Nakladnik HENA COM Zagreb, svibanj 2016. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Marina Negotić Prevoditeljica: Ksenija Banović Dizajn naslovnice: Jasna Goreta Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Zaharij Karabašliev, 18% сиво Copyright © Zachary Karabashliev, 2008. Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016. Copyright © za prijevod Ksenija Banović i Hena com, 2016. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
This book was translated with the support of the “National Book Centre” program of the National Palace of Culture. Knjiga je objavljena uz potporu Nacionalne palače kulture, u sklopu programa “Nacionalni centar za knjigu”.
Zaharij KarabaĹĄliev
18% sivo
Prevela s bugarskog Ksenija Banović
Hena com
Čovjek ne zna svoga časa: kao ribe ulovljene u podmukloj mreži, i kao ptice u zamku uhvaćene, tako se hvataju sinovi ljudski u vrijeme nevolje koja ih iznenada spopada.
(Propovjednik, 9,12)
Nema je već deveto jutro. Rolete u spavaćoj sobi gusto su spuštene, ali dan ipak nalazi način da uđe i to s bukom – kamionom za smeće. Znači da je srijeda. Znači da je osam i petnaest. Ima li bučnije buke od buke kamiona za smeće u osam i petnaest? Izvlačim se iz kreveta, premještam u dnevni boravak i izvaljujem se na kauč. Hladna koža ne pomaže mi da ponovno zaspim, a i kamion je sve bliže. Ustajem, dižem jednu od roleta i jaka sunčeva zraka opeče mi lice. Skupljam energiju i pokušavam pogledom uništiti zeleno vrišteće čudovište. Od tog napora uspijevam se samo potpuno razbuditi. Gledam cvijeće u vazi na staklenome stolu. Mrtve frezije u mutnoj vodi koje je ostavila za sobom. Otvaram kuhinjski ormarić i iz hrpe slatkiša izvlačim jedan Toblerone. Dižem s poda jučer bačenu bijelu košulju i uključujem peglu. Jednom rukom peglam, drugom otkidam i halapljivo jedem trokute. Oblačim košulju, stavljam kravatu, pravim nescafé, zamrljam rukav tražeći ključeve, navlačim sivi sako i zalupim vrata za sobom. Vani blješti još jedan vrući dan u Južnoj Kaliforniji. Palim Toyotu. Skrećem desno na Jefferson i izlazim na autoput. 7
Zaharij Karabašliev
Pet kolona automobila u jednom smjeru, pet kolona u drugom. Zastoj. Auspusi reže, motori brundaju, karoserije blistaju – kao pred bitku. Na poslu razmišljam o njoj. U svojoj glavi ne mogu prestati razgovarati s njom – to neće prestati samo zato što jednog od nas dvoje ovdje nema. Mogu li uopće prestati? Pokušavam. Evo – od ovog trenutka neću misliti na nju. Neću misliti na nju. Neću misliti na nju. Neću misliti na nju. Neću misliti na nju. Neću. Vježbat ću jogu, otvorit ću svoje čakre, ponavljati OM, dok ne razbistrim um, jest ću rižu rukama, pustit ću bradu, dubit ću na glavi... OMmmm. O-o-o-m-moj bože, omrznulo mi je misliti na nju. Ommmmrznulo mi je misliti na nju. O-o-o-m-moj bože, omrznulo mi je misliti na nju. Na jutrošnjem sastanku načelnik Scott najavljuje najnovije strukturne promjene u odjelu i govori o novom kliničkom istraživanju. Na stolu su otvorene kutije s krafnama. Tu je i sok od naranče, kava se dimi... nadzirati napredak ovog kliničkog istraživanja... zašto je klima-uređaj ovdje tako jak?... i ovaj novi lijek... Ommm... budući da je ovo prva faza... – Zašto je kava slaba i kisela?... – ono što biste vi na svakom mjestu trebali pratiti i s koliko pozornosti se treba posvetiti svakoj aktivnosti... – O čemu on to priča? – ... za strogo primjenjivanje procedura od strane liječničkog osoblja... – Tko su ovi ljudi? Načelnik Scott dijeli svima osobne planove za sljedeće tromjesečje, u očima mu – poletnost, ta poletnost... Energično nam stišče ruku, onako 8
18% sivo
kako to samo niski ljudi rade, ali moju drži nešto duže. Gdje sam to ja? Svi kreću prema svome kjubiklu1, dok mi Scott pokazuje da ga slijedim do njegova tamnosivog kabineta. Uredski minimalizam – radni stol, računalo, osobni mali kafe aparat i aparat za vodu, iznad kojeg je plakat dugačkog čamca (kanu? kajak?), kojeg pokreće grupa veslača. Ispod slike piše Teamwork. Scott mi nešto govori zabrinutim glasom. Gleda me onim pogledom. Ne čujem što mi govori, samo kimam i povraća mi se. Onim pogledom. Ne sjećam se kako je prošao ostatak dana. Odvratno, pretpostavljam. Na povratku s posla, u najvećoj gužvi, na križanju Jedanaeste i Brodwayja rijeka automobila usporava. Negdje sprijeda vidim fluoroscentne reflektirajuće prsluke koji drže stop palice i preusmjeravaju promet. Primjećujem bijelo truplo tegljača koji se prevrnuo nasred ceste. Vruće je. U posljednjem se trenutku pokušavam prestrojiti u drugu traku i skrenuti na Cedar Street, ali ne uspijevam – kreten zdesna me ne pušta. Super, sjedit ću u gužvi, kao i svi drugi. Pogledam nadesno: tip od pedesetak godina, s borama oko očiju, suhim kalifornijskim tenom i borama kopa nos i promatra na nebu mali avion s gigantskim crvenim natpisom. I ja pogledavam prema gore ne bih li vidio što to piše na nebu iza aviona i sam sebe hvatam kako kopam nos. Gledam avion na nebu, gledam čovjeka. Lijevi lakat – na spuštenom prozoru, desni kažiprst – u nosu, kosa – sijeda. Tako ću izgledati i ja 1
osobni radni prostor u uredu, s niskim pregradama, dovoljan za radni stol, monitor i stolac (nap. a.)
9
Zaharij Karabašliev
za dvadeset godina. Trubljenje straga me prenulo i pritišćem kvačilo da prebacim u prvu. Papučica odjednom propadne. Pritišćem čvršće, povlačim i guram ručicu mjenjača, ali ne hvata. Vidim kako se muškarac sa sivom kosom i prstom u nosu udaljava. Još uvijek je zeleno, ali znam da neće potrajati vječno. Guram ručicu jače (kvragu – žuto), čujem kako trubljenje iza mene postaje sve nestrpljivije. Nepodnošljivo vruć dan (upalilo se crveno) i puno duži od ostalih (jarko crveno). Osjećam kako se gnjev tih knjigovođa, odvjetnika, softverskih inženjera, konobara i agenata za nekretnine fokusira na moj mali auto. Kad bi netko koordinirao njihove misli, jednim bi me zajedničkim pogledom bacili dolje na dokove. Gdje i pripadam. Pokušavam upaliti sva četiri, ali ne mogu naći prekidač. Sve više tih kretena, sigurnih u svojim anonimnim vozilima straga, počinju trubiti. Vidim u retrovizoru njihova tobože bezizražajna lica, ali znam da malo niže, tamo gdje ih ne mogu vidjeti, leže na sireni. Preznojavam se. Zar ne vide da sam zapeo, da sam jadan? Inteligentniji među njima daju lijevi žmigavac i zaobilaze moj nepokretni auto. Ali ostali ne žele prihvatiti moju nesreću. Sad se stvarno počinjem znojiti i širiti smrad poput francuske juhe s lukom. Ako me nastave ljutiti, izaći ću iz auta, raširiti ruke kao kip u Riju i sve ih otpuhati svojim smradom. Iskakat će iz svojih automobila u panici, s rukama preko usta i nosova bježat će gdje ih noge nose – kao u onom filmu s Godzilom. Na kraju ću na križanju Jedanaeste i Brodwaya ostati samo ja i bezbrojni napušteni automobili s otvorenim vratima koja pijuču. Pijukat će piju-piju-piju kao pilići. Piju-piju-piju-piju. A ja ću koračati ulicom kao osvajač i smijati se glasnim, zluradim smijehom. 10
18% sivo
Konačno nalazim prekidač za sva četiri žmigavca. Pritišćem ga posljednjim snagama i iskačem, napola ugušen vlastitim smradom. Zrak je vruć i suh. Ispričavam se gestikulirajući prema onima iza mene, a košulja mi je sva mokra od znoja. Olabavljujem kravatu, osmjehujem se poput krivca, sliježem ramenima (svakome se može dogoditi), dok u mislima do smrti silujem i ubijam sve do jedno voljeno biće ovih ljigavaca, koji sada izbjegavaju moj pogled! Zovem iz govornice vučnu službu. Pola sata kasnije pojavljuje se vučno vozilo iz kojeg iskače neki Vijetnamac. Prevest će mi auto do servisa. Traži osamdeset dolara. Pitam ga na koje ime da napišem ček. Odmahnuo je glavom – ne želi ček. Ni ja ne želim puno stvari! – Kaš – želi – kaš. – Kaš? – kažem. – Nemam kaš, otkud mi kaš!? – ispisujem ček na osamdeset dolara i pružam mu ga. – Ne – Vijetnamac odmahuje glavom. – Kaš, kaš! – Kaš, kaš, malog mi izdrkaš. – Ha? – mršti obrve, ne razumije što govorim. Pa, ni ja ne razumijem zašto je Stela otišla... – Nemam kaša – odgovaram mu. – Nemam ni karticu. Vijetnamac vidi da nema drugog izbora i odluči primiti ček, ali sad traži više novca. Ispisujem novi ček na devedeset dolara. – Na čije ime da ga ispišem? – Haua – odgovara. – Haua? – Haua. – O, Howard? Ok, Howard. Vidi ti kako si Azijati sami nadijevaju ta plemenita imena. Nijednog nisam sreo da se 11
Zaharij Karabašliev
zove Bill ili Bob. Dobro, Howard. Pišem Howard Stern i pružam mu ček. – Ne! Ne! – vrišti on. Ne Howard Stern! – cijepa ček. – Haua! – Howard kako još? – ljutim se. On zgrabi čekovnu knjižicu iz mojih ruku i sam ispisuje svoje ime: Hau Ua. – O-o-o! – tapšam ga po ramenu. – Poznajem ja puno Vijetnamaca, Hau. Dobri ljudi. Hau me gleda bez reakcije. – Dobri ljudi – nastavljam – ... Vijetnamci. – Ja – iz Laos – dobacuje mi zločesti pogled i okreće leđa. Znam da će mi u servisu oderati kožu. Nema veze. Hvatam taksi i vraćam se kući. Tiho i sumračno. Zalijevam cvijeće u vrtu. Nije ono ni za što krivo. Na vratima se pojavljuje susjedov riđi mačak. Htio bi se s nekim poigrati. – Nedostaje li ti Stela? – pitam ga. Mijaukne, što znači da mu nedostaje. Stela mu je kupovala hranu u konzervama. Govorila je da mu je najdraža ona od oceanske bijele ribe. Nalazim nešto konzervi ispod umivaonika i otvaram jednu. Iznosim je i stavljam ispod štafelaja na kojemu je njezina posljednja slika. Prekrivena je plahtom umrljanom plavom bojom. Promatram nekoliko minuta mačka dok jede. Taj sam joj štafelaj poklonio prije pet godina za Božić. Podižem jedan kraj plahte, gledam platno. Ne razumijem ga. Jedina njezina slika u ovoj kući (ostale su ili u ateljeu ili skladištu) i baš ta – nedovršena. Zašto je ne bacim u smeće? Gladan sam. Okrećem se i nehotice rušim nogom jednu od teglica sa zamućenom vodom iz koje vire kistovi. Teglica 12
18% sivo
se kotrlja i pritom ostavlja trag blatne, sivkaste boje. Ljutito je šutam i ona se rasprsne na sitne komadiće. Jedino što ima u hladnjaku je trulo povrće od prije njezina odlaska i novo pivo koje sam tamo sakrio, poslije njezina odlaska. Moj se život odnedavno dijeli na prije i poslije njezina odlaska. Ovo poslije sastoji se od devet dana samoće. Samoće koju najsnažnije osjećam u sumrak. Svijet odmara nakon još jednog radnog dana, dok se ja gušim u njezinoj odsutnosti. Sam kao Snježni čovjek – lebdim u svojim mislima, a utočišta nema i nema... Trebaš malo ostati sam sa sobom. I odlučiti što ćeš učiniti sa svojim životom... – Čujem njezine riječi sad u sobi. Tada nisam ništa rekao. Samo sam gledao CNN i ni jednu riječ nisam izustio. Što li je bilo na vijestima tog dana? U kutiji za kruh nalazim samo pola francuza. Vadim jednu konzervu sa šarenim sombrerom i natpisom El Cowboy, istresam njezin sadržaj u jednu malenu tavu i podgrijavam, miješajući s vremena na vrijeme. Miris meksičkog graha širi se prostorijom. Ona ne voli grah. Ne voli ni meksičke začine. Odlazim uključiti nekakvu glazbu. Dok kopam po pločama i CD-ima, čujem „pfff“. Grah je zakipio i razlijeva se po kuhalu. Brišem odmah spužvom taj nered, dok se još nije skorio. Odjednom mi se unutarnji dio ručnog zgloba, tamo gdje je koža najtanja, zalijepi za vrelu posudu. Taj zvuk cvrčanja, miris opečenog mesa, bol... Čak ni ne vičem od boli. Zašto bih vikao, jebeš ruku! Da ti jebem ti glupu ruku! Jebati ruku? Odjednom mi ideja o porniću nije zvučala tako patetično, kao posljednjih tjedan i pol. Nagradit ću sam sebe nakon ljutog graha jednom laganom drkicom. 13
Zaharij Karabašliev
Postavljam stolnjak. Postavljam srebrni pribor na laneni ubrus. Vadim teglu s ljutim čili papričicama i postavljam je na stol. Palim svijeću. Postavljam posudu s grahom na sredinu i do nje dva piva. Uzimam daljinski i palim liniju. Biram ploču La Sonnambula od Bellinija u izvedbi Marie Callas u La Scalli 1955. i puštam ariju Ah! non credea mirarti. Pojačavam onako kako nikad nisam pojačao dok je ona bila tu. Drobim suhi kruh u zdjelu, miješam i srčem krupne, vruće zalogaje, premećući ih po ustima dok se ne ohlade. Grah je pravi doživljaj. Ali samo ako se jede vruć i začinjen, inače ne sliči ni na što. Arija traje pet minuta i četrdeset tri sekunde. Nakon dvije minute već sam ugledao dno zdjele. Sljedeće tri minute slušao sam zatvorenih očiju. Telefon je zazvonio taman s posljednjim akordom. Ne javljam se. Nisam se javio ni jednom otkako je Stela otišla. Ostavite poruku! – Zack, jesi tamo? – čujem iritantni Tonyjev glas koji me zove tri puta na dan. – Zovem te tri puta dnevno. Gdje si, Zack? Moramo razgovarati, čovječe. Javi se! Zack! Na telefonskoj sekretarici trideset tri neuzvraćene poruke crveno trepere. Ni jedna njezina. Osvrćem se. Sve u ovoj kući na svome je mjestu jer je ona to tako ostavila. Svaki pedalj prekriven je njezinim otiscima. A ja se pokušavam priviknuti na činjenicu da je nema. Pornić protječe blijedo, na ekranu se kratko rumene gola tijela i na kraju sve završava u jednoj salveti. Bacam je u koš za smeće, zajedno s nekoliko starih novina, računa i reklama. 14
18% sivo
Spremam se u krevet. Perem marljivo zube, umivam se. Gasim sva svjetla. Liježem na desnu polovicu kreveta. Onu lijevu, njezinu, osjećam kao ranu. Gušim se u tuzi. Dugo zurim u mračni strop, potom se otkotrljam tamo gdje je ona spavala do prije devet noći. Sklupčam se u embrij od gotovo jednog metra i pritišćem srce svom težinom svoga tijela. Srce je poput susjedovog mačka – ništa ne razumije. Još ne razumije da je nema. Srce je životinja.
*** Varna, Bugarska, 1988. Stela. Prvi put sam je vidio malo prije nego što su me pustili iz vojske. Dobio sam izlaz taj dan te sam se cijeli dan motao po centru crnomorskog grada u kojem sam služio. Bilo je toplo popodne krajem svibnja, miris procvjetalih lipa osjetio se u zraku. U novinama sam pročitao da su tijekom izgradnje jednog velikog trgovačkog centra otkrivene drevne ruševine. Naknadnim iskopavanjima otkrilo se da se radi o ostacima rimske arene, trećina gradskog centra bila je pretvorena u arheološke iskopine. Pomislio sam da bi to vrijedilo vidjeti. Ali nije. Bila je to tek jedna velika rupa usred grada, prekrivena studentima koji su s dosadom četkali kamenje. Prošao sam centrom nekoliko puta i počeo ozbiljno razmišljati da nešto prigrizem. Potom sam napola besciljno krenuo prema plaži. Moj gladni pogled tjerao je lokalne djevojke da pređu na suprotnu stranu ulice. Ili je to bilo zbog moje odvratne izbrijane glave? 15
Zaharij Karabašliev
Sjećam se kad sam ušao u jednu slastičarnicu i ugledao je. Prvo njezine usne? Ne. Prvo njezine oči, onda usne. Potom grudi – njezine oble grudi, koje su joj zategnule kutu. Potom uvojak svjetlosmeđe kose koji se spuštao do rupice na obrazu. Osjećaj suđenosti. I onaj strah da će, što god u tom trenutku poduzeo, biti besmisleno. To je bila najljepša djevojka u gradu. Nije bilo šanse da nije već nečija. Nije bilo šanse da kakav sretni gad ne broji već minute do kraja njezina radnoga vremena. Čuda se ne događaju, pomislio sam i izašao.
*** Odjednom me je u želucu nešto presjeklo, a utroba se svezala u malenu tvrdu kuglu. Sjedam na krevet i zurim u srebrnkaste niti u mraku. Osluškujem. Je li netko u sobi? Pritajim dah i pokušavam dokučiti ima li nekog u dnevnoj sobi. Mogao bih se zakleti da sam nešto čuo. Netko JEST u kući. Čujem rolete kako se miču. Pažljivo ustajem. Dohvaćam noćnu lampu, isključujem kabel, savijam ga i hvatam metalno postolje. Potom shvaćam da sam gol. Ne mogu tek tako iskočiti iz spavaće sobe i početi juriti zločince kao u švedskom filmu. U tami primjećujem tri bijele trake donjeg dijela moje trenirke. Navlačim je na sebe pažljivo, ne ispuštajući lampu i približavam se vratima. Naćulio sam uši i naprežem se da nešto čujem. Čujem tiktakanje sata. Čujem zujanje hladnjaka. Čujem zujanje krvi u glavi poput zvuka udaljenog autoputa. Čujem i drugi, jedva uhvatljivi šum. Duboko udišem, oštro otvaram vrata i uz krik ulijećem u hodnik. 16
18% sivo
Nema nikog. Ali nešto je na terasi zakloparalo i polijećem u tom smjeru. Jedan rakun sa zadnjom desnom šapom prikliještenom u konzervi od mačje hrane panično se pokušava popeti na ogradu. Spuštam svoje improvizirano oružje i počinjem se naglas smijati. Poželio si malo mačje hrane, ha, debeljko? Htio sam pogurati njegovo debelo dupence i pomoći mu da se podigne, ali znam da bih ga samo još više uplašio. Konzerva je skliznula s njegove šape i otkotrljala se ispod stolca. Rakun je preskočio ogradu. Zaustavio se na trenutak na prozorskoj dasci, dobacivši mi posljednji pogled. Hej – dovikujem mu – podsjećaš me na razbojnika s tom smiješnom crnom trakom na očima. Umro sam od straha zbog tebe, Zoro! Hajde, iššš, briši sad! Teško da ću opet zaspati nakon ovoga. Ostajem još malo na terasi. Kanjon ispod kuće huči. Palma u dvorištu se svija. Zapuhao je vjetar. Jedan od onih vjetrova koji se u jesen spuštaju sa hladnih planina, profijuču kroz uzavrelu pustinju i za nekoliko dana sasuše sve što im se nađe na putu prema Tihom oceanu. Jedan od onih bolesnih, suhih vjetrova nazvan po svetici.2 Prebacujem jaknu preko ramena i izlazim. Skrećem lijevo na semaforu, potom desno – ne znam kamo idem, niti me zanima gdje ću završiti. 2
Vjetar Santa Ana je suh, karakterističan za područje Južne Kalifornije. Santa Ana obično bijesni u jesen ili ranu zimu, kad se između Sierra Nevade i Stjenovitih planina formira zona visokog atmosferskog tlaka. Tada se hladni i suhi zrak iz pustinje spušta prema dolje, u smjeru jugozapada, u uske klisure i klance kalifornijske obale. Tamo se grije uslijed kompresije i trenja, dobiva na brzini i putem sije požare. (nap.a.)
17
Zaharij Karabašliev
Dolazim k sebi negdje u blizini autoceste, hodajući kroz jedan od onih novih stambenih kompleksa s umjetnim jezercima i slatkim malim vodopadima, potočićem kojeg pokreće pumpa i drvenim mostićima ukrašenim uličnim fenjerima Made in China. Koračam puteljkom koji krivuda između kućica, pokušavajući, gdje god mogu, zaviriti ljudima kroz prozore. Ponegdje kroz rolete vidim plavičasto svjetlo, uokvirene obiteljske fotografije po zidovima, plakate filmskih zvijezda u dječjim sobama, pijāna sa spuštenim poklopcem, nezapaljene svijeće, kalendar sa starim fotografijama Manhattana, reprodukciju Thomasa Kinkadea... Normalnost noći poput ove me vrijeđa. Vrijeđa me to što će svi oni, prije ili kasnije, ugasiti svoje televizore, oprati zube i zaspati. Potom će ponovno svanuti i doći će novi dan, kao da se ništa nije dogodilo. Vrijeđa me to što će nebo iznad ovog kvarta sutra biti isto kao i dok je Stela bila ovdje. Vrijeđa me i to što će ljudi nastaviti raditi u Elektri i Plinari, što će i dalje raditi kao vozači kamiona, cvjećari, računovođe, poštari ili recepcionarke. Vrijeđaju me riječi poput pipa, patlidžan, karniša, bobina, atačment... Vrijeđa me da sad netko piše knjigu o svemu tome. Vrijeđa me i to da je i druge poput mene takvo nešto vrijeđalo.
*** pogledaj prema meni žedna sam pogledaj prema objektivu hladno mi je 18
18% sivo
hajde, molim te treba mi kava... evo, skoro smo gotovi ... daj da se konačno obučem... ovo je zadnji film i onda te puštam, obećavam zadnji? zadnji, zadnji
*** Vraćam se kući, grabim ključeve njezinoga sportskoga automobila koji sam joj ja poklonio za posljednji rođendan, palim svjetlo u garaži. Otključavam i ulazim. Prije nego okrenem ključ, zatvaram oči i spuštam glavu unatrag. Unutrašnjost auta, neprovjetrena otkako je otišla, i dalje miriše na nju. Izdišem je glasno. Palim. Vrata garaže se podižu i uz škripu guma u ponoćnoj tišini izlijećem vani. Otvaram sve prozore ne bih li istjerao njezinu prisutnost. Iz kanjona nadire hladan zrak. Zaustavljam se na semaforu za I5. Sat vremena sjeverno odavde je Zapadni Hollywood. Imam kod koga otići. Manje od sat vremena južno je Meksiko. Nemam razloga ići tamo. Moram odlučiti kamo idem prije nego se upali zeleno. Pali se zeleno, stišćem jako papučicu gasa.
*** Čuda se ne događaju, ponavljao sam u sebi, dok sam prelazio ulicu. Ona je bila lijepa plavooka djevojka s velikim oblim grudima i pametnim licem, koje neće obratiti pažnju 19
Zaharij Karabašliev
na jednog ostriženog vojnika na dopustu. Nisam ni primirisao djevojkama već dvije godine. Prije vojske bio sam, kažu, vrlo zabavan i imao mnogo prijatelja, ali nisam znao kako se ponašati s djevojkama, a činilo se da nikad neću ni naučiti. Uporno sam se trudio reći nešto zanimljivo i smiješno i uporno sam se kući vraćao sam, dok su oni dosadniji iz društva ljubili cure ispod lipa. Bio sam kao drvo, izgubljeno drvo, drvena Marija. Koračao sam po ulicama dolje prema plaži, šamarao sam sebe u mislima, ali sam znao, nemilosrdno jasno sam znao da sam ovog puta nešto drugo vidio i osjetio. Naravno, bio sam napaljen točno onoliko koliko i svaki put kad mi je kroz moju napaljenu maštu prolazila neka zgodna cura, ali ovog puta dogodilo se još nešto. Moj mozak – koliko god to zvučalo glupo za jednog vojnika – intelekt mi je tog puta bio uzbuđen, a misao napaljena. Zaustavio sam se tek u Morskom parku pored reda klupa po kojima su sjedili bakice i djedovi. Našao sam jednu slobodnu s koje se vidjelo more, horizont i nebo. Sjever je bio s moje lijeve strane, a s desne – svjetionik na rtu Galata, preda mnom Centralna plaža, a iza mene – ljubav mog života. Duboko sam udahnuo, ustao s klupe i zakoračio natrag prema njoj.
*** hoćeš li me uvijek fotkati? uvijek čak i ako postanem debeljuca? da, i tada 20
18% sivo
s ogromnim dupetom? bit će više za fotkanje stvarno? stvarno bez brige, neću postati debeljuca vidjet ćemo neću postati debeljuca
*** Zaustavljam auto na parkingu ispred McDonald’sa s američke strane – nije moj posao vozati po Meksiku. Granicu s Trećim svijetom prelazim pješice. Taksisti u Tijuani razgovaraju ispred svojih automobila, grickaju sjemenke, promatraju prolaznike, kao što to čine svi taksisti svijeta. – Hola – pozdravljam. – Hola – odgovara tip koji stoji malo više sprijeda u redu. Upadam unutra. Kamo ću? Avenija Revolución. Krećemo. U autu svira meksički rap u pratnji harmonike, do borića na retrovizoru klati se plastični križ s pozlaćenim Kristom. Zaustavljamo se prije kraja pjesme. Plaćam. Izlazim. Udišem duboko. Trg Revolución grmi tog četvrtka navečer iz zvučnika svih okolnih noćnih klubova, miriše na roštilj, gleda me žedno očima bilo kojeg prodavača čega god bilo, traži moj novac svakom svojom prosjačkom rukom. Posvuda uokolo nešto se događa. Na pločniku do mene obitelj mariača trudi se pjevati i svirati na velikim nemarno naštimanim gitarama – nitko ne obraća pažnju na njih. 21