Global - broj 1, svibanj 2014. by Global novine

CRNI TREND

POSJET VUKOVARU

Loši učenici bježe iz škole, odlični iz Lijepe Naše

Američki studenti dirnuti gradom herojem

Global Str. 3

Str. 6-7

Novine za studentska i društvena pitanja, kulturu i sport www.fpzg.unizg.hr

Broj 1 / Godina 1 / Svibanj 2014.

ISTRAŽUJEMO Tko zarađuje na akademskim (ne)djelima i kako na plagijate reagiraju fakulteti

Halo, pošto diplomski?

REPORTAŽA

Student povijesti, koji na internetu oglašava svoje ‘usluge’, potvrdio je Globalu da je u posljednje dvije godine po narudžbi napisao četiri diplomska i 15 seminarskih radova

Britanska kruna ostaje bez Škotske?

Str. 18-19

BILDANJE JEZIKA

Rječnik na udaru anglizama

Str. 13

SUPKULTURA

Nova glazbena scena u metropoli

Str. 16-17

G Margareta Osonjački G Matea Renić

margareta.osonjacki@gmail.com matea.renic135@gmail.com

obar dan, javljam se zbog oglasa za pisanje seminarskih radova.” „Da, izvolite?” „Trebala bih seminarski rad na temu Ekonomija obujma, 12 stranica, za dva tjedna. Koliko bi to stajalo?” „Dvanaest strana? To bi bilo 350 kuna.” „A koji je način plaćanja?” „Pola na početku, pola kada vam pošaljem rad. Na tekući.” „Čula sam da postoji program za prepoznavanje plagijata koji fakulteti koriste...” „Znam, znam... Ja se time ne bavim. Posudim literaturu i ne plagiram. Sve je citirano.” „Ne postoji opasnost da dobijem rad koji je već netko predao?” „Meni se to ne događa.”

Foto: Helena Pereković

Ovako izgleda kada student nazove jedan od brojnih oglasa za pisanje akademskih radova. Cijena ovisi o broju stranica, roku i vrsti rada koji se piše. Tako je prosječna cijena seminarskog rada 300 kuna, dok za diplomski rad student mora izdvojiti 30 kuna po stranici. Ovaj „biznis”, zbog interneta i slobodnog oglašavanja usluga, danas naprosto cvate, a za većinu tih radova na koncu se utvrdi da su plagijati. No, bez obzira jesu li svi radovi iz oglasnika autentični ili ne, sigurno je da je plagiranje problem s kojim se akademska zajednica neprestano bori. Skandali s plagiranim diplomskim radovima u posljednje vrijeme itekako potresaju hrvatsku političku scenu. Plagiranje akademskih radova je, naravno, kažnjivo, a sankcije se razlikuju od fakulteta do fakulteta. Ipak, ne vodi se stroga statistika o broju prijavljenih slučajeva, oni se uglavnom rješavaju prijavom upravi fakulteta, koja zatim

300 kuna prosječna je cijena seminarskog rada

30 kuna po stranici treba izdvojiti za diplomski rad

odlučuje o daljnjem postupku protiv prekršitelja. „Ako se utvrdi plagiranje, ono ide na Stegovno povjerenstvo fakulteta koje gleda prijavu, provjerava dokaze i nakon toga donosi odluku o sankciji u vidu ukora, opomene ili izbacivanja, ovisno o tome ponavlja li se prekršaj ili ne”, objašnjava Andrija Henjak, prodekan za studentske programe i cjeloživotno obrazovanje Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Dodaje da je jedan od načina da se plagiranje izbjegne davanje individualiziranih zadataka i vrlo preciznih uputa studentima. PREPOZNAVANJE PLAGIJATA Računalni program za prepoznavanje plagijata jedna je od mogućih metoda za sprječavanje plagiranja. On funkcionira tako da na temelju baze radova koju ima u svom sustavu označava one dijelove koji su prepisani. No, postoje i drugi načini na koje se profesori snalaze. nastavak na 2. stranici

KOLUMNE Božo Skoko:

Pesimizam i mediji

Str. 10

Helena Kuhar:

Digitalni voajeri

Str. 11

INTERVJU

SPORT

Ivica Kostelić: Još ne razmišljam o kraju karijere

Dario Šarić: Zlato s reprezentacijom ispred NBA prstena

Str. 21

Str. 22-23

STUDENTSKI ŽIVOT/DRUŠTVO

Svibanj 2014.

Halo, pošto diplomski? nastavak s 1. stranice „Plagijate najčešće prepoznam po tome što jako dobro poznajem tekst o kojem netko piše i znam ako sam ga već negdje pročitala. Također, uvijek cijeli rad provučem kroz Googleovu tražilicu, a posebno neke rečenice koje mi djeluju sumnjivo”, kaže Viktorija Car, profesorica na Fakultetu političkih znanosti. Naglašava da je dosad u svakoj generaciji imala barem jedan slučaj plagiranja, no najčešće je bila riječ o nekoliko prepisanih rečenica.

Moralnih dilema vezanih uz ovaj posao nisam imao baš mnogo. Većina studenata danas studira linijom lakšeg otpora, te nije strašna stvar ako i ja nekoga „potpomognem” u studiranju. Uostalom, danas poslovi sve više ovise o osobnim preporukama, tako da će se jednom zasigurno pokazati nečije pravo znanje i umijeće, smatra mladi ‘poduzetnik’ Prema pravilima Ekonomskog fakulteta, diplomski se radovi nakon obrane pohranjuju i dostupni su u tiskanom i elektroničkom obliku u Knjižnično-dokumentacijskom centru. Na taj način svaki profesor može pristupiti svim radovima i usporediti ih. „Temeljem Statuta Ekonomskog fakulteta, za plagijat ili krivotvorinu doktorske disertacije ili završnog rada poslijediplomskog stručnog studija, oduzima se akademski naziv ili stupanj”, ističe Tonči Lazibat, dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Profesorica Viktorija Car smatra da naglasak treba staviti na izgradnju svijesti o tome koliko je plagiranje loše. „Najveći je problem to što studenti ne razumiju što plagiranje znači. Nisu svjesni da je plagirati jednako kao i uzeti nekome iz novčanika deset kuna. Dakle, kod preu-

IMPRESSUM GLOBAL Novine studenata FPZG-a Izdavač: Fakultet političkih znanosti, Lepušićeva 6, Zagreb Za izdavača: prof.dr.sc. Nenad Zakošek Voditelj projekta: doc.dr.sc. Igor Kanižaj Glavna urednica Helena Kuhar helena.kuhar1@gmail.com Zamjenica glavne urednice Nina Miholić nina.miholic19@gmail.com Odgovorni urednik – mentor Zlatko Herljević zlatko.herljevic1@gmail.com Uredništvo Kristina Balun, Mateja Šobak, Dijana Dretar, Anja Stević, Nikola Šimić, Ana-Maria Kezerić, Mislav Lugonjić, Helena Pereković, Stela Lechpammer, Matina Tenžera Redaktura i lektura Igor Weidlich Fotoagencija Cropix Dizajn i prijelom Atlantis Tisak Tiskara Zagreb, Radnička cesta bb, Zagreb Kontakt za čitatelje global.novine@gmail.com

Ilustracija: Matina Tenžera

zimanja dijelova teksta koji je zaista važan za ono što pišemo, najnormalnija je stvar da ćemo to staviti u navodnike i da ćemo navesti izvor”, kaže Car. No, tu je i druga strana priče, studenti koji stoje iza oglasa o prodaji radova. Tako naš sugovornik, inače student povijesti, objašnjava da zna kako pisanje tuđih seminarskih, pa i diplomskih radova nije u redu, ali se time bavi jer uz fakultet nema vremena raditi neki drugi studentski posao. Sve je počelo kada je prijatelju napisao kratak seminarski rad na temu iz povijesti koju je dobro poznavao, no s vremenom se to pretvorilo u pravi mali „biznis”. Idući put dobio je veću novčanu ponudu te su uslijedile preporuke drugim studentima, koji su mu se povremeno počeli javljati s narudžbama. Kad je shvatio da mu pisanje i čitanje

knjiga leži te ne predstavlja veliki problem, odlučio je otvoriti blog i postaviti vlastiti oglas u kojem nudi honorarno pisanje seminarskih radova iz područja društvenih i humanističkih znanosti. Ispočetka se ustručavao ponuditi pisanje diplomskih radova no, nakon što je proučio cijene na internetu, shvatio je da se tu krije dobra zarada pa je počeo pisati i njih. U posljednje dvije godine napisao je, kaže, četiri diplomska rada i oko 15 seminara. BEZ MORALNIH DILEMA „Zarada je više-manje dobra, ali ne želim se preopteretiti. Stalo mi je do toga da obavim dobar posao i da moji radovi budu kvalitetni, ali da mi ostane vremena i za vlastite obaveze”, kaže student. Imao je i ponude za pisanje diplomskih radova iz drugih područja, no prihvatio je samo

Najveći je problem to što studenti ne razumiju što plagiranje znači. Nisu svjesni da je plagirati jednako kao i uzeti nekome iz novčanika deset kuna, kaže Viktorija Car, profesorica na FPZG-u jednu, i to iz područja glazbene umjetnosti. Priznaje da uopće nije znao o čemu piše te kako ga je to prilično izmučilo. Dodaje da na takvo što više neće pristati. „Moralnih dilema vezanih uz ovaj posao, priznajem, nisam imao baš mnogo. Većina studenata danas studira linijom lakšeg

otpora te nije strašna stvar ako i ja nekoga ‘potpomognem’ u studiranju. Uostalom, danas poslovi sve više ovise o osobnim preporukama, tako da će se jednom zasigurno pokazati nečije pravo znanje i umijeće. Oni koji ga ne budu imali, neće ni uspjeti”, ističe ovaj snalažljivi „zaposleni” student. Studentica Ana S. pisanjem seminarskih radova bavi se dvije godine. „U srednjoj školi puno sam pisala i radovi su dobro prolazili. Kad sam krenula na faks, shvatila sam da bih mogla svoje znanje unovčiti”, objašnjava. Najviše narudžbi Ana ima tijekom zimskih i ljetnih ispitnih rokova, kada su rokovi za predaju seminarskih radova, eseja i prezentacija. „Slažem se s time da bi svaki student sam trebao obavljati svoje zadatke no, ako mu je lakše dati novac, bolje da ja zaradim”, kaže Ana.

POLITIČKA PRESLAGIVANJA Kako ORaH, Novi val i Nacionalni forum privlače birače?

Nove stranke zaigrale na kartu mladih

G Valentina Boltiš

boltisvalentina@gmail.com

ihael Peklar 19-godišnji je maturant V. gimnazije u Zagrebu i upravo je njega Mirela Holy stavila na šesto mjesto ORaH-ove liste za Europski parlament. Njezina je odluka iznenadila mnoge koji smatraju da tako mlada osoba ne bi trebala biti na toj poziciji. No, ovaj je potez jedna od naznaka što je Mirela Holy mislila kad je rekla da „Hrvatska treba drukčiju politiku, nešto novo”. Osim što je neočekivano, uključenje Mihaela Peklara dobar je način da se politika približi mladim ljudima i da ih se zainteresira za nju. Kada je riječ o mladima, u ORaH-ovu programu Znanost i obrazovanje za održivi razvoj piše da hrvatski sustav obrazovanja nije dobar. U prvoj točki navodi se da u naobrazbi treba poticati istraživalački proces razvoja umnih i psihofizičkih sposobnosti, a ne pamćenje činjenica i njihovo reproduciranje. Bitnim se smatra poticanje dijaloga i komunikacije među sudionicima obrazovnog procesa kao ključnog elementa u razvoju odnosa u smjeru subjekt-subjekt, umjesto sada dominirajućih odnosa subjekt-objekt. Uz to, stranka želi oživjeti koncept cjeloživotnog obrazovanja. Mirela Holy je pozornost birača, osobito mladih, privukla svojom izjavom da se zalaže za legalizaciju uzgoja

Holy drži da hrvatski sustav obrazovanja nije dobar, Jurčića zabrinjava visoka stopa nezaposlenosti mladih, a Gabrića uz nezaposlenost brine i propadanje stečenog znanja

Foto: Admir Buljubašić / CROPIX

industrijske konoplje. Zaključilo se da želi omogućiti svim hrvatskim građanima da koriste te biljke u osobne svrhe. „Od industrijske konoplje moguće je napraviti više od 25.000 različitih proizvoda iz prehrambene, tekstilne, papirne i automobilske industrije. Indijska konoplja koristila bi se u medicinske svrhe”, rekla je Holy koja bi, kako ističe, bila zadovoljna i jednim mandatom. Ljubo Jurčić dijeli mišljenje s Holy o političkoj sceni i objašnjava osnivanje Novog vala - stranke razvoja.

„Stranku osnivam, moglo bi se reći, zbog nedostatka kvalitetne politike u Hrvatskoj za Hrvatsku. Stopa nezaposlenosti mladih kreće se oko 50 posto i treća je po visini među članicama EU. To je jedan od najvećih problema u zemlji”, navodi Jurčić. Jurčić naglašava da je u Hrvatskoj problem sustav u kojem se ne isplati raditi, proizvoditi, investirati i izvoziti. Rješenje je u transformaciji tog sustava. Iako se približavaju izbori za Europski parlament, njegova stranka neće na nji-

ma sudjelovati i isključivo se priprema za parlamentarne izbore 2015. godine. „Dok čitate analize i izjave koje daje za medije, one pokazuju da se radi o vrhunskom ekonomskom stručnjaku. No, politika je druga vještina i njemu možda nedostaje prodornost i sklonost da uvijek tvrdi da je u pravu, pa da dio ljudi zaista u to povjeruje”, kaže profesor Tihomir Cipek s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. „Ljubo Jurčić ima šanse ako se priključi nekom manjem bloku”, navodi pak profesor Zdravko Petak s istog fakulteta. Jedna od nedavno osnovanih stranki je i Nacionalni forum, čiji je osnivač Nikica Gabrić. Gabrić smatra da svjetonazor u politici nije bitan, te je okupio mnoštvo stručnjaka. „Politika mora imati ideološki sadržaj i ne može se svesti samo na stručne odluke, odnosno tehniku odlučivanja”, kaže profesor Cipek. U svom programu Nacionalni forum osvrće se na dva najveća problema s kojima se mladi u Hrvatskoj danas susreću, a to su nezaposlenost i propadanje stečenog znanja. Aktivnostima kao što su javna predavanja i tribine, edukacija i radionice, formalna i neformalna druženja za mlade i humanitarni rad, želi ojačati kapacitete i poziciju mladih, spriječiti propadanje znanja i tako im pomoći u pronalaženju zaposlenja.

STUDENTSKI ŽIVOT/DRUŠTVO

Svibanj 2014.

CRNI TREND Čak četvrtina mladih želi zauvijek napustiti Hrvatsku

Loši učenici bježe iz škole, a sve više odličnih iz Lijepe Naše G Martina Soko

martina.soko@yahoo.com

otovo četvrtina mladih spremna je zauvijek napustiti Hrvatsku. Među njima 45 posto to želi da bi poboljšali životni standard, 29 posto da bi pronašli posao, a svaki deseti ispitanik naprosto želi pobjeći iz loše situacije u zemlji, kaže prof. dr. sc. Vlasta Ilišin, znanstvena savjetnica u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, osvrćući se na istraživanje iz 2012. godine. Dodaje da su to razlozi koji jasno upućuju kako mladi razvijene zemlje smatraju potencijalnim odredištima za pronalaženje dobro plaćena posla. Prema tom istraživanju, onima koji bi željeli napustiti Hrvatsku najpoželjnije je odredište Njemačka. SAD, Australija i Kanada također su popularne zemlje, ali u manjoj mjeri. Ilišin takav fenomen objašnjava činjenicom da su europske zemlje zemljopisno i kulturološki bliže Hrvatskoj. Istraživanje također pokazuje da su studenti ti koji bi češće od ostalih mladih željeli otići iz Hrvatske na dulje vrijeme, dok bi nezaposleni češće zauvijek otišli iz zemlje. Odlasku u inozemstvo najskloniji su pak mladi sa završenim trogodišnjim i četverogodišnjim strukovnim školama. NEKA SE VRATE S ISKUSTVIMA Filip Kalebić, student četvrte godine politologije, jedan je od onih koji su spremni napustiti Hrvatsku. Njegovi su razlozi socioekonomske naravi, a kao najprivlačnije zemlje ističe Norvešku, Švedsku, Finsku i Dansku. Znatiželja je još jedan razlog više zbog kojeg je spreman otići. „Društvena mobilnost van Hrvatske daleko je veća, mogao bih ići od posla do posla, od države do države, a plaće i mogućnost napredovanja također su bolji“, smatra Kalebić te ističe kako je mišljenja da njegova diploma i znanje vrijede mnogo više van naše zemlje. Kalebićevo mišljenje ne dijeli Zrinka Kunić, studentica treće godine novinarstva. Kunić odlazak iz Hrvatske smatra kukavičkim potezom te dodaje kako je njen razlog za ostanak odgovornost i dužnost prema onima koji su je odgojili i, naglašava, besplatno obrazovali. Sve je moguće uz rad, trud i upornost, smatra Kunić te kaže da ni u drugim zemljama stanje nije

Odlasku u inozemstvo najskloniji su mladi sa završenim strukovnim školama, studenti žele otići na dulje vrijeme, a nezaposleni se više ne bi vraćali

Dobar dio mladih želi ići od posla do posla, od granice do granice, i imati mogućnost napredovanja Foto: Zvonimir Barišin / CROPIX

puno bolje. Poseban je problem, dodaje, to što Hrvatsku napuštaju mahom obrazovani ljudi. „Svaka se država nosi s problemom krize kako najbolje zna i umije, ali krizu ne rješavaju političari. Krizu rješavamo mi, građani, studenti – svi mi koji se trenutačno obrazujemo i oni koji su već obrazovani. Ako mi odemo, tko ostaje?“ pita se Kunić. Međutim, postoji i onaj razlog odlaska mladih koji bi trebalo što više poticati, uz uvjet da se mladi vrate, smatra izvršna direktorica Transparency International Hrvatske Ivona Mendeš, koja je godinama radila u području sociologije mladih i politika prema mladima (IDIZ). Poticati, kaže, treba stjecanje obrazovnih kvali-

fikacija. Pohvaljuje programe razmjene studenata koji su posebno ojačani ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. To su kanali razmjene studenata i nastavnika, primjerice Erasmus program, a mladi bi trebali iskoristiti te mogućnosti i vratiti se s novim iskustvima, znanjima i vještinama, objašnjava Mendeš. Zbog profesionalnog bavljenja manekenstvom, Hrvatsku je prije 12 godina napustila i Mateja Penava, studentica politologije. Nakon što je obišla svijet, iz osobnih se razloga vratila u Hrvatsku. Ne krije da se radi o velikim razlikama u životu u našoj zemlji i izvan nje. Kao njoj najbolju zemlju za život ističe Francusku, kazavši kako u Francuskoj postoji visok stupanj radničkih i socijalnih prava, a životu se

Mladi su primorani na produženu mladost te su ovisni o svojim roditeljima ili skrbnicima zbog nemogućnosti zaposlenja i osnivanja vlastite obitelji, kaže izvršna direktorica Transparency International Hrvatske Ivona Mendeš

Zabrinjavajuća statistika Podaci istraživanja Potrebe, problemi i potencijali mladih u Hrvatskoj, provedenog 2013., pokazuju da bi 44 posto mladih željelo otići u inozemstvo na dulje vrijeme (takvih je desetak godina ranije bilo oko 40 posto), a 26 posto njih zauvijek (što je jednako kao prije jednog desetljeća). Prema istraživanju Mladi u vremenu krize, provedenom 2012. godine, također je četvrtina mladih iskazala želju da zauvijek napusti Hrvatsku. Istraživanje je pokazalo da 20 posto tih mladih želi otići u Njemačku, u druge zemlje EU želi otići njih 26 posto. Od prekooceanskih zemalja najtraženije su SAD, kamo želi otići 18 posto ispitanika, Australija, u koju želi otići njih 12 posto, te Kanada za koju se odlučilo 6 posto, pokazala su istraživanja.

ne pristupa kapitalistički. „Čovjek još uvijek radi da bi mogao živjeti, a ne živi kako bi svake sekunde radio“, tvrdi Penava, objašnjavajući da je teže dobiti posao kad si mlad, ali ga je nakon dobivanja prilično teško izgubiti. Istina je da to može biti dvosjekli mač, dodaje, no s perspektive pojedinca iz Hrvatske, gdje sve postaje nesigurno, ovako nešto dobiva na cijeni. Penava kaže da bi opet napustila domovinu te smatra da je Hrvatska zapela u prošlosti jer u SAD-u i Francuskoj postoje proizvodi koji do Hrvatske još uvijek nisu niti došli, a najvjerojatnije i neće u sljedećih deset godina. Najveći nedostatak je, kaže Penava, nedostatak novca i dug Hrvatske od kojeg joj se ledi krv u žilama, a najveća je prednost, nastavlja, da još uvijek ima „čistu vodu i more, zrak koji se može disati i činjenica da se kave još uvijek ispijaju satima”. GORKI SMIJEH NA FACEBOOKU Ivona Mendeš ukazuje na još neke od problema trenutačne situacije u Hrvatskoj. Naime, radi se o tome da su mladi primorani na produženu mladost te su ovisni o svojim roditeljima ili skrbnicima zbog nemogućnosti zaposlenja, a samim time i nemogućnosti osnivanja vlastite obitelji. To ima višestruke posljedice: od toga da mnogi mladi namjerno ostaju u sustavu visokog obrazovanja zbog prava koja kao studenti imaju, pa do pojave problematičnih ponašanja kao što su ovisnosti, nasilje i delinkvencija, kaže Mendeš. Smatra da problem leži u tome što se hrvatske javne politike prema mladima često svode upravo na pokušaj rješavanja navedenih problema, umjesto na promjenu uvjeta zbog kojih takvi problemi nastaju. Tema o napuštanju domovine nije zaobišla ni društvene mreže. Na Facebook stranicama osvanule su brojne grupe koje potiču mlade na odlazak ili ostanak u Hrvatskoj. Od teme tužnoga predznaka zbijaju se šale, a gorki smijeh, izgleda, rijetka je utjeha u ovom kriznom razdoblju. „Odlazak mladih iz Hrvatske nepoželjan je fenomen koji dugoročno iznimno osiromašuje društveni potencijal, pa i kapital hrvatskoga društva. Time Hrvatska postaje zemlja sve starijeg i sve slabije obrazovanog stanovništva, čiji su izgledi za napredak sve manji“, zaključuje Mendeš, vjerujući da većina dijeli njezino mišljenje.

ONLINE STUDIRANJE Fakultetska naobrazba putem interneta u Hrvatskoj još nije uvriježena

Do diplome iz kućnog naslonjača

G Ana Mrkonjić

ana.mrkonjic09@gmail.com

ako je na svjetskim sveučilištima studiranje putem interneta već duže vrijeme uhodana praksa, u Hrvatskoj je svijest o online obrazovanju mala. Besplatni virtualni tečaj, poput Coursere, te virtualne obrazovne institucije E-learning akademija i CARNET online tečajevi omogućuju slušanje predavanja stručnjaka sa svjetski poznatih fakulteta, no po završetku nude samo certifikat. Ne i međunarodno priznatu diplomu. Tek nešto manje od godinu dana oko 50 hrvatskih studenata, koliko ih je upisano na mariborskom fakultetu, ima mogućnost studirati online putem na materinjem jeziku. I to Marketing u sklopu preddiplomskog, te Međunarodno poslovanje kao diplomski studij. Studij se izvodi interaktivno putem Blackboard informatičkog sustava. Predavanja je moguće slušati kada to studentu najviše odgovara, u bilo koje

doba dana ili noći. Profesorima je moguće, ako se predavanja prate u trenutku kad se snimaju, odmah postavljati i pitanja. Zahvaljujući dobro organiziranim forumima, pitanja se mogu postaviti i naknadno, a profesori su dužni na njih odgovoriti u roku od 24 sata. Semestara nema, a kolegiji traju od četiri do pet tjedana. Svaki student na svom profilu tjedno dobiva individualne i timske zadatke koje mora izvršiti. Ana za svoj studij izdvaja između 20 i 25 sati tjedno. „Studij je uglavnom

1.450.000

ljudi u Europi studira online

30-80 milijuna studenata do 2025. studirat će na daljinu

temeljen na praktičnom radu. Svaki zadatak ima svoju temu. Sada sam radila na projektu u sklopu kojeg sam morala u poduzeće uvesti neku tehnološku inovaciju. I to je, naravno, moralo funkcionirati da bih zadovoljila kriterije. U slučaju komplikacija svakodnevno su nam na raspolaganju mentori“, kaže Ana. Klasičnog, većini poznatog ispita nema. Nakon završenih tjednih zadataka, piše se online ispit. No, prepisivanju nema mjesta. Ispit se piše od kuće, na računalu kojem se zaključa internetski preglednik, a uz to studenta snima i web kamera. Cijena tog studija je 2700 eura, što ne odudara od cijena privatnih fakulteta. Diploma je međunarodno priznata i jednakovrijedna kao i bilo koja sveučilišna. Studente pak čine uglavnom starije zaposlene osobe, kojima odgovara fleksibilnost koju nudi online studiranje. Većina su žene jer taj način studiranja odgovara zaposlenim majkama. Idealno je to što se na predavanja ne treba putovati, a zadatke je moguće obav-

ljati kada to studentu najviše odgovara. Mana online obrazovanja je u tome što studenti s manjom motivacijom mogu imati poteškoća u izvršavanju svojih obveza, baš zato jer sve djeluje neobvezno. Trend online obrazovanja u svijetu svakim danom sve više napreduje. Izvode ga otvorena sveučilišta specijalizirana za izvođenje takvog oblika studija. Prema podacima OECD-a u Europi gotovo milijun i pol studenata studira online, što je u prosjeku 23 posto svih studenata. U SAD-u i u Kanadi taj je broj još veći i iznosi 35 posto svih studenata. U Aziji četiri milijuna studenata studira putem interneta, dok je u Australiji i Oceaniji taj broj 870.000 online studenata. Iako još u začetku, i u Hrvatskoj se pomalo uvode online kolegiji, poput kolegija Fiziologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Osim sveučilišta i privatnih fakulteta, ovakav koncept doškolovanja i obrazovanja koriste i tvrtke te nevladine organizacije.

Putem interneta studiraju većinom žene Foto: Srećko Niketić / CROPIX

STUDENTSKI ŽIVOT/DRUŠTVO

Svibanj 2014.

HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV Vjesnikova nov

Zlatni ru uskoro dost

G Kristina Balun

kristina.balun@gmail.com

Facebook je, u nedostatku medijskog odgoja, omogućio invaziju na privatnost

Foto: Joško Ponos/ CROPIX

ŽRTVE NOVIH MEDIJA Razgolićene maloljetnice na KJV stranicama

„Svoje fotke u donjem rublju na Facebook sam poslala sama!”

KJV je skraćenica za „Kurve, janjetina, Vuco”, a administratorima takvih stranica cilj je objavljivati fotografije maloljetnih djevojaka koje im stignu u inbox. Izvor im je nebitan, važno je samo da su djevojke što razgolićenije

G Mateja Šobak

Nažalost, primijetimo da smo postali žrtve tek kad nam se obije o glavu i kada shvatimo da nam medijska ‘poznatost’ nije donijela ništa dobro, nego zapravo prouzročila dodatne probleme i da se nad nama iživljavaju čudni likovi, anonimni bezobraznici, bezlični i bezimeni grubijani skriveni iza svojih lažnih profila, kaže komunikolog Danijel Labaš

la samo njemu. „Ne ljutim se, znam da on želi da svi vide s kakvim komadom hoda”, govori Mirela. U to nije baš siguran komunikolog, profesor na Hrvatskim studijima te voditelj projekta Djeca medija Danijel Labaš. „Dečko koji vam priđe tek kada ‘rulja’ pozitivno komentira, zaslužuje tek ostati tamo gdje je i bio, daleko”, kaže Labaš koji smatra da djevojke, koje same šalju fotografije za spomenute KJV stranice, vjerojatno nisu dovoljno informirane o tipu stranica ili ih je netko svjesno naveo u zabludu, prikazujući im takvu vrstu stranica kao nešto zabavno i bezazleno. Kako kaže ovaj komunikolog, zamka suvremenoga medijskoga svijeta jest u tome da je napravio invaziju na privatnost, a bez dovoljno dobroga medijskog odgoja, kojim će se doći do medijske pismenosti i kritičkog odmaka od medija, sami korisnici medija mogu postati žrtvama. „Nažalost, često to primijetimo tek kada vidimo da nam se to obilo o glavu i kada shvatimo da nam medijska ‘poznatost’ nije donijela ništa dobro, nego zapravo prouzročila dodatne probleme i da se nad nama iživljavaju čudni likovi, anonimni bezobraznici, bezlični i bezimeni grubijani skriveni iza svojih lažnih profila, a da njihovo djelovanje nekada ne možemo spriječiti, ili ga spriječimo tek onda kada su nam već nanijeli štetu”, objašnjava Labaš. Za ljude koji pokreću takav tip internetskih stranica Labaš kaže da, vrijeđajući druge, liječe neke svoje frustracije. No, čini mu se da su i oni, barem dijelom, žrtve. Ili samih sebe te svojih nesavršenosti i slabosti, ili dijelom i medijskoga terora koji gazi ljudsko dostojanstvo, pa i njihovo.

Takve Facebook stranice uopće nisu loše. Komentari su bili uglavnom tipa ‘nevina kao mjenjač Yuga 45’, ali nije me to zasmetalo, kaže Mirela koja je sama poslala svoje privatne fotografije, a najvažnije joj je da ju je tako primijetio dečko koji joj se sviđao

POKRENUTA I ANTI-KJV INICIJATIVA A da bi se spriječile te stranice, ali i stranice slična sadržaja, pokrenuta je i Facebook inicijativa „Zaustavimo sve KJV stranice”, koja sve korisnike društvene mreže poziva na bojkot i prijavu šokantnih stranica Facebook administratorima. „Od malih nogu važno je raditi na podizanju svijesti svih o važnosti medija u našim životima. Potrebno je ojačati obitelji da se vrate zdravoj komunikaciji, u kojoj se televizor, pametni telefon, iPhone i slična komunikacijska sredstva neće smatrati nagradom za dobro ili kaznom za loše ponašanje. Medijima treba, uz ostale aktivnosti u slobodno vrijeme, pa i u obrazovanju, dati primjereno mjesto”, zaključuje Labaš te dodaje da mediji nisu gospodari svojim korisnicima, već bi korisnici trebali gospodariti medijima.

mateja.sobak@gmail.com

ajedno uživamo u slikama maloljetnica. Logično - kažu tako administratori Facebook stranice „KJV - Cure bez cenzure” koja ima gotovo 15.000 „pratitelja”. Nije to jedina stranice spomenute društvene mreže „KJV” imena. Svaki dio Hrvatske ima barem po jednu takvu, a njihovi administratori jedan cilj - objavljivati fotografije maloljetnih djevojaka koje im stignu u inbox. Ne nužno od tih istih djevojaka, izvor je, zapravo, nebitan. Važno je jedino da su djevojke, po mogućnosti, što razgolićenije. „VUCINI APOSTOLI” „KJV znači ‘Kurve, janjetina, Vuco’, a administratori te svi koji komentiraju fotografije nazivaju se ‘Vucinim apostolima’ ili samo ‘Apostolima’“, objašnjava srednjoškolka Ana, koja se i sama našla na jednoj od KJV stranica. Svoju fotografiju nije poslala sama, ali zna da je to napravio netko od njenih Facebook prijatelja. „Fotka je s mog profila, sama sam se fotkala pred ogledalom prije izlaska i samo su je moji prijatelji mogli vidjeti”, govori Ana kojoj je prijateljica u školi rekla da je njena fotografija na KJV stranici. Kad je to vidjela, kaže Ana, šokirala se. „Iznad fotke pisalo je ‘nevina kao pikado’, a ispod je bilo brdo komentara za koje nisam ni vjerovala da netko može pomisliti, a kamoli izgovoriti”, priča Ana kojoj su „Apostoli” ispod fotografije, između ostalog, napisali da je „razvijena kao albanski turizam” i „ružnija od noći”. Kako kaže Ana, u školama svi znaju za

te stranice, a popularne su i one na kojima su „najljepši dečki” te „najljepše cure” različitih škola. Na jednoj od njih našla se Mirela. Ona je fotografiju sebe u donjem rublju poslala sama. U tome ne vidi ništa sporno. Kaže, zgodna je i zašto to ljudi ne bi vidjeli. „Takve Facebook stranice uopće nisu loše. Komentari su bili uglavnom tipa ‘nevina kao mjenjač Yuga 45’, ali nije me to zasmetalo”, kaže Mirela te dodaje da joj je, nakon što joj se fotografija našla na navedenoj stranici, prišao i dečko u školi koji joj se dugo vremena sviđao. Kako objašnjava Mirela, rekao joj je da je, tek nakon što su drugi primijetili kako je zgodna, primijetio to i on sam. Sada su zajedno, a on je, ispričala je Mirela, ponovo na stranicu poslao neke njene fotografije koje je ona prethodno posla-

jesnikova novinska dokumentacija pronašla je novi dom u Zagrepčanima prepoznatljivoj secesijskoj zgradi na Marulićevu trgu, koju mnogi pamte i kao staru zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Vlatka Lemić, ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva, kaže da je Vjesnikova novinska dokumentacija dio arhivskog fonda Vjesnik, koji se trenutno sastoji od tri serije - Fototeke redakcije lista „Vjesnik”, koju je Arhiv preuzeo 2012. godine od prijašnjeg vlasnika Narodne novine-Press d.o.o., zbirke „Vjesnikova novinska dokumentacija”, preuzete od Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA), te redakcijske baze podataka lista „Vjesnik“ s izdanjima u PDF-u i fotografijama koje su naknadno preuzete od stečajnog upravitelja Narodne novine-Press

750.000 fotografija te Mikroteke s više od sedam milijuna snimaka dokumenata iz različitih ustanova iz Hrvatske i svijeta. HDA je od srpnja 2013. godine postao i novo mjesto okupljanja sve većeg broja novinara. Službenog naziva „Vjesnikova hemeroteka“, jedna je od najvećih zbirki novinskih isječaka, novina, tjednika i časopisa u jugoistočnoj Europi, posebno zato što sadrži pola stoljeća novinske produkcije iz Hrvatske, ali i iz bivše Jugoslavije, zbog čega je 2012. proglašena kulturnom baštinom Hrvatske. Anđelka Grubišić Čabo, arhivistica koja je cijeli svoj radni vijek provela baveći se Vjesnikovom novinskom dokumentacijom, rekla je da to nisu samo isječci iz Vjesnikove novinske kuće, već da je tu prikupljen cijeli tadašnji tisak iz bivše Jugoslavije. Od srpskih izdanja Nina, Duge, Politike, Ilustrovane politike i Večernjih novosti, preko crnogorskog dnevnika Pobjeda, pa sve do sarajevskog lista Oslobođenje

Vjesnikova dokumentacija nakon preuzimanja

d.o.o. U fondu se trenutačno nalazi 7000 registratora Vjesnikove novinske dokumentacije, oko 500.000 fotografija i 730.404 datoteka veličine 609,6 GB. JEDNA OD NAJVEĆIH ZBIRKI U JUGOISTOČNOJ EUROPI Hrvatski državni arhiv planira nastaviti digitalizaciju Vjesnikove novinske dokumentacije. „Prošle smo godine digitalizaciju Vjesnikova gradiva prijavili na natječaj za posebne programe digitalizacije kulturne baštine u Ministarstvu kulture, a planiramo se prijaviti i na odgovarajuće EU projekte”, rekla je Lemić. Hrvatski državni arhiv, osim što je dom 1850 arhivskih fondova i zbirki od 10. stoljeća do danas, Fototeke s više od

Foto: HDA

kojem je jedna stranica bila na latinici, a druga na ćirilici. Osim što sadrži 680 dužnih metara novinskih isječaka koji su po tematskim jedinicama složeni u registratore, sadrži i 4000 uveza novina od Vjesnika, Vjesnika u srijedu, Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Arene, Erotike i drugih. Posebnu vrijednost imaju registratori s više od 60.000 novinskih isječaka o javnim osobama o kojima se pisalo u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Posao svakog dokumentarista koji je radio na stvaranju Vjesnikove novinske dokumentacije bio je tematsko obrađivanje isječaka iz novina i vođenje područja koje mu je bilo dodijeljeno. U početku su to bila tematska područja poput politike koja se dijelila na unutarnju i vanjsku, kulture, društva,

STUDENTSKI ŽIVOT/DRUŠTVO

Svibanj 2014.

vinska dokumentacija ponovo na usluzi novinarima, istraživačima i studentima

udnik novinskih isječaka tupan i u digitalnom obliku? Korisnik pri ulasku u zgradu HDA mora imati identifikacijsku iskaznicu, čija je tjedna cijena 20 kuna, mjesečna 40 kuna, a godišnja iznosi 100 kuna. Umirovljenici i studenti prilikom učlanjenja u Hrvatski državni arhiv imaju popust od 50 posto na godišnju članarinu

materijal može fotokopirati ili fotografirati digitalnom kamerom ili mobitelom”, dodala je Grubišić Čabo. Preuzimanjem Vjesnikove novinske dokumentacije ponovo su se otvorila vrata starijim i mlađim generacijama novinara, komunikolozima i studentima. INTERES POLJSKIH ZNANSTVENIKA „Do sad nas je posjetilo oko 40 novinara, na što smo izuzetno ponosni”, rekla je Grubišić Čabo te nadodala da je „imala priliku raditi s dva znanstvenika s poljskih sveučilišta koji su bili ugodno iznenađeni kada im je ponudila njihovu hemeroteku”. Vjesnikovu novinsku dokumentaciju Arhiv je službeno preuzeo u lipnju 2013. godine, dogovorom HINE, Arhiva i Ministarstva kulture. Iako je digitalizacija Vjesnikove novinske dokumentacije nešto o čemu se pričalo još od 2007. godine, ona je još uvijek u povojima. „Prema našim saznanjima, do kojih

Foto: Emil Čančar

„Vjesnikova hemeroteka“ jedna je od najvećih zbirki novinskih isječaka

sporta i ekonomije, odnosno privrede, kako se nekada zvala. Osamdesetih godina modernizacija otvara nova područja, poput religije i tehnologije. „Bila sam urednica unutarnje politike te sam vodila područje politike. Moj posao bio je davanje informacija novinarima iz tog područja, ali po potrebi i iz ostalih područja”, rekla je Grubišić Čabo. DOKUMENTARISTI POPUT GOOGLEA Prije interneta, kada bi novinari radili članke, uvijek bi konzultirali dokumentariste kako bi vidjeli što je netko ranije pisao o toj temi, pa možemo reći da su dokumentaristi novinarima služili kao svojevrstan Google. „Novinski članci tada su se 70 posto temeljili na dokumentaciji, dok je samo 30 posto bila nova vijest”, navodi Grubišić Čabo.

Anđelka Grubišić Čabo, arhivistica

Prošle smo godine digitalizaciju Vjesnikova gradiva prijavili na natječaj za posebne programe digitalizacije kulturne baštine u Ministarstvu kulture, a planiramo se prijaviti i na odgovarajuće EU projekte, kaže ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva Vlatka Lemić

Od 500.000 fotografija Fotodokumentacije lista Vjesnik Hrvatski državni arhiv ove godine planira srediti i digitalizirati tematsku cjelinu Prvi svjetski rat Zlatko Herljević, dugogodišnji novinar i urednik u Večernjem listu i Vjesniku, kaže da je ugodno iznenađen brzinom kojom je dobio željene članke. „Platio sam godišnju članarinu od 100 kuna i naručio članke o padu zrakoplova američkog ministra trgovine 3. travnja 1996. godine, koji su mi trebali u nastavne svrhe na fakultetu. Kopije originalnih članaka dočekale su me drugi dan u Hrvatskom državnom arhivu. Dakle, ako radite neku temu vezano za razdoblje prije Googlea, Vjesnikova novinska dokumentacija je nezaobilazna, a sada je dostupna gotovo u realnom vremenu, što je novinarima koji rade teme od iznimne važno-

Foto: Helena Pereković

sti”, istaknuo je Herljević. Napominje da će dokumentacija biti od velike pomoći istraživačima, publicistima i studentima koji se bave poviješću novinarstva ili pišu diplomske radove. „To vam je kao da ste pronašli zlatnu žilu. Eto, ja sam nakon gašenja Vjesnika, te crne srijede 12. rujna, iz redakcije uspio odnijeti tek dvije-tri kutije svojih novinskih isječaka. Sada znam da mogu gotovo sve svoje i tuđe tekstove tematski pronaći u Hrvatskom državnom arhivu”, naglasio je Herljević. DO TEKSTA ZA JEDAN DAN Nakon modernizacije u osamdesetiima, na dokumentiranju je radilo 25 ljudi, međutim urušavanjem kuće Vjesnik taj se broj smanjio te je broj zaposlenih bio tri puta manji prije nego što je HINA preuzela cijelu dokumentaciju. Pojavom interneta i gašenjem Vjesnika pao je i interes za korištenjem Vjesnikove novinske dokumentacije. Nakon što je Vjesnikovu novinsku dokumentaciju preuzela HINA, ona je premještena iz poznatog Vjesnikova nebodera u novinarima udaljeni Kerestinec, inače arhivsko spremište Hrvatskog državnog arhiva, čiji je prostor ustupljen na zahtjev HINE. „Skrbeći o osiguravanju primjerenih uvjeta za zaštitu ove dokumentacije, Arhiv je na temelju zahtjeva HINE omogućio privremenu pohranu ovog gradiva u arhivskim spremištima koje

Vlatka Lemić, ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva

se nalazi u Kerestincu”, navodi Lemić. Preuzimanjem, Vjesnikova novinska dokumentacija gubi svoju prvobitnu ulogu pa novinari više nisu bili glavni korisnici. Plan projekta bio je da se digitalizira dokumentacija za državnu upravu, zbog čega su novinari od 2007. do 2013. godine vrlo rijetko koristili dokumentaciju. Prvenstveno zato što je to za same novinari bilo izuzetno skupo, a drugo, zato što se dugo čekalo na zatražene materijale koji su bili smješteni u Kerestincu. Iako je i danas građa Vjesnikove novinske dokumentacije smještena u Kerestincu, sistem dostave zatraženih materijala funkcionira na dnevnoj bazi. „Kada novinari ili bilo koji drugi korisnici dođu u Hrvatski državni arhiv i zatraže materijale, oni im se u roku od jednog dana dostave u veliku čitaonicu Arhiva. Potom novinar ili korisnik taj

Foto: Emil Čančar

smo došli dogovarajući primopredaju gradiva u Arhiv, digitalizirano je oko dva posto gradiva, i ti digitalni snimci nisu preuzeti u Arhiv”, ističe Lemić. Treba istaknuti da su fotodokumentacije uvijek pripadale samo redakciji te one nisu bile dio centralne dokumentacije. Vjesnikova fotodokumentacija do raspada Vjesnika ostala je u neboderu, a HDA ju je preuzeo u dva navrata 2012. godine od NN Pressa, nesređenu i u jako lošem stanju, bez inventarnih knjiga. „Gradivo je popisano prema tematskim cjelinama prilikom preuzimanja, a trenutačno je smješteno u spremištu Fototeke HDA, gdje je započela i njegova obrada”, navodi Lemić. Iako Fotodokumentacija još dugo neće biti dostupna, Hrvatski državni arhiv ove godine planira srediti i digitalizirati tematsku cjelinu Prvi svjetski rat.

STUDENTSKI ŽIVOT/DRUŠTVO

Svibanj 2014.

REPORTAŽA Studenti američkih sveučilišta iz Missourija i Tennesseeja posjetili Vukovar

„Ponosim se ljudima koje i ne poz su nevjerojatnom hrabrošću branil

G Ana Maria Kezerić G Mislav Lugonjić amkezeric@gmail.com

mislav_lugonjic@windowslive.com

kupina od osam američkih studenata posjetila je Hrvatsku u sklopu programa studijske razmjene između Fakulteta političkih znanosti te sveučilišta u Missouriju i Tennesseeju. Koncept njihova puta bio je upoznati što više hrvatskih kulturnih običaja, a to je uključivalo posjete Dalmaciji, Istri i Slavoniji. I dok je odlazak u dvije ‘morske’ regije značio zabavu i uživanje u prirodnim ljepotama, posjet Vukovaru bio je potpuna suprotnost. Sreću i uživanje zamijenili su osjećaji tuge i šoka. „NIKAD PRIJE NISAM SVJEDOČILA NEČEMU SLIČNOM” „Još uvijek ne mogu vjerovati u neke priče koje sam čula. Biti u Vukovaru težak je osjećaj. Teško je hodati po mjestima gdje su ubijani nevini ljudi”, rekla je Abby Knight, studentica iz Tennesseeja. U SAD-u postoje spomen obilježja bitaka i događaja iz doba Građanskog rata, ali poseban je utjecaj na studente ostvarila činjenica da se vukovarska tragedija dogodila prije samo 23 godine. Kažu da je teško zamisliti određene događaje iz 19. stoljeća, ali da se mogu poistovjetiti s patnjom ljudi prije dvadesetak godina jer to stavlja stvari u potpuno drukčiju perspektivu. Abby je to prikazala zanimljivim primjerom rekavši kako je „teško vidjeti da se ovakva tragedija dogodila svijetu u devedesetima. Razmišljajući o tim godinama, sjećam se svog sretnog djetinjstva, ali kada promislite o tome da su ovdje ubijani civili, to je stvarno zastrašujuće.” Maddie Heidenreich, studentica u Missouriju, hodajući kroz grad, shvatila je tu vremensku bliskost ove tragedije. „Bila sam iznenađena kada sam vidjela rupe od metaka na zgradama i trgovinama u gradu. Vjerojatno zbog toga što nikad prije nisam svjedočila nečemu sličnom.” Odlazak na Ovčaru i memorijalno groblje najviše je potresao Amerikance koji su o Domovinskom ratu znali jako malo, prvenstveno da se dogodio devedesetih godina. Abby nikad nije čula za Vukovar, pa su time i osjećaji bili snažniji. „Velika tuga i šok. Gledanje grobova bilo je stvarno teško jer tada najviše raz-

„Moram priznati da je ovo zastrašujuće. Vidjeti uništeni grad, posjetiti spomen obilježja i gledati slike žrtava. Ovaj dan još će više produbiti osjećaj povezanosti koji imam s Hrvatskom te vjerujem da će nas studente to još više zbližiti”, rekla je studentica Sveučilišta u Tennesseeju Malorie Cunningham

Mirković-Nađ o studentima: „Meni je drago da ovi mladi ljudi dolaze ovdje, imaju iskustvo Vukovara i upoznaju ga sa svih strana.“

Tijekom školovanja u Americi, nikad nismo razgovarali o Hrvatskoj i Domovinskom ratu. Roditelji su mi rekli da je bio rat devedesetih, ali te su informacije i dalje bile jako šture. Nitko mi nikada nije opširnije ispričao taj dio povijesti i nisam čula za grad Vukovar

Foto: Ana-Marija Kezerić

mišljate o tome što se dogodilo. A stajanje na Ovčari sigurno je jedno od najgorih i najtežih iskustava u mom životu.” SUZE SU JEDNOSTAVNO POTEKLE Joe Proszek, student iz Tulse (Oklahoma), ističe da je jedan trenutak za njega bio posebno potresan. „Na jednom od grobova vidio sam da je žrtva rođena istog dana kada i moj otac. To me prestravilo jer sam shvatio koliko je mladih i nevinih ljudi ovdje ubijeno. Dok je moj otac s jedne strane svijeta mirno živio, tisućama kilometara dalje nečiji je otac ginuo za domovinu.” Maddie je na groblju svjedočila emo-

Sjećanje na žrtve

tivnom odavanju počasti jedne obitelji svojim najmilijima, što ju je u potpunosti rastužilo. „Hodajući grobljem vidjela sam ženu srednjih godina, dvoje djece i stariju osobu koja mi se činila kao njihov djed. Donijeli su cvijeće, lampaše i slike te stajali oko groba osobe koja je vjerojatno bila muž, otac i prijatelj. Tada su mi suze jednostavno potekle.” Gledajući brojne grobove, Malorie je zastala pored jednog i sjetila se imena koje je čula na predavanju hrvatskog vojnika netom prije dolaska na groblje. „Blago Zadro - koji je njegov značaj u

Studenti u obilasku Memorijalno groblja žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru

Domovinskom ratu?” upitala je. Ukratko smo joj objasnili njegovu priču i rekli da je to jedno od onih imena koja će zauvijek ostati upamćena kao simbol herojske obrane Vukovara. „POKUŠALA SAM SE ZAMISLITI KAO JEDNU OD 200 OSOBA NA OVČARI” Ovčara je bila najpotresnije iskustvo za studente s obzirom na to da su stajali na mjestu gdje je 200 nevinih ljudi ubijeno bez ikakve mogućnosti da se obrane te bez imalo dostojanstva. Gledajući grmove koji su posađeni u sjećanje na te ljude, shvatili su razmjer ove tragedije

Na jednom od grobova vidio sam da je žrtva rođena istog dana kada i moj otac. To me prestravilo jer sam shvatio koliko je mladih i nevinih ljudi ovdje ubijeno. Dok je moj otac s jedne strane svijeta mirno živio, tisućama kilometara dalje nečiji je otac ginuo za domovinu

STUDENTSKI ŽIVOT/DRUŠTVO

Svibanj 2014.

znajem, a koji li svoj grad” jer su mogli predočiti sliku ljudi kako stoje ispred njih u zadnjim trenucima svojih života. SUSRET S RATNOM NOVINARKOM ALENKOM MIRKOVIĆ-NAĐ „Srce vam se slomi kad shvatite da su ti ljudi svjesni da više nikada neće vidjeti svoje obitelji. Pokušala sam sebe zamisliti kao jednu od 200 osoba koje su odvedene iz Vukovarske bolnice. Zamislite koliko su bili prestrašeni i kako su se bespomoćno osjećali”, emotivno komentira Maddie. Svi studenti ističu da će put u Vukovar stvoriti dodatnu emocionalnu poveza-

Hodajući grobljem vidjela sam ženu srednjih godina, dvoje djece i stariju osobu koja mi se činila kao njihov djed. Donijeli su cvijeće, lampione i slike te stajali oko groba osobe koja je vjerojatno bila muž, otac i prijatelj. Tada su mi suze jednostavno potekle

bljenim životima u žaru borbe za neovisnost”, kaže njena kolegica Maddie sa Sveučilišta u Missouriju, Iako je hrvatskim studentima u početku bilo čudno što američki kolege ranije nisu čuli za Vukovar, ubrzo su shvatili koliko malo oni znaju o državama poput Tennesseeja i Missourija. Poznata ratna novinarka legendarnog Hrvatskog radija Vukovar Alenka Mirković-Nađ s njima se susrela u vukovarskom Memorijalnom muzeju. „Drago mi je da ovi mladi ljudi dolaze ovamo i da imaju iskustvo Vukovara te da ga upoznaju sa svih strana. Vukovar je još uvijek simbol rata i vjerujem da će sad, kad su prošli ovuda, imati malo drugačiju sliku”, rekla je Mirković-Nađ. Pitanje koje je najviše intrigiralo američke studente bilo je ono o izvještavanju u Domovinskom ratu. Mirković-Nađ odgovorila je da je bilo teško i frustrirajuće, da se živjelo dan po dan i da je bio pravi novinarski izazov kako izvještavati o istini i slati poruku svijetu o ozbiljnosti situacije u kojoj se Vukovar nalazi, a da se ljude ne dovede u neugodan položaj i neprijateljskoj strani pruže informacije koje bi mogle iskoristiti protiv hrvatskih vojnika i civila. Mirković-Nađ kaže da je Vukovar i danas simbol rata. Kao takvog podjedna-

nost s Hrvatskom i da će se uvijek sjećati grada heroja koji je doživio najveću tragediju Domovinskog rata. „Dok me okruživalo tisuće križeva i grobna tišina, osjećao sam nevjerojatan ponos. Ponosim se ljudima koje i ne poznajem, a koji su nevjerojatnom hrabrošću branili svoj grad”, svoje je doživljaje Vukovara podijelio Joe. Dodao je i kako želi vjerovati da bi njegovi sunarodnjaci, zajedno s njim, bili jednako ponosni u obrani svoga grada. Kada je tek doznao da će otputovati u Hrvatsku, prvo pitanje koje mu je majka postavila ticalo se Vukovara i Domovinskog rata. „Nećeš valjda ići blizu granice Hrvatske i Srbije?!” rekla mu je majka. Joe kaže da mu je trebalo dosta vremena kako bi joj objasnio da je Vukovar sada miran i siguran grad. Tisućama kilometara daleko od Lijepe naše, američki studenti malo su znali o hrvatskoj povijesti i malenom, ali hrabrom gradu na istoku Hrvatske. „Tijekom školovanja u Americi, nikad nismo razgovarali o Hrvatskoj i Domovinskom ratu. Roditelji su mi rekli da je bio rat devedesetih, ali te su informacije i dalje bile jako šture. Nitko mi nikada nije opširnije ispričao taj dio povijesti i nisam čula za grad Vukovar”, iskrena je Abby. „Znala sam za Vukovar, ali tek nakon što sam krenula istraživati hrvatsku kulturu i povijest. Tada sam naišla na niz članaka o Domovinskom ratu i izgu-

NOVINARSTVO Nagrade Pragme za promicanje vrijednosti obrazovanja

Volimo pozitivne teme koje ljudima mame osmijeh na lice

Prilog Josipe Pletikosić govori o velikogoričkoj školi u kojoj je od 930 učenika njih 60 s poteškoćama u razvoju, a ipak svi zajedno rade bez razlika

G Stela Lechpammer

stela.lech@hotmail.com

ko ga doživljavaju i američki i hrvatski studenti. „Rat je uništio što god je mogao, uništio je i ljude i vukovarske obitelji. Ne mogu zamisliti koliko još uvijek pate i koliko im je teško živjeti tamo, čak i danas”, rekla je Abby. Abby kaže kako nakon 20 godina ljudi moraju oprostiti jedni drugima.

vremenu kad je većina medijskog prostora okupirana negativnim vijestima, novinarski radovi koji promiču pozitivne vrijednosti imaju još veće značenje, zbog čega je udruga Pragma drugu godinu zaredom dodijelila Godišnje nagrade za novinarske radove koji promiču vrijednost obrazovanja. Prema odabiru obrazovnih ustanova nagradu je osvojila Josipa Pletikosić s Nove TV, s prilogom „Škola prijateljstva”, a prema mišljenju stručnog žirija najbolja je bila Ivana Sučić s HRT-a i njezin prilog „Izazovi učiteljskog poziva”. „Iako je moja motivacija za prijavu na natječaj prvenstveno bila da učenici i profesori poslušaju emisiju, odnosno da saznaju kako ona postoji, moram priznati da mi je ovo jako značajno priznanje i poticaj za dalje. Dodana je vrijednost činjenica da u žiriju sjede profesori koji su me učili novinarskom poslu i čiji rad izuzetno cijenim”, komentar je Ivane Sučić na osvajanje nagrade. Josipa Pletikosić je pak napomenula da joj nagrada puno znači budući da ne radi priloge ni za sebe, ni za ministarstvo, niti za prijatelje, već za gledatelje, u ovom slučaju djecu i roditelje, pa je velika čast kada upravo oni nagrade trud. „Oni za koje radiš priloge, čije priče predstavljaš naciji i kojima pokušavaš pomoći to su prepoznali i zato ova nagrada toliko znači”, objašnjava.

OPROSTITI, ALI NE ZABORAVITI „Naravno da se moraju sjećati događaja koji su obilježili njihovu prošlost. Previše je života izgubljeno za hrvatsku slobodu i ti životi moraju biti zapamćeni”, kaže Abby. Oprostiti, ali ne zaboraviti, riječi su koje odzvanjaju vukovarskim ulicama, koje su pak prilikom našeg posjeta ipak življe nego što su bile prije pet, šest godina. Baš kao što je novinar Siniša Glavašević, čiji je život zakopan pod vukovarskim ruševinama, jednom prilikom napisao: „Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.” Dok Vukovar i Vukovarci pokušavaju ponovno stati na svoje noge, mladi Amerikanci njegovu povijest i hrabrost nose sa sobom. Lekcija je to koju vjerojatno nikada neće zaboraviti.

MEDIJSKO OPISMENJAVANJE Dodjela novinarske nagrade za obrazovanje samo je dio Pragmina projekta Obrazovanje djece i mladih za demokratsko građanstvo u Hrvatskoj - medijska kultura, čiji je cilj medijsko opismenjavanje djece i mladih te jačanje demokratskog građanstva. Nagrada je dodijeljena pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, u suradnji s CARNetom i Hrvatskim filmskom savezom, a dobitnicama je uručeno po 5000 kuna i plaketa. Prilog Josipe Pletikosić govori o velikogoričkoj Osnovnoj školi Eugena Kumičića u kojoj je od ukupno 930 učenika njih 60 s poteškoćama u razvoju pa ipak, zahvaljujući roditeljima, učiteljima i asistentima, sva djeca rade zajedno i bez razlika. „U toj školi nije nikakva prepreka biti slijep, biti u kolicima ili boriti se s cerebralnom paralizom, jer djeca od malena uče da nije tragedija dobiti jedinicu, ali da je ‘plus pet’ u životnoj školi pomoći prijatelju iz razreda u kolicima doći do učioni-

Posjet Ovčari za Maddie je bio potresno iskustvo

Foto: Stela Lechpammer

Nagrađene novinarke

ce”, objašnjava novinarka Nove TV. Ivana Sučić pripremila je pak radijski prilog uoči Svjetskog dana učitelja. „Željela sam progovoriti o svakodnevici učitelja i nastavnika, ali ne tako da naglasak emisije bude na niskim plaćama.” Novinarka smatra da je potrebno stvarati realniju sliku o učiteljima u medijima te da je apsurdno „kako mi mediji često oplakujemo prosvjetare zbog njihova stanja na tekućem računu, a s druge strane percepcija društva je da su to ljudi koji

Željela sam progovoriti o svakodnevici učitelja i nastavnika, ali ne na način da naglasak cijele emisije bude na malim plaćama, rekla je novinarka HRT-a Ivana Sučić

Josipa Pletikosić

Ivana Sučić

rade pet sati dnevno i četiri mjeseca provedu na školskim praznicima”. Za obje novinarke prilozi obrazovne tematike nisu iznimka, već pravilo, jer su se već na početku karijera pronašle u sektoru obrazovanja. Sučić je već na praksi za vrijeme studija stigla u Obrazovni i dječji program Hrvatskog radija, i od tada je ostala raditi u tom području.

Pletikosić pak napominje da tek poslije škole i fakulteta shvatiš „značenje one ‘od kolijevke do groba, najljepše je đačko doba’, a kada pratiš sektor obrazovanja, u školske se klupe iznova vraćaš”. Jedan od razloga zašto su se odlučile pratiti sektor obrazovanja jest i težnja da se posvete pozitivnim temama. I dok Josipa Pletikosić smatra da je takve teme puno teže naći, Ivana Sučić ističe da su upravo one svugdje oko nas. OCJENJIVALA I DJECA „Gdje god da dođem, uvijek upoznam pozitivne i vrijedne ljude koji, bez obzira na društveni kontekst, ono što rade žele raditi na najbolji mogući način te uče jedni od drugih, motiviraju jedni druge i čine promjenu u svakodnevici cijele zajednice. Voljela bih prenijeti poruku da u mnogim školama ima puno sjajnih projekata i pozitivnih životnih priča koje bi trebale imati svoje mjesto u medijima jer, ako mladima pružimo priliku da budu kritična masa, onda ih i motiviramo da cijene sebe i svoje profesore”, kaže Sučić. Na pitanje zašto je važno govoriti o pozitivnim primjerima, Pletikosić objašnjava da su te teme one koje mijenjaju stvari na bolje i stavljaju ljudima osmijeh na lice. Također, ističe da voli razmišljati o novinarstvu tako da, ako svojim prilogom jednog čovjeka potakne da učini nešto dobro, tko zna gdje će taj lanac dobrih djela završiti. I zato smatra da novinarski posao ne završava emitiranjem, nego kada izazove reakciju te nešto pokrene i promijeni. Ivana Sučić želi pak poslati poruku da „nisu svi profesori neradnici koji žive na teret državnog proračuna, da nam nisu svi mladi nasilnici, ovisnici, apatični i nezainteresirani. No, kad omjer negativnih i pozitivnih priča ide u korist ovih prvih, tada je slušatelju, gledatelju i čitatelju teško razmišljati pozitivno”. Kolika je važnost informiranja i izvještavanja o pozitivnim temama, naglasio je i predsjednik Pragme Nediljko Marković, a projekt je pohvalio i resorni ministar Željko Jovanović. Budući da su, osim za novinarsku struku, ove nagrade važne i za sustav obrazovanja, osim stručnog žirija, radove su ocjenjivale i škole iz cijele Hrvatske, njih 39 ove godine. Nagrađene Ivana Sučić i Josipa Pletikosić kažu da su im nagrade povratna informacija i potvrda da svoj posao rade na ispravan način, ali da su one ipak samo manji dio svakodnevice u kojoj zadnju riječ ima publika. „Dobro je da su nagrade tu negdje, da pokažu da se može bolje i više, da netko prati to što radite, ali novinarstvo je ipak daleko više od nagrada”, ističe Pletikosić.

STUDENTSKI ŽIVOT/DRUŠTVO

Svibanj 2014.

MODELING „Posao snova“ u našoj zemlji i nije toliko bajkovit

U Hrvatskoj 1000, a vani i 20.000 eura za isti posao

Agencija je odgovorna za svoje modele u svakom pogledu - osigurava im prijevoz, stan, džeparac koji se otplaćuje poslovima, ali isto tako pronalazi dovoljno poslova od kojih uzima proviziju, a ona seže do 40 posto

G Lana Biželj

labizelj@gmail.com

ma Kovač i Denis Lesjak uspješni su modeli koji su već u dvadesetima ostvarili zavidnu karijeru. Dok se Denis posljednjih mjesec dana nalazi u Bangkoku, gdje radi, zabavlja se i najmanje spava, a sa sobom na put još uvijek nosi rolu mekog toalet papira „za svaki slučaj”, Ema je uspješna studentica Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, gdje obveze usklađuje s poslovnim angažmanima po cijeloj Europi, uskoro i Americi. Oboje simpatični, pristupačni i netipični karakterom za viziju koju nerijetko imamo o modelima, otvoreno su progovorili o poslu, zaradi i problemima s kojima se suočavaju.

zemstvu može dobiti od 50 do 60 posto svoje zarade, a sve ovisi o iskustvu modela, njegovom booku i sposobnosti njegove matične agencije”, istaknuo je Kadić. Razlika u domaćim i stranim poslovima ima napretek - od količine poslova, dana bukiranih castinzima, plaća, pa do odnosa vanjskih suradničkih agencija stoga nije iznenađujuće ako se spomene da sve više mladih hrvatskih modela odustaje od poslova u zemlji i odlazi u inozemstvo. Ema Kovač

Amer Kadić

Denis Lesjak jedan je od naših modela koji je odlučio izgraditi stranu karijeru, a Kina, Indija i Tajland samo su neke od lokacija na kojima je više nego dobro poslovao. „Za strano sam se tržište odlučio jer sam se želio baviti time kao poslom kojim ću zarađivati za život. Tako je inozemstvo bila jedina opcija kojom bih tu ideju mogao održati živom, s obzirom na to da je tržište kod nas dosta malo i posla nema dovoljno da bih osigurao sredstva potrebna za život od mjeseca do mjeseca. Vani je priča puno bolja i novac koji se može zaraditi od modelinga prilično je lijep”, kazao je Lesjak. O svijetu modelinga u Hrvatskoj relativno se malo zna, a agencije ne vole pričati o konkretnim podacima. Razlike u plaćama modela u Hrvatskoj i vani

DOMAĆI I STRANI POSLOVI Matične modne agencije modela vode računa o castinzima i poslovima. Agencija je odgovorna za svoje modele u svakom pogledu – osigurava im prijevoz, stan, džeparac koji se otplaćuje poslovima, ali isto tako pronalazi dovoljno poslova da se pokriju svi troškovi i k tome još zaradi. Svaka agencija uzima određeni postotak za sve što radi za modele. „Svi poslovi unutar Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije definirani su ugovorom tako da ne uzimam postotak, pa cijeli iznos koji meni dođe na račun bude isplaćen modelu”, rekao je Amer Kadić, vlasnik modne agencije AK Model Management, koji jedini

NERAZVIJENO TRŽIŠTE Situacija u hrvatskoj modnoj industriji, izuzev slabog plaćanja modela, seže do još većeg problema, a to je ulaganje i poticanje modne industrije da teži prema zapadnom svijetu. Dokle god dizajnerima bude teško prodati proizvod, a organizatorima kvalitetno organizirati modne događaje, taj svijet koji vrvi talentima stajat će na mjestu.

Problem su modeli koji preko noći žele postati slavni i uspješni pa su spremni sve angažmane odraditi besplatno. Time ugrožavaju modele koji posjedu kvalitete i koji su svjesni svog poziva. Onda vas kontaktira tamo neki dizajner i kaže ‘Kako je XY mogao odraditi reviju i neku kampanju besplatno, zašto onda ne bi i vaš model?’ kaže Amer Kadić, vlasnik modne agencije AK Model Management

Vani se cijene editorijala kreću od 200 do 1500 eura, dok kod nas editorijali uopće nisu plaćeni. Na hrvatskim revijama možeš zaraditi od 400 do 500 kuna, a vani je minimalac 400 eura. Činjenica je da je hrvatsko tržište još desetljećima iza inozemnog, ističe Ema Kovač, koju angažmani uskoro vode i u Ameriku u regiji ne uzima proviziju za domaće poslove, već je orijentiran na uzimanje provizije na stranom tržištu. Situacija je u svakoj agenciji drukčija, ali su postoci koje agencije uzimaju relativno jednaki. Matična agencija po ugovoru ne bi smjela uzimati više od deset posto modelove bruto zarade i ne više od 30 do 40 posto kod izravnog bookinga, dok agencije koje zastupaju modele na vanjskom tržištu ne smiju uzeti više od 30 do 40 posto. „Model na kraju od angažmana u ino-

Foto: Jasmin Fazlagić

Kadić ističe da takvih angažmana ima posvuda, iako postoje i veći problemi u hrvatskom modelingu. „Problem su modeli koji preko noći žele postati slavni i uspješni pa vješto zaborave na svoj poziv modela te su spremni sve angažmane odraditi besplatno. Time ugrožavaju modele koji posjedu kvalitete i koji su svjesni svog poziva. Onda vas kontaktira tamo neki dizajner i pita kako je XY mogao odraditi reviju i neku kampanju besplatno te zašto onda ne bi i vaš model?“, kaže Kadić.

Foto: Omar Macchiavelli

su nezamislive pa tako produkcijska kuća iz Hrvatske svog modela plati od 1000 do 1500 eura za pravo emitiranja reklame na internetu i televiziji u 50 zemalja, dok se u inozemstvu cijene za istu reklamu kreću od 15.000 do 20.000 eura, od čega 30 posto uzima agencija. Ema Kovač koja je u svega nekoliko mjeseci skupila mnogo iskustva u inozemnom poslu, istaknula je da je nedavno pročitala članak gdje „stručnjaci” tvrde kako je hrvatsko tržište nogu uz nogu inozemnim tržištima. „To je velika neistina. Vani se cijene editorijala kreću od 200 do 1500 eura, dok kod nas editorijali uopće nisu plaćeni. Na hrvatskim revijama možeš zaraditi od 400 do 500 kuna, a vani je minimalac 400 eura. Činjenica je da je hrvatsko tržište još desetljećima iza inozemnog”, zaključila je Kovač. Poznato je da javnost modeling zamišlja kao glamurozan posao s velikim primanjima, uz neprestana putovanja i partyje, gdje se posao često dobiva „preko kreveta”.

„Tržište je nerazvijeno i uglavnom se poslovi dobivaju preko veze, djevojka koja nije radila vani, teško da će se ovdje progurati”, ističe Kovač kao najveći problem. Velike su zablude da se poslom modela može baviti svatko. Osim određenih proporcija koje su must have u takvom poslu, bitan je i stav, promocija sebe, mogućnost, ambicija i želja. Kao i svaki posao, i ovaj ima svoje dobre i loše strane. Ema Kovač, koja je u samo godinu i pol ostvarila veliku prekretnicu u svojoj karijeri noseći revije na Milano Fashion Weeku, ističe da je glamur sveprisutan, na sceni i izvan nje no, s druge strane, posao je jako stresan i zahtijeva puno fizičkog i psihičkog napora. „Da bi opstali, potrebno je imati svoje ‘ja’ i znati koji su ti ciljevi i što želiš u životu. A kada si odlučna, sretna i samopouzdana, to vide i klijenti jer zračiš posebnom aurom kojoj je teško odoljeti. Ipak, do toga treba doći”, rekla je Kovač.

STUDENTSKI ŽIVOT/DRUŠTVO

Svibanj 2014.

AMERIKANAC U ZAGREBU

Čude mu se kad kaže da ne pije kavu

G Monika Injac

J Martina Opalin

Ivan Opalin

Stjepan Kesten

Foto: Privatne fotografije

ŽIVOT BEZ RODITELJA Tek rijetki mladi iz domova za nezbrinutu djecu studiraju

„Nije da smo sami, ali osloniti se možemo jedino na sebe“

G Marija Gaura

marija.gaura16@hotmail.com

artina i Ivan Opalin te njihov prijatelj Stjepan Kesten poznaju se od malih nogu. Mladi su, bezbrižni i nasmijani jer je sunce napokon obasjalo grad. Martina studira šumarstvo, Ivan građevinarstvo, a Stjepan je na privatnoj Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa. Ipak, ono što im je zajedničko, njihov je život vezan uz dom za nezbrinutu djecu. U moru studenata malo se govori i zna o tome kako žive studenti iz domova. Zapravo, većina ljudi ima stav da mladi iz domova ne upisuju fakultete. Smatra se da nemaju novca za studiranje, da nakon osamnaeste godine nemaju gdje živjeti ili da jedva završavaju srednju školu. Martina, Ivan i Stjepan potvrđu-

Što se tiče financijskog aspekta, živjeti u domu zapravo je besplatno, ako si gladan uvijek imaš nešto za pojesti, ako se hoćeš istuširati, tople vode ima na pretek, kaže Opalin

bitno za razvoj osobe: „Ako ne završiš fakultet i imaš roditelje, oni će stati iza tebe i ‘pokriti’ te ili ‘progurati’, što kod nas nije slučaj. Nije da smo sami, ali ne možemo se u takvim situacijama ni na koga osloniti. Ovisimo o sebi i svom uspjehu. Ali eto, časne sestre su tu i uvijek se trude pružiti nam podršku i sav mogući oslonac koji trebamo, čak i

U domu studenti mogu ostati samo dok redovno izvršavaju svoje obveze i najviše do 26. godine života

dentskih obveza. Mladi koji ne studiraju, po završetku srednjoškolskog obrazovanja te ako nisu punoljetni i nemaju uvjeta za povratak u primarnu obitelj, u domu mogu ostati do punoljetnosti. U praksi, većina mladih koji ne nastave daljnje školovanje na fakultetu, ostaje još godinu dana jer se rijetko tko od njih može vratiti roditeljima ili rodbini. Još je teže pronaći bilo kakav posao“, ističe Alojzija Marina Cifer, redovnica Družbe karmelićanki Božanskog srca Isusovog. Ta je Družba utemeljena 1891. u Berlinu s ciljem zbrinjavanja djece koja su bila beskućnici ili one za koju roditelji nisu mogli brinuti, i to u vlastitim domovima.

Martina, Ivan i Stjepan poznaju se od malih nogu

ju da to ne mora biti tako, iako razlika između studenata sa i bez roditelja itekako ima. OVISE O STIPENDIJAMA „U nekim nam je situacijama teže, a u nekima lakše. Uspoređujući studenta koji nije iz Zagreba, a privremeno živi u studentskom domu, on će imati daleko veće probleme i troškove od studenata koji su smješteni u našem domu. S druge strane, studenti koji žive s roditeljima, ne ulazeći u njihove međusobne odnose, trebali bi imati mnogo bolje uvjete života, u prvom redu koncentraciju i privatnost, a samim time i kvalitetniju predanost radu i učenju“, kaže Stjepan. Ivan dodaje da je razlika u još nečemu, što je po njegovu mišljenju izrazito

kad napokon izađemo iz doma.“ U Hrvatskoj postoje 22 ustanove za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, od čega je 14 ustanova kojima je osnivač RH, dva SOS Dječja sela - Leklenik i Ladimirevci, šest vjerskih zajednica i udruga koje skrbe o djeci izvan vlastite obitelji te tri obiteljska doma. Martina, Ivan i Stjepan žive u domu za nezbrinutu djecu Kuća sv. Josipa, u Hrvatskom Leskovcu. S njima je smješteno još 32 mladih, a od toga ih samo šestero studira. Mnogi mladi nakon 18. godine života moraju krenuti dalje, pa najčešće ne upisuju fakultete. “Mladi koji studiraju mogu ostati u domu do završetka studija, najkasnije do 26. godine života. Uvjet je redovito polaganje ispita i izvršavanje svih stu-

Većina mladih koji ne nastave daljnje školovanje na fakultetu, ostaje još godinu dana jer se rijetko tko od njih može vratiti roditeljima ili rodbini. Još je teže pronaći bilo kakav posao, ističe Alojzija Marina Cifer, redovnica Družbe karmelićanki Božanskog srca Isusovog i socijalna radnica u domu

Cifer je ujedno i socijalna radnica u domu Kuće sv. Josipa. Navodi da mladi, koji su izvanredni studenti na nekom fakultetu, gube pravo na smještaj u domu. Nekad se, ovisno o njihovoj situaciji, boravak može produljiti za godinu dana, a za to vrijeme oni moraju riješiti problem smještaja i plaćanja fakulteta. Mnoge iznenađuje činjenica da Stjepan studira na privatnom fakultetu, a živi u domu za nezbrinutu djecu. „Stjepan prima stipendiju Rotary kluba Zagreb. Za njega vrijede isti uvjeti kao i za sve druge studente. Uz redovno polaganje ispita i uredno izvršavanje studentskih obveza ima pravo na smještaj do završetka studija“, objasnila je socijalna radnica, koja dodaje da mladi mogu dobiti stipendije od raznih udruga, zaklada, pravnih ili fizičkih osoba. U Hrvatskoj godišnje više od 200 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi završava srednju školu, od kojih velik broj njih ima želju, ali ne i mogućnost nastaviti fakultetsko obrazovanje. Stoga su, u velikom broju slučajeva, stipendije jedini način da bi mladi studirali. A tijekom i nakon studija mnogi se oslanjaju na svoje odgajatelje, socijalne radnike i psihologe. „Najviše se ipak oslanjam na sebe, jer me život tako naučio. Ali svima je tako, zar ne? U samom domu najviše se oslanjamo na časne, a potom odgajatelje. A što se tiče tehničkih stvari, pribora, bilježnica, papira, to mi dom osigurava tijekom cijele godine“, naglašava Martina. „TO JE ŽIVOT…“ Za dom u kojem živi kaže da je ispunjen različitim generacijama, pa pojedinci steknu i djetinjaste i zrele osobine. „Puno nas je pa često izbjegavamo neke obveze, što se zna odraziti na ocjene. Opet, s druge strane, to nam daje opušten i optimističan unutarnji osjećaj, što ja tumačim kao mentalno zdrav život. Zrele osobine neformalno se stječu i od obrazovanja i kroz interakciju s časnim sestrama, s odgajateljima i prijateljima. Što se tiče financijskog aspekta, živjeti u domu zapravo je besplatno, ako si gladan uvijek imaš nešto za pojesti, ako se hoćeš istuširati, i tople vode ima na pretek, ali za predugo tuširanje postoje sankcije.“ Ovo troje mladih ljudi sigurno je da će svojim radom i trudom postići sve što želi. Svjesni su svoje situacije, kako i gdje žive. No, ispred njih je budućnost i oni je stvaraju sami za sebe. Možda su to naučili u domu, možda je to dio njihova karaktera, ali slažu se u jednom: „Jasno da nas je život u domu definirao kao osobe, i to u pozitivnom smislu. Čovjeka mogu zadesiti svakakve teškoće, ali ipak se iz njih može izvući. Sve u svemu, to je život. Naučiš se nositi s problemima i ideš dalje.“

monika.injac@gmail.com

oe Proszec na prvi pogled odaje dojam iskusnijeg poslovnog čovjeka, a ne tipičnog studenta. Ozbiljan, u odijelu, u kafiću je čekao na zakazani intervju. Ispred njega bila je tek obična, negazirana voda, a ne kava. Neuobičajeno za ovo podneblje. „Nikada ne pijem kavu, u Hrvatskoj se uvijek svi začude kad to kažem. Vi ovdje stvarno volite sjediti i piti kavu. Nemate Starbucks, ali vjerojatno kod vas i ne bi funkcionirao“, kaže. Proszec je 23-godišnji student četvrte godine novinarstva na Sveučilištu Missouri, Mizzou, fakulteta koji broji čak oko 11.000 studenata novinarstva. Želja mu je postati sportski novinar. U Hrvatsku je stigao u sklopu programa “Training Journalism Students for the 21st Century Newsroom & Sharing Media Content Across Borders” na Fakultetu političkih znanosti. Iako u Hrvatskoj novinarima nije lako pronaći posao odmah nakon fakulteta, Proszec je siguran da će se u SAD-u, nakon što diplomira u lipnju, bez problema zaposliti na nekoj televiziji. S druge strane, naglašava da je u SAD-u teško pronaći posao u tiskanim medijima. „Tiskani mediji odumrijet će za desetak godina. Zadnje novine koje sam kupio bile

Joe Proszec, student novinarstva sa Sveučilišta Missouri, posjetio je našu zemlju u sklopu projekta na FPZG-u, a uvjeren je da će u svojoj zemlji brzo nakon diplome moći pronaći posao u struci su Chicago Tribune, i to kad sam letio za Hrvatsku, kako bih imao što čitati u zrakoplovu“, govori. Naime, mlađe generacije u SAD-u, baš kao i u Hrvatskoj, vijesti sve češće čitaju na svojim smartphoneima, tabletima i laptopima. „Mladi najviše vole slike. Volimo čitati i slušati, ali najviše volimo gledati“, ističe Proszec. Televizija KOMU TV, na kojoj radi, u vlasništvu je njegova fakulteta i jedna je od samo dvije televizijske postaje u SAD-u koja je u vlasništvu neke javne institucije. Osim novinarskog posla, Proszec se bavi i odnosima s javnošću za Mizzounetwork.com. Ističe da u PR-u koristi iste vještine kao i u novinarstvu, ali s malom zadrškom. „Mnogi ljudi u odnosima s javnošću vole misliti da je to što rade novinarstvo, ali valja znati da PR to nije.“ Naime, video isječci koje snima u sklopu svojih PR aktivnosti izgledaju profesionalno, objašnjava, ali sadrže samo jednu stranu priče i uvijek govore isključivo pozitivno o sportskim klubovima fakulteta. Unatoč velikim razlikama u svijetu novinarstva u njegovoj i našoj zemlji, Proszec priznaje da ne želi otići iz Hrvatske. Naime, jako mu se svidio Zagreb, posebno ljudi koji su ga osvojili ljubaznošću. A na pitanje što najviše svidjelo, bez imalo razmišljanja kratko je odgovorio: „Ćevapi.“

Svibanj 2014.

KOLUMNE/KOMENTARI/MIŠLJENJA

PISMA ČITATELJA

Hrvati, pesimizam i mediji

Mladi „traže” perspektivu Perspektiva mladih u Hrvatskoj ni na prvi, ni na drugi, a vjerojatno niti na treći pogled nije pozitivna. Zato oni moraju, makar i utopijski, tražiti ono pozitivno kako bi došli do promjene. Hrvatska je u oskudici svega materijalnog, sve je manje novca, sve je manje posla. Ali onoga čega u krizi mora biti najviše jest volja i želja da se učini nešto za ovu, ali još više za sljedeću generaciju. Nažalost, to je jedini besplatan resurs koji ovisi samo o pojedincu. Iako volja nije jamstvo, zasigurno omogućuje perspektivu. Mladi moraju probijati vrata nemogućnosti i ulaziti u nove perspektive jer sustav to ne čini za njih, već je često i „vjetar u prsa”. Mladi su prepušteni sebi i zato njihov uspjeh uglavnom ovisi o njima. Budu li aktivni i tražili perspektivu možda je i pronađu, a ako samo budu čekali, ona će sigurno proći kraj njih.

D. Gardijan

Uspjet će samo najbolji „Ne piše nam se dobro”, reći će mladi kad ih se upita za budućnost. Svi su svjesni da se kraj te famozne ekonomske krize, koja im je oduzela sretno djetinjstvo, ne nazire na horizontu. A kriza je to astronomskih razmjera. Istina, počela je kao financijski, nekretninski mjehur, ali sada sa sigurnošću možemo ustvrditi da je to i društvena, politička, kulturna pa i privatna kriza. Stegnula je remenje cijelim obiteljima, unijela kavgu u partnerske odnose i razorila mnogima snove o sretnoj budućnosti. Perspektiva mladih otprilike je kao i kreditni rejting Hrvatske - smeće. Razina ljudskih želja svedena je na potrebu za stabilnošću, što djeluje doista depresivno. Mladi jedino žele siguran posao i solidnu plaću da mogu prehraniti sebe i svoju obitelj. Međutim, nije sve baš tako crno. Mladi danas moraju raditi na sebi mnogo više no prije jer nije dovoljno imati samo kvalitetno formalno obrazovanje. Ipak, to istovremeno znači i da će u ovom svijetu nemilosrdne konkurencije uspjeti zaista samo oni najbolji, oni koji najviše ulažu u vlastiti ljudski kapital. Ili se varam, pa su to još uvijek samo oni s dobrom vezom.

K. Ćelap

rvati se, prema jednom istraživanas se svakodnevno događa toliko dobra, nju, ubrajaju među najpesimističiako to rijetko vidimo u medijima. Tako smo nije narode na svijetu. Od nas su često zatečeni kad iz inozemstva čujemo pooptimističniji čak i Grci, koji su hvale na račun Hrvatske… Pa čak i od doneprebrodili nemjerljivo težu gosdavnih oštrih suparnika. Naime, nedavno me podarsku krizu. Strah, neizvjesnost i pesimidobar poznanik iz Beograda izravno priupizam naša su svakodnevica. Bez obzira je li ta: „Zašto su Hrvati tako ‘namćori’ kad im riječ o nezaposlenima, zaposlenima, javnim sve ide na ruku?” službenicima ili poduzetnicima, svugdje se Nije mi bilo jasno na što misli pa mi je pojaosjeća nezadovoljstvo. Strahuje se od gusnio: „Da smo mi pobijedili u ratu, da smo bitka posla, od povećanja cijena, od novih već članovi Europske unije i da nas se pita nameta i harača, od kojekakvih istraga, od u Bruxellesu, da imamo bilo kakvo more, a blokada i oduzimanja imovine od strane bakamoli najljepše, da zarađujemo toliko od naka, od neimaštine, od zamjeranja onima turizma, da imamo takve auto-putove, tako dr.sc. Božo Skoko koji odlučuju o našoj sudbini... uredne gradove, zračne luke u svakom dijePesimizam ponajviše podgrijava sama Vlalu zemlje, korektne plaće, bolji životni standa, koja ne nalazi nikakvog izlaza iz teške gospodarske dard, toliko sportskih uspjeha i toliko komplimenata po situacije, niti nam nudi viziju bolje budućnosti. Međutim, stranim medijima... gdje bi nam bio kraj. Lebdjeli bismo mediji su ipak najodgovorniji za sliku društva u kojem pola metra iznad zemlje, plaćali ture pića Hrvatima, naruživimo. Već godinama slušamo i gledamo o uhićenjima i čivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve crno. privođenjima, kriminalu i korupciji, kaznama i zatvorima... Imaju, na primjer, Arsena Dedića, Gibonnija i Olivera DraNa naslovnicama novina su prodefilirali mnogi kojima do gojevića!” danas nije dokazana nikakva krivnja. Ljudi su se najprije Moj beogradski sugovornik nije usamljen u takvoj pernaslađivali i uživali u tuđoj nevolji, ma koliko oni drugi bili cepciji Hrvata. Tezu o mrzovoljnim i nesretnim Hrvatima krivi. A onda su shvatili da ta psihoza i javni linč, koje godi- čuo sam više puta u inozemstvu, svaki put bez primisli, s nama podgrijavaju i hrvatske državne institucije, ne donose iskrenom i dobrohotnom zavišću, te jednako iskrenim i donam nikakvo dobro. I dalje nema poštenja u politici, i da- brohotnim čuđenjem. Činjenica je da imamo puno toga i lje oni na vlasti kradu i zlorabe položaj, osuđeni ne vraćaju da smo stvorili daleko više nego, primjerice naši susjedi na ukradeno, a obični ljudi žive sve teže. jugoistoku. Daleko je to od onoga što želimo, ali kako bi to Prilično dobru dijagnozu stanja u Hrvatskoj dao mi je proš- postigli očito nam treba više nade i optimizma, a manje stralog ljeta jedan hrvatski iseljenik u Los Angelesu, koji se ha i medijskog crnila. Jedino ćemo tako pokrenuti kreativne upravo vratio kući iz posjeta domovini: „Ono što sam vi- potencijale svoga naroda. dio oduševilo me, ali ono što sam čuo od ljudi potpuno me Možda se bolje stvari vide iz inozemstva, zato su mi poučna razočaralo i bacilo u depresiju!” Dodao je: „Živi se kao iskustva troje prijatelja, koji su doselili u Hrvatsku iz dijasna Zapadu, nove autoceste su izvrsne, gradovi su uredni, pore prije nekoliko godina. Priznaju kako im roditelji i nisu unatoč krizi ljudi imaju vremena i novca za uživanje, te- bili baš oduševljeni njihovom odlukom. Bez obzira koliko rase kafića su pune, nigdje se baš voljeli Hrvatsku, svjesni su nesine žuri... Ali čuo sam da su tamo U vremenima u kojima živimo teško gurnosti i neizvjesnosti kad je u svi lopovi, da je politika umrežena pronalaženje posla i doma. je biti optimist. Ali ne mogu se ote- pitanju s mafijom, da više nikome ne možeš Iako njihovi potomci zarađuju vjerovati, da nema bogatstva bez ti dojmu da se naša svakodnevica puno manje nego su zarađivali na neke pronevjere, da se može na- često nastoji prikazati još crnjom bogatom zapadu, kažu kako imapredovati jedino preko stranaka i od realnosti koja nas okružuje. Sva- ju više vremena za obitelj, žive veza, da tamo nema budućnosti za zdravije, više se druže i uživaju u mlade ljude...” Teško je bilo kakav kodnevno susrećemo i poštene, i raznolikosti zemlje nadomak voargument dati čovjeku koji je mje- radišne, i odgovorne... dećih europskih metropola, djecu sec dana bio zasut takvim pričama mogu podizati u sigurnoj zemlji... iz hrvatskih medija, ali i od prijatelja... Kažu kako se Hrvatska tek budi i nudi mnoštvo mogućnoIstina je da se teško živi i da je to posljedica globalne krize, sti, a uspjeti na konkurentnom Zapadu postalo je nemoguća ali i domaće dugogodišnje pljačke državne imovine, lošeg misija… Možda tih troje mladih ljudi nisu reprezentativni upravljanja i nesposobnih političara. Ali da baš oko nas predstavnici mladih povratnika, jer osobno poznajem i one nema ništa pozitivno, i da su baš svi nepošteni, i da nitko koji se nisu snašli u Hrvatskoj te su se vratili kućama. Ali svojim rukama i glavom nije u stanju priskrbiti pristojan argumenti koje iznosi ova mlada trojka tjeraju i nas u doživot – to je previše. Pesimizam, destrukcija, nepovjerenje i movini da drugačije počnemo percipirati vlastitu zemlju. srozavanje svih vrijednosti kao da su se uvukli među ljude Naime, oni se - za razliku od svojih roditelja - ne vode tolii zarobili svu hrvatsku kreativnost, optimizam pa i prkos, ko emocijama, koliko vlastitim interesima. Oni su kritičniji, koje smo pokazivali i kad je bilo najteže. Ili bolje rečeno bolje poznaju globalne trendove i puno su manje fascinirani - za pozitivne stvari u Hrvatskoj uglavnom nema mjesta. „razvijenim Zapadom”. Njima je Hrvatska zemlja sigurne Samo negativna vijest je dobra vijest. budućnosti, ma kako nam se to na prvi pogled činilo neoU vremenima u kojima živimo teško je biti optimist. Ali ne bičnim. Oni su odlučili ovdje se boriti, jer, kažu, isplati se, mogu se oteti dojmu da se naša svakodnevica često nastoji s obzirom na sve blagodati koje ima ova zemlja. Najlakše prikazati još crnjom od realnosti koja nas okružuje. Svakod- je reći kako nema izlaza, kako je sve crno i tražiti utjehu u nevno susrećemo i poštene, i radišne, i odgovorne... Možda kafićima i kladionicama ili spakirati kufere... Ali to očito nemaju priliku ili nisu dovoljno glasni, ali se baš zbog njih nije rješenje! Za početak bismo možda trebali promijeniti isplati boriti i svjedočiti kako nije baš sve izgubljeno. Oko perspektivu, a potom medije i političare.

Društvo je postalo amorfno Nezaposlenost raste, standard pada. Mladi ljudi trude se ostati na fakultetima što je dulje moguće i iskoristiti sve pogodnosti, kako ne bi morali na burzu. Roditelji svakodnevno ostaju bez posla, a umirovljenika je sve više. Kakva je perspektiva mladih? U najboljem slučaju depresivna. Mladi ovdje perspektive nemaju, velika većina živi s roditeljima sve do vjenčanja, a potom na kredit. Ljudi u Hrvatskoj krpaju kraj s krajem. Ovo nije život, ovo je preživljavanje. Nije problem, doduše, samo ekonomske prirode, ima i onih društvene i političke. U stranke i demokraciju vjeruje još jako malo mladih ljudi. Promjenom Vlade mijenjaju se samo imena ministara, sve drugo ostaje isto. Diploma danas ne znači mnogo, kad je poznato da je mnogo diploma kupljeno. Primjerice, za 18 diploma s Visoke policijske škole u Zagrebu nedavno je otkriveno da su krivotvorene, 14 zaposlenika Vodoopskrbe i odvodnje također je prije nekoliko dana priznalo da ima lažne diplome... Društvo je postalo amorfno i bez afiniteta. Perspektivu mladi vide vani, bilo gdje vani. Nije da svi žude za svijetom i promjenom, ali žude za dostojanstvenim životom, a do toga će ovdje teško doći.

I. Domitrović Prilike su svugdje oko nas, treba se trgnuti Kad prilika za uspjeh mladih u Hrvatskoj ne bi bilo, uvijek bi se mogle stvoriti nove. Ali prilika već i sada ima, samo je problem u kolektivnoj svijesti. Nisu samo starije generacije krive što smo se našli u situaciji u kakvoj jesmo, krivi su i mladi. Umjesto da se trgnu iz letargije i učine nešto sa svojim životom, njima se više sviđa sjediti po kafićima ili živjeti s roditeljima koji će o njima brinuti. Prilike su svugdje oko nas, samo se treba potruditi i izboriti za njih. Nemali broj uspješnih studenta o kojima možemo čitati u novinama pokazuje nam da su trud i zalaganje ono što će nam donijeti uspjeh. Čak i ako svoje talente odnesemo u inozemstvo, nitko nam ne jamči da ćemo dobro živjeti. Stranci će uvijek biti robovi, a nikada gospodari. Stoga bi ostanak u Hrvatskoj i promjena kolektivne svijesti, s novom generacijom na čelu, donijeli dugotrajan prosperitet svima nama.

S. B. Babić

Zar političarima nije neugodno zbog sramnog „Sramoćenja” G Ana Raić Knežević

ana.raic@novilist.hr

ramoćenje - Članak 148. (1) Tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, kaznit će se novčanom kaznom do sto osamdeset dnevnih iznosa. (2) Tko djelo iz stavka 1. ovoga članka počini putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba, kaznit će se novčanom kaznom do tristo šezdeset dnevnih iznosa. (3) Nema kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka ako počinitelj dokaže istinitost činjeničnih tvrdnji koje je iznosio ili pronosio ili postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u njihovu istinitost. (4) Nije dopušteno dokazivanje okolnosti iz stavka 3. ovoga članka počinitelju koji činjeničnu tvrdnju nije iznosio ili pronosio u javnom interesu ili iz drugog opravdanog razloga, a postupao je pretežito s ciljem da naškodi časti ili

ugledu drugoga, pogotovo ako se tvrdnje odnose na osobni ili obiteljski život druge osobe. (5) Prizna li počinitelj neistinitost svojih tvrdnji i opozove ih, sud ga može osloboditi kazne.” Pročitajte dobro ovo što u uvodu piše jer meni, iako se već 20-ak godina bavim novinarstvom, a veći tog vremena pratim pravosuđe, još uvijek nije jasno što zakonodavac želi postići. Prije manje od godinu i pol dana, unatoč žestokom protivljenju Hrvatskog novinarskog društva, no uz popriličnu nezainteresiranost većine ostalih medijskih djelatnika, u hrvatski Kazneni zakon „ubačeno” je „sramoćenje”. Autorima zakona nije bilo dovoljno što se dostojanstvo, čast i ugled svih onih kojima se mediji bave štiti kažnjavanjem „uvreda” i „kleveta”, dakle svih onih laži i objeda što se mogu pronaći u novinarskim uracima, već su zaključili kako se moraju „braniti” i od istine. Zanimljivo je da ni sada oporbeni HDZ, za čijeg je mandata u listopadu 2011. izglasan sporni zakon, kao ni aktualni vlastodršci za čijeg mandata je 1. siječnja 2013. Zakon stupio na snagu, nisu bili protiv „sramoćenja” kao no-

vog oblika kaznenog djela, niti je itko reagirao na upozorenja Hrvatskog novinarskog društva. Sve do sada, kada je ugledna novinarka Jutarnjeg lista Slavica Lukić osuđena zbog pisanja o privatnoj tvrtki Medikol i javnom novcu što ga je ta tvrtka dobila od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Presudu je donio Općinski kazneni sud u Zagrebu kaznivši novinarku s vrtoglavih 26.000 kuna novčane kazne. Ne želeći ulaziti u sadržaj spornog teksta, kao ni razloge koji su doveli do tužbe za „sramoćenje”, osobno sam zgrožena dijelom obrazloženja presude u kojem stoji da su autoricu motivirali neki nepoznati razlozi. Kako nepoznati? Pa mediji postoje da objavljuju informacije od javnog interesa, da propitkuju poslovanje javnih tvrtki (a ako treba i privatnih), da istražuju, da educiraju, da informiraju... Javni interes u ovom slučaju nije prepoznao jedino sud. Hrvatsko novinarsko društvo zatražilo je da se „sramoćenje” čim žurnije izbaci iz Kaznenog zakona jer je očito da tako loše definiran članak ugrožava slobodu izražavanja i guši medijsku profesiju.

Tekst peticije i peticija za izbacivanje djela „sramoćenja” iz Kaznenog zakona može se pronaći na internetskoj stranici www.hnd.hr.

HND: Zahtijevamo izbacivanje iz KZ-a Hrvatsko novinarsko društvo ponovno zahtijeva od Ministarstva pravosuđa, od Vlade i od Hrvatskog sabora da pristupe hitnom procesu izmjena i dopuna Kaznenog zakona RH kako bi dekriminalizirali kaznena djela protiv časti i ugleda. Osobito je važno iz Kaznenog zakona ukloniti novo djelo „sramoćenja” koje je preuzeto iz švicarskog zakonodavstva, a ne postoji u kaznenom zakonodavstvu zemalja EU. Novi povod za to je nepravomoćna presuda za sramoćenje, kojom je potkraj ožujka Općinski sud u Zagrebu (sudac Marko Benčić) proglasio krivom Slavicu Lukić, novinarku Jutarnjeg lista i potpredsjednicu HND-a, a zbog tužbe koju je protiv nje podnijela Ivanka Trstenjak Rajković, suvlasnica privatne klinike Medikol. Slavica Lukić tužena je i osuđena zato što je iznijela da je privatna poliklinika Medikol od studenog 2007. pa do kraja 2013. godine dobila iz sredstava HZZO-a 500 milijuna kuna. U tekstu iz veljače 2013. godine, novinarka je ustvrdila da je Medikol, unatoč golemom prihodu javnog novca, nestabilna ustanova. Razvoj događaja to je i potvrdio pa su prije nekoliko mjeseci vlasnici Medikola zatražili predstečajnu nagodbu.

Sudac je u presudi zaključio i da je „jedino razumno obrazloženje zašto okrivljena upravo redovno istražuje poslovanje i rad privatnog tužitelja tj. Medikola, neki sudu nepoznati, ali svakako neopravdani razlog”. Za kazneno djelo sramoćenja prema novom KZ-u može biti proglašen krivim i onaj tko je iznio istinu, ali je sudac ocijenio da ta istina nije iznesena u javnom interesu! Ova je presuda, koliko nam je u HND-u poznato, prva (nepravomoćna) presuda za djelo sramoćenja koje je uvedeno novim KZ-om koji je na snazi od 1. siječnja prošle godine. Ali, prema našoj evidenciji, na hrvatskim sudovima vode se 42 postupka za djelo sramoćenja - od toga na kaznenom odjelu Općinskog suda u Zagrebu 33 postupka, u Rijeci pet i u Osijeku četiri postupka. HND će uporno pritiskati vlast sve dok u Kaznenom zakonu ne izmijeni članke koje se odnose na kaznena djela protiv časti i ugleda. Smisao ovakvih odredbi je ušutkavanje novinara i eliminiranje neovisnog, istraživačkog i kritičkog novinarstva. Za HND: Zdenko Duka, predsjednik

KOLUMNE/KOMENTARI/MIŠLJENJA

Digitalni voajeri gladnih ega

evina ko aparat za karte u jedanalo u svađi jer su se sve kockice pomiješale i estici u ponedjeljak u osam ujutro nismo znali čije su čije, a ako slučajno SEGA kad uleti kontrola”, natipkao je igrica na kazeti nije radila, uporno bi puhali u u komentaru Pero „Zver” Perić, nju ili pak drugi dan poslali tatu na tržnicu da ajmo ga tako nazvati, u četvrtak traži novu. navečer, u mraku svoje sobe, s kompjutorInternet, koji nam je kasnije postao dostupan, skim ekranom kao jedinim izvorom svjetločinio se kao prozor u neki čudni svijet u kojesti dok se iz susjedne sobe čuje ljutiti dijalog mu mama ne može zvati baku na telefon kada iz turske serije koju Mama Zver prati svaku si online, a prvi putovi do tog svijeta bile su večer. Njegov komentar, s 27 lajkova, stoji chat sobe prvih hrvatskih portala. Sjećam se ispod slike Ive „Cicke” Ivić, ajmo nju tako kada smo znali sjediti u knjižnici nakon škonazvati, čije ime i link profila stoje u potpisu le i logirati se u „Predvorje”, kako se službefotografije objavljene na Facebook stranici no zvalo, za internetsko čavrljanje. Već nakon Helena Kuhar „Sve maloljetne k**** iz Zagreba”, ajmo i nekoliko minuta, otvorio bi se pop-up prozor, helena.kuhar1@gmail.com tj. poziv na privatan razgovor. Poziv je bio od nju tako nazvati, koja broji više od 15 tisuća lajkova. CrnogMajstora34, ajmo ga tako nazvati, koji bi Cicka stoji pred kupaonskim ogledalom. U neopranom odrazu odmah pitao za izgled i telefonski broj koji bi mogao nazvati. vidimo otvorenu kozmetičku torbicu, četiri četkice za zube, Srećom zvonilo je, a i knjižničar nas je ružno gledao, kao da pretpostavljamo od mame, tate, brata i nje, otvorenu tuš kabi- je znao da je Majstor baš raspoložen za razgovor. nu, neizostavan bojler i u prvom planu - nju - spontano namje- Imaju li naši CrniMajstor34 i Zver išta zajedničkog? Imaju. štenu, duge plave kose, trepavicama do obrva, lijeva ruka na Onda, a i sada, mi smo digitalni voajeri gladnih ega. Nadam se izbačenom boku u tajicama dok desna drži najnoviji iPhone sa da većina ipak ostane u digitalnoj verziji. Zanima nas sve što zebrastom PlayBoy maskicom. Spontana, vjerojatno je izašla drugi rade i stalno se uspoređujemo. Checkiramo se, taggiraiz tuša našminkana, ispeglana i selfie-savršena. mo se, lajkamo i objavljujemo. Majstor i Zver su puno hrabriji Zver, nažalost, ne vidimo u punom sjaju, malo je sramežljiviji. kada su umreženi, prljavijeg vokabulara, ionako već osiromaNjegovu cover fotografiju krasi uzorak voljene crveno-bijele šenog, ali punijih gaća, barem digitalno. Cicka pak želi biti šahovnice dok mu je profilna grupna fotografija, Zver i 9-10 viđena i želi se pohvaliti bogomdanim - no spužvastim i spanZverinih prijatelja, vjerojatno slikana u razredu pod velikim dex - atributima i s obzirom na Zuckerbergove olako stvorene odmorom između blok satova dosadnog hrvatskog. Zver i pri- i shvaćene postavke privatnosti, drugi korisnici mogu njene jatelji stoje zagrljeni pred školskom pločom, ali ne onako in- privatne fotografije preuzimati i dijeliti ih, zajedno s njenim timno zagrljeni jer ne vole se na taj način, ipak, vole Dinamo. podacima, kome god i gdje god žele, čak i anonimno. Kako je Cickina fotografija osvanula na Svim maloljetnim Mnogi će reći za Cicku „Sama si je kriva jer se tako fotkala k****** iz Zagreba i zašto je Zver imao potrebu napisati tako pa je ovaj komentirao”. Da je Cicka u takvom izdanju prošla nešto u komentar ispod nje? Kakva je to Facebook stranica? ulicom i da je Zver zajedno sa svojih 9-10 prijatelja na glas Tko to lajka? Koji je demografski presjek 15 tisuća fanova te komentirao što je i natipkao, bi li opet rekli da je zaslužila to i stranice? Ako su maloljetne, zašto tipovi koji bi im mogli biti da je sama to tražila? Znači li to da je kraća suknja u javnosti očevi ostavljaju komentare koje niopravdanje za silovanje? Po meni, kad ne bi izrekli pred suprugom? I Svaka generacija Zveri, Cicke i Maj- ovo je silovanje umreženog oblika punicom? Ma što se tu događa? nitko ne želi u potpunosti pristora ima svoju Miley, Biebera i koje Idemo korak po korak. Svaki koriznati, čak ni Zuckerberg kojemu ne snik Facebooka može otvoriti svoj Beyonce. Klinci su nekada nespora- smetaju degutantni komentari ispod tzv. „fan page”. Admin spomenutih zume rješavali „šorama” u školskim fotografija koji se mogu prijaviti no Maloljetnica može putem stranice dvorištima, a danas to rade inter- neće biti uklonjeni. pozvati svoje fanove da mu u inbox U redu, nemojmo biti toliko uštošalju fotografije djevojaka za koje netski u grupama poput „Svi koji gljeni i drastični u zaključivanju. žele da budu objavljene, a i komen- mrze Matiju iz 5.b” „Boys will be boys”, svijet ide natirane. Uz fotografije, obožavatelji prijed, internet ima svoje prednosti, stranice su slobodni poslati i link i podatke cure sa slike, da a i nedostatke… u redu. No, zašto se toliko žurimo hipersekpriča bude potpuna i da cura bude dostupnija. Zver je, u našem sualizirati sve oko nas? Tko je kriv za to? Sotonski mediji i slučaju, naletio na Cickinu fotografiju koja je bila bez njenog popularna kultura? Neki će reći da mladima nedostaje discidopuštenja preuzeta i proslijeđena u inbox Maloljetnica. pline i pravih uzora dok s druge strane oceana Miley twerka Nije Cickina slika jedina takva objavljena na stranici Malo- na prelošu „Blurred Lines“, Bieber jezikom draška bradavicu ljetnica. Postoji cijeli album fotografija djevojaka koje su ko- striptizete, a Beyonce pjeva „Grinding on that wood”. mentirane i po sto puta. Nasumičan presjek komentara čine Svaka generacija Zveri, Cicke i Majstora ima svoju Miley, uvrede svih vrsta - „ružna”, „debela”, „istrošena”, „nasuka- Biebera i Beyonce. Klinci su nekada nesporazume rješavali na”, a i rečenice koje dokazuju njihovu muškost i inteligen- „šorama” u školskim dvorištima, a danas to rade internetski u tan humor - „Guza ti je tražena ko haaški optuženik”, „Moja grupama poput „Svi koji mrze Matiju iz 5.b”. Ako bi te prije guma bi na tebi bila odmah istrošena”, „Nevina ko autocesta zadirkivali u školi, mogao bi doći doma, zatvoriti vrata i imati Hrvatska - Njemačka”. svoju sigurnosnu zonu pa makar do jutra dok ne moraš natrag Je li se društvo zaista toliko promijenilo? Znam kako će zvu- u razred. Danas se vršnjačko nasilje nastavlja i izvan zidova čati no moja generacija je odrasla na pravom Cartoon Networ- škola, van vremenskih okvira, kroz internetske komentare, ku, HTV-ovu Hugu i Turbo Limač Showu, žvakaćoj gumi iz forume i grupe. Obrazovnom sustavu hitno je potrebna metube koja izgleda, a i ima okus kao pasta za zube što nam nije dijska pismenost, a roditelji se moraju suočiti s činjenicom da baš smetalo, tada preteškoj Doom kompjutorskoj igrici i sku- je internet ovdje i da treba pričati sa svojom djecom. Pričati pljanju onih prokletih sličica i trokutića Životinjskog carstva. i saslušati, a ne biti kul roditelj koji napravi Facebook profil Na stranu sve to, mi smo se igrali vani, vozeći se na svježe i onda se čudi ako ga njegovo dijete ne prihvati za prijatelja. asfaltiranom parkiralištu kada su nam mame preko veza iz Generalno pravilo koje su mene učili je da ono što misliš naAustrije nabavile prve romobile ili pak družeći se kod nekog tipkati na internetu, moraš moći reći i uživo. Ipak, Zver će na doma, slažući Lego kockice, druženje koje bi uvijek završi- kraju dana biti mamin Pero, a Cicka tatina Iva.

Zašto jedan od najboljih ide u Zürich? Nedavno sam razgovarala s prijateljem koji studira na dva fakulteta. Kako smo već oboje 4. godina, tema nam je bila što ćemo nakon fakulteta, gdje se planiramo zaposliti, hoćemo li ostati u Hrvatskoj ili ću se ja možda vratiti u Bosnu... Razgovarajući tako, naišao je jedan njegov prijatelj. Sav u žurbi, nosio je golemu torbu i nakratko je stao pozdraviti se s nama. Završio je prije dva tjedna FER u Zagrebu te je čekao ponude za posao. Jedna je stigla iz Švicarske, a druga iz Njemačke. Odlučio se za Švicarsku i sav sretan i ushićen pričao je o tome kako ide sutradan za Zürich. Upitala sam ga zašto nije tražio posao u Zagrebu? Nasmijao mi se u facu i samo rekao: „Pa nisam lud!” To je bio kraj našeg razgovora. Ostatak dana provela sam u razmišljanju zašto je taj dečko, za kojeg sam kasnije saznala da je jako pametan te je bio jedan od najboljih studenata na godini, otišao u inozemstvo ni ne pomi-

šljajući da pokuša pronaći posao u Hrvatskoj. Hoću li se i meni dogoditi da za godinu dana isto to, da nakon završenog fakulteta odem, na primjer, u Bruxelles i svoju sreću pronađen izvan granica ove države? Vjerojatno ne, ali opet - tko zna. Iskreno se nadam da ću nakon završenog fakulteta uspjeti pronaći posao i svoju sreću u Zagrebu, ali tužno mi je gledati prijatelje koji su završili politologiju, ekonomiju, FER i već više od godine dana bezuspješno traže posao. Ne mogu dobiti niti stručno usavršavanje za 1600 kuna. Nadaju se, to im jedino i preostaje. Svi mi želimo da se nakon završenog fakulteta odmah zaposlimo i napokon imamo svoj novac, ne moramo više tražiti od roditelja deset kuna za kavu. Pa valjda smo toliko zaslužili nakon 16, 17, 18 godina učenja. Međutim, izgleda da se u ovoj državi ne smatra da mlada osoba sa završenog visokom stručnom spremom treba moći sam sebi priuštiti život dostojan čovjeka. Hoće li se jednog dana smatrati?

Čudan smo narod mi Hrvati Napola spakiran kofer, boca piva u ruci, cigareta u ustima i srednjak u zraku. Spreman da osvoji svijet. Čeka samo da se otvori slobodno konobarsko mjesto na rajskom zapadu ili preko bare, pa da konačno dokaže da ona diploma na zidu nešto vrijedi. Čudan smo narod mi Hrvati, toliko uvrnuti da se ponekad čini kao loša šala. Bilo je dobro dok smo bili pesimisti, sad nas naprosto više nije briga. Nije nas briga ni za kupljene diplome, ni za nezaposlene ni za beskućnike. Nije nas briga ni za Milanovića ni za Karamarka, ni za radnike koje se iskorištava k’o stoku jer, eto, sretni su da rade bilo što. Kakva je perspektiva mladih, pitaš? Nikakva. I takva će biti dok god se djecu bude odgajalo u svijetu u kojem je novac najveći prioritet, svijet u kojemu se sve svodi na to kako pobjeći. Od malena nas se uči da se bezglavo pokoravamo, da nemamo svoje mišljenje. A kad konačno dođemo do trenutka da možemo slobodno odlučivati, mozgovi su nam toliko isprani da smo već sasvim promašeni i nevoljni, i opet nas, naprosto - nije briga.

J. Stipović

I. Bucić

Svibanj 2014.

Ako nikom drugom, bit će neugodno tvojoj mami G Mateja Šobak

fakultet. Cijeli. Pa se uredno prijavite za posao. Za voditelja ljudskih resursa. Ili budete pravnica. U gradskoj, latiti nekome da napiše seminardržavnoj službi. I kad vas otkriju, neski ili diplomski rad. U teoriji mojte čekati da vam daju otkaz. Sami sasvim dobra ideja, pogotovo dajte ostavku. Ili ostanite ponosno na ako ste jedan od onih studenata koji, svom mjestu jer vaš poslodavac kaže umjesto u menzi, ručaju u Sheratoda ionako dobro radite svoj posao, nu. I večeraju u Westinu. Pogotovo nema veze što niste završili baš tu ako ste jedan od onih studenata koji, školu koja je bila uvjet za dobivanje umjesto u H&M-u, kupuju u Gucciju. posla. Ne u Guchiju, Guchi je ok. Ok su i I opet ok, nije da ni to nema smisla. one Luj Viton torbe s placa. Ma, zaGodinama i godinama su, primjeripravo, sve zajedno je to ok. I oni koji ce, baš u novinarstvu radili ljudi koji jedu u menzama, ili paštu s raguom, nisu završili fakultet srodan svom zaako imaju drugog posla i nemaju nimanju, pa ni fakultet općenito. Ali vremena napisati seminar, nek’ daju sada su neka druga vremena. Vremenekome da napravi to umjesto njih. na u kojima se potrebna škola može U krajnjem slučaju, platit će Guchi završiti i u vrijeme kad se već radi. sretnom autoru Ali, izgleda da čak rada. Na kojem, u Ako vam savjest dozvoli da si ni to nije potrebkonačnici, ostaje Ispada da se kupite seminarski, diplom- no. najveća muka. lažiraju i srednje Trideset kuna po ski, pa i cijelu diplomu, jed- škole. Dobije se stranici dosta je nom će vas netko, gotovo otkaz, ali nešto kaveliki trošak. Ali sto posto sigurno, u jednom snije ponovo vas zamislite da ste zaposle. Na drugoj povjesničar, a od toga i uhvatiti poziciji, ali u istoj netko vas plati za tvrtki. Pa eto... zadiplomski na Muzičkoj akademiji. što se onda uopće truditi? Zašto pisati Truda, sati, kava, znoja, tuge i natečesam svoj rad ako to može netko drunih očiju trebali bi uložiti da napišete gi uz malu naknadu? Zašto samo ne barem solidan takav rad. A netko tko kupiti cijelu diplomu? Zašto ne imati je to i uložio, treba mu i pošteno plasrednju ekonomsku, a biti pravnik? titi. Naravno, to nikako ne znači da Nema posebnog razloga, ako se gleda sve što vam se ne da, trebate platiti na nedavnu, ali, nažalost, i trenutnu drugome da napravi umjesto vas. Posituaciju u Lijepoj našoj. gotovo ako vam se, primjerice, uopće Ali, rekli su nekoć neki mudri ljudi, ne da studirati. Pa, kao što su to neki, „sve jednom dođe na svoje”. Pa čak ili točnije njih dvadesetak, za koje se i ako vam savjest dozvoli da si kupite doznalo nedavno, platiti da vam kriseminarski, diplomski, pa i cijelu divotvore čitavu diplomu. Makar, nije plomu, jednom će vas netko, gotovo to loša ideja, sama po sebi. Zašto se sto posto sigurno, u jednom od toga i truditi četiri, pet godina ili dulje? uhvatiti. A onda, ako ne vama, vašoj Plaćati ljudima da vam po semestru mami će sigurno biti jako neugodno. napišu nekoliko seminara, platiti neki Pred susjedama. Tetkama. Ujnama. veći iznos za diplomski. Ovak’ kupite Svijetom.

mateja.sobak@gmail.com

Mladi se moraju uključiti u politički život G Ivan Grubišić

političkih stranaka lijevog i desnog spektra, koje koriste nezavidan poivangrubisic109@gmail.com ložaj mladih u zemlji u promidžbene itamo li hrvatsku mladež što misvrhe, kako bi zadobile vojsku novih sli o svojoj budućnosti u okviru glasača. ove države, vrlo vjerojatan odPoložaj mladih u manjim sredinama govor apsolutne većine njih bio bi još je više defetistički zbog raznoizrazito negativan. Sve loše političke raznih lokalnih ‘šerifa’ koji mitom i odluke, politička neodgovornost, nekorupcijom održavaju svoje pozicije kompetentnost i korumpiranost, uz (čast rijetkim iznimkama) ne mareći ‘šlag na tortu’ za kompetentnost, svjetsku ekonom- Rijetke su generacije ‘po- nagrađujući slijepu sku krizu - učinili čašćene’ takvim pesimistič- poslušnost. Cijeli su život mladih u nim i agonijskim prognoza- taj proces vrti se Hrvatskoj vrlo peu jednu ogromnu ma kao današnji tinejdžeri i spiralu, kojoj se ne simističnim. Uzmemo li sa za- mladi u svojim dvadesetima nazire kraj, a jedini drškom mladenačnačin da se stvari ko buntovništvo, koje je psihološki okrenu na bolje zahtjeva promjenu tipično za odrastanje svakog čovjeka, paradigme, što ne podrazumijeva nimoramo objektivno priznati da su kakve revolucije i javne demonstracimladi danas s razlogom nezadovoljni je, već uključenje u javni politički žisvojom pozicijom u društvu. Rijetke vot samih tinejdžera, studenata, i svih su generacije ‘počašćene’ takvim peonih koji se osjećaju mlado, kako bi simističnim i agonijskim prognozama promijenili ustaljenu balkansku perkao današnji tinejdžeri i mladi u svocepciju o mladima kao onima što rade jim dvadesetima. Ono što predstav‘ono što se u naše vrijeme nije tako ralja trn u oku mlađoj populaciji jesu dilo’, pritom misleći na ono negativno konstantne političke igrice između što današnja mladež radi.

Gdje je more bistrije od naroda

G Andrea Kovač

andrea.kovac17@gmail.com

apitam se ponekad, kamo vode ovi dani, koja je putanja? Kad ne poznaješ stazu pred sobom teško je znati ili uopće pretpostaviti što čeka na njenom samom koncu, na izlazu iz labirinta zvanog studentski život. Često mi misli presretne pitanje općenite perspektive mladih u ovoj našoj demokraciji. U okruženju punom mita, korupcije i nepotizma. Nova smo i ponosita članica moderne Europe, unije

koja svoje osnovne vrijednosti polaže na borbama protiv fašizma, rasizma, nacionalizma i ksenofobije, a društvo nam se gnuša svega što je drukčije. Neplodno tlo za mlade intelektualce. Ostaje nada da će Europa mladima pružiti mnoštvo novih prilika samorazvitka, poslova i poticaja. Ipak, gledajući globalno, živimo bolje od polovice sustanara Zemlje. Još imamo slobodne otoke na koje možemo otploviti, ohladiti glavu od sve negative i uživati barem u trenutnoj perspektivi.

TEHNOLOGIJA/PODUZETNIŠTVO

Svibanj 2014.

MICROBLOGGING Društvena mreža osvojila 241 milijun korisnika, a tek čeka procvat u Hrvatskoj

Intimu na Facebooku dijeli 1,5 milijuna Hrvata, a na Twitteru tek njih 52.000

G Helena Kuhar

helena.kuhar1@gmail.com

roji više od 241 milijun aktivnih korisnika diljem svijeta, dostupan je u više od 35 jezika, zaslužan je za pokretanja revolucija i humanitarnih akcija, koriste ga medijski profesionalci, političari, zvijezde, a i poznati brandovi – riječ je o Twitteru, brzom microbloggerskom alatu čiji društveni utjecaj ne staje kod 140. znaka. „JUST SETTING UP MY TWTTR” Facebook, Instagram, Vine, WhatsApp, Viber, YouTube, Snapchat - danas možemo samo birati iz široke lepeze mogućnosti komunikacije i izražavanja osobnosti, no svima njima kao zajednička perjanica stoji kombinacija dostupnosti i dijeljenja brzih informacija s prijateljima i poznanicima. Integralni alat za potonju mogućnost upravo je Twitter. Njegovi osnivači Evan Williams, Noah Glass, Jack Dorsey i Biz Stone 2006. godine nisu ni slutili kakvu su internetsku inovaciju predstavili svijetu Dorseyjevim prvim tweetom koji je glasio: „Just setting up my Twttr”. Kroz pisanje kratkih objava, tzv. tweetova od 140 znakova, ubrzali su komunikaciju i lakoću s kojom je danas moguće dijeliti iskustva i misli na dnevnoj razini. Bili vi „The Average Joe” korisnik ili pak profesionalac na čelu neke multinacionalne kompanije i branda, Twitter nudi praćenje vijesti i dijeljenje istih, u vlastitom stilu i s vlastitim komentarom. Od internetskog alata koji pojednostavljuje komunikaciju, sa sjedištem u San Franciscu u Sjedinjenim Američkim Državama, Twitter je ubrzo postao multinacionalna kompanija koja zapošljava više od 2700 ljudi. Polovicu njih čine inženjeri svih vrsta, a za sebe kažu da

Facebook je masovno prihvaćen, dok Twitter u Hrvatskoj okuplja utjecajnu manjinu. Oni su kreatori mišljenja u digitalnom prostoru, tvrdi Ivo Špigel, stručnjak za informacijske tehnologije i kolumnist tjedno popiju više od 2200 litara kave i pojedu 1400 tvrdo kuhanih jaja. Američki poslovni magazin Forbes piše da su im se prošle godine prihodi povećali brže od Facebookovih za čak 105 posto i nagađa da će im vrijednost iz 2012. od 317 milijuna dolara iduće godine skočiti na 1,8 milijardi. „Zbog prirode posla imam profile na većini društvenih mreža, no Twitter mi je zasi-

se followeri uhvate u razgovor s njom o svemu, od kuhanja i mode do nogometa. „Možda je u tome problem, Hrvati imaju previše toga za reći pa im 140 znako-

BROJKE

241 milijun aktivnih korisnika u svijetu prvi tweet poslan

21. ožujka 2006. Hrvata na Twitteru

52,000 (izvor: Drap) Hrvata na Facebooku

1,5 milijuna (izvor: Socialbakers) Twitter je u 2012. vrijedio

317 milijuna

gurno najdraži. Najbrži je, nudi najviše vijesti i jednostavno je super”, rekla je Anita Sambol, studentica Fakulteta organizacije i informatike Sveučilišta u Zagrebu, koja radi i kao community manager, a posao je to koji je dobila upravo zahvaljujući Twitteru. Anitin profil (@arsenaloFka) trenutačno broji više od 4600 followera koji čitaju njene objave, pretežno na engleskom jeziku. Piše o engleskoj nogometnoj ligi i FC-u Arsenal, ali i o intimnim temama jer kaže da se ljudima sviđa kada je profil malo osobniji i dodaje da

va nije dovoljno”, spremno odgovara Anita na pitanje zašto Twitter u Hrvatskoj nije popularan kao što je u inozemstvu. Dodaje da većini njenih prijatelja nije jasno kako funkcionira i „u čemu je fora”. Iako je dostupan još od prvog tweeta iz 2006., prema posljednjim podacima iz Drapa, hrvatske digitalne agencije koja se koncentrira na istraživanje društvenih mreža, broj domaćih korisnika Twittera iznosi oko 52.000. U usporedbi s veličinom gradova, hrvatski bi Twitter

Twitter je kao da sjedite s nekim na kavi i komentirate što se događa oko vas, tvrdi Marko Gregurić (@itsmarkian)

a u 2015. vrijedit će

1,8 milijardi dolara (izvor: Forbes) zauzeo deseto mjesto i iza sebe ostavio, primjerice, Varaždin, Šibenik i Dubrovnik. S druge pak strane, prema podacima iz Socialbakersa, globalne platforme za analizu i usporedbu društvenih mreža, broj domaćih korisnika Facebooka iznosi 1,5 milijuna, što znači da je Hrvata na Zuckerbergovoj platformi 29 puta više nego na Twitteru. „Dok je Facebook masovno prihvaćen, manjina koju Twitter u Hrvatskoj okuplja utjecajna je manjina. Oni su svojevrsni kreatori mišljenja u digitalnom prostoru. Danas ne možemo definirati ‘hrvatsku Facebook zajednicu’ dok za

Twitter to možemo jer je ta jezgra ljudi prepoznatljiva i njihova se mišljenja uvažavaju”, rekao je Ivo Špigel, stručnjak za informacijske tehnologije, kolumnist i aktivan korisnik Twittera koji je dio spomenute utjecajne manjine i čije tweetove (@ivospigel) prati 9085 ljudi. Unatoč nekim nagađanjima, interes za Facebookom ne pada i s time se slaže Špigel koji kaže da se samo mijenjaju vrste očekivanja privatnih korisnika, a samim time i oglašavanje, te da moramo biti svjesni da ništa nije besplatno. Kao primjer Špigel navodi kontroverzne Facebookove algoritme koji temeljem tražilice pojedinom korisniku prikazuju objave, a time i oglase, ne linearno kao što je to na Twitteru. Špigel zaključuje da danas kompanije mogu mjeriti svaki klik te, za razliku od novinskih oglasa, postoji povratna informacija o korisnicima. DNEVNIK KOJI NIJE PRIVATAN „Neke od svojih najvećih projekata uspio sam realizirati zahvaljujući društvenim mrežama, najviše pomoću Twittera i Facebooka. Nekada sam kontaktirao određene ljude za suradnju, a nekada su ljudi dolazili do mene”, kaže Marko Gregurić, projektni i kulturalni menadžer, dizajner i europski putnik, koji preko svog Twitter profila (@itsmarkian) piše za skoro 2300 ljudi. Tweeta gdje putuje, na kakvim projektima radi, kritizira loše i promovira dobro. Smatra da njegovo mišljenje privlači ljude još od doba MySpacea zato što ima „pomalo lud život i jezik bez dlake”. Twitter je kroz objave od 140 znakova smišljen kao mali i brzi blog, a Marko kaže da „upravo u tome leži njegova tajna moć jer, za razliku od ostalih internetskih alata, daje lažan osjećaj intime te ga mnogi koriste kao svoj dnevnik, ali dnevnik koji nije privatan”. „Shvatljivo je da na Twitteru postoji neka posebna atmosfera i mislim da bi nam to mogao potvrditi svaki aktivni korisnik. Ljudi postanu prijatelji u stvarnom životu jer imaju osjećaj da se već znaju, budući da svakodnevno dijele sebe. Twitter je kao da sjedite s nekim na kavi i komentirate što se događa oko vas”, zaključuje ovaj popularni zagrebački korisnik te društvene mreže.

VIDEO ZABAVA Mladi i inovativni hrvatski programeri sve uspješnije posluju na konkurentnom svjetskom tržištu

Od računalnih igara može se lijepo živjeti G Lana Horvat

lana_horvat_zg@rocketmail.com

ok ste posljednji put sjedili u mraku i igrali najnoviju PC igru ili kratili vrijeme čineći isto na pametnom telefonu, je li vam palo na pamet da neke od tih igara dolaze upravo iz Hrvatske? Iako većini nepoznata, Hrvatska ima vlastitu scenu proizvođača igara i aplikacija. Oni nisu razvikani kao njihovi američki i japanski kolege, ali neki od njih vrlo su uspješni na domaćem i stranom tržištu. Prvu hrvatsku trkaću igru Gas Guzzlers: Combat Carnage osmislili su Andrej Levenski i Tomislav Pongrac, dvojac iz studija Gamepires, ogranka zagrebačkog Pandora Studija. „Stvarati novi brand u segmentu koji danas nije toliko popularan kao što je bio prije desetak godina, i u kojem dominiraju veliki igrači, jako je težak posao”, navodi Levenski, suosnivač i tehnički direktor Gamepiresa. Dodaje da je „probijanje na tržište značajno veći izazov od izrade same igre”. „Često nas uspoređuju s tvrtkama koje

proizvode video igre kao što je Need for Speed, što nam je veliki kompliment, ali rijetko kada netko spomene broj ljudi ili pak budžet kojim mi i naši konkurenti raspolažemo”, ističe Levenski. Govori da je ipak moguće zarađivati proizvodnjom igara, a kao prednosti posla ističe „relativno jednostavno izdavanje proizvoda na svjetskom tržištu i globalno poslovanje”.

Njihova je igra 2012. godine osvojila drugo mjesto na dodjeli European Games Awards, u kategoriji trkaćih igara. „Naši timovi jako su sposobni i to se vidi po kvaliteti proizvoda koji dolaze s ovih prostora”, navodi Levenski koji očekuje dan kada će se njihove igre nositi rame uz rame s velikim stranim proizvođačima. „Naše vrijeme tek dolazi, imat ćemo još mnogo toga

za pokazati i dokazati se”, zaključuje Levenski. S tvrdnjom da se od prodaje vlastitih igara može živjeti slažu se zaposlenici studija Cateia Games, koju su prije petnaestak godina osnovali Krešimir Špec, Ivan Bralić i Dejan Radić. „Dug je put do profitabilnosti, no jednom kada prođete tu granicu jako se lijepo može živjeti”, ističu iz Cateia Gamesa.

Preko kalorija do zvijezda Maniju za pametnim telefonima mudro su prepoznali u tvrtci Nanobit i orijentirali se isključivo na proizvodnju iOS aplikacija. Njihova prva aplikacija Tap&Track, koja sadrži nutritivne vrijednosti za više od 400.000 različitih namirnica postala je pravi hit među korisnicima. Danas imaju 36 zaposlenih i najveća su tvrtka za razvoj softvera u Hrvatskoj. Njihove je aplikacije preuzelo više od 40 milijuna ljudi, a svaki mjesec preuzme ih još milijun.

Detalj iz popularne igre Gas Guzzlers: Combat Carnage

Foto: Arhiva Gamepiresa

Tvrtka koju je pokrenula skupina entuzijasta, koji su htjeli stvoriti studio sličan onima u inozemstvu, danas broji 12 zaposlenika i godišnje proizvede desetak igara za računala i mobilne telefone, a neke od kojih su Kingdom Tales i Twin Moons. Proizvode igre raznih žanrova, pa se tako u njihovom asortimanu mogu pronaći strategije, ali najzastupljenije su ipak one koje nude mješavinu avanture i misterija. Našoj su se javnosti približili kada su u suradnji s Jutarnjim listom izdali seriju igara na hrvatskom jeziku, koje je bilo moguće kupiti na kioscima i u trgovinama diljem zemlje. Osim na hrvatskom, proizvode igre na 15 različitih jezika i imaju stotine tisuća fanova diljem svijeta. Ulaskom Hrvatske u EU povećani su poticaji za proizvodnju igara, što bi moglo značiti nove poslovne prilike za mlade entuzijaste i stručnjake. Cateia Games je zasad aplicirala za neke državne poticaje, no smatraju da je to i dalje „daleko od onoga što bi trebalo biti”. „No, i sićušni korak u pravome smjeru dobra je stvar”, poručuju iz te tvrtke.

KULTURA

Svibanj 2014.

BILDANJE JEZIKA Hrvatska je suočena s poplavom engleskih riječi

Rječnik na udaru anglizama: Lajkaš ili ti se to ne sviđa?

Fotografija je plasirana u finale natječaja Hrvatska novinska fotografija 2013., u organizaciji Zbora fotoreportera Hrvatske

G Nina Miholić

nina.miholic19@gmail.com

azvoj novih komunikacijskih tehnologija, velika prisutnost stranih, većinom američkih filmova, glazbe, kulture i novog načina življenja unose značajne promjene u društvo te neopisivo brzo mijenjaju način na koji živimo i komuniciramo. Internet nas čini povezanijima, a istovremeno engleski jezik poprima oblik globalnog jezika, neke vrste esperanta novog doba. Stranom utjecaju ne uspijeva se oduprijeti niti hrvatski jezik koji je, kao i sve na ovom svijetu, sklon neprestanim promjenama. USPANIČENOST PRED ENGLESKIM Hejtanje, šoping, tajming, frend, lider samo su neke od engleskih riječi koje svakodnevno koristimo, a da više toga nismo niti svjesni jer su neke od njih već poprimile i hrvatski oblik. Različita su mišljenja o tome trebamo li se zabrinuti za očuvanje svoga jezika ili je ekspanzija engleskog samo dio globalne komunikacije i isprepletenosti svijeta. „Ne znam je li riječ o nekakvoj invaziji, no mislim da je možda pretjerana naša silna uspaničenost pred engleskim”, kaže Lana Hudeček, znanstvena savjetnica u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koja radi i kao profesorica na nekoliko različitih fakulteta i visokih škola u Hrvatskoj. Uz to, naglašava da je bitno razlikovati dvije stvari - primjenu engleskoga u našem svakodnevnom jeziku, što podrazumijeva neformalni govor i žargon, i što nas ne treba brinuti, te ulazak engleskoga u nazivlja različitih struka, što treba obeshrabriti u najvećoj mogućoj mjeri. Profesorica Hudeček smatra da je potrebno koristiti hrvatsku riječ umjesto strane uvijek kada je to moguće. Međutim, upravo je to problem. Za pojedine engleske riječi još ne postoje hrvatske inačice ili ih ljudi jednostavno ne koriste strahujući da ih drugi neće razumje-

Foto: Jure Mišković/CROPIX

Trebalo bi nas zanimati što piše na trgovinama, kako velike tvrtke posluju sa svojim zaposlenicima, nude li im ugovore na engleskom ili hrvatskom, smatra profesorica Lana Hudeček iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje ti, ili pak misle da one imaju drukčije značenje nego na engleskom. Tehnologija se razvija brže no ikad, a engleski jezik sa sobom donosi brzinu promjena i brzinu pritiska na navike. U trenutku kada se stvori neki novi pojam, on ulazi u hrvatski na engleskom, preuzima se takav i potrebno je neko vrijeme da bi se smislio odgovarajući hrvatski naziv. „Postoji čista psihološka općeljudska kategorija navike, ljudi se naviknu na jezične prakse, stvaraju otpor prema novom te tada naviku brkaju s takozvanom pravilnošću”, objašnjava Ivo Žanić, sociolingvist i profesor koji predaje kolegije o hrvatskom jeziku i sociolingvistici na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Žanić dodaje da su promjene toliko brze, prebrze i za one ljude koji su otvoreni prema pronalasku domaće zamjene. Proces pronalaska je pak vrlo spor, tako da kad domaća zamjena stigne, navika na stranu riječ već je toliko jaka da zamjena više nije potrebna. Profesorica Hudeček ističe važnost područja strukovnih žargona koji u svojoj neformalnoj komunikaciji koriste strane nazive te je potrebno da različite struke uspostave svoje nazivlje na standardnom jeziku. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje bavi se tim problemom u sklopu projekta STRUNA, unutar kojeg se uređuje strukovno nazivlje potaknuto upravo potrebom struke da se pronađe riječ, a sve češće i da se osmisle personalizirani rječnici određene struke. Međutim, nije problem smisliti odgovarajuće nazive, problem je da ih stručna javnost zaista i prihvati. Profesor Žanić smatra da su informatičke i financijske tvrtke većinom sve umrežene, engleski je jezik njihove komunikacije, a govornici ne osjećaju potrebu za stvaranjem hrvatske terminologije jer za njom i

nema objektivne potrebe u odnosima s njihovom javnosti. Osim toga, u Hrvatskoj je prisutna karakteristika svake manje zemlje - jezični snobizam. Profesor sa smiješkom objašnjava da je to dio ljudske naravi, „jednostavno se volimo praviti važni”, i iz tog razloga radije koristimo strane riječi. Jasno je da su anglizmi sve prisutniji u svakodnevnoj komunikaciji. No, neke

BROJKE

2 milijarde ljudi danas se služi engleskim, od toga oko

500 milijuna izvornih govornika

4 milijarde ljudi ne poznaje engleski jezik Francuska, Poljska, Češka, Slovenija - samo su neke od brojnih europskih zemalja koje imaju Zakon o jeziku. Hrvatska taj zakon nema

su zemlje odlučile zakonom zaštiti svoj jezik. Francuska, Poljska, Češka, Slovenija - samo su neke od brojnih europskih zemalja koje imaju Zakon o jeziku. ZAKON KOČE PAKOST I NEZNANJE „Ideja svakog Zakona o jeziku, tako i hrvatskog, zaštita je njegove javne uporabe. Radite što želite, pričajte sa svojim prijateljima kako želite, nikoga ne zanima vaš osobni svijet. Međutim, trebalo bi nas zanimati što piše na trgovinama, kako velike tvrtke posluju sa svojim zaposlenicima, nude li im ugovore na engleskom ili hrvatskom, sve one situacije kada je riječ o službenoj uporabi i zaštiti hrvatskoga jezika”, smatra profesorica Hudeček te ističe da upravo strane tvrtke u Hrvatskoj, zbog elementarne pristojnosti prema kulturi u kojoj posluju te pristojnosti koju zahtijeva gotovo svaki europski jezik, moraju poštivati to temeljno ljudsko pravo na razumijevanje svake napisane ili izgovorene pojedinosti. U Hrvatskoj taj zakon još ne postoji. Nekoliko su puta prijedlozi zakona bili dio saborske procedure, no svaki put kad se potegne pitanje Zakona o jeziku, pokrene se mnoštvo čudnih komentara koji su zapravo, kako kaže profesorica Hudeček „odraz naše društvene i sociološke situacije”. Profesor Žanić također misli da je taj zakon važno pitanje koje „kod nas, nažalost, uvijek završi u pogrešnom smjeru zbog pakosti ili neznanja, suprotstavljanja dviju krajnosti - lijevog ili desnog radikalizma, no to je neka šira bolest našega društva”. Francuzi su s odredbama o jeziku u svojem zakonu nešto radikalniji od ostalih naroda, no jezikoslovci se slažu da je Poljska najbolji primjer zemlje koja je odlično zakonski zaštitila i uredila svoj

jezik. Propisano je da sve važne informacije moraju biti napisane prvenstveno na materinjem jeziku zemlje, a tek onda na drugim jezicima. Sve što je povezano sa slobodnim izborom svakog pojedinaca i ne zadire u ono što se njega tiče, kao što su nazivi kafića, restorana, trgovina ili natpisi na odjeći, nije zakonski ograničeno. Profesor Žanić kaže da bi takav oblik zakonske zaštite bio najbolji za hrvatski jezik jer je uklopiv u naše zakonodavstvo i svačija građanska prava te spada u razinu ljudskih prava, a ne razinu nacionalnog identiteta. JEZIK SE NE KVARI Brojne engleske riječi već su se uklopile u sustav hrvatskog jezika. Neke su već toliko integrirane da ih i ne doživljavamo kao anglizme. Upravo zato jezik ne čini pojedina riječ, nego cijeli sustav, a pravopisna integracija prirodni je životni proces riječi. Najvažnije je zapravo, objašnjava Žanić, kako neke riječi ne uzmemo za cjelokupno značenje, nego samo za neformalni govor, i tu je vidljiva vitalnost jezika koja se pokazuje ne odbijanjem stranih riječi, već njihovim apsorbiranjem. Možemo zaključiti da je hrvatski vitalan jezik, a to pokazuje i kreativnost njegovih govornika koju možemo čuti svakodnevno unutar neformalnog jezika. Ljudi sami osjete zasićenje i kada je pravi trenutak za promjenu. Trend sveprisutnih naziva, kao što su Hollywood, Memory, Casablanca ili City style, polako se pretvara u - Bakina špajza, Frizeraj, Kavica, Mrkva. Tako se vrišteći strani nazivi danas sve češće zamjenjuju domaćim, starim i tradicionalnim. U modu dolazi nešto novo, nešto zanimljivije. „Jezik je ovisan o kontekstu i nema kvarenja, postoji samo promjena. Svi se mijenjamo s vremenom pa tako i jezik, ne postoji kategorija bolje - gore, u svakom trenutku on je onaj pravi”, zaključuje profesor Žanić.

KULTURA/OSVRTI

Svibanj 2014.

KNJIŽEVNI OSVRT Ne treba se bojati Kindla i e-čitača

Mladi pisci u borbi za medijsku pažnju

Jedina specijalizirana emisija o književnosti na HRT-u „Knjiga ili život“ preživjela je samo jednu sezonu, a zatim je bez objašnjenja ugašena, unatoč brojnim apelima

G Nela Simić

777nela@gmail.com

ožda je opravdan strah da književnost odumire. Ali ona umire već stoljećima i nikako da se to dogodi. Pravi ljubitelji knjige, oni koji upijaju miris novih stranica, listaju i opipavaju kvalitetu papira, gomilaju hrpe nepročitanih izdanja pored kreveta, u kupaonici, u hodnicima, takvi nikada neće izumrijeti. Knjige se ne moraju bojati Kindla i e-čitača jer prvo moramo odgojiti generaciju koja čita, da bismo ih navukli na elektroničke knjige, a zatim ih istima uspjeli naplatiti. Izdavaštvo je spalo na niske grane, najbolje se prodaju knjige na kioscima po 9,99 kuna, a sami izdavači ne kriju činjenicu da ne mogu slušati instinkt i srce te da nemaju financijske mogućnosti pružiti priliku kvalitetnim autorima i debitantima. Kad napokon netko uspije nešto i objaviti, sretan i ponosan na svoj prvijenac, dogodi se nešto još gore od borbe za objavu. Borba za medijsku pažnju. Getoizacija kulture u medijima također je posljedica nedostatka financija, pokoravanja oglašivačima, smanjivanja broja novinara i nepostojanja specijaliziranih rubrika i emisija. Velik je problem i nepostojanje kvalitetne kritike. Mnogi su kritiku pobrkali s kritiziranjem pa je i ono malo recenzija što se može naći najčešće kritičarsko olajavanje petparačkih romana koje objavljuju i prodaju isti ti mediji za koje kritičari pišu. Čini se da su problemi u književnom svijetu uvijek isti, mijenjaju se samo generacije koje se s njima iznova suočavaju. Ljermontov je još davne neke godine u proslovu svog romana „Junak našeg doba“ napisao da čitatelje ne

nost oduvijek je jednako malobrojna, ali postojana. Ona je proporcionalno s brojem stanovništva uvijek ista u svakoj epohi, dobu i vremenu. Književnici stvaraju za sebe, pišu jer moraju i ne zamaraju se činjenicom da to možda nitko neće čitati, iako o tome potajno (ili otvoreno) sanjaju. Nekad je ulazak na literarnu scenu bio trenutak slave, uživanja, pobjede i probitka. Danas on ne znači ništa, izgubio je čarobni učinak na čitatelje, kritičare i scenu. U medijima nema prostora za književnost jer ona ne donosi profit, a specijalizirano novinarstvo polako, ali sigurno odumire. Nemoguće je etablirati mlade autore koji nisu senzacionalni ili već poznati publici. Nemamo mogućnost za promociju pravih vrijednosti te, iako je u malim nakladama i na internetu lakše nego ikada prije objaviti knjigu, to je u velikim nakladama gotovo nemoguće. Mladih kritičari su rijetkost, a oni bi trebali biti prva odskočna daska za prepoznavanje i afirmiranje nepoznatih autora. Jedina specijalizirana emisija o književnosti na HRT televiziji „Knjiga ili život“ preživjela je samo jednu sezonu, a zatim bez objašnjenja ugašena, unatoč apelima književnika, udruga, Društva pisaca i mnogih drugih. Nažalost, sav se program pretvara u magazinski i polako istiskuje kvalitetan i edukativni sadržaj. Mnogo je pitanja, a premalo odgovora ili uvijek jedno te isto - Vrijeme će pokazati. Jedan se mladi pjesnik davno dopisivao s Rilkeom moleći ga da pročita njegove pjesme, vjerojatno je tražio savjete i odobravanje, na što mu je Rilke odgovorio da je sada vrijeme za kvalitetna pitanja, a odgovori će doći kasnije.

Velik je problem nepostojanje kvalitetne kritike. Mnogi su kritiku pobrkali s kritiziranjem pa je i ono malo recenzija što se može naći najčešće kritičarsko olajavanje petparačkih romana koje objavljuju i prodaju isti ti mediji za koje kritičari pišu. Čini se da su problemi u književnom svijetu uvijek isti, mijenjaju se samo generacije koje se s njima iznova suočavaju zanimaju predgovori, niti žele čuti opravdanja i svrhu djela. Rekao je da čitatelje ne zanimaju ni kritike u časopisima i da mu je žao što je to tako „pogotovo u nas“, misleći na Rusiju 19. stoljeća. „Naše je čitateljstvo još toliko mlado i prostodušno da ne razumije basne ako na kraju nema pouke. Ne shvaća šalu, ne osjeća ironije - jednostavno je slabo odgojeno“, dodao je. Mladi je Ljermontov, nakon što je Puškin tragično skončao u jednom dvoboju, napisao pjesmu „Pjesnikova smrt“ koja je kružeći od ruke do ruke na kraju došla i do samoga cara Nikole I. Car je, bojeći se poziva na revoluciju zbog sumnji da su dvorske spletke unaprijed smišljenog ubojstva odvele Puškina u smrt, poslao mladog zastavnika Ljermontova iz Petrograda u Nižnjenovgorodsku pukovniju, na daleki Kavkaz i nemirnu granicu. Sve se to zbilo između 1837. i 1841., četiri plodne godine u kojima je Ljermontov prije smrti u 28 godini uspio napisati svoj jedini roman „Junak našeg doba“ i mnogo pjesama. Jedno od najplodnijih razdoblja ruske književnosti smatra se upravo 19. stoljeće pa stoga čudi kome je toliko plodnih pisaca pisalo, ako publika nije postojala. Publika koja voli lijepu književ-

Na kraju svoga proslova u romanu, Ljermontov zaključuje: „Dosta su ljude kljukali slatkišima; od toga im se pokvario želudac - potrebni su gorki lijekovi, opore istine.“ Dodaje kako se ne zanosi tlapnjom da može ispraviti ljudske poroke, nego želi prikazati suvremenog čovjeka kako ga on poima i kaže: „…kakva ga je, na svoju nesreću, i prečesto imao prilike upoznati. Dovoljno je i to što je upozorio na bolest, a koji je lijek toj bolesti - to neka sam Bog zna!“ Taj lijek očito nismo uspjeli otkriti sve do danas, čak više od 170 godina kasnije. Ti poroci o kojima Ljermontov govori upravo su podlijeganje šundu i senzacionalizmu te zanemarivanje pravih vrijednosti. Možda lijeka za tu društvenu boljku nema ili virus toliko mutira da svaki put uspijeva pobijediti cjepivo kreativnih književnika i kulturnih radnika, koji se bore rukama i nogama da bolest barem drže u pristojnim granicama. Tko je taj suvremeni čovjek o kojemu Ljermontov govori, što on želi, što čita i što ga zanima?! To ne zanima komercijalističko društvo u kojem živimo. Sve ono što se ne može prodati i čemu se ne može odrediti cijena u ovome društvu nema vrijednost.

FESTIVALI Atraktivna događanja mogu brzo istopiti studentski budžet

Skupe glazbene manifestacije: zabava za bogate strance ili…?

Jarunski Inmusic s tri dana dobre glazbe stoji 350 kuna, no tome treba pridodati piće i hranu, prijevoz, ali i nezaobilazne skupe „krpice“ da bi posjet festivalu bio sa stilom

G Dijana Dretar

ddijana.dretar@gmail.com

lita, prestiž i novac. Ove riječi nisu mi prva asocijacija na Oscar after party ili posjet bečkoj operi, već na pregled galerije poznatih osoba koje su pohodile ovogodišnju Coachellu. Jedan od najpoznatijih svjetskih glazbenih festivala ove je godine privukao mnoge poznate, primjerice, američku zvijezdu Vanessu Hudgens koju su, prema pisanju portala NY Daily News, za posjet festivalu platili 15.000 dolara, ili recimo glumicu serije Glee Leu Michele kojoj Lacoste plaća 20.000 dolara da bi tijekom koncerata OutKasta i Musea nosila njihovu majicu. Ostali taj festival na svojoj visokoj nozi pohode iz vlastite ljubavi prema glazbi (ili se još nije doznalo da su i njih platili). I dok sa sjetom slušam livestream nastupa benda navedenog na samom dnu festivalskog plakata i razmišljam kako bi bilo da meni jednog dana Aaron Paul photobomba selfie, razmišljam što se od festivala, u godini kada Terraneo „uzima pauzu”, nudi nama koji smo nešto mršavijeg džepa, nešto istočnije od glazbenog okupljališta slavnih, i za koje Lacoste ne mari hoće li nositi njihove odjevne predmete. Ovogodišnji Inmusicovi headlineri, rock duo The Black Keys, dan nakon malog zagrebačkog festivala svirat će na vodećoj svjetskoj glazbenoj poslastici, renomiranom Glastonburyju, koji broji više od 100 pozornica, ulaznice za 2014. već su odavno rasprodane, a mediji već nagađaju tko će nastupati 2015. godine. Nezadovoljnih lineupom uvijek ima, tako jedan od njih na Facebook stranici Inmusica kaže: „Dajte nekog panka udrite”, ali ove godine mora

se priznati da je 350 kuna mala cijena za ono što nam jarunska manifestacija nudi. No, za prosječnog studenta, pohađanje ovakvog trodnevnog događaja skup je posao. Za nekog tko živi u Zagrebu i do Jaruna se planira švercati u tramvaju - sam dolazak do festivala iznosi nula kuna. Preskočimo li moguće padanje kiše, u

Za pohađanje Fora izdvojit ćemo 1130 kuna (što je cijena s Ex-Yu popustom), za Outlook (koji na stranici niti ne nudi prikaz cijene u kunama) 172 eura, a za splitski Ultra 129 eura budžet ne moramo ubrojiti ni kabanicu „za svaki slučaj”, koju bismo u zadnjem trenu kupili u Nami. Ali onda ćemo ući u festivalski prostor i razmijeniti sav keš iz novčanika za bonove. Pa uzmemo dva-tri bona, kupimo pivo sebi, frendu i boljoj polovici - da nas nešto zabavlja dok čekamo koncert večeri. No, do koncerta večeri jedna piva neće biti dovoljna, nego možda još dvije-tri, pa onda neki kebab po festivalskoj cijeni od 45 kuna, pa je onda već 5 ujutro, umorni smo, a onaj taksi pred ulazom baš bi nas fino mogao odvesti kući. I tako je prošao prvi dan Inmusica s potrošenih 150 kuna, a još dva dana slijede. Tri puta 150 je 450, a moja stipendija iznosi 600 kuna. Za tri dana festivala potrošila sam tri četvrtine one količine novca za koju moj grad smatra da mi je kao studentici u Zagrebu dovoljno za cijeli mjesec.

Ova računica ne broji boho majicu, trake u kosi, Ray-Banice na glavi, torbu s resama na ramenu i Vansice na nogama, jer prateći trendove dalo bi se zaključiti da svaka osoba koja pohodi glazbeni događaj mora biti spremna za poziranje za Street Style Seconds, kako bi se kasnije na Faceu frendovima pohvalila svojim alternativnim životnim stilom. Alternativci ili hohštapleri? Nisam sigurna u koju kategoriju svi zajedno spadamo. Ako priču proširimo na neke druge festivale, cijene su već pri kupnji ulaznice mnogo više. Za pohađanje Fora izdvojit ćemo 1130 kuna (što je cijena s Ex-Yu popustom), za Outlook (koji na stranici niti ne nudi prikaz cijene u kunama) 172 eura, a za splitski Ultra 129 eura. Dođe mi da se zapitam kome su zapravo namijenjeni hrvatski glazbeni festivali? Strancima? Nije sporno na to pomisliti, jer pretpostavljam da prosječan Britanac dolazi na „jeftinu hrvatsku obalu” potrošiti isto kao što prosječan Amerikanac potroši na svom spring breaku, a isti taj prosječni Amer našu je zemlju na Buzzfeedovom kvizu znanja o europskim državama nazvao „Affordable Vacation”. Hrvatska doista nudi više od prekrasnog Dubrovnika, nudi festivale bogatim partijanerima. Pa ipak, ako nam je važnije ono što slušamo od onog kako izgledamo, ako ćemo doma ići pješke pa san otegnuti do četiri popodne i nakon „jutarnje” kave već juriti na sljedeći koncert - nekoliko ćemo dana doista trošiti iznad svojih mogućnosti, nakon svega biti sretni i iscrpljeni, a već u drugom mjesecu sljedeće godine kupovati early bird ulaznice bez objavljenog lineupa, jer znamo da nam je na festivalima uvijek bilo odlično.

FILMSKA KRITIKA „Call me a Jew”

Holokaust je nekima i dalje tabu tema

G Klara Glavač

kglisinski@gmail.com

podrumskoj dvorani art kina Grič održana je nedavno projekcija filma „Call me a Jew” iz 2012. godine, autora Michaela Pfeifenbergera. Riječ je o izraelsko-austrijskom dokumentarnom filmu koji se bavi time koliko je Holokaust u Austriji, zemlji gdje je sve počelo, još uvijek tabu tema. Omnibus intervjua preživjelih, njihovih potomaka, austrijskih građana, kao i pobornika negiranja Holokausta spaja se u jedno djelo o lustraciji i sjećanjima na državnoj, ali jednako tako i na osobnoj razini. Niz ličnosti čije iskaze slušamo pokazuju koliko je i danas teško suočiti se s bolnom prošlosti. Za Židove je to pitanje gubitka - koja je obitelj izgubila koga, a za mlade Austrijance pitanje odgovornosti njihovih djedova i baka - posredne i izravne. U jednoj sceni austrijski građanin u svojoj drvenoj alpskoj kući ispred jezera objašnjava podrijetlo svih nacističkih memorabilija koje je izronio te ustvrđuje kako se valja suočiti s činjenicom da je 98 posto stanovnika Austrije bilo na strani nacista. „Kao i moj djed, beskompromisno principijelan čovjek na kojeg sam jako ponosan. Ali, to je prošlost. I to je gotovo, iza nas, prošlošću se ne valja baviti”, nastavlja on. A upravo je to sušta suprotnost onome što zastupaju Židovi i potomci stradalnika, oni koji se sjećaju kako su im majke odvedene u plinske komore ili koji su morali nositi žutu zvijezdu na

Projekcija filma poklopila se s izložbom o židovskoj kulturi u Gliptoteci, kao i različitim događanjima u Beču i diljem Austrije, a film preispituje prvenstveno odnos zločina i povijesti u kontekstu austrijske države kaputu. Za njih je ne baviti se prošlošću uvredljivo, degradirajuće i gotovo pokušaj da se obezvrijedi strahota i važnost Holokausta. Projekcija ovog filma poklopila se s izložbom o židovskoj kulturi u Gliptoteci, kao i različitim događanjima u Beču i diljem Austrije, a film preispituje prvenstveno odnos zločina i povijesti u kontekstu austrijske države. „Nikad se ne bih mogao vratiti u Austriju nakon onoga što se dogodilo i načina na koji se Austrija ponijela prema svemu. Znate li da tamo žive ljudi koji naprosto ne žele znati da su na

Dok jedan dio mladih ispitanika u filmu nema pojma ni o čemu, vidimo i grupu tinejdžera koji sa svojim mentorima obilaze logore i uče o Holokaustu. Što nam onda film zapravo želi poručiti o znanju mladih? Da su obrazovani ili ne?

rubovima njihovih gradova stratišta”, kaže jedan stariji stanovnik Izraela, rođeni Austrijanac. Osim starije generacije, u filmu pratimo i razgovore mladih o tome što znači biti Židov u društvu, kako je to prihvaćeno. Dok neki školarci tvrde da nikada nisu imali problema, jedna mlada djevojka spominje „očekivanja i šok kad se izjasnim kao Židovka, to postaje glavno obilježje mog identiteta”. Što se pak same filmske izvedbe tiče, zanimljiva tema obrađena je dosta traljavo. Počevši s time da često nemamo pojma jesu li intervjuirani ljudi Židovi, Austrijanci, Izraelci ili nešto treće, a i pitanja koja bi mogla biti mnogo detaljnija često se svode na vrlo slična tužna prepričavanja događaja iz prošlosti. Ličnosti je teško smjestiti u prostor i vrijeme, a toliko bismo ih toga još htjeli pitati. Između intervjua pokazuju se jezovite slike stradalnika u logorima (u crno bijeloj tehnici), izgladnjelih tijela i dubokih jama, što u ovom slučaju ne služi baš ničemu, čak niti kao suvisla stilska tehnika za „lijepljenje” intervjua. Isto tako, ne možemo jasno shvatiti kako se Austrija danas ponaša prema svojoj crnoj ostavštini. Dok jedan dio mladih ispitanika u filmu nema pojma ni o čemu, vidimo i grupu tinejdžera koji sa svojim mentorima obilaze logore i uče o Holokaustu. Što nam onda film zapravo želi poručiti o znanju mladih? Da su obrazovani ili ne? Naravno, istina nikada nije jednostrana, ali umjesto da film to pokaže, još više nas baca u nedoumicu.

KULTURA

Svibanj 2014.

STAND-UP Novi oblik zabave kod nas privlači sve više publike, ali i plasira svjetski uspješne komičare

Treba biti smiješan, ali i iskren

G Antonia Ponoš

antonia.ponos@gmail.com

tand-up komedija draža nam je zabava od odlazaka u kino ili noćni klub, a posebno uživamo u interakciji talentiranih komičara s publikom - jedan je od komentara vjerne publike na jednoj od urnebesnih večeri u zagrebačkom Studiju Smijeha, jednom od najvećih stand-up klubova u regiji. Ni sredina radnog tjedna ne može zaustaviti sve brojniju publiku da dođe po svoju dozu dobre zabave. Iako se o stand-upu u Hrvatskoj još uvijek malo govori, puna gledališta svjedoče da je ova scena, iako mala, itekako uspješna. A što je potrebno za uspjeh jednog stand-up komičara u Hrvatskoj spremno je otkrila Marina Orsag. „Potrebno je roditi se s time. Ali, nije ni to dovoljno, potreban je veliki trud i neprestani rad na sebi. Uz to, nikako se ne smije zabrijati u egotrip, slavu i pare”, ukratko je objasnila. SVATKO IMA SVOJ STIL Svoju komičarsku karijeru Orsag je započela prije devet godina, prva je hrvatska komičarka koja je nastupila i izvan granica Lijepe Naše, a već godinama, uz nastupe, u Studiju Smijeha vodi i radionice za mlade komičare. „Ne mogu zamisliti da išta drugo radim u životu”, kaže i dodaje da se od stand-up komedije može živjeti, ali je dosta nastupa potrebno odraditi i besplatno da bi se komičar dokazao tržištu. Njezina kolegica Andrea Andrassy, kao ključnu osobinu dobrih stand-up komičara, ističe smisao za humor, ali i vjeru da će se ljudima svidjeti to što im se govori. „Svatko ima svoj stil, i na sceni ima mjesta za ljude s različitim smislom za humor. Treba ti i određena karizma, i naravno - ne smiješ se bojati pozornice”, dodaje. Stand-up joj je, kaže, otvorio vrata za kolumnu „Dnevnik gradske cure”, a tako je počela raditi i na radiju. Iako ima manje komičarskog „staža” od Marine Orsag, Andrea Andrassy može se pohvaliti uspjehom na londonskoj sceni, kao prva Hrvatica koja je svoj talent pokazala na prestižnom programu svjetske komedije Comedy Central Extra. U komičarske vode prvi se put upustila 2010. kad je nastupila na večeri otvo-

Marina Orsag, Andrea Andrassy i Ivan Šarić poznata su imena hrvatske komedije, a početke duguju hrabrosti, originalnom materijalu i večerima otvorenog mikrofona

Marina Orsag kaže da ne može zamisliti da radi išta drugo u životu

renog mikrofona u Purgeraju. „Počelo je tako da sam pogledala nastup svog kolege Ivana Šarića i rekla sama sebi da bih voljela pokušati nešto slično. Ubrzo sam se prijavila sa sedam minuta autorskog materijala i pobijedila. Nakon toga postala sam članica kluba Studio Smijeha, gdje sam počela nastupati sa stalnim komičarima”, priča Andrassy. A osoba koja ju je potakla da se okuša u komediji, naš poznati komičar i voditelj Ivan Šarić, kao najvažniju karakteristiku čovjeka koji želi nasmijati ljude ističe – iskrenost. „Stand-up nije gluma, ne smiješ glumiti. Moraš govoriti iz srca, emocijama. Publika mora prolaziti priču s tobom, a ne biti promatrač. Ako radiš na sebi, svojim slabostima, snagama i imaš malo sreće, možeš uspjeti. Sve je isključivo u radu, talent je samo bolja startna pozicija. Nije do posla,

Nije važno jeste li muškarac ili žena u ovom poslu, jer publika se samo želi nasmijati, no čini se da je muškarcima dozvoljeno reći daleko više. Ako muškarac ružno priča o ženama i ruga im se, to će ispasti slatko i simpatično, a ako žena radi istu stvar, to će ispasti kao da je frustrirana i u PMS-u, kaže Andrassy

Andrea Andrassy

Foto: Luka Gerlanc / CROPIX

koliko do osobe koja taj posao radi”, naglašava Šarić, koji je već niz godina poznato ime hrvatske scene. Pozornost javnosti posebno je pridobio objavom videa „Hire me, Jon Stewart!” koji mu je, kako kaže, donio svašta dobroga, a među ostalim i pozive na stand-up comedy festivale i gostovanja po Kanadi i Americi. Svoju komičarsku karijeru započeo je 2006., kad je nastupio u klubu Boogaloo u Zagrebu. „Imao sam veliku želju to probati, napisao sam materijal od 20 minuta i moram priznati da mi je prvi nastup još uvijek jedan od najboljih nastupa u karijeri. Bilo me užasno strah jer tu, za razliku od TV-a, nema ponavljanja. Ili jesi, ili nisi. Taj mi je nastup otvorio vrata i u Hrvatskoj i u Sloveniji, a nakon nekoliko godina sve je preraslo u pravi posao”, kaže Šarić.

Foto: Katarina Jurčić

Kako početi? Na open mic večerima!

Ivan Šarić

Foto: Nina Djurdjevic / CROPIX

Studio smijeha ima večeri otvorenog mikrofona gdje svatko može doći i isprobati nove fore, ili po prvi puta nastupiti. Publika ocjenjuje kakvi ste, a na te večeri često dolaze i „pravi” komičari, ako žele izbrusiti novi materijal, objašnjava Andrea Andrassy pozivajući sve one koji se žele okušati u standupu da to i učine – bez straha.

Većina komičara u Hrvatskoj svoju je karijeru započela na natjecanjima i večerima otvorenog mikrofona, gdje se svi mogu prijaviti, a pobjednika bira publika. Nakon što izbruse talent, naši stand-up komičari nerijetko nastupaju i u inozemstvu, posebice u susjednim zemljama. Iako je bit stand-up komedije u svim zemljama ista, humor, teme, publika i sama scena su različiti. VANI JE TRŽIŠTE RAZVIJENIJE „Hrvatska scena razlikuje od svih scena u svijetu po tome što komičari svaki mjesec pišu najmanje deset minuta novih fora, jer nam je tržište malo. To u svijetu nije praksa”, ističe Marina Orsag. „Vani je razvijenije tržište, brže možeš ući u taj biznis i brže napredovati jer postoji neka hijerarhija koju pratiš”, nadodaje Šarić. Andrea Andrassy pak ističe da su ljudi u Londonu „u potpunosti suživljeni s pojmom stand-upa pa im ništa nije strano, a tako ni žene na pozornici”. Naime, dok su muškarci u stand-up komediji uobičajena pojava, komičarke su rijetke u tom poslu, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu. I Orsag i Andrassy smatraju da postoji stereotip o komičarkama kao manje smiješnima. „Teže nam je upravo zbog predrasuda da žene nisu duhovite, odnosno zbog mišljenja da nije uobičajeno da žena ima stav i mišljenje, i izražava ga na duhovito kritički način”, objašnjava Orsag. Andrassy dodaje da nije važno jeste li muškarac ili žena u tom poslu, jer se publika samo želi nasmijati, no čini se da je muškarcima dozvoljeno reći daleko više: „Ako muškarac ružno priča o ženama i ruga im se, to će ispasti slatko i simpatično, a ako žena radi istu stvar, to će ispasti kao da je frustrirana i u PMS-u.” Ipak, najbolje iskustvo u svijetu standupa komičarke i komičari mogu dobiti stalnim nastupima te kroz interakciju s publikom. Svima koji se tek namjeravaju upustiti u svijet stand-up komedije Andrea Andrassy savjetuje: „Slušajte starije kolege komičare, a i ne slušajte ih. Na početku ima jako puno savjeta sa svih strana pa je ponekad teško razlučiti kojih se držati, a koje odbaciti. Svatko treba furati svoj film, prihvatiti konstruktivnu kritiku, a što je najvažnije - ne bojati se publike.”

KULTURA

Svibanj 2014.

SUPKULTURA Tri najjača klupska imena metropole u Globalu - YEM kolektiv, Good Vibrations i Chew the Fat!

Nova alternativna scena

Nakon zatvaranja kultnih mjesta, kakav je bio Purgeraj na Ribnjaku, isprofilirali su se novi glazbenici i organizatori događanja, među kojima se posebno ističu Zvonimir Pušić, Branimir Kopecky i Marko Ješovnik

Sven Stažić

sven.stazic@hotmail.com

posljednjih nekoliko godina zagrebačka scena doživjela je procvat. Kultna mjesta, poput kluba Purgeraj na zagrebačkom Ribnjaku, zamrla su nakon promjene vodstva i financijskih problema, a do izražaja sve više dolaze klubovi orijentirani prema dance, pop ili narodnoj glazbi. U takvom okruženju

alternativna scena bila je u lošoj poziciji zbog manjka ponude. S druge strane, zbog nedostatka alternativnih sadržaja bilo joj je lakše predstaviti neku originalnu ideju i probiti se među mlade. Donosimo intervju s tri najjača imena zagrebačke alternativne scene, s ljudima koji svojom upornošću, angažiranošću i originalnošću vraćaju vatru i život na scenu. Razgovarali smo sa Zvonimirom Pušićem iz YEM kolektiva, Branimirom Kopeckyem iz Good Vi-

brationsa i Markom Ješovnikom iz Chew the Fat!-a. Danas se sa sigurnošću može zaključiti da je žanrovska različitost na zagrebačkoj sceni rezultirala svojevrsnim preporodom alternativnog noćnog života te da se marljiv i predan rad u ovoj državi ipak isplati. Ostaje nada da će ta energija i upornost pozitivno utjecati na daljnji razvoj scene, kako bendovske, tako i klupske, te na njenu raznolikost koja pogoduje i organizatorima i samoj publici.

YEM - ZVONIMIR PUŠIĆ

Tko je oformio Yem kolektiv? Pušić: Yem kolektiv sam osnovao potkraj svoje aktivnosti u Disco sekciji KSET-a, čiji sam bio voditelj, s idejom da nakon KSET-a nastavimo raditi klupske događaje i koncerte te možda, jednog dana, to pretvorimo u zaposlenje.

Započeli ste u 2011. s dva rasprodana koncerta Dječaka u zagrebačkom KSET-u. Kako ste se nosili s tim početnim ‘boomom’ koji je, zapravo, zagrebačkoj publici pripremio podlogu za niz „novih” domaćih rap imena? Pušić: Ne bih rekao da je to bio naš početni ‘boom’ jer su u prvom planu bila ta dva rasprodana koncerta Dječaka. Njihov sam organizator bio ja, ali još kao KSET-ovac. S obzirom da je netom prije osmišljen Yem, taj koncert uzimamo kao prvi za koji smo odradili booking i promociju na način na koji to činimo sada. Mislim da nas je tek drugi koncert Dječaka, zajedno s Kišom metaka, u Tvornici Kulture približio zagrebačkoj hiphop publici, kao i naš novi „lažni” rap/trap program In Da Klub. Što se tiče „novih” domaćih imena, ponosni smo što smo Zagrebu predstavili Kišu metaka, radeći sve njihove dosadašnje nastupe, a u travnju planiramo i njihov prvi samostalni koncert u Tvornici. Također smo nedavno pomogli u otkrivanju High5, trenutačnih zagrebačkih gospodara trapa koje smo gurnuli u vatru i

stavili za predgrupu Prti Bee Geeu, i za koje su Dječaci i Kiša metaka izjavili: „Napokon nešto dobro!”

Klupski događaji u KSETu obilježili su i 2012., poglavito PHAT KSET i Retrostep. Kakva je ideja stajala iza svega toga? Pušić: PHAT KSET je program koji je početkom 2000-ih redovno gostovao u KSET-u. Kad smo uvidjeli da KSET-u, ali i Zagrebu nedostaje kvalitetnih hip-hop programa, odlučili

smo kontaktirati jednog od organizatora, Dinka DJ Chill Šimunovića, te na obostrano zadovoljstvo dogovorili da jednom mjesečno gostuje u KSET-u. Iako više ne sudjelujemo u njegovoj organizaciji, program se i dalje odvija pod palicom DJ Chilla i DJ No Defa te nam je jako drago što su kroz ove godine stekli jako velik broj fanova, što je dobar pokazatelj da se kvalitetan rad jednom mora isplatiti. Što se tiče Retrostep programa, odnosno popularnog Pendulum vs. The Prodigy, poprilično je nevjerojatno da se hype, koji se stvorio oko te slušaonice još 2010., održava i danas, te da i dalje rasprodajemo taj program. Možda je tajna u tome što ga održavamo samo dvaput godišnje.

Prošle godine otvorio se Subkulturni Centar u Hatzovoj, svojevrsna ekstenzija djelatnosti Tvornice Kulture imena KLUB., čije je otvorenje

Kao i svim DJ-ima i promotorima, stalna lokacija olakšava nam rad jer ne moramo stalno brinuti o tome gdje ćemo raditi idući koncert ili party, a i sigurno je ugodnije raditi na domaćem terenu

trajalo tri dana. Vaša glavna baza sada je KLUB. Koje je promjene i mogućnosti donijela sigurnost stalne lokacije? Pušić: Yem je osmislio i vodi brigu o programu kluba, kako o koncertima, tako i o partyijima i gostujućim programima, što zahtijeva stalan rad, iz tjedna u tjedan, od planiranja, bookinga i organizacije, do promocije putem medija i društvenih mreža. Kao i svim rezident DJ-ima i promotorima, stalna lokacija olakšava nam rad jer ne moramo stalno brinuti o tome gdje ćemo raditi idući koncert ili party, a i sigurno je ugodnije raditi na domaćem terenu.

Od svih događanja u KLUB.-u, Rock Am Klub i In Da Klub čine se najpopularnijima među posjetiteljima, vjerojatno zbog rijetkih slušaonica ili tuluma sličnog tipa u Zagrebu. Mislite li da je ovdje u pitanju dobar odabir glazbe ili vjerna publika? Pušić: S In Da Klubom smo sigurno pogodili jer je takav program nedostajao na zagrebačkoj sceni, baš kao što smo na početku našeg rada u Tvornici pogodili s Kultivatorom. U pitanju je sigurno odabir glazbe, ali naravno da je tu i vjerna publika koju smo stekli u ove dvije godine rada na sceni. Izdvojili bismo i Tanceraj, retro program zamišljen poput nekadašnjih plesnjaka, gdje jedini u Zagrebu poklanjamo polaroid fotke kao savršen suvenir s vašeg izlaska.

Good Vibrations stupio je na zagrebačku scenu 2012. Koje su bile prve prepreke koje ste svladali u početku i je li na naziv ikako utjecao istoimeni irski film iz te godine? Kopecky: Budući da smo već imali iskustva sa organizacijom i promocijom događanja, ovo nije bio nekakav neistražen teritorij, premda je u početku bilo teže doći do bendova jer smo, u toj koncertnoj rock’n’roll sferi, kao organizatori na počecima Good Vibrationsa bili relativno anonimni, a Vip club u kojem smo započeli nije bio isprofiliran kao klub za rock svirke.

Jedan od razloga uspjeha našeg programa svakako je i poseban trud te pozornost koju pridajemo PR-u i promociji naših večeri putem društvenih mreža, medija i plakata. Ako se ne potrudiš ljudima prezentirati zašto bi trebali posjetiti upravo događaj koji ti organiziraš, oni se često neće ni pojaviti

Chew The Fat! Croatia program je nastao po uzoru na njegovu londonsku inačicu. Kako je došlo do njegova nastanka kod nas i tko stoji iza toga? Ješovnik: Program je, zapravo, nastao kao hrvatska franšiza, jedno od izdanja koje funkcionira van Londona, uz Glasgow i Ibizu. Do toga je došlo tako da je Paul Arnold, vlasnik brenda i Fat! Records etikete, gostovao na jednom od JabbaTona kad smo se upoznali i skompali. Ja sam tako došao na ideju da bih mogao pokrenuti hrvatsko izdanje i kroz online razgovor s njim sve dogovorio, a krajem 2009. večer je krenula. Počeo sam s nekoliko izdanja u Aquariusu. Kasnije, kada mi se pridružio DMT, radili smo u Sirupu, a sad već skoro tri godine uspješno funkcioniramo u Tvornici. Prvo u malom pogonu, a u zadnje vrijeme u oba pogona zbog velike posjećenosti.

CTF!Cro privlači golem broj mladih još od 2009. Jeste li očekivali tako dobar odaziv i prihvaćenost od strane publike i medija, budući da je tada u Zagrebu dubstep/ drum’n’bass scena bila relativno nerazvijena? Ješovnik: Nije sve krenulo tako glatko kao što je sada. Kad je večer krenula, bila je više orijentirana na neki electro i fidget house zvuk. Kako se to u Zagrebu nije nikad pretjerano uhvatilo, niti smo u to vrijeme imali mnogo posjetitelja, a i u svijetu je prošao taj trend, pratili smo aktualna zbivanja naše ma-

Uz to, ni samu underground rock scenu na kojoj se danas baziramo nismo poznavali toliko dobro kao što je to sada slučaj. Sad nam se bendovi u velikom broju javljaju sami te ih, nažalost, i ne možemo sve ugostiti na programu, premda kvalitete sigurno ne nedostaje. Naziv „Good Vibrations” došao je kao rezultat našeg višetjednog promišljanja između 50-ak potencijalnih imena. Spomenuti irski film nije utjecao na odabir. Iskreno, nisam ga nikad pogledao. Na kraju smo odabrali Good Vibrations jer nas samo ime ne ograničava u odabiru glazbenih žanrova, a opet asocira na nešto pozitivno i rock’n’roll, ponajviše zbog hita Beach Boysa.

Projekt je prvi odjek doživio u Vip Clubu na Trgu bana Jelačića u 2012. i 2013. godini. Koji su razlozi prebacivanja u Vintage Industrial Bar? Kopecky: Prvi odjek bio je pozitivan, s tim da smo otprilike početkom proljeća počeli postajati prepoznatljivi na sceni. Zaredao se niz odličnih koncerata i cijela priča počela je dobivati neku svoju stalnu publiku koja ne bi dolazila isključivo zbog određenog benda, već i zbog programa. U pravilu bi tu uvijek bio kvalitetan koncertni dio i rasplesani dio s DJ Knežom, koji bi nekad potrajao i do četiri ujutro, premda je u pitanju bio radni tjedan te su ljudi morali drugi

tične londonske večeri koja je u to vrijeme prelazila na Dubstep. Kako je Dubstep i općenito bass scena u Zagrebu oduvijek čvrsto vezana uz Drum’n’bass, to je bio prirodan spoj i smjer kojim smo nastavili. Danas smo Dubstep u dobroj mjeri zamijenili Trapom, a Drum’n’Bass je i dalje okosnica naših večeri. No, na drugom flooru iz izdanja u izdanje pokušavamo predstaviti što je moguće više žanrova koji se mogu svesti pod nazivnik tzv. „urbane” i alternativne glazbe, pa je tu bilo i punka, hip-hopa, indiea ali i popa, ovisno o prilici i događanju koje smo radili. Volimo ugostiti domaće DJ-e raznih profila jer je za nas svaki odmak od cajki i gomile očajne EDM elektronike, koji danas prednjače u Hrvatskoj, dobar i potičemo ga kroz naše večeri. Što se tiče bass scene u to vrijeme, ona i nije bila toliko nerazvijena, odnosno danas nije pretjerano jača nego tada. Tada je bilo nekoliko prilično jakih večeri u Zagrebu i Rijeci koje su super funkcionirale sve do nekog zasićenja i promjene trendova u svijetu klupske glazbe. Sasvim je normalna stvar da se to kreće ciklično, tako da neko vrijeme stvari budu bolje, neko vrijeme lošije. Valjda kao i sve u životu.

CTF je do sada ugostio eminentna imena svjetske klupske scene, kako je došlo do suradnje s njima? Ješovnik: To je obično spoj trenutka i osobnih želja nas koji smo ujedno organizatori, promotori i DJ-i te, naravno, kroz svoje večeri

KULTURA

Svibanj 2014.

nikad snažnija i glasnija GOOD VIBRATIONS - BRANIMIR KOPECKY

dan ići na posao, fakultet i slično. A projekt je prebačen iz Vip cluba u Vintage Industrial Bar zbog neslaganja vizija daljnje suradnje. Vintage Industrial Bar je ipak logičniji dom za program poput našeg, no to nikako ne znači da Vip club nije bio izvrstan prostor s odličnom lokacijom te smo zahvalni što nam je pružena prilika da pokrenemo nešto što je, eto, danas postalo prepoznatljivo na alternativnoj klupskoj sceni.

drugim. Koji je razlog uspjeha Good Vibrationsa? Kopecky: Smatram da je jedan od razloga uspjeha odluka da se ne ograničimo na jedan glazbeni rock žanr, primjerice stoner rocku ili metal, već svima pružamo priliku da predstave ono što rade. Tako su u ovoj sezoni kod nas nastupile i kantautorice poput Nine Romić, i žestoki metalcore bendovi poput Free Ridea. Svaki žanr ima specifičan zvuk i svoje fanove pa se ljudi ne stignu zasititi naših srijeda u Vintageu, premda zaista veseli to što neka lica Good Vibrationsu viđamo češće, neovisno o tome tko nastupa. To je najbolji način da se scena razvije i izvođači prošire svoje krugove fanova te više ne ovise isključivo o frendovima koji će ih doći podržati,

bez obzira koliko im možda sama glazba benda zaista znači. Jedan od razloga uspjeha programa svakako je i poseban trud te pozornost koju pridajemo PR-u i promociji naših večeri putem društvenih mreža, medija i plakata. Nažalost, imam osjećaj da mnogi klubovi, organizatori i sami bendovi u Hrvatskoj ne doživljavaju taj aspekt kao nešto nužno za dobru posjećenost događanja. Pogotovo to može biti pogubno u većem gradu

poput Zagreba, gdje čovjek skoro svaku večer u tjednu ima mnoštvo mogućnosti za izlazak i zabavu. Ako se ne potrudiš ljudima prezentirati zašto bi trebali posjetiti upravo događaj koji ti organiziraš, oni se često neće ni pojaviti.

Smatrate li da su važniji marketing, oglašavanje i dobar PR ili kontinuitet dovođenja

zadovoljni bendovima i viđenim, teško da će se idućeg tjedna opet vratiti. Naravno da svaki bend koji dolazi na Good Vibrations ima manju ili veću svoju publiku koja će se pojaviti na koncertu neovisno o danu, prostoru i programu na kojem bend nastupa, no mi ciljamo na širi raspon ljudi koji voli rock zvuk pa je potpuna slika tu vrlo važna. Srećom, Vintage Industrial Bar je zaista fenomenalno uređen klub s profesionalnim osobljem, zvukom i opremom pa nam i to pomaže u stvaranju te potpune slike kvalitetne rock večeri u sklopu koje se mogu čuti i odlični bendovi, i hitovi u režiji našeg DJ Kneže, ali i popiti pivo po pristupačnoj cijeni.

mladih kvalitetnih bendova? Kopecky: Važno je i jedno i drugo, premda su bendovi ono oko čega se program glavninom ipak vrti. Bendovi moraju biti kvalitetni da bi se mogao napraviti kvalitetan PR koji neće biti „prodavanje magle”. Ako ljudi koje uspiješ raznim PR tehnikama dovući u klub ne budu

Kroz kratko razdoblje dobili ste vjernu publiku koja redovito posjećuje rock/metal/punk koncerte u vašoj organizaciji. Javljali su se i drugi programi koji predstavljaju alternativnu scenu, no neslavno su se gasili jedan za

Imate li u planu organiziranje većih samostalnih koncerata izvođača jačih imena sa svjetske scene? Kopecky: Naravno da razmišljamo i o tome, no to se neće dogoditi u sklopu Good Vibrationsa jer je program koncipiran prvenstveno kao poligon za promociju naše underground punk, rock, metal i singer/songwriter scene, uz pokoje međunarodno gostovanje također manje razvikanih, ali kvalitetnih bendova. U organizaciji ovakve vrste događanja tek smo godinu i pol dana, i volimo ići korak po korak, no ako se neka prilika uskoro otvori i neke stvari poslože, zašto ne?

CHEW THE FAT! - MARKO JEŠOVNIK

ispunjavamo i neke svoje želje te dovodimo ljude koje cijenimo. Ponekad je to dogovoreno na osobnoj razini izravno s izvođačima s kojima smo možda i otprije u prijateljskim odnosima, a ponekad je to klasičan booking preko agencija. S većinom njih ostali smo u kontaktu i dobrim odnosima jer im se stvarno trudimo pristupati na drugačiji način, kroz nekakvu prijateljsku domenu, a ne klasičnu poslovnu i organizatorsku, na kakvu su vjerojatno navikli na većini svirki u Engleskoj ili svijetu. Mi smo primarno DJ-i, a kako se od organizacije događanja kod nas ne može živjeti i normalno zaraditi, nitko se ne bavi isključivo time. Tako su većina organizatora kod nas u prvom redu DJ-i natjerani baviti se i organizacijom. U jednu ruku to jer super jer ti otvara brojna vrata i gradi veliko iskustvo po pitanju organizacije događanja, no s druge strane glazba u tom slučaju dosta pati jer si koncentriran na sto drugih stvari.

Kako komentirate dress code koji je prihvaćen među poklonicima

klupske scene, a podrazumijeva šilterice i swag stil koji ima poprilično negativnu konotaciju u današnjoj kulturi? Ješovnik: Kao prvo, prezirem riječ „swag”. Mislim da je silovana, izlizana i koristi se za sve i svašta. Neki su je, nažalost, počeli koristiti čak i kao opisivanje podžanra hiphopa, što ona ni u kom slučaju nije. Što se tiče tog stila, za šilterice i taj neki moderni „hipsterski” trend odijevanja u hip-hop i bass svijetu nisam primijetio da ima neke pretjerano negativne konotacije. Barem u mojim očima nema. Trendovi se mijenjaju, klinci su ih prihvaćali i nekad, prihvaćaju ih i danas, i to je sastavni dio svakog glazbenog razdoblja. Prije je to bilo daleko izraženije i odjevni stil ti je odmah odavao o kojoj se supkulturi radi, dok je danas sve toliko ispremiješano da po odjeći više ne znaš tko kakvu glazbu sluša. Iskreno, ta prošla vremena su mi bila malo draža jer su ljudi, koliko god bili uniformirani unutar žanrovske opredijeljenosti, ipak izgrađivali neki vlastiti stil kroz odjeću. Danas se slijepo prate trendovi i svi mi više-manje izgledaju isto. Ok, nisam ni ja osobno izmislio toplu vodu po tom pitanju, ali nekako mi je to prošlo vrijeme imalo više duha po pitanju odjeće.

Kako komentirate zle jezike koji govore da biti DJ ne znači stvarati

glazbu? Ješovnik: Mislim da je toga sve manje i manje. Nekad je to bilo puno izraženije, pogotovo u doba

kad se elektronska glazba prvi put malo snažnije pojavila u hrvatskim klubovima i nekim glazbenicima oduzela svjetla reflektora. Logično je da su se oni tada ljutili i negodovali, ali s vremenom i oni shvaćaju da elektronska glazba, ako se radi kvalitetno i s dušom, nije ništa manje vrijedna od one organski stvarane. Što se tiče samih DJ-a u usporedbi s glazbenicima, tu se mogu složiti da danas gotovo

svatko s malo smisla za ritam, iako mu uz sync tipku ni to ne treba, može postati DJ. No, pravi DJ/selektor koji od svog DJ seta stvara jedno malo smisleno glazbeno putovanje, kako mi DJ-i to volimo reći - stvara „priču” od seta, koji pazi na tehniku, zna „čitati” publiku i nije egoist, za mene nije ništa manje kreativan od glazbenika koji svira neki instrument. Osobno imam 15-godišnje iskustvo sviranja u klasičnom orkestru pa smatram da imam pravo

tako komentirati. Kao što instrument ne možeš naučiti dobro svirati preko noći, tako ne možeš postati ni odličan DJ preko noći. Potrebno je dosta iskustva. Pogotovo ako voliš različite žanrove od kojih svaki ima neke svoje posebnosti i prirodnosti, od načina produkcije i načina miksanja nadalje. Tu je, naravno, i grana DJ-inga zvana „turntablism” u kojoj DJ koristi gramofon upravo kao instrument

koristeći samplove s ploča u svrhu stvaranja nekih ritmičkih uzoraka ili pak kompozicije. Nažalost, ta grana kod nas nije pretjerano zastupljena, ali postoji. Budući da i sam surađujem te na svojim večerima ugošćujem brojne glazbenike koji čak i elektronsku glazbu izvode u okvirima benda i klasičnih instrumenata, a to sve prate i njihovi kolege, mislim da su se posljednjih godina poprilično senzibilizirali glede toga. Na kraju krajeva, to se vidi i po utjecajima koje elektronska glazba ima na glazbu danas. Po meni, svi su oblici bavljenja glazbom dobri i pozitivni jer glazba u samoj svojoj biti nema ništa loše, povezuje ljude svih boja, oblika, rasa, vjera i prelazi sve granice. Tako da je termin „univerzalni jezik” za glazbu apsolutno prikladan. Vjerujem da, kada bi se svi ljudi više bavili glazbom i bolje je razumjeli, imali bismo daleko manje međusobnog nerazumijevanja i problema.

SVIJET/EU

Svibanj 2014.

ESTRADIZACIJA Kako su političari postali celebrityji

Barack Obama ‘prešišao’ Pitta i Clooneyja

Američki predsjednik treća je „najpraćenija” osoba na Twitteru i jedna od najutjecajnijih slavnih osoba na svijetu

G Nikola Šimić

nikola.simic1992@gmail.com

e li celebrity nužno loša riječ kad opisujemo suvremenog političara? Navikli smo da je to riječ rezervirana za raznorazne filmske i glazbene zvjezdice ili reality „spodobe” čije polugole fotografije i sočni detalji privatnih života krase žute stranice i, nažalost, prodaju novine. Tako je za pretpostaviti da to i nije baš riječ kojom bi se neki političar trebao dičiti, a kamoli „vođa slobodnog svijeta”, kako Amerikanci vole titulirati svoje predsjednike. Američki novinar Kent Collins, koji već 40 godina prati politička zbivanja u SAD-u, smatra da celebrity uloga suvremenih političara nije nešto od čega oni sami mogu pobjeći. „Danas svi političari moraju koristiti svoj celebrity status da bi povećali svoj utjecaj među biračima”, kaže Collins, „jer u suprotnom nemaju šanse obraniti svoje političke pozicije”. NOBEL ZA POPULARNOST Veća vidljivost u medijima političarima omogućuje da pokažu kako su prava osoba za neki posao, ali važan je način na koji se prezentiraju u javnosti, jer pretjeranim eksponiranjem u medijima dovode u opasnost koliko će ih birači ozbiljno shvaćati. „U antičkim vremenima moć i okrutnost služili su kao ključ vladavine nad narodom, dok je danas najvažniji element postala upravo popularnost. Nekoć je najmoćniji političar bio najokrutniji političar, danas je to najpoznatiji”, slikovito objašnjava Collins. S njim se slaže i Helena Popović, profesorica na Fakultetu političkih znanosti koja

ikakvih realnih zasluga, kaže Popović, dobio i Nobelovu nagradu. Međutim, prema Collinsu, to nije više slučaj. Obama gubi potporu nacije i pomalo se udaljava od svoje celebrity uloge u društvu. Politički potezi mu ne prolaze ili neslavno propadaju. Svoje političke nedostatke više ne može skrivati gromoglasnim pljeskom publike. „Ako se nešto ne promijeni u iduće dvije godine, demokrati će doživjeti velik poraz na predsjedničkim izborima 2016.”, smatra Collins, a Obamina administracija velike nade u popravljanje imidža polaže u još jednog celebrityja - prvu damu. PRIHVAĆANJE ULOGE „Prva dama oduvijek je bila intrigantna ličnost koja je u američkom javnom prostoru imala povlašteni položaj”, govori Collins, „ona je pristojni celebrity”. Svojim istupima u javnosti posljednjih mjeseci Michelle Obama pokazuje da je spremna na gotovo bilo što kako bi vratila naklonost birača na stranu svoga muža. „Nije to ništa neobično – radi se o jedno-

Zašto ne „prvi damar”? Stvaranje osobnog odnosa između političara i birača ima i rodnu dimenziju, kaže profesorica Popović. „Ako se već ‘poosobnjavanjem’ politike kupuju glasovi, barem bi utješno bilo u toj ulozi vidjeti ‘prvog damara’ – kako god imenovali ulogu supruga političarke na poziciji, kojem bi onda zadaća bila da bude ukras i podržava mit o ćudorednoj, monogamnoj, heteroseksualnoj obitelji!”

Celebrity status danas je ključan za uspjeh među biračima

se specijalizira na području popularne kulture i istraživanju medijskih publika. „Političari se prodaju po uzoru na bilo koju robu na tržištu - postaje važna autentičnost, stil, imidž, a imperativ je istaknuti se i biti prepoznatljiv, drukčiji”, tvrdi Popović. Ona objašnjava da političari sve češće koriste svoj celebrity status da bi što uspješnije promovirali određene nacionalne interese, stoga taj status ne treba stavljati u opoziciju spram sposobnosti političara. „Biti suvremeni političar, u neku ruku i znači biti celebrity.” Collins i Popović se slažu da je upravo Obama vrstan primjer celebrity političara, osobito u vrijeme kad je tek nastupio na globalnu pozornicu 2007. kandidaturom za američkog predsjednika. Vješto je iskoristio kanale novih medija za ostvarivanje šire podrške birača i podizanje svoje popularnosti. Nisu mu čak naštetili ni oglasi tadašnjeg protukandidata Johna McCaina u kojima je prozivan kao „najveći svjetski celebrity”, u rangu Madonne i Britney Spears. Ljudima to nije smetalo, obožavali su ga. Na koncu je na temelju tog imidža i bez

Foto: Goran Mehkek / Cropix

stavnom stvaranju osobnih odnosa između birača i političara preko članova njegove obitelji”, smatra Popović. Od plesnih nastupa u talk showovima, preko pojavljivanja na dodjeli Oscara, pa sve do nedavno najavljene gostujuće uloge u humorističnoj seriji, teško je ne govoriti o njoj kao o prvorazrednom celebrityju. Iako je američka javnost uvijek posebno naklonjena prvim damama, Collins i u njenom slučaju smatra da bi joj se pretjerani istupi mogli obiti o glavu. Iako su i političari u 21. stoljeću postali stalni obitavatelji žutih stranica, nastanak celebrity političara i njihova opstojnost isključiva je odgovornost medija koji rade spektakl od svega, uključujući i od političke sfere. Očita je to posljedica komercijalizacije medija koji prostor daju trivijalnim podacima, kao što je „važni” podatak o brandu rublja koje nosi bivši britanski premijer Tony Blair i slične nebuloze. Collins ipak smatra da u budućnosti političari koji ne prihvate svoju celebrity ulogu bar donekle, neće biti uspješni, a naglašava i da biti celebrity političar ne znači nužno biti i loš političar.

REPORTAŽA Global u Glasgowu, Edinburghu i Londonu istražio što Ško

Britanska kruna

Hoće li se 18. rujna, inače na dan 700. obljetnice jedne od najslavnijih škotskih bitki za neovisnost, pobjedničke bitke kod Bannockburna, škotski san konačno ostvariti? I je li uopće riječ o nečemu što Škoti već dugo priželjkuju?

G Mila Puljiz G Matina Tenžera

milapuljiz@hotmail.com

tenzera.tenzera@gmail.com

o dolasku u Glasgow, dočekali su nas kišovito vrijeme i niska temperatura. Nije nam bilo druge, već se skloniti u prvi pub i utopliti vrhunskim škotskim pivom. Budući da smo se našle na novom terenu, strategija obrade teme škotske neovisnosti još je uvijek bila u tijeku. „Skenirale” smo prisutne. Naizgled vrlo mirni i diskretni, nisu djelovali nepristupačno. Kako bilom izašle smo iz puba udahnuti svježeg zraka, a tamo naišle na Škotkinju koja se ugodno družila sa svojom cigaretom. Upitale smo je kakav je njezin stav o škotskoj neovisnosti, na što smo dobile vrlo opširan i otvoren odgovor. Gospodin koji je stajao nama slijeva, neprestano je hvatao djeliće našeg razgovora, no bez uključivanja. Uto je iz puba izašao mladi gospodin koji je, čuvši o čemu govorimo, kao iz topa uzviknuo: „Fuck independence!”. Žustro se uključio u razgovor, a odmah mu se priključio i gospodin nama slijeva. I tako je sve počelo... AKO REFERENDUM BUDE POZITIVAN, SELI U IRSKU! Nitko od trojice sugovornika ne planira izaći na referendum jer smatraju da Škotska van Ujedinjenog Kraljevstva ne može opstati, te da bi joj bilo bolje da ostane dijelom šestog najsnažnijeg gospodarstva na svijetu. Naši sugovornici ne vjeruju da je zemlja dovoljno snažna da osovi posrnulu ekonomiju na noge nakon osamostaljenja, kad uslijede mnoge promjene. Što će se dogoditi s naftom i plinom iz Sjevernog mora? Može li Škotska preživjeti bez značajne količine novca koji dobiva iz državne blagajne? Zatim dolazimo do povećanja poreza, izlaska iz Europske unije, promjene valute. Za sve krive škotskog premijera i čelnika Škotske Nacionalne Stranke (SNP), Alexa Salmonda, ujedno najvećeg zagovornika škotske neovi-

Spomenik škotskom kralju Robertu the Bruceu, okrunjenom 1306., zapamćenom po svojoj pobjedi nad engleskom vojskom u bitci kod Bannockburna

snosti, koji je već nekoliko puta tražio pokretanje referenduma. Tvrde da bi odcjepljenje odgovaralo samo političarima, a da sami građani od toga nikako ne bi profitirali. Napominju da je opće poznata činjenica i to da bi nakon odcjepljenja bogati postali još bogatiji, dok bi siromašni ostali na istoj razini ili bi propali još malo dublje. Kad smo ih upitali što će napraviti ako ishod referenduma bude pozitivan, tajanstveni gospodin nama slijeva počeo se smijati te odgovorio: „Ako referendum bude pozitivan, selim se u Irsku!” Nafta, plin, ugljen, viski i losos samo su neki od brojnih resursa na kojima počiva škotska snažna ekonomija. Nevjerojatan je podatak da oko 90 posto svih zaliha plina i nafte UK-a u Sjevernom moru pripada Škotskoj. Zbog toga ne čudi da je početkom 2014. tamošnja stopa nezaposlenosti bila tek 6,9 posto, što je manje od prosjeka Ujedinjenog Kraljevstva sa stopom od 7,1 posto nezaposlenih. To je osnovni razlog koji Škoti ističu kao pokriće za odcjepljenje od UK-a. Škotska je 307 godina u Ujedinjenom Kraljevstvu, a sada mnogi misle da je zemlja samodostatna. Zato se 2010. po prvi puta pojavila ozbiljna tendencija

„BRITANSKA VLADA PREVIŠE UZIMA, A PREMALO DAJE ZAUZVRAT” Liz, jedna od pobornica neovisne Škotske, ne brine se za njezu budućnost u slučaju pozitivnog ishoda referenduma jer smatra da su Škoti dovoljno inventivni ljudi, koji svojim izumima i patentima mogu zemlju održati stabilnom i još je dodatno markirati. Njena prijateljica Vicky, porijeklom iz Engleske, nije se složila s tim mišljenjem. „Britanska vlada ne želi neovisnu Škotsku. Ujedinjeno Kraljevstvo sastoji se od Engleske, Škotske, Walesa i sjeverne Irske. Bez Škotske ta unija više ne bi imala smisla”, kaže Vicky. Ističe da će Škotska izgubiti mnoge pogodnosti ako istupi iz UK-a. Škotska može „zaboraviti na besplatan obrazovni sustav koji omogućuje britanska vlada”.

Pogled iz engleske perspektive Škotska i Engleska nalaze se u istoj političkoj zajednici još od 1603., kada je Elizabetu I. na engleskom prijestolju naslijedio kralj James VI. Škotski. Što Englezi misle o Škotskom pokušaju osamostaljenja? Zatražili smo kratke izjave nekolicine Londončana različite dobi, spola i profesije. „Škoti mora da se šale, oni u 2014. nisu dovoljno jaki da postanu neovisna država. Govoreći u politič-

kom, ekonomskom, gospodarskom, obrazovnom ili bilo kojem drugom smislu, Škotska nema uvjete za neovisan život”, rekao nam je Ben. S njim se slaže gospođa Lucija, rodom iz Hrvatske, no posljednjih 30 godina stanovnica Londona. „Jasan mi je pokušaj Škotske da se osamostali. Ako je mnoštvo drugih država išlo za ovom idejom, zašto ne bi i ona. No, problemi su mnogo dublji. Iako se dijelu Škota ovo čini

Celebrity političar na hrvatski način Popović tvrdi da su neki celebrity elementi vidljivi i među hrvatskim političarima, primjerice kod zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji ne propušta priliku da iznose svoje osobne informacije ili radi senzaciju od svakog svog izlaska iz ureda. Međutim, on još uvijek ne spada među celebrity političare, kaže Popović. „I njemu i ostalim hrvatskim političarima, izgleda, ipak nedostaje malo glamura.”

za pokretanjem referenduma o odcjepljenju. Svi pobornici samostalne Škotske svjesni su toga da uz brojne prirodne resurse imaju više nego zadovoljavajuću radnu snagu. Drugim riječima, sigurni su da bi uz radišan i ambiciozan škotski narod lako stali na vlastite noge nakon dobivanja samostalnosti.

Ilustracija: Matina Tenžera

kao kvalitetna ideja, osobno je u današnjem vremenu, kada ljudi jedva preživljavaju, smatram vrlo naglom, nezrelom i naposljetku nepotrebnom.” Ipak, nije sve tako crno, mišljenja su podijeljena, pa tako dolazimo i do onih koji podržavaju osamostaljenje Škotske i izlazak iz zajedništva koje, prema mišljenju nekih, ne čini nikakvo dobro, već upravo suprotno. „Da, da i da. Uvijek ću podržavati određenu državu u njenu pokušaju da se osamostali i postane neovisna. Situacija unutar Ujedinjenog Kraljevstva nije bajna, stoga smatram da Škotska samo može profitirati izlaskom iz njega”, rekla nam je studentica Josie. Slično mišljenje dijeli i mladi poduzetnik Greg. „Skidam kapu Škotima na hrabrosti i odlučnosti. Podržavam svaki njihov korak. To žele već godinama i možda će im upravo ova godina donijeti sreću. Ne shvaćam zašto se diže tolika prašina oko Alexa Salmonda i njegove politike koja je, ako pitate mene, proaktivna i pametna. Čovjek samo želi živjeti u boljoj budućnosti, u samostalnoj državi bez nekog trećeg tko će voditi politiku odlučivanja”, kaže Greg.

SVIJET/EU

Svibanj 2014.

oti i Englezi misle o trećem škotskom referendumu o neovisnosti

ostaje bez škotskoga kilta?

Gajdaš u kiltu ispred Vrhovnog suda

Svakodnevica na edinburškim ulicama

Foto: Mila Puljiz

Nezaobilazan tradicionalni karirani uzorak

Foto: Sanja Padjen

Na drugom kraju Glasgowa, njihovo mišljenje nisu dijelili Alan i Colin. Oni vjeruju da će većina Škota glasati „ZA”, te da će „samo pijanice bez posla i ambicija htjeti ostati u sigurnim rukama UK-a.”

Kiltova na ulicama ne manjka

Foto: Ana Šesto

Glasate li za škotsku nezavisnost? Zašto ne pročitati knjigu da vam pomogne odlučiti

Margaret Thatcher ne opraštaju zatvaranje rudnika Dok većina ljudi Margaret Thatcher poznaje kao prvu žensku britansku premijerku sa strogim načinom vladanja, Škoti bi upravo ove informacije naveli kao posljednje. Njena vladavina obilježila je Škotsku do te mjere da je primjerice Alex Neil, škotski ministar zdravstva, drži odgovornom za tamošnju sklonost alkoholizmu! Škoti joj još i danas zamjeraju što je ustrajala na konstantnim financijskim nametima nad njihovim narodom. Tvrdi se da je Škotska u doba njezine vladavine zapala u najveću recesiju, i to od 1981. do 1983. Osim toga, u to je vrijeme brojka nezaposlenih u Škotskoj navodno bila najviša do tada. Škoti joj nikako ne mogu oprostiti stav prema škotskim rudarima. Nakon što je 1984. premijerka objavila zatvaranje rudnika ugljena zbog njihove neisplativosti u odnosu na resurse poput nafte i plina, rudari su stupili u štrajk u strahu

od masovnog gubitka posla. To je razlog zbog kojeg su, kako tvrdi ministar Neil, Škoti počeli prekomjerno konzumirati alkohol. Štrajk je vrlo brzo bio okončan, rudnici zatvoreni, a velik broj ljudi ostao je bez posla. Završni udarac zadao im je njezin porez, poznatiji kao The Poll Tax. Svi stanovnici, bilo bogati ili siromašni, morali su plaćati jednak porez, što su Škoti smatrali izuzetno nepravednim. Upravo zbog toga, Škoti ponavljaju da ih Engleska nikada nije i neće razumijeti. Margaret Thatcher izjednačavaju s britanskom Vladom i načinom na koji se ona odnosi prema njihovoj zemlji. Škotska je u 2011./2012. Engleskoj uplatila 56,9 milijardi eura poreza što je 10.700 funti po osobi. Statistika pokazuje da je u 2010./2011. Škotska po osobi od britanske vlade dobila 10.212 funti.

Hoće li Škoti Englezima okrenuti leđa?

Osvrćući se na vrlo visoke poreze, vidno uzrujana Liz dobacuje: „Britanska vlada previše uzima od Škotske, a premalo daje zauzvrat!” Liz, za razliku od prve trojke, ne vidi Alexa Salmonda kao spornog kod pokretanja referenduma. „Nije sve politika, i nije istina da odcjepljenje ide u korist samo bogatima i privilegiranima - ljudi misle sami na sebe. Mislim da i sami mogu procijeniti bi li Škotskoj bilo bolje van UK-a ili ne.” S njom se konačno složila Vicky, koja Salmonda također ne vidi kao glavnog krivca i masterminda iza ideje neovisnosti. Bez obzira što ne dijeli Salmondovo mišljenje oko ishoda refe-

renduma, naša protivnica odcjepljenja smatra ga vrlo karizmatičnom osobom koja već šest godina, koliko obnaša funkciju premijera Škotske, strastveno radi na iskorištavanju prirodnih resursa i talenata u nadi izgradnje snažnije države, te se načelno slaže s njegovom politikom. UPORNI SALMOND Moguće da je premijer pridobio njene simpatije svojim afinitetima prema western i country glazbi, te redovitom praćenju serije Star Trek. Alex Salmond izabran je za vođu Škotske Narodne Stranke 2004. Samo tri godine kasnije, postao je škotski

premijer. Ujedno je i prvi nacionalist odabran na tu funkciju. Od samog početka svoje premijerske karijere, svi su znali da je njegov krajnji i glavni cilj škotska neovisnost, cilj koji već godinama uz pomoć svojih suradnika i istomišljenika pokušava približiti građanima Škotske. Tijekom 2009. njegova je stranka pokušala pokrenuti referendum, međutim bez uspjeha. I konačno, 2011. Salmond je objavio da će se na jesen 2014. održati ono za što su se borili proteklih godina. Alex Salmond više od 2500 dana predsjednik je škotske vlade - najduže od svih njegovih prethodnika. Škotska ovisnost o Engleskoj nije pro-

makla ni dvojici mladih Škota. Joe i Pete smatraju kako bi bilo najbolje da Škotska ostane dio Ujedinjenog Kraljevstva. „Ako Škotska postane samostalna, morat će odbaciti funtu, a euro je grozan”, zabrinut je Joe. Škotski nacionalisti žele dijeliti valutu s Velikom Britanijom, ali tri vodeće britanske stranke rekle su da ta ideja ne dolazi u obzir. Pete i Joe ne brinu previše oko rezultata jer vjeruju da većina ljudi neće izaći na referendum, iako je riječ o vrućoj temi koja često poluči burne reakcije. „Škotska sada nije idealna zemlja, a kamoli nakon odcjepljenja”, nastavio je Joe.

FUNTA ILI EURO? Kao potencijalan problem navode jedino pitanje valute i izlazak Škotske iz NATO-a, MMF-a i Europske unije. No zabrinutost naših sugovornika kratko je trajala. Nakon ispijenog gutljaja kave i zamišljenog pogleda na rijeku Clyde, mladi student Colin sa smiješkom nam odgovara: „Škoti su iznimno ambiciozni, uporni i radišni ljudi. Ako se Irska uspjela izboriti za ono čemu je težila godinama, zašto i mi ne bismo mogli?” Javno mnijenje glede ove teme gotovo je ravnomjerno podijeljeno. Dok jedan dio ističe sve prednosti kojima zemlja može s lakoćom započeti samostalan život, drugi iste argumente koristi kao razloge zbog kojih Škotska ne može prosperirati bez pomoći drugih zemalja. Andrew se priklonio mišljenju svojih vršnjaka: „Iskreno smatram da bi Škotskoj, gledajući na duge staze, bilo bolje postati samostalna država. Prvih deset godina bit će nam teže nego da smo dio UK-a, zbog toga što nećemo biti u EU i morat ćemo proći proces aplikacije za članstvo. Ali zato vjerujem da bi nakon teškog početka naša država imala bolje mogućnosti za napredak, jer bi sav novac ostajao nama umjesto da nastavljamo s’westminsterskim’ sustavom koji za Škote jednostavno ne funkcionira.” Dok neki gledaju prema naprijed, drugi se groze te iste budućnosti. Čovjek nama slijeva nema samo u planu preseliti se u Irsku u slučaju pozitivnog ishoda referenduma, nego zabrinuto kaže: „Ne mogu zamisliti da dođem u Englesku i da mi onda tamo kažu da sam stranac.” S obzirom na već dva održana referenduma, ostaje vidjeti hoće li za Škotsku upravo ovaj biti „treća sreća”. Bez obzira na krajnji ishod, Škotska i Engleska i dalje će zbog svoje duge povijesti pune uspona i padova, dvaju zajedničkih ratova te brojnih političkih, civilizacijskih, gospodarskih i ekonomskih veza, biti usmjerene jedna na drugu.

SVIJET/EU

Svibanj 2014.

STRASBOURG Hrvatski studenti među europarlamentarcima i njihovim pomoćnicima

Asistenti: Naporno radimo, ali nam je dinamično i zanimljivo Kad se na sjednici glasa o nekom zakonu, zastupnici dižu i spuštaju ruke nevjerojatnom brzinom. „To je puka formalnost jer predsjedatelji već znaju podatke o glasovanju”, kaže Tanja Poša, asistentica SDP-ova zastupnika Valjala

G Mislav Lugonjić

mislav_lugonjic@windowslive.com

noštvo asistenata, gužve, ubrzani tempo rada i brojni dokumenti. Tako izgleda radni dan Europskog parlamenta za vrijeme održavanja plenarnih sjednica u Strasbourgu. Čak 766 europarlamentaraca svake se godine sastaje 12 puta na zasjedanjima u ovom pitoresknom gradu pokrajine Alsace. Gradu koji je kroz povijest bio često žarište sukoba u ratovima između Francuske i Njemačke, a danas ponosno stoji kao simbol pomirenja i zajedništva cijele Europe. VAŽNOST POVIJESTI Glavno sjedište Europskog parlamenta jest ono u Bruxellesu, ali upravo prethodna činjenica otkriva značaj europske uloge Strasbourga. Smješten na samoj granici Francuske i Njemačke, grad je izabran kao temelj budućeg jedinstva Europe koje je bilo potrebno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Glavna zgrada parlamenta nazvana je po Louise Weiss, najstarijoj zastupnici u povijesti parlamenta i istaknutom borcu za prava žena. „Europska unija puno pozornosti pridaje svojoj povijesti pa se tako imena institucijama daju u čast istaknutih eurofila iz prošlosti”, kaže Nikša Spremić, asistent Olega Valjala, hrvatskog zastupnika iz redova SDP-a. Države članice, njih 28, imaju svoje predstavnike u Parlamentu, najviše Njemačka (99), dok su Cipar, Malta, Estonija i Luksemburg na kraju te liste s po šest zastupnika. Mali dio te europske slagalice čini i Hrvatska koja u trenutnom sazivu parlamenta ima 12 zastupnika, a nakon izbora 25. svibnja ove godine ta brojka smanjit će se za jednog zastupnika.

Potpis pod fotografiju

Foto: facebook.com/OlegValjalo

Oleg Valjalo i studenti u Strasbourgu

Prilikom predlaganja novih programa i politika svi članovi određenog političkog kluba imaju mogućnosti dati svoje mišljenje o nekom pitanju i tako utjecati na njegov razvoj i provedbu, kaže Oleg Valjalo, zastupnik kluba Socijalnih demokrata i član Odbora za proračun

Plenarne sjednice Europskog parlamenta održavaju se 12 puta godišnje Foto: Mislav Lugonjić

Činjenica da naša država ima samo 12 zastupnika ne znači da oni nemaju nikakav utjecaj. Oleg Valjalo, zastupnik kluba Socijalnih demokrata i član Odbora za proračun, smatra da i najmanje europske države mogu utjecati na određene politike. „Prilikom predlaganja novih programa i politika svi članovi određenog političkog kluba imaju mogućnosti dati svoje mišljenje o nekom pitanju i tako utjecati na njegov razvoj i provedbu”, kaže Valjalo. Iako je ovo tek prva godina hrvatskih zastupnika u EU parlamentu, Valjalo

Autor fotke

smatra da su neki od njih dokazali spremnost za obnašanje te funkcije. „Osobno sam zadovoljan svojim djelovanjem u prvoj godini mandata te vjerujem da ću ponovo dobiti podršku birača i konkretnije pomoći provedbi određenih ciljeva u petogodišnjem razdoblju.” Jedan od tih ciljeva u Hrvatskoj svakako bi trebalo biti povezivanje poljoprivrede i turizma, što Valjalo navodi kao jedan od ključeva hrvatskog uspjeha. „Turizam i poljoprivreda moraju biti komplementarni. To su dvije hrvatske tradicije koje je potrebno spojiti kako bi turisti u potpunosti mogli osjetiti

čari Hrvatske. Turist u Dalmaciji mora imati priliku uživati u domaćem slavonskom kulenu i drugim regionalnim specijalitetima.” Zastupnik SDP-a u razgovoru se dotaknuo i važnih hrvatskih pitanja poput golfa na Srđu i Pelješkog mosta. „Pelješki most svakako je realnost, samo je pitanje u kojem obliku i s kojim sredstvima. Osobno podržavam projekt golfa na Srđu jer vjerujem da je dobar za bogaćenje turističke ponude mog grada, ali treba pripaziti na moguće vlastite interese određenih skupina.” Referendum o ustavnoj definiciji braka, smatra Valjalo, u očima europskih zastupnika bio je znak nedostatka demokratičnosti hrvatskog društva, ali i dokaz da Hrvatska mora još puno raditi na promicanju i zaštiti ljudskih prava. „Vođa socijalnih demokrata Hannes Swoboda rekao mi je da ne može vjerovati da su građani Hrvatske to izglasali. U Europi su na tu odluku gledali sa zgražanjem i nevjericom”, ističe Valjalo. OBJEDINJENE TRADICIJE Plenarne sjednice u Strasbourgu običnom promatraču mogu izgledati kaotično i pomalo neorganizirano, pogotovo kada se glasa o nekom zakonu jer zastupnici dižu i spuštaju ruke nevjerojatnom brzinom. Ipak, Tanja Poša, Valjalova asistentica u Zagrebu kaže da je to normalan način funkcioniranja parlamenta. „Svi zastupnici na sastancima svojih klubova dogovore kako će glasovati o određenom pitanju, tako da dizanje i

spuštanje ruku na sjednici ostaje puka formalnost jer predsjedatelji sjednica već znaju podatke o glasovanju”, kaže Poša. Asistenti europarlamentaraca imaju zahtjevan posao pripremanja dokumenata i sumiranja rada svojih šefova, ali Nikša Spremić kaže da uživa u njemu i da ga to ispunjava. „Posao jest naporan, ali je isto tako dinamičan i zanimljiv te mi je izrazito drago da imam priliku raditi kao asistent europarlamentarca.”

Grad simbol suradnje Strasbourg je kroz povijest bio grad sukoba i patnje u ratovima Francuske i Njemačke. Sa svojom geografskom pozicijom na granici te dvije velesile, on je postao simbol zajedništva i ujedinjenosti Europe. Simbol koji danas promiče suradnju, kulturnu povezanost i gospodarski napredak.

Iako se svake godine u Strasbourgu održava samo 12 plenarnih sjednica, sve su glasnije poruke da bi se rad parlamenta u potpunosti trebao prebaciti u Bruxelles zbog smanjenja troškova. „Godišnje se troši oko 150 milijuna eura na transport i organizaciju sjednica u Strasbourgu, pa Europska unija ne želi ostaviti dojam da države moraju naporno raditi kako bi smanjile trošenje, a da se oni s novcem ponašaju neodgovorno”, kaže Spremić. Jedini pravi razlog zbog kojega je teško donijeti takvu odluku jest upravo simbolika Strasbourga kao jednog od centara ujedinjene Europe. To je grad koji je u kulturnom smislu objedinio najbolje tradicije Francuske i Njemačke, i koji je dokaz da krvava prošlost ne mora značiti nemoguću budućnost. Upravo je on najveći simbol povezanosti kontinenta koji je bio poprište brojnih ratova i tragedija među svojim državama. Službeni moto Europske unije - Ujedinjeni u različitosti - kao da govori upravo o Strasbourgu.

Zgrada Europskog parlamenta u Strasbourgu dobila je ime po najstarijoj zastupnici u povijesti i istaknutom borcu za prava žena, Louise Weiss

SPORT

Svibanj 2014.

Izgradnja jednog skijaša težak je i neizvjestan projekt, ali dobar broj mladih ima potencijala za postizanje vrhunskih rezultata u Svjetskome kupu, kaže Ivica Kostelić Foto: Nenad Dugi/CROPIX

INTERVJU Najbolji hrvatski skijaš još ne razmišlja o kraju karijere

Kostelić: Želja mi je pobijediti u svih pet disciplina Svjetskoga kupa G Nika Fleiss

nikafleiss@icloud.com

vica Kostelić najbolji je skijaš u hrvatskoj povijesti. S 34 godine na leđima i nebrojenim medaljama oko vrata, malo koji je sportaš toliko puta uveselio svoju domovinu i svoje navijače kao Ivica. S našim najpoznatijim skijašem razgovarali smo o protekloj sezoni, uspjesima i padovima u karijeri, obitelji, budućoj profesiji, kao i budućnosti skijanja u Hrvatskoj. Kostelić je otkrio što nas novo očekuje u svibnju ove godine te koja mu je želja u karijeri ostala neostvarena. Sada kada je sezona iza vas, mislite li da je Olimpijska medalja popravila nešto lošije skijanje i rezultate u Svjetskome kupu? Da, naravno, medalja je najsvjetlija točka sezone. Osvojili ste četiri Olimpijska srebra, biste li ih mijenjali za jedno zlato? Ne bih ih mijenjao jer su srebra kroz tri olimpijska ciklusa vrednija nego jedno zlato. Ne možeš slučajno osvojiti srebro na tri različite Olimpijade. Odlično ste otvorili sezonu u Soldenu i Leviju, što se dogodilo da od američke turneje više niste mogli naći pravu formu? Ima nekoliko razloga o kojima sam već govorio. U Americi sam imao krizu s leđima, koja se osjetila i po povratku u Europu. Druga je činjenica da nisam imao pravoga odmora od lipnja 2012., što je bila greška jer sam krivo mislio da je rehabilitacija odmor. Treba znati da je i koljeno imalo određenu ulogu kod slabijih rezultata. Prije nekoliko godina rekli ste da ćete se oprostiti nakon Sočija. Kada i gdje biste se željeli oprostiti od karijere? Nisam još razmišljao o tome, ali nadam se na nekom finalu Svjetskog kupa. Osim zlatne Olimpijske medalje i pobjede na Sljemenu, koja vam je još

Ne bih svoja četiri srebra mijenjao za zlato jer su srebra kroz tri olimpijska ciklusa vrednija. Ne možeš slučajno osvojiti srebro na tri različite Olimpijade, kaže naš mladi svjetski uspješni sportaš neostvarena želja u karijeri? Uz sve nabrojano, neostvarena mi je želja pobjeda u svih pet disciplina Svjetskog kupa. Život nakon skijanja, što biste voljeli raditi? Ne bih znao, čak mi je sad i malo neugodno zbog toga, ali sam siguran da mi neće biti dosadno. U ranijim intervjuima rekli ste da ćete se nakon karijere posvetiti znanosti. Studirate povijest na Hrvatskim studijima. U kojoj ste fazi studija? Još mi je ostalo dosta izbornih kolegija kako bih skupio dovoljno bodova za diplomu, ali sam sve obvezne kolegije položio. U što biste danas uložili svoj novac? Nisam razmišljao, ali vjerojatno u sebe, iako zvuči malo sebično. Već ste dugo godina u vezi sa bivšom skijašicom Elin Arnarsdottir. Kako ona proživljava vaše uspjehe i padove? Je li ona oslonac ili sport držite samo

Ljudi su se ponajviše otuđili od drugih ljudi. Primjećujem da prijateljstva kakva sam vidio kod mojih baka i djedova, duboka i iskrena, više ne postoje. Odnosi među ljudima površni su jer se nastoji živjeti što brže i konzumirati što veći broj informacija, kaže Kostelić

Foto: Leon Vidič/Delo/CROPIX

unutar obitelji (otac, sestra, majka)? Elin je oslonac i dio obitelji, i kao takva jednako emotivno doživljava sve moje uspjehe i padove, kao i ostatak obitelji. Objavili ste da ćete u svibnju svoju vezu ozakoniti brakom, predstavlja li vam brak nešto sveto? Vjerujem u instituciju braka, a skladan brak jedno je od velikih dostignuća čovjeka. S obzirom da je u vašem primjeru obitelj stup svega, priželjkujete li i sebi jednoga dana takvu obitelj? Koliko biste djece voljeli imati? Naravno da priželjkujem nekoliko djece, ali to ne ovisi samo o meni. Kad smo kod obitelji, po čemu se vi i Janica razlikujete kao skijaši, što imate vi, a da ona nije imala i obratno? Mislim da Janica ima puno više stvari koje ja nemam, ona je veliki šampion. O

samome sebi teško mi je govoriti. Kada biste mogli birati, biste li se radije rodili kao veliki talent ili veliki radnik? Ako je moguće - jedno i drugo, ali ako moram birati, onda veliki radnik, iako je oboje najsretnija kombinacija. Genij je marljivost. Uz oca Antu, koju je ulogu imao Vedran Pavlek u vašem životu i karijeri? Donose li Ante i Vedran zajedno odluke oko vaše karijere? Kako to funkcionira? Najbolje funkcionira kad svatko radi svoj posao. Vedran je vrhunski menadžer, a tata trener i vođa. Kako gledate na hrvatsko skijanje općenito? Kolike su zapravo šanse da nakon što vi završite karijeru netko skuplja bodove u Svjetskome kupu? Hrvatski skijaški savez ima odličan pro-

gram potpore mladih skijašica i skijaša pa oni imaju bolje uvjete nego što sam ja imao u njihovom uzrastu te postižu odlične rezultate na međunarodnoj sceni u svojim kategorijama. Izgradnja jednog skijaša težak je i neizvjestan projekt, ali dobar broj mladih ima potencijala za postizanje vrhunskih rezultata u Svjetskom kupu. Kad smo kod novih generacija, jesu li današnja djeca i mladi sposobniji zbog svega što im se nudi? Dobro je raspolagati s većim brojem informacija i imati velik izbor, ali je loše što djeca ne moraju pronalaziti svoj put do tih informacija i na taj se način gubi dio razvoja osobnosti. O fizičkom aspektu - tipa bavljenje sportom - tu još uvijek razvojni put zahtjeva pronalaženje svojih osobnih putova do određenih spoznaja. Kako gledate na tehnološko doba i mislite li da su ljudi skrenuli s puta okrenuvši se aparatima (tehnologiji) umjesto prirodi? Što nam to donosi? Ljudi su se ponajviše otuđili od drugih ljudi. Primjećujem da prijateljstva kakva sam vidio kod mojih baka i djedova, duboka i iskrena, više ne postoje. Odnosi među ljudima dosta su površni jer se nastoji živjeti što brže i konzumirati što veći broj informacija. Nije problem samo otuđivanje od ljudi, nego otuđivanje od samog sebe. Svi su okrenuti više prema van, a manje prema sebi samima. Što vam se kao povjesničaru čini, kakvi su Hrvati kao narod i što nas povijest uči po tome pitanju? Povijest nas uči da najbolje funkcioniramo kada smo složni ali, nažalost, takvi su primjeri rijetki. Vaše mišljenje oko pristupanja u EU, loše ili potrebno? Pristupanje EU prvenstveno je vanjskopolitičko pitanje koje sam podupirao. Pored Mljeta i Medvednice, koje vas mjesto najviše ‘drži’? ‘Drži’ me cijeli Jadran - Palagruža,Vis, Biševo, Komiža, Korčula...

SPORT

Svibanj 2014.

NAVIJANJE U METROPOLI Zagrebački klubovi imaju svoju vjernu publiku

Dok netko skuplja salvete i bedževe, oni idu na ‘tekme’

Bijeli Lavovi, Smogovci ili članovi Sektora B, srednjoškolci, studenti, umirovljenici, zaposleni, nezaposleni, oženjeni, neoženjeni. Jedno im je zajedničko - nenasilje

G Ana Samaržija

samarzija.ana@gmail.com

Smogovci su udruga navijača Cibone

družili i zajedno bodrili svoj klub. „Bilo nam je žao da takav klub nema svoje navijače, da na tribini nema nikoga tko vodi navijanje, jer smo bili uvjereni da Zagreb to zaslužuje. Veselilo nas je da smo zajedno na tribini i da usput motiviramo ostalu publiku na navijanje.” A na navijanje potiče i bučan Sektor B, udruga navijača KHL Medveščak. Predsjednik udruge Goran Barbarić naglašava kako je njihovo, sad već prepoznatljivo navijanje spontano te da ovisi i o njihovom raspoloženju, ali i o igri na ledu. „Ljudi jednostavno dolaze, prihvatili su to da se dođe i navija za svoj klub, da nema nikakvih problema na tribinama, nikakve bojazni, može doći tko god hoće”, kaže Barbarić. Svim ovim skupinama jedno je zajedničko - motivacija, ljubav prema klubu i onome što on predstavlja za grad. Složni su da na tribinama ima najrazličitijih navijača, od srednjoškolaca i studenata, koji su klub zavoljeli kao djeca kad su ih očevi vodili na tribine, pa do starijih navijača koji svoj klub prate od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Za takvo predano praćenje omiljenog kluba potrebna su i odricanja. „Netko skuplja salvete i bedževe, mi idemo na tekme. Uzima se slobodno na

Šarić: Zlato mi je ispr

Mladić koji je svojim umijećem osvojio ljubitelje košarke diljem Hrvatske i Europe vjeruje u svoju, ali i veliku budućnost Cibone

a Zagreb se oduvijek veže nogomet i njegovi prepoznatljivi navijači. No, ovaj put oni nisu u glavnoj ulozi. Znate li tko su Bijeli Lavovi, Smogovci ili članovi Sektora B? Što njih vuče na tribine svaki tjedan? Iako u Zagrebu tradicionalno dominira nogomet, posljednjih godina jača interes za druge sportove. One koji imaju svoju povijest, čiji klubovi iz godine u godinu igraju regionalne i europske lige, koji su ih nekoć osvajali, a zatim pomalo zamrli. Ipak, malo-pomalo, budili su se, kako rezultatski tako i organizatorski. Buđenje jedne skupine takvih navijača dogodio se 2011., u trenutku kad je njihov klub bio pred gašenjem. AKCIJA ZA SPAS CIBONE „Akcija za spas Cibone bila je impuls, pokazatelj koliko ljudi vole klub. Shvatili smo koliko zapravo Cibona ima navijača. Zato je ideja bila da se skupi neka masa koja će uvijek biti na Ciboninim utakmicama, i domaćim i gostujućim”, kaže Marko Subotić, prvi predsjednik Smogovaca, udruge navijača Cibone te njezin današnji dopredsjednik. Dečki iz Smogovaca ističu kako im je bilo važno da jedan takav klub, jedan od identiteta Zagreba, ima svoje organizirane navijače. Slične motive za okupljanje imali su i Bijeli Lavovi, klub navijača RK Zagreb Croatia Osiguranje. Jedna od prvih članica, studentica Marija Žužak, ističe da je ideja za osnivanje navijačke skupine nastala na tribinama, tamo gdje su se svi

ZVIJEZDA U USPONU Hrvatska košarkaška nad

G Matea Dominiković

madominikovic@gmail.com

Bijeli Lavovi zdušno podržavaju RK Zagreb Croatia Osiguranje

poslu, mijenja se smjena, žrtvuje san, da bi se išlo na tekmu. Dalmoši bi rekli da je to iz dišpeta, a mi kažemo da je to iz prkosa”, ističe Dario Hrković, predsjednik Smogovaca, s kojima putuje na sve gostujuće utakmice Cibone. Naravno da članstvo u udruzi navijača donosi prednosti kao što su povoljnije ulaznice, organizirani odlasci na gostujuće utakmice, jeftinija hrana i piće te navijački rekviziti. Ipak, važnije je ono što se odvija za vrijeme i nakon utakmice. „Igrači uvijek dođu do nas, zahvale nam. Naš prvi počasni član, kapetan Zlatko Horvat, uvijek nas pozove na druženje s igračima”, kaže Žužak. Na Smogovce se u klubu još nisu u potpunosti navikli.

Foto: Privatne fotografije

Godine nisu bitne Da sport i navijanje ne poznaju dobna ograničenja pokazuju Smogovci. Naime, njihov najmlađi član Emil ima samo deset godina. No, on ima posebnu ulogu. Službeni je bubnjar udruge i svojom bučnom podrškom itekako potiče i diktira tempo navijanja kroz cijelu utakmicu. Najstariji registrirani Smogovac ima 68 godina. „Cibona još nije prepoznala nas, mi smo im kao neka egzotična životinja, ne znaju kako bi s nama. Ali mi znamo koliko se trudimo. S igračima imamo dobar odnos, lagano prepoznaju naš trud i zalaganje, i vjerujem da im puno znači kad nas vide na tribini”, naglašava Subotić. NAVIJANJE BEZ NASILJA Ono što ove navijače razlikuje od nekih njihovih nogometnih kolega jest nenasilno ponašanje. Kako kažu, nasilje nije čest slučaj u dvoranskim sportovima. Oni su na tribinama da podupiru svoj klub, a ne da provociraju suparničke navijače. U tome se posebno ističu navijači Medveščaka.

Foto: Privatne fotografije

„To je tako zapravo od prvog dana, obiteljska atmosfera. Ako se dogodi neki ekstrem, tribine to odmah rješavaju, to se sječe u korijenu. Doći s namjerom da radiš probleme, to nije navijač. Okolina to jednostavno ne prihvaća”, kaže Danijel Krilčić iz Ujedinjenih navijača Medveščaka. Grupa je to koju su na Facebooku 2010. godine osnovali ljubitelji hokeja. Nisu registrirana i službena udruga navijača, no to ih ne sprečava da se druže, zabavljaju i podržavaju Sektor B. No, njihovo navijanje ima još jednu dimenziju. Onu humanitarnu. „To se službeno zove Druženje navijača s plemenitim ciljem. Dosad smo imali četiri humanitarke, na kojima smo skupili oko 80.000 kuna. Skupljamo robu, hranu, animiramo djecu, organiziramo aukcije predmeta gdje igrači doniraju palice, rukavice. Pritom klub stoji sto posto iza nas, daje nam punu podršku u organizaciji, medijski to izreklamiraju, ali dalje sve radimo sami”, govori Krilčić. Tako sami pronalaze ljude koji ih mogu sponzorirati i darivati, a zatim prikupljena sredstva doniraju domovima i udrugama za djecu ili one slabijeg socijalnog statusa. OSJETLJIVI NA PROMJENE U KLUBU Ovakva povezanost i predanost klubu ponekad donosi i veću dozu kritike. Iako podupiru te opravdavaju i neke loše poteze svojih omiljenih igrača, znatno više od običnih navijača, postaju posebno osjetljivi na promjene unutar kluba. „Određeni potezi u upravi kluba utjecali su na stav pojedinih navijača pa je dio odlučio više ih ne podržavati javno. Klub je u sve goroj situaciji, očekuje se prodaja i odlazak i ovo malo kvalitetnih igrača pa ne vidim neku svjetlu budućnost”, kaže Žužak te dodaje kako se od 2009., od kad je udruga osnovana, pa do danas broj registriranih navijača smanjuje. Jedan od uzroka vidi i u promjeni dvorane. „U Areni smo dobili svoj sektor, no atmosfera je drugačija, to više nije to. Dvorana je poluprazna i ne može jedna mala skupina navijača povesti navijanje kao u Domu sportova.” Sličan problem uočio je i Krilčić. Kaže da je ulazak u KHL ligu, i samim time veća cijena ulaznica, uvjetovao nešto manji interes, odnosno manje upita za ulaznice preko njihove grupe. Ipak, za podršku ne treba strahovati jer ovi se navijači prvenstveno vode srcem - svojom sklonosti i ljubavi prema klubu. Zato ponekad teže primaju neke promjene, žešće reagiraju na neke odluke. Ali to je samo još jedna potvrda koliko im je stalo. Da su zbog kluba spremni kombijem potegnuti na drugi kraj Europe, da će organizirati niz akcija i time pomagati drugima, da će svoje omiljene igrače čekati koliko bude potrebno za samo jedan osmijeh ili fotografiju. Jer oni su im uvijek bezrezervna i najglasnija podrška.

a krilima sjajnog Daria Šarića, Cibona je izborila nastup u Euroligi sljedeće godine, a osvojila je i ABA ligu. Tri su godine Cibosi bili daleko od europske elite, ali fantastična sezona mladog Šibenčanina vratila ih je u odabrano društvo. Jedan od najtalentiranijih košarkaša na svijetu ne oduševljava samo predstavama na terenu, već i sportskom drskošću koja je krasila i najvećega šibenskog sina, Dražena Petrovića. U razgovoru, Šarić otkriva svoja razmišljanja o trenutačnoj sezoni, ali i o budućim izazovima. Što Hrvatska može očekivati od generacije u kojoj se ističu imena Šarića, Hezonje, Arapovića i Mazalina? Je li napokon vrijeme da se košarka vrati na stare staze uspjeha? Nadam se da to vrijeme stiže, mada je teško nadmašiti neka stara vremena naše košarke. Također se nadam da će Hrvatska kroz pet, šest godina dobiti domaćinstvo na Eurobasketu i da će generacija koja to zaslužuje, da ne nabrajam

otkaz i pretpostavljalo se da će ovo biti sezona za zaborav. Ipak, sve se promijenilo i preporođena ekipa izborila je nastup na Final Four ABA lige u Beogradu. Kako gledate na sezonu sada? Trenutačno u Ciboni vlada takva situacija da se zna tko što radi i što je čiji posao. Znači da svatko pruža svoje partije, da svatko odigra ono što je njegova uloga. I baš smo zbog toga uspješni i dobro igramo, te postižemo dobre rezultate. Sa skupocjenim strancima to ne bismo postigli jer, nažalost, tek onda kad Hrvatska nema novaca, pažnja se prebaci na naše mlade nade. A Hrvatska posjeduje solidan broj odličnih igrača koji možda još nisu dobili svoju priliku, a svakako bi to trebali. Daju li vam navijači i publika dodatni motiv za pobjedu? Za naše navijače se podrazumijeva, ali dodatno se motiviram kad čujem navijače koji su protiv nas, to mi pruža dodatni otpor. Koliko je vama osobno značila atmosfera i pun Draženov dom navijača protiv Partizana? Meni to stvarno dosta znači, dobio sam dodatni motiv, pogotovo kad vidim da jedna Zvezda ili Partizan u Eurocupu ili

Trenutačno u Ciboni vlada takva situacija da se zna tko što radi i što je čiji posao. Znači da svatko pruža svoje partije, da svatko odigra ono što je njegova uloga. I baš smo zbog toga uspješni i dobro igramo, te postižemo dobre rezultate. Sa skupocjenim strancima to ne bismo postigli jer, nažalost, tek onda kad Hrvatska nema novaca, pažnja se prebaci na naše mlade nade sva imena, osjetiti kako je biti domaćin na jednom takvom natjecanju. Uistinu mislim da nam slijedi lijepa budućnost, pogotovo nakon Eurobasketa u Sloveniji te nakon što su Cibona i Cedevita izborili Final Four. Želim da se pokažemo u najboljem svjetlu. Možda to vrijeme dolazi sljedeće godine, a možda za pet, šest godina. No, sve u svemu, najbolje vrijeme tek slijedi. Mislite li da se može nadmašiti vrijeme Dražena Petrovića, Kukoča…? Budimo iskreni, to je vrijeme jako teško nadmašiti, jer to su bila vremena kad su zemljom hodali bogovi, da se tako izrazim. Pokušat ćemo se približiti tim starim vremenima, jer svakako želimo da u Hrvatskoj košarka ponovo oživi. Cibona je nakon dva mjeseca tekuće sezone bila u velikim problemima, atmosfera oko kluba bila je loša, skupa pojačanja nisu pružala partije koje su se od njih očekivale, trener je dobio

Euroligi imaju podršku od 20.000 ljudi na utakmicama. Tako i meni i Ciboni podrška navijača na bilo kojoj utakmici puno znači. Šteta što se Draženov dom na utakmici protiv Zvezde nije napunio do kraja i što nam se nisu ostvarili snovi, jer stvarno je gušt igrati pred punom dvoranom. Renomirani ESPN objavio je vijest da ove godine nećete biti na NBA Draftu zbog potpisanog ugovora s Efesom. Ima li u tome istine? Nema tu istine. Moja je jedina želja da jednog dana zaigram u NBA ligi, i to je želja svakog košarkaša - da jednom zaigra za najveću ligu. Time bih ostvario vrhunac svoje košarke karijere. To je najbolji način ostvarenja karijere. Nikakav ugovor s moje strane nije potpisan ni sa kakvim klubom, ta odluka tek slijedi. Sigurno je da se brojni europski klubovi bore za vaš potpis, no postoje li neki klubovi za koje smatrate da bi

Foto: Igor Šoban / CROPIX

SPORT

da želi se prvo dokazati u Europi

s reprezentacijom ed NBA prstena

Svibanj 2014.

UPORNOST SE ISPLATI Sve više sportaša završava fakultete

Sport i studij mogu ići ruku pod ruku

Između 70 i 80 posto sportaša teško živi nakon sportske karijere, kaže rukometni izbornik Vladimir Canjuga

G Anja Stanko

anja.stanko9@gmail.com

rže, više, jače! Ovim se geslom vode svi profesionalni sportaši. Njihov je život posvećen treniranju, sve s ciljem postizanja vrhunske kondicije i vrhunskih rezultata. Olimpijsko načelo - Važno je sudjelovati - više ne vrijedi. Sport je postao sfera neprekidne borbe i dokazivanja. Pred sportaše se postavljaju sve veći izazovi pred kojima oni nerijetko pokleknu. Svoje karijere završavaju sve ranije, a skloniji su i ozbiljnim ozljedama koje ih trajno udaljavaju od sportskih terena. Prosjek godina u kojima se sportaši umirovljuju je 35. S obzirom na to da se u Hrvatskoj od sporta ne može zaraditi dovoljno novca za ostatak života, svi se sportaši nakon prekida karijere nađu pred istim izazovom - pronaći stalan posao i osigurati egzistenciju. No, kako u današnje vrijeme pronaći posao samo s osnovnim ili srednjoškolskim obrazovanjem u 35-oj godini života? Fakultetska diploma nije jamstvo za pronalazak posla, ali ipak daje veće šanse za zapošljavanje. PROJEKT SPORTAŠI I OBRAZOVANJE Rukometašica zagrebačke Trešnjevke i hrvatska reprezentativka Janja Golubić ujedno je i studentica Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. Ona kaže da nikad nije razmišljala o tome da odustane od svog obrazovanja zbog sporta, jer ženski rukomet nije toliko dobro plaćen da bi od njega kasnije mogla osigurati svoju egzistenciju. Slično razmišlja i vaterpolist Mladosti, hrvatski reprezentativac Ante Vukičević, koji studira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. „Pri odabiru fakulteta sportaši moraju gledati obaveze koje im zadaje fakultet, hoće li moći dolaziti na predavanja, koliko smiju izostati, u kojim dodatnim aktivnostima trebaju sudjelovati, pa često ne mogu izabrati fakultet koji im se oduvijek sviđao”, kaže Vukičević. Iako je hrvatski obrazovni sustav još uvijek daleko od onog američkog, u kojem sportaši dobivaju sportske stipendije i olakšice pri plaćanju školarina što ih potiče u obrazovanju, on ipak napreduje. Tako je 2013. Hrvatski olimpijski odbor u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa pokrenuo projekt Sportaši i obrazovanje koji bi trebao sportašima pomoći u usklađivanju obaveza studiranja s natjecateljskim obavezama, te im omogućiti i drugu karijeru nakon one sportske. „Između 70 i 80 posto sportaša teško živi nakon sportske karijere. Samo vr-

Šarića odlikuje i ona sportska drskost koja je krasila Dražena Petrovića

vam mogli pružiti najbolje uvjete za daljnji razvoj? Teško je odgovoriti na to pitanje. Sigurno treba pogledati što nudi svaki klub. Što se tiče mog razvoja, tu sigurno u prvi plan ne bih stavio nikakav novac, nikakvu odštetu, u prvi plan stavljam svoju minutažu, igru, ali pod time mislim i da prilika bude adekvatna od strane kluba. Smatrate li da je najbolji put do uspjeha mladog igrača tzv. poučak Ricky Rubia, odnosno, prvo dokazivanje u najjačim europskim klubovima, pa tek onda odlazak u NBA? Po mom mišljenju, to je najbolji put do uspjeha - uz nekakav rad i odgovarajuću priliku koja mi se pruži da se dokažem u Europi. Ja bih odigrao godinu u Europi, i tek bih onda, kao gotov igrač, krenuo dalje u najveću ligu. Htio bih doći u NBA kao gotov proizvod, da mogu u startu ući u igru i pružiti najbolje od sebe. Kojeg NBA igrača preferirate? Meni je Magic Johnson najbolji i najdraži igrač koji je ikad igrao u NBA, bez obzira na Michaela Jordana koji je obično nekakav uzor svima. A za Dražena Petrovića ne moram ni govoriti, on je iz Šibenika, odakle sam i ja, i on mi je najveći od svih.

Meni je Magic Johnson najbolji i najdraži igrač koji je ikad igrao u NBA, bez obzira na Michaela Jordana koji je obično nekakav uzor svima. A za Dražena Petrovića ne moram ni govoriti, on je iz Šibenika, odakle sam i ja, i on mi je najveći od svih A u trenutnoj situaciji u NBA najviše volim LeBron Jamesa, bez obzira što ima ogromnu snagu, to je jedini čovjek koji može svaku utakmicu kad hoće imati triple double u NBA ligi. NBA prsten ili medalja s reprezentacijom na velikom natjecanju? Medalja s reprezentacijom na velikom natjecanju, pogotovo ako je prvo mjesto u pitanju. Kako biste opisali samog sebe? Red, rad i disciplina.

hunski sportaši, koji su imali karijeru od 15 godina pa su uspjeli zaraditi dovoljno da ulože u neke teretane, kafiće, apartmane ili stanove za iznajmljivanje, mogu dobro živjeti”, objašnjava rukometni trener i aktualni izbornik hrvatske ženske rukometne reprezentacije, profesor Vladimir Canjuga. On upozorava i na velike mogućnosti ozljeda zbog kojih sportaši prisilno završavaju karijeru te se, ako nemaju oslonac u obrazovanju, odjednom nađu u nezavidnoj egzistencijalnoj situaciji. Pozitivan je primjer tenisač Mario Ančić koji je zbog bolesti i ozljeda bio primoran prekinuti svoju sportsku karijeru, ali je nastavio onu obrazovnu. Završio je pravni fakultet, položio pravosudni ispit, postao odvjetnik, a nakon toga upisao i postdiplomski studij prava na američkoj Columbiji. Zakon o sportu od 2013. godine u sebi sadrži odrednicu o tzv. sportskim mirovinama. Hrvatski reprezentativci, osvajači svjetskih i olimpijskih medalja s navršenih 45 godina života tako imaju pravo na sportsku mirovinu u iznosu jedne prosječne hrvatske plaće za osvojeno zlatno odličje. Za osvojena srebrna i brončana odličja iznos je, dakako, manji. Ovim izmijenjenim zakonom sprječavaju se situacije poput one u kojoj se prije pet godina našao bivši hrvatski dizač utega Nikolaj Pešalov. Taj osvajač dvaju olimpijskih odličja ostao je bez ikakvih prihoda i na rubu egzistencije. PLANIRANJE DRUGE KARIJERE „Nakon karijere volio bih se baviti odvjetništvom i nadam se da će mi vaterpolo pomoći u pronalasku posla”, govori Ante Vukičević. Rukometašica Janja Golubić svakako bi htjela ostati u rukometu kao trenerica, no želja joj je raditi i u struci, kao odgajateljica. „Radi se o samoodricanju. Ako se sportaš odluči za studiranje, onda sigurno nema vremena za sjedenje po kavama i noćne izlaske. Treninzi su dva puta dnevno, no za učenje ima vremena i po noći jer su treninzi obično oko 10 ili 11 sati, i sportaš se stigne naspavati i odmoriti. Sve je u mentalnom sklopu”, pojašnjava profesor Canjuga. Ne može se zauvijek biti vrhunski sportaš. Važno je da se sportašima od malih nogu ukaže na tu činjenicu da bi oni na vrijeme počeli promišljati i raditi planove o svojoj drugoj karijeri. Hrvatski obrazovni sustav možda nije najpogodniji za profesionalne sportaše, no uz malo više truda mogu se ispuniti sve fakultetske i sportske obaveze. Profesor Canjuga kaže: „Ako se želi, onda se i može.”

Foto: Igor Šoban / CROPIX

Kapetan Cibone Marin Rozić, jednom prilikom izjavio je da ste pravi timski igrač i da ste, nakon uzastopnih poraza prije ulaska u Final Four, bodrili svakog svog suigrača posebno te od njih očekivali da ne odustanu. Ima li u tome istine? Istina je da sam bodrio cijelu ekipu nakon odlaska nekih igrača. Govorio sam im da mi možemo ući u Final Four i evo, to se i dogodilo. Vjerovao sam u nas. Bez obzira ostao ja u Ciboni ili ne, tom klubu slijedi jedna lijepa budućnost. Cibona ima neosporive talente poput Martina Junakovića, Tomislava Gabrića i Marka Arapovića. Samim time što je i Dominik Mavra potpisao za Cibonu, postoji prilika da Cibona jednog dana igra kao Partizan i da ima takve talente, da se ulaže u mlade nade i da tako svi profitiraju. Draženov dom kroz nekoliko će godina imati priliku gledati prave igrače. Kako se slažete sa svojim suigračima? Mislim da je to prije pitanje za njih, ali iz moje perspektive gledano, sa svima se slažem odlično i svi su mi jednako dobri i na terenu, ali i izvan njega. Kako bi ja rekao, prava smo klapa.

Ante Vukičević

Janja Golubić

Canjuga: Djevojke su odgovornije i pedantnije Profesor Vladimir Canjuga iza sebe ima 35-godišnju trenersku karijeru. Radio je i s muškim i sa ženskim selekcijama. Ovo mu je peta godina na mjestu izbornika ženske rukometne reprezentacije, u kojoj ima vrlo neobičnu situaciju - gotovo sve djevojke su studentice, ili su u procesu upisivanja fakulteta, ili su fakultet završile. Taj fenomen Canjuga ne pripisuje činjenici da se u ženskom sportu okreće mnogo manje novaca nego u muškom, pa se djevojke žele osigurati, nego smatra da su djevojke po prirodi odgovornije, pedantnije, svjesnije svijeta u kojem žive, stoga i organiziranije u osiguravanju svoje budućnosti nakon sportske karijere.

STIL/TRENDOVI

Svibanj 2014.

U golemoj gužvi za oko je zapinjala djevojka s neuobičajenim ruksakom

Foto: Mila Puljiz

Modno usklađene prijateljice u opuštenom izdanju za šetnju veselim Camden Townom

STREETSTYLE LONDON Ulice britanske prijestolnice raj su za individualce

G Mila Puljiz

Moda kao ispušni ventil za hrabre, zaigrane i maštovite

milapuljiz@hotmail.com

ondonski streetstyle oduvijek je bio jedan od najposebnijih i svakako najzanimljivijih. Za razliku od Pariza i Milana, gdje se sve vrti oko uglađene estetike, kod Londončana ona ne prolazi, već se sve vrti oko individualizma bez slijepog robijanja aktualnim trendovima. Oni upravo modu pronalaze kao ispušan ventil, način na koji će pokazati svu svoju maštovitost i neopterećenost. OD BEATLESA DO AMY WINEHOUSE Britanska prijestolnica mode jedna je od onih koja se ne zamara konzervativnim stilskim komentarima pojedinaca, već modu čini zanimljivom, maštovitom i bezbrižnom igrom. London je grad u kojem svatko može biti što hoće, u kojem svatko može prošetati u najpomaknutijim kombinacijama, a da ga nitko krivo ne pogleda i prokomentira. Njih zaista nije briga u kakvom ste izdanju, je li vam šminka na mjestu te nosite li dizajnersku odjeću. London je sam za sebe velika modna pista na kojoj su ljudi često sami sebi dizajneri. A raj za takve modne individualce jest Camden Town. Camden je carstvo londonske alternativne urbane supkulture svih vrsta - na njegovim ulicama dočekat će vas šaroliko društvo punkera, gotičara, skejtera, darkera, metalaca, hipija, rastafarijanaca... Osim njih, na ulicama Camdena često kupuju i zvijezde poput Chloe Sevigny i Kate Moss, te ga je popularizirala i neponovljiva Amy Winehouse. Dovoljna je samo jedna šetnja kroz šarenu ulicu koja nikada ne spava, Camden Street. To mjesto hipnotizira svojom raznolikošću, neopterećenošću, glazbom, kreativnošću, nasmiješenim pojedincima, suvenirima i na kraju krajeva, modom koja je sve, samo ne dosadna. Upravo je zato London mnogima vječna inspiracija, što u glazbenom, a što u modnom pogledu. Zašto glazba? Iz jednostavnog razloga zato što je kroz povijest upravo ona imala najveći utjecaj na izgradnju stila zanimljivih Londončana. U šezdesetima to su bili Beatlesi, čije je rodno tlo bio Liverpool, dok se London smatrao modnom prijestolnicom svijeta. Nakon njih dolaze sedamdesete godine i razdoblje šljokica i cipela na platformu, a predvodnik te generacije svakako je bio neponovljivi David Bowie. Uz njega, važan predstavnik jest i bend The Clash, kao dio vala punka koji je zahvatio Ujedinjeno Kraljevstvo kasnih sedamdesetih.

London je grad u kojem svatko može biti što hoće, u kojem svatko može prošetati u najpomaknutijim kombinacijama, a da ga nitko krivo ne pogleda i prokomentira

Picadilly Circus prepun je zanimljivih pojedinaca

U osamdesetima se sve vrti oko ekscentričnosti s izvođačima poput Roberta Smitha iz poznatog sastava The Cure. Nakon tog vrlo značajnog razdoblja u modnom i glazbenom smislu, dolazimo do devedesetih godina, vintage odjeće, poderanih traperica i neponovljivog Morrisseya.

U novom stoljeću dolazimo i do nove grupe jakih izvođača, prvenstveno Amy Winehouse koja je svijet mode zauvijek promijenila svojom velikom raščupanom kosom, mačkastim očima i kratkim haljinicama. Iako je njen životni vijek bio kratak, njen trag u glazbi i modi ostaje vječan. Modna novinarka i urednica Eva Misirača podijelila je svoje viđenje Londončana i njihovih stilova te ih usporedila sa Zagrepčanima: „Primijetila sam da se ljudi, iz kojeg god dijela svijeta sletjeli u London, osjećaju opuštenije i čak eklektičnije. Trendseterice su sretne jer slobodno mogu sve svoje trendi krpice nabacati na sebe i ne izgledati glupo, dok darkere nitko ne gleda čudno. Velika Britanija možda slovi kao uštogljena država, no to je ipak samo površinski. Streetstyle u Zagrebu nije previše raznolik upravo zbog nekoliko high street brandova koji su najpristupačniji Hrvaticama. Pogodite li pravu stvar, nekoliko mjeseci izgledat ćete neobično, a kasnije će svi to imati. Ipak, to ne bi trebalo biti ograničenje, ali većinom jest. Ekstravagantnost i šarenilo zasigurno su viđeniji u Londonu.” Mlada dizajnerska nada Silvio Ivkić, na pitanje što mu prvo padne na pamet na spomen londonskog streetstylea, izdvaja chunky polučizme, kožne detalje i odličan dizajnerski nakit. U usporedbi sa zagrebačkom uličnom modom, London i dalje smatra samim vrhom svjetske modne scene. Ipak, vidi pomak u razigranosti i stilu odijevanja Zagrepčana.

„Ako se osvrnemo unazad tri godine i usporedimo s današnjim streetstyleom, vidi se velik pomak. Istina je da se previše pozornosti posvećuje trendovima, ali poštujem hrabrije pojedince kojima toliko ne smetaju pogledi na ulici i komentari ekipe sa strane. Proporcionalno s veličinom grada, vidi se koliko ima stilova i smatram da to tako i treba funkcionirati. Šarolika ponuda znak je da roba nađe put do svoga kupca, a ne stoji na policama trgovina, kako je to inače kod nas!”, smatra Ivkić. VRH MODNE SCENE Slično razmišljanje dijeli i modna blogerica i stilistica Barbara Repe, koja London vidi kao sami vrh modne scene: „London je nevjerojatno inspirativno i kreativno mjesto, mjesto gdje svatko može biti što hoće, mjesto gdje svatko može pronaći nešto što odgovara njegovom osobnom stilu. Londončani su majstori odijevanja, jako su slobodni i odvažni, kao da im je smisao za modu urođen. Teško ih je staviti u isti koš sa Zagrepčanima, s obzirom

da je njihova ponuda odjeće i modnih dodataka neusporedivo veća i raznovrsnija nego naša. Kao što sam spomenula, oni nose ono što hoće, bez ikakvog straha i neugode. Njihov primjer trebaju slijediti i Zagrepčani, jednostavno se osloboditi nepotrebnog straha, biti ono što jesu i nositi oni u čemu se najbolje osjećaju.” Na londonske stilove osvrnula se i modna novinarka Korana Marović. „Londonski streetstyle vidim kao vrlo inspirativan i specifično cool. Imaju tu jedinstvenu notu u igranju modom, koja djeluje vrlo edgy i hrabro, a njihove kombinacije vam se urezuju duboko u sjećanje. Zagrebački je streetstyle više šminkerski. Zagrepčanke poprilično prate trendove i kopiraju outfite iz izloga poznatih high street brandova ili dizajnerskih kuća, no u posljednje vrijeme nekako postajemo sve odvažniji. Spram streetstylea iz Londona, naše djevojke izgledaju vrlo dotjerano i nevino - Engleskinje bi ih, i izgledom i stavom, pojele za doručak”, uvjerena je Marović. Šminkeri kakve često viđamo na ulicama Zagreba rijetko se mogu susresti u Londonu. A ako neki i naiđe, to je najvjerojatnije zalutali turist u potrazi za najbližim Starbucksom ili McDonaldsom. London ipak potvrđuje da je u modnom smislu jedinstven i neponovljiv.

Londončani su majstori odijevanja, jako su slobodni i odvažni, kao da im je smisao za modu urođen. Njihov primjer trebaju slijediti i Zagrepčani, jednostavno se osloboditi nepotrebnog straha, biti ono što jesu i nositi ono u čemu se najbolje osjećaju, kaže modna blogerica i stilistica Barbara Repe

Ne slijede trendove već ih stvaraju

Mjesto gdje su ljudi sami sebi dizajneri