Nakladnik HENA COM Zagreb, rujan, 2011. 1. izdanje Za nakladnika Uzeir Husković Urednica Nermina Husković Prevoditeljica Ira Martinović
Naslov izvornika Serdar Özkan, When Life Lights Up Copyright ∂ za hrvatsko izdanje Hena com, 2011. Copyright ∂ 2009 by Serdar Özkan All Rights Reserved Objavljivanje ove knjige potpomogli su: Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Serdar Özkan
Kad se život ispuni svjetlošću Prevela s engleskoga Ira Martinović
HENA COM Zagreb, 2011.
Za U.K.R. Koja je svojom beskrajnom Ljubavlju i Strpljenjem Zapalila iskru u mom 탑ivotu i u ovoj knjizi
Kad se život ispuni svjetlošću
Prolog
Dijete koje je starac tražio nije bilo niti u ovom selu. U tihom kutku Egejskog mora, sasvim blizu jedan drugome, leži sedam dražesnih otoka. Seoce uz obalu iz kojeg se starac upravo spremao otići bilo je jedno od osamnaest sela iz kojih puca pogled na ove otoke. Šesnaesto selo po redu koje je posjetio. Svi su znakovi starcu govorili da dijete koje traži živi u blizini sedam otoka. Stoga je prije nekoliko mjeseci počeo svoju potragu ulicama sela što gledaju prema ovim otocima, postavljajući uvijek isto pitanje stotinama djece koja bi se okupila oko njega. U svakom bi selu kroz koje je prošao postupio jednako. Prvo bi obukao svoju bijelu košulju na koju su bila pričvršćena brojna ogledala u obliku srca, te u nadi da će tako privući pažnju djece prošao selom, a od njega se odbijala sunčeva svjetlost. Zatim bi sjeo u kakav miran kutak, izvadio sedam kamena iz svoje torbe i polako ih poredao ispred sebe. Uvijek bi se prvo obratio kamenju: − Voljeno moje kamenje, želite li da vam danas ispričam priču o Besmrtnicima? Zapamtite, neke su
007
Serdar Özkan
008
bajke stvarnije i od same stvarnosti... Zatim bi neko vrijeme šutio, kao da sluša njihov odgovor. − U redu − rekao bi naposlijetku, pa počeo priču: − Najdraže kamenje, prije više milijuna godina, prije nego što ste vi postali kamenje, prije nego što su kontinenti postali kontinenti i mora postala mora, Besmrtnici koji žive u svijetu Svjetlosti, u kojem je sve vječno, jednoga su dana posjetili naš svijet. Uz Sreću, koja je bila posljednji Besmrtnik koji je došao ovamo, u naš su svijet došli Ljepota, Sloboda, Blagostanje, Snaga i Razum. Kad su došli ovamo, svatko je od njih primio jednu od bezbrojnih ruku Sreće i krenuli su vedro šetati našim svijetom. − Nedugo zatim naišli su na Anđela Smrti, koji se u našem svijetu našao puno prije nego što su u njega stigli Besmrtnici. Besmrtnicima nije trebalo dugo da shvate da u našem svijetu sve umire i tako su, u strahu od Anđela Smrti, jedan po jedan pobjegli natrag u Svijet Svjetlosti. Naravno, budući da su oni bili besmrtni, Anđeo Smrti ne bi im ni mogao oduzeti život, ali posavjetovali su se s Razumom i Razum im je rekao da budu na oprezu. − Prvi Besmrtnik koji je pobjegao natrag u svoj svijet bila je Sreća. Zato je danas svaka sreća koju upoznamo u ovome svijetu samo aroma sreće, samo ostatak mirisa koju je Sreća ostavljala za sobom lutajući našim svijetom. S vremenom su i drugi Besmrtnici poput Ljepote, Blagostanja i Slobode otišli iz našeg svijeta, ostavljajući vlastitu aromu za sobom. − I zato u našem svijetu sve arome Besmrtnika, ono što mi smatramo ljepotom, razumom, blagosta-
Kad se život ispuni svjetlošću
njem, snagom, slobodom ili srećom na kraju ipak izblijede i nestanu. − Ali, kamenje moje voljeno, iako su se svi Besmrtnici bojali Anđela Smrti, jedan ga je od njih zavolio i usprkos svim upozorenjima Razuma, odbio napustiti naš svijet. − A sada dobro poslušajte ovo što ću vam reći, kamenje moje drago, jer za vas imam uistinu radosnu vijest. Taj je Besmrtnik još uvijek ovdje! Još uvijek bez prestanka putuje Zemljom, a sve što on dodirne postaje vječno. U svijetu u kojem sve prolazi, uz pomoć tog Besmrtnika svatko može zadržati sve. Jer u njegovim rukama leži tajna besmrtnosti. Zato, drago kamenje, ako možete pronaći toga besmrtnika, iz vas će provaliti prvo voda, a zatim i svjetlost. I prije nego što svane vidjet ćete da ste i sami postali besmrtni. − I zato, voljeno kamenje, ako želite znati tko je taj Besmrtnik, dopustite da vam ispričam priču o dva prijatelja; dva prijatelja koji su postali jedan prijatelj. Priču koja se dogodila u našem svijetu, ali koja njemu ne pripada. Priču koja ima početak, ali nema kraj. − Bilo bi mi zadovoljstvo ispričati vam tu priču, ali sigurno biste ju radije čuli od njezinog junaka osobno? − kad bi u svom govoru došao do ovog trenutka, starac bi uvijek ispustio težak uzdah i zatim rekao pognute glave: − Ali za takvo nešto prvo bismo ga morali pronaći, zar ne? Starčevo obraćanje kamenju znalo je potrajati i satima, sve dok ne bi privukao pažnju sve djece iz okolice i dok se ona ne bi okupila oko njega. Po-
009
Serdar Özkan
tom bi uzeo u ruku veliko ogledalo oblika srca što mu je na srebrnom lančiću visjelo oko vrata, okrenuo ga prema suncu i pustio da se njegova svjetlost odrazi na licima djece. Očima bi tada prešao preko dječjih lica. I tada bi im postavio pitanje na koje je posvuda tražio odgovor: − Je li itko od vas ikada razgovarao s dupinom? Iznenađeno ovim pitanjem, pokoje bi se dijete nasmijalo; neka su s čuđenjem promatrala starca, a druga bi ga obasula pitanjima. Samo s vremena na vrijeme pokoje dijete bi mu odgovorilo da je razgovaralo s dupinima. Kad bi čuo takav odgovor, starac bi osjetio kako mu srce brže udara i oči bi mu zasjale. Čak i sama pomisao da je možda pronašao junaka svoje priče bila je dovoljna da mu cijelo tijelo zadrhti od uzbuđenja. Iste bi sekunde tome djetetu uputio još jedno pitanje: − A kako se taj dupin zvao? Nažalost, starac je svaki put dosad bio razočaran odgovorom koji je dobio i savladala bi ga potištenost koja nije priličila beskrajnom povjerenju koje mu je bilo ukazano. Bio je bolestan i umoran. Znao je da mu nije preostalo puno vremena i da Knjigu Nade mora predati njezinom novom čuvaru prije nego što bude prekasno.
010
Dan je prilazio kraju i sva su djeca otišla kućama. Nakon naleta jakog kašlja, starac je s mukom uzdahnuo i pospremio kamenje u torbu. Kao i svaki put prije nego što bi nastavio put, nasumično je otvorio Knjigu Nade i pročitao jednu stranicu. Knjiga Nade u starčevim je rukama bila već sedamdesetosam godina. Jednoga dana, kada je imao
Kad se život ispuni svjetlošću
devet godina, prišao mu je djed i pružio mu knjigu uvezanu u crnu kožu. Rekao mu je da mu je preostalo svega nekoliko dana života i da će nakon njegove smrti njegov unuk biti novi čuvar knjige. Zatim je dječaku rekao da mu mora obećati da će Knjigu Nade zakopati na tajnom mjestu, da će ju otvoriti tek nakon djedove smrti i da nikome neće reći što je u njoj zapisano. Odbio je odgovoriti i na jedno od unukovih bezbrojnih pitanja i rekao mu da će sve odgovore koje treba znati pronaći u samoj knjizi. Kao što je i najavio unuku, djed je nekoliko dana nakon toga umro, a unuk je otkopao knjigu s tajnog mjesta i otvorio ju. U njoj je pročitao da je Knjigu Nade u pradavnim vremenima napisalo dijete kojemu su prijatelji bili anđeli. Ali ime autora i vrijeme pisanja knjige nigdje se nisu spominjali. Nitko osim jedne osobe na cijelom svijetu nije znao da ova knjiga postoji. Tek u trenutku kad je knjiga trebala prijeći u ruke novog čuvara taj bi se broj popeo na dva. Sljedeći čuvar knjige i vrijeme predaje knjige svakom trenutnom čuvaru postali bi poznati tek kratko vrijeme prije njegove smrti, bilo kroz san ili kroz neki drugi znak. Ponekad bi novi čuvar bio rođak trenutnog čuvara, ponekad njemu nepoznata osoba. Ponekad bi čuvar bio siromašan, ponekad imućan. Ponekad muško, ponekad žensko. Ipak, jedno se nije mijenjalo: Knjiga Nade uvijek je imala biti predana u ruke djeteta. Knjiga je govorila o Svijetu Svjetlosti, o putovanju u taj svijet, o Besmrtnicima i o ženama i muškarcima koji su razumjeli tajnu Besmrtnosti. Govorila je i
011
Serdar Özkan
012
o povratku Blaženoga koji će našem svijetu donijeti mir i sreću. Blaženi je u knjizi bio spomenut nekoliko puta. Bilo je zapisano da će posljednji čuvar Knjige Nade biti upravo Blaženi i da će tek on otvoriti zapečaćena poglavlja na kraju knjige. Iako se jedan dio Knjige odnosio na cijeli svijet, ovaj dio knjige ticao se samo osobe koja knjigu nosi svijetom. Sve u svemiru odražava se u svakom ljudskom biću. U svakom ljudskom biću također postoje beskonačni ratovi i neprekinuta čežnja za mirom. U svakom ljudskom biću također postoji i blaženi; postoji knjiga koja mu na kraju mora biti predana i postoji pečat kojeg se mora slomiti. Iz tog razloga svaki čuvar nije samo karika u lancu onih koji knjigu vode prema blaženome, već ima i moć slomiti pečat u sebi samome. Prava je istina da svako ljudsko biće ima sposobnost razbiti taj pečat i dosegnuti beskrajnu svjetlost i mir što čekaju iza njega. Knjiga Nade zapisana je u svakom srcu. Upravo zato, iako je čitav svoj život proživio s Knjigom Nade, koja mu je pružala mir, starac je sada osjećao tjeskobu jer još uvijek nije uspio pronaći dijete kojem je Knjiga imala biti predana. Nije se obazirao niti na napade kašlja što su mu razdirali pluća, niti na nepodnošljivu bol u udovima. Dobro je znao da će uskoro osjetiti samilosnu ruku Anđela Smrti. Kad bi barem uspio prije prenijeti dano mu povjerenje... Znaci su mu pokazivali put i anđeli su mu pomagali. Uistinu, Bog je pazio na sve. Ali Bog je isto tako Svojim slugama ostavio zadatak kojeg su morali obaviti sami. Taj zadatak starac je sada morao
Kad se život ispuni svjetlošću
privesti kraju. Što će inače reći svojem Prijatelju? Dok je sunce zalazilo, iscrpljen, ali blistavih očiju, starac je još jednom pogledao prema sedam otoka. Zatim se odlučnim korakom uputio prema sedamnaestom selu, smještenom na rubu Pustinjskog brijega. Njegovo sljedeće odredište...
013
Prvi dio
Odrasli Omer 1
016
U ovom svijetu sve prolazi. Zato život nema smisla. Zato njegov kraj mora biti smislen čin, pomislio sam. Ali s druge strane, nisam mogao znati što će se dogoditi u trenutku kad odlučim pokušati pronaći taj smisao. − Stani, Omere! Nemoj! Ionako ćeš jednog dana umrijeti! − rekao je neki glas za kojeg sam prvo pomislio da dopire iz moje nutrine. − Ali taj dan je još daleko − rekao sam. − To ne možeš znati. Uostalom, ljudski život je kratak. − Vrijeme sporo prolazi u zatvoru − rekao sam. − Čak i u onome bez zidova. − Zašto misliš da si u zatvoru? − Svatko tko nije slobodan je u zatvoru. − Ne smiješ napustiti ovaj svijet, Omere. Sada još ne. − Zašto ne? U ovom svijetu sve prolazi. E pa sad ja odlazim.
Kad se život ispuni svjetlošću
− Ako doista želiš, sve može ostati. − To je laž − rekao sam i posegnuo za kutijicom s tabletama za spavanje. Danas - na moj tridesetčetvrti rođendan - ovaj kratak razgovor koji se odvio na mojem brodu Safa, usidrenom ispred malog otoka u Egejskom moru bio je tek moj unutarnji dijalog. Nije mogao, niti smio biti nešto drugo. Ništa oko mene nije bilo neobično, uz iznimku činjenice da će ribari idućeg jutra na mojem brodu pronaći moje beživotno tijelo. More je bilo iste boje kao i uvijek. Od pogleda sakrivena uvala Otoka Cvijeća bila je jednako mirna kao i uvijek. Sve je bilo baš kako je trebalo biti, od krikova galebova do ribiča i brodica ribara usidrenih pored sedam otoka. I zato kad bih barem uspio utišati taj unutarnji glas, mogao bih lijepo umrijeti u miru. Vjerovao sam da ga mogu ušutkati, jer to je moj unutarnji glas, a ja sam na brodu, znači i glas je na brodu sa mnom. Ali nije bio. Ili... Ili možda jest? Sve se to dogodilo baš u trenutku kad sam posegnuo za kutijicom tableta. Odjednom se tik ispred mene pojavila sirena. Da, sirena! Izgledala je baš poput sirena u filmovima. Tijelo što joj se ljeskalo ispod površine vode bilo je jednake boje kao njezine smaragdnozelene oči. Imala je kožu boje bronce i dugu crnu kosu koja joj je padala oko tanahnog vrata. Od struka naviše imala je ljudsko tijelo. Da nije prišla sasvim blizu mojem brodu, bio bih uvjeren da se radi o običnoj ženi koja je otplivala nekoliko milja od obale. Običnoj ženi, koja je ipak bila neobično lijepa.
017
Serdar Özkan
018
Zagledala mi se ravno u oči. − Nemoj, Omere! − Ionako ćeš jednog dana umrijeti. Prirodna reakcija s moje strane bilo bi zaprepašteno piljenje razrogačenih očiju, bez riječi. Ali nisam tako reagirao. S mojih se usana otkotrljao isti onaj odgovor kojeg sam nešto ranije dao svojem unutarnjem glasu: − Ali taj je dan još daleko. − To ne možeš znati − rekla je. − Uostalom, ljudski život je kratak. Isti taj razgovor, bio sam uvjeren, nekoliko minuta ranije vodio sam sa svojim unutarnjim glasom, a sada sam ga ponovio i sa sirenom. Kad sam ponovno napravio pokret kao da ću dohvatiti tablete, rekla je: − Ne čini to, Omere! Ne smiješ umrijeti prije nego što predaš Knjigu dalje. − Molim? Kakvu knjigu? − Prisjeti se − rekla je. − Čega da se prisjetim? − Prisjeti se − ponovila je. − O čemu govoriš? Što si ti, tko si ti? Odvratila mi je istim pitanjem: − A tko si ti? − I sama si rekla, ja sam Omer. A sad mi reci tko si ti i − − Nisam te pitala kako se zoveš − rekla je sirena. − Pitala sam te tko si. Zatim, prije nego što je pričekala moj odgovor, zaronila je u vodu i nestala. I bolje da je. Jer nisam imao odgovor na njezino pitanje.
Kad se život ispuni svjetlošću
Ni sam ne znam koliko sam stajao tako zagledan u mjesto na kojem je zaronila prije nego što sam ponovno pogledao prema svojoj kutijici s tabletama. Stajao sam tako nasred broda, gledajući netremice u tablete, a zatim sam se zagledao u prazninu. Svaki bi pokret bio besmislen. Kamo da krenem, što da radim i zašto?
019
Serdar Özkan
Dijete Omer 1
020
Podigli smo sidro i uputili se prema Otoku Pijeska. Djed je stajao za kormilom, mama je u kabini pripremala hranu. A ja? Kao i inače, sjedio sam na pramcu našeg broda Safa kao da sjedim na konju. Uvijek me boli stražnjica kad tako sjedim, ali uvijek sjedim tako na pramcu jer čim izađemo na otvoreno more i djed ubrza, počnem letjeti nad Plavetnilom. Mama me uvijek upozorava: − Omere! Past ćeš, dijete, silazi otamo! Ali ja joj uvijek odgovorim: − Ja sam već veliki dečko, mama. Neću pasti. Onda me ostavi na miru. Otok Pijeska najudaljeniji je od sedam otoka koji se vide iz naše kuće. Leži još dalje od Otoka Cvijeća, ali ima najljepšu plažu. Onih dana, kao danas, kad more nije previše valovito, Safa do Otoka Pijeska stigne u četrdeset minuta - ako mjerimo satovima odraslih, naravno. Ali mjereno mojim satom, to putovanje traje četrdeset sati. Ne pitajte me koliko