Ribari

Nakladnik HENA COM Zagreb, listopad 2016.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Marina Negotić Prevoditeljica: Mirna Čubranić Dizajn naslovnice: Jasna Goreta Oblikovanje teksta: Jasna Goreta

Naslov izvornika Chigozie Obioma, THE FISHERMEN The Fishermen © by Chigozie Obioma, 2015 By agreement with Pontas Literary & Film Agency Copyright © za ilustracije u knjizi Jon Gray, 2015.

Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016.

Copyright © za prijevod Mirna Čubranić i Hena com, 2016.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Chigozie Obioma

Ribari Prevela s engleskog Mirna Čubranić

Hena com

Posvećeno mojoj braći (i sestrama), „bataljunu“.

„Koraci jednog čovjeka ne mogu izazvati stampedo.“ Poslovica naroda Ibo „Luđak je silom ušao u našu kuću i oskvrnuo naše sveto tlo.

Tvrdeći kako u svemiru postoji samo jedna istina primorao je naše visoke svećenike na pokornost.

Ah, da, djeco, oni koji su gazili po grobovima naših predaka bit će kažnjeni ludošću.

Narast će im zmijski zubi, pred našim će očima jedni druge proždrijeti, i prema drevnoj zapovijedi, zabranjeno ih je u tome spriječiti!“ Mazisi Kunene

A ST

A BL

E LIM

RA A A C I L U

A KV CR ZJA BO

RO M

I

LE

to je e s an m j pe c za

rij

a ek

MI N IC N KE VRT

n e b e s ka crkva

IN OSH

ki n o ” “ milo

CA ULI

MOST

NASA KUCA

LI S KO OJ D NJ SR E MA PR E TA C ES

TE

UL

o

I CA

-a mi

B SA

O

am dz

la

ija

MOST

tr

BRDA

prema i les h i

ca n majci ducan

zn i

1

Ribari Bili smo ribari: Moja braća i ja postali smo ribari u siječnju 1996., kad je naš otac otišao iz Akurea, grada u zapadnoj Nigeriji u kojem smo cijeli život svi zajedno živjeli. U prvom tjednu studenog prethodne godine, njegov poslodavac, Središnja banka Nigerije, premjestio ga je u svoju podružnicu u Yoli – gradu na sjeveru, udaljenom više od tisuću kilometara.

Sjećam se večeri kad se otac vratio kući s pismom o premještaju; bio je petak. Taj petak navečer i cijelu subotu otac i majka došaptavali su se kao svećenici u hramu. Do nedjelje ujutro majka se promijenila. Hodala je kao pokisla mišica i skretala pogled krećući se po kući. Taj dan nije otišla u crkvu, nego je ostala kod kuće i nedokučivo potištena oprala i izglačala gomilu očeve odjeće. Ni otac ni majka braći i meni nisu rekli ni riječ, a mi nismo ništa pitali. Moja braća – Ikenna, Boja, Obembe – i ja shvatili smo da bismo, kad otac i majka, dvije klijetke našeg doma, zadržavaju riječi kao što srčane klijetke zadržavaju krv, mogli poplaviti kuću bocnemo li ih. I zato smo u t­­akvim 7

Chigozie Obioma

prigodam­a izbjegavali televizor u regalu u dnevnom boravku. Sjedili smo u svojim sobama, učili ili hinili da učimo, i bili smo zabrinuti, ali nismo postavljali pitanja. Samo smo pružali ticala ne bismo li shvatili što se zbiva.

U nedjelju navečer, mrvice informacija počele su ispadati iz majčina monologa kao isperci iz raskošna ptičjeg repa: „Kakav to posao odvodi muškarca od odgoja njegovih sinova? Sve i da sam se rodila sa sedam ruku, kako bih sama brinula o ovoj djeci?“ Iako ta grozničava pitanja nisu bila upućena nikom određenom, svakako su bila namijenjena očevim ušima.

Sjedio je sam u naslonjaču u dnevnom boravku, sakrivši lice Guardianom, svojim omiljenim novinama, i napola čitao, a napola slušao majku. I mada je čuo sve što je rekla, otac se uvijek pravio gluh na riječi koje mu nisu bile izravno upućene, one riječi koje je često nazivao „kukavičkima“. Jednostavno bi nastavio čitati i ponekad podigao pogled s novina kako bi glasno pokudio ili pohvalio nešto što je pročitao – „Ako na svijetu ima imalo pravde, Abachu bi uskoro trebala oplakivati ona njegova žena vještica.“ „Vidi ti to, Fela je božanstvo! Za Boga miloga!“ „Reubena Abatija treba najuriti!“ – bilo što, samo da stvori dojam kako su majčine jadikovke uzaludne; cmizdrenje na koje nitko ne obraća pozornost.

Te večeri prije odlaska na počinak, Ikenna, kojemu je bilo nepunih petnaest godina i u kojeg smo se uzdali da nam protumači većinu stvari, natuknuo je kako misli da je otac dobio premještaj. Boja, koji je bio godinu dana mlađi od njega i koji bi držao nerazboritim ne pokazati kako i on ima neku predodžbu o situaciji, rekao je da otac s­igurno 8

Ribari

odlazi u inozemstvo, u „Zapadni svijet“, što smo se često pobojavali da bi jednog dana mogao učiniti. Obembe, jedanaestogodišnjak i dvije godine stariji od mene, nije imao nikakvo mišljenje. Nisam ga imao ni ja. Ali nismo morali dugo čekati.

Odgovor je stigao sutradan ujutro, kad se otac najednom pojavio u sobi koju sam dijelio s Obembeom. Bio je odjeven u smeđu majicu. Odložio je naočale na stol, tom gestom zahtijevajući našu pozornost. „Od danas nadalje živjet ću u Yoli i ne želim da vi momci majci zadajete ikakve brige.“ Lice mu se iskrivilo dok je to govorio, kao i uvijek kad nam je htio utjerati strah u kosti. Govorio je polako, sve dublje i glasnije, i svaka se njegova riječi zarila do balčaka u grede naših umova. Tako da nas, usudimo li se kojim slučajem oglušiti o njegovu uputu, jednostavnom rečenicom „Rekao sam vam“ natjera da se sjetimo točnog trenutka kad nam ju je izgovorio sa svim njezinim pojedinostima. „Redovito ću je zvati i čujem li ijednu lošu vijest“ – visoko je podigao kažiprst da potkrijepi svoje riječi – „čujem li za ikakve majmunarije, slijedi vam Pokora.“ Riječ „Pokora“ – riječ kojom je naglašavao upozorenje ili isticao kaznu za loše djelo – izgovorio je s takvom silinom da su mu na obje sljepoočice iskočile žile. Ta riječ, jednom izgovorena, često je zaokruživala poruku. Izvadio je dvije novčanice od dvadeset naira iz džepa na prsima sakoa i odložio ih na naš radni stol. „Za vas obojicu“, rekao je i izašao iz sobe.

Obembe i ja još uvijek smo sjedili u svom krevetu i pokušavali shvatiti, kad smo čuli kako se majka obraća 9

Chigozie Obioma

ocu ispred kuće toliko glasno da se činilo da je otac već daleko. „Eme, ne zaboravi da ovdje imaš sinove koji rastu“, rekla je. „Ozbiljno ti govorim.“ Još uvijek je govorila kad je otac upalio svoj Peugeot 504. Čuvši zvuk motora, Obembe i ja pohitali smo iz svoje sobe, ali otac se već izvezao iz dvorišta. Otišao je.

Kad god pomislim na našu priču, kad se sjetim kako će to jutro biti posljednje koje ćemo živjeti zajedno, svi mi, kao obitelj kakva smo oduvijek bili, čak i sad, dva desetljeća kasnije, poželim da nikad nije otišao, da nikad nije primio tu obavijest o premještaju. Prije tog pisma, sve je bilo na svom mjestu: otac je svako jutro odlazio na posao, a majka, koja je na tržnici imala trgovinu svježom hranom, brinula je o meni, mojoj četvorici braće i sestri, koji smo, kao i djeca većine obitelji u Akureu, išli u školu. Sve je išlo svojim prirodnim tijekom. O prošlim događajima rijetko smo razmišljali. Vrijeme nam tad ništa nije značilo. Sušni dani dolazili su s oblacima koji su visjeli na prašnjavu nebu, a sunce je pržilo do noći. U kišnoj sezoni, kad se kiša šest mjeseci zaredom slijevala u poplavama potresenim grčevima olujnih grmljavina, nebo kao da je bilo zastrto maglovitim slikama. I zato što su stvari slijedile ovaj poznati, zacrtani obrazac, nijedan dan nije bio vrijedan sjećanja.

Važne su bile samo sadašnjost i dogledna budućnost. Bljeskovi te budućnosti najčešće su se pojavljivali kao parna lokomotiva koja s crnim ugljenom u utrobi i glasnim slonovskim trubljenjem klopara tračnicama nade. Ponekad su ti bljeskovi dolazili kroz snove ili maštarije koje su nam šaputale u glavama – bit ću pilot, ili predsjednik Nigerije, 10

Ribari

bogataš, imat ću helikoptere – jer budućnost je bila kakva smo željeli da bude. Bila je prazno platno na kojem se sve moglo zamisliti. Ali očevo preseljenje u Yolu promijenilo je jednadžbu stvari: vrijeme, godišnja doba i prošlost postali su važni, a mi smo za prošlošću počeli čeznuti i žudjeti i više nego za sadašnjošću i budućnošću.

Otac je od tog jutra živio u Yoli. Zeleni stolni telefon, koji se koristio uglavnom za primanje poziva gospodina Bayoa, očeva prijatelja iz djetinjstva koji je živio u Kanadi, postao je jedini način da dođemo do njega. Majka je nemirno čekala njegove pozive i na kalendaru u svojoj sobi označavala dane kad je zvao. Kad god bi otac propustio nazvati u za to određeni dan, a majka izgubila strpljenje često čekajući do ponoći, razvezala bi čvor na rubu svoje wrappe 1, izvukla zgužvani papir na koji je načrčkala njegov telefonski broj i unedogled ga birala sve dok se on ne bi javio. Ako smo još bili budni, natisnuli bismo se oko nje da čujemo očev glas i salijetali je da ga natjera da i nas povede za sobom u novi grad. Ali otac je to uporno odbijao. Yola je, stalno je ponavljao, nesiguran grad s poviješću učestala masovnog nasilja naročito protiv pripadnika našeg naroda – Ibo. Nastavili smo ga pritiskati dok u ožujku 1996. nisu izbili krvavi sektaški izgredi. Kad se otac napokon javio, uz povremenu pucnjavu koja se čula u pozadini potanko nam je ispričao kako je za dlaku izbjegao smrt kad su izgrednici napali njegovu četvrt, i kako je u kući sučelice njegovoj okrutno ubijena jedna cijela obitelj. „Malu su 1

wrappa – tradicionalni odjevni predmet u Africi, tkanina omotana oko tijela na razne načine, ovisno o prigodi (nap. prev.)

11

Chigozie Obioma

djecu zaklali kao piliće!“ rekao je značajno naglašavajući riječi „malu djecu“, tako da se nitko zdrave glave više nikad ne usudi spomenuti doseljenje k njemu, i to je bilo to.

Otac nas je svaki drugi vikend redovito posjećivao svojim Peugeotom 504, prašnjav i umoran od petnaestosatne vožnje. Radovali smo se subotama kad bi potrubio pred dvorišnim vratima i hitali mu otvoriti, nestrpljivi da vidimo kakvu nam je poslasticu ili dar donio. No kad smo se malo-pomalo naviknuli vidjeti ga svakih par tjedana, stvari su se promijenile. Njegov divovski lik koji je zahtijevao pristojnost i tišinu s vremenom se smanjio na veličinu zrna graška. Uhodana rutina koja je dugo bila obrazac našeg svakodnevnog života, a koja je podrazumijevala smirenost, poslušnost, učenje i prisilan poslijepodnevni odmor, s vremenom je popustila. Njegove svevideće oči, koje smo dotad držali sposobnima primijetiti svaku našu i najsitniju, kradom načinjenu nepodopštinu, zastrla je koprena.

Početkom trećeg mjeseca njegova odsustva, njegova duga ruka koja je često mahala bičem, sredstvom upozorenja, puknula je kao sasušena grana. I tad smo se oslobodili.

Knjige smo odložili na policu i krenuli u istraživanje svetog svijeta onkraj onoga na koji smo bili naviknuti. Odvažili smo se na općinsko nogometno igralište na kojem je većina dječaka iz naše četvrti svako poslijepodne igrala nogomet. Ali ti su dečki bili čopor vukova; nisu nas srdačno dočekali. Iako nismo poznavali nijednog od njih osim Kayodea, koji je stanovao nekoliko uličnih blokova dalje od nas, ti su dečki znali i nas i našu obitelj, sve do imena naših roditelja, i stalno su nas zadirkivali i svakodnevno bičevali riječima. Usprkos Ikenninoj zadivljujućoj vještin­i 12

Ribari

driblanja i Obembeovim vratarskim majstorijama, žigosali su nas „amaterima“. Često su nas i zadirkivali da je naš otac, „gospodin Agwu“, bogataš koji radi za Središnju banku Nigerije, i da smo mi povlaštena djeca. Ocu su nadjenuli neobičan nadimak: Baba Onile, po glavnom liku iz popularne jorubanske sapunice koji je imao šest žena i dvadeset i jedno dijete. Tim nadimkom željeli su se narugati ocu čija je želja za velikim brojem djece postala legenda u našoj četvrti. U narodu Yoruba tako se ujedno naziva i bogomoljka, ružan, zeleni, mršavi kukac. Nismo mogli trpjeti te uvrede. Vidjevši da smo brojčano nadjačani i da ne bismo pobijedili u tučnjavi protiv tih dječaka, Ikenna ih je po običaju kršćanske djece uporno molio da ne vrijeđaju naše roditelje koji im nisu učinili ništa nažao. Ali nastavili su, do jedne večeri kad se Ikenna razgnjevio čuvši taj nadimak i kao bik zabio glavom u jednog od tih momaka. Momak je brzinom munje odalamio Ikennu nogom u trbuh i navalio na njega. Jedan kratak trenutak, stopala su im ucrtavala nesavršen krug u pijeskom prekrivenom igralištu dok su se hrvali. Ali na kraju je taj momak srušio Ikennu i zasuo mu lice šakom zemlje. Ostali klinci klicali su i slavodobitno podigli tog momka na ruke, a glasovi im se stopili u pobjednički zbor nadopunjen prezrivim uzvicima. Te večeri kući smo se vratili poraženi i više nikad nismo otišli onamo.

Nakon te tučnjave dojadilo nam je izlaziti. Na moj prijedlog, zamolili smo majku da nagovori oca da nam vrati igraću konzolu za Mortal Kombat, koju nam je godinu dana prije zaplijenio i negdje sakrio, kad je Boja – inače poznat po obično najboljim rezultatima u razredu – došao 13

Chigozie Obioma

kući s rednim brojem 24 načrčkanim crvenom tintom na svjedodžbi i upozorenjem Vjerojatno će ponavljati razred.

Ni Ikenna nije prošao ništa bolje; bio je šesnaesti od četrdeset učenika i njegova je svjedodžba došla popraćena pismom njegove učiteljice, gospođe Bukky, upućenom ocu.

Otac je to pismo pročitao naglas u takvom napadu gnjeva da sam čuo samo „Bože me sačuvaj! Bože me sačuvaj!“, što je ponavljao kao refren. Zaplijenit će nam igrice i zauvijek ukinuti trenutke zbog kojih smo često uzbuđeno skakali, vrištali i urlali kad bi nevidljivi komentator u igrici naredio „Dokrajči ga“, a pobjednički borac zadao ozbiljne udarce poraženom borcu, šutirajući ga u nebo ili sjeckajući u grotesknu eksploziju kostiju i krvi. Ekran bi zabrujao stroboskopskim plamenim natpisom „smrtni slučaj“.

Jednom je Obembe usred nužde istrčao iz zahoda samo kako bi se mogao priključiti i uzviknuti „Smrtni udarac!“, oponašajući američki naglasak glasa iz konzole. Majka će ga kasnije kazniti, kad otkrije da mu je nehotice pobjeglo na tepih.

Frustrirani, ponovno smo pokušali pronaći neku fizičku aktivnost kojom ćemo sad kad smo bili slobodni od očevih strogih pravila ispuniti sate nakon nastave. Zato smo okupili prijatelje iz susjedstva da igramo nogomet na čistini iza našeg dvorišta. Poveli smo Kayodea, jedinog dječaka kojeg smo poznavali iz čopora vukova s kojima smo igrali na općinskom nogometnom igralištu. Imao je androgino lice i uvijek nježan osmijeh. Igbafe, naš susjed, i njegov rođak Tobi – nagluhi dječak zbog kojeg smo naprezali glasnice samo kako bi nas upitao Jo, kini o nso? – Oprosti, što si rekao? – također su nam se pridružili. Tobi 14

Ribari

je imao velike uši koje kao da nisu pripadale njegovu tijelu.

Gotovo se nikad nije vrijeđao kad bismo ga nazvali Eleti Ehoro – onaj sa zečjim ušima – možda zato što smo to često govorili šaptom, pa nas nije čuo. Pretrčavali smo igralište uzduž i poprijeko, odjeveni u jeftine hlačice i majice na koje smo štampanim slovima napisali svoje nogometaške nadimke. Igrali smo kao rastrojeni, često napucavali lopte u susjedne kuće i kretali u neuspjele pokušaje da ih vratimo. Mnogo smo puta negdje stigli na vrijeme da vidimo kako susjedi buše našu loptu, nimalo se ne obazirući na naše molbe da nam je vrate, jer je lopta ili nekog pogodila ili nešto razbila. Jednom je lopta preletjela preko susjedove ograde, pogodila u glavu jednog bogalja i srušila ga sa stolca. Drugi put lopta je razbila prozor.

Svaki put kad bi susjedi uništili našu loptu, kupili bismo novu zajedničkim prilozima koje su davali svi osim Kayodea, jer on, kao jedan od sve brojnije gradske populacije strašno siromašnih, nije mogao priložiti ni kobo. Često je bio odjeven u izlizane, poderane hlačice, i sa starim roditeljima, duhovnim vođama male Kristove apostolske crkve, živio u nedovršenoj katnici na zavoju ceste prema našoj školi. Budući da nije mogao dati novčani prilog, za svaku je loptu molio Boga da joj ne dopusti da odleti sa čistine i tako nam pomogne da je duže sačuvamo.

Jednog dana kupili smo krasnu, novu bijelu loptu s logotipom Olimpijskih igara u Atlanti 1996. Kad se Kayode pomolio, zaigrali smo, ali nakon samo sat vremena igre, Boja je šutnuo loptu u ograđeno dvorište u vlasništvu nekog liječnika. Lopta je s treskom razbila prozor raskošne kuće i natjerala u bezglavi bijeg dva goluba koji su spaval­i 15

Chigozie Obioma

na krovu. Čekali smo malo podalje kako bismo mogli pobjeći pojuri li netko iz kuće za nama. Nakon podosta vremena, Ikenna i Boja krenuli su prema kući, a Kayode je kleknuo i molio za Božje posredovanje. Kad su izaslanici stigli do dvorišta, liječnik je pojurio za njima kao da ih je čekao u zasjedi, a mi se svi navrat-nanos razbježali. Kad smo tu večer zadihani i znojni stigli kući, znali smo da je s nogometom završeno.

***

Ribari smo postali kad se Ikenna sljedeći tjedan vratio iz škole pršteći od uzbuđenja zbog te neobične zamisli.

To je bilo krajem siječnja, jer sjećam se da smo taj vikend uz domaću tortu i sokove umjesto večere proslavili Bojin četrnaesti rođendan, 18. siječnja 1996. Njegovim rođendanom počinjao je „mjesec vršnjaka“, razdoblje od mjesec dana kad je Boja privremeno bio iste dobi kao Ikenna koji se rodio desetog veljače godinu dana ranije. Ikenni je za užitke ribolova rekao Solomon, prijatelj iz razreda. Solomon je taj sport nazvao uzbudljivim iskustvom koje je usto i unosno jer se neka riba može prodati i time zaraditi nešto novca. Ikennu je ribolov zainteresirao utoliko više jer mu je ponudio mogućnost da uskrsne ribu Yoyodon.

Akvarij koji je nekoć stajao pokraj televizora bio je dom neobično lijepog diskusa, palete raznih boja – smeđe, ljubičaste, grimizne, čak i svjetlozelene. Otac je tu ribu nazvao Yoyodon nakon što je Obembe pokušavajući izgovoriti Symphysodon, ime tog roda riba, izgovorio riječ koja je slično zvučala. Otac je odnio akvarij kad su Ikenna i Boja, u milosrdnoj želji da oslobode ribu iz „prljave vode“, izlili 16

Ribari

svu vodu iz akvarija i zamijenili je čistom vodom za piće.

Kad su se kasnije vratili, primijetili su da riba više ne može izroniti iz svjetlucavih oblutaka i koralja.

Kad je Solomon rekao Ikenni za ribolov, naš se brat zakleo da će uhvatiti novog Yoyodona. Sutradan je s Bojom otišao do Solomonove kuće i vratio se oduševljen ovom i onom ribom. Solomon ih je odveo na neko mjesto gdje su kupili dva ribarska štapa. Ikenna ih je odložio na stol u njihovoj sobi i objasnio nam kako se koriste. Štapovi su bili dugi i drveni, s najlonom pričvršćenim za vrh. Na kraju najlona bile su željezne udice i na te udice, rekao je Ikenna, stavlja se ješka – gliste, žohari, mrvice hrane, što god – da namami ribu i uhvati je u stupicu. Od sutradan nadalje, cio tjedan, svaki dan nakon nastave trčali su na pecanje dugom i zavojitom stazom do rijeke Omi-Ala na kraju naše četvrti, putem prolazeći kroz čistinu iza našeg dvorišta koja je u kišnoj sezoni vonjala i bila dom obitelji svinja.

Išli su sa Solomonom i drugim dečkima iz ulice i vraćali se s limenkama punim ribe. Obembeu i meni isprva nisu dopuštali da idemo s njima, iako smo se i nas dvojica zainteresirali kad smo vidjeli malu, šarenu ribu koju su uhvatili. Tad nam je jedan dan Ikenna rekao: „Pođite s nama i učinit ćemo vas ribarima!“ – i nas dvojica smo pošli.

S drugom djecom iz susjedstva svakodnevno smo nakon nastave odlazili na rijeku u povorci koju su predvodili Solomon, Ikenna i Boja. Njih trojica često su skrivali štapove u krpama ili starim wrappama. Mi ostali – Kayode, Igbafe, Tobi, Obembe i ja – nosili smo sve ostalo, od naprtnjača s odjećom za ribolov do najlonskih vrećica s glistama i mrtvim žoharima koje smo koristili kao mamce, i praznih 17

Chigozie Obioma

limenki od sokova u kojima smo čuvali ulovljene ribe i punoglavce. Zajedno smo klipsali do rijeke, gazeći obraslim stazama nastanjenim jatima bodljikavih mrtvih kopriva koje su nam šibale gole noge i na koži ostavljale bijele masnice. Šibanje koprivama bilo je u skladu s neobičnim botaničkim imenom za travu koja je prevladavala u našem kraju, esan, riječ koja u jeziku naroda Yoruba označava osvetu ili odmazdu. Hodali bismo u koloni jedan po jedan i kad bismo prošli te trave, pohitali bismo prema rijeci kao luđaci.

Stariji među nama, Solomon, Ikenna i Boja, preodjenuli bi se u prljavu odjeću za ribolov. Tad bi stali uz rijeku i podigli svoje štapove iznad vode tako da udice s mamcima potonu ispod površine. No iako su pecali kao davnašnji muškarci koji su odvajkada poznavali rijeku, uglavnom bi požnjeli samo nekoliko gavuna veličine dlana ili nekoliko smeđih riječnih bakalara koje je bilo mnogo teže uhvatiti, i rijetko, nekoliko tilapija. Mi ostali samo smo skupljali punoglavce u limenke od sokova. Volio sam punoglavce, njihova glatka tijela, pretjerano velike glave i gotovo bezličan izgled, kao da su minijaturne inačice kitova. Zato sam sa strahopoštovanjem promatrao kako trepere ispod vode i marljivo strugao crnu sluz od koje im je svjetlucala koža sve dok mi prsti ne bi pocrnjeli. Ponekad bismo izvadili školjke boje koralja ili davno umrle člankonošce. Hvatali smo okrugle puževe u obliku praiskonskih spirala, zube neke životinje – za koju smo na kraju povjerovali da je iz nekog davnog vremena jer je Boja nepokolebljivo tvrdio kako je riječ o dinosauru i jedan od tih zubi ponio kući sa sobom – komade kobrina svlaka odbačene tik uz riječnu obalu, i sve zanimljivo što smo uspjeli pronaći.

18

Ribari

Samo smo jednom uhvatili ribu dovoljno veliku da je prodamo, i često razmišljam o tom danu. Solomon je izvukao tu divovsku ribetinu, veću od svega što smo u Omi-Ali ikad vidjeli. Zatim su Ikenna i Solomon otišli do obližnje tržnice i nakon malo više od pola sata vratili se na rijeku s petnaest naira. Moja braća i ja otišli smo kući sa šest naira koliko je iznosio naš dio zarade, i našoj sreći nije bilo kraja. Otad smo počeli ozbiljnije ribariti i dugo u noć ostajali budni razgovarajući o tome.

Ribarili smo s velikim žarom, kao da se oko rijeke svakodnevno okuplja vjerna publika koja nas promatra i bodri. Nije nam smetao miris riječne bujadi, ni krilati kukci koji su se svaku večer skupljali oko obala u gustim kapljama, ni odvratne alge i lišće nalik na kartu problematičnih naroda na samome kraju riječne obale, gdje su kvrgava stabla uranjala u vodu. Svaki bogovetni dan odlazili smo na rijeku odjeveni uglavnom u dronjke i staru odjeću, i sa sobom nosili svoje hrđave limenke, mrtve kukce i crve koji su se topili. Jer nama je taj ribolov predstavljao veliku radost, poteškoćama i škrtom ulovu usprkos.

Danas kad razmišljam o tome, a to činim sve češće otkad imam vlastite sinove, shvaćam da su se naši životi i naš svijet promijenili tijekom jednog od tih izleta na rijeku. Jer tamo je vrijeme počelo biti važno, na toj rijeci na kojoj smo mi postali ribari.

19

2

Rijeka Omi-Ala grozna je rijeka: Davno napuštena od stanovnika Akurea kao majka koju su napustila djeca. Ali nekoć je bila čista rijeka i najranije doseljenike opskrbljivala ribom i vodom za piće.

Okruživala je Akure i vijugala kroz taj grad uzduž i poprijeko. Kao mnoge takve rijeke u Africi, i za Omi-Alu nekoć se vjerovalo da je božanstvo i štovalo je se kao takvu. Ljudi su podizali svetišta u njezino ime i tražili posredovanje i vodstvo od Iyemoje, Oshe, sirena i drugih duhova i božanstava koji su obitavali u vodama. To se promijenilo kad su iz Europe došli kolonizatori i donijeli Bibliju koja je štovatelje Omi-Ale otrgnula od te rijeke, dok je narod, sad najvećim dijelom kršćanski, nije počeo doživljavati zlim mjestom. Zaprljanom kolijevkom.

Postala je izvor mračnih glasina. Prema jednoj od njih, ljudi su na obalama Omi-Ale izvodili svakojake fetišističke obrede. Tu glasinu potkrepljivale su priče o leševima, životinjskim truplima i drugim ritualnim predmetima koji plutaju po površini rijeke ili leže na njezinim obalam­a.

20

Ribari

P­očetkom 1995. u rijeci je pronađeno osakaćeno tijelo žene s izvađenim vitalnim organima. Kad su otkriveni njezini posmrtni ostaci, gradsko je vijeće na rijeku postavilo stražu od šest sati navečer do šest sati ujutro, i rijeka je napuštena. Kroz godine su se jedan za drugim nagomilali incidenti, okaljali povijest rijeke i ukaljali njezino ime do te mjere da je – s vremenom – i sam njezin spomen budio prijezir. Nije pomoglo ni to što se u blizinu rijeke smjestila jedna vjerska sekta na zlu glasu. Poznata kao Nebeska crkva ili Crkva bijelih halja, njezini vjernici štovali su riječne duhove i hodali naokolo bosonogi. Znali smo da bi nas roditelji strogo kaznili kad bi ikad saznali da odlazimo na rijeku. A ipak, o tome nikad nismo razmišljali, dok nas jedna od naših susjeda – sitna trgovkinja koja je obilazila grad nudeći pečeni kikiriki s pladnja na glavi – nije uhvatila na stazi prema rijeci i tužila majci. To se dogodilo krajem veljače, kad smo pecali već gotovo šest tjedana. Tog dana Solomon je upecao jednu veliku ribu. Skočili smo vidjevši je kako se koprca na udici s koje se cijedila voda, i glasno zapjevali ribičku pjesmu koju je izmislio Solomon. Uvijek smo je pjevali u trenucima najveće sreće i uzbuđenja, kao što je spirala smrti ribe.

Ta pjesma bila je inačica poznate pjesmice koju je pjevala nevjerna supruga pastora Ishawurua, glavnog lika Krajnje snage, najpopularnije kršćanske sapunice u Akureu u to vrijeme, kad su je pozvali natrag u crkvu nakon što su je protjerali zbog njezina grijeha. Iako je zamisao bila Solomonova, većinu prijedloga iz kojih su na kraju nastali stihovi iznijeli smo gotovo svi mi. Boja je, naprimjer, predložio da umjesto „uhvatili smo te“ pjevamo „ribari su 21

Chigozie Obioma

te uhvatili“. Ženino svjedočanstvo o Božjoj sposobnosti da joj dade snage da izdrži Sotonina iskušenja zamijenili smo našom sposobnošću da jednom ulovljenu ribu čvrsto uhvatimo i ne dopustimo joj da pobjegne. Toliko smo uživali u toj pjesmi da smo je ponekad pjevušili i kod kuće ili u školi.

Bi otiwu o ki o Jo, ki o ja,

Pleši koliko želiš, opiri se koliko hoćeš,

Ati mu o, o male lo mo.

uhvatili smo te, pobjeći ne možeš.

She bi ati mu o?

O male le lo mo o.

Nismo li te uhvatili?

Pobjeći nikako ne možeš.

Awa, Apeja, ti mu o.

Mi, ribari, uhvatili smo te.

Awa, Apeja, Mi, ribari, ti mu o, o ma le mo o. uhvatili smo te, pobjeći ne možeš!

Nakon Solomonova ulova tu večer pjevali smo tako glasno da je jedan stariji muškarac, svećenik Nebeske crkve, došao bosonog do rijeke, tiho kao utvara. Kad smo počeli dolaziti na rijeku i pronašli tu crkvu unutar svog prostora djelovanja, smjesta smo je uključili u svoje pustolovine. Kradom smo promatrali njezine vjernike kroz otvorene mahagonijeve prozore crkvene dvoranice u kojoj se plava boja ljuštila sa zidova, i oponašali njihove mahnite pokrete i ples. Samo je Ikenna to smatrao bešćutnim prema svetim obredima jedne vjerske zajednice. Stajao sam najbliže stazi kojom je starac došao i prvi sam ga opazio. Boja je bio na drugoj strani rijeke i kad je ugledao tog muškarca, ispustio je štap i pohita­o na obalu.

22

Ribari

Dio rijeke na kojem smo pecali s obje je strane bio skriven od ulice dugim nasadima žbunja i rijeka se vidjela samo s kolotečinama izbrazdane staze kroz grmlje u susjednoj ulici. Kad je starac krenuo stazom i približio nam se, zastao je primijetivši dvije limenke u plitkim rupama koje smo izdubili rukama.

Zavirio je u limenke oko kojih su se rojile muhe pa se okrenuo na drugu stranu, odmahujući glavom. „Što je ovo?“ upitao je jezikom yoruba s naglaskom koji mi je bio nepoznat. „Zašto ste se derali kao čopor pijanaca? Zar ne znate da je Božja kuća odmah s druge strane?“ Pokazao je u smjeru crkve i okrenuo se tijelom posve prema stazi. „Zar nemate nimalo poštovanja prema Bogu?“ Svi smo bili odgojeni da je na prijekorno pitanje starije osobe nepristojno odgovoriti, čak i kad je odgovor lako dati. Zato se, umjesto da odgovori, Solomon ispričao. „Oprostite, baba“, rekao je trljajući dlanom o dlan. „Nećemo više vikati.“ „Što pecate u toj rijeci?“ upitao je starac ne obazirući se na Solomona i pokazujući na rijeku čije su vode već postale postelja sve tamnije sive. „Punoglavce, gavune, što? Zašto ne odete kući?“ Trepnuo je i sve nas odreda promotrio.

Igbafe je suspregnuo smijeh, ali Ikenna ga je izgrdio tiho promrmljavši „idiote“; prekasno. „Tebi je to smiješno?“ upitao je starac netremice gledajući Igbafea. „Jadni tvoji roditelji. Siguran sam da ne znaju da dolaziš ovamo i da će im biti žao ako ikad saznaju.

Zar nisi čuo da je vlada zabranila ljudima da dolaze ovamo? Oh, današnja djeca.“ Ponovno nas je sve pogledao, n­aizgled začuđeno, pa rekao: „Otišli ili ne, više se nemojte tako derati. Je li jasno?“ 23

Chigozie Obioma

Uzdišući i odmahujući glavom, svećenik se okrenuo i otišao. Prasnuli smo u smijeh, rugajući se bijeloj halji koja je lepršala oko njegova mršava tijela, a u kojoj je izgledao kao dijete u preveliku kaputu. Smijali smo se bojažljivu muškarcu koji nije mogao podnijeti pogled na ribe i punoglavce (jer ribu je gledao sa strahom u očima) i zamišljenu zadahu iz njegovih usta (iako nitko od nas nije bio dovoljno blizu da mu omiriše dah). „Ovaj je čovjek isti kao Iya Olode, ona luđakinja za koju ljudi kažu da je još gora“, rekao je Kayode. Nosio je limenku s ribama i punoglavcima i ona se sad nakosila u njegovoj ruci, pa je otvor prekrio dlanom da se ne prelije.

Nos mu je curio, ali činilo se da toga nije svjestan, i mliječnobijeli iscjedak visio mu je iz nosnica. „Ta žena stalno pleše po gradu – uglavnom pleše makosu. Neki dan su je istjerali iz bazara na tržnici u Oja-Obi jer je navodno čučnula nasred tržnice, tik iza kućice trgovca mesom, i posrala se.“ Prasnuli smo u smijeh. Boja se tresao dok se smijao, a onda, kao da mu je smijeh iscrpio svu energiju, dahćući je spustio dlanove na koljena. Još uvijek smo se smijali kad smo primijetili da je Ikenna, koji nije ni zucnuo otkad je onaj svećenik prekinuo naše ribarenje, izašao iz vode daleko na obali gdje je uvela trava esana zalegla u rijeku. Otkopčavao je mokre kratke hlače. Gledali smo kako skida mokru odjeću za pecanje i počinje se brisati. „Ike, što to radiš?“ upitao je Solomon. „Idem kući“, kratko je odgovorio Ikenna, kao da je nestrpljivo čekao to pitanje. „Želim otići kući i učiti. Ja sam učenik, ne ribar.“ 24

Ribari

„Sad?“ iznenadio se Solomon. „Nije li prerano? Imamo još...“ Solomon nije dovršio rečenicu; shvatio je. Jer sjeme ovakva Ikennina ponašanja – manjka zanimanja za ribarenje – bilo je posijano tjedan ranije. Tog dana morali smo ga nagovarati da pođe s nama na rijeku. I zato ga nitko nije pokušao razuvjeriti kad je rekao „Želim otići kući i učiti. Ja sam učenik, ne ribar.“ Ostavši bez drugog izbora osim poći s njim, jer nikad nismo činili ništa što Ikenna nije odobravao, Boja, Obembe i ja također smo se počeli odijevati za odlazak. Obembe je spremao štapove u izlizane wrappe koje smo ukrali iz mamine stare kutije za cipele. Ja sam uzeo limenke i plastičnu vrećicu u kojoj su se migoljili, koprcali i polako umirali preostali neiskorišteni crvi. „Zar stvarno odlazite?“ upitao je Kayode kad smo krenuli za Ikennom, koji naizgled nije mario da pričeka nas, svoju braću. „Zašto sad svi odlazite?“ upitao je Solomon. „Zbog svećenika ili zbog onog vašeg susreta s Abuluom? Nisam li vas zamolio da se ne zadržavate? Nisam li vam rekao da ga ne slušate? Nisam li vam rekao da je on jedan običan pakosnik, poremećeni luđak?“ Ali nitko od nas nije odgovorio nijednom riječju, niti se okrenuo prema njemu. Nastavili smo hodati za Ikennom koji je nosio samo crnu plastičnu vrećicu sa svojim hlačicama za ribarenje. Štap za pecanje ostavio je na obali, ali Boja ga je uzeo i nosio u svojoj wrappi. „Pusti ih“, čuo sam kako Igbafe govori iza naših leđa. „Ne trebamo ih; možemo pecati i sami.“ 25

Chigozie Obioma

Počeli su nas zadirkivati, ali uskoro smo odmaknuli dovoljno daleko da ih ne čujemo i koračali u tišini. Pitao sam se što je spopalo Ikennu. Ponekad nisam shvaćao njegove postupke ili njegove odluke. Većinom sam ovisio o Obembeu da mi ih objasni. Nakon prošlotjednog susreta s Abuluom, koji je Solomon netom spomenuo, Obembe mi je ispričao priču koja je po njegovu mišljenju izazvala nenadanu promjenu u Ikenni. Mozgao sam o toj priči kad je Boja uzviknuo: „Gospode, Ikenna, pogledaj, Mama Iyabo!“ Vidio je jednu od naših susjeda, onu koja je prodavala kikiriki po gradu, kako na klupi ispred crkve sjedi sa svećenikom koji je prije došao na rijeku. Kad je Boja digao uzbunu, već je bilo prekasno; žena nas je vidjela. „Ah, ah, Ike“, doviknula nam je dok smo prolazili, skrušeni kao zatvorenici. „Što vi radite ovdje?“ „Ništa!“ odvratio je Ikenna ubrzavajući korak.

Već je ustala s klupe, tigrica od žene, i podigla ruke kao da se sprema skočiti na nas. „A to što nosiš u ruci? Ikenna, Ikenna! Tebi govorim!“ Ikenna je prkosno pohitao stazom, a mi za njim. Skrenuli smo prečicom iza jednog dvorišta u kojem se grana banane, slomljena u oluji, povijala kao tupa njuška pliskavice. Ikenna se okrenuo prema nama i rekao: „Jeste li svi vidjeli? Jeste li svi vidjeli što je vaša ludost izazvala? Nisam li rekao da moramo prestati odlaziti na tu glupu rijeku, ali nitko od vas nije poslušao?“ Uhvatio se za glavu objema rukama: „Vidjet ćete da će nas tužiti mami. Hoćete se kladiti?“ Pljesnuo se po čelu. „Hoćete li?“ Nitko nije odgovorio. „Vidite li?“ rekao je. „Sad su vam se oči otvorile, zar ne? Vidjet ćete.“ 26

Ribari

Te riječi bubnjale su u mojim ušima dok smo hodali, i pojačavale moj strah da će nas ona žena sigurno tužiti majci. Bila je majčina prijateljica, udovica kojoj je suprug poginuo u Sierra Leoneu boreći se na strani snaga Afričke unije. Ostavio ju je samo s odštetom koju su članovi njegove obitelji prepilili napola, dvojicom neishranjenih sinova Ikennine dobi, i nepreglednim morem potreba koje su majku poticale da s vremena na vrijeme uskoči i pomogne.

Mama Iyabo zauzvrat će sigurno dići uzbunu i reći majci da nas je uhvatila kako se igramo na opasnoj rijeci. Strašno smo se bojali.

***

Sutradan nakon nastave nismo otišli na rijeku. Umjesto toga, sjedili smo u svojim sobama i čekali da se majka vrati. Solomon i ostali dečki otišli su onamo nadajući se da ćemo im se i mi pridružiti, ali nakon nekog vremena, naslutili su da nećemo doći i došli provjeriti. Ikenna im je savjetovao, Solomonu pogotovo, da je najbolje da i oni prestanu ribariti. Ali kad je Solomon odbio njegov savjet, Ikenna mu je ponudio svoj ribarski štap. Solomon mu se narugao i otišao kao netko tko je imun na sve opasnosti koje je Ikenna nabrojao rekavši da vrebaju oko Omi-Ale kao sjene. Ikenna ih je gledao kako odlaze i odmahivao glavom sa sažaljenjem prema tim dječacima koji su djelovali odlučni nastaviti ukletim putem.

Kad je majka tog poslijepodneva došla kući, mnogo ranije no što je inače zatvarala trgovinu, odmah smo znali da nas je susjeda prijavila. Majku je duboko potresla njezina vlastita neupućenost, iako je živjela u istoj kući s nama.

27

Chigozie Obioma

Istina, svoju smo rabotu dugo tajili, a ribu i punoglavce skrivali ispod kreveta na kat u Ikenninoj i Bojinoj sobi jer smo znali za tajne kojima je bila obavijena Omi-Ala. Prikrivali smo miris trule paprati, čak i odvratan vonj uginule ribe, jer riba koju bismo mi uhvatili obično je bila sitna i slaba, i jedva je ikad živjela duže od dana kad je ulovljena.

Iako smo je držali u riječnoj vodi, ubrzo je umirala u našim limenkama. Svaki dan kad bismo se vratili iz škole, Ikennina i Bojina soba dočekala bi nas vonjem mrtvih riba i punoglavaca. Bacali smo ih zajedno s limenkom na smetlište iza dvorišne ograde, tužni jer je prazne limenke bilo teško nabaviti.

Tajili smo i brojne rane i ozljede koje smo zadobili na tim izletima. Ikenna i Boja pobrinuli su se da majka ne sazna. Jednom je majka pozvala na red Ikennu jer je udario Obembea čuvši ga kako pjeva našu ribarsku pjesmu u kupaonici, a Obembe ga je brzo izvukao rekavši kako ga je Ikenna udario zato što ga je nazvao glupanom, pa je zaslužio Ikennin gnjev. Ali Ikenna ga je udario jer je držao nerazboritim da Obembe tu pjesmu pjeva kod kuće kad je majka prisutna, i time nas izloži opasnosti da nas majka otkrije. Nakon toga je Ikenna upozorio Obembea da više nikad neće vidjeti rijeku, ponovi li istu pogrešku. Njegova je prijetnja, a ne lagani udarac, natjerala Obembea u plač. Čak i kad je Boja, drugog tjedna naše pustolovine, gurnuo nožni prst u oštricu rakovih kliješta uz riječnu obalu i sandalu mu zapljusnula njegova vlastita krv, lagali smo majci da se ozlijedio na nogometnoj utakmici. Ali istina je bila da je Solomon morao silom izvući rakova kliješta iz Bojina prsta, zatraživši od svih nas osim Ikenne da okre28

Ribari

nemo glav­e na drugu stranu. A Ikenna, razbješnjen Bojinim obilnim krvarenjem i strahom da bi mogao iskrvariti usprkos Solomonovim samouvjerenim jamstvima kako se to neće dogoditi, razmrskao je raka na tisuću komada, psujući ga kao kočijaš jer je tako bolno naudio Boji. Majku je boljelo što smo tako dugo uspjeli sačuvati tajnu – više od šest tjedana, iako smo lagali i rekli da su bila samo tri – a da ona nijednom nije ni posumnjala da smo ribari.

Te večeri majka se ushodala teškim koracima po kući, duboko povrijeđena. Večeru nam nije dala. „Ne zaslužujete jesti u ovoj kući“, rekla je ushodavši se između kuhinje i svoje sobe, drhtavih ruku i slomljena duha. „Jedite ribu koju ste ulovili u onoj opasnoj rijeci i nje se nažderite.“ Zatvorila je kuhinjska vrata i stavila na njih lokot kako bi nam onemogućila da se ušuljamo po hranu kad ona ode spavati, ali bila je toliko uznemirena da je do dugo u noć vodila svoj monolog kao i uvijek kad je bila kosnuta.

I svaka riječ koja je te noći ispala iz njezinih usta, svaki zvuk koji je proizvela, prodro je u naše mozgove kao otrov u kost. „Reći ću Emeu što ste učinili. Sigurna sam da će, kad čuje za to, ostaviti sve ostalo i vratiti se ovamo. Poznajem ga, poznajem Emea. Vidjet ćete.“ Pucnula je prstima, nakon čega smo je čuli kako ispuhuje nos u rub svoje wrappe. „Mislite da bih ja prestala postojati da vam se dogodilo nešto loše, ili da se jedan od vas utopio u toj rijeci? Neću prestati živjeti zato što ste vi odlučili nauditi si. Ne. Anya nke na’ akwa nna ya emo, nke neleda ina nne ya nti, ugulu-oma nke ndagwurugwu ga’ghuputa ya, umu-ugo ga’eri 29

Chigozie Obioma

kwa ya – Oko koje se ruga ocu i odriče posluh staroj majci iskljuvat će potočni gavrani i izjesti mladi orlovi.“ Majka je tu noć završila tim riječima iz Mudrih izreka – najstrašnijim meni poznatim u cijeloj Bibliji. Sad kad razmišljam o tome, shvaćam da su toliko osuđujuće zvučale zbog načina na koji ih je izgovorila – na jeziku ibo, natapajući ih zlobom. Osim toga, majka je sve ostalo rekla na engleskom umjesto na jeziku ibo, jeziku kojim su roditelji komunicirali s nama; braća i ja međusobno smo razgovarali na jeziku yoruba koji se govorio u Akureu. Iako službeni jezik u Nigeriji, engleski je bio formalan jezik kojim ti se obraćaju neznanci i ljudi koji ti nisu u rodu. Engleski je mogao izdubiti kratere između tebe i tvojih prijatelja ili rođaka, ako bi se netko od vas prebacio na njega. Zato nam se naši roditelji gotovo nikad nisu obraćali na engleskome, osim u trenucima kao što je ovaj, kad su nam riječi trebale izmaknuti tlo pod nogama. Naši su roditelji u tome bili vješti pa je i majci uspjelo. Jer riječi „utopio“, „sve“, „postojati“, „opasan“ zvučale su teško, odmjereno, znakovito i osuđujuće, i zadržale se i mučile nas dugo u noć.

30

3

Orao Otac je bio orao: Moćna ptica koja savija svoje gnijezdo visoko iznad ostalih ptica, lebdi i pazi na svoje orliće kao što kralj pazi na svoje prijestolje. Naš dom – bungalov s tri spavaće sobe koji je kupio one godine kad se rodio Ikenna – bio je njegovo šaličasto gnijezdo; mjesto kojim je vladao stisnutom šakom. Zato su svi zaključili kako naš dom, da on nije otišao iz Akurea, nikad ne bi postao ranjiv, i da nas nikad ne bi zadesila nesreća koja nas je zadesila.

Otac je bio neobičan čovjek. Kad su svi prihvaćali evanđelje o planiranju obitelji, on – jedinac koji je odrastao s majkom čeznući za braćom – sanjao je o kući punoj djece, klanu koji je sam začeo. Zbog tog sna bio je predmetom velikog podsmijeha u nestabilnom gospodarstvu Nigerije 1990-ih, ali on je te uvrede gnječio kao komarce. Skicirao je obrazac naše budućnosti – kartu snova. Ikenna je trebao biti liječnik, iako je otac to kasnije, kad se Ikenna u ranoj dobi pokazao očaran planetima, promijenio u pilota, potaknut činjenicom da su u Enuguu, Makurdiju i Onitshi 31