Nakladnik HENA COM Zagreb, travanj, 2016. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednik: Božidar Alajbegović Lektura: Marina Negotić Prevoditeljica: Ira Martinović Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Giorgio Fontana, MORTE DI UN UOMO FELICE Copyright © Giorgio Fontana 2014 This edition published in agreement with Piergiorgio Nicolazzini Literary Agency (PNLA) Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016. Copyright © za prijevod Ira Martinović i Hena com, 2016. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Questo libro e stato tradotto grazie ad un contributo alla traduzione assegnato dal Ministero degli Affari Esteri Italiano. Knjiga je objavljena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova.
Giorgio Fontana
Smrt sretnog Ä?ovjeka
Prevela s talijanskog Ira Martinović
Hena com
Mojoj majci
“Ne zaboravite” – rekao je – “da se ne smijemo predati bijesu.”
1 Žele osvetu, dakle. Colnaghi je nekoliko puta kimnuo glavom, više za sebe, kao da pokušava posložiti misli koje se još nisu ni stvorile, ili su bile nesređene: zatim je spustio ruke na stol i još jednom pogledao dječaka koji mu se obratio. Dvoranom koju im je ustupio dječji vrtić vladala je tišina: pod pazusima su se vidjele mrlje od znoja, lopatice ventilatora vrtjele se u tišini. Svi su iščekivali njegov odgovor, još jednu dobru riječ. Tridesetak rođaka i prijatelja žrtve okupilo se u sudnici. Vissani je bio kirurg, istaknuti predstavnik desničarskog krila milanskih demokršćana. Pedeset dvije godine, pepeljastoplava kosa, bucmast. Njegova fotografija ostavljena pred Colnaghijevim stolom bila je okružena rukovetima cvijeća. Colnaghi ga je možda vidio nekoliko puta u proteklih par godina, čitao o njemu u Corriereu, možda čak i pokoji članak u lokalnim novinama, jer Vissani
7
Giorgio Fontana
je dobivao sve važniju ulogu u stranci. Colnaghiju se ti demokršćani nisu sviđali, no tko zna – možda je Vissanija čak i osobno upoznao, možda ih je upoznao kakav ambiciozni kolega; možda su se susreli neke večeri sredinom svibnja, kad su nebom nad Milanom šarale lastavice i neka neuhvatljiva svjetlost. Možda su te večeri obojica bili dobro raspoloženi, možda se Vissani nasmijao na neku Colnaghijevu šalu, udario dlanom o koljeno smijući se: a onda je odjednom liječnik pokvario raspoloženje Colnaghiju nekakvom nespretnom opaskom nalik na stotine onih na kakve je Colnaghi nailazio u sudskim spisima tijekom istrage – neugodnom primjedbom o današnjim mladima ili potrebi čvrste ruke u vladi. Bilo kako bilo, završilo je ovako – taj vulgarni, neugodni, ali nedužni tip ubijen je uvečer 9. siječnja 1981. u blizini Trga Diaz. Dva metka kalibra .38 Special. Otad je prošlo šest mjeseci. Odgovornost za ubojstvo preuzelo je odmetnuto krilo Crvenih brigada. Slučaj još nije bio zaključen, a na njemu je radio pomoćnik javnog tužitelja Colnaghi. Mnogo je razmišljao o tome treba li prisustvovati komemoraciji: na kraju krajeva, njegov je zadatak bio udaljiti se od svih tih ljudi, a ne se s njima zbližiti. Naposljetku je popustio: nije bio pravi trenutak za razmišljanje o tome što je prikladno, a što nije. Zaključio je da je dio zadaća suca, iako možda pomalo široko shvaćeno, i pokazati kako se nositi s gubitkom. Na neki je
8
Smrt sretnog čovjeka
način bio parazit patnje: bez zločina ne bi bilo ni kazne, a time ni sudaca. Osim toga, činilo mu se pravednim dati svijetu još nešto – jednostavan, jasan čin osobnog razumijevanja. I tako je sada, šest mjeseci nakon ubojstva, slušao sjećanja na to što se dogodilo i beskorisne i beskrajne govorancije o navodnoj dobroti žrtve i nevoljama koje su ga snašle. I sve se odvijalo kako treba – sve je teklo prema planu; sjećanje na zločin, golema praznina koju svaki ubojica osjeća u nutrini, lagana dosada (naknadna bol pomalo je naporna, osim za one koje razdire) i naposljetku uvjerenje da će Colnaghi i njegovi suradnici obaviti svoju dužnost. Sve je teklo kako treba dok riječ nije uzeo dječak, nakon što je podigao ruku vrlo pristojno, no odlučno, i rekao Colnaghiju da želi osvetu. Da želi osvetu jer je sin doktora Vissanija. Odrasli su se međusobno pogledavali bez riječi: neki su vrtjeli šešire po rukama, žene se posve neprikladno smiješile. Na neki su način svi dijelili dječakovu želju za osvetom. Colnaghi je naposljetku odgovorio. – Nisam prava osoba za osvetu – rekao je jednostavno, pokušavajući raspršiti napetost smiješkom. – U redu – odvratio je dječak. Bio je plavokos, poput oca, ošišan na kacigu, nos i usta su mu podrhtavali. – Recimo da uhvatite one koji su ubili mojeg oca. Što zatim? – Bit će izvedeni pred sud.
9
Giorgio Fontana
– Što zatim? – Ako budu proglašeni krivima, bit će osuđeni. – I provest će život u zatvoru? – Mnogo godina zasigurno. Više nikada neće nikome nauditi. – To nije dovoljno – rekao je dječak, odmahujući glavom. – Nije dovoljno. Colnaghi je još jednom kimnuo. – Zoveš se Luigi, je li tako? – upitao je. – Da. – Koliko ti je godina, Luigi? – Petnaest. – Petnaest. Ideš u gimnaziju? – Prirodoslovno-matematičku. Ove godine krećem u drugi razred. – Fino. Reci mi onda ti što bismo trebali napraviti s ubojicom tvojeg oca. Nezadovoljno mrmljanje, odmahivanje glavama. Colnaghi je osjetio da je pretjerao, ali u mislima mu se rodila jedna pretpostavka: morao je provjeriti je li točna. Bilo kako bilo, dječaka pitanje nije zateklo. Jednostavno se okrenuo prema vratima, čvrsto stisnuo oči kao da će mu to pomoći u razmišljanju. Zatim se ponovno okrenuo prema sucu. – Ubio bih ga – rekao je. – Odmah bih ga ubio vlastitim rukama. Ovoga je puta sudnica zabrujala, a dječaka majka zgrabila za ruku.
10
Smrt sretnog čovjeka
– Luigi! – podviknula je, no bez prave žestine. Luigi se nije obazirao na nju. Izdržao je Colnaghijev pogled i Colnaghi je shvatio da ga time zapravo ne izaziva, da se radi o nečem mnogo važnijem i složenijem od izazova; o sudbini čitavog jednog naroda koji je pokušavao shvatiti tragediju, čitavu jednu povijest nanesene nepravde i međusobno nanesene boli. Jer naposljetku sve se ovo moglo svesti na uobičajeno banalno pitanje: kako djetetu objasniti zašto je njegov otac ubijen? Kakvog smisla ima govoriti o uzrocima i razlozima pred takvim gubitkom? Odgajamo djecu punu ogorčenosti, rekao je sam sebi. Podižemo siročad kojoj će biti potreban očinski lik, a ja tu ne mogu ništa. Stoga je duboko uzdahnuo i razotkrio svoju nedostatnost. – Tvoj je stav... razumljiv – rekao je. – Doista jest. Što bih ja napravio u tvojoj situaciji? To si pitanje uvijek postavim. Kako bih se ja ponio da se nađem u vašoj koži? – raširio je ruke. Sada su ga svi pažljivo slušali. Colnaghi je odlučno promatrao te ljude u limbu između distanciranosti i suosjećanja i odjednom začuo vlastiti glas; riječi su potekle kao same od sebe: isprva razdvojene poput vojnika u noćnom izviđanju, a zatim poput bujice; izletjelo je sve ono što je već dugo čuvao u nutrini. – Osveta je prvo rješenje koje čovjeku padne na pamet. Očigledno rješenje; prirodno: zakon odmazde, je li tako? Oko za oko, zub za zub. Ali to ne pomaže – duboko je uzdahnuo. – Postaje mi jasno
11
Giorgio Fontana
da ja na vašemu mjestu ne bih čak ni htio slušati sve ovo, ali osveta je beskorisno oružje; prije svega za vas same. Naravno, jasno mi je da jedan dio vas i ne želi rješenje od kojega će se osjećati bolje, već samo zgrabiti čovjeka koji vam je nanio toliko boli i satrati ga, natjerati ga da shvati koliko ste propatili. Ali neki suučesnik tog čovjeka i sam će se poželjeti osvetiti, ubit će još jednog nedužnog čovjeka i tome neće biti kraja: naposljetku će ostati samo smrt. Neće ostaviti prostora ni za savjest, ni za ljubav, za izlazak na pizzu, za šetnju; svijet će u potpunosti iščeznuti, isti onaj svijet kojeg smo željeli spasiti. Ostat će samo led i osveta. Iz takve se opsesije ne nalazi izlaz – protrljao je oči. – Ovo vam govorim kao otac i kao kršćanin. Znam da moja zadaća završava pravednom kaznom za krivce. Ali znam i da to nije dovoljno. Znam da ništa ne može ispraviti nanesenu vam nepravdu. Da ništa neće vratiti tvojeg tatu, Luigi, ni uništiti osobe koje su ti ga oduzele. Užasno je to. Užasno je i uistinu ne znam što da radim; nemam odgovor na vašu bol. Morate biti vrlo hrabri, jer ovo što vam se dogodilo – ovo što se dogodilo tebi, Luigi – je nešto što vam nitko ne može razjasniti. Čvrsto vjerujem u to da će jednoga dana Bog sve vratiti na svoje mjesto, uzvratiti za svaku ranu i za svaki zločin, ali u ovome trenu mi je jasno da vam ništa ne mogu ponuditi. Žao mi je što vam se ovo dogodilo – završio je. – Uistinu mi je žao.
12
Smrt sretnog čovjeka
Izlazeći, Colnaghi je prihvatio nekoliko pruženih ruku, odvratio na pokoji pozdrav. Neki od prisutnih zaplakali su tijekom njegova govora i sad su mu zahvaljivali na tim riječima. Neki su djelovali zbunjeno, čak i uznemireno. Odmicali su se od puta kojim je Colnaghi izlazio, obarali oči, prekopavali po torbama kao da nešto traže. Luigi je stajao po strani, u dnu dvorane i gledao ga bez riječi. Poznat mi je tvoj bijes, poželio mu je reći Colnaghi; savršeno mi je poznat; razumijem ga kao da je kakav privatni jezik. Ali moja je bol bolja od tvoje, pomislio je – i odmah se toga posramio. Zatim je stresao glavom i izašao. Bio je iscrpljen. Na ulici je iznova obukao sako, iako je bilo vruće; protrljao je naočale krajem kravate i otišao do tramvajske postaje. Nije se mogao riješiti nemira i priželjkivao je samo smirujuć pogled na grad s prozorčića. Podigao je pogled; osam uvečer, postaja Porta Genova: uz uobičajene prodavače sitnica, prevarante i skitnice, posljednji su radni ljudi čekali vlak. Na sve se njih spuštao zalazak sunca i zrak je iz nekog neobjašnjivog razloga mirisao po slatkišima sa sladićem. Colnaghi je automatskim pokretima pripalio lulu i tramvaj je stigao nakon nekoliko udisaja, tek toliko da mu aromatični dim ispuni usta. Sudac je ušao u kola i osvrnuo se oko sebe. Tri žene njegovih godina, jedna starica s ružičastim šeširićem, par mladića u trapericama koji su se dodavali odlomljenom ručkom za držanje. Možda je otpala sama, možda su je otrgli oni.
13
Giorgio Fontana
Colnagi je oborio bradu na prsa. Već je neko vrijeme zamišljao da se i njemu dogodilo što i Vissaniju, kao i njegovim kolegama koje su poubijali u proteklih nekoliko godina. Ta je njegova preobrazba još uvijek trajala i bila je posve neobična – kao da je uokolo nosio sa sobom još jednoga Colnaghija; jednu sitnu smrt koja je klijala i čekala da se probije iz njega. Hoće li mu se to doista i dogoditi? Kad, gdje? Prije nekoliko mjeseci jedan mu je kolega u Torinu rekao da je njihov zadatak sada naučiti kako biti dobar leš. Colgnahi je podigao pogled k nebu i odgovorio da nema potrebe za tolikim pesimizmom. Jednom mu je prilikom šef ponudio oružanu pratnju, no odbio ju je. Još nije bio primoran prihvatiti tjelohranitelje, a i morao si je priznati da je nakon ubojstva Alda Mora ionako mislio da takvo što samo dovodi još života u opasnost. Uostalom, točnih podataka nije bilo: u razotkrivenim sjedištima terorista nije bilo ni spomena njegova imena, nijedna organizacija nikada mu nije zaprijetila. Ipak, bio je dobar cilj: briljantan sudac koji se slučajevima oružanih napada bavio tri godine; još uvijek mlad, spreman na dijalog, demokrat, a povrh svega i veliki vjernik. Ona su dva mladića sišla na idućoj postaji, a sa sobom su ponijeli i ručku iz tramvaja. Vrata su se zatvorila s treskom, nitko drugi nije ušao; Colnaghi se protegnuo počešati dio kože izložene suncu, koji ga je lagano peckao. Tramvaj je skrenuo i odjednom je svjetlost boje trešnje osvijetlila čitava kola. Smisli koji vic, rekao si je
14
Smrt sretnog čovjeka
Colnaghi. Koje je najbolje ime za suca? Maksim Kazna. Ne, ne, nije dovoljno dobro; daj još kojega, Giacomino. Tužilac kaže optuženome: imamo tri svjedoka koji su vas vidjeli. Optuženi: Pa što? Dovest ću vam stotine tisuća koji me sigurno nisu vidjeli! Tiho se nasmijao. Takve je gluposti mogao reciklirati s Franz ili Micillom, ili čak i za obiteljskom večerom. Starica s ružičastim šeširićem zbunjeno ga je pogledala i malo se pribrao. Tramvaj je glasno pozvonio na križanju; vozeći se na sjever, Colnaghi je naslonio obraz na staklo i gledao kako se Milano otvara pred njim poput lepeze: puste ulice obrubljene tramvajskim tračnicama, dva policajca ispred neke zgrade, jedan student s knjigama pod rukom; obrisi grada koji su se polako gubili u sumraku.
15