeku

Kako izvorno dolazim iz pisanog novinarstva, jako me veseli svaki novi pokušaj, a kako dolazi od mladih ljudi koji tek ulaze u svijet novinarstva, veselje je još veće. Čeka vas težak posao, jer se mediji i uvjeti mijenjaju vrlo brzo, lako se podlegne žutilu i površnosti i teško se boriti protiv kontaminacije, koja ponekad potpuno zamagli pravu ulogu medija. Držim vam fige!

Jasmina Popović, komentatorica 24 sata i na Hrvatskom radiju, voditeljica “Press kluba” i potpredsjednica SFN-a

Pregledala sam list i mogu reći da sam oduševljena. Mislim da je ovo odličan način prakse za studente FPZG-a, što je najvažnije, u tiskanom je formatu tako se doista mogu pohvaliti svojim člankom. Mislim da je ovo jedan hvalevrijedan projekt koji svakako treba nastaviti.

Tanja Grmuša, mag. comm., mag.croat., predavač novinarstva

Iskreno i mnogo zahvaljujem na izvrsnom članku o dodjeli nagrade za novinarske radove koji promiču vrijednosti obrazovanja. Drago mi je što je takav članak našao svoje mjesto u novinama koje educiraju mlade novinare i politologe (a vjerujem i druge profesionalce).

S nestrpljenjem čekam sljedeći broj!

Nedjeljko Marković, predsjednik udruge Pragma

Ilustracija: Benedikta Vilenica

24

ZADNJA

Lipanj 2014.

F I G Emil Horvatić

L

M

X

horvatic.emil@gmail.com

GOSPODARICA ZLA (Maleficent)

X-MEN: DANI BUDUĆE PROŠLOSTI

GRAND BUDAPEST HOTEL

(X-Men: Days of future past)

(The Grand Budapest Hotel)

Taj film prati zadnje trendove u ekranizaciji klasičnih bajki ispričanih na posve drukčiji način.

Ovaj put kompanija Disney, na sebi svojstven način, priču o Trnoružici priča iz perspektive glavnog antagonista, zle i osvetoljubive vile Maleficent. Odaje nam priču o njezinu životu te nam objašnjava motive koji su je naveli da baci kletvu na malu princezu Auroru.

U glavnim su ulogama: kao zla vila prekrasna Angelina Jolie te Elle Fanning kao šesnaestogodišnja princeza Aurora. Kompanija Disney i redatelj Robert Stromberg, uz pomoć specijalnih efekata, stvorili su veličanstven i čaroban svijet u kojem je priča o Trnoružici, vretenu i poljupcu prave ljubavi izokrenuta. Stoga, ako ste ljubitelji bajki i fantastičnih filmova “Gospodarica zla” je vrlo dobar odabir. Također, ako ste obožavatelj mlade pjevačice Lane Del Rey svidjet će vam se što upravo ona izvodi naslovnu pjesmu “Once upon a dream”.

Radnja filma smještena je u postapokaliptičnu budućnost u kojoj strojevi prijete životu na zemlji, a riječ je o adaptaciji istoimenog stripa Chrisa Claremonta. X-men se ponovno okupljaju pod vodstvom Profesora X-a (Patrick Stewart) i Magneta (Ian McKellen) u očajničkom nastojanju da promijene povijest i spriječe događaje koji će dovesti do propasti ljudi i mutanata. Odlučuju poslati u prošlost Wolverina (Hugh Jackman) radi njegove jedinstvene sposobnosti regeneracije. I ovaj SF film bavi se putovanjem kroz vrijeme i paralelnim stvarnostima, što gledateljima može biti zbunjujuće jer oživljava neke likove iz prijašnjih serijala. Usprkos ujedinjenoj glumačkoj postavi koju čine i Jennifer Lawrence (Mystique), Halle Berry (Storm) i Peter Dinklage (dr. Trask), riječ je o najlošijem serijalu iz ciklusa filmova s X-men predznakom. Nelogičnosti u radnji te reciklirana tema, koju su detaljno razradila braća Wachowski u trilogiji “Matrix”, ostavljaju gledatelju dojam razočaranja.

Radnja ove simpatične komedije smještena je u razdoblje između dvaju svjetskih ratova te prati avanture Gustava H., recepcionara i majstora za sve, u europskom hotelu “Grand Budapest”. Priču pripovijeda Zero Moustafe, mladi pomoćnik i štićenik Gustava H., koji se zajedno sa svojim mentorom pokušava izvući iz situacije u koju ih je dovela životna filozofija Gustava H. te pritom njih dvojca upadaju u niz smiješnih neprilika. Karakterističan vizualni identitet, naglašena karikiranost likova te specifičan pripovjedački stil redatelja Wesa Andersona uspio je okupiti jaku glumačku postavu za tu atipičnu komediju. Glavne uloge igraju Ralph Fiennes, Jude Law, Bill Murray, Edward Norton, Adrien Brody, Willem Dafoe, Harvey Keitel, Tilda Swinton. Upravo zbog svojeg specifičnog smisla za humor vjerujem da će se ova komedija svidjeti odabranoj publici koja cijeni originalnost toga mladoga američkog redatelja.

Redatelj: Robert Stromberg Glumci: Angelina Jolie, Elle Fanning, Sharlto Copley

Redatelj: Bryan Singer Glumci: Patrick Stewart, Ian McKellen, Hugh Jackman

Redatelj: Wes Anderson Glumci: Ralph Fiennes, F. Murray Abraham, Mathieu Amalric

OCJENA: 4/5

OCJENA: 2/5

OCJENA: 3/5

Dragi čitatelji

Kreativci, oni koji su to bili ili koji će to tek postati! Pozivamo vas da se svojim idejama i prijedlozima pridružite našoj redakciji u stvaranju vlastitih novina – kao novinari, fotoreporteri, ilustratori, komentatori ili kolporteri. Javite se na e-mail global.novine@gmail.com ili pak putem društvenih mreža i možda će već u idućem broju vaš tekst i/ili fotografija oživjeti u tiskanom obliku. Od jeseni nas potražite kod naših kolportera za pet kuna. Ugodno ljeto i uživanciju do sljedećeg broja želi vam cijela redakcija Globala!

Foto: Emil Čančar