Ljubav i rat

Nakladnik HENA COM Zagreb, listopad, 2016.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Marina Negotić Prevoditelj: Boris Dumančić Dizajn naslovnice: Jasna Goreta Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Núria Amat, AMOR I GUERRA © Núria Amat, 2011 © Licence given by Columna, Llibres i Comunicació, S.A.U. Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016.

Copyright © za prijevod Boris Dumančić i Hena com, 2016.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Ova je knjiga prevedena uz potporu Instituta Ramon Llull.

Núria Amat

Ljubav i rat

Preveo s katalonskog Boris Dumančić

Hena com

Ljudi danas ne govore „volim te“ zbog straha. Takvi su bili i ljudi prije. Ni oni nisu govorili „volim te“ zbog straha da ne ubiju ljubav nazvavši je njezinim imenom. Ljubav i smrt su, međutim, bile neizbježne. A misao častoljubiva. Muškarci i žene neprestano su preispitivali svoju slobodu. Suludo su se i namjerno izlagali opasnostima da bi upamtili kako postoje i da će povijest već nekako zabilježiti njihove sukobe, osvajanja i užase.

Valentina Mur upoznala je Ramona Mercadera jednog sparnog dana početkom ljeta, nekoliko sati prije nego što su pobunjenu vojsku u četvrti Pedralbes na poslušnost primorali obični građani, koji su se u iznenađujuće kratkom roku organizirali za borbu i pritom pobijedili. Došao je red na pučiste da okuse poraz. Mnoge su među njima strijeljali. Bila je to pobjeda naroda koji želi biti slobodan, ali i početak dviju priča: jedne ljubavne i jedne puno mračnije, priče o užasu, izdaji i patnji.

Nekoliko dana nakon tog podviga, dok je Barcelona proslavljala veličanstvenu pobjedu neprekidnim veseljem na ulicama koje su vrvjele puškama i prštale pjesmama i bezbrižnim osmijesima, mladi se par tom trijumfu revolucije veselio promatrajući zalazak sunca pod borovima na brdu Sant Pere Màrtir dok im se pred očima prostirao grad koji su i Valentina i Ramon odlučili lišiti svake prijetnje njegovoj netom stečenoj slobodi.

5

Núria Amat

Ona je bila odjevena po posljednjoj modi koja je vladala cijelim područjem republikanske Španjolske: crni radnički kombinezon, puška preko ramena, redenik i ukoso stavljena kapa preko jedne strane kose, razbarušene i raščupane od grana borova u priobalnom gaju. Bilo je vruće. Bili su žedni. Ali činjenica da su zajedno odagnala im je misli s tih osnovnih tjelesnih potreba.

Valentina je uz zadovoljstvo zbog dobro obavljenog posla osjetila i privlačnost prema muškarcu pored sebe te uzbuđenje zbog mogućnosti da s postrojbom žena bude poslana na Mallorcu kako bi je izbavili od fašističke čizme. Osim toga, pomislila je, ljeto je. A ljeto joj je bilo najdraže godišnje doba. Bilo je vruće, a razvoj događaja bio je nepredvidiv.

Dok je tako očijukala, nitko ne bi rekao da je to ista ona žena koja je prije nekoliko dana pucala da bi ubila zbog uzvišenih ideala zvanih sloboda i jednakost među svim ljudima. Maštala je o Ramonovom poljupcu i ubrzo ostvarila tu želju. Nije to bio strastven i vlažan poljubac jer, iako ju je krasio srčan duh revolucionarnih djevojaka, još se skanjivala podariti usne prvom strancu na kojeg naiđe.

Odmaknula se i pogledala ga u oči, shvativši da će on zbog takvog pobjedničkog držanja postati kao jedan od onih ratnih junaka zbog kojeg su se žene međusobno svađale koja će ga prije zavesti. Nosio je savršeno čistu i izglačanu odoru, kao nijedan drugi suborac iz Socijalističke mladeži. Njegovo je držanje bilo svojstvenije kakvom glumcu nego običnom vojniku.

A bio je i poznat kao jedan od najboljih sportaša u gradu. Ipak, obeshrabrilo ju je što je bio škrt na riječima i to što je zagonetno šutio. Dok ga je promatrala izbliza, milujući ga pogledima i napajujući se mirisom njegove kolonjske vode, pokušavala mu je proniknuti u mane.

Ramon je otkinuo grančicu ružmarina pored svojih nogu i sramežljivo joj je prinio kako bi je pomirisala.

6

Ljubav i rat

Sve što mu je odgovorila bilo je hvala.

Seks je bio bolji kad bi mu prethodilo dugo i zavodljivo udvaranje. Ugodniji i u osjećajnom i u erotskom smislu. Znala je da se šutnjom u ključnim trenutcima uvijek okoristi onaj pametniji.

– Hoćemo li u kino? – upitala je.

Obećao joj je da hoće. Zatim ju je uzeo za ruku.

*** Velike revolucije u pravilu buknu nakon intenzivnog intelektualnog promišljanja te nerijetko bivaju popraćene velikim izljevima ljubavi njezinih junaka i likova. Nema rata bez ljubavi.

A u tom ratu koji je upravo bio buknuo bilo je ljubavnih parova koji su se zajedno odlazili boriti na prvu crtu bojišnice. Bilo je i gardistica koje su pratile svoje muževe, prijatelje i rođake. Bilo je čak i slučajeva da majke prate sinove. Ali Valentina se neće povesti za tim primjerom. Stoga je odlučila prijeći s poljupca na razgovor. Sjetila se da nije vrijeme za ljubavna obećanja i da ljubav zasad ostaje s one strane njezinih stvarnih životnih očekivanja. Nije to bila njezina oholost. Tek primjerena količina zdravog razuma i opreza u njezinom pomalo luckastom načinu življenja. Zato joj je ta prilika da zavede uspješnog muškarca iz grada, pa makar i na jednu noć, postala teško izvediva i nestvarna.

Kad je uz malo drugačiji pristup tom razgovoru i uz njoj nesvojstveno zamuckivanje nastavila tvrdnjom da se uz frankizam vodi još jedan jednako važan rat u kojem im valja pobijediti, rat pokreta za oslobađanje žene, on joj je odgovorio da se ratovi ne dobijaju samo pomoću riječi. Valentini je zasmetao osmijeh kojim je dodatno pojačao taj dvosmisleni odgovor.

Odmaknula je ruku i pokušala se ograditi od njega. Ramon je utihnuo i podignuo obrve pri pogledu na gusto grmlje. Kao 7

Núria Amat

da ga je namjeravao pojesti. Nije podnosio žene sa stavom. A isto tako nije bio spreman zapodjenuti s tom gorljivom anarhisticom razgovor o svjetonazoru i političkim načelima. Radije je promatrao njezino uzbibano tijelo, nego da se izgubi u labirintima ideala i ideja koje su sukljale iz nje i preko njezinih uzavrelih usana.

Mladog je komunista uhvatila nelagoda.

– Problem je – rekao joj je – što vi i dalje želite biti organizacija, a ne stranka.

Valentina se naglo poželjela vratiti kući. Nerijetko je bila nagla u ljubavnim vezama. Polovica ljudi tratila je vrijeme na prepričavanje gluposti. Kad bi donijela odluku da će ostaviti muškarca, ne bi se ni na trenutak upitala postupa li ispravno. Ramon, pak, nije bio dobar sugovornik. Naglo je ustala i zagladila kosu.

Prisjetila se svih svojih trvenja kako bi je drugi počeli poštovati kao osobu, dočim je on izgledao kao da mu je sasvim dovoljno što u njoj vidi djevojku koja je previše lijepa za ratovanje i pretjerano samostalna da bi uopće i pomislio zaljubiti se u nju.

*** Zamisao da uđu u kamion koji je upravo kretao na svoju posljednju vožnju u Barcelonu bila je Valentinina. Sjeli su na teret koji se prevozio, između vreća, oružja i streljiva. Vozač je provirio kroz prozor i upozorio ih da mu se žuri. Dobacio je neku prostotu pa su krenuli punom brzinom. Vozili su brdskom cestom Aigües i spuštali se brdskim zavojima u blizini sela Vallvidrera. Ramon, koji ju je promatrao krajičkom oka, iskoristio je treskanje vozila da je obuhvati oko struka. Pogled na grad obasjan rumenkastom svjetlošću predvečerja mamio je na ljubav i nježnost, ali Valentina nije uspjela razaznati ježi li se zbog tog krajolika ili pak zbog blizine muškarca koji joj se, na veliku žalost, ipak sviđao.

8

Ljubav i rat

Kamion je projurio ispred dvaju samostana časnih sestara koji su za vrijeme revolucije preuređeni u bolnice. Nekoliko metara dalje bila je kuća tekstilnog industrijalca Antonija Ramonede. Vila na tri kata, ni velika ni mala, imala je dva balkona na prvom katu, stražnji vrt, a sa sve četiri strane secesijska pročelja u boji lavlje kože s narančastim šarama. Kuća je ostala netaknuta, usprkos napadima ophodnih policajaca i prinudne odsutnosti njezinih vlasnika. Unutra su se poput iscrpljenih mrava vrzmale neke žene. Drvene grilje bile su zatvorene dan i noć da ukućanima pruže zaštitu, ali i da bi zaštitile još pokoju sliku koju novi gospodari grada još nisu zaplijenili. Kroz glavna vrata izašao je Artur, najstariji sin obitelji Ramoneda, ruke su mu bile podignute uvis, a dva člana Federacije iberskih anarhista FAI uperila su pištolj u njega dok su sve to s prozora promatrale zastrašene i ožalošćene žene iz te obitelji. Nimalo zastrašen uhićenjem, Artur je zapravo djelovao iznenađeno. Koračao je polagano pod budnim okom svojih neprijatelja, kojima se onako usredotočenima na ulogu zlikovaca nije nikamo žurilo.

*** Artur je dva dana prije toga izašao iz svog skrovišta i bez prethodne najave stigao kući s namjerom da uzme nekoliko knjiga i drugih sitnica koje su mu u zaklonu bile potrebne.

Bio je to miran mladić utonuo u svoje misli, sklon donošenju razumnih odluka, transcendentalnoj sjeti i čitanju djela književnih velikana. Iako se u njegovoj obitelji oduvijek smatralo neoborivom činjenicom da mu, s obzirom da je prvorođeni sin, ne preostaje drugi izbor zanimanja do rada u tvornici s ocem, on je sanjario da će uz mrvicu sreće moći povlašteno živjeti na račun svoje bolesti. Da je život težak, Artur je to znao od malih nogu. Stalno je bio bolestan. Njegova su pluća, nagrizena sušicom, uzrokovala da mu se pubertet svede na obilaženje svih 9

Núria Amat

mogući­h toplica i lječilišta. Nerado je govorio o sebi. Ponekad bi mu bilo teško sjetiti se i svog imena. Pisao je da može misliti. „Život čovjeka se mijenja kad on piše“. Činio bi to u slobodno vrijeme. „Čudan sam ja svat. Nemam prava čak ni na neuspjeh“. Pisao bi na već ispisane komade papira u strahu da ne isprlja čisti list gomilom svojih gluposti.

– Došao si da te ubiju – prekorila ga je tetka Lucrecia Palop kad je vidjela da se pojavio u kući.

– Što da vam kažem, tetko! Takve su okolnosti.

Rečenica je to svojstvena ljenčini, a ne filozofu. A Artur, koji nikada nije težio postati ni jedno ni drugo, rado je vjerovao da bi, da se kojim slučajem rodio pod drugim okolnostima, postao netko i nešto u svijetu umjetnosti ili filozofije. U to je, imao pravo ili ne, i dalje bio uvjeren.

*** Članovi FAI-ja danonoćno su jurili cestama u crveno-crnim automobilima, u zovu i potrazi za žrtvama. Provaljivali su u kuće, plijenili imovinu, otimali njihove vlasnike i vodili ih na njihovu posljednju šetnju prema zidu za strijeljanje.

Nije bilo prvi put da su ophodni policajci došli u kuću u Ulici Anglí kako bi uhitili industrijalca Antonija Ramonedu.

Premda ga ni danas nisu zatekli (jer „taj gad je nestao“), ipak su bili zadovoljni što će u zamjenu za njega ponijeti poneki dobar predmet.

Osoba koja je neutješno plakala i neprestano preklinjala te zlotvore da se smiluju nad njezinim bratom bila je Mercedes Ramoneda. Naslonjena na zid vrtne ograde, nogama već gotovo na ulici, jecala je i uzrujano se vrpoljila u nadi da će joj u pomoć priteći kakav duh s nebesa. Kamion koji je dolazio iz smjera Tibidaba morao je naglo zakočiti. To je kočenje bilo plod slučajnosti i sretnih okolnosti na kojima su lakovjerni 10

Ljubav i rat

ljud­i uvijek zahvalni, koliko god rijetko da se dogode. Sudbina ili, pak, Božja šutnja odlučila je da će upravo u trenutku kad je Mercedes, uvjerena da će na licu mjesta smaknuti njezina brata, istrčala na ulicu i vrisnula „Aaa… Aaa…!“, puknuti osovina kotača tog kamiona i da će on naglo i neodložno zakočiti. Kad je shvatila da u sanduku kamiona sjedi njezin bratić Ramon, potrčala je prema njemu i zavapila prema nebesima da učini što god je potrebno kako bi spasio Artura. „Učini nešto! Za Boga miloga!“ bila je uporna. „Napadaju nas!“ Mercaderu je bilo teško odgovoriti na vapaje svoje sestrične. Po prirodi nesklon razgaljenim osjećajima, nije znao što bi, pa ih je propustio bez ijednog pogleda. Osim toga, nije volio viku žena. Ni njihove vapaje. A to se pokazalo kao prikladna stanka koju je iskoristio stariji razbojnik s pištoljem da zaprijeti toj nesnosnoj glupači.

– Ušuti ili ću te ustrijeliti.

Ta je napeta situacija posve iznenadila Valentinu. Okrenula je glavu i vidjela da je uhićenik promatra i mjerka bez trunke srama. Promatrao ju je pogledom koji je došao odnekud daleko pa se na trenutak zaustavio na njezinom tijelu, a na trenutak na njezinu pogledu. Ona je prva pozdravila ophodnju prijateljskom gestom, čemu je dodala nedvosmisleni zahtjev da se ponašaju razborito i smireno. Nije se željela poistovijetiti s bijedničkim ponašanjem tih provalnika. Zbog pobune protiv vojske i posljedične narodne pobjede, provalnici i lopovi okoristili su se okolnostima revolucije i dobro omastili brk. Revolucija je, pak, bila nešto sasvim drugo. Bila bi to rekla naglas, ali u tom je trenu njezino namršteno čelo progovorilo umjesto nje. Zapovjednik ophodnih policajaca, neki Josep Serra, tek je pljunuo u dlanove umjesto odgovora. Gardisticama su bili dužni određeno poštovanje, ali ne i slijepu poslušnost; one su, na koncu, ipak samo žene, koliko god uživale u neprestanom prešetavanju prerušene u muškarce.

11

Núria Amat

Shvativši da joj se bratić Ramon ne osvrće na vapaje, Mercedes je promijenila taktiku i odlučila usmjeriti svoj plač prema ženi u njegovoj pratnji. Lucrecia Palop, malo pribranija, prišla je nekoliko koraka, misleći da njezina nećakinja raspolaže prikladnijim sredstvima za smekšavanje kamenog srca tog mladića kojeg je ona osobno gledala dok je rastao, igrao se loptom i odrastao u muškarca u sjeni stabala obiteljske kuće. Činjenica da se Ramon Mercader hvastao što je ateist, komunist, ženskar i konobar u hotelu Ritz nije ju toliko tištila kao činjenica da je on istovremeno i sin Caridad del Río, te „marksistice“ koju je obitelj smatrala ženom raskalašenog života, poremećenom i opasnom u više pogleda i koja je, kako se šaputalo u obitelji Ramoneda, mogla biti plodom samo neke nepoznate genetske greške.

*** Ali još se jedan neočekivani događaj odvijao upravo u trenutku dok je Valentina razmišljala kako spriječiti taj nasrtaj ophodnih policajaca. Bila je to ljubav. Artur Ramoneda proživljavao je ljubavnu bol koja snađe čovjeka kada sudbina dobije zadatak odlučiti koju će žrtvu preobraziti u zatočenika neočekivane ljubavne zaluđenosti. Znak upozorenja nije bila samo njezina ljepota, kao ni užitak od saznanja da je njezin. Bilo je to bolećivo snatrenje da je može voljeti do beskonačnosti. Sada, na korak do smrti te kada i sama činjenica da postojiš djeluje nestvarno, on se kao grom iz vedra neba zaljubio. Ondje je shvatio da je ta djevojka u kamionu, onako zabrinuta lica i držanja svojstvena kipu, žena njegovog života. Zatomio je otrovni strah od svega oko sebe i na nekoliko kratkih trenutaka, koji su izgledali kao da su mu zadnji u životu, prepustio se sanjarenju da će ostatak života provesti s njom. Nije gledao niti je razmišljao i o čemu drugome. Gledao ju je kako si gladi raščupanu kosu.

Pomogao joj je da izađe iz kamiona. Rekao joj je: 12

Ljubav i rat

– Osjećam se neobično radosnim što te vidim, kao da se oduvijek poznamo.

Ona ga je gledala i neprestano mu se smiješila. Uživao je u njezinim očima svaku sekundu, znajući da je uzajamno zavođenje uvijek neujednačeno, te ju je pozvao na večeru u restoran Glaciar. Ili bi ona možda ipak više uživala u ljetnoj noći na brodu koji plovi nordijskim zemljama? Zbunjen oklijevanjem svoje drage, Artur je odlučio za oboje. Božici je valjalo ponuditi nešto nesvakidašnje. Sazdati joj njezin vlastiti Olimp. Na oči joj je stavio povez, ušao s njom u avion pa su sletjeli u Sankt Petersburg. Ni od te ljubavi, koju je upravo ukrao vremenu, nije mogao sakriti svoju ljubav prema stepi Rusije i njezinim izvanrednim piscima. Prema Rusiji, gdje pjesnik, koliko god to čudnim zvučalo, može umrijeti zbog pjesme.

Volio bi je posvuda. Volio bi je i u paklu ognjenom. Sada ju je dobio za sebe, uz privid onih koji sanjare, pa mu se i mogućnost umiranja učinila ugodnom. Ako ga već moraju strijeljati, najviše bi volio da to učine pred tom nepoznatom ženom, njegovom zauvijek.

*** Lucrecia Palop dobro je poznavala Caridad, suprugu svog bratića Paua Mercadera. Sjedile su u istoj klupi u Školi srca Isusova u četvrti Sarrià nakon što se obitelj Del Río vratila s Kube i odlučila svojoj prvorođenoj kćeri priuštiti najbolje obrazovanje. Dvije su se prijateljice zajedno pričestile u školskoj kapelici i primile u svoj pubertetski krug prijatelja učenicu Mariju Salses, koja će se poslije udati za brata Paua Mercadera i koja će se igrom sudbine bračnoga života naposljetku zvati gospođom Forcada. Obje su čestitale Caridad kad je kao novakinja ušla u samostan bosonogih karmelićanki. Ona je, pak, teško prihvatila što njezine prijateljice nisu osjetile Božji poziv. Pokušala ih 13

Núria Amat

je na to nagovoriti, ali nije uspjela. Unatoč tome, nastavile su razmijenjivati sličice Bezgrešna začeća i Sveta srca Isusova za sve vrijeme njezine kratkotrajne pripreme za redovničko zvanje.

Caridad Del Río nije trebalo dugo da odbaci habit svećenice te je sa samostanskog oltara, gotovo bez međučina, prešla pred svadbeni oltar. Udala se za Paua Mercadera, kojega je, slijedeći još jedan od svojih nagona, ostavila nakon što mu je rodila četvero djece, koje je bez oklijevanja povela sa sobom kad je bježala u Francusku, pozvavši se na svoj povijesni dug ponajprije prema anarhizmu, a potom i prema marksističkom prosovjetskom pokretu. U toj se priči o dolascima i odlascima sklopilo i jedno primirje, koje je njezin muž iskoristio da je zatvori u ludnicu u Sant Boiju. Ni to nije potrajalo. Uz pomoć svojih sljedbenika uspjela je pobjeći, vratiti se u Francusku i nastaviti političku borbu. Dvaput se pokušala ubiti, jednom si je prerezala žile, drugi put se otrovala plinom, oba se puta izvukla živa i zdrava zahvaljujući pomoći svoje djece u pubertetu. Osobito zahvaljujući Ramonu. Najpažljivijem, najuslužnijem i najvrjednijem. Taj je mladić, bez imalo sumnje, bio pravo iznenađenje.

Lucrecia Palop i njezina sestrična, gospođa Forcada, ljetne su dane provodile ispijajući sok u kući u Ulici Anglí i razgovarajući o glupostima i novim ludostima svoje stare prijateljice.

Prisjetile su se kako je stavljala komadiće razbijenog stakla na koljena tijekom molitve na Križnom putu koji bi časne sestre i učenice prelazile na koljenima cijelim samostanskim klaustrom. Caridad su oduvijek pokretale neobuzdane strasti. Njezina su neuspjela samoubojstva bila potaknuta razlozima koji nisu imali veze s politikom. „Zbog ljubavi koja nije bila ljubav, nego nešto sasvim drugo“, ustvrdile su njezine bivše prijateljice.

Ubrzo nakon objave rata, a Caridad Mercader ga je nanjušila, osnovala je sa sinom Ramonom komunističku stranku 14

Ljubav i rat

katalonske mladeži. No još je gore od toga, govorile su tetke, bila njezina zaljubljenost u najopasnijeg čovjeka tog vremena.

U Rusa imena Leonid Eitington. Staljinovog tajnog agenta.

Jednom rječju: đavo, govorile bi tetke Artura Ramonede, sablažnjene tom crnom mrljom koja im je prekrila obitelj. Bio je to nepoželjan utjecaj na njezinu djecu i na sve druge. Đavli su se, međutim, tjerali riječima.

*** Kakvo je drugačije ponašanje mogla očekivati Lucrecia Palop od Ramona? S FAI– jevcima se nije bilo šaliti. Da prilike nisu bile tako dramatične, Lucrecia bi natjerala Ramona da smjesta izađe iz kamiona, bilo da mora vikati ili mahati metlom. Kad je bio mali, brisala mu je nos i čistila uši. Čak je znala za onu dječju zaljubljenost Mercedes u svog bratića. Tetka je imala dovoljno obiteljskih razloga da povjeruje kako Ramon ni prstom neće pomaknuti da pomogne Arturu te da, što je bilo još teže zamisliti, barem na trenutak zaboravi svoje komunističke postulate u koje se ukotvio ne bi li pomogao da puste tog umišljenog mladića koji mu se, osim toga, nimalo nije sviđao.

Takvo što nije bio u stanju učiniti čak ni za Mercedes.

Lucrecia Palop je koraknula prema naprijed da je svi vide.

Vidno uzrujan nezgodom koja mu je poremetila planove za to poslijepodne, Ramon je izašao iz kamiona kako bi umirio svoju sestričnu. Nježno ju je zagrlio da je utješi, ali bez ikakve naznake kako namjerava riješiti taj incident.

Dugo je nije vidio pa mu se učinilo da je narasla i da joj je kosa svjetlija od posljednjeg puta kad je došao po nju da je povede u kino. Pozdravio je i svoje suborce koji su ih napali, a Artura je izbjegavao pogledati. Nije se slagao s njegovim mišljenjem, koje je smatrao posebnim i kapitalističkim, što su, pak, bili najgori društveni poroci kojih su se riješili i koje su 15

Núria Amat

napokon uklonili iz društvenog života. Bili su to razlozi za koje su smatrali da su i više nego dovoljni da ga optuže za kontrarevoluciju. Tih su kaotičnih i burnih dana ophodni policajci imali slobodne ruke vršiti premetačine, uhićenja i zapljene nad svima za koje su sumnjali da podržavaju vojni ustanak. Buržuji i svećenici morali su umrijeti jer su se, u skladu s dekretom iz samog stožera ustanka, svi oni nalazili na istom fašističkom popisu pobunjenih vojnika. Bilo je jasno kao dan da su ophodni policajci došli zbog osvete. Ali iz nekog čudnog razloga koji su shvatiti mogli tek utopisti i mučenici, ni Ramon Mercader, a još manje Artur Ramoneda, nisu se odlučili oduprijeti napadačima i reći im da imaju krivu osobu.

Muškarac koji je naciljao Artura dobacio je konopac drugome i naložio mu da mu veže ruke na leđima.

Nitko nije rekao ništa. U tom je trenutku Valentina shvatila da Ramon samo glumata da ima suosjećanja te da zapravo prezire taj dio svoje obitelji obilježen, bez imalo sumnje, klasnim i staromodnim običajima za slobodarsko vrijeme u kojem su se borili. Ona je izgradila svoje stavove o klasnim razlikama.

Koji su se očito razlikovali od stavova tih nasilnika, spremnih prozvati fašistima sve koji nisu poput njih. Valentina se trudila ne donositi preuranjene zaključke pod uvjetom da bogati i siromašni budu spremni promicati i podržavati društvenu revoluciju za koju su ona i tisuće muškaraca i drugih žena stupili u borbu. Uzela je čašu vode koju joj je ponudila Catalina, kuharica u obitelji Ramoneda, i vratila se u kamion kako bi pomogla netom pridošlim suborcima koji su pokušavali otkloniti kvar.

Poslije je sjela uz zidić ograde odakle je mogla bolje promatrati prizor koji ju je zanimao puno više od pogleda na grad s vrha brda Sant Pere Màrtir.

*** 16

Ljubav i rat

Ramon Mercader je i dalje stajao pored Mercedes i nešto joj tiho govorio ne bi li obitelj povjerovala da je i on na strani napadnutih. Prema njoj je iskazivao lažno suosjećanje u koje Valentina nije povjerovala. U tom je trenutku dobro promotrila zatočenika. Prvi dojam bio je dobar. Prestidljiv za njezin ukus. A možda i pametniji nego što je očekivala. Arturove oči nisu gledale mehanički kao Ramonove. Dovoljno su zračile samopouzdanjem da bez pritužbi prežive nevolju što je snašla cijeli svijet.

Iz kuće su dopirali buka i lupanje vrata. Vjerojatno su to bili ophodni policajci koji su užurbano obavljali pretres. Ramon je i dalje stajao prekriženih ruku, uz Mercedes, kao da je zaštita potrebna njoj. Pušio je i pušio te usredotočeno razmišljao, ali nije gubio živce. Pomislio je kako bi mogao zatražiti pomoć Erna Gera, kojega su zvali „tetak Pedro“, pa bi Artur mogao biti na slobodi još iste večeri. Tajne policijske službe većinom su bile pod izravnom kontrolom tog stranog birokrata kojeg je poslao Staljin. Ništa lakše od toga. Bilo je dovoljno skoknuti do kuće u kojoj mu je majka Caridad Mercader živjela s očuhom, zapovjednikom Eitingtonom, u jednoj od vila u Ulici Sant Gervasi, pa da istog trena na njezin zahtjev povuče veze i naloži oslobađanje Artura. No je li njegov bratić zaslužio takav poklon? Uz oprez svojstven svojoj ratnoj disciplini, odlučno si je odgovorio da nije.

– Takav je život, Memé – rekao je Mercedes. – Vjeruj mi.

A ona je, onako zbunjena zbog ljubavi iz djetinjstva, odlučila vjerovati mu i poslušati ga.

*** Čudno je to. Što je izraženiji bio prijezir Ramona prema svom uhićenom bratiću, kojeg su luđaci iz FAI-ja mogli svakoga trena smaknuti, to je Valentinina naklonost prema 17

Núria Amat

m­uškarcu svezanih ruku bila jača. Nadala se da će privući njegovu pažnju, ali on je bio poput pjesnika što vlada umjetnošću zavođenja žena, pa joj je izmicao i postavio između sebe i nje neku koprenu da ih razdvaja. Ona, koja je nekoliko trenutaka prije toga bila sretna jer je odlučila da će se s muškarcima samo zabavljati i da se nikada neće zaljubiti, počela se ponašati poput zatreskane šiparice. Odlučila je učiniti nešto da pridobije njegovu pažnju. Ophodni su policajci još bili u kući, smijali su se i zasigurno punili džepove predmetima koji im ne pripadaju.

Iskoristila je trenutak i ušla obavijestiti te lupeže da je kuća, kao što su im vlasnici već potvrdili, višekratno pretresena i opelješena. Bila je to istina, ostale su samo knjige. Valentina im je otkrila knjižnicu u radnoj sobi. Brzo je pregledala naslove.

Svi su je zanimali. Strast za čitanjem dovela ju je u iskušenje da ih odnese u nove prostorije Narodnog sveučilišta kojem je nasušno trebao materijal kojim će popuniti police. Već je smišljala kako to učiniti kad je primijetila da se na obližnjem stoliću dimi pepeljara puna opušaka te se predomislila. Naočale i dva lista papira ispisana rukopisom uspjeli su je odvratiti od te nakane. Pomislila je i da život neprestano pruža iznenađenja.

Začulo se nečije prijeteće urlanje i smijeh. Koliko je uspjela vidjeti, u kući je bio još netko. Slučajno su naletjeli na njega u spremištu za ugljen. Jedan od razbojnika čuvao ga je vezanog za kuhinjsku stolicu i prijetio mu pištoljem. Kroz prozor koji je gledao na vrt ugledao je kako zapovjednik ophodne policije izlazi u pratnji Ramona, koji je pomalo odsutno govorio Arturu: „U gadnoj si nevolji, mali“. Nenadani susret s ophodnjom bila je sreća za Mercadera: ne samo da ga je lišila obaveze da se zauzme za svog bratića, već mu je pružila priliku dvostruko ga kazniti za krivično djelo surađivanja s neprijateljem i prikrivanja informacija. Pogled mu se smekšao. Zatim je ponovno razvukao svoj glumački osmijeh, na čemu su mu se svi oduvijek divili.

18

Ljubav i rat

Potaknuta radoznalošću i zbog želje da iznađe rješenje tog problema, Valentina je ušla u kuhinju. Pored sudopera je sjedila neka žena, izgledala je kao sluškinja, pognula je glavu i ogrnula se dekom te je pokorno slušala drugog razbojnika koji joj je zapovjedio da izuje cipele i pokaže svoja iznenađujeće velika i muškobanjasta stopala. Kosu je prekrila maramom s inicijalima anarhističkog pokreta. Jednim su joj potezom strgnuli odoru sluškinje, pa su svi ugledali polugolo tijelo žgoljavog i izmučenog mladića sumnjivog identiteta. Valentina se naježila.

U kuhinji je izbila svađa. Policajac je stao pred njega. Jednim ga je potezom podignuo.

– Ulovili smo crnog gavrana – povikao je. – Evo ga. Našli smo fratra!

Zatim su usprkos očaju dobronamjernih zaštitnica tog nesretnika koje su vikale „Dosta… sad je dosta, zaista…“ izašli na ulicu i po tisućiti put izvijestili o svom ratnom plijenu.

– Imamo još jednog brata marista koji je zagrizao mamac. S ovim ih je već dvadeset i četvorica. Sada su naši.

Naglasili su broj fratara kao da su miševi ulovljeni svi odjednom. Dok su se veselili svom ratnom plijenu, toliko su razjapili usta da su samo pokazali koliko su im prljavi zubi, na kojima kao da se utaborila četa žohara crnih poput tinte.

*** Za sve je bila kriva Catalina, kuharica obitelji Ramoneda.

Kad je vidjela da u kuću ulazi taj brat marist, kojem je Artur pomogao da se sakrije od crvenih, primijetila je po izgledu tog fratra da je nježan i osjetljiv te je pomislila da bi od ono malobrojnih rješenja, kojima je raspolagala ne bi li spasila život tom svećeniku, presvlačenje u sobaricu bilo najzgodnije. Vješta u kućanskim poslovima, odvažila se splesti mu pletenicu te ga je nagovorila da mu stavi rumenila na obraze i tako mu prikrije 19

Núria Amat

onaj anđeoski izgled što ga je taj svećenik nosio poput madeža. Poslije ga je upitala osjeća li se dobro u svojoj novoj koži.

Odgovorio joj je da mu biti žena nekoliko dana djeluje poput pustolovine dostojne ponajbolje engleske kazališne predstave.

Kad ju je zamolio da ga oslovljava pravim imenom, ona mu se nijednom nije obratila s ti, iako je bio odjeven u ženu.

Valentina se već neko vrijeme pokušavala zbližiti s ukućanima koje su napali ti razbojnici. Krenula je potražiti fratru hlače i ponovno izašla u vrt, razmišljajući kojim bi dobrim izgovorom uspjela razuvjeriti policajce od tih zlodjela. Na pamet su joj padale samo Azañine riječi koje ti razbojnici sigurno nikada nisu čuli: „Vodimo užasan rat, rat na teritoriju svoje domovine; ali mi vodimo taj rat jer su nam ga nametnuli drugi. Doći će mir, a ja se nadam da će vas radost sve primiriti.“ Umjesto da im očita bukvicu, jer se i ona sama s vremena na vrijeme znala zasititi riječi, prišla je kamionu i uzela svoju pušku jer naoružan čovjek ulijeva poštovanje, ali isto tako znači da ide u borbu. Stala je pred Artura, bila je bijesna na cijeli svijet jer današnje uhićenje daje sve naznake da će se pretvoriti u potpuno svojevoljno suđenje. Tada je, pod krošnjom ranjenog stabla za koje su vezali čovjeka, progovorila: „Sad je dosta, sad je dosta…“ – Teško je to i tužno – rekao joj je on – ali ovamo su nas doveli neznanje i ludost. – Utihnuo je na trenutak. Zatim je nastavio: – Doista, jer vrijeme će prije ili poslije presuditi svemu i više ništa neće biti kao prije.

Bio je to početak njihovog prvog razgovora.

Arturov je glas zvučao kao more, kao suton, kao akademija i kao tajna. A Valentina je bila jedna od onih žena koje su se u stanju zaljubiti u muškarca samo zato što svečano slaže riječi i izgovara ih svjesan da govori u zagonetkama. Artur ju je odmah obavijestio o svom prijatelju Bernatu Amorósu kojeg 20

Ljubav i rat

su pronašli u spremištu za ugljen, prerušenog u ženu ne bi li p­rikrio da je franjevac medijevalist. Govorio je to čovjek privezan za stablo kojemu su prijetili smrću, a koji je bio uvjeren da bi bilo manje nepravde i pogrešaka kada bi se pjesnicima i piscima dopustilo da se bave politikom.

Razbojnici su im dopuštali da govore i nisu ih slušali. Čudili su im se jer su smatrali da su oni u pravu. Znali su, jer su se smatrali pravim muškarcima, da idealizam i učenje doprinose traćenju uma.

Ramon Mercader je s određene udaljenosti pokušavao sve njih uvjeriti da optužba za prikrivanje kapelana ne pruža nikakvu mogućnost obrane dok se pak Valentina razveselila što s tim uhićenikom dijeli uvjerenje da je nasilje poput dvosjeklog mača i da uvijek izaziva bijes. Pod utjecajem mudrog i učenog oca, priznatog i dokazanog anarhista, Valentina je život posvetila uzdizanju slobode čovjeka i obrani ljudskih vrijednosti ponad bilo kojeg zakonodavstva koje bi stalo između njih.

Sòcrates Mur, u strahu od negativnih utjecaja na obrazovanje svoje kćeri, osobno se posvetio njezinoj poduci u području osnovnih životnih znanja s namjerom da od nje učini građanku svijeta. Ni više ni manje.

*** Razgovor između to dvoje mladih odjednom je zasmetao ophodnim policajcima, a Ramonu još i više, koji je i dalje prekriženih ruku tiho stajao naslonjen na zid. Bernatu Amorósu stavili su krpu u usta zbog straha da mu se ne razveže učen jezik. Valentina je stala uz pjesnika i fratra i tražila pogodan trenutak da se zauzme za njih. Vođa razbojnika, kojeg su ponekad zvali Pep, a ponekad Serra, urlao je ispitujući uhićenike o oružju skrivenom u nekom kutku te palače. Od te je optužbe Lucrecia pobješnjela: „Ma o kakvoj to palači govorite!“ rekla 21

Núria Amat

je. Zatim je uperila prst pravde u tog čovjeka i zaključila: „Ova kuća ima svoje dostojanstvo, ali raskošna nije“.

Cvjetovi kozje krvi zamirisali su u predvečerje i međusobno se gledali kako bi pružili utjehu Lucreciji, koja ih je redovito zalijevala. Tu činjenicu nitko nije mogao opovrgnuti. Cvjetovi su još postojali. Bili su pravi. Rat je, za razliku od njih, izgledao smiješno. Još nije imao ni vremena ni dovoljno volje pomesti pred sobom drveće, pse, mačke, djecu i druga bespomoćna bića poput tih cvjetova što su tvrdoglavo odlučila preživjeti.

Sumanut jer su drugi prije njega već pokupili kućni plijen, vođa razbojnika je nakon zadnjeg pretresa bio loše volje. Galamdžija Serra opsovao je staru lajavicu najružnijom rječju što je žena može čuti iz usta muškarca. Lucrecia nije ni trepnula.

Stoga je odlučio da će rasipati barut ne bi li uništio kapitalističku klasu bogataša. Usprkos tome, i dalje je bilo očito da su zavjese i knjige bili jedini ostaci vrijednih predmeta što su još stajali među tim mračnim zidovima. Mnogi su znali da ih je razbojnik Serra, tijekom svojih pljački, spremao za osobnu korist, umjesto da njima obogati duh republikanskog anarhizma.

Ne bi to blago podijelio čak ni sa svojom ženom i djecom. Provaljivao je u stanove i stambene zgrade u bogatim dijelovima avenija Diagonal, Passeig de Gràcia i Sant Gervasi nakon što je pobio njihove vlasnike koji su, na svoju nesreću, bili tvorničari, povjesničari, kapelani i redovnici, liberalni zastupnici, katalonski konzervativci ili, pak, obični smrtnici umjerenih uvjerenja.

Nakon što su se karte stavile na stol, Ramon Mercader ponovno je postao onaj kulturni i pažljivi mladić koji kao da je izašao iz priručnika za savršenu gospodu. Zatražio je riječ i rekao tom gluhom i nesretnom slušateljstvu da se, prije nego što se ikoga neosnovano optuži, obavezno za to moraju podastrijeti dokazi. Koračao je vrtom kao da je ta kuća njegova. Ali dok je tako govorio, okrenuo je leđa ukućanima da bi mogao 22

Ljubav i rat

namignuti tom okrutnom policajcu u znak podrške, čime je potvrdio ono što će se ubrzo dogoditi: mladiće će odvesti pred narodni sud koji će na smrt osuditi novopridošle osuđenike uhićene zbog bilo kojeg razloga. Poticaj je mogao biti posjedovanje neke knjige ili raspela pa sve do obiteljskog prezimena koje miriši na moć i bogatstvo. Odande će ih prevesti na stratište Camp de la Bota, gdje je krvožedni narod dobio dozvolu strijeljati osuđenike. Gardisti bi osobno ustupili svoje puške svima koji bi ih zatražili. S obzirom da nisu bili potpuno zadovoljni takvim masovnim ubijanjima, ti bi nasumični strijelci dodatno pljuvali po leševima i skrnavili ih.

Izbezumljena plačem žena iz te kuće i svjesna da je nemoguće popraviti zatečeno stanje, Valentina je upitala kamo namjeravaju odvesti zatočenike. U čeku Sant Elies, odgovorili su joj. Tu su odluku donijeli i prije nego što su ih uhvatili. Kada je upitala za razloge zbog kojih ih vode u tu ilegalnu tamnicu umjesto da ih odvedu u zatvor Model, kratko su odgovorili da je jako kasno i da bi onamo morali pješke. Siti te znatiželjne gardistice, oni su nju podsjetili da mora izvršiti svoju revolucionarnu zadaću, pa su je zatražili da im pokaže police s knjigama, a ona ih je, kao sljedeći korak, morala preseliti u jedan od klubova organizacije. Svjesna da nema vremena na bacanje, Valentina im je odgovorila da se to nje ne tiče i da će o tome odluku donijeti sutradan.

U vrtu su se mladići opraštali od žena iz obitelji. Govorili su ono što bi rekli svi mladi ljudi pomireni sa sudbinom u trenucima očaja: „Vidjet ćete da će nas ubrzo pustiti na slobodu“.

No zbog bajuneta koji im je bio pričvršćen oko pasa vjerovali su u suprotno. S Valentinom je bilo drugačije. Izričaj kojim se poslužio Artur da ostane uz nju bio je sazdan od znakova i pokreta koji su izražavali dubinu njegove žudnje i osjećaja. Otvorila su se prva vrata ljubavi. Gledali su se kao da se poznaju cijeli 23

Núria Amat

život. U toj su tek propupaloj naklonosti oboje u istoj mjeri bili pustolovi početnici, zbog čega su se izlagali velikoj opasnosti, jer je strast među njima bujala brzo i nesmetano. Valentina je prišla bratu Bernatu Amorósu, kojemu su bile potrebne nježnost i podrška, i rekla mu da će to uhićenje na koncu biti tek puka formalnost. Rekla je to potpuno uvjerena da je istina na njezinoj strani. Notorna je činjenica bila da je stožer anarhističke federacije dogovorio s međunarodnim predstojnikom braće marista isplatu dvjesto tisuća franaka u zamjenu za nesmetani bijeg u Francusku.

Izvan sebe i uplakana, Mercedes je stala pred uličnu ogradu da bi im prepriječila izlaz. Čula je kako govore da će je odvesti zbog kršenja pravila. Zašto nju? Nisu li im nanijeli već dovoljno boli?

Valentina je tim bezočnim likovima posljednji put rekla da bi najprikladnije bilo odvesti te uhićenike u zatvor Model.

Ramon Mercader se na njezine riječi nije ni osvrnuo. Kao da mu je kroz jedno uho ušlo, a kroz drugo izašlo.

Zapovjednik policajaca je, pak, smrknuto stao pred nju.

– Što ti to pada napamet, drugarice! Nije valjda da misliš da je to raj! – rekao joj je.

Zatvor to, bez imalo sumnje, nije bio.

*** Teškim su ih korakom odveli u čeku Sant Elies. Uhićenici su šutke i pognutih glava koračali Ulicom Escoles Pies; morali su slušati psovke policajaca koji su bili ljuti što su protratili dan u lovu bez ikakve nagrade. Svima njima mogli su se razaznati tek obrisi. U trenutku odsutnosti čuvara, Artur je vidio da Bernat miče usnama, pa ga je upozorio.

– Ne brini – odgovorio mu je ovaj.

Slijedeći slučaj učitelja zatočenog u Sevilji, fratar je odlučio 24

Ljubav i rat

vjerovati da će ga zatvor potaknuti na učenje. Odlučio je da će se od toga trenutka ponašati kao da se ništa važno nije dogodilo. Donio je odluku da će vrijeme u pritvoru posvetiti učenju i književnosti. Učio je napamet. Vrlo je pažljivo slagao rečenice.

Stigli su točno u deset sati. Smjesta su ih razdvojili. Artura Ramonedu gurnuli su u ćeliju koja nije bila puno veća od ormara i u kojoj je danonoćno morao biti šćućuren, pri čemu nije uopće bio svjestan kada je dan, a kada noć. Niz zidove je neprestano curila vlaga, a neko ga je snažno svjetlo nepodnošljivo dugo zasljepljivalo. Tijekom užasa kroz koje je prošao pri prvim ispitivanjima izgubio je naočale, duhan i želju za životom. Ako je i mislio na Valentinu Mur, činio je to da ostane siguran da susret s njom nije bilo haluciniranje i da se uvjeri da će jednoga dana ipak umrijeti zbog ljubavi, kao što sada umire od straha da će se napatiti. Možda njegov čas još nije kucnuo. Ta je gardistica lebdjela nad njegovim ludilom i preklinjala ga da preživi.

Ljubav je bila upravo to.

Doista. Upravo to, pomislio je.

*** Nakon što su ga dva tjedna držali u izolaciji, bez mrvice hrane, s vrlo malo vode i izloženog zastrašujućim kricima drugih osuđenika, odvukli su ga uskim hodnicima i kamenim stepenicama na kat, gdje je mislio da ga čeka blažena smrt.

Dvorana je bila vrlo mračna, a posjeli su ga pred snažan snop svjetlosti koji mu je pomutio vid. Više je razabirao obrise, nego što je jasno vidio tri muškarca kako mu pištoljem ciljaju u oči.

Rekli su da su policajci u službi novooformljene revolucionarne vlade. Onaj najprodornijeg glasa obavijestio ga je da je optužen za aktivno sudjelovanje u danu „nacionalnog ustanka“, uz dokaze protiv njega koji ga terete za suradnju s družinom odbjeglih vojnika u samostanu karmelićanki u Ulici Llúria.

25