Predobar da bi bio stvaran

Nakladnik HENA COM Zagreb, lipanj, 2011.

1. izdanje Za nakladnika Uzeir Husković Urednica Nermina Husković Prevoditeljica Ira Martinović

Naslov izvornika Kristan Higgins, Too Good to be true Too Good to be true Copyright ∂ 2009 by Kristan Higgins Copyright ∂ za hrvatsko izdanje 2011. Hena com Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava. Ovo izdanje objavljeno je u suradnji s Harlequin Enterprises II B.V./S.à.r.l.

Ovo djelo je umjetnička proza. Imena, likovi, mjesta i događaji plod su autorove mašte i isključivo fikcijska. Svaka podudarnost s imenima i djelima stvarnih osoba, živih ili mrtvih, sasvim je slučajna.

Kristan Higgins

PREDOBAR DA BI BIO STVARAN Prevela s engleskoga Ira Martinović

HENA COM Zagreb, 2011.

Ova knjiga je posvećena moj baki Helen Kristan, najljupkijoj dami koju sam ikad upoznala.

PROLOG

I

zmisliti dečka za mene nije ništa novo. To vam odmah priznajem. Ima ljudi koji vole šetati dućanima i razgledavati stvari koje si nikada neće moći priuštiti. Neki po Internetu traže slike hotela u kojima nikada neće odsjesti.

A neki zamišljaju da su upoznali zbilja krasnog muškarca iako nisu.

Prvi put mi se tako nešto dogodilo u šestom razredu. Pod odmorom. Heather B., Heather F. i Jessica A. su stajale u svom malom popularnom kružoku. Imale su sjajilo na usnama i sjenilo na očima, zgodne male rokovnike i dečke.

U to vrijeme je imati dečka značilo da je dotični primijetio da postojite dok ste se mimoilazili na hodniku, ali svejedno je to bio statusni simbol i to jedan od onih koje ja nisam imala, baš kao ni sjenilo. Heather F. je promatrala svog muškarca, Joeya Amesa, kako si gura žabu u hlače iz razloga poznatog samo dečkima u šestom razredu, pričajući kako će možda prekinuti s njim i zamijeniti ga Jasonom.

Iznenada, bez previše promišljanja, izvalila sam da i ja imam dečka... koji živi u drugom gradu. Tri popularne djevojčice okrenule su se prema meni s iznenadnim žarkim interesom i tako sam im ispričala sve o Tyleru, koji je bio zbilja zgodan i pametan i pristojan. I stariji muškarac od punih četrnaest godina. Osim toga, njegova je obitelj posje7

Kristan Higgins dovala ranč i uzgajala konje, i baš su me zamolili da ja dam ime tek rođenom ždrjebetu i da ga treniram, tako da se odaziva na moje zviždanje i ničije drugo.

Sigurno smo svi izmislili barem jednog dečka. Nismo li? Što je loše u tome da vjerujete - ili barem gotovo vjerujete - da negdje tamo postoji neki Tyler sa svojim konjima, kao lijepa protuteža dečkima koji guraju žabe u hlače? To je bilo gotovo poput vjere u Boga - morate vjerovati, jer što vam drugo preostaje? Uglavnom, curice su povjerovale, zasule me pitanjima, počele promatrati s novim poštovanjem.

Heather B. me čak pozvala na svoju skorašnju proslavu rođendana, što sam sretno prihvatila. Naravno, do zabave sam bila prisiljena s njima podijeliti žalosnu vijest da je ranč Tylerove obitelji izgorio i da su se svi preselili u Oregon, te poveli i moje ždrijebe, koje sam nazvala Ponoćno sunce.

Možda su Heatherice i ostala djeca iz razreda i shvatila da to nije istina, ali meni to uopće nije smetalo. Izmisliti Tylera bilo mi je... ustvari, super.

Kasnije, kad sam imala petnaest godina i kad smo se preselili iz svojeg malog gradića Mount Vernona u saveznoj državi New York u znatno bogatiji gradić Avon u Connecticutu, u kojem su sve cure imale glatku kosu i jako bijele zube, izmislila sam još jednog dečka. Jacka, Mog Dečka Iz Mount Vernona. Ah, bio je tako zgodan (što se lijepo vidjelo na slici u novčaniku, pažljivo izrezanoj iz kataloga s odjećom).

Jackov tata je bio vlasnik jako otmjenog restorana koji se zvao Le Cirque (no dobro, imala sam petnaest godina...).

Jack i ja smo se odlučili polako razvijati svoju vezu... da, ljubili se jesmo; ustvari, stigli smo do druge baze, ali toliko me poštivao da je to bilo sve. Željeli smo čekati da malo odrastemo. Možda ćemo se i zavjetovati jedno drugome, a kako me njegova obitelj obožavala, željeli su da mi Jack kupi prsten u draguljarni Tiffany’s; ne dijamant, ali možda safir, poput onog na ruci princeze Diane, samo malo manji. Žao mi je što vam to moram priopćiti, ali sa Jackom sam prekinula otprilike četiri mjeseca nakon početka drugog razreda, zato da mogu izlaziti s dečkima iz grada. Ta mi se strategija obila o glavu... Mjesni dečki nisu bili previše zainteresirani. Za moju stariju sestru svakako jesu... Margaret 8

PREDOBAR DA BI BIO STVARAN me znala sačekati pred školom s vremena na vrijeme kad bi došla doma s fakulteta, a dečki bi zanijemili pri samom pogledu na njezinu strogu i glamuroznu ljepotu. Čak je i moja mlađa sestra, koje tada bila u sedmom razredu, počela pokazivati naznake da će odrasti u pravu ljepoticu. Ali za mene se nitko nije zanimao i požalila sam što nisam ostala u vezi sa svojim izmišljenim dečkom; nedostajao mi je onaj topao i uzbudljiv osjećaj pri pomisli da se takav dečko zanima za mene.

Zatim je na red došao Jean-Philippe. Njega sam izmislila da se riješim jako napornog i nevjerojatno upornog dečka na faksu. Studirao je kemiju i kad sad razmislim, vjerojatno je imao Aspergerov sindrom, jer se nije ni najmanje obazirao na znakove odbijanja koje sam mu odašiljala. Da mu ne bih morala u lice reći da mi se uopće ne sviđa (što mi se činilo tako okrutnim), zamolila sam cimericu da nažvrlja poruke i zatakne ih za vrata da ih svi mogu vidjeti: „Grace, J.P. je opet zvao, želi da dođeš u Pariz preko vikenda. Nazovi ga toute de suite“.

Ja sam obožavala Jean-Philippea, obožavala sam zamišljati da se dopadam nekom lijepo odjevenom Francuzu! Da luta mostovima Pariza, zamišljeno gleda u Seinu, vene za mnom i čeznutljivo uzdiše grickajući croissant s čokoladom i pijuckajući fino vino. Ah, Jean-Philippe je bio predmet mojeg obožavanja jako dugo; dulje od njega bila sam zatreskana samo u Rhetta Butlera, kojeg sam otkrila u trinaestoj i nikada zaboravila.

U dvadesetima, pa čak i sad, u tridesetoj, izmišljanje dečkiju bila je vještina potrebna za preživljavanje. Florence, jedna od sitnih starica u staračkom domu Zlaćane livade, nedavno mi je ponudila svog nećaka tijekom jednog od satova plesa koje pomažem organizirati. − Dušo, Bernie bi se tebi ludo svidio!“ − cvrkutala je dok sam ja pokušavala okrenuti njezinu hodalicu udesno. − Mogu li ti dati njegov broj? Liječnik je. Stručnjak za stopalo i gležanj. Pa što ako nije savršen? Djevojke su danas previše izbirljive. U moje vrijeme ako nisi bila udana do tridesete, mogla si baš biti i mrtva. No dobro, Bernie ima grudi, pa što? I majka mu je bila prsata, o da,ta je bila bujna...

9

Kristan Higgins Bilo je vrijeme za mojeg izmišljenog dečka. − Joj, zvuči jako dobro, Flo... Ali baš odnedavno se viđam s nekim. Kvrapcu.

Ali priznajem, to nije samo mehanizam za obranu od drugih ljudi. Moj izmišljeni dečko je... vjerojatno mehanizam za obranu od svačega.

Na primjer, prije nekoliko tjedana sam se vozila doma mračnim i pustim dijelom autoceste 9, razmišljajući o svojem bivšem zaručniku i njegovoj novoj ljubavi, kad mi je pukla guma. Kao što to već ide kad se suočite sa smrću, glavom mi je proletjelo tisuću misli iako sam se s mukom trudila zadržati kontrolu nad upravljačem, spriječiti automobil da se ne prevrne, te kao s udaljenosti shvatila da glas koji panično vrišti BožemojBožemoj! pripada meni. Kao prvo, nemam što obući za vlastiti sprovod (pazi, polako, nemoj da se auto prevrne). Kao drugo, ako me izlože u otvorenom lijesu, nadam se da mi se u smrti kosa neće toliko divlje kovrčati kao što je to običavala za života (zgrabi upravljač čvršće, klizi ti iz ruku). Moje bi sestre bile shrvane, moji roditelji otupjeli od boli; konstantne prepirke prestale bi barem na jedan dan (stisni gas samo malo, da izravnaš auto). I mušice mu tuste, kako bi se samo Andrew osjećao krivim! Do kraja života bi žalio što me ostavio (sad polako uspori, uključi sva četiri žmigavca, OK, dobro je, još smo na životu).

Kad je auto sigurno parkiran pored ceste, ostala sam sjediti nezaustavljivo se tresući, a srce kao da mi se odbijalo od rebara poput žaluzine u oluji. „IsuseIsuseIsuseHvalaTiIsuse“, ponavljala sam pokušavajući pronaći mobitel.

Nažalost, bila sam izvan dometa odašiljača (pa naravno).

Pričekala sam nekoliko minuta, pa onda rezignirano napravila jedino što sam mogla. Izašla sam iz auta na hladnu ožujsku kišu i pregledala uništenu gumu.

Otvorila sam prtljažnik, izvukla dizalicu i rezervnu gumu.

Iako nikad prije nisam morala promijeniti gumu, dokučila sam kako se to radi dok su automobili jurili pred mene, špricajući me s još hladne vode. Uštinula sam si ruku dovoljno za krvavi žulj, slomila nokat, upropastila si cipele, od glave do pete se zamazala blatom i mazivom s kotača.

Nitko nije stao da mi pomogne. Nijedna prokleta osoba. Štoviše, nitko nije ni usporio prolazeći pored mene. Psujući, 10

PREDOBAR DA BI BIO STVARAN iznervirana okrutnošću svijeta i nekako neodređeno ponosna na činjenicu da sam promijenila gumu, vratila sam se u auto dok su mi zubi cvokotali, usana plavih od hladnoće, mokra do kože i prljava. Vozeći se doma razmišljala sam samo o toploj kupki, vrućem piću, Top dizajneru i flanelskoj piđami. Umjesto svega toga dočekala me katastrofa.

Sudeći po izgledu kuće, Angus, moj škotski terijer, progrizao je zaštitnu kvaku na svježe obojenim vratašcima kuhinjskog ormarića, izvukao kantu za smeće, prevrnuo ju i pojeo sumnjivo pile koje sam bila bacila tog jutra. Ali nije bilo ni mjesta sumnji. Pile je bilo pokvareno. Moj ga je siroti pas povratio toliko silovito da su zidovi moje kuhinje bili prošarani psećom bljuvotinom do te mjere da je jedna žuto-zelena pruga dohvatila i moj sat s macom iz crtića.

Trag mokre bljuvotine vodio je do dnevne sobe, gdje sam pronašla Angusa izvaljenog na orijentalni sag u pastelnim bojama kojeg sam baš donijela s čišćenja. Moj je psić smrdljivo podrignuo, jednom zalajao i mahnuo repom s izrazom krivice i ljubavi usred sve te vruće bljuvotine.

Ništa od kupke. Ništa od Tima Gunna i Top dizajnera.

Ništa od mojeg pićenca.

A kakve sve ovo ima veze s mojim izmišljenim dečkom? E pa, dok sam ribala tepih varikinom i vodom i pokušavala emotivno pripremiti Angusa za rektalni čepić kojeg sam mu po nalogu veterinara morala dati, zatekla sam se kako zamišljam sljedeći scenarij.

Vozila sam se doma kad mi je pukla guma. Zaustavila sam se, izvadila mobitel kadli... Ma što je to? Jedan je automobil usporio i zaustavio se iza mog. Jedan, da vidimo... jedan od onih s hibridnim motorom koji poštuje okoliš i registarskim pločicama kakve imaju liječnici. Dobri Samaritanac, visok, skladno građen muškarac u srednjim ili kasnim tridesetima, je prišao mom autu. O, bok! Eto nas... jedan od onih trenutaka kad nekoga pogledate i BAM! Jednostavno znate da je on Onaj Pravi.

U svojem scenariju prihvatila sam ponudu Samaritanca da mi pomogne. Deset minuta kasnije rezervna je guma bila montirana, probušena sigurno smještena u prtljažnik, a Samaritanac mi je pružio svoju posjetnicu. Wyatt Još Nešto, 11

Kristan Higgins dr., Odjel dječje krirugije. Ah. − Nazovite me kad stignete doma, da znam da ste sretno stigli, OK? − upitao je sa smješkom. Bam! Nažvrljao je svoj broj telefona na posjetnici dok sam ja gutala njegove privlačne jamice na obrazima i dugačke trepavice.

Nakon toga mi je pranje rigotine s poda bilo mnogo ugodnije.

Naravno, bila sam i više nego svjesna činjenice da moju gumu nije promijenio ljubazni zgodni doktor. Nikome nisam ni rekla da je. Pa to je samo malo zdravog bijega od stvarnosti, zar ne? Znam da Wyatt ne postoji (ali ime mi se oduvijek sviđalo, tako je plemenito i puno autoriteta). Nažalost, netko poput njega je jednostavno predobar da bi bio stvaran.

Nisam nikome pričala o dječjem kirurgu koji mi je promijenio gumu, naravno da nisam. Ne. To je bila moja tajna, moj mali obrambeni mehanizam, kao što sam već rekla.

Godinama nisam izmislila dečka zbog drugih.

Sve donedavno.

12

1. poglavlje

I

tako je Lincoln ovim jednim činom promijenio tijek američke povijesti. U svoje je vrijeme bio jedan od najviše kritiziranih političara, ali je uspio održati jedinstvo Unije i danas se smatra najvećim predsjednikom kojeg je naša zemlja imala. Možda čak i kojeg će ikada imati.

Lice mi je bilo zarumenjeno... Tek smo bili otvorili poglavlje o Građanskom ratu, a to mi je bio najdraži dio predavanja.

Nažalost, moje učenike, četvrtaše, zahvatilo je komatozno stanje petka poslijepodne. Tommy Michener, koji mi je najčešće bio najbolji učenik, čeznutljivo je buljio u Kerry Blake, koja se rastezala da bi istovremeno mučila Tommyja onime što ne može imati i ponudila Hunteru Graystoneu IV ono što bi mogao dobiti. U isto je vrijeme Emma Kirk, zgodna i draga djevojka koja je imala jedinu manu što ovdje nije bila u internatu kao ostali, nego je samo dolazila na predavanja i zbog toga je bila isključena iz cool društva onih sa stalnim boravkom, promatrala je svoju klupu. Bila je zatreskana u Tommyja i savršeno svjesna njegove opsjednutosti Kerry, jadna mala. − Dakle, tko može predstaviti oba argumenta? Bilo tko?

Izvana je dopro smijeh. Svi smo pogledali van. Kiki Gomez, profesorica engleskog jezika, održavala je sat vani jer je dan bio ugodan i topao. Njezini učenici nisu izgledali ošamuće13

Kristan Higgins no i izmoreno. Kvrapcu. Da sam se ja barem sjetila odvesti svoje van. − Pomoći ću vam − nastavila sam, gledajući njihova bezizražajna lica. − Prava pojedinih država su na jednoj, a federalna vlast na drugoj strani. Unija ili secesija. Sloboda samostalnog upravljanja nasuprot slobodi pojedinca. Pitanje ropstva. Da vas čujem.

U tom trenutku oglasila su se zvonca za kraj sata i moji su letargični učenici poletno potrčali prema vratima. Pokušala sam se ne uvrijediti na osobnoj razini. Četvrti razredi obično su zainteresirani za moja predavanja, ali danas je petak. Na početku tjedna zasuli su ih ispitima, a večeras se u školi održava ples. Shvaćam ja njih.

Akademija Manning jedna je od onih privatnih škola kakvih je Nova Engleska prepuna. Masivna zgrada od cigle urešena obaveznim bršljanom, magnolijama i drijenom; okružena smaragdnim travnatim terenima za nogomet i lacrosse, koja odiše obećanjem da će za cijenu omanje kuće vaše dijete biti primljeno na sveučlište po izboru - Princeton, Harvard, Stanford, Georgetown. Akademija, otvorena u osamdesetim godinama 19.st., bila je svijet u malome. Mnogi su profesori živjeli u kampusu, ali oni koji nisu - poput mene - najčešće su bili jednako užasni kao i učenici i jedva su čekali da završi zadnji sat petkom i da se otpute kućama.

Osim ovoga petka. Danas bih bila sretna da mogu ostati u školi, nadzirati ples ili trening lacrossea. Ma kvrapcu, čak i prati zahode. Bilo što je bilo bolje od planova koji su me čekali. − Bok, Grace! − rekla je Kiki ulazeći u moju učionicu. − Bok, Kiki. Izgleda da ste se dobro zabavili vani. − Čitamo Gospodara muha − obavijestila me. − Pa naravno! Nije ni čudo da ste se smijali. Ništa ne uljepša dan kao opis ritualnog ubijanja svinje.

Ponosno se nacerila. − Onda, Grace, jesi li našla pratnju?

Napravila sam grimasu. − Nisam. Bit će gadno. − Kvragu − rekla je. − Žao mi je. − Ma nije kraj svijeta − promrmljala sam hrabro.

14

PREDOBAR DA BI BIO STVARAN − Jesi sigurna da nije?

Baš kao i ja, Kiki je neudana. A nitko ne zna bolje od neudane žene u tridesetima da je definicija pakla „otići na vjenčanje bez pratnje“. Za nekoliko sati se udaje moja sestrična Kitty, koja mi je jednom odrezala šiške sve do korijena dok smo kao male spavale u njezinoj kući. Ovo joj je treće vjenčanje. Odabrala si je vjenčanicu dostojnu princeze Diane. − Gle, tamo je Eric! − izvalila je Kiki, pokazujući prstom prema prozoru koji je gledao na istok. − Hvala Ti na tome, Bože!

Eric je svakog proljeća i jeseni prao sve prozore Akademije Manning. Iako je bio tek travanj, vrijeme je bilo toplo i Eric je bio gol do pasa. Široko nam se osmjehnuo, savršeno svjestan svoje ljepote, pa pošpricao prozor deterdžentom i obrisao. − Pitaj njega! − predložila je Kiki dok smo usredotočeno piljile u Erica. − Oženjen je − rekla sam, ne skidajući oka s njega.

Proždiranje Erica pogledom bilo je najbliže što sam muškarcu prišla u zadnje vrijeme. − Je li sretno oženjen? − upitala je Kiki, kojoj nije bilo ispod časti razoriti vezu ili dvije da bi se dočepala muškarca. − Aha. Obožava suprugu. − Mrzim takve stvari − promrmljala je. − Znam. Nije fer.

Utjelovljenje muškog savršenstva imenom Eric nam je namignulo, dobacilo poljubac i ponovno povuklo brisač preko prozora dok su mu se mišići ramena krasno isticali, trbušni napinjali, a kosa svjetlucala na suncu. − Zbilja je vrijeme da krenem − rekla sam, ne mičući se s mjesta. − Moram se presvući i tako to − već i od same pomisli želudac mi se zgrčio. − Kiki, jesi li sigurna da ne poznaš nikoga tko bi pošao sa mnom? Baš nikoga? Zbilja jako ne želim tamo sama. − Nikoga − uzdahnula je Kiki. − Možda si trebala unajmiti žigola kao Debra Messing u onom filmu. − Ovo je mali grad. Žigolo bi vjerojatno previše upadao u oči. A i vjerojatno bi takvo nešto narušilo moj ugled. „Profesorica s Manninga unajmila prostitutku. Roditelji 15

Kristan Higgins zabrinuti.“ Ili tako nešto. − A Julian? − upitala je, govoreći o mojem najstarijem prijatelju, koji je s Kiki i sa mnom izlazio kad bi bile same. − Moji ga poznaju, ne bi bio uvjerljiv. − Kao dečko ili kao heteroseksualac? − Oboje, valjda. − Šteta. Ako ništa drugo, sjajno pleše. − To je istina − bacila sam pogled na sat i potočić užasa koji me cijelog tjedna špricao sada me oblio poput rijeke.

Razlog nije bio samo to što ću morati sama na vjenčanje uvijek naporne sestrične Kitty. Vidjet ću Andrewa prvi put od prekida, a muška pratnja je u takvim slučajevima od velike pomoći.

No da. Koliko god bih ja rado ostala doma i čitala Prohujalo s vihorom ili gledala neki film, morala sam ići na vjenčanje.

Osim toga, ionako sam previše bila doma u posljednje vrijeme. Moj otac, moj gay najbolji prijatelj i moj pas su možda bili sjajno društvo, ali vjerojatno ne bi trebali biti jedini muškarci u mojem životu. A i postoji mikroskopski sićušna šansa da ću baš na tom vjenčanju upoznati nekoga. − Možda bi Eric mogao s tobom − rekla je Kiki, odmarširala do prozora i energično ga otvorila. − Nitko ne mora znati da je oženjen. − Kiki, nemoj − protestirala sam.

Nije me slušala. − Eric, Grace mora na vjenčanje večeras i njezin bivši zaručnik će biti tamo, a ona nema pratnju. Možeš li ti s njom? Onako, da se praviš da ju obožavaš i tako to? − Hvala, ali zbilja ne treba − povikala sam crveneći se do korijena kose. − Bivši, ha? − rekao je Eric brišući prozor. − Da. Mogu si odmah sad prerezati žile − nasmiješila sam se da pokažem da ne mislim ozbiljno. − Sigurno nećeš s njom? − upitala je Kiki. − Mislim da se to mojoj ženi ne bi svidjelo − odgovorio je Eric. − Žao mi je, Grace. Sretno. − Hvala − rekla sam. − Zvuči gore nego što jest. − Nije li hrabra? − upitala je Kiki. Eric se složio da zbilja jesam i krenuo prema drugom prozoru, a Kiki je gotovo pala 16

PREDOBAR DA BI BIO STVARAN preko prozorske daske naginjući se za njim. Onda se uvukla natrag u učionicu i uzdahnula. − Znači, ideš bez pratnje − rekla je jednakim tonom kao liječnici kad kažu Žao mi je, vaša je bolest smrtonosna. − Ali pokušala jesam, Kiki − podsjetila sam ju. − Johnny koji mi donosi pizzu izlazi s onom koja naručuje pizzu s češnjakom i inćunima, vjerovala ili ne. Brandon u staračkom domu je rekao da bi se radije objesio, nego bio nečija pratnja za vjenčanje. A baš sam saznala i da zgodni dečko u ljekarni ima samo sedamnaest godina, pa iako je rekao da bi mu bila čast da me prati na vjenčanje, Betty iz ljekarne je njegova mama i natuknula je nešto o zakonu o zavođenju maloljetnika, pa sad moram u drugu ljekarnu. − Ups − izjavila je Kiki. − Ma ništa strašno. Nisam nikoga našla. Pa što, idem sama, držat ću se hrabro i plemenito, pretražiti sve muško tamo da vidim vrijedi li koji i odvesti kojeg konobara doma.

Ako budem imala sreće − nacerila sam se. Vrlo hrabro.

Kiki se nasmijala. − Odvratno je biti sam − objavila je. − A biti sam na vjenčanju, Bože moj... − stresla se. − Hvala na ohrabrujućim riječima − odgovorila sam.

Četiri sata kasnije, našla sam se u paklu.

Predobro poznata i pomalo mučna kombinacija nade i očaja zgrčila mi je želudac. Iskreno, mislila sam da se ovih dana držim dosta dobro. Istina, zaručnik me ostavio prije petnaest mjeseci, ali nije da sam skvrčena u fetalni položaj ležala na podu i cuclala palac. Odlazila sam na posao, predavala svoje... i to prilično dobro, da vam pravo kažem.

Družila sam se s ljudima. Istina, većina mojih izlazaka su bili plesovi sa starčićima ili uprizorenja bitaka Građanskog rata, ali ipak sam se družila. I da, voljela bih upoznati muškarca (u teoriji) - otprilike mješavinu Atticusa Fincha i Tima Gunna, koja izgleda kao George Clooney.

I tako eto mene na još jednom vjenčanju - četvrtom obiteljskom vjenčanju od Nogiranja, četvrtom obiteljskom vjenčanju na koje sam došla bez pratnje - kako se živahno pravim 17

Kristan Higgins da sam super vesela da bih izbjegla sažaljenje rođaka i pokušaje da me spare s bratićima u tko zna kojem koljenu, najčešće bizarnog izgleda. Istovremeno pokušavam uvježbati Dojam - da se zabavljam ali svisoka; da sam zadovoljna sama sobom i da se apsolutno ugodno osjećam. Dojam koji poručuje O, bok! Potpuno mi je OK što sam bez pratnje na još jednom vjenčanju i uopće nisam očajna u svojoj potrazi za muškarcem, ali ako si slučajno hetero, mlađi od četrdesetpet, privlačan, situiran i moralno ispravan, samo priđi! Kad naučim ostavljati Dojam, bacit ću se na atomsku fiziku, jer to dvoje zahtijeva otprilike jednaku razinu genijalnosti.

Ali tko zna? Možda će se danas moj pogled susresti s pogledom nekoga tko je također sam i tko se također nada nečemu, ali nije baš na rubu očaja - recimo da bi taj netko mogao biti dječji kirurg, tek toliko da mu damo neko zanimanje - i bam! I on i ja ćemo znati.

Nažalost, izgled kojeg mi je davala kosa bio je u najboljem slučaju divlje privlačan i razbarušen, ali veća je vjerojatnost da sam izgledala komično raščupano poput Gilde Radner.

Kad tad moram pozvati egzorcista da istjera demone iz moje kose, koja je s vremena na vrijeme potrgala češalj ili progutala četku.

Hmm. Tamo je jedan zgodan frajer. Žgoljav, štreberskog izgleda, s naočalama, definitivno moj tip. Onda je primijetio da ga promatram i iste sekunde panično iza sebe potražio prste, koji su bili pričvršćeni za ruku, koja je bila pričvršćena za žensku osobu. Toplo joj se osmjehnuo, sočno ju cmoknuo, pa nervozno pogledao prema meni. OK, OK, nema potrebe za panikom, gospodine, pomislila sam. Sve mi je jasno.

Sve muško ispod četrdesete bilo je zauzeto. Istina, na vjenčanju je bilo nekoliko osamdesetogodišnjaka, a jedan od njih mi se i osmjehivao. Hmm. Je li mi osamdeset prestaro? Možda bih i trebala naći starijeg muškarca. Možda samo gubim vrijeme na muškarce kojima prostata još funkcionira i koji još imaju vlastita koljena. Možda bih trebala dati šansu starijem sponzoru. Starčić je podigao čupave obrve, ali je njegov pokušaj da me pretvori u svoju najdražu malenu macu naglo prekinut kad ga je supruga opalila laktom i 18

PREDOBAR DA BI BIO STVARAN dobacila mi pogled pun neodobravanja. − Ne brini, Grace. Uskoro će doći red i na tebe − zatrubila je jedna od teta na mene svojim prodornim glasom. − Nikad se ne zna, teta Mavis − odgovorila sam sa slatkim smješkom. Ona je bila osma osoba ove večeri koja mi je priopćila nešto ovakvo i već sam razmišljala da si dam istetovirati odgovor na čelo. Ne brinem se ja. Uskoro će doći red i na mene. − Teško ti gledati ih zajedno, ha? − izvalila je zatim. − Ne. Ni najmanje − slagala sam, još uvijek se osmjehujući. − Zapravo mi je drago da su zajedno.

OK, drago mi je je bilo čisto pretjerivanje, ali ipak. Što sam drugo trebala reći? Stvar je bila komplicirana. − Hrabra si ti − izjavila je Mavis. − Ti si jedna jako hrabra cura, Grace Emerson.

I onda je odmarširala u potrazi za novom žrtvom. − Dakle, slušam − obratila mi se moja sestra Margaret, spuštajući se na stolac pored mojeg za stolom. − Jesi li već u potrazi za nečim oštrim čime ćeš si prerezati žile? Pomišljaš na to da se nadišeš ugljičnog dioksida? − Ma čuj ti nju kako se brine za svoju seku. Ganula si me do suza.

Iskesila se. − Onda? Ispričaj ti sve svojoj velikoj seki.

Otpila sam velik gutljaj gina i tonika. − Pomalo mi je dosta toga da mi govore da sam hrabra, ispada da sam marinac koji se bacio na granatu. Nije najgora stvar na svijetu biti sam. − Ja svako malo poželim da sam sama − odvratila je Margaret dok nam je prilazio njezin suprug. − Bok, Stuart! − rekla sam prijazno. − Danas te nisam vidjela u školi.

Stuart radi kao psiholog u Manningu i baš je on bio taj koji me prije šest godina obavijestio da Akademija traži profesora povijesti. Stuart je tipičan od glave do pete - svijetloplava košulja i karirani prsluk, kožne mokasine s resama, obavezna brada. Nježan i tih čovjek, Stuart je Margaret upoznao na fakultetu i odonda je njezin odani sluga. − Kako se držiš, Grace? − upitao me, pružajući mi novu 19

Kristan Higgins čašu mojeg najdražeg pića, gina i tonika s limunom. − Super sam, Stuart − odvratila sam. − Bok, Margaret, bok, Stuart! − zapjevušila je teta Reggie sa plesnog podija. Onda je spazila mene i ukipila se. − O, bok, Grace, baš si mi zgodna. Glavu gore, dušo. Plesat ćeš ti uskoro i na svojem vjenčanju. − Joj, baš ti hvala, teta Reggie − odgovorila sam i znakovito pogledala sestru. Reggie mi se sažalno osmjehnula i odlutala tračati. − Ja još uvijek mislim da je sve to bizarno − rekla je Margs. − Kako su Andrew i Natalie mogli... Blagi Isuse i kruno od trnja! Ja to uopće ne razumijem. A gdje su oni, kad smo već kod toga? − Grace, kako ide? Samo se praviš da si dobro ili si stvarno OK, dušo? − ovo je sad bila mama, koja je prišla našem stolu. Iza nje se vukao tata, gurajući svoju prastaru majku u kolicima. − Dobro je njoj, Nancy! − zaštektao je tata. − Pogledaj ju samo! Zar ti ne izgleda kao da je super? Ostavi ju na miru!

Prestani s tim. − Zašuti, Jim. Ja poznajem svoju djecu, a ovo dijete nije dobro. Dobar roditelj takve stvari vidi − pogledala ga je znakovito i hladno. − Dobar roditelj? Pa ja sam sjajan roditelj − obrecnuo se tata iste sekunde. − Dobro sam ja, mama. Tata je u pravu. Super sam. Ma čujte, zar Kitty ne izgleda divno? − Skoro tako divno kao na svom prvom vjenčanju − rekla je Margaret. − Jesi li već vidjela Andrewa? − upitala me mama. − Sigurno ti nije lako, dušo. − Ma dobro sam − odgovorila sam − Zbilja sam dobro.

Mémé, moja devedesettrogodišnja baka je zazveckala ledom u čaši. − Ako Grace nije znala zadržati svog muškarca, bilo tko si ga je mogao uzeti! − Pa to je živo! − rekla je Margaret.

Mémé ju nije ni pogledala, nego je samo piljila u mene svojim zamagljenim, omalovažavajućim očima.

20