Global - broj 3, prosinac 2014.

ZAKLADA ANA RUKAVINA

STUDENTSKE SLUŽBE

Vesna Ravenšćak: Život mi je spasio anđeo iz Njemačke

Istražujemo zašto se (ne) vole studenti i referade?

Str. 14

Str. 3

Novine za studentska i društvena pitanja, kulturu i sport

ISSN 1849-4722

www.fpzg.unizg.hr

/GlobalNovine @GlobalNovine

Broj 3 / Godina 2 / prosinac 2014.

SIGURNOST U DOMOVIMA Nakon vandalizma na Savi povećan broj čuvara

‘Neredi za utakmica redoviti, preventivno angažirajte policiju!’

IZBORI

Gdje su mladi u programima kandidata

Str. 7

NA ZADATKU

Masaža kao paravan za prostituciju Str. 9

GLAZBA

Hrvatske rokerice žare i pale po Nizozemskoj Str. 18

Foto: Goran Stanzl/Pixsell

Nakon nogometnih utakmica studentski su domovi često odredište huligana

G Lucija Pongrac

lucija.pongrac@gmail.com

N

eredi zbog nogometnog “zanosa” ne događaju se samo na stadionima.

Nedavno se dogodio napad pripadnika Bad Blue Boysa na studente iz Dalmacije u 9. paviljonu studentskog doma Stjepan Radić.

Povod za napad bio je Hajdukov šal koji je jedan od stanara imao na zidu, a mogao se lako uočiti izvana jer je riječ o prizemlju paviljona.

“U trenutku napada nisam ni znala što se događa jer stanujem na 4. katu, ali mi je poslije došla prijatelji-

Pomoćnica ravnatelja Studentskog centra rekla je kako smatraju da ne bi trebalo zatvarati naselja u smislu jednog ulaza i ulaska s karticom. Iako bi bi to povećalo razinu sigurnosti, kako kaže, studenti još zagovaraju slobodniji ulaz

ca i rekla da je vani policija. Sustanari su mi rekli da su dečki iz doma bili u kuhinji i uobičajeno igrali igrice. Napadači su nasilno ušli, bacili baklju i napali ih. Zatim su otišli i u jednu sobu i tamo bacili baklju.

Navodno su pokušali uzeti i laptop, ali nisu uspjeli. Nakon toga su pobjegli iz doma, ali jednog od napadača uspjeli su uhvatiti”, ukratko je prepričala stanarka 9. paviljona što se to dogodilo na Savi večer uoči utakmice Dinama i Hajduka.

“Razbijen je jedan prozor u čajnoj kuhinji gdje su se studenti kartali.

Bilo je nekoliko ogrebotina, jedan je student bio malo opečen. Baklja

se zapalila, bilo je dima, nije bila ugodna situacija”, rekla je pomoćnica ravnatelja Studentskog centra za smještaj Ružica Rajšić.

Na ovu se neugodnu situaciju reagiralo na vrijeme, svi napadači su uhićeni, a šteta nije prevelika. Kako nam je rekla Ružica Rajšić, nitko od napadnutih studenata nakon incidenta nije se htio preseliti te su rekli da se unatoč svemu osjećaju sigurno.

Ipak, ovaj nas je događaj potaknuo da ispitamo koliko je siguran život u studentskim domovima u Zagrebu i način na koji se ono može poboljšati. (nastavak na 2. stranici)

STIL

U modi je biti ‘običan’ Str. 23

SPORT

INTERVJU

Na skijanje sa skromnim proračunom

Silvije Tomašević: Hrvatski mediji ne prepoznaju vijesti

Str. 21

Str. 10-11

2

studentski život

Prosinac 2014. (nastavak s 1. stranice)

Najveći dom Stjepan Radić ima oko 4000 stanara, a u okružju su i brojni kafići tako da je koncentracija prolaznika kroz naselje izrazito velika.

Jedna od djevojaka koja živi na Savi već četvrtu godinu zaredom izjavila je da se tamo osjeća prilično sigurno. Smatra da bi trebalo biti više zaštitara i da je nužno da svaki paviljon ima najmanje jednog, kako bi se spriječili incidenti. Također misli da nije dobro što se, naročito ljeti, ispred paviljona skupljaju studenti, galame, a mnogo njih uopće nisu stanari doma.

REAGIRAJU I NA NAJMANJE INCIDENTE Iako se osjeća sigurno i osobno nije doživio niti jedan incident, jedan od stanara Save čuo je za više incidenata i napada u paviljonima te smatra kako treba angažirati i policiju kad su utakmice, jer su tada upadi najčešći.

Uprava Studentskog centra odgovara za sigurnost svih stanara studentskih domova u Zagrebu, a kako su nam rekli, oni su zadovoljni sa stanjem sigurnosti.

“Na katu svakog paviljona na oglasnoj su ploči postavljeni brojevi recepcije i studenti mogu nazvati zaštitara u bilo kojem

Najneugodnije je vraćati se sam u dom po noći, pogotovo ako si djevojka, kaže studentica, stanarka jednog od zagrebačkih domova trenutku. Nemamo zaštitara u svakom paviljonu, ali svaki paviljon ima sigurnosnu bravu. Na svaki i najmanji incident, poput puštanja glasne glazbe i veće galame, reagira se, a za veće se prekršaje studente udaljava iz domskog smještaja.

Također, praćenje i obilasci naselja trebaju studentima dati sigurnost”, rekla je Ružica Rajšić.

Nakon napada pripadnika Bad Blue Boysa i u Studentskom su centru osjetili potrebu za osiguravanjem povećane zaštite u domovima. Odlučili su povećati broj čuvara na tjednoj razini u svim zagrebačkim studentskim domovima: prije je Savu čuvalo dvoje zaštitara, a sada se taj broj povećao na troje ili četvero stražara.

Također najavom nekih ozbiljnijih događanja ili utakmica većeg rizika, poveća se broj čuvara.

Studenti će domovima hodati sigurnije nakon preuređenja koje se planira za Europske sveučilišne igre 2016.

Pomoćnica ravnatelja Studentskog centra rekla je kako smatraju da ne bi trebalo zatvarati naselja u smislu jednog ulaza i ulaska s karticama. Iako bi bi to povećalo razinu sigurnosti, kako kaže, studenti još zagovaraju slobodniji ulaz.

Studentica studentskog doma “Dr. Ante Starčevića” smatra da je za ljude koji imaju zle namjere studentski dom sigurno pogodno mjesto.

“Najneugodnije je vraćati se sam u dom po noći, pogotovo ako si djevojka. Na ulaznim vratima u paviljon, koja su zaključana, često stoji obavijest da trebamo paziti tko ulazi s nama unutra i da sumnjive ljude prijavimo portiru. No ne znam baš da bi itko od stanara nekome zabranio da uđe, možda bi bilo sigurnije kada bi svaki paviljon imao svoga portira. Inače, samo na glavnom ulazu u

GLOBAL Novine studenata FPZG-a Izdavač Fakultet političkih znanosti, Lepušićeva 6, Zagreb Za izdavača izv. prof. dr. sc. Lidija Kos-Stanišić Voditelj projekta doc. dr. sc. Igor Kanižaj

Zamjenica glavnog urednika Matina Tenžera tenzera.tenzera@gmail.com Izvršni urednik Mislav Lugonjić mislav_lugonjic@windowslive.com Urednik – mentor Zlatko Herljević zlatko.herljevic1@gmail.com Uredništvo Marija Gaura (Studentski život), Matina Tenžera (Sveučilište), Iris Brčić (Društvo), Mila Puljiz (Lifestyle), Mirna Grujoski (Reportaža, Tehnologija/Poduzetništvo), Petra Šarić (Svijet/EU), Tibor Trupec (Kultura – Glazba, Likovna umjetnost), Lucija Tošić (Film, Kazalište, Supkultura), Nela Simić (Književnost), Mislav Lugonjić (Sport), Helena Pereković (Fotografija)

Lektura Snježana Babić Višnjić Voditeljica promocije Kristina Balun global-promocija@fpzg.hr Community manageri Dora Kršul dora.krsul@gmail.com Nikolina Maškarić nikolina.maskaric@gmail.com Fotoagencija Pixsell Dizajn i prijelom Atlantis Tehnička podrška Story Editor redakcijski sustav Tisak Tiskara Zagreb, Radnička cesta bb, Zagreb Kontakt za čitatelje global.novine@gmail.com

ISSN 1849-4722

DVORIŠNI VIDEONADZOR Ono što će sigurno povećati sigurnost stanara jest “pokrivanje” naselja dvorišnim videonadzorom. Dio je to projekta obnove studentskih domova “Cvjetno naselje” i “Stjepan Radić” s kojim bi se trebalo početi tijekom ljeta. To je vezano uz pro-

Na katu svakog paviljona na oglasnoj su ploči postavljeni brojevi recepcije i studenti mogu nazvati zaštitara u bilo kojem trenutku. Nemamo zaštitara u svakom paviljonu, ali svaki paviljon ima sigurnosnu bravu, ističe pomoćnica ravnatelja Studentskog centra za smještaj Ružica Rajšić

jekt Europskih sveučilišnih igara Zagreb - Rijeka 2016., iza čega stoje Vlada i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.

“Neki su naši prostori derutni i vape za obnovom, a mjesečna stanarina od 200 kuna za neke paviljone u ‘Stjepanu Radiću’ i 300 kuna na Cvjetnom ne mogu pokriti ni režijske troškove. Nažalost, i Studentski centar je u sanaciji zbog nemogućnosti funkcioniranja u ovako derutnim prostorijama. U sustav treba ulagati i trebamo ga održavati, a nemamo osnove ni povisiti cijenu stanovanja”, rekla je Ružica Rajšić.

Ako ovaj projekt obnove zaživi i ako se dobije potreban novac, mnogo toga bi se obnovilo i podiglo na višu razinu. “Život u studentskom naselju ne treba uljepšavati, ali niti previše blatiti”, zaključila je Ružica Rajšić.

STUDIRANJE Održan 6. sveučilišni Dan e-učenja

IMPRESSUM

Glavni urednik Igor Weidlich kontakt@igorweidlich.com

dom jedan je portir, oni se izmjenjuju po smjenama i danima. Iako su uvijek pristojni i susretljivi, više su kao ‘domari’ nego zaštitari i nisam sigurna niti koliko bi oni pravilno reagirali u slučaju nekog incidenta. Nama stanarima je simpatično, ali zapravo je neprofesionalno da je jedan od portira često na studentskim zabavama i tada, naravno, nije na radnom mjestu”, rekla je studentica i dodala kako ne misli da je živjeti u domu nesigurnije nego negdje drugdje.

Goran Stanzl/Pixsell

Sve više profesora kolegije prebacuje u virtualno okruženje

G Petra Buljan

petra.buljan143@gmail.com

S

namjerom da akademskoj zajednici, posebice nastavničkom kolektivu, približe mogućnosti informacijskih i komunikacijskih tehnologija te prednosti njihova korištenja u obrazovnom procesu, ove su godine šesti put zaredom Sveučilište u Zagrebu i Centar za e-učenje Sveučilišnog računskog centra u auli rektorata organizirali Dan e-učenja, u sklopu kojeg su predstavili najuspješnije ekolegije te ih prigodno nagradili.

Nakon pozdravne riječi rektora prof. dr. sc. Damira Borasa, prof. dr. sc.

Vesni Babić uručena je nagrada za izvođenje e-kolegija Atletika hodanja i trčanja na Kineziološkom fakultetu, a nagradu za multimedijske sadržaje u sklopu e-kolegija dobila je nositeljica kolegija Bruksizam na Stomatološkom fakultetu prof. dr. sc. Iva Alajbeg.

“Kolegij sam preuzela od prof. Maje Antunac 2009. i s vremenom sam počela voditi nastavu koristeći neke web-alate. Međutim, malo je teže održati koncentraciju ako studenti sve rade u učionici i onda još imaju dodat-

Cilj je da se e-učenje raširi na području cijele Hrvatske

Foto: Tomislav Miletić/Pixsell

ne radove na webu pa se učinilo najzgodnijim rješenjem da sve preselimo na web”, rekla je nagrađena Vedrana Vojković Estatiev, predavačica kolegija Pisanje na engleskom jeziku, koji se izvodi na Hrvatskim studijima. Nagrađena je zbog iznimnog korištenja društvenih softvera poput Quizleta, Textivatea, Padaletea, Linoita i sličnih.

“Cilj nam je da se e-učenje raširi na području cijele Hrvatske, imati što

više korisnika i potaknuti što više profesora da svoje kolegije prebace u virtualno okruženje, kako bi studenti 24 sata na dan imali pristup materijalima, pisali ispite i sudjelovali u raspravama online“, istaknula je je prof. Tamara Birkić koja je s kolegom iz Centra za e-učenje, prof. Zvonkom Martinovićem, održala kratko izlaganje pod nazivom “CEU: Rješenje za e-probleme”.

“Fakulteti uglavnom utječu na profesore da unaprijede kolegije, ali kod nekih nailazimo na otpor. Na primjer, nedavno nam je jedan profesor otkrio kako više neće koristiti Merlin (sustav za e-učenje Merlin temelji se na softverskom rješenju Moodle koje je razrađeno i prilagođeno potrebama korisnika) ako se to više ne bude priznavalo za unapređenje“, dodala je Birkić.

Osim dodijele nagrada, u sklopu 6. sveučilišnog Dana e-učenja održana je i panel-diskusija o dosadašnjim iskustvima i pogledu u budućnost e-učenja na zagrebačkom Sveučilištu, u kojoj su sudjelovali rektor te dekani Agronomskoga, Filozofskoga, Kineziološkoga i Medicinskog fakulteta.

studentski život

Prosinac 2014.

3

STUDENTSKE SLUŽBE ‘Pucanje po šavovima’ zbog loše komunikacije i preopterećenosti

Zašto se (ne) vole studenti i referade?

G Iris Brčić

K

iris.brcic@gmail.com

ad narastem, bit ću teta u referadi da maltretiram studente, kaže naziv popularne stranice na Facebooku. Stranica ima više od 4000 lajkova iako se na njoj ne objavljuje nikakav sadržaj. Ljudi je lajkaju samo zbog imena. Tako se studentsko negodovanje preselilo iz fakultetskih prostorija na društvene mreže. Nedavni događaji na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, kad su tri studentice suspendirane zbog komentara o referadi na Facebooku, da bi kasnije dekan povukao suspenzije, pokazali su da je problem veći nego što mislimo.

SANKCIJE UKINUTE Lošu informiranost, i studenata i referada, kao najčešćeg krivca za mnoge “afere” ističe Ivan Tomljenović, savjetnik u Uredu studentskog pravobranitelja Sveučilišta u Zagrebu. U svojoj karijeri susreo se s dosta takvih slučajeva i često su studenti bili ti koji bi izvukli deblji kraj.

Zato je njegov stav o ovom događaju, o kojem je najprije pisao portal Srednja.hr pa su se uključili i drugi mediji, jasan: “Činjenica da se suspenzija pokrenula na ovaj način, zbog komentara izvan prostorija fakulteta, besmislena je”.

Podsjetimo, nezadovoljne radom referade, studentice ekonomije na društvenim

Nakon afere sa suspendiranim studenticama Ekonomskog fakulteta zbog komentara na Facebooku ponovno su se aktualizirala pitanja studentskih prava, pretjerane birokracije i učinkovitosti rada na fakutetima fakultetu dodatni joj je financijski trošak.

Da bi sve bilo ironičnije, dan prije održavanja rasprave na kojoj se odlučivalo o sudbini djevojaka, studentica je napokon dobila posao.

“Zamislite kako sam se osjećala. Napokon dobijem posao i sad bih trebala reći poslodavcu: Hej, možda ne dođem sutra jer moram na fakultet gdje će odlučiti hoće li me izbaciti s faksa i hoću li izgubiti ovaj posao!”.

Na Ekonomskom su fakultetu izrazili žaljenje zbog nastale situacije uz napomenu da ne mogu ignorirati kada se na društvenim mrežama narušava dignitet ljudi u bilo kojoj organizacijskoj jedinici Fakulteta te njegova reputacija. Dekan dr. sc. Lajoš Žager nedugo nakon toga ipak je ukinuo suspenziju studenticama.

“Iskreno, u meni je svejedno ostala velika gorčina. Za dekana se vidi da mu je uistinu žao. Ali pravi krivci za sve, oni koji su pokrenuli cijeli postupak, ni u jednom se trenutku nisu pojavili ili nam se obratili”, prokomentirala je kažnjena studentica.

REDOMAT Ipak, ne može se reći da Ekonomski fakultet posljednjih godina nije ništa uči-

mailom”, kaže Barbara. Pravni fakultet u Zagrebu među deset je najvećih fakulteta po broju studenata u Hrvatskoj.

Unatoč tome, broj zaposlenika u referadi sličan je broju na ostalima, mnogo manjim fakultetima. Na primjer, za pravni studij postoje samo dva referenta djelatnika. Zato i ne čudi da studenti teško mogu dobiti odgovor telefonski ili putem e-pošte. U to smo se i sami uvjerili kad smo ih neuspješno pokušali kontaktirati.

No oni nisu jedini. Napravili smo mali test i poslali upit e-poštom na deset slučajno odabranih zagrebačkih referada.

Odgovor smo, u pristojnom roku, dobili od samo četiri referade. Titulu “najbržeg prsta” odnijeli su Fakultet strojarstva i brodogradnje te Prehrambeno-biotehnološki fakultet, koji su odgovorili za svega nekoliko sati.

Problema s manjkom zaposlenih nema Fakultet političkih znanosti. Ili barem tako kažu brojke: za 1750 studenata tu su četiri zaposlenice u referadi. Ipak, radno vrijeme, u kojem su dostupni za studente, jednako je onome na Pravu: dva sata na dan. Zašto su referade za studente najčešće otvorene samo dva do tri sata?

Odgovor na to pitanje dala nam je Ivanka Štivičić, voditeljica referade na FPZG-u.

Naime, studenti često ne razumiju kako svakodnevni posao referade ne uključuje samo interakciju sa studentima.

“Mi smo dva sata otvoreni za studente, ali naše uredovno vrijeme je od 8 do 16 sati i u tom razdoblju obavljamo niz administrativnih stvari: upise, ispise, unosimo podatke u sustav, izrađujemo duplikate …”, kaže Štivičić i napominje kako im je ova akademska godina poseban izazov upravo zbog implementacije Informacijskog sustava visokih učilišta (ISVU). Koliko će to olakšati i ubrzati posao pokazat će se, kaže, tek za koju godinu. Trenutačno sve podatke istodobno unose u dva programa što im oduzima dosta vremena.

NISU SVI NEZADOVOLJNI Ostali fakulteti ISVU koriste nešto dulje. No referade su i dalje poprilično opterećene. “Olakšanje je što ne moramo prijepise ocjena kontrolirati ‘pješice’ i uvjete za upis u iduću godinu koji su definirani u programu. S obzirom na to da sve potvrde moramo potpisivati, broj dolazaka na šalter je ostao isti”, pojasnila je Darinka Minđak, stručna referentica s Fakulteta strojarstva i brodogradnje.

Unatoč tome, smatra da će informacij-

ska tehnologija u budućnosti potpuno istisnuti referade. Barem u obliku u kakvom ih danas poznajemo.

Višak papirologije boljka je mnogih službi, pa ni referade nisu iznimka. Studenti s kojima smo razgovarali slažu se da to ipak ovisi o sveučilišnoj i državnoj administraciji, a manje o samim referadama. No što je s ljubaznošću i socijalnim vještinama djelatnika referade?

“Treba uvesti neki test socijalnih vještina i povećati nadzor nad njihovim radom”, odlučna je Katarina, studentica politologije. Kaže kako je imala isključivo negativna iskustva pa zato vjeruje da su ovakve mjere nužne. Njezina kolegica Ivana ima drukčiji dojam. “Čak i ona teta koja na prvu djeluje strogo pažljivo me poslušala i dala savjet. Nikad nisam imala neugodno iskustvo u komunikaciji s njima”, zadovoljno će Ivana.

Deni, student na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, za svoju referadu ima samo riječi hvale: “Što se mene tiče, sve rade zadovoljavajućom brzinom i uspjehom. U kontakt često dolazim sa samo jednom zaposlenicom, koja je vrlo pristupačna, srdačna i kompetentna.”

Bi li okretanje drugim kanalima komunikacije poboljšalo odnos između referada i studenata? Što ako bi studenti mogli svoje nedoumice rješavati i putem, na primjer, Facebooka? S tim se svi slažu: uz cijeli niz zadataka, odgovarati još i na upite preko Facebooka bila bi nemoguća misija. Osim toga, većina materijala

S druge strane šaltera ‘Na bilo kojem mjestu, ako radite sa strankama, to je stresan posao’, pojasnila nam je Vesna Deković, referentica s PBF-a. ‘Sve ovisi o tome kakva ste osoba.

Volim raditi s mladim ljudima i gledati kako postaju veliki. Nisam se našla u neugodnim ili opasnim situacijama. Zapravo, lijepa riječ otvara sva vrata, to nastojim prenijeti i na svoje studente’, zaključila je. Da je posao u referadi ponekad izazov slaže se i Maja Ferina, voditeljica studentske službe Fakulteta prometnih znanosti.

‘Rad u studentskoj službi - posebno u vrijeme upisa - vrlo je, vrlo stresan. Uvijek smo na udaru i svako nezadovoljstvo studenata, roditelja, pa čak i nastavnika ide preko nas. A tu su još i rokovi… U 15 dana treba zaprimiti, pregledati, eventualno korigirati i upisati gotovo 2000 studenata’, kaže Ferina. Imali su i neugodnih situacija, ali srećom, studenti su najčešće pristojni i korektni pa sve negativno brzo padne u zaborav.

Goran Jakuš/Pixsell

Mnogi studenti žale se na prekratko vrijeme u koje mogu obaviti poslove u referadama

mrežama ostavile su komentare na koje je brzo stigao odgovor fakulteta - suspenzija. Ipak, nitko s Fakulteta nije im omogućio da se pritom opravdaju i iznesu svoju stranu, čime su prekršena njihova prava, pa im je počela stizati javna podrška i prijedlozi da fakultet tuže. A da je glavni problem svega u pogrešnim i nepravodobnim informacijama, slaže se i jedna od kažnjenih studentica (podaci poznati redakciji).

“Da se razumijemo, ja poštujem djelatnike referade. Nikad se prije nisam ni s kim od njih posvađala. Mene je razljutilo to što su petstoti put napravili pogrešku pri upisu. Studomat nije bio u funkciji tijekom upisa. Izbacivao je poruku koja je sve zbunila. Nisu nigdje naznačili da ne možemo na studomat i da se ne opterećujemo tom porukom”. Kaže da je potrošila mnogo vremena i novca upravo zbog takvih pogrešnih ili nedostatnih informacija referade. Naime, kako živi izvan Zagreba, svaki nepotreban posjet

nio kako bi poboljšao učinkovitost svoje studentske službe. Jedan od koraka bilo je uvođenje redomata koji je trebao regulirati gužve koje nastaju pred referadom. “Tako svi stignu na red, bez obzira na to je li riječ o 100, 200 ili 400 ljudi.

Na redomatu su podijeljena slova A, B i C koja označavaju stručni studij, preddiplomski i diplomski tako da je to super uređeno”, zadovoljno nam je objasnila buduća ekonomistica Petra. Ono čime nije zadovoljna jest odnos prema studentima: “Tek na diplomskom počnu te tretirati dovoljno dobro, tako da imaš osjećaj da si važan”, kaže. A kakva je situacija na drugim fakultetima?

“Nisam imala neugodnih iskustava u referadi, ali ljubaznost im nije na vrhuncu”, započinje pak svoju priču Barbara, studentica prava. “No s druge strane ne bih ni ja bila stalno ljubazna da dnevno radim s tisuću studenata. Mislim da bi poboljšali učinkovitost da zaposle još ljudi i budu dostupniji telefonski i e-

Foto: Twitter

Informacijske tehnologije neizbježno prodiru i u studentske službe. Komunikacija uživo izmedu referade i studenata mogla bi jednog dana biti svedena na minimum

i uputa je već dostupna studentima na stranicama fakulteta, kažu iz referada.

Ipak, tehnologija neizbježno prodire i u studentske službe. Komunikacija uživo između referade i studenata mogla bi jednog dana biti svedena na minimum.

Nema sumnje da će to izazvati olakšanje nekim studentima, ali i djelatnicima. Oni sentimentalniji reći će da referade ipak nisu samo mjesto na koje dođeš pokupiti neki papir. One mogu biti mnogo više od toga.

“Tu rješavamo ljubavne probleme, suze, ako padnu na ispitu, veselja, ako polože ispite, trudnoće, rođenje djece...”, podijelila je s nama referentica s PBF-a Vesna Deković. Neugodna iskustva pojedinaca jesu stvarnost, i to je nešto čega će, nažalost, uvijek biti. Možda je vrijeme da fakulteti takva iskustva iskoriste kao prigodu da se zapitaju: što trebamo promijeniti? Tako će stereotip o referadama kao mjestu koje treba izbjegavati postati samo to - stereotip.

4

studentski život

Prosinac 2014.

SMOTRA SVEUČILIŠTA

Pred brucoše u najboljem svjetlu

PRAZNICI Gdje i kako Božić dočekuju studenti iz programa Erasmus

Vrijeme za upoznavanje drukčijeg blagdanskog duha

G Matina Tenžera

tenzera.tenzera@gmail.com

U

prostoru Studentskog centra u Zagrebu prošli je mjesec održana Smotra Sveučilišta. Javni i privatni fakulteti 19. put dobili su prigodu budućim brucošima pokazati se u najboljem svjetlu. Smotra je svečano otvorena u novoobnovljenom Francuskom paviljonu, a nakon toga su se svi posjetitelji imali prigodu “razletjeti” po silnim štandovima smještenima unutar SC-a i u šatoru ispred Paviljona.

No za one nezasitne ondje su bile i raznovrsne radionice na kojima se moglo upoznati sa stvarima korisnima za studente. Ako im pak ni to nije bilo dovoljno, u kinu SC-a svaki je fakultet dobio prigodu održati motivirajući govor, ne bi li ohrabrili maturante da upišu baš njihov studij. Meni, kao studentici diplomskog studija, tri su štanda bila ono što mladi zovu “vrh”, a što starije generacije poznaju kao “vis, vršinu, vrhunac, ovršak” i slično.

Budući da sam prije svega umjetnička duša, najprije sam posjetila Akademiju dramske umjetnosti, Akademiju likovnih umjetnosti te studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, a zatim i Grafički fakultet. Od svih koje sam nabrojila, zabavila me prezentacija studija dizajna.

Njima skidam mašnu jer se u prezentaciji uvijek potrude biti interaktivni. Ove su godine imali zid sastavljen od četiri reda divovskih kartonskih kocki na čijim su stranama bili predstavljeni svi smjerovi tog studija. Inspiracija je došla od Ru-

Poljakinja Dominika Maj praznike će provesti u Zagrebu, ali joj u posjet dolazi i majka s kojom će upoznavati grad te donijeti dašak poljske tradicije u hrvatsku metropolu

G Silvija Vuković

svuk11@gmail.com

D

votjedni zimski praznici studentima su odlična prigoda za odmor, zabavu i povratak rodnom kraju. Od Badnjaka do Tri kralja, koliko će otprilike trajati ovi praznici, malo ćemo odahnuti od fakulteta - barem što se odlazaka na predavanja tiče. Time-out brzo prođe, ali dovoljno je dug da se isplanira kakvo putovanje ili druženje. Studenti koji inače nisu iz Zagreba uglavnom se vraćaju svojem gradu i obitelji. Neki erazmusovci također odlaze kako bi blagdane proveli uz obitelj, ali mnogi ipak ostaju.

U Studentskom centru kažu kako još

Dominika Maj

Pokusi na fizičkom odsjeku PMF-a Foto: Helena Pereković

bikove kocke, a bilo je potrebno složiti jedan od smjerova po izboru. Što reći... možda nikada nisam uspjela složiti Rubikovu kocku, ali ovaj je zid pao preda mnom kao od šale.

Ne želim da ispadne da hvalim vlastiti faks, ali ove je godine Fakultet političkih znanosti (FPZG) doista zasjao. Novinari najmlađeg medija FPZG-a, Global, pripremili su 12 stranica posebnog izdanja posvećenog Smotri. Radio Student bio je zadužen za podizanje atmosfere u čitavom šatoru, u kojem su bile smještene sastavnice zagrebačkog Sveučilišta.

Primali su i glazbene želje - ja probala.

Televizija Student (TVS) pobrinula se da posjetitelji dobro zapamte na čiji su štand došli. Zašto? Pa, iz jednostavnog razloga što je iza svakog dovoljno hrabrog posjetitelja ostao slikovni zapis njegova dolaska! Naime, svatko je mogao snimiti vlastitu najavu za TVS. Predsjednik Ivo Josipović i sam je odlučio isprobati o čemu je riječ, ali se od uzbuđenja zbunio te publiku pozvao da “gledaju Radio Student“.

Na kraju mi ostaje štand koji sam posjetila nekoliko puta previše. Uz to sam bila naporna pa sam strpljive prezentere zatražila da više puta odrade isti pokus.

Moram priznati da su mi oči umalo ispale iz glave kad su dečki uronili bananu u tekući dušik te je nakon toga čekićem razlomili na komadiće. Ili kad su unutar staklenog zvona umetnuli jedan marshmallow te ga istim tekućim dušikom napuhali, a onda i potpuno smanjili. Dobar je bio i pokus u kojem su iz rupica na cijevi izlazili plamičci u ritmu glazbe koja je na nju bila priključena. Za ovaj spektakl zadužen je bio odsjek fizike Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF). Zbog svojeg inovativnog načina upoznavanja s radom, PMF je tradicionalno jedan od najposjećenijih fakulteta.

S tim se složio i rektor Damir Boras koji im je dodijelio priznanje za najoriginalnije predstavljanje studijskog programa fakulteta.

Erazmusovci su oduševljeni atmosferom u Zagrebu

Foto: Vjekoslav Šago

Tomasz Frasonski

Büşra Karabulut i Ayşe Nur Başal

nisu dobili nijedan zahtjev za pripremanje dočeka nove 2015., ali mladima nije teško pronaći dobru zabavu pa će tako i studenti iz programa Erasmus, koji ovaj semestar provode u Zagrebu, praznike iskoristiti na razne načine.

turom pa će i Novu godinu dočekati u Zagrebu.

Mnogi će studenti ipak na put kako bi Božić proveli u obiteljskoj atmosferi.

Pedro Machado, erazmusovac s treće godine FER-a, za povratak u Portugal navodi i druge razloge. “U Portugalu želim proslaviti i svoj 21. rođendan. Imam još jedan važan razlog - dogovoren termin kod liječnika, pa moram ići kući“, ističe Pedro.

Za neke je studente proslava Božića pak nešto sasvim novo. Turkinje Büşra Karabulut i Ayşe Nur Başal, muslimanke su koje prvi put osjećaju taj ugođaj.

Nova godina u Dubrovniku Tomasz Frasoński, student druge godine Tekstilno-tehnološkog fakulteta, veseli se božićnim blagdanima.

“Volio bih provesti Božić na moru.

Dosta mi je zime. Kod nas u Poljskoj je hladnije nego u Zagrebu pa za praznike planiram posjetiti hrvatsku obalu jer tamo nisam nikad bio. Novu godinu dočekat ću u Dubrovniku“, kaže Tomasz. Njegov će se Božić ove godine razlikovati od tradicionalnog Božića u Poljskoj.

“Na Badnjak se obično okupi cijela obitelj za večeru. Jedni drugima dijelimo hostiju i želimo svako dobro. Na stolu mora biti najmanje 12 jela, a ispod stolnjaka stavljamo slamu. To je tradicija.

Ove ću godine ipak imati novo iskustvo“, dodaje.

Poljakinja Dominika Maj, studentica četvrte godine hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu, praznike će provesti u Zagrebu. Ipak, dio Poljske bit će s njom.

“Moja će majka doći u Zagreb. Jedva čekam da dođe jer ona nikada nije bila nigdje drugdje za vrijeme adventa. Zagreb je mnogo ukrašeniji od našega grada pa želim da to vidi. Pokazat ću joj cijeli grad i otići ćemo na klizanje na Tomislavac. Za Božić ćemo pripremiti naših tradicionalnih 12 jela“, priča Dominika. Oduševljena je hrvatskom kul-

Drvce u boji turske zastave “Oduševljene smo atmosferom. U Turskoj sada nisu praznici, tamo se ne radi samo 1. siječnja, a neki ljudi i ne slave Novu godinu zbog vjerskih razloga. Mi ćemo putovati po drugim zemljama. Božić bismo htjele dočekati u Rimu. Sve nam je tako prekrasno, osjeća se blagdanski ugođaj“, kaže Buşra i dodaje da će jednom kupiti božićno drvce koje će ukrasiti bojama turske zastave, crvenom i bijelom.

S druge strane Zagrepčanin Jan Tomljanović svoje će praznike provesti u Stockholmu gdje je trenutačno na razmjeni.

“Za Božić ćemo najvjerojatnije imati neko slavlje u studentskom domu, a prije samog Božića idem s nekoliko prijatelja u Amsterdam na pet dana. Za Novu godinu još nisam siguran, ali vjerujem da će biti mnogo mogućnosti za doček.

Erazmusovci ne bi mogli izbjeći tulume ni da se zaključaju u sobu i legnu pod krevet“, kaže Jan.

PR RH Studentska konferencija na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu okupila je četvero stručnjaka

Do tajni odnosa s javnošću uz

Predbožićno vrijeme najgore je za političke kampanje, rekao je Krešimir Macan

G Nevena Ročić

I

nevyrocic@live.com

zbori su bitka za srce i um glasača, a kako se oni dobivaju na temelju dojma, najvažnije je dobro upakirati poruku, rekao je Krešimir Macan, direktor i vlasnik agencije za odnose s javnošću Manjgura prilikom svog izlaganja o političkom PR-u u sklopu studentske konferencije o odnosima s javnošću PR RH, koja je 12. prosinca održana na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

CONCEPT MEMBRAIN Macan je ležernim pristupom i dobro nasmijao publiku, ali je i naglasio izni-

mnu važnost istraživanja javnog mnijenja, kao i novih medija, osobito društvene mreže Facebook, koji su idealni kanali za širenje poruka. Osvrnuo se na aktualnu kampanju za predsjedničke izbore i rekao kako je predbožićno vrijeme najgore za političke kampanje.

“Jednostavno, ljudi tada nisu previše zainteresirani za politiku“, rekao je taj stručnjak za odnose s javnošću. Ipak, sve je prisutne pozvao da 28. prosinca svakako izađu na izbore i glasaju.

Predavanje je održao i 22-godišnji student Stipo Dubravac koji je predstavio projekt Concept Membrain. U njegovu su sklopu studenti s 13 fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sagradili energetski

PR-ovac Krešimir Macan ležernim pristupom nasmijao je publiku

Foto: Matea Petrović

studentski život

Prosinac 2014.

5

BRUCOŠI Novopečeni studenti snalaze se na razne načine

Muče se s papirologijom, ali i sve većom odgovornošću

G Ana Marmilić

ana.marmilic@gmail.com

P

oznata je činjenica da su promjena sredine i prijelaz iz srednje škole na fakultet teški. Studenti koji su iz drugih krajeva Hrvatske stigli u Zagreb, ali i oni “domaći”, moraju se u što kraćem roku naučiti samostalno snalaziti na fakultetima. Papirologija, literatura za kolegije i općenito snalaženje u novoj sredini studentima često zadaje glavobolju. Kako se brucoši na Sveučilištu u Zagrebu snalaze, što bi im olakšalo snalaženje, te što bi htjeli promijeniti, upitali smo njih same.

Brucošica na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Ivona Škorjanc smatra da je svima novi početak težak, pogotovo kad je riječ o upisu na fakultet.

“Ja sam odabrala FER koji slovi za jedan od težih fakulteta i zato me bilo prilično strah. Snalaženje u novom gradu mi je zadalo dosta muke. Što se tiče fakulteta, radi se puno toga kako bi se brucošima olakšao početak studija. Putem naših web-stranica i foruma mogli smo doznati apsolutno sve što nas zanima. Stariji studenti rado pomažu i dijele svoja iskustva. Neobično je što odjednom moramo sve raditi sami i snosimo mnogo veću odgovornost, ali na to sam se brzo naviknula. Najteži dio je prvih nekoliko tjedana, kad svakog brucoša čeka mnogo papirologije i nabava materijala“, kaže Ivona. Brucoš Luka Lavrnja također studira na FER-u.

“Fakultet je super organiziran, profesori odlični, predavanja isto tako, ali od studenata se stvarno mnogo zahtijeva.

Lakše mi je nego u srednjoj, nema te napetosti. Ljudi su jako opušteni, pozovu te van iako te prvi put vide, kaže Katarina Beštak s Filozofskog fakulteta

Svečanost je održana pred punom dvoranom

Foto: Helena Pereković

DAN FPZG-a Fakultet proslavio 52. rođendan

‘Volite ovaj fakultet barem deset posto koliko ga ja volim’ Profesori, studenti i gosti oprostili su se od nedavno preminuloga politologa, professora emeritusa Ivana Prpića Kolektivno učenje na samom početku studija

Obvezno se mora kontinuirano raditi jer će inače biti teško. Društvo na faksu je super. Stereotipi poput onih da su FERovci bez života netočni su“, smatra Luka.

Njegov kolega Robert Injac nije toliko optimističan.

“Ako netko kaže da se na FER-u snalazi, taj je na razini Tesle ili uči dvadeset sati na dan. Većina studenata, pa tako i ja, jednostavno pokušava. S obzirom na to koliko učim, ide mi čak i solidno. Važno je spomenuti da je ovo fakultet na kojem ‘solidno’ znači da ti bodovi nisu u minusu. Unatoč svemu, ne bih ništa mijenjao, možda jedino sebe u marljivijeg studenta“, kaže Robert. S druge strane, brucošica na Filozofskom fakultetu Katarina Beštak zasad se dobro snalazi.

Foto: Helena Pereković

“Upoznala sam mnogo novih i zanimljivih ljudi, a profesori mi se čine ok. Mnogo mi je lakše nego u srednjoj, nema te napetosti da će me ispitivati neki predmet ili da ću dobiti lošu ocjenu. Ljudi su jako opušteni, pozovu te van iako te prvi put vide. Također mi se jako sviđaju menze u kojima je hrana jeftina, a ukusna“, kaže Katarina.

Brucoši Sveučilišta u Zagrebu su, uz manje zamjerke, uglavnom zadovoljni fakultetima. Ipak, papirologija, za koju smatraju da je ima previše, zadaje im probleme, no snalaženje na fakultetu uglavnom brzo svladavaju pa se može zaključiti da većina njih kroči već sigurnim koracima novog akademskog života.

ANKETA

G Matina Tenžera

tenzera.tenzera@gmail.com

F

akultet političkih znanosti svoj je 52. rođendan obilježio dvama odlascima i dvama dolascima. Na samom početku ceremonije, oprostio se od svojeg kolege s kojim je proveo čitave 52 godine vlastitog životnog vijeka - nedavno preminuloga professora emeritusa, politologa Ivana Prpića. Minutom šutnje svi prisutni odali su mu počast, a nakon svečanosti održan je znanstveni skup koji je tematizirao političke ideje profesora Prpića.

No kako na mladima svijet ostaje, slavlje su dalje poveli mediji fakulteta. Već dobro znani i slušani Radio Student postao je punoljetan, a dekanica Lidija Kos-Stanišić u ime FPZGa uručila mu je i prigodan dar koji je objasnila riječima: “Svaki pravi roditelj mora djetetu na 18. rođendan darovati tortu. A punoljetan je, pa može i šampanjac!”

Nakon radija, na red je došla i dvogodišnja Televizija Student koja je za

svoj rođendan također dobila tortu i šampanjac. Bez brige - manju tortu.

I bez brige - bezalkoholni šampanjac!

Na rad medija fakulteta osvrnuo se i Miljenko Šimpraga, prorektor za inovacije, transfer tehnologije i komunikacije koji je izjavio kako “konačno imamo novinarstvo kakvo je potrebno Hrvatskoj” te s osmijehom na licu istaknuo da “ne treba strahovati za budućnost ovih medija kad se uzmu u obzir sve njihove ideje, a iza kojih stoji velik entuzijazam.”

Standardnim dodjelama nagrada najuspješnijim studentima, došlo se do prvog priznanja te vrste u povijesti fakulteta. Priznanje za vjernost instituciji. Ono je otišlo u ruke Katarini Peh koju čitav svijet poznaje kao tetu Katicu s porte FPZG-a.

“Suzdržavala sam se da ne zaplačem, ali na sjedalici...”, priznala nam je teta Katica na domjenku koji je uslijedio nakon svečanosti. Teta Katica otišla je u mirovinu dan prije izlaska trećeg broja Globala, a svim studentima poručila je sljedeće: “Volite ovaj fakultet barem deset posto koliko ga ja volim.”

Teta Katica... tak’ imamo te rad!

Lorena Drakula, FFZG Mislim da je neorganizirano. Bilo se teško snaći među papirologijom. Trebalo bi brucošima na početku godine organizirati predavanje gdje bi doznali što sve treba napraviti kako bi uspješno riješili administracijska pitanja i slično.

Luka Lazar, Muzička akademija Snašao sam se jako dobro. Zagreb je prekrasan grad u kojemu ima stvarno svega za sve. S Akademijom sam jako zadovoljan jer radim ono što volim za razliku od srednje škole gdje tu opciju nisam imao.

Tihana Grotić, FFZG Zasad sam zadovoljna studentskim životom. Odgovara mi što uglavnom nemam predavanja ujutro i što nema pritiska kao u srednjoj kada se za svaki dan uči. Na faksu me najviše iznenadilo koliko toga treba obaviti samostalno.

koji su svoja znanja podijelili s okupljenim studentima

mješavinu šala i iskustva

samoodrživu kuću koju su potom predstavili na natjecanju Solar Decathlon Europe 2014. u perivoju dvorca Versaillesa u Parizu. Dubravac je istaknuo da su u PR timu projekta sudjelovale i dvije studentice sa smjera Odnosi s javnošću FPZG-a, Anela Crnčević i Nina Klarin.

Kako bi sagradili samoodrživu kuću, studenti su koristili, na primjer, ovčju vunu za izolaciju, čime su riješili ekološki i financijski problem zbrinjavanja ovčje vune, što je svakako tema koja se može ugraditi u PR priču jednog takvog projekta.

O korporativnom PR-u govorio je pak Ivan Pakozdi, izvršni direktor Millenium promocije. Kao najveći problem korporativnog PR-a, istaknuo je njegovo tretiranje kao sporedne djelatnosti.

“Odnosi s javnošću trebali bi djelovati u suradnji s menadžmentom i utjecati na njegove odluke”, istaknuo je. Najvažnijim aspektom korporacije smatra identitet, a potom imidž i reputaciju.

“PR djeluje tamo gdje postoji dobar

PR djeluje tamo gdje postoji dobar imidž a loša reputacija, rekao je Ivan Pakozdi. Osvrnuo se i na razliku između marketinga i PR-a, istaknuvši kako PR nasuprot marketingu ima dugoročan učinak

imidž a loša reputacija”, dodao je. Osvrnuo se i na razliku između marketinga i PR-a, istaknuvši kako PR nasuprot marketingu ima dugoročan učinak.

ZA PROBRANU PUBLIKU Promicatelj hrvatskog identiteta utemeljenog na “kockicama“, grafički dizajner Boris Ljubičić, zaokružio je ovu studentsku konferenciju. Ljubičićev dragocjeni humor bio je rezerviran za probranu skupinu najhrabrijih koji su ostali do samog kraja konferencije.

Predavanje je održao u svom ekscentričnom stilu, sa sunčanim naočalama na licu. Upozorio je na važnost identiteta zemlje te naveo SAD, Japan, Veliku Britaniju i Francusku kao zemlje koje vješto kreiraju i profiliraju vlastiti identitet.

Omiljena teta Katica

Ova simpatična gospođa ikona je fakulteta već 42 godine. Bila je majka tolikom broju studenata, prijateljica tolikom broju profesora i profesorica... te veliko uho za sve one koji su htjeli s nekim podijeliti svoje misli. Dokaz za to koliko se teta Katica uvukla pod kožu ljudima s fakulteta jest anegdota koju je sa mnom podijelila kolegica Dora Kršul. Pri odlasku na upis ocjene jednom profesoru, on je otvorio njezin indeks te se nakratko zamislio, a onda joj sa smiješkom rekao: “Dora. Tako se zove jedna od unuka tete Katice s porte”. Ovo je samo jedno od mnogih sjećanja koje nepregledan broj studenata

Foto: Helena Pereković

i profesora ima na tu gospodaricu porte. Tijekom dogovora o intervjuu s njom, priznala nam je da joj ovo sve jako teško pada te ipak poželjela ostati samozatajna kakva je bila prošlih nekoliko desetljeća. Odlučili smo joj ispuniti želju. I za kraj nam je rekla nešto što nas je istodobno nasmijalo i rastužilo. “Ne znam hoću li ja ljudima nedostajati, ali meni će nedostajati svi”.

Teta Katice, nedostajat ćete čak i svim zidovima svih prostorija na fakultetu te svim ključevima koji su prošli kroz vaše ruke. Ali i ono najvažnije - sjećat će vas se tisuće i tisuće dječice koje ste marljivo odgajali desetljećima.

6

studentski život

Prosinac 2014.

Foto: Toni Bitunjac

Ophodari su posjetili i Rektorat te rektora Damira Borasa kako bi iskazali svoju zrelost i pripadnost akademskoj zajednici

INICIJACIJA Održana tradicionalna ceremonija skoka preko kože - primanja u rudarski stalež

Ako želiš zarađivati brdo para, idi za naftnog rudara

G Irena Domitrović

domitrovic.irena@gmail.com

B

rucoši Rudarsko-geološkonaftnog fakulteta svečanom su ceremonijom preskakanja preko kože 5. prosinca primljeni u rudarski stalež. No još dan prije ophodari su posjetili rektora Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Damira Borasa kako bi iskazali svoju zrelost i pripadnost akademskoj zajednici.

Drugi dio ceremonije održao se pak u Kristalnoj dvorani hotela Westin gdje su uz svoje kumove, profesore i obitelj

Inicijacija mladih rudara tradicija je stara oko sedamdeset godina. U povijesti su rudari preskakali okna rudnika, a sada svoje kožnate pregače

brucoši preskočili kožu i postali punopravni članovi rudarskog staleža. Inicijacija mladih rudara tradicija je stara oko sedamdeset godina.

“U povijesti su rudari preskakali okna rudnika”, objasnio nam je Tin Juričić, jedan od brucoša, i dodao kako je danas, zbog širine okna, to nemoguće, pa simbolično preskaču preko kožnate pregače koja je sastavni dio opreme svakog rudara.

Svečana proslava u Westinu započela je rudarskom pjesmom uz pratnju orkestra i pozdravnim govorima. Dekan RGN-a, izv. prof. dr. sc. Zoran Nakić pozdravio je mlade rudare i naglasio kako je ovo “jedinstvena manifestacija jedinstvenoga i posebnog fakulteta“.

Tada je uslijedio službeni dio inicijacije u kojem su mladi brucoši odgovarali na teška pitanja svojih starijih kolega o životu i struci. Oni koji su za-

dovoljili svojim odgovorom, dobili su prikladnu nagradu, a koji nisu, morali su popiti čašu mlijeka.

Najvažniji događaj večeri, preskakanje kože, započeo je predstavljanjem brucoša. Svatko bi se od njih popeo na stolac, rekao svoje ime i prezime, razlog za upisivanje fakulteta i svoj životni moto, nakon čega bi otpili gutljaj omiljenoga rudarskog pića, piva, i skočili preko kože. Neki od zanimlji-

vijih životnih mota bili su: “Nikada ne jedi žuti snijeg”, “Newton je bio u krivu, lake žene brže padaju”, “Masa je mama”, “Ako želiš zarađivati brdo para, idi za naftnog rudara”…

Svoje su dojmove s nama podijelili i ljudi koji su davno skočili preko kože.

Nataša Vujec, danas izvršna direktorica Crodux plina, rekla je da joj je bilo lijepo na skoku, i uvijek se rado prisjeća i svog skoka. Darko Vrkljan, profesor na RGN-u, ponosan je na mlade brucoše, i kaže da mu je bilo zabavno, kako danas, tako i onda kada je on skakao.

MUZIČKA AKADEMIJA Nakon 93 godine čekanja studij se seli na jedinstvenu lokaciju

Zagreb dobiva i novu koncertnu dvoranu G Milan Dalmacija

dalmacijamilan@gmail.com

N

akon 93 godine čekanja, Muzička akademija dobila je nov, reprezentativan prostor na Trgu maršala Tita u Zagrebu. Na mjestu bivšeg Ferimporta niknulo je zdanje s 11 etaža i 12.000 četvornih metara, koje će u budućnosti služiti mladim studentima glazbe i tonske obrade koji su dosad svoju nastavu izvodili na nekoliko lokacija u gradu. Cijeli projekt stajao je 210 milijuna kuna, a troškove su snosili Grad Zagreb i Ministarstvo obrazovanja i sporta. Iako je 30. rujna održan Dan otvorenog trga, koji je u javnosti predstavljen kao otvorenje Akademije, Dragan Sremec, prodekan za umjetnost i upravljanje, ističe kako je sam čin pogrešno shvaćen.

“To je zapravo bilo predstavljanje Muzičke akademije javnosti. Nova intendantica HNK pokrenula je Dan otvorenog trga, pa je to bila prilika da se sve institucije predstave javnosti“, ističe Sremec i dodaje kako se to nipošto ne može nazivati otvorenjem akademije jer oni u nju još nisu uselili. Službeno otvorenje, napominje Sremec, bit će u ožujku 2015.

Neprestano seljenje Zgrada je još prazna jer se dovršavaju radovi u velikoj koncertnoj i dvjema manjim dvoranama.

Treba još opremiti instrumentima i akustički dotjerati 35 prostorija za individualnu nastavu, dvije sobe za ko-

Treba još opremiti instrumentima i akustički dotjerati 35 prostorija za individualnu nastavu, dvije sobe za komornu glazbu, tonski studio... mornu glazbu, tonski studio...

“Imamo još 7-8 učionica za teoretsku, grupnu nastavu, veliku knjižnicu s čitaonicom i slušaonicom, zbornicu za profesore i boravak za studente, prostor za udaraljkaše i dva apartmana za gostujuće profesore“, nabraja prodekan Sremec.

Matija Kasaić, student prve godine, kaže pak da mu nije teško palo što će morati još malo pričekati kako bi mogao zasvirati svoj kontrabas u novoj zgradi. “Šest sam godina gledao svaki dan kako se Akademija gradi tako da neću plakati ako moram čekati još koji tjedan ili mjesec. Ipak je to jako velik posao i ne mogu očekivati da će se sve ekspresno preseliti i da će biti lako organizirati nastavu“, kaže Matija. Njemu i ostalim studentima ovo mnogo znači. Neće više biti sviranja u vlažnim, uskim i bučnim prostorijama, kao ni neprestana seljenja s jednog mjesta na drugo.

Euforiju na Akademiji u posljednje su vrijeme zasjenili prijepori koji su dolazili s raznih strana - od toga da se novi objekt ne uklapa, da je stari objekt uništen iako je spomenik kulture, da je potrošeno previše novca, da je kugla ispred ulaza loša replika Kožarićeva “Sunca”, a željezna zraka potpuno nepotrebna, pa do imena Trga i same Akademije za koju neki smatraju da bi se trebala zvati glazbenom. Na sve

Nova zgrada Muzičke akademije

prijepore prodekan Sremec odmahuje rukom.

Polemike ćemo zaboraviti “Dobro je da su se polemizirali. Za dobrim konjem se prašina diže. Mi ćemo ući u prostor i radit ćemo. S tim u vezi sve će biti bolje, a polemike ćemo zaboraviti“, ističe prodekan. Ni najružniji komentari, ni 93 godine čekanja neće sputati petstotinjak studenata Muzičke akademije da u novom, modernom i reprezentativnom prostoru nastave promicati kulturu i dodatno se

Foto: Matea Petrović

otvore svima; građanima, ostalim institucijama, pa i onima koji su ih kritizirali, ponajprije kroz koncerte u novoj dvorani s 300 mjesta.

“Budući da je to zbilja krasna koncertna dvorana, koja će biti sofisticirano opremljena, zašto ne ponuditi gradu i kulturi grada da se nešto događa u tome“, zaključuje prodekan, te ističe kako će organizirati koncerte zajedno s drugim glazbenim institucijama. Vjeruje kako će prostor biti jednako prihvaćen u kulturnim krugovima kao, na primjer, Lisinski.

Što nakon Akademije?

Muzička akademija trenutačno djeluje na četiri lokacije; u Gundulićevoj, Berislavićevoj, Lučićevoj i Frankopanskoj ulici. Useljenjem u nove prostore, dosadašnji prostori vratit će se svojim vlasnicima.

“Nadam se da će Hrvatski glazbeni zavod moći naći sadržaj koji će biti primjeren tom prostoru kada mi odemo“, komentirao je prodekan Sremec preseljenje Akademije iz Gundulićeve. Isto se očekuje i s prostorima u Berislavićevoj, čiji je vlasnik država, te u Frankopanskoj, kamo bi u budućnosti mogle ići mlade nade Akademije dramskih umjetnosti. Jedina dvojba ostaje oko prostora u Lučićevoj ulici, inače u vlasništvu Sveučilišta u Zagrebu. “Postoji mogućnost da muzikolozi ostanu u Lučićevoj s obzirom na to da oni imaju dvopredmetni studij koji je vezan s Filozofskim fakultetom koji je u blizini“, ističe Sremec i napominje kako bi i u tom slučaju objekt bio u mjerodavnosti budućeg vlasnika. Dosad su, prema Sremecovim riječima, interes pokazale mnoge sastavnice Sveučilišta. Čini se da nema bojazni od toga da će prostori nakon selidbe Akademije ostati prazni ili da će s vremenom propadati, kao mnogi prostori u središtu metropole koji su pali u zaborav.

Društvo

Prosinac 2014.

7

PREDSJEDNIČKI IZBORI Kako se mladi pojavljuju u programima kandidata?

Pršte floskule, a nitko ne dotiče potencijal i probleme mladih

G Nikola Novak

Obećanja kandidata uglavnom su usmjerena prema stvaranju dojma da će učiniti mnogo ako postanu predsjednici, premda to ne mogu zbog svojih ograničenih ovlasti

P

novak.ni@web.de

oražavajuće loša godina iza nas ostat će upamćena po ekonomskoj krizi, visokoj nezaposlenosti, iseljavanju ponajprije mladih, pomutnji koju je izazvalo Šešeljevo privremeno oslobođenje, ali i rijetko kojoj pozitivnoj stvari kao što je, na primjer, uspješna turistička sezona. Ostat će upamćena i po predsjedničkim izborima: šestim po redu od hrvatske neovisnosti, dugoj pretkampanji, kratkoj kampanji i malom broju zainteresiranih kandidata za položaj prvog čovjeka države. Nakon prikupljanja pravovaljanih potpisa za kandidaturu, Državno izborno povjerenstvo potvrdilo je sljedeće kandidate: Ivu Josipovića, aktualnog hrvatskog predsjednika, kojeg podržava vladajuća Kukuriku koalicija, Kolindu Grabar Kitarović, pomoćnicu glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, iza koje stoji HDZ, Milana Kujundžića, doktora medicine i predsjednika Hrvatske zore stranke naroda, te najmlađeg kandidata, Ivana Vilibora Sinčića, inženjera elektrotehnike i člana političke stranke Živi zid.

NEMA VREMENA ZA ČEKANJE Valja se podsjetiti da Republika Hrvatska ima parlamentarni sustav vlasti u kojem su i de jura i de facto ovlasti poglavara države svedene na minimum.

Pod gotovo pa izravnom nadležnošću predsjednika nalaze se pitanja sigurnosti, obrane i vanjske politike, dok su ovlasti na području unutarnje politike ograničene prvenstvom vlade koja proizlazi iz Sabora, a utjecaj je predsjednika na odnos zakonodavne i izvršne vlasti minimalan.

S druge strane tu je i velika nezaposlenost mladih. Njihovo iseljavanje, kao logičan odgovor na nemogućnost pronalaska posla, u države europskog zapada također ozbiljno šteti gospodarskoj budućnosti zemlje.

Dr. sc. Božo Skoko, pročelnik Odsjeka za novinarstvo i odnose s javnošću na Fakultetu političkih znanosti, prepoznaje ovaj trend kao problematičan.

“Riječ je o mladim i obrazovanim ljudima, koji bi u budućnosti mogli i trebali svojim znanjem i energijom nositi razvoj Hrvatske, a mi ih ‘poklanjamo’ drugim zemljama, koje u njihovo stasanje i obrazovanje nisu uložile ni centa nego dobivaju gotovu i konkurentnu radnu snagu. Mladi za to nisu krivi

jer nemaju vremena čekati. Oni samo žele normalno živjeti i podizati svoje obitelji. S druge strane, Hrvatska demografski tone i za nekoliko desetljeća nećemo imati dovoljno radne snage, a ni stanovnika. To jesu strateška pitanja o kojima bi se trebali, među ostalim, očitovati naši predsjednički kandidati i ponuditi svoju viziju. Mislim da se ne bi trebali skrivati iza ovlasti i ‘nemogućnosti’ da izravno utječu na gospodarske uvjete jer zadaća je predsjednika da ponudi i viziju hrvatske budućnosti te pridonosi klimi u kojoj će se više cijeniti i vrednovati znanje, poduzetnost, inovativnost, poštenje, inicijativa, solidarnost i zajedništvo.

Nažalost, svega toga nam nedostaje”, kaže Skoko.

Dva goruća problema zahtijevaju spremnost i odlučnost resornih ministarstava, predsjednika vlade, predsjednika Republike i ostalih institucija u donošenju politika kojima bi se zaustavili ovi negativni trendovi. Ideja da predsjednik može predložiti vladi

riti vladu i parlament da ih prihvate i uobliče u zakone i javne politike. Ali kandidati ni u kom slučaju ne mogu obećavati da će to ispuniti jer to ne ovisi samo o njima”, ističe Boban.

Konkretna pitanja i programi kandidata svode se na samo nekoliko točaka ozbiljnih pokušaja korekcije političkog sustava. Najradikalnije idu Josipović i Sinčić - prvi predlaže koncept “druge Republike” i veću ulogu predsjednika, a drugi ide čak toliko radikalno da predlaže izlazak iz euroatlantskih organizacija. Grabar Kitarović i Kujundžić umjereniji su u vezi s reformom političkog sustava, ali su zato “najgrlatiji Hrvati“.

MLADI KAO PROBLEM Marko Kovačić, doktorand Sveučilišta u Ljubljani i član grupe za istraživanje mladih na Institutu za društvena istraživanja, smatra da mladi u aktualnoj kampanji nisu primarni fokus kandidata. Konkretno navodi da “Josipović mlade uglavnom vezuje uz obrazovne

Josipović mlade uglavnom vezuje uz obrazovne i znanstvene politike koje su, prema njegovu programu, u službi ekonomskog rasta, dok Kitarović o mladima govori uglavnom u kontekstu obitelji i socijalne depriviranosti, kaže Marko Kovačić, doktorand Sveučilišta u Ljubljani

Mnogi birači do zadnjega neće odlučiti čije ime zaokružiti Foto: Marijan Sušenj/Pixsell

određena pitanja legitimira ga da se u prikupljanju glasova obrati i mladima ove države.

No čine li to kandidati? Prema mišljenju dr. sc. Davora Bobana, docenta na Fakultetu političkih znanosti, kandidati obećavaju i više nego što ih ustav ovlašćuje.

“Obećanja kandidata uglavnom su usmjerena prema stvaranju dojma među biračima da će učiniti mnogo ako postanu predsjednici, premda to ne mogu. Navedeno implicira dva problema. Ako kandidati nisu svjesni da ne mogu ispuniti ta obećanja jer Ustav predsjedniku Republike ne daje znatne ovlasti, onda to znači da ne poznaju dobro Ustav države na čije čelo žele doći. Ako znaju za ustavne odredbe i unatoč tome neki od njih daju velika obećanja, onda to znači da svjesno govore neistinu s ciljem obmane birača i pobjede na izborima. Predsjednik države može ostvariti veći utjecaj od onoga na koji ga ovlašćuje Ustav samo ako svojom eventualnom karizmom ili kvalitetnim prijedlozima uspije uvje-

i znanstvene politike koje su, prema njegovu programu, u službi ekonomskog rasta, dok Kitarović o mladima govori uglavnom u kontekstu obitelji i socijalne depriviranosti. Sinčić iznimno malo spominje mlade iako i sam pripada toj skupini, a Kujundžić se, kao i Kitarović, koncentrira na obitelj.

Mlade vide kao problem koji treba riješiti, a ne gledaju na njih kao na resurs koji može pridonijeti društvenom napretku. Mladi su, kao i obično, samo floskula kojom se služe, a da ne razumiju njihove probleme i potencijal.

Predsjednik u tom području ima izrazito malo ovlasti. Osim svojim autoritetom i zagovaranjem javnih politika, predsjednik ne može smanjiti nezaposlenost, niti zaustaviti iseljavanje.

Sudeći prema izjavama i programima, čak niti to se neće dogoditi jer kandidati ne prepoznaju važnost mladih.

Problemu treba pristupiti međusektorski, interdisciplinarno i strukturno, a tu i tamo neka izjava za medije koja dobro zvuči nije rješenje za probleme mladih.”

TIPS & TRICKS

Do velikih popusta uz ISIC, međunarodno priznatu iskaznicu za studente G Nina Vujčić

nina.vujcic@gmail.com

I

SIC (International Student Identity Card), odnosno Međunarodna studentska iskaznica, priznata je u 120 zemalja diljem svijeta i studentima pruža razne pogodnosti u Hrvatskoj i izvan nje. Potvrdile su je razne organizacije kao i sveučilišta i ministarstava obrazovanja u svijetu. Osim što služi kao identifikacijska iskaznica, s njom studenti mogu ostvariti popust na putne karte, putno osiguranje, smještaj, ulaznice za razne muzeje i kazališta, kupnju i sve ostalo što im je inače veliko financijsko opterećenje. Iskaznica stoji 85 kuna, vrije-

di jednu akademsku godinu nakon čega se mora obnoviti, a vrlo lako i brzo može se izraditi u agenciji STA putovanja.

“To je jedina studentska iskaznica koju je priznao UNESCO, što je jako važno jer neke države u svijetu ne priznaju index ili x-icu kao

To je jedina studentska iskaznica koju je priznao UNESCO, što je jako važno jer neke države u svijetu ne priznaju index ili x-icu kao dokaz o studiranju

dokaz o studiranju s obzirom na to da su na hrvatskom. Iskaznicu mogu izraditi i redovni i izvanredni studenti, kao i studenti privatnih fakulteta, što je važno jer neki od njih inače nemaju studentska prava. Postoje i iskaznice za mlade, do 29 godina i iskaznice za profesore.

One pak stoje 110 kuna”, rekli su u agenciji STA putovanja.

Agencija vlasnicima ISIC iskaznica nudi i studentske avionske karte, odnosno karte čija cijena može biti i upola niža od uobičajene. Ova iskaznica svakom studentu može neizmjerno olakšati studentski život, povezati ga s ostatkom svijeta, te mu pružiti prilike koje si inače možda nikada ne bi mogao priuštiti.

8

društvo

Prosinac 2014.

BOŽIĆNA PRIČA Dok jedni odlaze, drugi na putu povratka

Mladi fizioterapeut vratio se iz Njemačke ‘uspraviti’ Hrvate

G Mateja Šobak

mateja.sobak@gmail.com

D

ok mladi odlaze iz Hrvatske neki se u nju i vraćaju. Marijan Santini, tridesetšestogodišnji fizioterapeut rođen u Münchenu, prije osam godina odlučio se vratiti u Hrvatsku. Nakon završetka škole za fizioterapeuta i suradnje s najboljim ortopedima u Njemačkoj, odlučio je znanje primijeniti u domovini svojih roditelja, oca podrijetlom iz Biograda te majke Bjelovarčanke.

Zaljubljen je u Zagreb i danas ima pune ruke posla u svojoj ordinaciji u Boškovićevoj ulici, a on sam kaže da ne treba čekati starost kako bi se shvatilo da se treba brinuti o vlastitom tijelu.

Više od polovice njegovih pacijenata staro je između 16 i 40 godina, no ima i onih mlađih za koje on kaže da su im najpokretniji na tijelu - palci.

“To je od konstantnog igranja igrica”, govori Santini koji je na ove prostore uveo posebnu metodu rješavanja boli, LNB metodu, o kojoj je učio u Münchenu.

“Riječ je, zapravo, o pozitivnom shvaćanju boli. Bolovi nastaju, prije svega, kada nas tijelo želi upozoriti i zaštititi od mogućih oštećenja, a LNB terapija podrazumijeva pritisak na bolnu točku, što oslobađa bol iz svojeg ukorijenjenog stanja”, govori Santini te odmah dodaje kako se terapijom na takav način već nakon prvog tretmana uklanja čak i do devedeset posto postojeće boli. A ključ metode jesu vježbe koje fizioterapeut iz Boškovićeve propisuje za provedbu kod kuće.

MUKE S BIROKRACIJOM “Tako se bol rijetko ponovno i vrati” kaže Marijan Santini i dodaje kako čak osam od deset osoba ne hoda pravilno, kao što većina ne zna ni ispravan način

Količina papira koja se mora ovdje prikupiti za otvaranje obrta, otprilike je ista kao i u Münchenu, ali brzina mjerodavnog ministarstva koje daje dozvolu, ne može se mjeriti, kaže Santini

prikupiti za otvaranje obrta, otprilike je ista kao i u Münchenu, ali brzina mjerodavnog ministarstva koje daje dozvolu, ne može se mjeriti”, objasnio je Marijan Santini i dodao kako je, zbog sporosti sustava, u posao odmah startao sa svojevrsnim gubitkom, budući da je, u vrijeme čekanja dozvole, svejedno morao plaćati svoje osoblje kako ne bi ostao bez njega.

Ista sporost dočekala ga je i kad je mi-

Čak osam od deset osoba ne hoda pravilno, kao što većina ne zna ni ispravan način sjedenja, kaže Santini nistarstvu predložio otvaranje škola za kralježnicu u vrtićima.

“Projekt je to koji vani već postoji odavno i u sklopu kojeg se uči djecu kako se odnositi prema svojem tijelu. U vrtićima ih uče kako prati zube da ostanu zdravi, pa zašto ne bi i ovo”, pita se fizioterapeut koji je za posjet vrtićima već pripremio i Diskovića, simpatičnu figuricu diska kralježnice kako bi klincima mogao objasniti što je sve u njihovu tijelu.

Foto: Helena Pereković

I poznati boksač nerijetko legne na Santinijev stol

sjedenja. Za sve to, ispričao je Santini, najviše je kriv današnji sjedilački način života.

“Većina poslova danas podrazumijeva sate provedene pred računalom, ali i prije toga, za vrijeme školskih dana, a pogotovo za vrijeme studija, ljudi uglavnom vrijeme provedu prikovani za stolac”, ističe i savjetuje, kako bi se mišići opustili, svakih pola sata ustajanje i šetnju

oko stolca. Kako kaže Santini, dovoljan je samo jedan krug da bi čovjek ostao razgiban. A upravo fizička aktivnost ono je čemu bi se trebala posvetiti posebna pozornost, i to, govori fizioterapeut, svaki dan pomalo.

“Sama šetnja već je dovoljna jer, kako za mišiće nije dobro da su konstantno u mirovanju, nije dobro ni da se forsiraju, na primjer, jednom na tjedan”, kaže Marijan

Santini koji je, kad se vratio raditi u Hrvatsku, najprije naišao samo na prepreke. Kako objašnjava, budući da Hrvatska tada još nije bila dio Europske unije, hrvatski zakon dopuštao mu je samo da otvori kozmetički salon s masažama, ne i ordinaciju, a kad je i za to dobio prigodu, cijeli se postupak odužio na više od pola godine.

“Količina papira koja se mora ovdje

NAKON RADA - BUBNJEVI A da se s djecom treba početi raditi od najranije dobi, slaže se i jedan od pacijenata Marijana Santinija, boksač Željko Mavrović, “Šaka sa Srednjaka”.

“Djeca danas imaju dosta problema, na primjer, pogrbljenost, a ne bave se dovoljno ni rekreativnim sportom, tako da, Santinijeva ideja nešto je odlično”, rekao je Mavrović koji u Boškovićevu na tretman dolazi povremeno. Kako kaže, upravo to plus je metode koju provodi Santini, koji, kad u ordinaciji nisu pacijenti, najviše voli zasvirati bubnjeve smještene tik pokraj ordinacije.

MOBILNA KOMUNIKACIJA U prvoj polovici 2013. u Hrvatskoj prodano čak 349.000 ‘pametnih’ telefona

Imaju smartphone, a tuguju za ‘ciglom’

G Milan Dalmacija

dalmacijamilan@gmail.com

O

d prvog booma mobitela u Hrvatskoj do danas prošlo je 15 godina. U tom se razdoblju svake godine povećavala potražnja za tim čudom tehnike koje je olakšavalo komunikaciju u kretanju.

Istodobno je tehnologija rapidno napredovala, a klasične mobitele u posljednje vrijeme zamjenjuju “pametni” telefoni.

Prema podacima GfK-a, u prvoj polovici prošle godine u Lijepoj Našoj prodano je čak 349.000 “pametnih” telefona.

No ima onih koji bi dali sve za svoju “ciglu”.

Stalna dostupnost Jedna od njih je Ana Perić, studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Svoj LG dobila je kao zamjenu za mnogo kvalitetniji mobitel. “Pametne” telefone obično nekome daruje.

“Volim da mobitel ima tipke, a ne ekran na dodir. Uz to, smartphonei su preosjetljivi na temperaturu i padove, a i volim biti pametnija od mobitela”, kaže Ana i dodaje kako mobitel ne smatra produžetkom ruke, niti je ovisna o njemu. Na kavama s prijateljima ne gleda u ekran.

Smatra da smartphonei otuđuju ljude i potiču ovisnost o mobitelima.

S druge strane, sociologinja Ira Alaburić

Posjedovanje ‘pametnog’ telefona povezano je s društvenim statusom jer ako ga nemaš, velikim si dijelom isključen iz svakodnevice 21. stoljeća, a to znači i iz društva, kaže sociologinja Ira Alaburić teško može zamisliti život bez “pametnog” telefona. Omogućuje joj da lakše prati zbivanja.

“Prednosti smartphonea su stalna dostupnost prijateljima i znancima putem aplikacija koje koriste internet kao nužno sredstvo koje omogućuje komunikaciju, primanje e-poruka i odgovaranje na njih u vrlo kratkom roku”, kaže Ira i dodaje kako joj smartphone služi i za popunjavanje vremena, slušanje glazbe, čitanje... Ali ističe kako i najveće prednosti pametnog telefona mogu biti i njegove najveće mane.

“Stalna je dostupnost prijateljima često i nedostatak. Ako prijatelji znaju da mo-

Kako su ‘pametni’ telefoni zamijenili pametne razgovore

Foto: Helena Pereković

Volim da mobitel ima tipke, ne ekran na dodir. Uz to, smartphonei su preosjetljivi na temperaturu i padove, a i volim biti pametnija od mobitela, kaže studentica Ana Perić

žeš pogledati poruku na Facebooku svake minute,, dogovori se planiraju u roku sat vremena i ako ne pogledaš na mobitel, postoji vjerojatnost da ćeš propustiti dogovor”, kaže nam Alaburić i dodaje kako je primjetno da djeca sve manje čitaju knjige i sve više varaju na ispitima.

Nameće se pitanje ima li posjedovanje smartphonea veze samo s lakšom komunikacijom i praćenjem zbivanja? Koliko stalno tipkanje utječe na našu inteligenciju?

Uzlazna putanja “Posjedovanje smartphonea povezano je s društvenim statusom, jer ako ga nemaš, velikim si dijelom isključen iz svakodnevice 21. stoljeća, a to znači i iz društva. Zvuči glupo, ali je tako”, zaključuje sociologinja i dodaje kako se ljudi sve manje trude proširivati svoje znanje i sve se više oslanjaju na trenutno dostupne podatke.

Bez obzira na sve, imali stariji ili “pametniji” mobitel, bez njega se ne može.

Prema podacima HAKOM-a za ovu godinu, u Hrvatskoj je 4,59 milijuna korisnika mobitela, i to samo onih koji koriste bonove, a prema procjenama Nokie, 2020. će u nas biti šest puta više smartphonea nego danas. “Pametni” telefoni možda i dobivaju bitku nad svojih prethodnicima, ali uvijek će biti ljudi poput Ane Perić koji će s rezervom prihvaćati tehnološke i društvene promjene.

društvo

Prosinac 2014.

9

NA ZADATKU Reporterka Globala na razgovoru za posao koji je paravan za prostituciju

Masaže sa ‘sretnim završetkom’ nude javno i bez posljedica Na jedan oglas naišli smo tražeći studentski posao preko Plavog oglasnika. Isticao se neobično dobrim uvjetima rada.

Tražio je maserku za opuštajuće masaže, uz fleksibilno radno vrijeme, odlične uvjete, ne zahtijevajući nikakvo iskustvo

G Ana Šimac

P

anasimac@gmail.com

laća je redovita i fiksna, dvanaest tisuća kuna na mjesec. Salon je registriran i za radno vrijeme moguće se dogovoriti. Prijavljena si kao obična maserka, ali masira se ručno i oralno. Naplaćujemo tristo za prvo, četiri stotine za drugo, govorila je njegovana gospođa u ranim tridesetima koja se predstavila kao Maja, vlasnica jednog salona za masažu u zapadnom dijelu grada. Naravno, masaže su samo paravan za seksualne usluge koje “saloni“ pružaju.

Unatoč jasnim zakonskim odredbama, čini se da vlasnici salona nisu pretjerano zabrinuti.

Gospođa Maja je neprestano isticala kako “posao u posljednje vrijeme ide izvrsno“.

Mamac za radnice Ona i mnogi drugi u Hrvatskoj bez straha oglašavaju prostituciju putem popularnih tiskovina i internetskih stranica. Majin smo oglas našli tražeći studentski posao putem Plavog oglasnika. U moru drugih oglasa, isticao se neobično dobrim uvjetima rada. Naime, tražio je maserku za opuštajuće masaže, uz fleksibilno radno vrijeme,

‘Pružamo klasične i erotske masaže, ovisno o željama klijenata. Erotske masaže uključuju oralnu, ručnu i masažu tijelom na tijelo. Imamo stalnu klijentelu i treba nam netko tko može odmah početi s radom’, rekla nam je ‘poslodavka’ Ena odlične uvjete, ne zahtijevajući ni dana radnog iskustva.

Iako je iz samog oglasa bilo vidljivo da je riječ o nemoralnoj ponudi, odlučili smo provjeriti priče koje smo čuli o pojavi koja je u Hrvatskoj postala česta. Toliko česta da mladi već imaju posprdan naziv za ono što se u salonima događa - “masaža sa sretnim završetkom”.

Za “sretnu“ je masažu je zadužena i gospođa Ena, druga sugovornica i vlasnica salona u širem središtu Zagreba.

Do njezina se broja, kao i do Majina, dolazi nevjerojatno lako. Bio je napisan uz oglas koji je, među ostalim, navodio i “usluge opuštajuće ručne masaže isključivo za gospodu“.

S Enom smo razgovarali isključivo telefonom jer je zahtijevala dolazak na razgovor u salon, što je ipak bio prevelik rizik. Njezini uvjeti “rada“ bili su nešto bolji nego Majini. Uskoro doznajemo da spektar djelatnosti njezina salona obuhvaća mnogo više od opuštajućih masaža. Plaća je, prema njezinim riječima, sigurna i iznosi nevjerojatnih 14.000 na mjesec, premda je ovaj iznos vjerojatno samo početni mamac za potencijalne radnice.

“Pružamo klasične i erotske masaže, ovisno o željama klijenata. Erotske masaže uključuju oralnu, ručnu i ma-

Foto: Lidija Lončarić

Ponekad masaže traju i izvan radnog vremena

sažu tijelom na tijelo. Imamo stalnu klijentelu i treba nam netko tko može odmah početi s radom.“ Na pitanje o mogućim problemima s zakonom, Ena je odgovorila kratko i samouvjereno: “Svašta je moguće, ali ja vodim salon godinu i pol i još nismo imali problema s tim.“ Ozbiljna zdravstvena prijetnja Promatrajući neke hrvatske oglasnike, jasno je da svi saloni mame radnice slično: uz uvjete koji zvuče predobro da bi bili istiniti često se ublažavaju izrazi kojima se opisuje djelatnost.

Radno vrijeme je zamjetno dulje nego u klasičnim salonima. Salon gospođe Maje, naime, radi od devet ujutro do ponoći i, prema njezinim riječima, nekad se “masira“ i izvan radnog vremena, ali za više novca. Korisnika usluga njezina “salona“ je mnogo.

“Dnevno se obavi u prosjeku desetak masaža. Većinom dolaze uredni, poslovni ljudi. Neki su i poznati, pa je diskrecija vrlo važna. Ne smiješ nikom govoriti o ovome. Za sve ostale radiš u običnom salonu za masažu”, kazala je.

“U salonu rade još dvije djevojke.

Obje su u dvadesetima, ništa preko tridesete, naši klijenti vole mlađe cure“, govorila je kao da je riječ o robi, a ne o ljudskim bićima.

Sličan hladnokrvan stav prema svojim radnicama ima i Ena kojoj je najvažni-

je da njezine djevojke na posao dođu dotjerane i privuku još stalnih klijenata. Hrvatska i zemlje regije koje se suočavaju s problemom bordel-salona koriste sustav prohibicije, zakonski se brani svaki oblik pružanja seksualnih usluga za novac. To znači da se provjere zdravlja korisnika i pružateljica seksualnih usluga ne provode kao što se to radi u Nizozemskoj koja ima sustav regulacije tog “poslovnog sektora“. Stoga saloni koji “posluju“ bez ikakvog nadzora mogu postati ozbiljna zdravstvena prijetnja za pružateljice i korisnike seksualnih usluga. Naime, većina se seksualnih usluga u saloni-

Foto: Lidija Lončarić

Prostitucija cvate i u privatnim stanovima, vilama te hotelima Osim u salonima, “erotska masaža“ nudi se i u privatnim stanovima, apartmanima, jahtama, vilama pa i u hotelima, što su potvrdili i u PU zagrebačkoj. Od svih prostora u kojima se obavlja kazneno djelo prostitucije i dalje su najpopularniji stanovi. Također, u medijima su tijekom prošlih nekoliko godina izašla i svjedočanstva zaposlenica noćnih klubova i striptiz-klubova, koje su bile prisiljene pružati seksualne usluge. Riječ je o nekoliko klubova s područja Splita i Trogira. U posljednje vrijeme, zbog krize i želje za boljim životom “vani“, mnoge se djevojke javljaju na oglase koji nude poslove u inozemnim salonima ili klubovima. Uvjeti i plaća su opisani kao savršeni, a većinu je oglasa uključen i smještaj. Međutim, stvarnost je često drugačija, o čemu svjedoče priče djevojaka iz regije kojima su poslije prelaska granice oduzeti svi dokumenti, a nerijetko i sloboda.

ma, uključujući Majin i Enin, pruža bez ikakve zaštite.

Udio ulične prostitucije zanemariv Iako se 2012. u Hrvatskoj izmijenio zakonski okvir i povisile se kazne za svodnike te oglašavanje prostitucije preko sredstava javnog informiranja proglasilo kaznenim djelom, on je dobrim dijelom ostao mrtvo slovo na papiru. Ipak, novi zakon predviđa najveće kazne upravo za organizatore prostitucije, dok se prije jednako oštro kažnjavalo i pružateljice seksualnih usluga.

Da se promjena u tom pogledu i dogodila, potvrdili su u PU zagrebačkoj: “Sukladno članku 157. Kaznenog zakona najviše i najstrože kazne predviđene su za organizatore prostitucije, bilo da se ona događa u prostorima salona za masažu ili u iznajmljenim stanovima”. No posljednja je velika akcija policije provedena još 2006. Tada je razbijen lanac prostitucije koji je činilo čak osam salona. U međuvremenu, vlasnici salona su našli učinkovitiji put do novih korisnika njihovih usluga.

Internetski oglasnici i forumi postali su idealan prostor za oglašavanje prostitucije, pa je danas do “usluge“ može doći već jednim klikom ili pozivom.

Stranice poput Oglasnika, Ljubavnog oglasnika, Burze.com, pa i Facebooka, prepune su oglasa koji promoviraju seksualne usluge pod krinkom drugih djelatnosti. I dok većina ljudi i dalje misli kako je prostitucija nešto što se događa samo u mračnim uličicama, iz Policijske uprave zagrebačke kažu da klasična prostitucija čini samo neznatan dio ukupne statistike, dok bordelsaloni, uz nezaobilaznu elitnu prostituciju, postaju sve zastupljeniji.

“Naši policijski službenici već su postupali prema takvim salonima kada su imali konkretne informacije da se u njima obavlja prostitucija, međutim i taj oblik prostitucije je znatno manji u odnosu prema onoj koja se događa u za tu svrhu iznajmljenim stanovima ili hotelskim sobama, a koja se oglašava u oglasniku ili na internetskim stranicama, dok je udio klasične, ulične pro-

Sportski maser i zagrebački novac Najveći skandal vezan uz prostituciju u masažnim salonima dogodio se 2011. godine. Nebojša Perunović Pancho, poznati sportski maser, optužen je da je od 2008. do 2011. s dvije sudionice organizirao prostituciju u svome salonu za masažu u Domu sportova. Posebnu su pažnju privukla imena potencijalnih “pružateljica usluga“, među kojima su se našle i neke javne osobe.

Međutim, bio je to samo početak. Najprije se doznalo da je prostor Perunović dobio od Holdinga bez ikakvog natječaja, a tada je uslijedio najveći šok. Preuređenje njegova bordel-salona koje je stajalo više od 100.000 kuna, kako su pisali mediji, platio je upravo Grad Zagreb. stitucije u ukupnom broju zanemariv i nju uglavnom čini svega nekoliko otprije poznatih žena, recidivistica.“ Policija prati oglase, ali...

Iz ovih je tvrdnji vidljivo da su saloni za “intimne masaže“ trenutačno jedan od najzastupljenijih oblika prostitucije u našoj zemlji, koji zahtijeva posebnu pozornost mjerodavnih. A prema njihovim riječima, svjesni su problema te ga aktivno pokušavaju riješiti. Tvrde da policijski službenici svakodnevno prate tiskovine i stranice putem kojih se oglašava prostitucija. Međutim, unatoč takvoj praksi, na vrlo posjećenim domaćim stranicama svakoga dana postavljaju se novi oglasi koji na vrlo nedvosmislen način javno nude seksualne usluge ili traže osobe za njihovo pružanje.

Taj je paradoks dokaz da policijske prakse u ovom slučaju još nisu dovoljno učinkovite. Ono što je pak sigurno jest da ljudi poput Maje i Ene, zahvaljujući tim propustima i dalje slobodno zarađuju odličan novac – prodajući tuđe tijelo.

10

Intervju

Prosinac 2014.

TKO JE HRVATSKA? Projekt koji kroz intervjue predstavlja Lijepu Našu

Profesor Nenad Prelog vs. studentica Tamara Tačigin

G Dora Kršul

dora.krsul@gmail.com

P

rojekt “Tko je Hrvatska?” donosi serijal intervjua s ljudima koji čine ovu zemlju. To su ljudi najrazličitijih profila, dobi, zanimanja, ukusa i mišljenja. Od

Dok profesor smatra da je naša zemlja u svijetu najprepoznatljivija po svojim ljepotama, studentica smatra da nas najbolje predstavljaju sportaši

školarca, umirovljenika, nezaposlene osobe, profesora, osobe s invaliditetom do pravnika, osobe iz javnog života, studenta, političara... Ista pitanja, u formi strukturiranog intervjua, postavljena su svim sugovornicima pa je, u konačnici, zanimljivo pratiti i uspoređivati različite odgovore potpuno različitih ljudi.

2.

4.

Foto: Dora Kršul

drugih. Najlošije je ako kopiramo druge. Mislim da su svi naši pokušaji kopiranja pokazali da to tako ne ide. Dakle, potrebne su inovativnost i kreativnost. S novim idejama možemo nešto napraviti, a onda naravno to treba i poticati.

Kako vidite Hrvatsku za deset godina i sebe u njoj?

Nadam se da će se u Hrvatskoj neke stvari pokrenuti. Ako govorimo malo matematički, uvijek su kretanja po sinusoidi. Ili kako kaže Gundulić: ‘Tko bi gori, sad je doli’. Ima masu razloga da smatramo da će ipak početi jedno uzlazno razdoblje. Naravno, ako ne bude puno veći domet kriza u svijetu koje se onda mogu odraziti na nas. Mislim da ćemo mi ipak svojim snagama pokušati pomaknuti neke stvari i onda naravno da će situacija biti bolja. A sebe kroz desetak godina vidim kao umirovljenika, nadam se da će biti novca za mirovine, malo da karikiram na kraju.

5.

Puno toga bi trebalo učiniti, no krenimo od poticanja kreativnosti. Mi, kao jedna mala zemlja, moramo pokušati pronaći svoju nišu u tom velikom svijetu. A tu nišu možemo pronaći samo ako imamo ideje koje se razlikuju od drugih. Najlošije je ako kopiramo druge, kaže Prelog

TAMARA TAČIGIN (23) Predstavnica studentske populacije, studentica 5. godine Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

Koja je tvoja prva asocijacija na Hrvatsku?

Idem van iz nje!

Po čemu misliš da je Hrvatska prepoznatljiva u svijetu?

Po sportu. Naravno, postoje i znanstvenici i profesionalci u svojim područjima, ali mislim da smo po sportu najpoznatiji.

Koju bi osobu izdvojila kao moralni autoritet u Hrvatskoj i postoji li uopće takva?

Dvoje mi je ljudi na neki način bilo ‘svijetla točka na kraju tunela’. U cijelom tog negativizmu i ‘zatvaranju vrata’ na svu sreću, upoznala sam profesore i doktore te sam se uvjerila da postoje dobri ljudi koji su na visokim pozicijama, a potpuno prizemljeni. S izuzetnom radošću ću reći, to je profesor Đikić i to je docentica Braš s Rebra. Što bi u Hrvatskoj trebalo poticati kako bi postala bolje mjesto, za život, svojih građana?

Joj, tu treba čistku napraviti!Ali mislim da je to nemoguće. To je ogromna masa koju često uspoređujem s mladim i starim, velikim drvetom. Veliko drvo ima svoje duboko, staro korijenje, a naša populacija je većinom baš takva, upravo to staro korijenje koje se ne može promijeniti. Ono što se može mijenjati su mladi, a mislim da se mladi ne mijenjaju u dobrom smjeru. Tako da iskreno ne znam koja je izlazna situacija ovdje!

1.

2.

3.

4.

G Lucija Pongrac

N

1.

3.

Hrvatski pridaju lucija.pongrac@gmail.com

NENAD PRELOG (66) Donedavno profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, trenutačno obnaša dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Južnoafričkoj Republici. U projektu “Tko je Hrvatska?” predstavnik je akademske zajednice.

Koja je Vaša prva asocijacija na Hrvatsku?

Može zvučati ovako malo ofucano, ali sigurno određene ljepote, dakle, određeni doživljaji, krajevi, mjesta.

Prije me asocira na to nego na ljude. Kad se kaže Hrvatska, čovjek najčešće razmišlja kao o spotu Hrvatske turističke zajednice, dakle, kadrovi nekakvih plaža, šuma, gradova... To je ipak prva asocijacija, a onda tek poslije dolazi sve ostalo.

Po čemu mislite da je Hrvatska prepoznatljiva u svijetu?

Pa, da ovaj put ipak kažemo pozitivne stvari! Uvijek se može govoriti o određenim ljepotama, određenim tradicijama koje možda nedovoljno pokazujemo, pričama koje ne znamo ispričati, dakle, mislim da nigdje nema toliko priča kao u Hrvatskoj. Svaki kamen, svako stablo, svaki dvorac, svaka crkva, svaka kala... svi imaju neke svoje priče. Mislim da bismo turizam mogli podrediti pričama, a ne samo uvijek prodavati malo sunca i mora.

Koju biste osobu izdvojili kao moralni autoritet u Hrvatskoj i postoji li ona uopće?

Ne bih nikog posebno izdvajao, mislim da u ovom trenutku nemamo baš nekoga koga možemo pokazati prstom.

Sigurno ima ljudi koji se moralno ponašaju na ovaj ili onaj način, ali jednoga ili nekoliko ne bih izdvajao. Što bi u Hrvatskoj trebalo poticati kako bi postala bolje mjesto za život svojih građana?

Puno toga bi trebalo učiniti, no krenimo od poticanja kreativnosti. Mi, kao jedna mala zemlja, moramo pokušati pronaći svoju nišu u tom velikom svijetu. A tu nišu možemo pronaći samo ako imamo ideje koje se razlikuju od

RAZGOVOR Za Global Silvije

5.

Foto: Dora Kršul

Kako vidiš Hrvatsku za deset godina i sebe u njoj?

Iskreno, mislim da će situacija biti još gora nego što je sad. Ne postoji dan kada, bilo u prodavaonici, bilo na tržnici, ma bilo gdje, netko ne govori kako je užasna situacija, s tim da to govore različite generacije. Od mladih do umirovljenika. Svi govore kako je loše i kako je samo još gore i gore! Ne znam kad sam zadnji put čula nekoga da je rekao da je dobro. E sad, jesmo li mi narod koji puno kuka ili je stvarno stanje takvo - ne znam. Ne vidim se ovdje, vidim se negdje sjevernije, zapadnije, možda čak istočnije, ali ovdje ne.

Ne postoji dan kada, bilo u prodavaonici, bilo na tržnici, ma bilo gdje, netko ne govori kako je užasna situacija, s tim da to govore različite generacije. Od mladih do umirovljenika. Ne znam kad sam zadnji put čula nekoga da je rekao da je dobro, primjećuje Tačigin *Cjeloviti intervjui objavljeni su na Studosferi, blogerskoj platformi studenata novinarstva FPZG-a. (www.studosfera.net)

ovinar uvijek mora biti pošten. Pošten prema svom poslu i prema čitatelju. Poštenje se uvijek nagrađuje, istina na duge staze, ali se na kraju uvijek nagrađuje - istaknuo je Silvije Tomašević u intervjuu za Global. Toga uglednoga hrvatskog novinara za profesiju vežu strast i ljubav, a studentima na Fakultetu političkih znanosti rado dijeli savjete, znanja i iskustva. Strast s kojom govori o novinarstvu potvrđuje da se taj vatikanolog ni u više od 40 godina bavljenja profesijom nije zasitio pera i tipkovnice. Kakvo je novinarstvo u Hrvatskoj, prema Vašem mišljenju, bilo nekad, a kakvo je danas?

Novinarstvo je još pod utjecajem novinarstva iz Jugoslavije, osobito prema načinu izvještavanja. Jugoslavija je živjela od vanjskih i unutarnjih neprijatelja koje je proizvodila i borila se protiv njih. Novine su objavljivale kako su djeca pred vojnicima u školi prisezala vjernost JNA i socijalizmu. No nitko to nije uspoređivao s Hitlerovom mladeži, a to je bilo isto. Novine su to objavljivale kao normalnu stvar.

Berlinski zid pao je prije 20 godina, 20 dana nakon pada, 29. studenoga 1989., djecu su još primali u pionire. Danas toga još ima samo u Sjevernoj Koreji.

Pisalo se pod tim utjecajem i o tome.

Na naslovnoj stranici Vjesnika svako je ljeto bila slika kombajna i vijest - Počela je žetva. Je li to novinarstvo?

Izašlo je sunce. Je li to vijest? Danas je novinarstvo isto. Na granicama su gužve. Je li to novinarstvo? Prije su se za Dan ustanka citirali političari, sada se za Božić citiraju biskupi i svećenici.

Svi započinju isti izvještaj. Novinarstvo se apsolutno nije promijenilo. Novinari nikako da izađu iz kruga. Iz godine u godinu govori se jedno te isto. Kakvi su trendovi u novinarstvu danas?

Novinari danas moraju biti multidisciplinarni, moraju znati pripremiti prilog za svaki medij. Osim toga, moraju pisati svoj blog. Moraju stalno pokazivati svoju robu na tržištu, na Facebooku, na Twitteru. Kad napišem tekst, odmah to objavim i na društvenim mrežama.

Trebamo pružiti ljudima mogućnost da čitaju. Kad se nešto piše, nikada ne smijemo podcjenjivati čitatelja, niti njihove komentare, iako su često uvredljivi i ne pokazuju educiranost.

Trebamo biti svjesni da više neće postojati stalni radni odnos, i to ne samo u novinarstvu. Nema više stalnog radnog mjesta. Čak je i u Italiji manje onih koji su stalno zaposleni, njihov odnos s honorarcima je 40:60.

Situacija je takva da si svatko treba izmisliti neki posao. Tako sam i ja pokrenuo Manjine – Minoranze (MM), dvojezični časopis. To nije časopis o

manjinama (jezičkim ili nacionalnim) nego o ekonomsko-kulturnim odnosima između Hrvatske i Italije. ‘U globalnom svijetu svi mogu postati dijelom neke manjine’, dio je izreke indijskog nobelovca za ekonomiju Amartya Sena.

Dakle, manjina su i proizvođači, ljudi iz kulture itd. kojima na određeni način treba neki put do reklamiranja sebe i onoga što čine. MM im nudi prostor za predstavljanje. Financira se oglasima, tiska se u 5000 primjeraka i dijeli se besplatno, šalje se na adrese, u Italiji i Hrvatskoj. Što je najvažnije za novinare?

Novinar uvijek treba biti pošten. Pošten prema svom poslu i pošten prema čitatelju. Poštenje se uvijek nagrađuje, istina na duge staze, ali se na kraju uvijek nagrađuje. Ne smije se čitatelja omalovažavati, time što se u izvještaju iznosi sud omalovažava se čitatelja.

Novinar treba izvijestiti, a čitatelj nek sam donosi sud. Naravno, u komentarima je novinar slobodan izreći svoje mišljenje i sud, ali u izvještavanju ne.

Također, novinari moraju biti ekonomski obrazovani jer se sve vrti i temelji na ekonomiji. Je li teško raditi kao freelancer?

Meni je sigurno lakše nego onima koji počinju sada. Već sam stekao ime, te mi je lakše ponuditi suradnju. Jedan mladi novinar danas može biti freelance tako da nudi svoje tekstove listovima i agencijama. U početku ne treba očekivati da će taj rad biti uvijek plaćen. Mora, prije svega, znati što je informacija i ne ići za jednostavnim informacijama. Treba graditi svoj kredibilitet i postavljati se na tržištu. Koje su najveće mane hrvatskog novinarstva?

Veliki je problem u hrvatskom novinarstvu pojednostavljivanje, ide se samo za nekim efektom. Na primjer, prije nekoliko godina u New Yorku je gostovao Thompson, a u isto vrijeme bio je i poznati njujorški maraton. Tada su svi pisali o Thompsonovu koncertu - hoće li biti nereda i ustaških ispada. To je najjednostavnije novinarstvo. Istodobno, mnogo je Hrvata išlo i na maraton.

Dopisnik iz Vatikana već 30 godina Za Večernji list počeo je pisati još 1970. godine iz Rijeke, zatim iz Slavonskog Broda do 1974. kada je prešao u Vjesnik gdje je 1975. postao urednik. Posljednjih 30 godina, od 1984. dopisnik je iz Rima, odnosno Vatikana. Pratio je život i rad triju papa: Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje. Posebno se zbližio s Ivanom Pavlom II. Uz novinarski posao, pisao je i knjige: 1994. objavio je knjigu “Ivan Pavao II.”, 2003.

“Pape kroz povijest”, 2009. “Dvojica papa”, a 2011. “Tito u Vatikanu”. Jedan je od suautora monografije “Papa Ivan Pavao II.” iz 2005. te knjige na talijanskome jeziku “Kardinali trećeg tisućljeća”.

Intervju

Prosinac 2014.

11

Tomašević govori o svojim počecima, radu i viđenju suvremenog novinarstva

mediji previše pozornosti nevažnim stvarima Naši mediji često ne prepoznaju vijesti. Ponekad znam ponuditi priču pa me odbiju. Onda me poslije zovu i govore - Guardian je sada napisao priču o tome, pa ipak napiši i ti, kaže ugledan novinar

Za početak ću ispričati jednu istinitu priču. Došao sam autom. Kada sam putovao s autom iz Zagreba za Rim, bio je kraj kolovoza 1984. i bilo je vruće.

Automobil je bio prekrcan stvarima i dva puta mi je pukla guma. Drugi put sam morao zvati vučni službu pa su me oni poveli do prvog vulkanizera. Kada je vidio registracijsku tablicu na kojoj je bila crvena zvijezda, rekao mi je: ‘Znate, mi ovdje ne volimo crvenu zvijezdu’. To je bio moj početak.

Onda sam išao upisati sina u osnovnu školu i na ulazu je pisalo: ‘Tito krvnik’. Dakle, svi koji misle da su Talijani voljeli Tita, varaju se. Oni su smatrali Jugoslaviju komunističkom zemljom, kao istočne zemlje iza željezne zavjese.

Upravo s ovim ću početi i svoju autobiografiju o više od 30 godina dopisništva iz Rima. Trebala bi izaći u proljeće sljedeće godine u izdanju Večernjaka.

Pisat ću o događajima i pozadinama događaja.

Kako sam došao u Italiju? Tada su u Vjesniku bili natječaji za dopisnike u

ma i onda svatko objavljuje kako želi.

Dakle, ono što sam ja rekao postala bi vijest za cijeli svijet. Nema filtra i cenzure Vatikana. Ako se objavi nešto za što Vatikan smatra da nije točno, onda oni naprave priopćenje, poput - u odnosu prema onome što je objavljeno, mi priopćujemo to i to.

Ovo je treći papa kojeg pratim kao novinar. Kada sam bio Vjesnikov dopisnik, dosta se negativno pisalo o papama i Ivana Pavla II. smatralo se konzervativnim papom koji radi na štetu socijalističkih zemalja. Već sam i u to vrijeme pisao dosta o Vatikanu. Upravo to vrijeme pisanja o papi dalo mi je kredibilitet za pisanje pri Svetoj Stolici.

Danas kad idemo k papi, šef ureda za tisak kaže: ‘Ovo je naš Silvije Tomašević. Svaki put nas predstave papi, pa mislim da me i novi papa već zapamtio.

Recimo, Ratzingera sam poznavao i kad je bio kardinal.

Novinari u papinoj pratnji dobiju ujutro sve govore koje će papa reći taj dan i često imamo primjedbe na te govore.

Ne smije se čitatelja omalovažavati, time što se u izvještaju iznosi sud omalovažava se čitatelja. Novinar treba izvijestiti, a čitatelj nek sam donosi sud. Naravno, u komentarima je novinar slobodan izreći svoje mišljenje i sud, ali u izvještavanju ne

Ono što mi u Hrvatskoj smeta jest to da se priopćenja uzimaju zdravo za gotovo, rekao je Silvije Tomašević

Jedan otac je svom sinu platio odlazak u New York i sudjelovanje na maratonu.

Bio je ugošćen kod Hrvata u jednoj obitelji. Televizija je mogla napraviti jako lijepu priču kako su Hrvati u majicama na ‘kockice’ otišli u New York kako bi sudjelovali u maratonu. Kad sam nekim kolegama spomenuo da su to mogli pratiti, a ne samo što će se dogoditi na koncertu, oni su mi odgovorili: ‘Da, ali za tako nešto treba raditi’. Ja ne mogu shvatiti da netko ne želi raditi svoj posao jer bi trebao raditi malo dulje ili malo više. Novinari moraju shvatiti da moraju raditi jako mnogo. Moraju jako mnogo čitati i svaku informaciju tri puta provjeriti prije nego je objave. U Hrvatskoj ima jako mnogo događaja o kojima se može izvještavati, a opet se sve vrti oko politike. Pridaje se previše pozornosti nevažnim stvarima. Naši mediji često ne prepoznaju vijesti. Ponekad znam ponuditi priču pa me odbiju. Onda me poslije zovu i govore: ‘Guardian je sada napisao priču o tome, pa ipak napiši i ti’. A ja sam im istu priču nudio prije mjesec dana.

Ono što mi u Hrvatskoj smeta jest to što se priopćenja uzimaju zdravo za gotovo, a oni su samo izvor jedne verzije informacije na kojima novinar treba raditi i istraživati. Priopćenje nije vijest. Kako izgleda Vaš radni dan?

Osim što radim kao freelancer, dopisnik za Večernji list i HRT, također sam u Udruženju stranih novinara. Radim u redakciji Stampa Estere, ali ne odlazim svaki dan u te prostorije Udruženja stra-

Trebamo biti svjesni da više neće postojati stalni radni odnos, i to ne samo u novinarstvu.

Nema više stalnog radnog mjesta. Čak je i u Italiji manje onih koji su stalno zaposleni, njihov odnos s honorarcima je 40:60. Situacija je takva da si svatko treba izmisliti neki posao nih novinara. Tu se nalaze novinari iz cijelog svijeta koji izvještavaju iz Italije. Postoji i posebno udruženje stranih novinara koji su akreditirani za izvještavanje iz Vatikana, ja sam također i jedan od njih. Dakle, to su dva udruženja i dvije prostorije.

Ujutro najprije pročitam novine, zatim pogledam na internetu još neke portale.

Uvijek ima neki događaj pa procijenim je li to zanimljivo za Hrvatsku. Danas novinarstvo nije globalno, čak i velike svjetske agencije poput Reutersa ne rade za cijeli svijet nego su usmjerene na pojedina tržišta. Ja moram pisati ono što pretpostavljam da zanima Hrvate. Koliko točne informacije dobivaju ljudi o onome što se događa u Vatikanu?

Najprije treba dobro poznavati mentali-

Foto: Katarina Juričić

tet i background i ono što je bilo prije da bi se vjerodostojno prenijela informacija. Primjerice, jednom su novinari razgovarali s papom Franjom o tome hoće li doći vrijeme kada će pape ići u mirovinu. On je rekao kako će do toga vjerojatno doći i da će i on otići u mirovinu ako se bude osjećao slabo, kao što je to Ratzinger učinio. I onda je u šali rekao: ‘Ne znam koliko ću još moći biti papa, možda godinu, dvije’. To je bilo kao uzrečica kojom uklanjaš tu mogućnost i nitko od novinara to nije prenio. Samo su britanske novine napisale: ‘Papa je rekao da će umrijeti za dvije godine’. Koliko smo mi izmanipulirani onime što mediji govore? Koliko se možemo oslanjati na ono što nam se nudi u medijima?

Treba biti pošten prema sebi i pošteno izvještavati. Recimo, sada se govorilo da je netko od Hrvata silovao djevojku iz Španjolske u Milanu. Netko od onih 16 koji su uhićeni zbog stvaranja nereda na nedavnoj utakmici između Hrvatske i Italije. Ta Španjolka je rekla da su oni razgovarali samo na engleskom, dakle, zašto bi to bio Hrvat? Mnogi listovi, i u Italiji, pretpostavljaju da je nešto onako kako oni misle pa se poslije pokaže da nisu bili u pravu. Dakle, sami dolaze do zaključaka i pretpostavljaju; iako nisu sigurni što se točno dogodilo. Kada je novinar pošten prema sebi i ako se pita ‘je li to stvarno to?’ tada će biti pošten i prema čitatelju. Kako ste stigli do Italije i zašto ste tamo odlučili ostati?

inozemstvu za Vjesnikovu kuću. Svake četiri godine se obnavljao natječaj, a dopisnici su bili u Rimu, Parizu, Bonnu, Washingtonu, Pekingu, Kairu. Natječajna komisija je birala koga kamo poslati.

Odabran sam 1985., između 10 novinara koji su se prijavili za izvještavanje iz Rima. Godine 1989. vratio sam se u Zagreb i u redakciji Vjesnika uređivao list. No u Zagrebu sam ostao manje od godinu dana jer sam u međuvremenu dogovorio s glavnim urednikom Slobodne Dalmacije da idem u Rim pisati za Slobodnu Dalmaciju. Od tada pa do danas izvještavam iz Rima. Tada, osamdesetih godina, kada sam postao dopisnik iz Rima, zadatak mi je bio napisati 8,9 tekstova na tjedan. Danas toliko tekstova pišem na dnevnoj bazi. Možete li izdvojiti neke emocije, trenutke, anegdote koji su posebno obilježili Vašu profesionalnu karijeru?

Možda se misli da Vatikan priopći nešto i da je to onda službena verzija, no to nije točno. Vatikan ne objavljuje priopćenja, nego to čine novinari koji prate papu. Više puta sam imao prigodu biti jedini novinar koji je u prostoriji s papom. To se događa kada u nekim prostorima ima mjesta za samo jednog novinara i jednog snimatelja. Velika je čast kada novinari u papinoj pratnji odaberu baš tebe da budeš na tom događaju, da brifiraš druge novinare, i to onda postaje vijest. Taj novinar je oči i uši novinara. On ne smije ništa objaviti dok sve ne prepriča drugim novinari-

Kada je Ratzinger išao u Auschwitz, u govoru koji je pripremio niti jednom se nije spomenula riječ holokaust. Mi smo tada nazvali šefa ureda za tisak i rekli da ćemo sutra objaviti kako papa Benedikt XVI. nije rekao da je riječ o holokaustu.

Papa Nijemac, a nije spomenuo holokaust, dakle, to je vijest. Na putu prema Aushwitzu javili su nam kako je papa ipak ubacio holokaust. Dakle, to je primjer kako i mi možemo utjecati na ono što će papa reći. Budući da pratite Vatikan, jeste li osobno vjernik?

Nakon predstavljanja knjige ‘Tito u Vatikanu’ u Splitu pristupio mi je jedan novinar koji mi je tijekom predstavljanja postavljao pitanja. Došao je do mene i rekao: ‘Silvije, ja vas pratim od kada ste u Vjesniku i do sada i nisam mogao dokučiti jeste li vi vjernik ili niste’. Ja sam mu rekao: ‘To mi je najveći kompliment’. Biste li ikada mijenjali svoju profesiju?

Nikada ne bih mijenjao svoju profesiju i bit ću novinar dokle god budem mogao i dokle god me tržište bude trebalo.

Uz novinarstvo me vežu strast i ljubav, naravno, moraš poznavati zanat, ali ako nema strasti, ne možeš biti dobar novinar. Svaki tekst koji novinar piše mora biti vječan. Ono čime se osobito ponosim jest da i danas mogu potpisati svaki tekst koji sam napisao u više od 40 godina novinarstva. Mislim da rijetko koji novinar to može reći.

Novinari danas moraju znati pripremiti prilog za svaki medij

Foto: Katarina Juričić

12

reportaža

Prosinac 2014.

ADVENT Jedan dan u Beču kao jedan dan u drugom svemiru

Nagutali se blagdanskog duha među ‘našim’ Austrijancima

Zanimljivo je da su ljudi u Beču očito pošteni, što zaključujemo po tome da nigdje nismo vidjeli policiju, a ispred prodavaonica stoji izložena roba bez nadzora te nitko (osim nas) nije ni razmišljao o švercanju u tramvaju

G Tibor Trupec

tibortrupec.tt@gmail.com

B

eč čeka, ali ne možeš s jednim pokvarenim svjetlom na put. Problem je što je subota, a u Hrvatskoj autoelektričari ne rade subotom. Mehaničari da, ali ovi su valjda povlašteni i moram sam promijeniti to svjetlo. Još je i kiša počela. I stojim ja tako na kiši, mijenjam to svjetlo, osjećam se kao da pokušavam deaktivirati bombu. Žice i alat, žaruljice i zanat. Mislim da je to sve smislio isti onaj autoelektričar koji ne radi subotom, samo da ne odem u Beč. Ali nije mu uspjelo.

Jedinstveno predbožićno iskustvo u Beču

Foto: Sanja Kalapoš

Prometni propisi?

Put je trajao nešto više od tri i pol sata. I dok su se dvije trake postupno pretvarale u četiri, zaključili smo da Slovenija i Austrija izgledaju jako slično, brdovito.

Naposljetku smo došli do garaže u kojoj smo trebali ostaviti auto sa (sada) popravljenim svjetlom. Upitali smo stranca za upute, a on je, vidjevši registraciju, veselo usklikne: “Pa što ne kažete da ste naši?” i odmah nam predloži gdje da prekršimo prometne propise kako bismo lakše došli do garaže, valjda je to “naša” stvar. Skrenuvši desno gdje je obvezno bilo ravno, došli smo do tražene garaže, odnosno njena pravog ulaza. Poslije smo, pitajući za upute, shvatili da svaki drugi stanovnik Beča razumije i govori tim “našim” jezikom.

Javni prijevoz funkcionira savršeno, za točno deset minuta nečujne i ugodne vožnje Schnellbahnom, bili smo na odredištu. Željeznička je to mreža koja po-

stavlja visoke kriterije za nekoga tko se nikada nije vozio HŽ-ovom “žutkom”, a morat će prije ili poslije jer živi u Zagrebu. Ugostila nas je dražesna Katey, studentica iz sjeverne Austrije koja u Beču studira sociologiju. Našli smo je preko couch surfinga i bio je to pun pogodak.

Besplatan smještaj u predivnom stanu nedaleko od središta Beča sve je što smo kao studenti ograničenog i skromnog proračuna mogli poželjeti.

Iako je prosinac jedva službeno započeo,

Cijene su u skladu sa standardom, nama je sve bilo skupo, pa i obična kava s mlijekom. O glavnoj ulici, gdje su svi modni brendovi za koje ni mnogo imućniji posjetitelji nemaju novca da i ne govorimo svi su ukrasi bili postavljeni, bajka zvana Advent u Beču postala je stvarnost.

Mnogo ljudi, savršeno urešeni izlozi i štandovi s kojih vas privlači miris netom pečenih slastica i drugih austrijskih specijaliteta, pružali su zaista jedinstveno predbožićno iskustvo. Cijene su u skladu sa standardom, nama je sve bilo skupo, pa i obična kava s mlijekom. O glavnoj ulici, gdje su svi modni brendovi za koje ni mnogo imućniji posjetitelji nemaju novca, da i ne govorimo. Kako se ulice šire od centra, tako i prodavao-

nice imaju istaknute pristupačnije cijene, ali mi nismo došli u Beč kupovati odjeću nego “nagutati se” prekrasnog božićnog ugođaja i obasjati lica tisućama svjetiljki koje su vješto okačene iznad ulica.

Večer smo priveli kraju opuštajući se u pubu Billabong. Ondje nas je uputio ponovno jedan “naš”. Čim smo sjeli dočekala nas je buka koju su proizvodili neki veseljaci koji su se zagledali u sažetke golova i veselili im se kao da gledaju utakmicu uživo, a nakon što su popili previše piva, zamalo su izbačeni zbog vikanja i naguravanja. S druge je strane zanimljivo napomenuti kako su Bečani vrlo pošteni, što zaključujemo iz toga da nigdje nismo vidjeli policiju, a ispred prodavaonica stoji izložena roba bez nadzora i nitko (osim nas) nije razmišljao o švercanju u tramvaju.

Preskupi zoo Drugi smo dan već bili spremni za povratak kući, u Zagreb, ali je prije toga bilo ključno posjetiti poznat bečki dvorac, Schönbrunn, u čijem je ulaznom dvorištu bio sajam još raskošniji od onoga u centru. Prvi svjetski zoološki vrt, na žalost, nismo posjetili jer je cijena ulaznice od 16,50 eura bila jednostavno previsoka za nas. Bilo je potrebno vratiti se prije nego nam istekne 24-satna karta za parking u garaži u koju smo nepropisno skrenuli.

Vratili smo se u Zagreb. Ovdje autoelektričar i dalje ne radi, bircevi su jednako sumnjivi. Morali smo prijatelju na kavu.

Dobili smo i kekse. Put je bio lijep, ali kratak. Ponovilo se. Idući ćemo put valjda probati i tu slavnu bečku šniclu, a možda vidimo i slonove...

BELGIJA Grad Ghent meka je za mlade, urbane ljude

Belgijci imaju, a žale se - želim i ja!

G Mirna Grujoski

mirna.gru@gmail.com

S

vaki put kada otputujem, vratim se bogatija za nekoliko stvari: magnete za hladnjak, slasticu ili pripravak tipičan za grad ili regiju koju sam posjetila i, naravno, dojmove koji variraju od “ Zagreb je Houston“ do “vozni red zaista postoji i k tome ga svi poštuju“. Put u Belgiju bio je malo bliže ovom drugom.

Bez naplate i prigovora Prva asocijacija na tu sjevernu kraljevinu mnogima je sigurno hrana: krumpirići, vafli, čokolada i, naravno, pivo. No ako zagrebemo ispod Stelle Artois i kralja Filipa, nailazimo na uređenu i nadasve bogatu državu. Prvi susret s cijenama, kao što to obično na putovanjima biva, dogodi se na aerodromu, u mom slučaju Bruxelles Charleroiju. Umorna putnica traži nešto za okrepu i ugleda malenu pekarnicu ispred koje zamalo gubi svijest jer jedno pecivo stoji sedam eura. Stoga ipak ostajem pri sendvičima u aluminijskoj foliji, kao i svako dijete s naših područja koje se otisne na put daleko od kuće.

Kako je moje desetodnevno odredište Ghent, krećem prema autobusnom terminalu i kupujem kartu za autobus koji će me dovesti do cilja. Autobus dolazi na vrijeme, ali još veće iznenađenje tek slijedi - torbe se ne naplaćuju i vozač vam

Izuzmemo li stanovanje i cigarete, potrošne stvari studente ne stoje više nego u Hrvatskoj, što rezultira s više novca koji ostane ‘sa strane’

Umjesto molitve hrana?

Svi rade, ljudi su opušteniji, roditelji s djecom provode slobodno vrijeme penjući se na umjetne stijene, osobni prostor je stvaran i gotovo opipljiv pojam, a savršeno normalan ručak jede se u crkvi. Da, dobro ste pročitali, crkve se u Belgiji posljednjih nekoliko godina prenamjenjuju u restorane i za to postoji prilično jednostavan razlog. U gradovima je mnogo crkvi, a vjernika je sve manje. Kako građevine i interijeri ne bi propadali, daju se u najam, pa tako u crkvi, za povoljniju cijenu, možete i ručati.

Jedan od mnogih kanala u Ghentu

ih neće spremiti u prtljažnik! S obzirom na to da smo naučeni prigovarati o sedam ili deset kuna za, nazovimo to, skladištenje prtljage, ovo je sasvim novo iskustvo.

Ghent je poznat kao studentski grad i svaki kutak šireg centra odiše tom idejom.

Brojni pabovi, kafići i dućani poznatih robnih marki prava su meka za mlade, urbane ljude koji svoje slobodno vrijeme vole provoditi izvan kuće. Uz razgovor s mladima koji čitav život žive, obrazuju

Foto: Giulia Mancigotti

Ručno rađene belgijske čokoladne praline, poznati suvenir

se i rade u Ghentu, doznajem poprilično intrigantne podatke. Visina je prosječne plaće u uobičajenom radnom odnosu oko 2400 eura, gotovo 18.500 kuna, dok je sat studentskog rada u prosjeku plaćen od deset do 13 eura! Uspoređujući ove brojke s Hrvatskom, prva misao mi je bila - pa kako mi uopće preživljavamo!

Zdrav razum mi nalaže da se raspitam i o drugim troškovima, poput stanovanja (koje je zaista skupo, soba u kući stoji i

do 400 eura na mjesec) ili hrane i odjeće.

Zaključak je bio da sigurno žive mnogo bolje nego njihovi vršnjaci u Hrvatskoj.

Zašto? Izuzmemo li stanovanje i cigarete, ostale materijalne, potrošne stvari ne stoje više nego ovdje, što rezultira s više novca koji ostane “sa strane“. Ostavljaju dojam bezbrižnog naroda koji je neopterećen financijskim brigama i bez egzistencijalnih problema s kojima se mi susrećemo svaki dan.

Ugodan život Jednako misli i Petra Frančina, studentica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, koja je također posjetila Ghent.

“Belgija je oduvijek jedna od mojih zemalja snova. Općenito me oduševljava sjever Europe jer mi predstavlja idealtipski uređeno moderno društvo - mogućnost za zaposlenje i napredak“. Dodaje: “I dok sam očekivala hladne i rezervirane Belgijce, iznenadila sam se upoznavši možda čak i pomalo razmažene karaktere nesvjesne ugodnosti života u kojima su odrastali i u kojima i dalje žive“. Zaključuje da su Belgijci razvili apsurd - imaju sve, a žale se!

Bilo je lijepo vidjeti Ghent i Belgiju općenito. Ne samo povijesnu i očuvanu arhitekturu nego i uvjete života studenata koje tako želimo u Hrvatskoj. Stoga putujmo, učimo i upoznajmo više kako bismo i kod kuće imali sve, pa makar se i žalili!

PODUZETNIŠTVO

CODED EDGE

Gdje je oaza Generacija za inventivne mračne estetike umove? i revolta Str. 22

Str. 23

Televizija Student i Global upisali su se u Registar Foto: Helena Pereković

Upis u registar brz i jednostavan

Ove godine održava se deveti po redu koncert Želim život na Trgu bana Josipa Jelačića i, kao i do sada, očekuje se velik broj građana

Foto: Admir Buljubašić

ZAKLADA ANA RUKAVINA Registar danas ima više od 46.000 darivatelja

Priliku za život dobilo 43 ljudi diljem svijeta

G Marija Gaura

Z

marija.gauraa@gmail.com

aklada Ana Rukavina organizira tradicionalni, deveti po redu, božićni koncert Želim život na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, u petak, 19. prosinca. Koncert se održava u znak sjećanja na mladu novinarku koja nas je prerano napustila, te kao zahvala svima koji su se tijekom ovih godina na bilo koji način uključili i pomogli radu Zaklade.

Na ovogodišnjem koncertu koji će voditi poznata lica Nove TV, građane će na niskim temperaturama zagrijati Adastra, Boris Novković, Đani Stipaničev, Giuliano, Halid Bešlić, Hari Rončević, Ivan Zak, Jasmin Stavros, Maja Šuput, Neda Ukraden, Opća opasnost, Psihomodo POP, Renato Metesssi i Zvijezde te Lana Jurčević. Pozivima na humanitarni broj 060 9000

Pozivima na humanitarni broj 060 9000 građani od 1. do 31. prosinca mogu donirati pet kuna (plus PDV) i tako pomoći da se misija Zaklade i dalje nastavi građani od 1. do 31. prosinca mogu donirati pet kuna (plus PDV) i tako pomoći da se misija Zaklade i dalje nastavi. “Želimo istaknuti da svega ovoga ne bi bilo bez goleme podrške javnosti i medija koju imamo od samog početka na čemu smo im od srca zahvalni”, kazala je Mirta Vrančić, voditeljica ureda Zaklade. “Želim život!” napisala je Ana Rukavina Erceg u jesen 2006 godine i ganula hrvatsku javnost. Iskrenom molbom za pomoć, 29-godišnja novinarka Vjesnika koja se liječila od leukemije nikoga nije ostavila ravnodušnim. Kako bi se Ani pomoglo u nabavci skupih lijeko-

va te eventualnom liječenju u SAD-u, pokrenuta je akcija Želim život! kojoj se svesrdno odazvalo mnogo dobrih ljudi. Hrvatska je još jednom pokazala da može kad to uistinu hoće.

Unatoč svim naporima liječničkog tima, te njezinoj osobnoj hrabrosti i želji za životom, Ana nas je napustila 26. studenoga 2006., a njezine riječi potaknule su nas na razmišljanje i o drugim ljudima koji žive među nama i kojima je pomoć potrebna.

Zaklada Ana Rukavina je osnovana 14. veljače 2007. Osnovali su je Anina obitelj, majka Marija Rukavina i sestra Gordana Leto, Vjesnik, Anina matična novinarska kuća, te Hrvatska udruga

leukemija i limfomi.

U postojećem hrvatskom Registru bilo je tada malo darivatelja, njih samo 150, uglavnom su to bili članovi obitelji oboljelih. Danas, nakon osam godina rada Zaklade Ana Rukavina i održane 262 akcije, u Registar se upisalo više od 46.000 potencijalnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica, koji su time poručili da su spremni darovati dio sebe kako bi nekome darovali novu priliku za život.

Od početka rada Zaklade Ana Rukavina, zahvaljujući darivateljima iz hrvatskog registra dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica, šansu za život dobilo je 43 oboljelih iz Hrvatske i inozemstva.

“To pokazuje velikodušnost naših sugrađana prema ljudima u nevolji, i raduje nas što mi, kao Zaklada, možemo sudjelovati u izgradnji društva koje povezuje solidarnost i suosjećajnost”, kazala je Mirta Vrančić.

U registar se moguće upisati na nekoj od akcija koje organizira Zaklada Ana Rukavina. Mjesto i vrijeme održavanja akcija možete pratiti na web-stranici Zaklade Ana Rukavina - www. zaklada-ana-rukavina.hr.

U Registar se mogu upisati sve zdrave osobe od 18 do 40 godina. Već upisane osobe u hrvatski Registar ne trebaju se ponovno upisivati. Postupak upisa u Registar DDKMS je vrlo jednostavan i brz. Prvi korak je ispunjavanje pristupnice u koju upisujete svoje kontakt podatke i kratki zdravstveni upitnik, a zatim se uzima uzorak krvi (oko sedam ml) za tipizaciju da bi se odredili antigeni tkivne snošljivosti.

Uzorak krvi za tipizaciju uzima se kao i ostali uzorci koje ste do sada davali za određivanje npr. krvne slike ili biokemijskih nalaza. Davanjem uzorka krvi ulazite u bazu hrvatskog Registra dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica koji je ujedno i dio svjetskog registra.

Darivanje stanica bez ikakva straha i opasnosti Mnogi se pitaju kako donori svoje stanice daju oboljelima. Naime, moguće je birati između dva postupka. Prvi je darivanje koštane srži. Koštana srž uzima se iz kostiju zdjelice.

Postupak se radi u operacijskoj dvorani i u općoj anesteziji i ne predstavlja nikakvu opasnost za zdravlje darivatelja. Drugi način je darivanje perifernih matičnih stanica. Periferne matične stanice uzimaju se postupkom leukafereze. Aparat za leukaferezu sličan je dijalizatoru. Krv darivatelja iz jedne ruke ulazi u aparat, odvajaju se matične stanice te se krv vraća darivatelju kroz drugu ruku. Sam postupak traje oko četiri sata, bezbolan je za darivatelja i nema potrebe za anestezijom.

Moja prijateljica Ana...

Moja kolegica Ana Rukavina definitivno nije bila moja najbolja prijateljica. Štoviše, prema uobičajenim standardima koji za prijateljstvo vrijede u EU, ali i u svijetu, ne bismo se možda niti mogli nazvati prijateljima. Prvih godinu dana po njezinu dolasku u Vjesnik, bili smo samo znanci, kolege iz iste redakcije. No ubrzo su nas u prijatelje pretvorile - teške boleštine.

Oca joj Gordana ubio je rak godine 2003. Mene je pak ta ista zloćudna prokletinja pokušala smaknuti 11 godina prije. Nakon gubitka cijelog bubrega, 11 mjeseci pakla kemoterapije i borbe s “nagradnim” hepatitisom, uspio sam ubiti ubojicu. Ana je to doznala pa smo često razglabali baš o tome. Kako usmrtiti rak? Kako se s njime boriti?

Kako se nositi sa svim ranama koje kemoterapija nanosi tijelu i psihi? Čime puniti praznine u

obiteljskom životu? Pitanja je bilo mnogo. Iako smo neke odgovore znali ili naslućivali, a druge svjesno preskakali, pitanja je bilo previše. Čak i za dva mlada novinara kojima je postavljanje pitanja posao.

Naše prijateljstvo otišlo je još nekoliko koraka dalje kad se i nad njezinom glavom pojavio upitnik veličine Velebita. Leukemija. Jasno, naši su razgovori bivali još teži, dulji i tjeskobniji, ali istodobno još luđi i smješniji. Leukemija od čovjeka, baš kao i druge zvijeri, traži da iz sebe izvuče najviše što može. Još više energije, snage, volje, ljubavi prema samome sebi, ali i prema Životu. I iz Ane je bolest izvukla maksimum, a ona ga je uokvirila u svoje sad već slavno pismo “Želim život“. Čudno je to - samo koji tjedan prije, poznavalo ju je nekoliko stotina ljudi, obitelj, prijatelji, mi, ko-

lege... S pravom smo je smatrali samo našom. No dana 26. studenoga 2006. to se stubokom promijenilo. Iz tog je pisma potekla Zaklada s njezinim imenom, a iz očiju cijele Hrvatske potekle su suze.

Znam, bio sam na tom pokopu. Štoviše, čak sam i osobno govorio, zauvijek je pozdravljajući u ime njezinih prijatelja i kolega novinara. Sjećam se da sam tada imao duboko podvojene osjećaje kombinaciju neizmjerne tuge i neopisiva ponosa.

Postalo mi je jasno da Ana više nije samo naša.

Ana je tih dana pripala cijeloj Hrvatskoj, postavši svačija. Nekome muza, drugima ponos, trećima primjer. Tako je i danas, osam godina poslije.

Glasnogovornica bolesnih, velikih i malih ćelavih glavica.

Moja prijateljica Ana. Svima znana.

Tonči Buterin

Foto: Ratko Mavar

14

život

Prosinac 2014.

VIŠE OD RIJEČI Potresna priča glumice Vesne Ravenšćak koja se uspješno oporavlja od leukemije

‘Zahvaljujući registru, svog anđela spasitelja našla sam u Njemačkoj’

G Marija Gaura

marija.gauraa@gmail.com

Ž

ivot se sastoji od bezbroj trenutaka. Mnoge od njih pamtimo, neke odmah zaboravimo, a pokoji trenutak prepričavamo cijeli život. Zamislite da vam se organizam u jednom trenutku zaustavi.

Odluči se resetirati ili potpuno ugasiti.

Zamislite da vaš imunitet odluči otići od vas. Kakav bi to prekid bio? Kako biste ga podnijeli?

Vesna Ravenšćak zagrebačka je glumica, pozitivna i zabavna osoba.

Obožava čitati, uživati u dobroj glazbi Rolling Stonesa, a najviše voli svjetla pozornice i humor. Iako sitna, ostavlja dojam lavice čim uđe u prostoriju. No ova lavica je 31. studenoga 2013. stjerana u kut. Tada je doznala da boluje od teško izlječive bolesti, leukemije.

‘Ok, ima li lijeka?’

“Bila je to Noć vještica u punom smislu te riječi. Čula sam samo leukemija, bolnica, a u glavi sam vrtjela jednu te istu misao: Ana Rukavina, maestro Šutej, Nora... Zar je već došlo moje vrijeme? Pomislila sam i na pokojnu mamu. Na van sam vjerojatno izgledala oduzeto i tupo, zurila u prijateljicu koja je liječnica i koja mi je rekla kako prve pretrage upućuju na leukemiju. Kada sam napokon progovorila rekla sam samo: ‘Ok, ima li lijeka?’“, kazala je Vesna.

“Prije dijagnoze leukemije nikada nisam teže bolovala, bila sam vrlo aktivna fizički, bicikl mi je bio neizbježno prijevozno sredstvo, trenirala sam s prijateljem koji mi je bio osobni trener, igrala svakodnevno predstave i predstave. Potpuno zdrava, u punoj snazi. Onda je došlo ljeto 2013. kada je sve lagano počelo. Neprestani umor, krvarenje desni, neobjašnjive modrice po tijelu, umor, umor, umor...

Kulminiralo je sve u rujnu 2013. kada sam već bila toliko nemoćna da više doslovno nisam mogla napraviti tri koraka da mi srce predinfarktno ne lupa i da ne dišem kao da sam taj tren dotrčala na Sljeme.

Vesna je odmah posjetila prijateljicu liječnicu. Obavili su sve pretrage.

Njezino tijelo bilo je, kako su nalazi pokazali, starije od 75 godina. Svi su nalazi upućivali na leukemiju. Kada je to potvrđeno, počela je dobivati terapiju.

“Liječenje je započelo na KBC Rebro takozvanim pametnim lijekovima.

Glivec ili Imatinib pametni je lijek koji uglavnom djeluje samo na bolesne stanice, ali se utjecaj na zdrave stanice ne može izbjeći pa sam ubr-

Odmah po dijagnozi ubačena sam u Registar u kojem mi se počeo tražiti donor. Kako u Hrvatskoj darivatelj nije pronađen, traženje se nastavilo u europskom registru i donor, točnije donorica, pronađena je nakon samo dva mjeseca, govori mlada glumica

zo ostala bez kose. Srećom, to je bila jedina nuspojava ‘pametne’ kemoterapije. Jedina nuspojava i ispočetka popriličan šok jer je to bio prvi vidljiv znak bolesti, pa se čovjek, htione htio, jednostavno mora suočiti s njom”, rekla je Vesna.

Matične stanice Šanse da se unutar obitelji nađe pogodan donor iznose oko 25 posto, i to su uglavnom braća i sestre, dok su roditelji rijetko tkivno podudarni s djetetom. Da bi oboljeli našao pogodnog donora koštane srži, tkivna podudarnost mora biti stopostotna. Ta vjerojatnost je 1:100.000, što znači da je samo svaki stotisućiti čovjek mogući donor matičnih stanica za određenoga oboljeloga.

Iako je vjerojatnost da u kratkom razdoblju nađe donora bila malena, uvijek postoji i vjerojatnost da se dogodi ono najbolje. Tako je Vesna Ravenšćak samo dva mjeseca čekala svog anđela čuvara. U Novu godinu ušla je sa spoznajom da će se njezin narušeni sustav moći obnoviti.

“Odmah po dijagnozi ubačena sam u Registar u kojem mi se počeo tražiti donor. Kako u hrvatskom registru dobrovoljnih darivatelja koštane srži ili krvotvornih matičnih stanica odgovarajući darivatelj za mene nije pronađen, traženje se nastavilo u europskom registru i donor, točnije

Glumica Vesna Ravenšćak polako se vraća daskama koje život znače

Čula sam samo leukemija, bolnica, a u glavi sam vrtjela jednu te istu misao: Ana Rukavina, maestro Šutej, Nora... Zar je već došlo moje vrijeme?

Princezica na zrnu graška Vesni je najveća potpora bio dečko Stjepan, koji je postao kuharica, spremačica, dostavljaš, tješitelj, nada i vjera u trenucima kada bi Vesna izgubila pozitivan stav. Kako kaže, mali je postao muškarac i pokazao je to na najbolji mogući način. Uz njega tu su bili i liječnici te medicinsko osoblje koje, kako Vesna kaže, bilo na najvećoj mogućoj razini. Imala je povjerenja u njih kao i oni u nju i njezin oporavak. “Cijeli tim za transplantaciju, koji se sastoji od niza specijalističkih liječnika, fantastičan je. Na čelu tima je profesor doktor Vrhovac kod kojeg sam i danas na redovitim kontrolama, uvijek mi je drago vidjeti ga, kao i doktoricu Lanu Grković Desnicu. Medicinske sestre su o nama, transplantiranim pacijentima na odjelu, vodile besprijekornu brigu. Nije im lako, samo su dvije na devetero pacijenata od kojih je dobar dio potpuno izvan normalne funkcije.”

Kako je Vesna posebno biće, tako je imala i “poseban” tretman u bolnici. Naime, nije mogla jesti nekoliko dana.

I kada je odlučila prestati ‘’paziti na liniju’’ zatražila je pržene krumpiriće za ručak. Dobila je nešto slično tome, utopljeno u ulje što je već izmorenoj Vesni slomilo srce i duh. Briznula je u plač. “Mislim da sam jedini pacijent koji je ikad u sterilnim jedinicama na Odjelu za transplantaciju koštane srži na Rebru dobio pomfrit iz McDonaldsa. Naime, donošenje hrane izvana transplantiranim pacijentima strogo je zabranjeno jer hrana kao i njena priprema mora biti u potpuno sterilnim uvjetima. No jedan dan me jedan mladi liječnik specijalist hematologije, dr. Prejac ulovio u izrazitom nezadovoljstvu pa me pitao što nije u redu.

Samo sam mu pokazala potpuno nejestiv pomfrit koji sam dobila iz bolničke kuhinje. On je izašao iz sobe i vratio se nakon nekoliko minuta obavijestivši me da se čuo s profesorom Vrhovcem koji je odobrio da mi se donese mali pomfrit izvana kada sam ga već toliko željela jesti.

Dandanas se prepričava po odjelu ta anegdota. Zvali su me Princezica na zrnu graška!”, prisjeća se Vesna.

sve to. Vesna se morala boriti s nečim što je u njoj, a ostali s onim što vide ispred sebe.

Kušnje nakon transplantacije Nakon uspješne transplantacije, nakon što je dobila potpuno novi imunološki sustav uz pomoć kojeg njezino tijelo funkcionira, pred Vesnom je i dalje borba s velikim kušnjama.

Ne smije na pozornicu dulje vrijeme, mora paziti na prehranu, čuvati se bolesti, ne smije se voziti divnim zagrebačkim tramvajima.

“Pomalo se i sama osjećam kao princezica na zrnu graška jer su mi nakon transplantacije prvih godinu dana mnoge stvari koje su dio svačije svakodnevice zabranjene. Ispočetka sam najčešće bila u kući i povremeno šetala po Maksimiru. Nisam smjela u kino, kazalište, kafiće, ambulante, javni gradski prijevoz i općenito na mjesta na kojima je velika koncentracija ljudi. Postala sam ekspert za izbjegavanje virusa i bakterija. Teško mi je padala zabrana slobodnog kretanja, ali i prehrambene restrikcije. Nema domaćeg mesa, mlijeka, sirovog voća, povrća, sve mora biti termički obrađeno ili pasterizirano te sterilizirano. A Stjepan je Slavonac.

Teška je to kušnja.”, kaže Vesna.

Da bi oboljeli našao pogodnog donora koštane srži, tkivna podudarnost mora biti stopostotna. Ta vjerojatnost je 1:100.000

Vesna s medicinskim sestrama Đeni i Dianom

donorica, pronađena je Njemačkoj.

Nakon samo dva mjeseca. Na samu Staru godinu doznala sam za anđela tri godine mlađeg od mene, za moje drugo ja. Njezine matične stanice spasile su mi život i danas su dio mene. Žive sa mnom, odmaraju se, čitaju, gledaju filmove i predstave, piju kavu i čajeve, uživaju u nugat-torti, šeću Zagrebom i raduju se jednom ponovnom susretu s njom”, kaže Vesna.

“Pripreme za transplantaciju bile su ipak malo drastičnije, sastojale su se od agresivne kemoterapije. Tako sam tek u bolnici prije transplantacije doživjela svoje kemoterapijske mučnine i vrtila u glavi scenu iz filma ‘Imaš petlju’ u kojoj Jack Nicholson izmučen od kemoterapije govori sam sebi u ogledalu kako neki ljudi imaju sreće pa umru od infarkta! Potpisujem Jack!”, dodaje.

Iako nije imala “sreće” da je “strefi” infarkt, imala je sreće što je bila okružena ljudima koji su joj bili stalna podrška. Iako sama kaže da je njima bilo mnogo teže gledati nju i shvatiti

Foto: Karlo Matić

Vesna namjerava sudjelovati na raznim predavanjima i konferencijama na kojima će govoriti o svom iskustvu. Sama transplantacija za nju nije bila bolna jer je postupak sličan transfuziji krvi. Do tada mora paziti na sebe jer trenutačno ima imunitet djeteta od osam mjeseci. Ono čemu se najviše veseli i što je impresionira jest činjenica da na svijetu postoji osoba koja ima identičan imunološki sustav kao i ona: “Sigurna sam da ću je prepoznati kada dođe vrijeme da se nas dvije sretnemo.”

Vesna je zaista jedna od onih ljudi koji se bore protiv svega što bi moglo narušiti njihov mir i sreću. Pokraj toliko energije, ovakva bolest nije imala šanse pobijediti. Nakon svega što je prošla ova mlada glumica može samo reći hvala strancu, hvala Zakladi Ana Rukavina i hvala svima koji su joj bili potpora. Bez ljudi koji su se upisali u registar, ova mlada glumica ne bi imala priliku ponovno napuniti svoje životne baterije.

Svijet/EU

Prosinac 2014.

15

Okrutni sukob

Uspješni u borbi protiv radikalizacije muslimana

G Raif Okić

raif.okic@gmail.com

S

Foto: Stop Ttip

Organizacije koje se protive TTIP-u diljem Europe organiziraju prosvjedne akcije

TTIP SPORAZUMI Globalna gospodarska prekretnica o kojoj malo znamo

Na police dolazi jeftinija tehnika, s njom i GMO te američki lijekovi?

Sporazumi između SAD-a i EU-a podrazumijevaju mnogo više od ukidanja trgovinskih barijera. Pregovara se i o organizaciji i privatizaciji javnih službi, posebice zdravstva i voda

G Petra Šarić

H

petra@saric.biz

rvatski bi građani u bliskoj budućnosti mogli na policama prodavaonica naći još raznolikiji asortiman robe, pogotovo tehnologije, i to po osjetno nižim cijenama. Uz to bi naše korporacije pa manji i srednji poduzetnici mogli lakše plasirati svoje proizvode na svjetskom tržištu, uz standardizirane uvjete proizvodnje te niže troškove, kakvi su se dosad gomilali zbog carina i birokratskih procedura. Sve bi to trebao omogućiti sporazum između dvaju najjačih svjetskih gospodarstava, Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije, o čemu se pregovara već godinu i pol, dok bi sporazum trebao biti potpisan u 2015., čime bi se stvorila najveća transatlantska trgovinska zona.

Ipak, sporazum poznat kao TTIP, koji u okruženju gospodarske krize donosi nadu u olakšanje i za potrošače i za poduzetnike, izaziva velike kontroverze i akcije protivnika, pa je tako početkom ovog prosinca europska građanska inicijativa “Stop TTIP” skupila milijun potpisa za prekid pregovora, upozoravajući kako je sporazum prijetnja demokraciji u korist korporativne dominacije.

OTVORENIJE TRŽIŠTE Upravo to da je vrlo mali broj građana u našoj zemlji upoznat s tako važnim sporazumom, mnogima nameće pitanje - o čemu je, zapravo, riječ? Sadržaj sporazuma je, naime, opširan i prilično netransparentan s obzirom na to da je prvih šest mjeseci skrivan od očiju javnosti. Od dana kada je dio sadržaja “procurio” u javnost traju polemike o pitanju njegove transparentnosti.

Ukratko, TTIP podrazumijeva nesmetan međusobni pristup tržištu, stvaranje globalnih pravila trgovanja i suradnja u regulaciji tržišta. Kao takav zaista

može proizvesti velik broj novih radnih mjesta i omogućiti lakše zapošljavanje, pogotovo u inozemstvu. Jednako tako, TTIP bi olakšao i pojeftinio plasman proizvoda na strana tržišta. Načela proizvodnje za domaće (europsko) i strano (američko) tržište bi se ujednačila što bi ujedno smanjilo trošak koji proizlazi iz različitih proizvodnih standarda. Poduzetnici bi pod jednakom legislativom mogli pokretati poslove u Zagrebu, u Münchenu i New Yorku. Uz načela proizvodnje naravno, ujednačila bi se i načela trgovine.

Kupovna moć potrošača bi se trebala povećati kao i spektar samih proizvoda.

Cijene proizvoda bi se snizile, posebno tehnologije, svih vrsta. Ali, dok s jedne strane dobivamo jeftinije mobitele, tablete i tenisice, s druge punimo police američkom hranom i lijekovima, a poznato je da Europljani i Amerikanci nemaju baš iste poglede na kvalitetu tih proizvoda.

PORAST IZVOZA “Posljedice sporazuma sigurno podrazumijevaju porast izvoza u svim dijelovima gospodarstva, što je dobro za radna mjesta. Tu je i je mogućnost povišenja ukupnih plaća i mogućnost dodatnog zapošljavanja i za visoko i nisko kvalificirane radnike. Genetski modificirani organizmi neće biti dio sporazuma jer je to dio osnovnih zakona o zaštiti ljudskog života, zdravlja, dobrobiti životinja i okoliša”, za Global je rekao europarlamentarac Tonino Picula. Dodao je da je poljoprivredna proizvodnja jedan od ključnih sektora u kojima pregovarači moraju održati obećanje o tome kako neće doći do snižavanja standarda.

S obzirom na to, pitanje GMO-a moglo bi ipak biti problem ako se zna da je u veći dio američke poljoprivredne proizvodnje uključen GMO kao i u Europi sporno hormonsko tretiranje hrane. Dakle, ne isključuje se mogućnost ulaska GMO proizvoda na EU tržište, ali u

neku ruku može se očekivati protivljenje europskih pregovarača takvom rezultatu s obzirom na postojeće zakone.

TTIP ipak podrazumijeva mnogo više od pukog ukidanja trgovinskih barijera.

Pregovara se i o organizaciji i privatizaciji javnih službi, posebice zdravstva i voda. Banke su također dio TTIP agende. Sadržaj obuhvaća i ujednačavanje standarda u pitanjima životnog okoliša, pravila o zaštiti ljudskog zdravlja, sadržaju životnih namirnica te zaštiti investicija i autorskih prava.

Od Ministarstva vanjskih i europskih poslova o pitanjima TTIP sporazuma nismo dobili nikakav odgovor osim poziva na okrugli stol imena Stvarna dobrobit za tvrtke s obje strane Atlantika.

Konferencija je održana 22. listopada u hotelu Dubrovnik u organizaciji veleposlanstva SAD-a i Velike Britanije,

SMANJENJE ŠUME ZAKONA “Trenutačno ništa konkretno nije dogovoreno jer se čekala nova Europska komisija. Oko Božića započinje 8. krug pregovora koji će biti nešto konkretniji.

Pregovara se o 30-ak poglavlja od kojih je energetika jedno od važnijih za Hrvatsku.” Mondekar tvrdi kako se TTIP

Sporazumi izazivaju velike kontroverze i akcije protivnika, pa je tako početkom ovog prosinca europska građanska inicijativa ‘Stop TTIP’ skupila milijun potpisa za prekid pregovora, upozoravajući kako je sporazum prijetnja demokraciji u korist korporativne dominacije

TTIP sporazum predviđa nesmetan međusobni pristup tržištu

ISDS arbitražni sudovi udaraju na suverenitet država?

Najviše straha, ali i otpora, na što upućuje i “Stop TTIP” inicijativa, izazvali su tzv. ISDS arbitražni sudovi. To su posebni sudovi koji bi trebali biti utemeljeni za pravne sporove između investitora i nacionalnih država. TTIP bi jamčio nepromjenjivost dogovorenih standarda, normi ili zakona nakon što se sporazum zaključi. Zbog ujednačenih standarda, sva područja koja reguliraju gospodarstvo, energetiku, financije, zaštitu okoliša, radna i socijalna prava, obrazovanje i kulturu, mogu biti iskorištena od strane investitora/korporacija koji mogu u svakom trenutku pokrenuti tužbu iz bilo kojeg razloga koji bi im

Američke gospodarske komore, British Business Center of Croatia i Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH. Uz isticanje pozitivnih strana sporazuma, poput povećanja izvoza i otvaranja radnih mjesta, o stavkama poput privatizacije javnih službi, bankarskom sustavu ili pak ISDS sudovima nije bilo govora.

Predsjednik Odbora za europske poslove Hrvatskog sabora Daniel Mondekar dao nam je konkretnije odgovore.

mogao ugroziti dobit. Zato se postavilo pitanje transparentnosti tih sudova i njihove demokratske legitimacije.

Sporovi rijetko kad završe u korist države. a troškovi i odštete prilično su visoki te na kraju plaćeni iz džepova poreznih obveznika. Novi predsjednik Europske komisije, Jean Claude Juncker, žestoko se usprotivio arbitražnim sudovima na svom inauguracijskom govoru, ali se već nekoliko tjedana nakon toga našao u poziciji da ga 14 zemalja članica EU-a moli za ostavljanje ISDS-a na pregovaračkom stolu. Jedna od njih je i Hrvatska koja još od 1996. ima potpisan ISDS sporazum sa SAD-om.

sporazumima “šuma zakona smanjuje bez gubljenja standarda. O GMO-u kao ni o ‘data protection’ se neće raspravljati dok su ISDS sudovi i dalje otvoreno pitanje.”

TTIP pregovori su bez sumnje vrlo kompleksna tema, a konačni će sporazum biti stavljen pred Europsko vijeće i Europski parlament, odnosno američki Kongres. Tako će na kraju završna verzija biti podložna mnogo većoj inspekciji, a do tada se treba nadati da će ovu temu popratiti i daleko zastupljenije javne rasprave koje bi trebale pridonijeti većoj transparentnosti ovog sporazuma.

ukob u Siriji ili Sirijski građanski rat počeo je u proljeće 2011. kao nastavak masovnih prosvjeda protiv sirijskog predsjednika Bešara el-Asada. Prosvjedi koji su u Siriji bili svojevrsni nastavak arapskog proljeća zapravo su bili vrhunac dugogodišnjeg nezadovoljstva stanjem u državi. El-Asad je na prosvjede odgovorio nasiljem pa je gotovo tisuću prosvjednika ubijeno, a nitko ne zna točan broj osoba koje su zatočene i mučene. Takvo nasilje prema prosvjednicima dovelo je do oružane pobune. Danas, tri godine poslije, nakon 200.000 mrtvih i više od tri milijuna izbjeglica raseljenih po državama okruženja, rat ne pokazuje nikakve znakove smirivanja.

U tako krvavom sukobu uspijevaju samo najokrutniji, a Islamska država Iraka i Levanta je pokazala da ima obilje okrutnosti.

ISIL je je nekad imalo bazu djelovanja u Iraku, ali je nakon nekoliko godina okrutnog djelovanja izgubila podršku umjerenijih oružanih grupa, ali i civila. Rat u Siriji čelnicima ISIL-a, tada još pod nazivom Islamska država Iraka, omogućio je širenje teritorija i zauzimanje bogatih sirijskih naftnih polja. U rujnu ove godine zauzeli su naftna polja koja su bila u vlasništvu Ine i koja su proizvodila naftu vrijednu više od dva milijuna dolara na dan.

ISIL se razlikuje od ostalih oružanih skupina u ratu u Siriji i po tome što spremno regrutira borce iz inozemstva, posebno iz zemalja Europske unije. Regrutacija je prilagođena mlađoj generaciji koja je

odrasla uz društvene mreže, pa su tako pripadnici Islamske države za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu u Brazilu koristili Twitter za širenje propagande, koristeći oznaku „#wc2014“, što je bila oznaka koja se najviše pratila u vrijeme prvenstva. Regrutacija je tako učinkovita da je vrhovni vojni zapovjednik Islamske države podrijetlom iz Gruzije.

Izvještaj UN-ova Vijeća sigurnosti o borcima iz inozemstva u ratu u Siriji daje procjenu o oko 15.000 osoba koje su otputovale u Siriju i Irak kako bi se pridružile Islamskoj državi ili nekoj drugoj oružanoj skupini. Velika Britanija koristi se represivnim mjerama da zaustavi odlazak svojih građana, međutim, takve mjere mogu natjerati na ostanak u Siriji osobe koje bi se možda htjele vratiti nakon što iskuse nevolje rata. Amr Deghayes, dvadesetogodišnjak iz Brightona koji je izgubio dvojicu braće u borbama u Siriji, u intevjuu za VICE News otvoreno je priznao da se zbog straha od zatvorske kazne ne želi vratiti u Veliku Britaniju.

Hrvatska je s druge strane svijetli primjer kako se pravim pristupom muslimanima i islamskoj zajednici može zaustaviti radikalizacija mladih i stvoriti neprijateljsko okruženje za ekstremiste i njihove pokušaje regrutiranja mladih muslimana. Od hrvatske samostalnosti spriječeni su pokušaji osnivanja triju ćelija koje su trebale širiti radikalizam u Hrvatskoj. U suradnji s islamskom zajednicom te su ćelije razbijene i već godinama ne postoje čak ni pokušaji njihove organizacije.

Imam iz Bogovolje Almir ef. Šabić je za Global rekao da „Islamska zajednica u Republici Hrvatskoj decidirano odbacuje bilo kakve pokušaje radikalizacije. Aktivno radimo na tome da se bilo kakvi ekstremistički stavovi ne osjećaju dobrodošli u bilo kojeg muslimana ili muslimanke”, ističe. Iznimno važnu komponentu za njega predstavlja i odlična suradnja na svim razinama s vlastima u Hrvatskoj. Na lokalnoj razini to znači da općine pomažu gradnji i održavanju vjerskih objekata, a država Ustavom i zakonom jamči sva prava muslimanima.

16

Kultura

Prosinac 2014.

FILM Zašto ljudi u prosincu hrle u kina?

Svi podliježu blagdanskoj poplavi blockbustera

Ne samo da mnogo ljudi dolazi u kinodvorane nego ti isti ljudi komentiraju filmove s pozitivnom konotacijom

G Lucija Tošić

lucija.tosic10@gmail.com

V

ećina smatra kako je za snimanje uspješnog filma prije svega važna dobra režija, kvalitetna glumačka postava, nenametljiva glazbena pozadina i specijalni efekti koji u današnje vrijeme igraju veliku ulogu u stvaranju brojnih filmova. Sve je nabrojeno dio faze produkcije, jedne od tri glavne faze stvaranja i distribucije filma.

Iako je za svaki uradak sedme umjetnosti jako važno tko ga režira, tko u njemu glumi, tko ga montira, s druge je strane, koliko god kvalitetan bio, ključna faza u kojoj se film predstavlja publici, faza postprodukcije. Zato brojne produkcijske kuće veliku pozornost pridaju upravo datumu distribucije svojih filmova jer vrijeme njihova izbacivanja na tržište uvelike određuje njihovu komercijalnu i financijsku uspješnost.

Vrijeme uoči Božića pokazalo se idealnim za plasiranje brojnih blockbustera poput trilogije “Gospodar prstenova”, trilogije “Hobit”, filmova “Vuk s Wall Streeta” i “Odbjegli Django” koji su uspjeh doživjeli i na dodjeli prestižne filmske nagrade

Oscar. Zašto je tako, zašto adventsko doba odgovara ljudima i praktički ih tjera u kinodvorane?

Odgovor možemo pronaći prije svega u raspoloženju ljudi i samom simbolu Božića - ljudi su jednostavno bolje raspoloženi, otvoreni za sve opcije, nije im teško potrošiti više novca za svoje najmilije kako bi ih razveselili. Produkcijske su kuće svjesne prednosti koje sa sobom nosi predbožićno vrijeme i u pravilu to dobro iskorištavaju - ne samo da mnogo ljudi dođe u kinodvorane nego ti isti ljudi komentiraju filmove s pozitivnom konotacijom, njihovo raspoloženje uvelike utječe i na percepciju kvalitete i zanimljivosti samog filma.

Podalje od velikih blockbustera postoji cijeli niz romantičnih drama i obiteljskih filmova s tematikom Božića, Djeda Božićnjaka i vilenjaka, koji svoj financijski uspjeh duguju upravo velikoj zaluđenosti Božićem i pravodobnim izbacivanjem filma na tržište. Nije ni čudo što produkcijske kuće zadovoljno trljaju ruke zbog velikih financijskih uspjeha koje im donose filmovi u prosincu, a publika se ne buni, spremno čekajući nadolazeće filmske uspješnice.

Produkcijske kuće znaju kako napuniti kinodvorane

Foto: Sanjin Strukić/Pixsell

projekcije Etnolozi i kulturni antropolozi

Uz filmske večeri do uvida u društvena kretanja

G Zoran Miković

zoki.mikovic@gmail.com

S

vakog utorka u 20 sati u dvorani A001 na Filozofskom fakultetu u Zagrebu svi zainteresirani imaju prigodu prisustvovati Filmskim večerima u organizaciji KSEKA-e, Kluba studenata etnologije i kulturne antropologije. Kako doznajemo od glavnog organizatora Filmskih večeri KSEKA-e Antuna Šoštarića, riječ je o tek započetom i trenutačno jedinom takvom projektu na Fakultetu koji nastoji održati kontinuitet. Naime, sam Klub studenata etnologije i kulturne antropologije relativno je mlada organizacija pa su prošlih godina organizirane povremene projekcije u pokusne svrhe.

Filmske projekcije imaju edukativnozabavnu svrhu, stoga se ne svode samo na suhoparno prikazivanje filmova nego se nakon svake projekcije nastoji potaknuti i rasplamsati rasprava o dojmovima i zapažanjima u filmovima koji imaju bilo kakvu poveznicu u aspektima etnologije ili kulturne antro-

pologije. Isto tako pojedine društvene probleme nastoje učiniti dostupnijima za shvaćanje putem svima omiljenog medija - filma. U središtu su pozornosti aktualna i recentna filmska djela, poput dokumentarca “The Act of Killing” (2012.), koji se na prošloj dodjeli Oscara našao u užoj konkurenciji za najbolji dokumentarni film, ili igranog filma “The Hives” (Košnice). Tu su i klasici poput legendarnog filma “Bogovi su pali na tjeme” (1980.). Što se odziva publike tiče, on zasad nije velik jer je riječ o uskom, ali vjernom krugu studenata te članovima KSEKAe. Rasprava nakon filma zasad se svodi na razmjenu dojmova pojedinaca, a već na idućim projekcijama nadaju se da će angažirati svoje profesore koji bi projekcije popratili uvodnim riječima i stručnim komentarima.

Nakon blagdanske stanke projekcije se nastavljaju 6. siječnja 2015. godine, a od naslova koji bi se trebali prikazati Šoštarić je kao najzanimljivije izdvojio filmove “The Lady”, “Please Vote for Me” te rumunjski “California Dreamin”.

Foto: Helena Pereković

Plošnost likova i nedostatak zapleta dovoljni su da mnogi vrlo brzo ugase televizor

TELEVIZIJA ’Brzopotezni‘ radovi bez kvalitetnog humora

Kada će hrvatske serije postati smiješne?

Žalosno je vidjeti akademski obrazovane i školovane glumce kako moraju raditi na takvim serijama uz bok samoukim takozvanim glumcima koji su zanat ’svladali‘ u epizodnim ulogama u ’Zabranjenoj ljubavi‘ ili ’Krv nije voda‘

G Tibor Trupec

tibortrupec.tt@gmail.com

U

posljednjih smo desetak godina na domaćoj sceni prvi put imali prigodu vidjeti sapunice i telenovele domaće proizvodnje, a njima uz bok stale su i hrvatske “humoristične” serije. Ta je riječ s razlogom u navodnicima jer uistinu, koliko puta ste se zapravo iskreno nasmijali uz neku od tih serija? Možda je problem u tome što Hrvati jednostavno nisu smiješna nacija? Tvrdnja je to s kojom se ne bih složio. Ako ste ijednom otišli, na primjer, u Teatar Exit i pogledali neku od (opravdano) hvaljenih predstava, sigurno ste se uvjerili u suprotno. Ali što se onda događa s televizijom i serijama koje se prikazuju na malim ekranima?

Trenutačno televizijskim programom vlada dramska serija “Kud puklo da puklo” i meni kao (prosječnom) gledatelju zaista nije jasno tko bi to svojevoljno gledao, a još manje kome je to smiješno? Scena u kojoj pravedni svećenik kopa rupu u potkošulji kako bi zakopao kip gospe koji je stvorio razdor u selu, a sunce obasjava nje-

gove nauljene bicepse, prije svega je nakaradna, a kladim se da ni gospoda na Kaptolu 31 nisu skužila foru. O radnji same serije da i ne govorimo, plošnost likova i nedostatak konkretnog zapleta samo su neki od problema koji već godinama prate hrvatske dramske serije. Žalosno je, također, vidjeti akademski obrazovane i školovane glumce kako rade na takvim serijama uz bok samoukim takozvanim glumcima koji su zanat “svladali” u epizodnim ulogama u “Zabranjenoj ljubavi” ili “Krvi nije voda”!

Nažalost, uz prikazivanje takvih “uradaka” na komercijalnim televizijama, ova pojava nije zaobišla ni HRT jer serije kao što su “Stipe u gostima” ili “Odmori se, zaslužio si” zaista nisu klasa iznad “susjeda koji su to zauvijek”. Čudi me kako se serija ne zove “Zauvijek beskućnici’’ s obzirom na to da svi samo piju pivo u kafiću koji se nalazi u zgradi, a glavna zanimanja su sitni švercer i prodavačica u dućanu. Na stranu čak i to, ali gdje je tu smijeh? Humor koji te dramske serije pokušavaju dostići ne samo da nije pametan humor nego nije ni humor sam po sebi.

Zašto nam domaća produkcija ne može ponuditi barem jedan kvalitetan uradak na godinu? Jasno mi je da nije lako biti zabavan ili smiješan, ali isto tako sam čvrsto uvjeren da nije ni nemoguće je ako scenarist humoristične predstave u nekome od kazališta može natjerati publiku da plače od smijeha, zašto se isto ne prenese i na male ekrane?

Zašto je potrebno prosječnog gledatelja zamisliti kao glupana koji bulji u bilo što što se vrti po ekranu i nuditi mu sadržaje kao što je to “Naša mala klinika’’ ili “Krim tim 2’’? Da, sestra Helga je i meni zgodna, ali to ne čini ni izbliza tako smiješan, zabavan ili inteligentan projekt kao onaj gdje se ista glumica pojavljuje kao zlostavljana žena navijača Dinama, a to je još jedan primjer kako se može napraviti duhovit i smislen TV sadržaj.

Ako nam uspijeva u kazalištu, uspjelo je više puta na filmu, a ne može uspjeti u TV serijama, onda odgovorno tvrdim kako ih ne bismo trebali ni snimati, kamoli gledati.

Preostaje nam samo nadati se da će autori dramskih serija promijeniti zanimanje ili doživjeti prosvjetljenje o tome kako se izaziva nečiji smijeh.

KULTNA MJESTA ZA IZLASKE Klub studenata zagrebačkoga

Od plesa na šanku

Bivši tajnik i bivša šankerica Kluba organizirali su tamo i svadbu profesor fonetike odigrao je ulogu svećenika, a članovi kluba glumili su ministrante. Ta je priča ujedno i najpoznatija ljubavna priča KSFF-a

G Anja Popović

popovic.anja6@gmail.com

T

ulumi na kojima dress code obuhvaća šljokice, haljine dvadesetih godina prošlog stoljeća, toge ili pak hipijevski odjevni predmeti nisu nepoznanica u Klubu studenata Filozofskog fakulteta, odnosno KSFF-u. Klub je to koji jednako dobro organizira tulume kao i konstruktivne rasprave i tribine, a tijekom godina stekao je status kultnoga studentskog mjesta.

“KSFF je mjesto u kojemu se vidi duh Filozofskoga u smislu da su tu vječno neke kritike i rasprave. I čini se da to sve ima neki negativan ton, ali na kraju dana je rečeno bez neke mržnje”, primjećuje Natalija Iva Stepanović, brucošica komparativne književnosti.

Devedesetih godina na -1 etaži Filozofskog fakulteta osnovana je Rupa,

prostorija za studente čiji je naziv bio logičan s obzirom na to da je bila u podrumu. Tako je bilo do 1998. godine kada je uprava odlučila zabraniti studentima okupljanje u toj prostoriji. Poprilično negativna, ta je odluka potaknula ionako uvijek aktivan Filozofski fakultet na djelovanje, pa su tako u jesen 1998. i studenti i profesori potpisali peticiju nakon koje im je okupljalište vraćeno. No ovaj su put smješteni u središte Filozofskog fakulteta. Na korištenje su dobili malu prostoriju koja je s godinama prerasla u veću, a danas kultnu, prostoriju u obliku slova L. Animacija cijeli tjedan Već prilikom ulaska na Filozofski fakultet, teško je ne uočiti KSFF. Klub i njegovi posjetitelji na vidiku su svima koji prolaze hodnikom Fakulteta.

Ipak, to ne predstavlja nikakav pro-

blem, dapače, specifična se lokacija pokazala kao prednost.

“Zapravo smo ostali ovdje da mi vidimo njih i oni vide nas, tako da nam zapravo ovaj položaj najbolje odgovara jer smo u toku svih zbivanja. Sve što uprava donese, bilo kakve odluke, uvijek dođu do nas. Dakle, nismo negdje sa strane, uvijek smo tu, dio Fakulteta”, ističe Marko Gašparić, voditelj KSFF-a.

Klub se brine za zabavu posjetitelja tijekom cijelog tjedna pa se svaki dan organizira nešto. Ponedjeljkom se održavaju natjecanja u šahu i kartaškim igrama, a već u utorak se može provjeriti znanje u kvizu. Srijeda je rezervirana za razne tribine i projekcije, dok se četvrtkom organiziraju večeri odsjeka Filozofskog fakulteta, a petkom slušaonice i koncerti.

“Volim odlaziti u KSFF. Na Filozofskom fakultetu ima ljudi različitih

Kultura

Prosinac 2014.

17

E-ČITAČI Hoće li domaća publika početi čitati elektroničke verzije omiljenih naslova?

Sve su knjige jednake, ali su neke jednakije od drugih

Iako u Hrvatskoj svjedočimo otvaranju e-knjižara, još smo daleko od svjetskih standarda. Problem leži u visokom porezu na e-knjige, ali i nedostatku interesa nakladnika i publike te tretiranju e-knjige kao usluge

G Iris Brčić

P

iris.brcic@gmail.com

ročitate li “Anu Karenjinu” na e-čitaču ili u tiskanoj verziji rezultat je isti: upravo ste postali bogatiji za još jedno pročitano djelo.

Nažalost, država ne dijeli to mišljenje.

Za nju tiskana i elektronička knjiga nisu jednako vrijedne. Zašto? Odgovor leži u Zakonu o porezu na dodanu vrijednost. Hrvatska ne tretira e-knjigu kao običnu knjigu, tj. proizvod koji ima kulturnu ili obrazovnu vrijednost nego kao - uslugu. Iz tog razloga porez na e-knjigu jednak je općoj stopi od 25 posto, dok na papirnatu verziju ide povlaštenih pet posto. No nismo jedini. Ovakav neravnopravan tretman tiskanog i digitalnog sadržaja pravilo je u gotovo svim zemljama Europske unije.

Samo su Finci reagirali “Pretpostavljam da u većim zemljama EU-a postoje neki ekonomski interesi za taj postupak. Moguće je da se tako štite knjižari, papirna industrija, ili nešto treće. U Hrvatskoj ne znam što bi mogao biti razlog, ali objašnjenje da je riječ o usluzi jednostavno je smiješno”, kaže Marin Maletić, direktor Lamaro Digitala. Ta je tvrtka 2011. lansirala prvu hrvatsku e-knjižaru, TookBook. Prošle je godine s radom počela i njihova e-knjižnica.

Ipak, opstati na tržištu e-knjiga u Hrvatskoj nije nimalo lako. Maletić ističe kako pitanje poreza nikako nije jedina prepreka. Najveća je prepreka češćem posezanju za e-knjigom u čitateljskim navikama građana. Odnosno, u njihovu nedostatku. Stanje dodatno otežava i ignoriranje e-knjige izdavača knjiža-

ra, koji drže značajan dio produkcije.

A tu je i kriza u branši zbog koje izdavači jednostavno nemaju resurse uložiti u inovacije.

Leon Božić student je novinarstva i vjerni korisnik e-čitača. Kaže kako ga, iz pozicije čitatelja, najviše brinu cijene.

“Naše e-knjige imaju cijenu istu ili sličnu onima iz knjižara, unatoč tome što je riječ o digitalnom obliku i nikakav kapital nije morao biti uložen u fizičko izdavanje knjige”, ističe. Dodatno su mu nelogične situacije kad je neka e-knjiga čak i skuplja od tiskane verzije. Nedavno je pokušao kupiti digitalnu verziju knjige “Dnevnik Anne Frank” i neugodno se iznenadio kad je otkrio da je tiskana verzija gotovo 30 kuna jeftinija. Takva iskustva natjerala su ga da se okrene drugim izvorima.

“Bilo to dobro ili loše, danas je sav sadržaj relativno lako pronaći na internetu, pa je tako i s knjigama. Zato se najčešće oslanjam na besplatne sadržaje, iako to nije nužno ono što stvarno želim”, ističe Božić.

I dok Hrvati više-manje šutke prihvaćaju neravnopravan tretman tiskane i e-knjige, Finci se bune. Jedan se finski izdavač pobunio kad je porezna počela oporezivati e-knjige po višoj stopi od tiskanih. Cijela je priča završila na Europskom sudu pravde. U rujnu ove godine sud je donio odluku prema kojoj zemlje članice imaju pravo različito oporezivati papirnatu i e-knjigu. Nije obvezno, ali imaju pravo. Europska unija time jasno poručuje: nemamo namjeru uskoro prestati smatrati eknjigu uslugom. Francuska i Luksemburg već su odavno samoinicijativno snizile porez na e-knjigu. Nažalost, čini se da ostale zemlje nemaju u planu slijediti njihov primjer.

Prosječni Hrvat pročita samo dvije knjige na godinu. Izuzmemo li financijske razloge, u čemu je zapravo problem?

“Knjiga je, prije svega, prvorazredna zabava, a uz to je baš svima lako dostupna, iznimno zdrava i korisna.

Realno gledajući, jako je neobično što gutanje knjiga nije masovna pojava.

Ipak, nije, i to je veliki problem ovog društva koji ima nekoliko uzroka. Ali umjesto da govorimo o razlozima, fokusirani smo na to da kroz TookBook knjigu nametnemo ljudima”, zaključuje Maletić. S druge strane Božić glavni problem vidi u obrazovnom sustavu i odabiru lektira.

Problem nije samo kakvu knjigu čitamo, nego čitamo li uopće

Foto: Leon Božić

Porez na e-knjigu je jednak općoj stopi od 25 posto, dok na papirnatu verziju ide povlaštenih pet posto.

No nismo jedini. Ovakav neravnopravan tretman tiskanog i digitalnog sadržaja pravilo je u gotovo svim zemljama Europske unije

AVERZIJA PREMA ČITANJU “Mislim da se djeci stvara averzija prema čitanju kada ih se tjera na čitanje nezanimljivih knjiga. Zašto se za lektiru ne bi mogle čitati knjige o Harryju Potteru?” pita se. Smatra kako se kod nas, namjerno ili slučajno, umanjuje umjetnička vrijednost i kvaliteta svega što “nije pisano prije 200 godina staroengleskim jezikom pa je onda prevedeno na starohrvatski”. Zanemaruju se nagrađivane knjige uspješnih autora, samo zato jer su relativno nove. Ipak se slaže da postoje neki klasici koje treba pročitati radi opće kulture.

Ako već u Hrvatskoj ne postoji inicijativa, onda se možemo samo nadati da će EU jednog dana promijeniti mišljenje u vezi s porezom na e-knjige. Najveći izazov, očekivano, leži u podizanju svijesti građana i njihovih čitateljskih navika. Zato je svaka nova platforma za čitanje više nego dobrodošla. Dapače, ona je nužna, želimo li novim generacijama usaditi ljubav prema knjigama.

Filozofskog fakulteta uvijek pruža odličan provod organiziranjem ludih partija i zanimljivijih događanja

do vjenčanja i krštenja djece

U organizaciji KSFF-a upriličeni su i Open air koncerti ispred fakulteta Privatna fotografija

struka, pa kada sudjelujem na događanjima, doznam nešto više o stvarima koje prije nisam znala. Odlično je što se održavaju tematski tulumi, kao na primjer, tulum kroatista, informatologa, povjesničara umjetnosti...”, kaže Ileana Kurtović, studentica diplomskog studija povijesti umjetnosti i etnologije i kulturne antropologije.

Bez obzira na to jeste li jutarnji ili večernji tip, naći ćete svoje mjesto u okrilju KSFF-a. Tijekom jutra, kad je mirnije, možete popiti kavu ili čaj, pripremiti se za ispit u zadnji tren ili samo prikratiti vrijeme između predavanja. Ako u KSFF dođete sami, sigurno vam neće biti dosadno, zahvaljujući polici prepunoj knjiga, ali i simpatičnim šankericama i šankerima.

Dok je dnevna atmosfera umjerena, večernje je izdanje KSFF-a nešto potpuno drugo. Koncerti i tulumi odsjeka Filozofskog fakulteta uvijek pružaju odličan provod, ali i neočekivana iskustva i doživljaje. U nekim drugim klubovima s drukčijom glazbom i klijentelom nije neobično da se netko popne na šank i emotivno zapjeva po-

koji glazbeni ˝hit˝. U KSFF-u penjanje na šank ima drugu svrhu.

Grudnjak za uspomenu Marko Gašparić prisjeća se predvečerja kada se djevojka jednostavno odlučila presvući u “nešto udobnije” pa je to napravila na šanku, a Klubu

Na njemu se okupljaju bivši članovi Kluba, sada već odrasli ljudi. Neki od njih imaju obitelj i djecu pa u Klubu, koji je obilježio njihove studentske dane, odluče proslaviti krštenje svoje djece. Gašparić se sjeća barem šest bivših članova koji su zabavu za krštenje imali u KSFF-u, a neki su otišli

Volim odlaziti u KSFF. Na Filozofskom fakultetu ljudi su različitih struka pa kada sudjelujem na događanjima doznam nešto više o stvarima koje prije nisam znala. Odlično je što se održavaju tematski tulumi kao npr. tulum kroatista, informatologa, povjesničara umjetnosti..., kaže Ileana Kurtović je kao uspomena (ili trofej) ostao dio njezina donjeg rublja, točnije grudnjak. Ono što je važno, ističe Gašparić, jest to da se bez obzira na situacije koje su se događale u Klubu, nitko nikada nije osjećao povrijeđenim ili uvrijeđenim. Također, pothvat ove djevojke nitko nije osuđivao.

Značenje KSFF-a za studentski život očituje se na tulumu veterana koji se održava zadnjeg petka u veljači.

i korak dalje. Bivši tajnik i bivša šankerica Kluba organizirali su svadbu u KSFF-u. Nakon ceremonije u crkvi došli su u Klub gdje je održan drugi, manje formalan, ali gotovo jednako važan obred na kojem je profesor fonetike odigrao ulogu svećenika, a članovi kluba su glumili ministrante. Ta je priča ujedno i najpoznatija ljubavna priča KSFF-a, a u tom kultnom mjestu očekuju ih i u budućnosti.

18

Kultura

Prosinac 2014.

KONCERT Bend iz vražjeg foajea vratio se u Zagreb

Morcheeba nadmašila prošlogodišnji nastup

Britanski je trio, pred punim Velikim pogonom, održao jedan od najboljih koncerata sezone i oduševio publiku

G

Dominik Slivar domslivar@net.hr

D

uboko u močvari trip-hop balada, jedan korak niže na evolucijskoj ljestvici od The Lighthouse Familyja, vreba ameba imena Morcheeba. Tročlani bend iz Londona, koji je u svoj glazbeni opus ugradio osam studijskih albuma, predvođen vokalisticom Skye Edwards na novoj se turneji opet našao u Hrvatskoj.

Znana je stvar da se britanski trio i Tvornica kulture vole. Morcheeba je u Velikom pogonu, tijekom prosinca prošle godine, zagrebačkoj publici podarila jedan od najkvalitetnijih koncerata sezone, a ove su se godine vratili s novom pričom. Koncert održan 11. prosinca u Velikom pogonu Tvornice kulture, pod nazivom Greatest Hits Plugged & Unplugged, zapalilo je publiku željnu dobre glazbe.

Nakon što je s pozlaćenom tijarom izronila iz mraka, vječno nasmiješena Skye Edwards počela je pjevati jedan od najvećih hitova Morcheebe, “Trigger Hippie”, što je naišlo na gromoglasno odobravanje prepunog Velikog pogona. Bend, koji je na sceni puna dva desetljeća, itekako je svjestan da je za

dobar koncert i atmosferu izrazito važna interakcija s publikom, pa se tu našlo od svega pomalo: Skye je publiku učila pjevati, uz manje teškoće snimila nekoliko fotografija, donirala bocu tequile te naposljetku zamolila sve da upale upaljače i svjetla na mobitelu, što je rezultiralo apsolutnom ekstazom među fanovima. Multiinstrumentalisti Ross i Paul Godfrey perfektno su i karizmatično odradili nastup od prve do zadnje minute te se sa zadovoljstvom vratili na bis.

Iako se često mogu čuti primjedbe na ozvučenje i akustiku prostora, smirujući, baršunasti glas Skye Edwards besprijekorno je plovio zračnim prostorom Velikog pogona. Doduše, nije baš sve bilo savršeno. U prodaji se našlo previše karata, što je rezultiralo guranjem i nedostatkom prostora, što je jedna od najvećih boljki Tvornice kulture.

Pobornici trip-hopa sigurno nisu ostali razočarani ni angažmanom ni glazbom koju je Morcheeba prezentirala u hladnoj prosinačkoj noći. Koncert je trajao malo dulje od sat vremena, a britanski sastav još je jednom potvrdio svoju kvalitetu, oduševio publiku i najavio da će se ponovno, peti put, vratiti u Hrvatsku. Držimo palce da se to što prije i dogodi.

Pjevačica Skye Edwards ponovno je zapalila publiku

Foto: Igor Kralj/Pixsell

SVJEŽI ZVUK Rock-scena dobila pojačanje

Široke ulice postaju sve šire

G

Irena Domitrović

domitrovic.irena@gmail.com

Š

iroke ulice mladi su hrvatski, studentski rock-bend, koji je na scenu stupio prije dvije godine. Ivan, Borna, Marko i Filip čine bend jedinstvene osobnosti kojem je temelj “obiteljska zaštićenost“, kako kaže Borna, osnivač benda i tekstopisac. Ideje za pjesme crpe iz privatnog života i trude se ostati 110 posto originalni, tako da nikada nisu svirali niti jednu tuđu pjesmu. Sredinom studenoga objavili su i svoj prvi album, “Bijesni Dylan”, koji su predstavili na koncertu u Tvornici. U kratkom intervjuu Borna nam je otkrio sočne detalje o tom mladom, ali već vrlo uspješnom bendu. Odakle ideja za ime benda?

Široke Ulice u Tvornici

Široke ulice naziv je pjesme s albuma Prljavog kazališta i kad sam čuo tu pjesmu, pomislio sam da je to super ime za bend. Naknadno, kako smo se oformili, shvatili smo da smo sva četvorica odrasli u nekoj širokoj ulici, tako da je to bila dodatna potvrda tog imena. Prvi album zove se ‘Bijesni Dylan’.

Tko je taj Dylan?

Mnogi misle da je to Dylan Dog ili Bob Dylan, ali to je zapravo nasumično odabrano ime. Bijesni Dylan je alter-ego, svatko može biti on. To je ona osoba koja radi pogrešne stvari, ali s dobrim namjerama, ima zbrku u glavi, ali na kraju krajeva, on je pozitivna osoba. Svi smo mi zapravo Bijesni Dylan. Gdje se vidite za deset godina?

Skromni smo, vidimo se na sold out turneji po Balkanu.

Foto: Dunja Dopsaj

glazbeni uspjesi Hrvatice ‘rokaju’ po svijetu

Potraga za snom u zemlji tulipana

G Mislav Lugonjić

mislav_lugonjic@windowslive.com

M

oj glazbeni uzor izgrađen je od profila ljudi koji su svojom upornošću, strašću i vizijom uspjeli svijetu pokazati svoj talent i prenijeti glazbu koju su osjećali - u riječima Matilde Oroši, gitaristice rock-benda Luminize, moguće je prepoznati trenutnu priču koju bend živi.

Prije 13 godina u Crikvenici je osnovan bend tadašnjeg imena Angels. Djevojke su osobnošću i energijom godinama krčile svoj put, koji je obilježilo četiristotinjak koncerata, ali i nezaboravno iskustvo australske turneje. Bendu se 2011. priključila Matildina mlađa sestra i finalistica treće sezone showa “Hrvatska traži zvijezdu“, Marcela Oroši. Svjesne svog potencijala, sanjale su o širenju izvan Hrvatske. Želja se ostvarila potkraj 2014. stupanjem u kontakt s nizozemskim producentom Holgerom Schwedtom koji ih je pozvao na snimanje albuma u Nizozemsku. Mjesto pod suncem pronašle su u Haagu, a promijenile su i ime.

“Luminize je spontano postalo naše ime. Asocira na blještavilo i svježinu, što svojom glazbom želimo pokazati“, ističe bubnjarka Irena Rogović.

‘Znale smo da je hit!’

Od preseljenja, naporno rade na albumu koji bi, nadaju se, svjetlo dana trebao ugledati potkraj 2015. godine.

“Radimo po principu singl po singl.

Kad se stekne vjerna publika i medijska pažnja, izdajemo album“, govori pjevačica Marcela. U rujnu je Luminize izdao prvi singl “Kill It With Love“, pjesmu koja se ističe energijom i vrhunskim spotom. “Reakcije su zasad samo pozitivne! Kada smo prvi put čule pjesmu, rekle smo: ‘To je naš prvi hit!’“, s oduševljenjem govori Irena.

Marcela dodaje da su je neke reakcije dovele do suza. Glazbenice ističu važnost menadžerice Danijele Furčić, kao jedan od najvažnijih kotačića ove priče. Život u gradu bogate kulture oduševljava Crikveničanke. Ističu da Haag “živi” od 0 do 24. “Grad je idealan za glazbenike, prepun barova gdje se održavaju svirke te jam session večeri gdje se svatko može popeti na pozornicu i zasvirati“, prepričava Matilda.

Bend luminantnog imena krenuo je u pohod na vrhove stranih top-ljestvica. Prva postaja – Nizozemska.

Rock-bend Luminize

‘Naši ciljevi nisu skromni! Želimo osvojiti Nizozemsku i Europu’, ističe Marcela U zemlji tulipana žele ostati dokle god ih Nizozemci žele zadržati, ali i proširiti se na veća tržišta. “Naši ciljevi nisu skromni! Želimo osvojiti Nizozemsku i Europu. Pokazati ljudima da je najvažnije vjerovati u svoje snove!“, govori Marcela. Rado se prisjećaju brojnih nastupa te kažu da hrvatska publika nema konkurenciju. “Najbolja publika bila je u Baškoj. Usred nastupa počeo je pljusak, ali to publiku nije omelo. Ostali su mokri do kraja i napravili najbolji party ikad“, prepričava Marcela, dodajući da pomalo osvajaju nizozemsku publiku koja je hard to get.

Crikvenički akademskoglazbeni lumeni Glazbenice uživaju u svakoj sekundi svoje avanture. “Bez glazbe ne bi mogle proputovati Australiju, igrati se s klokanima i koalama, kupati u oceanu,

Foto: Sander Baks

doživjeti veličanstveni vatromet u Sydneyu“, objašnjava Matilda.

Djevojke nisu zapostavile svoju akademsku karijeru. Tea, Irena i Matilda diplomirale su na KIF-u, građevini i ekonomiji. “Neki dani bili su prekratki. Ali opet, kad ne možeš učiti, imaš glazbu, bend i onda je sve lakše“, govori Tea. Marcela, koja je pet godina mlađa od ostatka benda, uspjela je završiti prvu godinu brodogradnje, a trenutno pauzira kako bi se posvetila glazbi. Iz Hrvatske im najviše nedostaju obitelji, dečki, prijatelji. Djevojke zrače pozitivnom energijom, maštajući o tome gdje će biti za deset godina. Tea se “nada da će biti sretna“, Marcela se vidi u “Luminize tour busu“, Irena “kako vježba za nastup u O2 Areni“, a Matilda “na dodjeli Grammyja, primajući nagradu za album godine i pune arene diljem svijeta“ jer, ističe, snovi nemaju granica. Za njih sigurno nemaju. One već žive svoj san, a zbog svoje vrijednosti i talenta znaju da je pred njima nova priča. Uspješnija i blještavija.

Ako se prisjetite uvodne rečenice ovog teksta, shvatit ćete da ona u govori o Luminizeu.

GODIŠNJICA Vatra slavi 15. obljetnicu rada

Mnogo rada u ugodnom društvu G Iva Lapić

iva_lapic@yahoo.com

V

atra je bend koji se na sceni održao od 1999. godine, kada su izdali svoj prvi nosač zvuka “Između nas”. Čini ga pet članova - Mario Robert Kasumović, zadužen za baratanje bubnjarskim palicama, Robert Kelemen, kojem je najbolji prijatelj njegova solo gitara, blažena među muškarcima Irena Celio Cega, koja stvara kompozicije na klavijaturama i prateći vokal, Tomislav Šušak, odan svojoj bas gitari i novi član benda, te energičan frontmen Ivan Dečak, koji uz pjevanje uspijeva svirati ritam gitaru.

Nakon prvijenca požurili su s novim albumom. Godine 2000. godine snimili su album “Anđeo s greškom”, ali, samo dan prije nego što je snimljeni materijal trebao biti poslan na miksanje i mastering, računalnom je pogreškom u trenutku nestao, izbrisan. Sav je uloženi trud nestao jednim klikom. Trebale su im dvije godine da ponovno prikupe snagu i potpišu ugovor s najvećom izdavačkom kućom, Dallas Recordsom, te se bacaju na snimanje “nestalog” albuma.

Nadalje, 2004. godine Vatra snima album “Prekid programa”, a opet dvije godine poslije slijedi “Aritmija”. Nastavljaju u istom ritmu i dalje pa 2008. godine izlazi prijeloman “Sputnik”. Peti je to album

Pjesma ‘Tremolo’ bila je nominirana za Porin u tri kategorije, a dobila je jedan - za najbolju vokalnu suradnju koju su ostvarili s Damirom Urbanom

Foto: Vatra official

Vatre i na njemu su se odlučili napraviti neke preinake u samom zvuku. Album je dobrim dijelom snimljen analogno, a pri samom izlasku naišao je na dobru reakciju publike. Poslije njega izdaju “Ima li budnih”, koji se našao u prodavaonicama nosača zvuka u listopadu 2011.

Pjesma “Tremolo” s tog albuma bila je nominirala u tri kategorije za diskografsku nagradu Porin te godine. Osvojili su jedan, ali vrijedan kipić, i to za najbolju vokalnu suradnju s Damirom Urbanom.

Posljednji u nizu je album “VT” koji je

svjetlo dana ugledao 2013. godine. Ove godine slave 15. godišnjicu postojanja.

“Mogu reći da je brzo prošlo, uz mnogo rada i u jako ugodnom društvu. Najvećim postignućem benda smatram to što smo 15 godina ostali na okupu u manjeviše istoj ekipi i što smo uspjeli snimiti sedam rock-albuma u Hrvatskoj i da živimo od toga. Isto tako, osim što smo naučili pokoji novi akord, naučili smo dosta toga o životu što smo kroz svoje tekstove prenijeli svojoj vjernoj publici”, rekao je frontmen Ivan Dečak.

kolumne/komentari/mišljenja

Kada ćemo napokon prerasti kulturu destruktivne šutnje?

A

ko šutiš, pregazit će te. Ako ju. Mladi poduzetnici premještaju tvrtke u laješ kao bijesan pas, eutanaLondon jer im je pun kufer preslagivanja zirat će te. Brutalno, zar ne? papira i nebuloznih poreza. Mladi dizajneAli život nije Disneyev crtić i ri, bendovi, pisci lako shvate čari globalnog nema reklamacije ako sadržaj ne odgovasela i bez osvrtanja prijeđu državnu granice ra očekivanjima ili ako naiđete na previše (pa makar istodobno sjedili u fotelji nasred scena koje izazivaju reakcije na koje se na Lijepe Naše) i obrišu pod s lokalpatriotizmom koji im nije pružio ništa više od glakraju ne možete požaliti svom liječniku ili ljekarniku. vobolje i grčeva u želucu. Okrenu leđa, odu Gotovo da nema dana da se ne pitam gdje i zaborave. je, zapravo, zapelo? Koji je to trenutak bio?

Zar to našoj zemlji treba? Zar nitko ne Društvo u kojem se traži da budeš produkmože vidjeti da je dojam svekolike šutnje tivan član, da pomažeš razvoju i napretku tu samo zato što oni koji kad progovore, Igor Weidlich zemlje, da budeš dobar pionir (ili ne, to je okreću leđa državi koja tu šutnju njeguje i kontakt@igorweidlich.com iz nekog drugog vremena), a glavni životni podržava? ideal većine ljudi moje generacije (a ta je prešla tridese- Idu izbori. Jedni pa uskoro i drugi. Osobno ne znam što tu) jest stan na kredit i posao u državnoj službi. Nije čak bih mijenjao i s čime. Jer ne vidim da je nekome zaista krivo ni društvo jer se stvorila ta neka vražja inercija po stalo slušati što ljudi imaju reći. Ili barem početi odgajati kojoj sve gmiže. Krivi su ljudi koji šute. narod da nešto kaže bez straha za vlastitu budućnost. NeEto, sad ispada da se opet nešto bulazni o trivijalnim stva- mojmo se zavaravati, ne vidi to ni dobar dio mladih ljudi, rima. Svakome takve teme smrde na bjesomučno soljenje onih koji studiraju i pokušavaju sami sebi predočiti nadu pameti i nema tu ničeg novog. Pa i nema. Ali zašto se da će s diplomom napraviti neko čudo (tako je barem na onda ništa ne mijenja? početku studija jer potkraj dobar dio razmišlja o vezama i Iz vlastitog primjera znam da je bolje s ljudima razgo- vezicama koje im možda ipak mogu otvoriti neko mjesto varati o vremenu (makar i tu u državnoj službi). sve počinje s kuknjavom) ili Glavni životni ideal većine ljudi moje A onda me iz ovako deprimantna razmišljanja i učmale o psima, mačkama ili inkontinentnim hrčcima, koji su im generacije (a ta je prešla tridesetu) atmosfere opet izvuku upravo bijeg od stvarnosti, jer je bolje jest stan na kredit i posao u državnoj te nove generacije. Jer sve čerazmišljati o kućnim ljubimci- službi. Nije tu čak krivo ni društvo jer šće naiđem na pojedince koji ma nego o tome što su u životu da znaju progovoriti se stvorila ta neka vražja inercija po pokazuju napravili za sebe. U suprotnom kad smatraju da im je nanijeta se povede priča ili o tome kako kojoj sve gmiže. Krivi su ljudi koji šute nepravda, bilo da je to kad im mrze svoj posao i šefove, ali pukne film od čekanja pred rebarem dobivaju mjesečnu crkavicu (državna služba) pa feradama jer umjesto da uče i “španaju” se na kreativnost, će nekako valjda istrpjeti još samo tih 20 godina do miro- bave se višesatnim birokratskim zatupljivanjima, bilo da vine da otplate stan, ili da ih tretiraju kao stoku i robove je riječ o onima koji preispituju politiku koja im se servira (rad kod dobrog dijela privatnika), ali barem nisu na cesti pa se sami aktiviraju i daju neku novu energiju u ovaj (iako bi nasred ceste najradije stali, prema mogućnosti na- gnjili prostor politikantstva i pretakanja iz šupljeg u prasred autoceste Zagreb - Ljubljana). Ili poslodavci jamraju zno. da ne mogu otpustiti radnike koji pola radnog vremena I zato mi je drago kad vidim da ljudi sve rjeđe šute. Kad rašpaju nokte ili dušom i tijelom podržavaju rad lokalne kažem ljudi, mislim prije svega na mlade koji još nisu kladionice. Ne daju im zakoni, ne da birokracija. Sve sku- otupjeli svoje životne oštrice. Neće svaka njihova riječ pa - depresija, depresija… udariti “u sridu”, bit će tu i promašaja i bijesna lajanja, A zašto je važno suočiti se s tim mrskim pojmovima. Jer ponekad možda i nedostatka dobrog ukusa, ali će biti ima tu oko nas i ljudi koji ne šute, koji progovore kad tre- manje straha, uzburkat će se vode koje tako rado volimo ba, kratko i jasno, i ne žale se nekome samo po birtijama. zvati “demokracija”. Neka se govori, pa i viče koji put, jer Ljudi koji su zaključili da je život prekratak za cendranje će možda napokon netko početi i aktivno slušati. A kad zbog tako “trivijalnih” stvari kao što su hrvatska birokra- te netko čuje, onda više nemaš razloga vikati i okretati cija, političke stranke ili propale društvene vrijednosti. leđa. Onda možda u državi napokon dobijemo smiren i Pa lijepo odu ti ljudi van. Mlade stručnjake otmu velike konstruktivan dijalog, da ne govorimo perspektivu, nadu kompanije koje im za njihov rad daju ono što zaslužu- i vjeru u budućnost. Tko se ne slaže, neka slobodno kaže.

G

Š

to su lage? pada na pod, no ona to ne primjećuje. Uto Vjerojatno bi samo novinski dolazite upravo vi - njezin novinski heroj. znalci znali odgovoriti na ovo Podižete “odbjeglu” lagu s poda, pružate pitanje. No već treći broj za rejoj novine u ruku i objašnjavate o čemu dom i vojska mladih novinara u Zagrebu je riječ. Ona je oduševljena te vam u zapoznaje značenje ove riječi. Naime, one hvalu daje svoj broj telefona. Da ne bi bilo debele novine koje viđamo u filmovima, a spolne diskriminacije, ista situacija vrijedi koje se uvijek užurbano i u hodu pokupe s i obratno.

Zamislimo novu situaciju. Prilazite kioska sastoje se od više dijelova. Svaki je kolporteru koji dijeli treći broj ovih novina dio predviđen za neko područje - kultura, politika, sport, gospodarstvo. To su lage. i dok koračate prema njemu, spazite jako Čemu one služe? privlačnog muškarca u vašoj neposrednoj Poanta je u tome da istodobno više ljudi blizini. Uzimate svoj primjerak, a jedan Matina Tenžera dio namjerno ispustite da tobože slučajno može čitati iste novine. Jer će nekoga zatenzera.tenzera@gmail.com padne na pod kako bi to uočio nepoznati, nimati koliko su porasle ili pale vrijednosti dionica, netko će se interesirati za onu “fantastičnu a vrlo vrlo privlačan muškarac. Kad vam on dođe urulikovnu izložbu”, dok će onaj treći biti više raspoložen za čiti “odbjeglu” polovicu novina, pravite se simpatično novi politički skandal. Lage su te koje povezuju ljude, a tupavi, a onda ga oduševite svojim bogatim znanjem o ne ona tamo neka mobilna kompanija. lagama.

Global izlazi u dvije lage. Zasad. Time se u startu elimi- Ako pak niste čovjek sklon pacifizmu i dijeljenju ljubavi niraju neke dosta neugodne situacije. Na primjer, čitatelji s ljudima oko sebe, sigurno volite zabavu. Lage su idease ne moraju ispred kolportera lan poligon za tako nešto. Ako tući za posljednji primjerak no- Čitatelji se ne moraju pred kolporte- se jednom nađete uz obalu rivina nego ih mogu podijeliti i rom tući za posljednji primjerak novi- jeke Save i sasvim slučajno sa čitati u dijelovima. Tako dolasobom imate Global, možete zimo do zaključka da promi- na nego ih mogu podijeliti i čitati po- svaki od svojeg dijela složiti čemo pacifizam. Uz pacifizam pola. Tako dolazimo do zaključka da brodić pa ga pustiti niz rijeku i je usko vezana i ljubav pa tako promičemo pacifizam. Uz pacifizam je vidjeti čiji će biti brži. Slobodlage služe i tu svrhu. no složite i aviončić, svaki od Recimo, sigurno niste uze- usko vezana i ljubav pa tako lage služe svoje polovice, i lansirajte ga u li u obzir da možete osvojiti i za tu svrhu nepoznato. nepoznatu djevojku znanjem Oh, koliko mogućnosti pruža koje vam je ova kolumna pružila o lagama. Zamislimo činjenica da Global izlazi u dvije lage. Najbolje je, dakle, da ugledate kolportera koji dijeli treći broj ovih novina da isprobate što vam one sve nude…. i dojavite mi što ste i tu djevojku koja uzima svoj primjerak. Jedna laga joj otkrili. Sretno!

G

19

Izlazak liječi sve

G Iva Juranović

iris.juranovic@gmail.com

O

h, won`t you stay with meeeee!

Tako već tri dana meni Sam Smith urla na uho dok se koprcam po krevetu.

Dok sam ispijala mlaki čaj od kamilice jer u stanju u kojem sam se bila nisam imala ni vremena prokuhavati vodu, razmišljala sam o patnjama koje svaka djevojka prolazi kad ima slomljeno srce. Ono što mi nikad neće biti jasno, jest sljedeće - zašto, ali zašto dok smo depresivni dodatno volimo začiniti atmosferu još depresivnijim pjesmama? Svaki put ista stvar.

Joj kak’ se danas loše osjećam, najbolje da si pustim sadlovesongs.fm jer će mi to sigurno dići raspoloženje.

I nakon nekoliko sati Boyz 2 mana, East 17-a, Celine Dion i plakanja u kadi skužim da mi naravno nije bolje te napravim ono što najbolje znam odem van.

Izlazak je najbolji lijek, bilo da si u banani zbog lika, posla ili vozne linije za Botinec, ništa te neće okrijepiti bolje od dobre divljačine po gradu. Odeš na fejs, rokneš grupnu poruku frendovima, nabriješ ekipu na izlazak i češljanje umjetnog repa može početi.

Nema tog slomljenog srca koje dobro društvo i litra gina ne može izliječiti, barem je kod mene tako. Svaki put kad sam bila down, uvijek me izlazak okrenuo na bolje. Nova poznanstva, slatke romantike po klubovima, krađa cuge sa stolova, mudrosti bake Katice s Ribnjaka ili gospodina Pepija i njegovih dana fuliranja.

Ponekad se izlazak završi u normalnom tonu i sjedneš na peticu te se odvezeš sretno doma, ponekad s nepoznatim Portugalcima završiš na afteru

u hostelu. Vrlo često dočekaš zoru u Sidru. No najslađi je trenutak kad se ujutro probudiš i upališ fejs te jedva čekaš još jednom s prijateljima prokomentirati čitavu večer.

Tako češće naknadno doznaš da si se mačevao sa zidovima kluba ili da ti je prijateljica provela večer s tvojom jaknom misleći da si to ti. Ili pak zaboraviš frendicu i zaspeš čekajući je da se ona vrati iz svojeg noćnog provoda pa ona provede noć u grmlju ispod tvog ulaza.

Zaboravljaš na svu dramu koja ti se u životu događa, nije te briga za plaću koja kasni, internet koji nisi platio pa random stojiš ispred birca pretvarajući se da nekoga čekaš dok zapravo skrolaš po 9gagu, zaboravljaš i na to isto slomljeno srce jer, budimo realni - bit će slomljeno i sutra. Al’ zato noć provedena u dobru društvu pod svjetlima najdražeg mi Zagreba možda baš donese nekog novog tko će te voljeti kao što Noah voli Allie u “Bilježnici”. Koji joj je čak pisao 365 pisama, a koje joj njezina glupa mama nije nikada pokazala…. a onda opet… možda završite kao Summer i Tom u “500 dana ljeta”, no dajte si priliku da stvorite svoju priču, ugasite taj sadlovesongs.fm, roknite si “Natašu” Postolara trippera i idite van.

Zaboravljaš na svu dramu koja ti se u životu događa, nije te briga za plaću koja kasni, internet koji nisi platio. Zaboravljaš i na slomljeno srce jer, budimo realni - bit će slomljeno i sutra

Hong Kong: izazivanje autoriteta kineskog režima

G Dario Kuntić

dkuntic@yahoo.com

P Novine u lagama za promicanje pacifizma i ljubavi

Prosinac 2014.

rodemokratski prosvjedi koji posljednjih mjeseci potresaju Hong Kong najveći su izazov kineskom komunističkom vodstvu još od masovna okupljanja studenata na Trgu nebeskog mira u Pekingu 1989. godine. Zahtjevi prosvjednika za demokratizaciju izbora političkog čelnika Hong Konga izravan su udar na autoritet kineskog režima koji je odlučio zadržati isključivo pravo nominacije kandidata koji će se 2017. natjecati za tu dužnost. Revolucija kišobrana, kako je popularno nazvano masovno okupljanje prosvjednika diljem Hong Konga, tako je na ozbiljnu kušnju stavila sposobnost režima da suvereno vlada državom i održi je politički stabilnom i jedinstvenom.

Hong Kong je nakon priključenja matici nastavio djelovati kao posebna administrativna regija s visokim stupnjem autonomije u svim područjima osim u onima koja se tiču vanjskih poslova i obrane. Taj mu status omogućava očuvanje postojećeg ekonomskog i društvenog sustava, kao i razvoj demokratskih procesa.

Unatoč tome, Peking je zadržao pravo veta na političke promjene, što usporava razvoj političkog sustava prema uspostavi liberalne demokracije. Upravo je takav scenarij izazvao reakciju desetaka tisuća stanovnika Hong Konga koji uličnim prosvjedima i okupacijom trgovačkih i financijskih četvrti nastoje izboriti veći stupanj demokratizacije. S obzirom na čvrst stav kineskog predsjednika Xi Jinpinga i moćne komunističke partije, nije izgledno da će se takav scenarij uskoro i realizirati. Predsjednik Xi je jasno istaknuo kako unutar kineskih granica ne želi demokratski

sustav zapadnog tipa. Naime, režim u Pekingu liberalnu demokraciju smatra političkim sustavom nespojivim s konfucijanskom tradicijom i neprikladnim za vladanje velikom i složenom državom kao što je Kina. Osim toga, liberalno-demokratski model u Pekingu se percipira kao produžena ruka zapadne hegemonije koja pod krinkom svojih univerzalnih vrijednosti želi Kinu preoblikovati u skladu s njezinom ideologijom, srušiti komunistički režim i zadobiti veću kontrolu nad kineskim unutarnjim i vanjskim poslovima.

S obzirom na navedeno, može se očekivati da će kineski režim, uz pomoć svojih političkih klijenata u Hong Kongu, odlučno ustrajati da bi na području posebne administrativne regije zadržao postojeći model “ograničene demokracije“. Ipak, vlasti u Hong Kongu, za razliku od režima u Pekingu, ograničene su pravnim sustavom koji im priječi krvavo suzbijanje prosvjeda, neopravdano uhićenje vođa prosvjeda i čvrstu kontrolu medija.

Osim toga, Peking je svjestan da bi razbijanje prosvjeda nalik na masakr na Trg nebeskog mira destabiliziralo Hong Kong kao regionalni financijski i trgovački centar te narušilo imidž Kine kao odgovorne sile koja teži skladnom društvu i skladnom svijetu. Stoga je vjerojatno da će vlasti u Pekingu i Hong Kongu s prosvjednicima krizu pokušati riješiti dijalogom i ponekim ustupkom, a da značajnije ne ugroze postojeći politički model koji komunističkom režimu jamči kontrolu te administrativne regije.

Međutim, ne treba sumnjati da će režim u cilju očuvanja svog političkog autoriteta i statusa Kine kao velike i moćne sile posegnuti i za manje popularnim sredstvima, ako bude potrebno.

20

Sport

Prosinac 2014.

SPORTAŠI S INVALIDITETOM Još podcijenjena skupina u Hrvatskoj

‘Slijep si i skijaš? Nemoguće!’

G Anja Stanko

anja.stanko9@gmail.com

J

avnosti je malo poznato da Hrvatska osim Janice Kostelić u skijanju ima još jednu osvajačicu europskih i svjetskih medalja. Isto tako, Hrvatima nije poznato da imaju mušku skijašku nadu. “Kad kažem da sam slijep i skijam, ljudi me u nevjerici ispituju kako je to moguće”, govori Kristijan Knežević, 22-godišnji Osječanin.

Kristijan je visoko slabovidna osoba, ali ga to ne sprečava da se bavi sportom.

Trenirao je plivanje, jahanje, karate i nogomet. No prava se “kemija” dogodila tek na skijaškoj stazi.

Timski sport “Kada sam prvi put stao na skije, bilo je strašno. Padao sam i mrzio to”, govori Knežević o počecima. “Ali kada sam krenuo, nisam mogao stati. Kada se spustiš, kada ti u kacigi počne zujati vjetar, to je milina”, dodaje. Prije tri godine Knežević se počeo profesionalno baviti tim sportom. “Nisam znao u što se upuštam, ali ipak sam pristao”, objašnjava.

Slična iskustva imala je i Rea Hraski, 22-godišnja Zagrepčanka. “Prvi put sam stala na skije s tri godine i nije išlo.

Bilo je hladno, pancerice su bile teške, plakala sam”, govori Hraski. “Sa sedam sam godina ponovno pokušala i odmah proskijala”. Tako svoje početke opisuje ponajbolja svjetska gluha skijašica.

Hraski je osvajačica brojnih europskih i svjetskih medalja te velikih kristalnih globusa. Ipak, najdraža joj je bronca u slalomu koju je 2007. godine osvojila na Olimpijskim igrama gluhih u Salt Lake Cityju. Knežević objašnjava kako je skijanje među slijepim i slabovidnim osobama gotovo timski sport. Svaki skijaš ima vodiča na stazi koji starta nekoliko sekundi prije njih te ga skijaši slijede cijelom stazom. Oni su tijekom trke povezani s pomoću Bluetooth slušalica i mikrofona koji im se nalaze u kacigi.

“Vodič govori skijašu kada dolazi koji zavoj, venda ili skok, ali komunikacija tijekom trke pokušava se svesti na minimum radi bolje koncentracije”, objašnjava Knežević. Njega na stazi prati vo-

Rea Hraski i Kristijan Knežević dokazuju da je uspjeh moguć bez obzira na prepreke. Knežević skija s pomoću svog vodiča s kojim komunicira putem Bluetooth slušalica, a Hraski kreće kada joj semafor pokaže da može startati

“Želim da gluhi budu jednaki sa svima”, kaže Rea Hraski Foto: Anja Stanko

Jednom kada se krene teško je stati, kažu Kristijan i Rea

Kada sam prvi put stao na skije, bilo je strašno. Ali, kada sam krenuo, nisam više mogao stati. Kada se spustiš, kada ti u kacigi počne zujati onaj vjetar, to je milina, kaže Kristijan Knežević dičica i trenerica, Ana Žigman, koja radi kao trenerica u Skijaškom klubu osoba s invaliditetom Sljeme. Posao obavlja volonterski što joj nije problem.

Neopisiv osjećaj Žigman dodaje da su joj najveća motivacija zadovoljna lica skijaša kada proskijaju stazom. “To je neopisiv osjećaj”, govori i objašnjava kako su oni najzahvalniji skijaši. “Od njih nikada nećete

čuti da nešto ne žele, uvijek će dati sve od sebe”, ističe Žigman. Između skijaša i vodiča najvažnije je povjerenje kako bi se trka sretno privela kraju. Kada ta veza ne funkcionira tada “možeš završiti u drvetu, ogradi, šumi ili u ljudima”, smijući se govori Knežević i dodaje da je sve to odradio. “Veza koju uspostavite sa skijašem je nevjerojatna. Vaš je rezultat na kraju plod timskog rada”, govori Žigman. Hraski je kao dese-

Kristijan ističe da je vodič na stazi ključ uspjeha Foto: Anja Stanko

togodišnjakinja bila među sto djece u Hrvatskoj kojima je besplatno ugrađena pužnica. Međutim, kad skija, Hraski ne koristi slušna pomagala. “Prema pravilima ne smijemo imati slušni aparat”, objašnjava Hraski i dodaje kako bi im aparat smetao i zbog nošenja kacige.

Gluhi skijaši kreću uz pomoć semafora na kojem vide znak za start. Kad Hraski skija na Svjetskom skijaškom kupu sa skijašima koji nemaju problema sa slu-

hom, zamoli ljude na startu da joj pokažu znak da krene. Osim što je uspješna skijašica, Hraski studira kineziologiju te nikada nije imala problema zbog izostanaka ni s polaganjima ispita jer fakultet prepoznaje njezine uspjehe. Koje je prepoznao i predsjednik RH Ivo Josipović koji ju je odlikovao Redom hrvatskog pletera. Želja joj je raditi kao trenerica nakon skijaške karijere. “Željela bih trenirati i pripremati sportaše za natjecanja u raznim sportovima i raditi s gluhom i nagluhom djecom u sportskim vrtićima”, navodi Hraski.

Bez financijske podrške Knežević je student Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta koji se osim skijanjem bavi i specifičnim sportom za slijepe osobe, goalballom. Osim što igra za Goalball klub slijepih Zagreb, on je i predsjednik tog kluba, te reprezentativac Hrvatske. Iako imaju potporu svoje okoline, trenera i fakulteta, ovo dvoje sportaša susreće se s nekim drugim problemima. Financijske naravi, medijskog ignoriranja te desenzibilizirane javnosti.

Iza Kneževića stoji Hrvatski paraolimpijski odbor, ali skijanje je skup sport, a HPO treba financirati i brojne druge sportove. Za razliku od Hrvatskog skijaškog saveza koji ima sponzore što financiraju skijaše, skijaši s invaliditetom ih nemaju. Da bi privukli sponzore, potrebni su im vrhunski rezultati, a za njih im je potreban novac koji nemaju, objašnjava Knežević te dodaje da je teško uopće naći sponzore koji bi financirao sportaše s invaliditetom. “Ljudima se to čini kao bacanje novca”, ističe.

Hraski govori da ljudi rijetko uopće znaju njezine uspjehe. “Sigurna sam da 99 posto ljudi u Hrvatskoj uopće ne zna da postoje Olimpijske igre za gluhe”, žali se Hraski. “Hrvatski savez gluhih prilično je zatvoren, tako da oni ne objavljuju moje rezultate, a da to ne čini moj otac, nitko drugi i ne bi to učinio”, dodaje. I ona je suočena s financijskim teškoćama. Njoj, naime, kao vrhunskoj sportašici, nisu omogućeni čak ni kompetentni treneri nego joj trenersku i ostale vezane dužnosti obavlja otac, profesor Željko Hraski.

CURE NA ZADATKU Volonterke na svjetskom košarkaškom prvenstvu za muškarce u Španjolskoj

Do iskustva uz društvo iz cijeloga svijeta

G Ana Samaržija

samarzija.ana@gmail.com

K

ad učiš španjolski jezik, obožavaš tu zemlju i san ti je postati sportski novinar, lako donosiš odluku o volontiranju na svjetskom košarkaškom prvenstvu u Španjolskoj. Prijaviš se u travnju, položiš online ispite i čekaš odgovor hrvatskog i španjolskog saveza. Kad napokon doznaš da si s još četiri studentice, odabrana za prvi međunarodni kamp volontera, skačeš do neba.

Prije polaska samo sam znala da sam jedna od 110 međunarodnih volontera, da ću dva tjedna prije početka natjecanja biti smještena u madridski studentski dom, u kojem će nas ugostiti španjolski organizatori uz pomoć sedam partnera te uz novčanu potporu Europske komisije.

Miks kultura i jezika Volonterom se može biti i na ostalim sportskim natjecanjima, no prvi su se put volonteri između 18 i 30 godina, okupili dva tjedna prije kako bi se bolje upoznali. Kada sam početkom prosinca dobila diplomu, bila je to odlična prigoda da odvrtim film i prisjetim se svega. Vratimo se na Pleso, mjesto na kojem je sve počelo. Tamo smo se kišnog 14. kolovoza upoznale Lea, Tea, Vlatka, Karla i ja.

Iste večeri pridružuju nam se dvije Ivane,

iz Beča i Beograda. Odlično smo “kliknule“ i krećemo u avanturu. Već prvog jutra dočekao nas je miks kultura, jezika i mladih ljudi s različitim iskustvima.

Postaje nam jasan cilj kampa u kojem su plaćeni troškovi putovanja i boravka.

Upoznavanje, povezivanje i razmjena iskustava. Iako su u tu svrhu bile organizirane radionice, prava se stvar događala u slobodno vrijeme. Razgledavanje Madrida i slikovitog Toleda, duge šetnje te druženja i izlasci. Vrlo brzo se naša skupina proširila Španjolcima, Portugalcima, Rumunjima i Francuzima. Ipak, katalizator našeg zbližavanja bio je i isti jezik pa su posebno mjesto u njoj našli Slovenac Rok, Šveđani Emina i Stefan i Dankinja bosanskih korijena Iris. Time smo stvorili malu balkansku koloniju.

Jutro 25. kolovoza označio je kratkotrajni rastanak. Dijelimo se i krećemo put gradova domaćina. Počinje radni dio avanture. Naš je autobus vozio prema Sevilli jer tamo igraju naši košarkaši.

Uniforme su na nama, akreditacije oko vrata. No osim informacije da radim u protokolu (VIP sektoru), i dalje ne znam svoj zadatak. Postaje mi jasno da se na čekanje jednostavno moraš naviknuti.

Ono što bi zli jezici nazvali nonšalantnošću ovdje se smatra južnjačkom opuštenošću. No sve se to zaboravi s prvim taktovima himne i početnim sučevim

Tea Hitner, Lea Bilić, Vlatka Marković, Karla Šemiga i Ana Samaržija

Bile smo dio jednog od najvećih sportskih događaja, ali i kotačić u funkcioniranju samog prvenstva. Prava kušnja bila je gledati naše momke i ne moći navijati...

Foto: Ana Samaržija

zviždukom. Sve nam postaje jasno. Dio smo jednog od najvećih sportskih događaja i kotačić u funkcioniranju samog prvenstva. Prava kušnja bila je gledati naše momke i ne moći navijati. Druga prepreka potpunom uživanju je vrućina koja je dosezala 46 stupnjeva. Poslijepodnevna siesta primarna je potreba.

A sad ‘ozbiljno’!

Našlo se vremena i za istraživanje Seville, u kojoj je vidljiv maurski utjecaj, flamenco odjekuje uskim ulicama, a

svjež se zrak može udahnuti samo noću.

Nakon deset dana boravka, vraćamo se u Madrid. Počinje eliminacijska faza natjecanja. Sada sam u medijskom sektoru, što mi je kao studentici novinarstva posebno zanimljivo. Zadatak mi je pratiti hrvatskog izbornika i igrače na službenu konferenciju za novinare. Natjecanje se pomalo približava kraju te smo svjesni koliko će nam sve nedostajati. Mapa mojih mentalnih razglednica je prepuna: gledanje najboljih svjetskih košarkaša, upoznavanje naših reprezentativaca, veslanje na jezeru u madridskom parku Retiro, proslava rođendana u Sevilli, uživanje u muzeju pršuta, finalni party u klubu u kojem svoje medalje slave Amerikanci i Francuzi. Sve lijepe stvari nemoguće je nabrojati. Ostat će skrivene u sjećanjima stotina mladih ljudi. U mom sjećanju ostat će nezaboravni trenuci s dragim ljudima te životno i profesionalno iskustvo. Zahvaljujući tim ljudima, prisjećam se i onih nezgodnih situacija, poput gubljenja prtljage, ukradene i nikad pronađene torbice koja je uzrokovala tri posjeta policijskoj postaji, večera u lancima brze hrane, maštanja o maminoj juhi, pa i posjet hitnoj službi. Iako je ovo volontiranje bila velika nepoznanica, sa sigurnošću mogu reći da nas je sve obogatilo. Stoga putujte, volontirajte i testirajte svoje granice!

Sport

Prosinac 2014.

21

OSVRT

Ženski rukomet žudi za boljim danima

G Jelena Bagarić

jelena.bagaric@gmail.com

Privatna fotografija

Tomislav Boban na KnockOut Festivalu

SKIJANJE Brojni su načini kako uštedjeti novac za omiljenu zimsku zabavu

Na snijeg i sa skromnim studentskim proračunom

G Mia Meglić

miameggle@gmail.com

N

ema sumnje da je rekreativno skijanje jedan od najskupljih, ali i najzabavnijih sportova. No za taj spoj putovanja, rekreacije i druženja s prijateljima na snijegu svake je godine potrebno izdvojiti pozamašnu svotu novca. Ivan Delić, student stomatologije u Rijeci, skija od malih nogu, i to svake godine u vlastitom aranžmanu.

“Kada sam organiziram skijanje, najskuplji mi je ski pass, za šest dana oko 220 eura pa i više, ali tu nema štednje“, kaže Ivan.

Skijanje preko agencija On najviše štedi u odabiru apartmana.

Izvan centra uvijek su povoljniji, pogotovo ako je riječ o privatnim apartmanima u kojima poslužuju doručak. To je ta-

Troškovi koje mladi nastoje što više smanjiti uključuju smještaj, skijašku kartu, opremu, hranu i piće te, ono najpopularnije - tulume nešto je skuplji), uključen je prijevoz autobusom, sedam noćenja u apartmanima koji su tik do skijališta, te šestodnevna skijaška karta, a sve uz pratnju vodiča i mnogo studenata iz cijele Hrvatske.

Student Ekonomskog fakulteta Tomislav Boban već drugu godinu uplaćuje skijanje s Collegiumom.

“Francuska je mnogo jeftinija od Austrije i Italije. Cijene su slične onima u Hrvatskoj, čak i u restoranima na skijaškim stazama. Jedina je mana dugo putovanje, oko 13 sati, i to ako nema problema na cesti.“, kaže Tomislav. Kuhano vino stoji oko 1,20 eura, a pivo je neznatno skuplje nego u Hrvatskoj. Dodatnih 30-ak eura platit ćete narukvicu s

kojom imate ulaz na sve koncerte i after partyje. Hladno pivo, Vatra i S.A.R.S., samo su neki od izvođača koji nastupaju u sklopu ovogodišnjeg KnockOut Snow Festivala. “Bez te narukvice nema se baš gdje izaći jer je mjesto malo, ali stvarno se isplati, partyji su odlični“, dodaje Tomislav.

Odlučite li se ipak za bliže destinacije od Francuske, usrećit će vas neke turističke agencije. Jedna od ponuda agencije Best travel, na primjer, za talijanski Ponte Del Legno iznosi od 2000 do 3000 kuna, ovisno o broju osoba u apartmanu i terminu. U cijenu je uključen šestodnevni ski pass i smještaj u apartmanu.

Turistička agencija Kompas za 895 kuna

Sajam rabljene skijaške opreme održava se svake nedjelje ujutro od studenoga do ožujka na zagrebačkom Trgu sportova. Ovdje možete prodati svoju staru opremu ili je zamijeniti za nešto drugo kozvani apart garni smještaj, a noćenje se plaća od 25 eura. Skupa je i hrana, posebno u restoranima na samim skijalištima. Samo za porciju prženih krumpirića, treba platiti tri do četiri eura.

“Mnogo se više isplati kupiti namirnice za sendviče u obližnjem marketu te ih ponijeti sa sobom u ruksaku na stazu.

Tako u stanci za ručak potrošim samo na piće, ali tko želi, i to može ponijeti sa sobom“, savjetuje Ivan. Ako na skijanje idete na tjedan ili više dana, uštedjet ćete tako da od kuće ponesete smrznutu hranu poput sarme, graha i ostalih zimskih jela, koja će vas dobro ugrijati nakon cijelog dana provedenog na snijegu.

Kako uštedjeti ako se uz skijanje želite i zabaviti?

Turistička agencija za mlade Collegium ima pravi program za tu kombinaciju.

Njihov popularni KnockOut Snow Festival ove se godine održava u francuskom Les Orresu, i to u dva termina: novogodišnji od 27. prosinca 2014. do 3. siječnja 2015., te classic termin od 3. siječnja do 10. siječnja 2015. U cijenu od oko 2500 kuna (novogodišnji termin

Za skijaše amatere najisplativije je unajmiti opremu

Foto: Željko Hladika/Pixsell

Francuska je mnogo jeftinija od Austrije ili Italije. Cijene su slične onima u Hrvatskoj, čak i u restoranima na skijaškim stazama. Jedina je mana dugo putovanje

nudi tri noćenja u hotelu (usluga polupansiona) na skijalištu Krvavec u Sloveniji te skijašku kartu. Također ne zaboravite stranice s popustima kako za sve, tako i za putovanja. Tamo ima povoljnih ponuda za skijanje, a sve ćete ih naći na jednom mjestu.

Za jednodnevno skijanje, Sljeme je ipak najpovoljnija opcija. Iako studenti nemaju nikakav poseban popust, prošle su godine za proljetne praznike svim studentima i učenicima sljemenske staze bile otvorene besplatno. Inače, cijena dnevne skijaške karte lani preko tjedna iznosila je 50 kuna, a vikendom 70. Za noćno je skijanje karta je bila 40 kuna, dok je za godišnju kartu trebalo izdvojiti 1000 kuna. Slične cijene mogu se očekivati i ove godine.

Najam ili kupnja skijaške opreme?

Osim smještaja, jedna od boljki skijanja skijaška je oprema. Skije, štapovi, pancerice, skijaško odijelo, kapa ili kaciga, samo su dio opreme koju bi svaki skijaš trebao imati kako bi se bavio skijanjem i dobro podnosio zimske uvjete. Onima koji rijetko skijaju, po nekoliko dana na godinu, isplati se iznajmiti opremu.

Turistička agencija Žuti mačak, koja ima svoju školu skijanja i skijaški klub, također ima i najam opreme. Najam pancerica, skija i štapova za dva dana stoji od 230 do 320 kuna, ovisno o kvaliteti opreme. Kecerin sport pak, osim skijaškog servisa, nudi i najam kompletne opreme. Za dva dana platit ćete od 180 do 270 kuna, ovisno o kvaliteti opreme.

Cijene za sedmodnevni najam opreme kreću se oko 500 i više kuna.

Za sve one koji godišnje dosta vremena provedu na snijegu, bolje je imati vlastitu opremu. Nova skijaška oprema u svim sportskim prodavaonicama najpovoljnija je u ožujku i travnju, po svršetku skijaške sezone. Tada popusti dosežu i do 60 posto, no i s popustom oprema zna biti skupa. Zato postoji sajam rabljene skijaške opreme, svake nedjelje ujutro od studenoga do ožujka, na zagrebačkom Trgu sportova. Osim kupnje, ovdje možete i prodati svoju staru opremu ili je zamijeniti za nešto drugo. Za rabljenu skijašku opremu nije loše pogledati web-oglasnike. Nikad ne znate na što se dobro i korisno može naići na takvim stranicama.

Ako se pazi na svaku kunu, doista se može uštedjeti. No sav taj novac zapravo je ulaganje u sebe, svoje zdravlje i socijalni život, a ne isključivo trošak.

Nema tog novca koji može platiti osjećaj slobode, bezbrižnosti i brzine dok se “leti“ niz padinu.

Kada se u Hrvatskoj spomene rukomet, većini je to odmah asocijacija na rukometni klub Zagreb i na mušku rukometnu reprezentaciju. Ovakva asocijacija ne mora nužno biti ni pogrešna ako se uzme u obzir da je Zagreb jedan od najtrofejnijih klubova u Europi, a reprezentacija Hrvatske među najuspješnijima. No ove je godine i ženski rukomet dobio razlog da ga se spominje i da postane asocijacija. Prvi put u povijesti Hrvatska je imala dva predstavnika u Ligi prvakinja - Podravku Vegetu i Lokomotivu.

Samo su dvije države ove godine imale po dva predstavnika, Njemačka i Hrvatska. Jednako tako, Hrvatska je dala najviše igračica u Ligi prvakinja, čak 34. Podravka Vegeta klub je koji neprekinuto sudjeluje u EHF Ligi prvakinja od 1993., dok se Lokomotiva prvi put plasirala u ovo najelitnije klupsko natjecanje.

Ljudi koji nisu iz rukometa mogli bi pomisliti da ovaj sport u ženskoj konkurenciji proživljava najbolje dane, ali bi se prevarili. Ipak, neke promjene su se

Rukometna utakmica

Foto: Davor Sajko

dogodile. Prošle je godine Lokomotiva nakon deset godina osvojila prvenstvo Hrvatske, a nakon sedam godina i Kup. Još od 1992. nisu uzele dvostruku krunu jer je Podravka godinama bila dominantna. Osvajanjem Kupa, Lokomotiva je izborila svoj premijerni nastup u Ligi prvakinja.

Niti jedan od hrvatskih predstavnika nije se proslavio. Podravka je završila zadnja u skupini, bez osvojena boda, dok je Lokomotiva također bila zadnja, ali s dva boda. Čak niti to nije problem budući da je Liga prvakinja skup 16 najboljih klubova Europe koji imaju iznimno jake ekipe. Problem seže mnogo dublje, u same korijene hrvatskog rukometa.

Prva hrvatska ženska rukometna liga iznimno je loše kvalitete. Klubovi imaju sve manje novca, te jedva financiraju putovanja i troškove službenih osoba (suci i nadzornici). U ligi igraju mlade igračice kojima nije mjesto u 1. HRL, ali za više od stipendijskih ugovora klubovi nemaju. Uglavnom se financiraju iz gradskih proračuna jer sponzora nema.

Tu i tamo koji lokalni moćnik uloži koju kunu, ali nedovoljno. Kvaliteta ženskog rukometa, unatoč velikom uspjehu Lo-

Preporod ženskog rukometa u Hrvatskoj trenutno nije na vidiku, a neće ga niti biti dok se ne popravi opća situacija u državi i ne dogodi se velik uspjeh reprezentacije ili nekog kluba komotive i Podravke plasmanom u Ligu prvakinja, na jako je niskim granama.

Situacija izgleda sve gore, a poboljšanja zasad nema. Trenutačno se održava Europsko prvenstvo kojemu je Hrvatska domaćin s Mađarskom, ali pitate li prosječnog građanina zna li da se to održava, odgovor bi vjerojatno bio negativan. Interesa za ženski rukomet jednostavno nema. Izostali su uspjesi reprezentacije koji bi možda popravili situaciju. Preporod ženskog rukometa u Hrvatskoj trenutačno nije na vidiku, a neće ga niti biti dok se ne popravi opća situacija u državi i ne dogodi se velik uspjeh reprezentacije ili nekog kluba.

22

Prosinac 2014.

Tehnologija/poduzetništvo

ZAGREBAČKI INKUBATOR PODUZETNIŠTVA Oaza za mlade inventivne umove

Priliku za uspjeh traže kroz ulaganje u vlastite ideje

G Domagoj Delimar ddelimar@gmail.com

P

ostoji grupa na Facebooku u kojoj se okupljaju programeri iz cijele regije i u kojoj nema problema svađa i međusobna prozivanja nego je najveći problem previše oglasa za posao. Zbog toga se raspravlja da se takvi oglasi “protjeraju” u zasebnu grupu. Hrvati mogu boraviti na jednom sličnom, ali pravom, s ne virtualnom mjestu - u Zagrebačkom inkubatoru poduzetništva (ZIP-u).

Tamo se mogu naći ljudi koji rade na svojim idejama, od kojih najčešće nemaju materijalne koristi, dapače, samo troškove. Ti većinom mladi ljudi svjesni su da jedino stvaranjem vrijednosti mogu nešto promijeniti u svojoj okolini.

Od ideje do natječaja “Kada smo kao tim odlučili pristupiti ZIP-u, htjeli smo dobiti prigodu upoznati ljude koji žele promijeniti svijet oko sebe, a to smo i dobili - mjesto gdje možemo raditi na svom poslovnom pothvatu zajedno s ljudima punim entuzijazma”, govori suosnivač projekta Orly Ivan Ilijašić i dodaje da stalni mentori ZIP-a, zajedno sa stranim predavačima, donose iskustvo za koje bi se inače trebalo pročitati mnogo knjiga i preletjeti mnogo kilometara. “ZIP predstavlja jednu odličnu priču za razvoj nove svijesti o sebi, poslu i životu u Hrvatskoj”, nastavlja Ilijašić.

Međutim, u ZIP-u se ne pokreću bilo kakvi poslovi - pokreću se startupi, koje je jako lijepo opisao jedan od najpoznatijih angel investitora Dave McClure kad je rekao da je startup posao koji baš i nije još posve siguran u tri stvari - koji točno proizvod proizvodi, kome će ga plasirati i kako će zarađivati.

Da bi se isplatio, startup mora imati

ZIP je započeo kao mjesto na kojem se mogu okupljati startupi i međusobno si pomagati. Dva puta na godinu biraju se timovi koji ulaze u ZIP-ov program te imaju osigurana mjesta za rad i edukaciju

Foto: Katarina Jurčić

U Zagrebačkom inkubatoru poduzetništva uvijek je radno

mogućnost velikog, gotovo eksponencijalnog rasta. Izrađivati aplikacije za klijente nije loš biznis, ali da bi on rastao, recimo, s pet klijenata na deset, zahtijevat će gotovo proporcionalan rast zaposlenih i troškova. Ako se pak s druge strane napravi igrica poput Angry Birds, za rast od tisuću do nekoliko milijuna korisnika trebat će se sigurno zaposliti još poneka osoba i serveri će stajati nešto više, ali to će sve u konačnici biti neusporedivo manje od rasta korisnika, prometa i naposljetku profita.

ZIP je prije otprilike dvije godine započeo život kao mali inkubator, ideja četiri osnivača, redom poduzetnika od kojih su neki i investitori: Mihovil Barančić,

Startup je lijepo opisao jedan od najpoznatijih angel investitora Dave McClure kad je rekao da je startup posao koji baš i nije još posve siguran u tri stvari - koji točno proizvod proizvodi, kome će ga plasirati i kako će zarađivati

Saša Cvetojević, Damir Sabol i Ivo Špigel. Krenulo se s projektom “Startup Croatia” čiji je cilj bio povezivanje ljudi i približavanje samog pojma startupa, ali ubrzo se shvatilo da će trebati središnje mjesto na kojem bi se mogli okupljati i međusobno si pomagati.

Od tada se otprilike dvaput godišnje otvara natječaj i biraju se timovi koji će ući u ZIP-ov startup program, a on, osim osigurana mjesta za rad, uključuje i edukaciju te neizmjerno vrijednu pomoć mentora. Timovi imaju na raspolaganju lokalne mentore i strane poduzetnike te investitore, ali često pomoć dolazi od manje očekivanih izvora.

“Ne mogu izraziti koliko je ZIP pomo-

gao mom startupu, ponekad samim time što postoji jer se zna dogoditi da naiđe netko važan tko poslije postane ključan za tvoj projekt”, ističe Luka Macner, suosnivač projekta Madbarz.

Strane investicije ZIP startup program traje tri mjeseca, a za to vrijeme timovi moraju pokazati napredak u odnosu prema početnom stanju. Prvi put neki od timova koji pokažu zadovoljavajući napredak imaju prigodu nakon završetka tromjesečnog programa primiti i početnu seed investiciju od 15.000 eura u zamjenu za do 10 posto udjela ZIP-a u njihovu startupu.

Od tridesetak timova koji su prošli ovaj program, uspješno ga je završilo njih pola. U posljednje se vrijeme dosta piše o timovima koji su se “inkubirali” u ZIPu, ali problem je u tome što se to često prikazuje kao uspjeh preko noći. Tako je startup Madbarz nedavno primio investiciju mađarskog Traction Tribea, u sklopu koje je procijenjen na nekih milijun i sto tisuća dolara. No od ukupne procijenjene vrijednosti Madbarza, Traction Tribe ušao je u vlasništvo sa svega nekoliko postotaka. I dok će se taj uloženi novac koristiti samo za troškove poslovanja, hrvatski mediji prenosili su izjave poput “zaradili milijun dolara u 25 dana”, koliko se zapravo samo dogovarala investicija.

Proći će možda i pet godina prije nego što će Hrvatska u svojem okruženju imati startup kao Skype, kao što ga Estonija ima već godinama. Važno je naglasiti da jedan takav startup može itekako ubrzati razvoj gospodarstva u zemlji, stvoriti nove uvjete u ekosustavu, omogućiti nove investicije i istaknuti malu zemlju na karti. Upravo se to dogodilo Estoniji nakon što je Skype u roku dvije godine od osnutka prodan na eBayu za 2,5 milijardi dolara.

KONFERENCIJA STARTER Kako se najbolje predstaviti budućim poslodavcima

G Nikola Šimić

Startaj karijeru već na fakultetu ćaju kao pripremu za posao”, kaže Kelečić. Trend je vidljiv i u svijetu - tako i u Googleu posljednjih godina samo raste broj ljudi bez stečenih diploma.

“U današnje vrijeme potrebnije je specijalizirati se u sklopu studentskih udruga ili u obliku staža u nekoj tvrtki”, tvrdi Kelečić, “jer vrlo malo fakulteta pripremi za buduću karijeru”. S njime se slaže i voditeljica projekta Starter, Mateja Mirt, koja kaže kako su se i za realizaciju konferencije odlučili nakon što su počeli primati zahtjeve poduzeća za vrsnim kandidatima. Cilj im je povezati studente i poslodavce sustavom Starter na njihovoj web-stranici (starter. estudent.hr) putem koje studenti mogu označiti područja interesa, a ekipa eSTUDENTA ih obavještava o mogućem zaposlenju ili praksama.

nikola.simic1992@gmail.com

S

tudentska udruga eSTUDENT u sklopu projekta Starter organizirala je niz predavanja i radionica na temu zaposlenja nakon fakulteta.

Kako osvojiti poslodavce na prvi pogled? Kako napisati odličan životopis? Neka su to od pitanja koja su gosti predavači i predstavnici raznih poduzeća pokušali odgovoriti na predavanjima na sedam različitih fakulteta u manje od dva tjedna.

DOJAM U 90 SEKUNDI “Poslodavac stvori dojam o vama u prvih 90 sekundi”, kaže Goran Kelečić, trener komunikacijskih i poslovnih vještina, koji je studentima pokušao približiti prvi susret s potencijalnim poslodavcem. “Dovoljno je staviti pogrešne naušnice i nećete dobiti posao!”

Snaći se na razgovoru za posao vještina je koja se može naučiti, a studenti već u svojim studentskim klupama moraju biti svjesni da dobar prosjek nije dovoljan za posao koji žele.

“Većina poslodavaca gleda na fakultet kao nužnost koju kandidati moraju ispuniti, ali ne kao i prevagu pri zaposlenju - obrazovanje više shva-

Predavači su studente poticali da odmah počnu tražiti poslovne prilike Foto: eStudent

Motiviranost, snalažljivost, kreativnost, znanje.

Nabrajali su i nabrajali studenti osobine idealnog zaposlenika na što ih je Goran Kelečić upitao: ‘A što ako je osoba gad?’

POČETI NA VRIJEME Kako bi bili sigurni da je njihov životopis dobar, Starter je na svakom predavanju organizirao tzv. CV helpdesk na kojem su studenti mogli predati životopis na provjeru i dobiti savjete kako ih poboljšati da bi što lakše krenuli u lov na idealan posao.

Poruka svih stručnjaka jest, kako i slogan Startera kaže, početi na vrijeme – fakultet je vrijeme kada se stvaraju i traže prave poslovne prilike.

Tri savjeta za dobar intervju

1.

Pripremite odgovore na neka osnovna pitanja - to ne znači naučiti odgovore napamet nego znati što znate i to želite; Budite “svoji” - nemojte biti umjetni jer poslodavac to odmah primijeti; Naučite nešto o tvrtki u koju se prijavljujete - važno je biti informiran.

2.

3.

Pet savjeta za dobar životopis

1.

2.

3.

Gramatička točnost - prvo što poslodavac primijeti; Znati za koji posao se prijavljujete - prilagoditi životopis poslovnoj poziciji; Standardiziranost formata poslodavci provedu 20 sekunda na jednom životopisu i lakše im se snalaziti na poznatom terenu; Nemojte biti “kreativni” kada pišete životopis - točno znajte što ste napisali i nemojte lagati; Budite kratki.

4.

5.

Stil/trendovi

Prosinac 2014.

23

NORMCORE Slavljenje prosječnoga, ležernoga i nepretencioznog izgleda

Danas je u modi biti ‘običan’

G Antonia Ponoš

K

antonia.ponos@gmail.com

ada bi vam netko prije nekoliko godina rekao da ćete biti u trendu ako odjenete običnu bijelu majicu i traperice, sigurno ga ne biste shvatili ozbiljno. To nas uopće ne iznenađuje kada pogledamo modni svijet, posebno zvučna imena poput Prade ili Louisa Vuittona, koji se godinama okretao raskošnim kreacijama koje su bile sve samo ne jeftine i obične.

Međutim, danas su dizajneri okrenuli novu stranicu, a modni sljedbenici prigrlili novi trend - normcore. Normcore svojevrstan je antistil koji slavi prosječan, ležeran i nepretenciozan izgled.

Temelji se na casual odjeći poput traperica, tenisica i jednobojnih majica koje modni ljubitelji često kombiniraju s ekstravagantnim detaljima. Prevladavaju neutralne boje, a posebno su omiljene crna i bijela. Normcore ne znači da se treba manje brinuti o svome izgledu nego prigrliti jednostavnost i neopterećenost u odijevanju, zbog čega se “prevelike” jakne i majice, ravne cipele i boyfriend traperice čine kao logičan izbor.

Omiljeni među zvijezdama i blogerima Ovaj je trend postao omiljen među zvijezdama i blogerima. Među njima se posebno ističu sestre Mary Kate i Ashley Olsen, Cara Delevingne i modna urednica Emmanuelle Alt, koje vješto kombiniraju dugi crni kaput s poderanim hlačama i tenisicama – posebno Nike, New Balance ili Adidas.

Normcore svoje korijene vuče iz osam-

Trend koji slavi prosječan izgled komentirali su street style fotograf Goran Čižmešija i modni dizajner Ivan Alduk

Foto: Goran Čižmešija

Ulični zagrebački stil

desetih i početka devedesetih, kada su zvijezde poput Jerryja Seinfelda i Stevea Jobsa popularizirale “prosječan izgled“.

Njegov su sastavni dio bile traperice u kombinaciji s tenisicama i jednobojnim košuljama i džemperima.

Ove se godine trend vratio, baš kao što nalaže pravilo 20 godina u modnoj industriji, a njegov povratak nije iznenadio modne znalce. “Želja da se na neki način promjene uhodani postulati u modi, da se izazove reakcija modnih znalaca, ali i šire javnosti, želja da se uvedu neke novosti u modu, nešto neviđeno i drukčije, i inače su potrebe mode i modnog stvaranja, a u ovom se slučaju zrcale i na prosječnim modelima

Normcore svoje korijene vuče iz osamdesetih i početka devedesetih, kada su zvijezde poput Jerryja Seinfelda i Stevea Jobsa popularizirale ‘prosječan izgled’.

Njegov su sastavni dio bile traperice u kombinaciji s tenisicama i jednobojnim košuljama i džemperima

koji hodaju modnom pistom. Dizajneri vole stvarati nešto novo, rušiti barijere i tabue tako da je trend ‘prosječnog izgleda’ na pisti pomalo buntovan i neočekivan“, objasnio nam je poznati hrvatski dizajner Ivan Alduk.

Teška ekonomska situacija koja je, zahvativši gotovo cijeli svijet, utjecala na kupovnu moć mase također je jedan od razloga zašto je normcore toliko popularan.

“Kada je počela recesija, U Hrvatskoj je objavljeno ‘stezanje remena’, mogli smo i na domaćim modnim manifestacijama primijetiti više crnih kolekcija nego do tada jer crna je sigurna boja, uvijek se prodavala i uvijek će se pro-

davati, te je najisplativije kupiti takvu tkaninu. Ako je i ostane na lageru, možeš je upotrijebiti u idućih nekoliko godina“, objasnio je jedan od najpoznatijih hrvatskih fotografa ulične mode Goran Čižmešija. Slično razmišlja i Ivan Alduk.

“Uz financijsku stranu, promijenila se i javna svijest koja tako individualnu i skupu odjeću smatra snobovskom i neprikladnom, stoga je sve veći porast uniformiranih, prosječnih ljudi koji nose iste high street brendove“, istaknuo je.

Oduvijek prisutno na ulici S obzirom na to da na ulicama europskih gradova svakodnevno susreće ljude u svakojakim kombinacijama, Čižmešija smatra da je ovaj trend oduvijek bio prisutan na ulicama, samo što mu mediji nisu pridavali veliku pozornost jer je dosad zanimljivije bilo nešto što je drukčije od onoga na što smo navikli.

Iako je već neko vrijeme popularan, Alduk misli da će ovaj trend biti prolazan baš poput ostalih koje je lansirala modna industrija.

“Mislim da je riječ o specifičnom i prolaznom trendu koji neće dobiti zeleno svjetlo od svih dizajnera. Nerealno je očekivati da revije Guccija ili Versacea nose prosječne djevojke umjesto lijepih i senzualnih modela.“ Bez obzira na to hoće li zaista brže proći nego što se zadržao na ulicama, morate priznati da je ovaj “neprimjetni“ trend itekako primjetan i prihvaćen među ljubiteljima mode. Ako vas još nije osvojio, može vas razveseliti vijest da biti trendi ponekad ne znači slijepo pratiti trendove nego zaviriti u svoj ormar gdje se sigurno skrivaju ona obična bijela majica i traperice.

CODED EDGE Jake mlade snage hrvatskog modnog svijeta

Generacija mračne estetike i revolta

G Mila Puljiz

NJ

milapuljiz@hotmail.com

ihova imena su Silvio Ivkić i Jure Perišić.

Stoje iza brenda Coded Edge te predstavljaju mlade, ali jake snage hrvatskog modnog svijeta. Silvio je zaslužan za dizajn, Jure za fotografiju. Svoju zajedničku modnu priču započeli su prije otprilike dvije godine kada su predstavili kolekciju minimalističkog nakita geometrijskih oblika izrađenog od pleksiglasa. Osim nakita Coded Edge je predstavio i kolekcije vunenih kapa te torbi.

Nakon pobjede na natječaju za mlade dizajnere LIFT by Perwoll počeli su izlagati svoje zanimljive kolekcije odjeće i modnih dodataka u sklopu Perwoll FASHION.HR-a.

Na nedavnom su Perwoll FASHION.HR-u predstavili još jednu pravu modnu poslasticu. Inspiraciju za novu kolekciju našli su u zamišljenoj viziji postapokaliptičnog grada. “Poput Huxleyjeva ‘Vrlog novog svijeta’ ili Orwellove ‘1984.’, prikazom distopije koja je samo naizgled utopija grada koji nakon uništenja svijeta i totalnog raspada sustava, ponovnu stabilnost pronalazi u novom poretku, ustoličenju religije novog doba, u podjeli društva na kaste, strogo formalizirane, kontrolirane i uniformne strukture“, nadovezuju se.

POČETAK USPJEŠNE MODNE PRIČE Njihova fascinacija modom ne traje oduvijek. Nakon završene Umjetničke srednje škole u Osijeku, Silvio je upisao Tekstilno-tehnološki fakultet te je

voljno otvorena”, nastavlja Perišić.

Coded Edge djevojka snažna je, neovisna, ne boji se riskirati i igrati s modom. “U modnom smislu, ona je ispred svih, voli kombinirati materijale, uzorke i dimenzije odjevnih komada i asesoara. Ona ne izlazi iz stana bez omiljene crne torbe i predimenzionirane jakne s kapuljačom. Ne boji se podsmijeha na ulici zbog odjeće koju nosi jer zna da ne izgleda isto kao i drugi te zapravo uživa u tome što je primijećena i drukčija”, kažu.

Ipak, živjeti samo od mode, naročito mladim dizajnerima, zvuči gotovo kao nemoguća misija. “Zasad još ne živimo od onoga što radimo. Jako je teško mladim dizajnerima financirati život onim što rade, ali se trudimo da se to promijeni“, kaže Ivkić.

Nakon pobjede na natječaju za mlade dizajnere LIFT by Perwoll dvojac Silvio Ivkić i Jure Perišić počeo je izlagati svoje zanimljive kolekcije odjeće i modnih dodataka upravo u tom razdoblju nastala nešto snažnija povezanost s modom i modnim svijetom. Jure se bavi fotografijom već dulje godina, dok se zadnje dvije fokusirao upravo na modu. Inspiraciju pronalaze u svemu što ih okružuje.

“Volimo naći neki detalj oko kojeg onda gradimo priču, istražujemo, čitamo i inspiriramo se tim detaljem.

Odjeća i nakit većinom prate dosadašnje Coded Edge kolekcije te nam je iznimno drago kad netko prepozna naš komad jer nam to govori da smo na dobrom putu i da polako izgrađujemo vlastiti stil i estetiku“, ističu.

Prate radove stranih i domaćih dizajnera. “Od svjetskih dizajnera uvijek volimo pogledati revije Ricka Owensa

Fotograf Jure Perišić i dizajner Silvio Ivkić

i brenda Julius te predane kolekcije pomalo dramatičnog i mračnog Garetha Pugha. Iz našeg podneblja volimo rad Branke Donassy, Marine Design i Ane Marie Ricov jer smatramo da svatko od njih odlično reprezentira svoj stil i odjevne komade koji su i nosivi i neuobičajeniji od nečeg što možda svaki dan vidimo na ulici”.

Ono što ih izdvaja iz mase, što ih čini zanimljivima i posebnima, upravo je crna, mračna te pomalo avangardna estetika. Svojom fascinacijom crnom bojom zarazili su mnoge domaće i strane zvijezde te modne zaljubljenike. “Smatramo da s crnom bojom ne možete pogriješiti i da je ona uvijek dovoljno suzdržana, ali istodobno i do-

Foto: Jure Perišić

PLANOVI ZA BUDUĆNOST U budućnosti se vide u nekoj svjetskoj metropoli gdje im je želja izlagati svoje kolekcije na nekom od svjetski poznatih tjedana mode. Žele stvoriti krug ljudi koji će nositi njihovu odjeću sa stavom te uživati u onome što rade. Zasad su na dobrom putu. Osim što predstavljaju mlade nade hrvatskog svijeta mode, svakako su i ona karika koja nam je nedostajala, a sažima mladenački pogled na svijet, bunt.

Foto: Mateja Vrčković

Smatramo da s crnom bojom ne možete pogriješiti i da je ona uvijek dovoljno suzdržana, ali istodobno i dovoljno otvorena, kaže Jure Perišić

24

Zadnja

Prosinac 2014.

F i G Lucija Tošić

l

M

X

lucia.tosic10@gmail.com

IGRE GLADI: ŠOJKA RUGALICA 1. DIO (The Hunger Games: Mockingjay - Part I)

INTERSTELLAR

MAMA

(Mommy)

Treći i ujedno najlošiji nastavak “Hunger Games“ franšize potpuno se odmiče od dosad viđene radnje i uvodi nas u pozadinu priče s pobunom, nestajanjem trinaestog distrikta te pokušajem borbe „malih“ ljudi protiv velikog Capitola.

Predsjednica trinaestog distrikta, uz pomoć Plutarcha Heavenbeeja, uspije nagovoriti Katniss da postane simbolom pobune koja istodobno pokušava spasiti Peetu iz ralja predsjednika Snowa. Iako filmu ne nedostaje akcije, specijalnih efekata te kvalitetne glume, jasno je vidljivo kako su posljednju knjigu nepotrebno razdijelili u dva dijela čisto zbog zarade, pri čemu su uspjeli uništiti kvalitetu filma.

Napraviti kvalitetan znastvenofantastičan film neisfurane tematike u današnje vrijeme uistinu nije lak posao, a Christopheru Nolanu upravo je to uspjelo. Vidjeti zbunjena lica publike nakon odgledana filma kako, komentirajući nejasne scene, pokušavaju doći do razumnih odgovora, nije svakodnevna pojava među hrvatskom publikom. Nolan je kao pozadinu filma izabrao prirodnu katastrofu, nedostatak hrane, koja je glavni razlog odlaska tima znanstvenika u drugu galaktiku u potrazi za novim planetom na koji bi se ljudi mogli doseliti. Glumačka ekipa, predvođena Matthewom McConaugheyjem, te sjajni specijalni i zvučni efekti čine okosnicu samog filma i omogućuju publici jedno posebno vizualno iskustvo.

Peti igrani film velike nade kanadske kinematografije, Xaviera Dolana, prati priču Diane Després i njezina agresivna, problematična sina Stevea kojemu je dijagnosticiran ADHD. Iako Steve stalno upada u nevolje, njegova se majka, unatoč svim financijskim, psihičkim i fizičkim problemima, brine za njega i pokušava ga obrazovati i omogućiti mu normalan život. Kada se u njihovo susjedstvo doseli tajanstvena Kyla, Diane napokon vidi prigodu za normalan život i nadu u bolje sutra. Maestralnom režijom, savršenom montažom, kadriranjem i kvalitetom samog scenarija, Dolan je zaslužio biti ovogodišnji kanadski kandidat za Oscara za najbolji film na stranom jeziku.

Redatelj: Francis Lawrance Glumci: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hemsworth

Redatelj: Christopher Nolan Glumci: Matthew McConaughey, Anne Hathaway, Jessica Chastain

Redatelj: Xavier Dolan Glumci: Anne Dorval, Suzanne Clément, Antoine-Olivier Pilon

Ocjena: 3/5

Ocjena: 4/5

Ocjena: 5/5

recept by Tibor Trupec

Plodovi mora u bijelom umaku od vrhnja i vina Od ovog broja Global donosi novost, svaki ćemo vam mjesec dati ideju za jako finu papicu koja će k tome (uglavnom) biti i zdrava. S obzirom na to da nam dolazi zima, a more nam već nedostaje, Global donosi recept za plodove mora u bijelom umaku. Recept je osmišljen za dvije osobe.

Sastojci: 500 g smrznutih plodova mora, maslinovo ulje, 1/2 glavice luka, 3 češnja češnjaka, 1,5 dl bijelog vina, 0,5 l vrhnja za kuhanje, 3 žlice paste od crnih maslina, naribana i usitnjena korica limuna i naranče, bosiljak, mediteranska mješavina začina, tjestenina Priprema: U tavi na maslinovu ulju popržiti pola glavice luka i tri češnja češnjaka dok dobiju zlatnu boju. Sa strane u loncu skuhati tjesteninu dostatnu za dvije osobe. Posoliti tjesteninu. Nakon što luk i češnjak poprime odgovarajuću boju, nadodati plodove mora. Kada se plodovi mora potpuno otope, razdvoje jedni od drugih i kad postanu mekši, dodati decilitar bijelog vina i tek kada vino ispari, polako počinjemo dodavati vrhnje za kuhanje. U vrhnje za kuhanje umiješamo začine, bosiljak i mediteransku mješavinu te dodajemo preostalo vino.

U vrhnje za kuhanje je, zatim, potrebno

dodati pastu od crnih maslina. (ako je ne možete naći, možete odvojiti crne masline od koštica i zgnječiti ih). Nakon toga dodaje se i naribana korica naranče i limuna (koricu naranče i limuna također možete naribati sami ako ih ne možete naći u prodavaonici). Umak bi od paste trebao potamniti i poprimiti zanimljivu ljubičastu boju. Nakon što ste skuhali tjesteninu, procijedite je i prelijte umakom pripremljenim u tavi. Za dekoraciju po vrhu posuti bosiljka. Poslužite uz vino s kojim ste pripremili umak!

Zanimljivo kod ovog jela jest to što se može jesti i kao salatni obrok nakon što se ohladi u hladnjaku, dakle, ako vam nakon jela ostane plodova mora u bijelom umaku s tjesteninom, uvijek ih možete jesti hladne. Dobar tek!

Ilustracija: The Limunada