Crvene usnice by HENA COM

Nakladnik HENA COM Zagreb, listopad, 2016. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Marina Negotić Prevoditeljica: Duška Gerić Koren Dizajn naslovnice: Jasna Goreta Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika MANUEL PUIG, BOQUITAS PINTADAS © Heirs of Manuel Puig First published in 1969, in Buenos Aires c/o Schavelzon Graham Agencia Literaria, S.L. www.schavelzongraham.com Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016. Copyright © za prijevod Duška Gerić Koren i Hena com, 2016. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Obra editada en el marco del Programa SUR de Apoyo a las Traducciones del Ministerio de Relaciones Exteriores y Culto de la República Argentina. Djelo je objavljeno u okviru Programa SUR za potporu prevođenju Ministarstva vanjskih poslova i bogoštovlja Republike Argentine.

Manuel Puig

Crvene usnice

Prevela sa španjolskog Duška Gerić Koren

Hena com

1. GRIMIZNE USNICE

PRVI NASTAVAK „Trajalo je… za mene cijeli život…“ Alfredo Le Pera OBAVIJEST OBJAVLJENA U BROJU OD TRAVNJA 1947. MJESEČNIKA IZ NAŠE ČETVRTI, IZDANOG U NASELJU PUKOVNIKA VALLEJOSA, U POKRAJINI BUENOS AIRES “OBAVIJEST O SMRTI. Smrt gospodina Juana Carlosa Etcheparea, koji je 18. travnja nakon duge i teške bolesti preminuo u dobi od samo dvadeset osam godina, zatekla je ovo naselje, kojega je pokojnik bio dragi sin, i obavila ga osjećajem neizmjerne tuge, s obzirom na to da mnogi koji su mu bili bliski nisu bili upoznati s teškom bolešću protiv koje se borio. Ova je smrt našoj sredini oduzela njezina dragog člana koji se isticao izvrsnošću duha i karaktera, nadarenoga člana zajednice kojega su krasile mnoge vrline –

Manuel Puig

poput suosjećanja – po kojima se ističu samo osobe koje uživaju neprocjenjivo poštovanje i divljenje bližnjih, ali i svih drugih. Pokop Juana Carlosa Etcheparea održan je na mjesnom groblju, kamo ga je ispratila duga povorka ožalošćenih.”

* Buenos Aires, 12. svibnja 1947. Poštovana Doña Leonor, pročitala sam sam tužnu vijest u časopisu Iz naše četvrti i nakon dugoga razmišljanja, napokon sam se odvažila uputiti vam svoje najdublje izraze sućuti u povodu smrti vašega dragog sina. Ja sam Nélida Fernández de Massa. Zovu me Nené. Sjećate li me se? Već mnogo godina živim u Buenos Airesu, kamo sam se s mužem doselila nedugo nakon vjenčanja, ali ova tako tužna vijest navela me da vam ipak napišem koji redak, iako ste me prije moje udaje Vi i Vaša kći prestale pozdravljati. Unatoč tome, on me uvijek pozdravljao, siroti Juan Carlos – počivao u miru! Zadnji put sam ga vidjela prije kojih devet godina. Ja, gospođo, ne znam jeste li još kivni na mene, ali svakako želim da Vam Gospodin pomogne jer se sigurno jako teško pomiriti s ovakvim gubitkom, gubitkom već odrasla sina. Unatoč tome što četiristo sedamdeset i pet kilometara dijeli Buenos Aires od Naselja pukovnika Vallejosa,

Crvene usnice

ja sam u ovom trenutku uz Vas. Iako me ne volite, dopustite mi da se molim s vama. Nélida Fernández de Massa Osvijetljena novom kuhinjskom neonskom svjetiljkom, zatvori bočicu tinte, pogleda ruke i primijeti da su joj prsti kojima je držala pero prljavi, pa krene prema sudoperu. Kamenom ostruže tintu i obriše se krpom. Uzme omotnicu, slinom ovlaži rub premazan ljepilom pa se na nekoliko sekundi zagleda u šarene rombove plastičnoga stolnjaka.

* Buenos Aires, 24. svibnja 1947. Draga Doña Leonor, kakvu li mi je samo neopisivu utjehu pružio Vaš odgovor! Istina, nisam ga očekivala jer sam mislila da mi nikad nećete oprostiti. Vaša kći Celina me, vidim, i dalje prezire, pa ću Vam, kao što ste molili, pisma slati na poštanski pretinac, kako se ne biste morali s njom upuštati u rasprave. Znate li što sam pomislila kada sam ugledala Vašu omotnicu? Pomislila sam da je unutra moje neotvoreno pismo. Gospođo... jako sam tužna i ne bih to trebala baš Vama govoriti, umjesto da Vas pokušam utješiti. Ali ne znam kako bih Vam objasnila, nemam s kime razgovarati o Juanu Carlosu, a cijeli dan razmišljam o tome

Manuel Puig

kako je jedan tako mlad i dobar mladić imao tu veliku nesreću da se zarazi tom bolešću. Noću se često budim i protiv svoje volje razmišljam o Juanu Carlosu. Znala sam da je bolestan, da je opet išao u planine kod Córdobe na liječenje, ali ne znam zašto... nije mi ga bilo žao, ili sam valjda mislila da neće umrijeti. Sada mislim samo na jedno, s obzirom na to da nije išao u crkvu. Je li se ispovjedio prije nego što je umro? Da se barem ispovjedio, to bi bila još jedna utjeha za nas žive, slažete li se? Ja se već dugo nisam molila, zadnji put prije tri godine kad je moj mlađi bio bolestan, ali sada sam opet počela. A bojim se i toga da je dao učiniti ono što je želio. Jeste li vi to znali? Da barem niste! Znate, gospođo, i o tome razmišljam kad se noću probudim: Juan Carlos mi je, naime, nekoliko puta rekao da želi biti kremiran kad umre. Ja vjerujem da to baš i nije milo katoličkoj crkvi, jer katekizam kaže da će nakon Sudnjega dana tijela i duše uskrsnuti. Već se godinama ne ispovijedam pa sam izgubila tu naviku, ali ići ću se raspitati o tome kod nekog svećenika. Da, gospođo, Juan Carlos sigurno počiva u miru, odjednom sam sigurna da počiva, ako već nije na Nebu. Ah, da, u to moramo biti sigurne, jer Juan Carlos nikad nikome nije ništa na žao učinio. Eto, žudno čekam Vaše pismo. Grli Vas, Nélida U ladici ormara, uz malu dječju krunicu, svijeću s prve pričesti i naljepnicu s imenom djeteta Alberta

Crvene usnice

Luisa Masse, leži knjiga s koricama od lažnog sedefa. Lista je tražeći odlomak u kojemu se opisuje dolazak Sudnjega dana i uskrsnuće tijela.

* Buenos Aires, 10. lipnja 1947. Draga Doña Leonor, kad sam se večeras vratila iz grada, gdje sam kupovala neke stvari za djecu, dočekalo me Vaše pismo. Osjetila sam veliko olakšanje kada sam doznala da se Juan Carlos ispovjedio prije smrti i da je imao kršćanski pokop. To je velika utjeha. A kako ste Vi? Jeste li barem malo bolje? Ja sam još potištena. Sada ću si dopustiti malu drskost. Kada je otputovao u Córdobu, poslao mi je nekoliko pisama u Vallejos, zaručničkih pisama u kojima mi je napisao stvari koje nikad neću zaboraviti. To Vam možda ne bih smjela govoriti jer sam sada udana žena s dvojicom zdravih sinova, jednim od osam i drugim od šest godina, neka mi ih Bog čuva, i ne bih smjela razmišljati o prošlosti, ali kad se noću probudim, uvijek pomislim na to koliku bi mi utjehu pružilo kad bih barem mogla ponovno pročitati pisma koja mi je pisao Juan Carlos. Kada smo prestali razgovarati i kad se dogodilo ono sa Celinom, vratili smo pisma jedno drugome. Nismo o tome razgovarali, ali odjednom sam jednoga dana poštom primila sva moja pisma koja sam mu slala u Córdobu pa sam i ja njemu vratila ona koja mi je on napisao. Ne znam je li ih

Manuel Puig

spalio, možda nije... Čuvala sam ih vezana nebeskomodrom vrpcom, jer ih je pisao mladić, a moja su, kad mi ih je vratio, bila u velikoj omotnici, nepovezana pa sam se jako naljutila što ih nije vezao ružičastom vrpcom, kako sam ga molila dok smo još razgovarali – nevjerojatno što sve ženi može biti važno. Bili su to neki drugi dani. Tko zna postoje li još ta pisma. Jeste li ih spalili, ako ste ih slučajno našli? Što ste učinili sa svim njegovim osobnim stvarima? Ja znam da je on jednom sačuvao rupčić umrljan ružem druge djevojke, što mi je ispričao samo da me razljuti. Onda sam pomislila da biste mi, ako Vam to nije mrsko, možda mogli, ako ste ih pronašli, poslati ta pisma koja mi je pisao. Eto, gospođo, voljela bih da mi nastavite pisati i moram reći da me iznenadila Vaša volja za pisanjem jer su Vaša pisma kao da ih piše mlada osoba. Čestitam Vam na tome, kad samo pomislim koliku ste nesreću nedavno pretrpjeli. Nije valjda da Vam ih piše netko drugi? Zapamtite, moja pisma vezana su nebeskomodrom vrpcom, to je dovoljno jer nisu u omotnicama koje sam ja, luda, bacala misleći da su prošle kroz previše ruku. Ne čini li Vam se da sam barem malo imala pravo? Omotnica na pošti prolazi kroz mnoge ruke, ali list u njoj dirao je samo Juan Carlos, jadničak, a poslije njega ja, nas dvoje i nitko više tako da je taj list u pismu intimna stvar. I, znate, nema potrebe da čitate nadnevke da biste znali koja su moja jer su vezana nebeskomodrom vrpcom.

Crvene usnice

Eto, gospođo, želim da Vas ovi moji reci zateknu u boljem zdravlju. Ljubi Vas i grli, Nené Zatvori omotnicu, uključi radio i počne se presvlačiti skidajući iznošenu kućnu odjeću i odijevajući onu za izlazak. Emisija “Tango protiv bolera” tek je počela. Čuju se naizmjence po jedan tango i jedan bolero. Tango pripovijeda o nesreći muškarca koji se na zimskoj kiši sjeća vrele noći i mjesečine pod kojom je upoznao svoju dragu i kišne noći u kojoj ju je izgubio, pripovijedajući kako se boji da će svanuti novi dan, a ona mu se neće vratiti, što bi moglo značiti i da je mrtva. Napokon moli da, ne vrati li se, ne procvatu ni geraniji jer će i njihove latice uvenuti. Nakon toga bolero opisuje par koji se rastaje unatoč velikoj ljubavi zbog nečega što on taji: ne može joj priznati razloge i moli je da mu vjeruje da će se vratiti bude li mogao, kao što se ribarski brod vraća u luku ne potope li ga karipske oluje. Emisija završava. Pred zrcalom u koje se i dalje gleda, makar je već nanijela ruž i puder, začešljava kosu prema gore pokušavajući oponašati frizuru kakve su se nosile prije nekoliko godina.

Manuel Puig

Buenos Aires, 22. lipnja 1947. Draga Doña Leonor: već sam Vam htjela pisati ne čekajući odgovor, kad je srećom stiglo Vaše pisamce. Veseli me što ste mirniji i što Vas sada ljudi već manje posjećuju. Oni to rade s dobrim namjerama, ali nisu svjesni da samo smetaju kada ih je previše. Već sam Vam htjela pisati jer sam Vas u zadnjem pismu zaboravila pitati je li Juan Carlos pokopan u zemljanom grobu, u niši ili u obiteljskoj grobnici. Jako bih voljela da nije u zemlji... Nikad niste ušli u zdenac dok su ga kopali? Kad si u zdencu, pa položiš ruku na tvrdu zemlju, osjećaš njezinu hladnoću i vlagu, oštre krhotine cigle, a gdje je zemlja mekša, još gore, tamo su crvi. Ne znam jesu li to oni isti crvi koji poslije traže ono što je njima hrana, nemojmo to radije ni spominjati, ne znam kako uopće uspiju ući u sanduk od tako debela i čvrsta drva. Bit će da se poslije mnogo godina lijes rastoči pa uspiju ući, ali onda ne znam zašto ne rade željezne ili čelične ljesove. Ali sada, kada o tome mislim, pada mi na pamet da možda mi sami unesemo crve, mislim da sam negdje pročitala da studenti medicine, kad imaju satove u mrtvačnici vide crve kad razrežu leš, ma ne znam sad jesam li to negdje pročitala ili mi je to netko rekao. Puno je bolje da je u niši, makar se onda ne može staviti puno cvijeća, ja bih najviše voljela da je u grobnici, ako već ne u obiteljskoj, jer se čini da bi tako bio zaštićen. Gospođo, sad sam se sjetila tko mi je rekao tu grozotu

Crvene usnice

da mi sami unosimo crve – baš sam Juan Carlos, koji je zato htio da ga kremiraju, da ga ne pojedu crvi. Oprostite, ako je ovo previše za Vas, ali s kime bih mogla podijeliti ova sjećanja, ako ne s Vama? Ali eto, ne znam što bih Vam rekla kako počinju pisma koja mi je pisao Juan Carlos. I baš mi je čudno što više nisu povezana nebeskomodrom vrpcom. Niste ih valjda pronašli tako puno? Baš čudno, Juan Carlos mi se kleo da sam ja prva djevojka s kojom se dopisivao, naravno, prošlo je mnogo godina, ali naše dopisivanje kao da je bilo uzaludno jer smo svejedno prekinuli. Tako mi je sinulo da je možda potpuno prekrižio pomisao da bi se dopisivao s nekom drugom. To mi je tek tako palo na pamet. Pisma koja mi je pisao bila su napisana na papiru iz istoga bloka koji sam mu baš ja kupila na dar, uz nalivpero, prije nego što je otišao u Córdobu. Sebi sam kupila drugi blok. To je bijeli, malo nagužvani papir sličan sirovoj svili. Početak pisma nikad nije bio isti, nije me oslovljavao po imenu jer je govorio da je to kompromitirajuće, jer bih tako ja, da je moja mama našla pisma, mogla reći da su za neku drugu. Ali čini mi se da većinom nose datum između srpnja i rujna 1937. i ako pročitate nešto više od toga, ne vjerujte u sve što piše, Juan Carlos me nekad volio ljutiti, takav je bio. Molim Vas da svakako pronađete pisma i puno Vam hvala što ćete mi ih poslati. Ljubi Vas i grli, Nené

Manuel Puig

Još nije ispisala omotnicu, žurno ustane, ostavivši tintarnicu otvorenu, a pero spusti na bugačicu koja upije okruglu mrlju. Presavijeno pismo dodiruje dno džepa njezine pregače. Zatvori za sobom vrata spavaće sobe, ukloni prljavštinu koja se prilijepila za Majku Božju iz Lujana isklesanu od soli što je krasila komodu i baci se potrbuške na krevet. Jednom rukom gnječi svilene rese koje ukrašavaju prekrivač, dok druga nepomično leži otvorena dlana pokraj lutke koja odjevena u haremsku ropkinju sjedi na sredini jastuka. Uzdahne. Nekoliko je minuta milovala rese. Odjednom su se začuli dječji glasovi koji su se uspinjali stubama zgrade pa je pustila rese i dodirnula pismo u džepu provjeravajući da ga nije ostavila nikome na dohvat ruke.

* Buenos Aires, 30. lipnja 1947.

Draga Doña Leonor, s veseljem sam primila Vaše pismo brže nego što sam ga očekivala, ali me razočaralo kad sam ga pročitala jer sam shvatila da niste primili moje prethodno pismo. Pisala sam Vam prije više od tjedan dana. Što se dogodilo? Bojim se da Vam ga je netko uzeo iz sandučića. Jeste li sigurni da Celina nikad ne uzima Vašu poštu? Ili možda ona ne zna da imate svoj pretinac na pošti? Ako Celina ide po Vašu poštu, moja pisma sigurno spaljuje.

Crvene usnice

Znate, gospođo, ako Vam je teško odgonetnuti koja su pisma bila namijenjena meni, pošaljite mi sva, a ja ću Vam vratiti ona koja mi ne pripadaju. Jako sam ga voljela, gospođo, oprostite mi ako sam Vas čime povrijedila, sve sam radila iz ljubavi. Molim Vas da mi brzo odgovorite, grli Vas Nené Ustane, presvuče se, prebroji novac u novčaniku, iziđe na ulicu i prijeđe šest blokova do pošte.

* Buenos Aires, 14. srpnja 1947. Draga gospođo, prošlo je već deset dana otkako sam Vam pisala i još nisam dobila odgovor. Nema smisla da Vam pišem kakve mi sve misli prolaze kroz glavu. Tko će ga znati gdje je ono pismo koje niste primili, a poslije sam Vam poslala još jedno. Ni njega niste primili? Možda ste se predomislili i više me ne cijenite. Još su Vam nešto rekli? Još nešto ružno o meni? Što su Vam rekli? Ako Vi imate loše mišljenje o meni, više mi nije ni do čega. Ni mužu ni djeci ne mogu ništa reći pa sam, čim sam ih nahranila, legla u krevet da se ne moram pretvarati. Na licu mi se vidi da sam zabrinuta. Djeci govorim da me boli glava pa me onda neko vrijeme puste na miru. Ujutro odem na tržnicu pa onda kuham, a dvorkinja mi čisti kuću, a kad dođu djeca iz škole ručamo. Moj muž ne dolazi doma u podne. Ujutro sam

Manuel Puig

manje-više zaokupljena, ali navečer me, gospođo, svlada tuga. Srećom dvorkinja ode čim mi opere suđe, ali jučer i danas nije mi došla pa sam se jučer sama pomučila i oprala posuđe i tek sam zatim legla, ali danas ne, danas sam otišla ravno u krevet ne pospremivši čak ni stol, jer više nisam mogla izdržati želju da ostanem malo sama. To mi je jedino olakšanje. I onda zamračim sobu. Tada mogu zamisliti da sam s Vama i da idemo na grob sirotom Juanu Carlosu pa se zajedno gušimo u suzama. Sad su četiri sata poslije podne, sunce je gotovo proljetno i umjesto da malo iziđem, ja sam zatvorena da me nitko ne vidi. U kuhinji mi se nagomilalo neoprano posuđe, oprat ću ga poslije. Znate što? Danas je navratila susjeda da mi vrati glačalo koje sam joj jučer posudila i skoro sam joj okrenula leđa, bez ikakvog razloga. Drhtim od straha bojeći se da će mi se muž vratiti ranije iz ureda, kad bi barem kasnio pa da mogu poslati ovo pismo. Ali Vas bih rado vidjela i razgovarala s Vama o svemu što me zanima iz onih godina kada nisam viđala Juana Carlosa. Vjerujte mi, gospođo, kad sam se udala za Massu, više nisam razmišljala o Juanu Carlosu, no i dalje sam ga cijenila kao prijatelja i ništa više. Ali sada ne znam što mi je, pitam se ne bi li, da Celina nije ružno govorila o meni, Juan Carlos danas još bio živ i oženjen s nekom finom djevojkom, ili sa mnom. Šaljem Vam izrezak iz revije Iz naše četvrti, onaj o proljetnoj zabavi, računam da je to bilo tamo 1936., jer sam tek navršila dvadeset. Tamo je sve počelo. Ako Vam nije teško, vratite mi ga, molim Vas jer mi je uspomena.

Crvene usnice

“proslavljen prvi dan proljeća. Slijedeći već ustaljeni običaj, Sportski i društveni klub obilježio je dolazak proljeća sjajnim balom, u subotu 22. rujna u pratnji mjesnoga orkestra Los Armónicos. U ponoć je, u stanci, izabrana Kraljica proljeća 1936., prekrasna Nélida Fernández, slika čije vitke figure krasi ove stupce. Uz novu kraljicu je njezina prethodnica, privlačna María Inés Linuzzi, Kraljica proljeća 1935. U nastavku večeri klupsko Povjerenstvo za proslave predstavilo je staru grafiku Tri razdoblja valcera, a predstavljanje je vodila ljubiteljica valcera, gospođa Laura P. de Baños, koja je, osim toga, izrecitirala nekoliko lijepih glosa. Glazbeno je putovanje završilo bečkim valcerom s kraja stoljeća u impresivnoj izvedbi gospođice Nélide Fernández i gospodina Juana Carlosa Etcheparea, koji su uvjerljivo pokazali ‘snagu ljubavi koja nadilazi sve zapreke’, kako je rekla gospođa de Baños. Posebno je zamijećena bila raskošna odjeća gospođica Rodríguez, Sáenz i Fernández, upotpunjena otmjenošću njihovih pratitelja u besprijekornim frakovima. S druge strane, valja zamijetiti da je mukotrpna i nimalo laka zadaća uranjanja u povijesno-glazbena tumačenja poslije prikazana lakoćom koju omogućuju malobrojne i užurbane probe, kradući vrijeme snu i odmoru. Valja ovdje podsjetiti na filozofsku misao: koliki od nas koračaju ovim histrionskim svijetom svakodnevno stižući do kraja puta ne uspijevajući saznati koja je bila naša uloga u velikom scenariju života! Premda je posljednji par odnio

Manuel Puig

najsnažniji aplauz, naša redakcija čestita svima jednako. Bilo je to ljupko i iz mnogih razloga nezaboravno druženje koje je okupilo povećan broj zainteresiranih, što su živo plesali do zore 23. rujna.” Sad vidim da nisam spomenula glavni razlog zbog kojega šaljem ovo pismo: molim Vas, odgovorite mi brzo jer se bojim da bi moj muž mogao nešto primijetiti budem li i dalje ovako rastresena. Grli Vas Vaša Nené P.S. Više mi nećete pisati? Preklopi pismo i izrezak iz novina na tri dijela i stavi ih u omotnicu. Vadi ih naglim pokretom, otvori pismo i ponovno ga pročita. Uzme izrezak i poljubi ga nekoliko puta. Ponovno preklopi pismo i izrezak, stavi ih u omotnicu, koju zatvori i pritisne uza srce. Otvori ladicu kuhinjskog ormarića i sakrije omotnicu među ubruse. Podigne ruku i zarine prste u kosu, zagrebe kožu na glavi kratkim noktima nalakiranim tamnocrvenim lakom. Upali plinski bojler da opere tanjure vrućom vodom.

DRUGI NASTAVAK „Belgrano 60-11 mogu li dobiti Renée… znam da ona više nije tu, razgovarajmo nas dvoje. Molim vas, večer ova tužna je, Žalost me sad obuzima, Znam da Renée više nema Čavrljajmo, svejedno je.“ Luis Rubinstein Buenos Aires, 23. srpnja 1947. Draga gospođo Leonor, koliko mi se samo dugo niste javili! Već su prošla gotovo četiri tjedna da nisam dobila vaše pismo pa se bojim da se nije štogod loše dogodilo. Ne, ja vjerujem da nam se sreća sada mora obrnuti, zar ne? Dogodi li mi se nešto loše, ne znam kako ću to podnijeti? Zašto mi ne pišete?

Manuel Puig

Danas, u subotu navečer, uspjela sam privoljeti muža da odvede dječake na utakmicu koja se igra tu blizu, na Riverovu igralištu, pa sam, Bogu hvala, ostala malo sama jer ne znam što bih odgovorila mužu da mi opet prigovori. Kaže da se stalno durim. Što Vi radite? Subotom popodne je u Vallejosu uvijek netko dolazio k nama na čaj, neka od djevojaka. Kad samo pomislim da ja zbog Celine ne bih mogla, kad bih danas bila u prolazu, navratiti k Vama na mate. A pogotovo poslije cijele te zbrke... obična glupost. Sve je počelo kad sam se zaposlila na pakiranju robe u Argentinskom magazinu i kada sam, kako sam se od osnovne škole družila sa Celinom i Mabel, koje su se već zaposlile kao učiteljice, a Mabel je još k tome bila bogata djevojka, počela ići u Društveni klub. Znate, gospođo, ja priznajem da sam tu pogriješila, a sve je počelo tako da nisam htjela slušati mamu. Bila je prava vještica: nije htjela da odlazim na ples u Društveni klub. Koje su djevojke uopće išle tamo? One koje su se mogle lijepo odjenuti zato što su im roditelji bili na položaju ili zato što su bile učiteljice, a sigurno ćete se sjetiti da su djevojke koje su radile u dućanima išle u Rekreacijski klub. Mama mi je rekla da ću, budem li se gurala gdje mi nije mjesto, samo izazvati zbrku. A tako je i bilo. Iste te godine pripremale su se točke za proljetnu zabavu pa su izabrali mene, a ne Celinu. Za Mabel se znalo da će je izabrati jer je njezin otac bio bog i batina u klubu. Ni treća djevojka nije bila iz društva, ali

Crvene usnice

to je posve druga priča, koja sada nije bitna. Tako smo se na prvoj probi našli mi, tri izabrana para, i Pagliolova, koja je svirala klavir, i Bañosova, koja nas je učila korake iz posebnog priručnika. Bañosova nas je sve tjerala gore-dolje i htjela je da najprije Pagliolova odsvira tri valcera da ih poslušamo, kad se odjednom pojavila Celina i počela mi nešto šaptati umjesto da me pusti da se usredotočim na glazbu. Rekla mi je da mi više ne želi biti prijateljica jer su mene primili u Klub zahvaljujući njoj i sad mi se ne želi pridružiti iz protesta jer su je zaobišli za proslavu. Mene je već molila da odbijem, ali to nije tražila i Mabel, pa sam se razljutila. Zašto nije isto rekla i Mabel? Jer Mabel ima novca, a ja ne? Ili zato što je učiteljica, a ja nisam došla dalje od šestog razreda? Ne znam zašto je Celina htjela žrtvovati mene, a ne i nju. Ja sam osamdeset puta ponovila Celini da je nisu zaobišli nego da je jako niska, a odjeća za najam koja je naručena iz Buenos Airesa sva je srednje veličine. Bañosova je pucala od bijesa jer smo nas dvije razgovarale umjesto da slušamo glazbu i od toga me trenutka već uzela na zub. Ljutim se zbog jednoga: Celina je htjela spojiti brata s Mabel, a vi znate da je Juan Carlos kratko vrijeme bio zaljubljen u nju, ali poslije su prekinuli. Prije nego što se počeo nalaziti sa mnom. Ali čini se da se Celina i dalje nadala da će se sroditi s Mabelinom obitelji. Radnim bih danom izišla iz prodavaonice u sedam navečer, pa se nisam viđala sa Celinom i Mabel, ali subotom su obje dolazile k nama popodne na mate, a mama

Manuel Puig

je Mabel radila frizuru za izlazak jer se ona nije znala počešljati. Prva proba bila je toga ponedjeljka i dobro se sjećam da cijeli tjedan nisam srela Celinu na ulici, što je bilo čudno, a kada je došla subota, Mabel se pojavila sama. Da se Mabel nije pojavila, ja bih napustila probe. Da barem nije došla, ali u Knjizi sudbine već je bilo zapisano da mora biti tako. Iako je strašno i pomisliti da je te večeri, kad je Mabel zakucala na ogradu i pozvala me, već bilo sve zapisano. Mislim da sam u tom trenutku od sreće ispustila iz ruke sve što sam držala. A sada sam se promijenila, čak se danas nisam ni počešljala jer želim umrijeti. Ali da završim priču sa Celinom, bit ću iskrena: šapnula mi je da ja nikad, da nije bilo nje, ne bih ni kročila u Društveni klub i da svi znaju za ono što se dogodilo s doktorom Ascherom. Prije nego što sam se zaposlila u Argentinskom magazinu, radila sam kod Aschera, primala pacijente, pripremala injekcije, a ljudi su, kad sam odjednom otišla, govorili da je bilo nečega prljavog između mene i njega, oženjena muškarca i oca troje djece. Eto, gospođo, sad Vas moram ostaviti jer, ako dođe moj muž i počne čitati ovo pismo, možete samo zamisliti što će biti. Nastavit ću u ponedjeljak, kad ga ne bude. Ponedjeljak, 25. Draga prijateljice, sama sam na svijetu, sama. Za dečke će se, kad me ne bude, brinuti moja svekrva ili već netko drugi, bolje

Crvene usnice

nego ja. Jučer sam se zatvorila u sobu i muž je provalio vrata, a ja sam već mislila da će me ubiti, ali nije ništa napravio, nego se približio krevetu i okrenuo me jer sam sakrila glavu pod jastuk, a ja sam mu kao luđakinja pljunula u lice. Rekao mi je da ću to platiti, ali se suzdržao da me ne udari. Mislila sam da će mi razbiti glavu. Danas sam se, k tome, sjetila Aschera i u meni se probudila mržnja, kao da nisu protekle tolike godine. Njega nisam voljela kao Juana Carlosa, voljela sam samo Juana Carlosa. Aschero je iskorištavao ljude. Problem je u tome što više nikad u životu neću vidjeti svojega Juana Carlosa. Nećete mi ga valjda kremirati! Izgubila sam ga zbog Aschera i Celine, umro je zbog njih i sad moram cijeli život trpjeti napornoga Massu. Za sve je kriva Celina, Vaša je kći prava zmija, čuvajte se. A kad se već ispovijedam, ispričat ću Vam kako se to dogodilo da sam ostala obilježena za cijeli život: imala sam devetnaest godina i poslali su me Ascheru da se učim za bolničarku. Jednoga dana u ambulanti nije bilo nikoga, a ja sam kašljala, pa mi je počeo slušati pluća. Istoga trena poletjela mu je ruka i počeo me milovati, a ja sam pobjegla u zahod crvena od stida, odjenula sam bluzu i rekla mu da sam za sve ja kriva, da mi oprosti što sam htjela izbjeći odlazak drugom liječniku. A baš sam bila glupa. Na tome je ostalo, ali ja sam ga sanjala cijelu noć, bojeći se da će me opet pritisnuti uza zid. Jednoga smo dana hitno morali ići autom dati transfuziju na neku farmu. Žena je krvarila poslije poroda i

Manuel Puig

spasila se zahvaljujući našem trudu. Na odlasku su nas ponudili vinom, svi su bili zadovoljni, pa sam popila. Na pola puta Aschero mi je rekao da se naslonim na prozor i zatvorim oči i odmorim se pola sata od puta. U svemu sam ga poslušala, a kad sam zažmirila, nježno me poljubio. Nisam rekla ništa, pa je zaustavio auto. Kad samo pomislim da trošim tintu na te svinjarije, kako sam samo skupo platila to što sam u tom trenutku bila tako glupa! Poslije smo se počeli viđati gdje god smo stigli, pa čak i u ambulanti, gdje nas je od njegove žene dijelio samo zid, a onda je ona doznala, pa sam se morala zaposliti u prodavaonici na pakiranju robe. Više me nikad nije potražio. I sve to zbog čega? Znate, ubija me moj sadašnji život, radim samo kućanske poslove i vičem na djecu. Ujutro, svako božje jutro, počinje bitka dok ih pokušavam istjerati iz kreveta, stariji je gori, ima osam godina i ide u drugi razred, mlađi, srećom, ove godine ide u vrtić, pa im dajem mlijeko za doručak, odijevam ih i pratim do škole, sve uz šamare, muška djeca su baš naporna, kad ne gnjavi jedan, gnjavi drugi. U povratku idem u kupnju, sve kupujem na tržnici jer je puno jeftinije, ali i puno zamornije jer moram ići od štanda do štanda i čekati u redu. Za to vrijeme dvorkinja mi već čisti stan, pere mi i rublje, a ja kuham i, ako imam vremena, tijekom jutra i glačam, a popodne razbojnike ne mogu natjerati na spavanje, kako je bilo drukčije dok su bili mali, kako

Crvene usnice

su samo bili slatki, najradije bih ih pojela, kako su bebe divne, vidim bebu na ulici ili na slici i poludim, ali tako brzo narastu i pretvore se u prave divljake. Djeca vrište cijelo popodne, već u pola jedan mi dođu kući, djevojka ide po njih. Moraju prijeći nekoliko opasnih križanja. Kako je drukčije bilo u Vallejosu! Navečer bi došla neka prijateljica, pa bismo brbljale, slušale radio-dramu, dobro, to kad nisam radila u dućanu, ali tu – što sam dobila dolaskom u Buenos Aires? Ne poznam nikoga, susjedi su neki Talijani koji su se tek doselili i nasilni su kao ne znam tko i neka plavuša, nečija ljubavnica, tvrdi moj muž. Ne znam s kim bih mogla razgovarati, ni sa kime, a navečer pokušavam nešto sašiti dok nadzirem zadaće ovih mojih životinja. Znate li kakva su dvojica dječaka zatvorena u stanu? Igraju se autićima utrkujući se između namještaja. Srećom, još nemam skup namještaj, pa zato ne želim zvati ljude iz Vallejosa u posjet, da me poslije ne ogovaraju da nemam luksuzno namješten stan, kako se već jednom dogodilo, neću Vam reći tko je to bio, ali pogodite... I evo, sada je šest popodne i već mi glava puca kao i svakoga dana, a kad se moj muž vrati doma, gore od najgorega, ako večera nije gotova – odmah bi jeo, a ako je gotova onda bi se prvo okupao, ma nije on loš, znate, ali još pravo i ne uđe u kuću, a ja bih sve najradije porazbijala od bijesa koji me obuzme, pa nije on kriv što dolazi – to je njegova kuća, a Vi biste me sad mogli pitati zašto si se uopće udala, ali kad sam se tek udala, strpljivosti

Manuel Puig

mi nije nedostajalo. Ne podnosim više ovaj život, svi su mi dani isti. Danas ujutro sam opet išla u zoološki vrt, koji i nije tako daleko, deset minuta javnim prijevozom. Neki dan je dečkima neki mali rekao da se okotio lavić pa smo išli jučer, bila je nedjelja, divota! Budem li imala dosta novca, kupit ću psića ili mačića idući mjesec. Predivan lavić, privijao se uz staru lavicu pa su se mazili. Jutros sam dobila napadaj pa sam ga sama išla opet vidjeti, nije bilo nikoga. Lavić se bacao na pod podižući šapice u zrak, prevrtao se, a onda skrivao pod majku. Kao djetešce od par mjeseci. Morala bih izlaziti svaki dan, rekla sam to nekome, ne mogu više biti u kući s djecom, a da, sad sam se sjetila, jedna prodavačica na tržnici, ona stara koja prodaje voće, jednoga mi je dana rekla da sam uvijek nervozna i da ne želim pričekati da me podvore pa sam joj odgovorila da me baš briga, a ona mi je rekla da se žene smire s godinama. Hoćete reći da se moram dosađivati dok sam mlada? A onda kad ostarim sve će ionako biti izgubljeno i zbogom, znate, poslat ću k vragu ovoga, ako se zapusti... Mislite li da bih mogla naći nekoga mladića koji bi mi pružio drukčiji život? Voljela bih imati dečka kakvi su nekad bili, danas se svi drže kao purani. Ali nisu baš tako grozni, u to sam čvrsto vjerovala, a onda sam neki dan vidjela par tako zgodnih mladića, onako odjednom, a odavno nisam vidjela zgodnog, stvarno zgodnog mladića, pa sam otišla do kluba pogledati malo kakvi su i bilo ih je sličnih

Crvene usnice

onima iz Društvenog kluba. Naravno, svi su bili mlađi od dvadeset pet, a ja sam već na pragu tridesete. Ali, čujte samo kako su nepristojni u tom klubu, traže da nas netko preporuči, neki drugi član, a mi tu u Buenos Airesu ne poznajemo gotovo nikoga. Pa sam to rekla mužu, a on mi nije ni odgovorio, kao da mi je rekao snađi se sama, jao, draga gospođo, kad samo pomislim da ću ga uskoro opet morati gledati. Da nema njega, bi li me tko pogledao? Ali ja sam spremna, strašna, i kad bude opći potop i sudnji dan, želim biti s Juanom Carlosom, kakvu će nam samo utjehu donijeti, gospođo, uskrsnuće duše i tijela, zato sam se očajnički bojala da ćete mi ga kremirati... Kako je krasan bio Juan Carlos, kakvoga ste samo sina imali, i kuju od kćeri, da mi se nađe tu blizu, zadavila bih je. Meni je smjestila iz zavisti, znate, ja znam što joj je bilo, već je sa šesnaest pustila da je pipka jedan od Álvarezovih, onda je prelazila iz ruke u ruku i u dvadesetoj je više nitko nije vodio na ples jer je bila posvuda, čak je ušla u svratište, a tamo ih je bilo koliko hoćeš koji su je htjeli pratiti doma poslije plesa. Ali je bila bijesna na mene jer sam se ja držala njezinog brata i zato Vam je rekla da me Aschero pipao. Ali mene je pipao samo jedan, i to zato što sam još bila djevojčica, a njoj su blatili ime sve dok se nisu umorili. I ostala je sama, zato je bijesna, ostala je stara cura! Glupača ne zna da je gore biti u braku s tipom kojega se nećeš riješiti sve do smrti. Voljela bih biti stara cura, nema pojma da je na kraju pobijedila ona, da je svoja

Manuel Puig

gospodarica i ide kamo želi, a ja sam osuđena na doživotnu robiju! Silovito baci držalo u sudoper, uzme ispisane listove i razdere ih na komadiće. Dječak podigne držalo s poda, prouči ga i obavijesti majku da je slomljeno.

* Buenos Aires, 12. kolovoza 1947. Draga Doña Leonor, nadam se da će Vas ovo pismo zateći u dobru zdravlju i društvu Vaših bližnjih. Pišem Vam nakon dugih kolebanja, ali prije svega Vam moram nešto objasniti: ja, hvala Bogu, imam obitelj kakvu bi mnogi poželjeli, moj je muž besprijekorna osoba, vrlo cijenjen u svojim krugovima i ne nedostaje mi ničega, a moja dva predivna sina krasno napreduju, makar majka to ne bi smjela govoriti, ali kad već razgovaramo iskreno, moram Vam ispripovijedati sve kako jest. Znači, nemam se na što žaliti, ali po mojim ste pismima možda stekli čudan dojam, jer sam ponekad nemarna. Razmišljala sam o tome koliko majka na Vašem mjestu mora patiti i zato sam pomislila da bi Vas utješilo kada biste znali da suosjećam s Vama. Ja sam s Vama u Vašoj žalosti, ali sada kad Vi to više ne želite, s obzirom na to da mi više ne pišete, reći ću Vam istinu: mene nitko neće odbaciti kao krpu.

Crvene usnice

Ne razumijem Vašu šutnju, ali netko Vam je zatrovao misli lažima i želim da čujete cijelu istinu iz mojih usta, a onda mi sudite. Jedino Vas molim da mi, ako mi više ne želite pisati, vratite barem ovo pismo, otvoreno, naravno, kao dokaz da ste ga pročitali. Ili previše od Vas tražim? Dobro, ne bih s Vama smjela razgovarati kao da Vi snosite krivnju, kriva je ona koja Vam je napričala priče. A kako Vam ne dopuštaju da vidite istinu, ja ću Vam je pokazati. Ovako je tekao moj život... Otac me nije mogao poslati na fakultet, bilo je preskupo da me pošalje na Lincoln da postanem učiteljica, on je bio običan vrtlar, i to jako častan. Mama je glačala mušterijama i sve što bi zaradila išlo je na štednu knjižicu tako da imam svega što mi treba kad se jednoga dana udam. I imam svega, ali ne zahvaljujući sirotoj mami i njezinoj žrtvi, jer je sve otišlo na liječnika i lijekove dok je tata umirao. No dobro. Celina je studirala. U to je vrijeme bila iznad mene. Dakle ovako, nismo dugo razgovarali Juan Carlos i ja onda kad je patio od one prehlade koja nikako nije prolazila. I neka Celina zna ovo: što sam ga više ja noću zadržavala u razgovoru uz vežu... to je više kasnio u posjet udovici Di Carlo. Meni su to svi govorili, da se Juan Carlos provlači kroz žičanu mrežu na vratima nezainteresirane udovice. Ona mu je pila krv, a ne ja. Sve dok nije prestao ići k njoj, jer sam mu ja rekla da ga ne želim vidjeti ako nastavi vezu s njom, da, naravno, to

Manuel Puig

sam napravila kao sebična ljubomorna zaručnica, pojma nisam imala, naravno, da će se na rendgenu pokazati te sjene na plućima. Pazite sad dobro: ako je Juan Carlos, otkako je prohodao sa mnom, i dalje išao udovici, onda je to bilo zato što je prema meni bio pravi gospodin. I tu je sad došao njegov put u Córdobu. Nakon tri mjeseca, postao je divan. I da prijeđem na stvar: koliko god da je Ascherova žena pred sluškinjom vikala na muža da je vara sa mnom, to ništa ne dokazuje. Ali Vi ste povjerovali u te priče i usprotivili se zarukama. A dokazi o mojoj krivnji? Nikad ih niste dobili. A je li Juan Carlos nastavio s udovicom? Nije. I samo da znate: mene je uvijek mučila jedna sumnja jer sam jednoga dana, nešto prije nego što smo zauvijek prekinuli, Juana Carlosa uhvatila u laži... U džepiću sakoa skrivao je rupčić, gurnuo ga je na samo dno, ženski, namirisan rupčić, ali nisam uspjela pročitati inicijale, jako ukrašene, ali sigurna sam, sigurna da nije bilo “E”, a udovica Di Carlo zvala se Elsa. Rekao mi je da je to rupčić neke djevojke koju je upoznao u Córdobi, jer je on ipak muškarac i mora živjeti, ali kada sam ga molila da mi ga pokloni... razbjesnio se. To znači da je rupčić pripadao nekoj iz Vallejosa, ne mislite? Ja sam znala s kim se moram pograbiti, pa sam mu rekla da ću zadaviti tu ogavnu udovicu, a on se uozbiljio i uvjeravao me da udovica više “nije u igri”, tim muškim riječima koje tako vrijeđaju žene, makar se radilo o Elsi Di Carlo. I ta je sumnja zauvijek ostala u meni.

Crvene usnice

Poslije je došlo do tog nesporazuma pa smo se razišli, ali šteta što mi više niste pisali jer bismo nas dvije zajedno možda uspjele odgonetnuti koja je to stvarno ubila Juana Carlosa. Nju je trebala napasti vaša kći Celina, a ne mene. Budući da je Celina stara cura i ima slobodnog vremena, mogla bi barem za nešto biti od koristi i pomoći da pobijedi istina. Vraćajući se na njegova pisma, mirno ispitajte svoju savjest i razmislite pripadaju li mi ili ne. Srdačan pozdrav, Nélida P.S. ako mi ne odgovorite, ovo je zadnje pismo koje Vam pišem. Ispred nje, na stolu, dječak razvučenim slovima olovkom ispunjava četiri reda bilježnice riječju mijau i još četiri riječju vau. Između nogu stola i stolca, drugi dječak traži malu igračku u obliku trkaćeg autića.