hifimedia • 91 by hifimedia

#91

Minimum prostora Maksimum kvalitete

30 KN 3.76 EUR 200 DIN 7 KM 190 DEN #91 / 2013.

Savršena Harmonija

NOVI BEST BUY TV IZ SAMSUNGA

P1 Kompaktni Audio Sustav Stereo Prijamnik, CD reproduktor, Zvučnici

DALI

Ukoliko ste hifi entuzijast s ograničenim prostorom, kompaktne P1 komponente su baš ono što ste oduvijek željeli. Sustav vrhunske kvalitete. Stereo prijamnik i CD reproduktor spremni su za otkrivanje baš svake glazbene nijanse. Neovisno o izvoru, slušajući preko zvučnika P1 sustava osjetit ćete svu punoću glazbe kao da ste uvijek u prvom redu nekog koncerta.

www.helikop.hr www.pioneer.eu

Oznaka Made for iPod/iPhone označava elektroničku dodatnu opremu dizajniranu za spajanje specifično s iPod/iPhone-om i certificirana je od proizvođača da je sukladna sa Apple standardima. Apple nije odgovoran za fukncionalnost ovog uređaja i njegovu sukladnost s regulatornim i sigurnosnim standardima.

maloprodaja: Martićeva 71, 10000 Zagreb, tel/fax: +385 1 4650 870 Masarykova 18, 10000 Zagreb, tel: +385 1 4876 053, 4876 054, fax: 4876 056

kredit 2 - 60 rata 2 - 24 rate bez naknade

MC Zagrebačke banke kredit 2 - 36 rata 2 - 12 rata bez naknade

kredit 2 - 36 rata 2-12 rata bez naknade

Epicon 6 NA TESTU: Calyx Femto, Sonus Faber Venere 2.5, Nightingale ADM32, Musical Fideltiy M1 HPA & M1 PWR, Rega RP8, HAD Audiolab Maestral 2, Meridian Explorer, Yamaha RX-A2020, Pioneer BDP-LX55, Canon PowerShot SX50, Sony Cybershot TX20, Canon Ixus 140, Lenco iPD-900, Harman Kardon BT GLAZBA: Folk-Rock 21. stoljeća, Ben Harper, Green Day, Christian McBride – razgovor, Joe Lovano, Wayne Shorter, Erik Truffaz FILM: Superheroji na filmu: Iron Man 3, Superman, KickAss 2, The Wolverine, Thor, DVD recenzije

STEVEN SPIELBERG DAVID BOWIE Veliki povratak glazbenog kameleona

Umjetnik ili biznismen Printed in Croatia - www.hifimedia.hr

Ujedinjenje UREDNIK / IZDAVAČ Andrija Ćurković - andrija@hifimedia.hr

TEHNIČKI UREDNIK Danko Šuvar - danko@hifimedia.hr

SURADNICI Dario Bojanjac, Tomislav Brezičević, Matko Bursač, Josip Crnički, Jagor Čakmak, Ivan Dobranović, Emil Dobrijević, Gordan Gaži, Davor Hrvoj, Igor Jadan, Dalibor Jakuš, Neven Kos, Denis Leskovar, Dubravko Majnarić, Mario Mlakar, Mladen Šagovac, Sven Popović, Zoran Radenković, Dubravko Toplak, Juraj Vrdoljak

ADRESA REDAKCIJE Slavonska avenija 2, 10000 Zagreb Tel. 01/6191 287 Fax: 01/244 55 27 e-mail: info@hifimedia.hr www.hifimedia.hr www.facebook.com/hifimedia https://twitter.com/#!/hifimedia1

TISAK Grafički zavod Hrvatske d.o.o. Radnička cesta 210 10000 Zagreb tel. 01/2499 000 fax. 01/2407 166 NAKLADNIK Multimagazin d.o.o., Gajščak 33, 10000 Zagreb Sva prava pridržana. Niti jedan dio ovog časopisa ne smije biti reproduciran u bilo kojem obliku ili zbog bilo koje namjene bez prethodne pismene suglasnosti izdavača.

Samo nekoliko tjedana nas dijeli od ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Za mnoge naše građane taj čin će biti ostvarenje dugogodišnjeg sna dok će neki drugi možda biti manje euforični. Bez obzira na različitost osjećaja svakako ćemo prisustvovati povijesnom događaju. Ako se odmaknemo od dnevne politike i svih konotacija koja ona donosi zdravom razumu, što sam čin pripajanja donosi konzumentima potrošačke elektronike? Najočitija prednost biti će jednostavan pristup i mogućnost kupovanja svih proizvoda bez carinskih barijera i uz veću ponudu konkurentnosti cijena za određeni proizvod. Dodatna pogodnost je dostupnost proizvoda koji do sada nisu imali svoje zastupnike u Republici Hrvatskoj i bili su teže dostupni. Za mnoge će ovo biti pravi "Eldorado". Posljednjih mjeseci bila je uočljiva stagnacija u maloprodajnim dućanima tehničke robe upravo zbog činjenice što su kupci odlučili pričekati otvaranje granica te kupiti traženi proizvod po povoljnijim uvjetima. Razumljiva nam je ova logika, ali ona ne vrijedi baš za sve kategorije proizvoda potrošačke elektronike. Ako pogledamo "premium" proizvode, vrlo čest je slučaj da su cijene kod nas povoljnije nego u Europi. Ovo se posebno odnosi na segment HiFi uređaja visoke klase. Nadamo se da su se naši distributeri dobro pripremili za novu situaciju na tržištu i da će zadržati lojalnost domaćih kupaca. Mi na ovu temu, dragi čitatelji, možemo samo dodati da osim cijene svakako provjerite kakvu podršku od strane prodavača imate nakon što odnesete proizvod kući. Naime, praksa je pokazala da je to vrlo često bitnija stavka od samog popusta kojeg ste ostvarili na određenom proizvodu i da vam ispravna odluka kasnije može "uštedjeti" dosta vaših živaca. Želimo vam dobar "lov"! Ukratko o temama u ovom broju. Od objavljenih testova svakako bi istaknuli Dali Epicon 6 zvučnik i novi Samsung LED televizor koji su se pokazali odličnim proizvodima u svojim kategorijama. Pored velikog broja glazbenih i filmskih recenzija donosimo zanimljivu priču o Davidu Bowieu za vrijeme njegove "Berlinske faze", analizu fenomena povratka folk glazbe na današnju globalnu scenu kao i razgovor s vrhunskim jazz glazbenikom Christianom McBrideom. Tu ne stajemo sa zanimljivim razgovorima nego objavljujemo razmišljanja Predsjednika tvrtke Panasonic za Europu gospodina Laurenta Abadia, direktora tvrtke Toshiba za našu regiju gospodina Adrijana Vazdara i na kraju otkrivamo prave razloge velike ljubavi prema glazbi gospodina Emila Tedeschia. Želim vam ugodno čitanje do narednog izdanja magazina s naputkom da si obilježite datume 18.-20.10.2013. kada će se održati 19. "Zagreb Audio Video Show" u hotelu Sheraton, Zagreb. Andrija Ćurković Urednik

hifimedia #91

SADRŽAJ 35

MERIDIAN EXPLORE

Uspješna minijaturizacija

CANON POWERSHOT SX50 HS

Rock recenzije Razgovor: Christian McBride Jazz recenzije

64 70 73

50x optički zoom

SONY CYBER-SHOT TX20

Grubijan sa stilom

CANON IXUS 140

Bežično prebacivanje fotografija uz nisku cijenu

SAMSUNG UE 46F6500 LED TV

Očekivani napredak u kvaliteti

YAMAHA AVR RX-A2020

iTechno Video Audio

12 14 14

PIONEER BDP-55LX

DALI EPICON 6

Folk-rock 21. stoljeća

Steven Spielberg: umjetnik ili biznismen

DVD recenzije

Razgovor: Panasonic Convention 2013 - Nica

Reportaža: 125 godina Yamahe

MusicStyle

Testovi

Nova Blu-ray nada

David Bowie: Povratak glazbenog kameleona

Bitke svagdašnje superheroja naših

Ostalo

Yamaha Avantage

Vijesti

Film

54 60

Razgovor: Toshiba World 2013 - Amsterdam

Kolumna: Danko Šuvar, NY

Dobar kao Dali

CALYX FEMTO

Logični nasljednik

NIGHTINGALE ADM-32

Eksplozivni cjevaš

SONUS FABER VENERE 2.5

Evolucija Sonus fabera

REGA RP 8 I APHETA

Zvuk s ovoga svijeta

MUSICAL FIDELITY M1 HPA I MUSICAL FIDELITY M1 PWR

Zavodljivi minimalizam

HAD AUDIOLAB MAESTRAL TWO

Neočekivani gost

hi-fimedia #91

60 70

Panasonic convention 2013 - nica

Panasonic gleda u budućnost razgovarao: Andrija Ćurković

a ovogodišnjoj konvenciji, održanoj polovicom veljače u francuskom mondenom ljetovalištu Nici, Panasonic je predstavio svoje adute za ovogodišnji nastup na tržištu potrošačke elektronike. Iako u zadnje vrijeme ne bilježi briljantne poslovne rezultate, tvrtka je hrabro prikazala svoju ponudu među kojoj se svakako isticalo čak 28 modela VIERA LED LCD televizora u 9 novih serija i dvanaest modela plazma televizora raspoređenih u veličinama ekrana od 42 do 65 inča. Nakon službenog otvorenja i govora pred novinarima iz cijele Europe, uspjeli smo dobiti dodatno vrijeme za intervju s predsjednikom i izvršnim direktorom tvrtke Panasonic Europe, gospodinom Laurentom Abadiem. Razgovoru je nazočio Christian Šokčević, direktor tvrtke Panasonic za područje srednje i jugoistočne Europe i Markus Wagenseil, tehnički direktor za promociju VIERA televizora u sklopu tvrtke Panasonic Europe. HFM: Gledajući plazma tehnologiju, od početka ove godine kruže sve učestalije glasine da Panasonic napušta tu tehnologiju u proizvodnji svojih televi-

hi-fimedia #91

S lijeva na desno: Christian Šokćević, Laurent Abadie i Markus Wagenseil

zora. Što možete reći o tome i što je u tim glasinama zapravo istina? Abadie: To je samo loša glasina, nije istina da Panasonic napušta plazma tehnologiju. Panasonic proizvodi vlastite panele za svoje televizore koji podržavaju razli-

čite tehnologije što uključuje plazmu, LCD i uskoro OLED. Sve tri tehnologije su aktualne u našim planovima proizvodnje televizora ravnih ekrana. Plazma ima puno prednosti ako uzmete u obzir kvalitetu slike i prikaza boje, a također u budućnosti i reproduk-

raZGovor

ciju zahtjevnih video materijala u 4K rezoluciji (3840x2160 piksela), što podrazumijeva i ponudu ekrana velikih dimenzija. LCD tehnologija je naš glavni adut za masovnu prodaju televizora na tržište potrošačke elektronike, a u skoroj budućnosti ćemo ponuditi i OLED televizore u 4K rezoluciji. Wagenseil: Htio bih dodati da smo proizveli najbolji plasma televizor u povijesti, što ste jučer mogli i vidjeti na našoj demonstraciji. Mislim da to pokazuje našu predanost prema plasma tehnologiji. HFM: Pošto imate u planu daljnji razvoj OLED tehnologije, što mislite, kada će ona biti dostupna za širem krugu kupaca, obzirom na njenu trenutnu cijenu? Od kakve će važnosti za vas tada biti plazma tehnologija? Abadie: OLED nije ništa novo, o tome se priča već desetak godina. Mnogo godina postoje veliki tehnički problemi u vezi ove tehnologije, na primjer životni vijek određenih dijelova. Naši inženjeri su proteklih godina pokazivali primjetni napredak naše tvrtke u razvoju OLED tehnologije, ali do danas ona nije bila i dovoljno zadovoljavajuće kvalitete. Danas izloženi primjerak ove nove tehnologije je skoro konačna verzija za predstavljanje prvog komercijalnog proizvoda. Naša najnovija LCD tvornica u Japanu trenutno priprema faze proizvodnje; prvi korak bi bio B2B (Business to Business),

drugi korak B2C (Business to Consumer) s tim da će OLED paneli odmah biti u 4K rezoluciji. U nadolazećim mjesecima javnost će dobiti više informacija o ovom pitanju. Wagenseil: Ako gledamo s pozicije tržišta, plazma televizori zadnjih godina imaju mali udio u ukupnom svjetskom tržištu televizora ravnih ekrana, ali je prodaja i dalje vrlo stabilna na zahtjevnom tržištu kupaca koji traže vrhunsku kvalitetu reprodukci-

je slike. Istina da je prije par godina prodaja pala, ali sada se vraća na stari nivo. Abadie: Nepobitno je da će OLED za par godina bit nova generacija tehnologije na tržištu zbog velikih prednosti među kojima su najbitnije daljnje poboljšanje kvalitete slike, fleksibilnija i brža proizvodnja panela te manja potrošnja električne energije. Danas na tržištu plazma još uvijek ima veliki broj pobornika, ako govorimo samo o kvaliteti slike, i trebat će još par godina kako bi se ona zamijenila nečim drugim. HFM: Očekujete li nakon primjene vaše nove tehnologije u procesu proizvodnje OLED panela da ona postane jeftinija nego što je to danas slučaj s plazma panelima? Abadie: Kada uvodite novu tehnologiju na početku imate dosta ulaganja pa krivulja troškova proizvodnje uvijek ovisi o volumenu proizvedenih jedinica proizvoda. Tako da odgovor na vaše pitanje u mnogo čemu ovisi o brzini prihvaćanja OLED tehnologije i proizvoda na tržištu potrošačke elektronike. Namjera nam je pozicionirati OLED kao najnapredniju tehnologiju iz naše ponude, naravno s 4K rezolucijom, i na početku ćemo ju usmjeriti više prema B2B, prema profesionalnim tvrtkama i specifičnim kupcima. Nakon tog prvog stadija, usmjerit ćemo se više prema kupcima potrošačke elektronike. Današnje kupce televizora ne zanima više toliko koja se tehnologija koristi u modernom televizoru (LCD, plazma ili OLED), nego ih samo zanima veličina, dizajn i aplikacija. Današnjim načinom života sve je veća potražnja za velikim ekranima s mogućnošću obavljanja više stvari i aplikacija odjednom. Čak i ja osobno, dok gledam televiziju spojim računalo i pogledam vijesti. Važna im je ta interaktivnost; internet povezanost, mogućnost surfanja, video chata uz današnji televizor. Nije im važan ni 4K, ni naš softver. HFM: Vidjeli smo proteklih godina da je "velika priča" oko 3D televizora gotovo neslavno završila, da sama tehnologija nije utjecala na bitno povećanje prodaje televizora. Zadnjih godinu dana prisutna je nova velika usmjerenost TV proizvođača prema potrošačima s 4K rezolucijom i televizorima velikih dijagonala ekrana. Možemo pretpostaviti da će takav pristup proizvođačima donijeti nekakav uspjeh na američkom tržištu, ali što mislite koji su mogući dometi na europskom? Abadie: 4K je prirodna evolucija Full HD-a, nakon njega biti će 8K ili 16K. Panasonic je podržao 3D film "Avatar" (James Cameron), fantastičan film kojim su svi bili oduševljeni. Nakon njega film-

hifimedia #91

Panasonic convention 2013 - nica

ska industrija nije učinila gotovo ništa, ili vrlo slabo na proizvodnji kvalitetnih i uspješnih 3D filmova koji bi više popularizirali ovu tehnologiju. Takav scenario se ne bi trebao dogoditi s 4K. Trebamo biti puno oprezniji, trenutno nema Blu-ray uređaja za reprodukciju niti TV kuće koja je u mogućnosti emitirati 4K video materijale. Po nama ova tehnologija još nije spremna za masovno tržište i zato ćemo ostati i dalje oprezni u njenoj komercijalnoj primjeni. HFM: Kakvo je vaše mišljenje o trenutnom stanju 3D tehnologije u području potrošačke elektronike? Možemo li očekivati neki napredak u tom području? Abadie: Što se tiče 3D tehnologije, još uvijek se radi na rješavanju i unaprjeđenju ponude dostupnog 3D sadržaja. Doduše, uočljiv je napredak u količini sadržaja na području video igrica te sporta, ali to nije dovoljno za veću prihvaćenost kod šire publike. Dodatno otežava i sama tehnologija. Naime, bila slika aktivna ili statična, moraju se još uvijek nositi 3D naočale. Idealno bi bilo da se 3D slika može gledati bez nošenja naočala, ali do kvalitetnog rješenja do sada industrija još nije došla. U svakom slučaju, 3D reprodukcija je nešto na što ne smijemo lako zaboraviti jer mi imamo dva oka i okruženje oko nas je trodimenzionalno. Wagenseil: Nikad nismo očekivali da će kupci gledati 3D cijelo vrijeme, ali kod gledanja filmova to je jedno sasvim novo iskustvo. U zadnje vrijeme pojavlju-

hi-fimedia #91

ju se jako dobri filmovi snimljeni u 3D tehnologiji (npr. Hobbit: Neočekivano putovanje, Piev život…), koji mogu odlično demonstrirati kupcima kvalitetu 3D tehnologije. Svakako za gledanje 3D filmova sugeriramo naše televizore većih dijagonala ekrana. Dobra vijest u vezi 3D-a je da smo tu tehnologiju poprilično poboljšali i danas je puno bolja kvaliteta slike u odnosu na prethodnu generaciju. HFM: Jasno nam je da je prikazani 56" 4K OLED televizor za sada u demo fazi. Na njemu ste po prvi put koristili tehnologiju ink-jet printanja panela koju ste nedavno predstavili javnosti. Je li ova tehnologija unaprijedila duljinu trajanja samog OLED panela s obzirom na to da su do sada svi vaši konkurenti imali problema sa životnim vijekom boja, konkretno plavom? Wagenseil: U ovom trenutku nemam ovlaštenja da iznosim detaljnije tehničke karakteristike našeg prvog OLED televizora, ali vam mogu reći da smo postigli vijek trajanja panela kao što je i kod drugih današnjih tehnologija izrade televizijskih panela. Još uvijek je ovaj način izrade OLED panela, kao i sami prikazani 56" televizor, u razvojnoj fazi pa se do prve komercijalne verzije mogu očekivati dodatna poboljšanja. HFM: Vidjeli smo na predstavljanju 4K, 20 inčni tablet pa bih vas molio da nešto kažete o Panasonicovoj filozofiji o smartphoneima i tabletima. Abadie: Panasonic je tvrtka koja brine o kvaliteti i valjanosti proizvoda, ne fokusiramo se previše na B2C, jer vrlo je nestabilno tržište, možda će neka nova kompanija ući na to tržište i jednog dana biti uspješna, ali Panasonic nije u toj grani. Mi brinemo o kvaliteti. Sjetite se samo naših vrlo uspješnih i robusnih laptopa namijenjenih radu u ekstremnim uvjetima (koriste ih vojska, naf-

tne platforme, građevinski inženjeri,...), a spomenuti jeftini komunikacijski proizvodi naših konkurenata nisu naša specijalnost. Nismo tvrtka koja se natječe s tim proizvodima. Da se vratim tabletima. Za sada su oni samo B2B proizvodi. Imamo puno pozitivnih očekivanja od arhitekata, dizajnera, softveraša o ovom tabletu. Panasonic 4K, 20 inčni tablet za B2B aplikacije unikatni je proizvod. Pitanje je trebamo li nastaviti s B2C programom proizvoda. HFM: Kao što smo mogli vidjeti na današnjoj prezentaciji, jednostavno je vaše nove televizore upariti s iPad tabletom i preko aplikacije upravljati svim TV funkcijama. Koje su mogućnosti vaše aplikacije za korisnika tableta s Android operativnim sustavom? Wagenseil: Oni već rade na isti način, to je ista aplikacija samo što Androidov tablet ima drugačije postavke i time ima mogućnost da prikazuje video sa YouTubea u isto vrijeme i na vašem tabletu i televizoru. HFM: Svjedoci smo velike penetracije korištenja smartphone uređaja u svim segmentima potrošačke elektronike. Imate li podatke koliko ste izgubili udjela na tržištu kompaktnih fotokamera s obzirom na to da sve više korisnika koristi smartphone za fotografiranje. Abadie: Uvidjeli smo taj trend kod potrošača i bili smo spremni na smanjivanje tržišta kompaktnih kamera, posebno početnih modela. Iz tog razloga smo sve više usmjeravali razvoj i proizvodnju prema našoj G seriji bezzrcalnih fotoaparata s izmjenjivim objektivima. Ova serija fotoaparata je namijenjena naprednim foto-amaterima koji žele ući ozbiljnije u svijet fotografije. S najboljim odnosom cijene i kvalitete slike i s velikim izborom objektiva, smatramo da naši proizvodi mogu biti odlično rješenje širokom broju korisnika.

rePortaža

125 godina Yamahe

izvještava: Andrija Ćurković

Obilježavajući 125 godina postojanja, Yamaha je 28. svibnja u Hamburgu predstavila perjanicu svoje HiFi ponude, integrirano pojačalo A-S3000 i CD/SACD/USB-DAC player CD-S3000. Okupljene novinare iz cijele Europe pozdravili su na samom početku Thorsten Eckartz, direktor AV odjela i Ryo Kasai, viši direktor u sjedištu Yamaha Music Europe, podsjetivši prisutne na povijest tvrtke i njihovu osnovnu filozofiju koju primjenjuju i danas pri kreiranju novih proizvoda. Torakusu Yamaha je 1887. godine osnovao tvrtku izradivši prve orgulje, a 1900. i svoj prvi klavir. Tek u novije vrijeme, 1954. godine, Yamaha predstavlja svoj prvi HiFi uređaj nakon kojega slijedi velika paleta vrlo uspješnih proizvoda koja se nastavlja sve do današnjih dana. Susumu Kumazawa, glavni dizajner S3000 serije (A-S3000 i CD-S3000), iznio je više detalja o uređajima i tehnologiji koju su primijenili u njima. Yamaha A-S3000 je trenutno njihovo najkvalitetnije stereo pojačalo u ponudi i svojim izgledom nas vraća u prošlost tvrtke. Krasi ga retro dizajn kontrolnih tipki i veliki VU metar koji pokazuje razinu glasnoće i isporučenu snagu za lijevi i desni kanal. Pojačalo može isporučiti 2x100W pri 8 ohma, ima veliki izbor analognih (linijskih) ulaza što uključuje i ulaz za slušalice i gramofon (MM i MC). Aluminijsko kućište (prednja ploča je debljine 7mm, a gornja 6mm) je redizajnirano kako bi se u potpunosti smanjila mogućnost pojave neželjenih vibracija. Dizajn pojačala i njegova topologija je izvedena u balansiranom modu s odvojenom sekcijom pretpojačala i pojačala snage koje je dodatno napravljeno potpuno simetrično za lijevi i desni kanal uz korištenje snažnih MOSFET tranzistora u izlazu. Ovakvom konstrukcijom pojačala postignuta je veća separacija kanala, smanjenje interferencija i jasnija stereo slika. Yamaha A-S3000 ima dimenzije 435x180x460mm (ŠxVxD) i teži 24,6 kg. Pripadajući CD/SACD player, Yamaha CD-S3000, po prvi put u ponudi tvrtke sadrži i USB DAC koji je integriran u istom kućištu. Osim mini USB priključka, CD player ima i optički i koaksijalni ulaz i mogućnost reprodukcije digitalnih datoteka s računala do rezolucije 192kHz/24-bita. Yamaha za DA konverziju koristi trenutno najkvalitetniji pretvarač ES9018 (ESS Technology, Inc.) koji može obraditi audio zapise do 32-bit rezolucije, a zbog svoje velike memorijske snage može istovremeno obrađivati veliku količinu podataka. CD-S3000 podržava ASIO 2.0 protokol kako bi u potpunosti iskoristio mogućnosti reprodukcije audio zapisa preko USB DAC-a. Signal nakon DA pretvarača prolazi samo kroz jedan stupanj I/V konverzije koji je načinjen u diskretnoj tehnici i balansiranom modu. Kao i kod pojačala, kućište je napravljeno vrlo robusno da se smanje nepoželjne vibracije, centralno je smješten masivni transportni mehanizam s aluminijskom ladicom, digitalna sekcija CD playera s napajanjem se nalazi na lijevoj strani dok je na desnoj analogni stupanj sa svojim zasebnim napajanjem. Oba transformatora su oklopljena bakrenim kućištem radi smanjenja magnetskih smetnji i mehaničkih vibracija. Kod slušanja samo CD zapisa player ima mogućnost "Pure Direct Mode" opcije pri čemu se isključuje digitalni stupanj i display za postizanje još kvalitetnije reprodukcije. Yamaha CD-S3000 ima dimenzije 435x140x440mm (ŠxVxD) i teži 19,2 kg. Oba uređaja će biti dostupna od srpnja 2013. u srebrnom i crnom aluminijskom finišu. Yamaha je najavila da će pojedinačna cijena uređaja na europskom tržištu biti oko 4.000 eura, dok za dostupnost i cijenu na našem tržištu kontaktirajte domaćeg distributera. INFO: www.bojezvuka.hr

hifimedia #91

TOSHIBA WORLD 2013 - AmSTeRDAm

Probuđena Toshiba D

ugogodišnjim prisustvom na našem tržištu Toshiba si je stvorila zavidnu reputaciju među kupcima prijenosnih računala gdje su izgradili gotovo kultni status. Njihova kvaliteta i izdržljivost u aktivnoj eksploataciji daje im samouvjerenost da mogu ponuditi najbolje uvjete jamstva na tržištu u odnosu na konkurentne proizvođače IT opreme. Sa širenjem svoje ponude u segment potrošačke elektronike pred domaćim kupcima žele ponoviti sličan scenario i ponovo uspjeti. Na koji način to namjeravaju postići pokušali smo odgonetnuti za vrijeme održavanja njihove godišnje europske konvencije u Amsterdamu na kojoj su predstavili novu liniju proizvoda za 2013. godinu. Mi smo stavili naglasak na nove serije LED televizora te porazgovarali o njima s Toshibinim predstavnicima za našu regiju - Adrijanom Vazdarom, direktorom Toshiba ureda za centralnu, jugoistočnu Europu, Tursku i Izrael i Ivanom Doubellom, direktorom marketinga za istu regiju. HFM: Ovogodišnji modeli televizora imaju dosta kraće oznake nego što je do sada bila praksa u Toshibi. Doubell: Da, takvim jednostavnijim oznakama smo željeli olakšati snalaženje kupaca u našoj širokoj paleti proizvoda, Na

hi-fimedia #91

Adrijan Vazdar

Ivan Doubell

razgovarao: Andrija Ćurković

takav način ćemo lakše komunicirati prema kupcima s oznakom serije televizora u kojoj se nalazi više veličina ekrana, a ne samo s oznakom određenog modela. HFM: Ove godine vrh vaše ponude televizora bit će modeli iz L9 serije s Ultra HD rezolucijom ekrana (3840 x 2160 piksela – 4K). Možete li nam reći nešto detaljnije o toj seriji televizora, što možete istaknuti od tehnoloških specifičnosti i o samoj cijeni kad ona dođe u prodaju? * Doubell: U ovom trenutku vam ne mogu govoriti o cijeni zbog toga što će L9 serija biti vrlo konkurentna i željeli bismo

taj detalj ostaviti nepoznatim i našoj konkurenciji. Opet naglašavam, cijena će joj biti vrlo konkurentna i u toku srpnja će ona biti poznata i javnosti. Televizori stižu na police dućana u Europi tijekom kolovoza. Vazdar: Nedavno smo radili istraživanje tržišta i došli smo do zaključka da ono što konzumenti najviše očekuju (traže) od novog televizora su kvaliteta slike i veličina TV ekrana. Uvodeći na tržište nove tehnologije, kao što danas imamo 4K UHD rezoluciju, po prvi put ju je na komercijalno tržište uvela upravo Toshiba kroz svoj "Glasses-Free" 3D televizor prije 3 godine, postaje standard na tržištu premium modela televizora u 2013. godini (GlassesFree 3D TV - za gledanje 3D slike nisu potrebne 3D naočale). HFM: Na koji način se namjeravate nametnuti na tržištu televizora jer do sad niste pokazivali veću aktivnost kao npr. vaši konkurenti, Samsung i Panasonic? Vazdar: Svjesni smo da se posljednjih godina nismo u nekom ozbiljnijem obliku bavili ovim segmentom proizvoda iz naše ponude pa nas je, na neki način, ugodno i iznenadila odlična reakcija kupaca i prodajni rezultati na regionalnom tržištu (Hrvatska, Slovenija, Srbija,…). Ovako

pozitivni rezultati su i za nas došli možda prebrzo tako da smo trenutno u prilagođavanju naših budućih aktivnosti k još boljem repozicioniranju brenda Toshiba. Za predstavljanje nove linije naših televizora i njihovom boljem pozicioniranju u odnosu na trenutno vodeće konkurentne TV proizvođače na ovom tržištu koristit ćemo tri ključna faktora koji ih i obilježavaju: mogućnost spajanja (Connectivity), kvaliteta slike (Picture Quality) i izgled (Design). Mogućnost spajanja, SmartTV funkcije i spajanje mobilnim telefonom je ono što bi trebalo zadovoljiti i najzahtjevnije današnje korisnike TV uređaja. Preko Toshiba Cloud TV usluge sve ove značajke su optimizirane za korisnike koji će biti u mogućnosti prilagoditi funkcionalnost televizora svojim navikama i potrebama. S novim dizajnom televizora želimo postići prepoznatljivost našeg brenda na polici u dućanu, ali i nje-

govu dopadljivost i nenametljivost kada se postavi na zid ili policu u dnevnom boravku. Jedinstven dizajn Toshiba proizvoda šalje i vrlo snažnu poruku kupcima o njegovoj posebnosti što se pokazalo kao odličan poticaj za odluku o konačnoj kupnji. HFM: Na čemu gradite, očigledno prisutan, optimizam u vezi Ultra HD kvalitete TV slike i uvjerenje kako je ona budućnost televizije? Vazdar: Prvenstveno zbog razvoja tehnologije. Toshiba je već preko 150 godina na tržištu te smo prva kompanija u svijetu koja je napravila televizor u boji. Ista je stvar bila i s prvim prijenosnim računalom, ali i općenito se po kućanstvima i automobilima koristi jako puno Toshibinih proizvoda. Na primjer, U Playstationu se koriste isti kabeli koji se koriste i za prijenos slike na Toshibinim televizijama. Toshiba, kao vlasnik tih tehnologija, postavlja trendove u svijetu potrošačke elektronike. Želimo svojim kupcima ponuditi ono najbolje pa tako i Ultra HD rezoluciju koja

će u najvjerodostojnijem obliku prikazati sliku na televizoru. Kupci žele što veću televiziju sa što boljom kvalitetom slike i za što manji novac. Mi to možemo ponuditi. Prema zadnjim istraživanjima tržišta, Ultra HD spada u jedno od 10 najvažnijih karakteristika koje kupci gledaju prilikom kupovine novog televizora. Zato i mi vjerujemo u daljnji razvoj i primjenu ove tehnologije. HFM: Unatoč najavama, dostupnost 4K sadržaja je još uvijek vrlo ograničena. Potencijalni kupci ove tehnologije nemaju baš neki veliki izbor video materijala da isprobaju puni potencijal Ultra HD televizora. Zar vas taj podatak ne zabrinjava dok planirate moguće rezultate prodaje ovih televizora? Vazdar: Video sadržaji snimljeni u 4K rezoluciji će vremenom postajati sve dostupniji. Poznato vam je da su svi današnji filmovi, koji se snimaju u Hollywoodu, ionako snimljeni u toj rezoluciji koja nam treba. Ono što trenutno gledate na DVD i Blu-ray (BD) formatu, je samo lošija rezolucija originalnog snimka. Današnji modeli Blu-ray playera mogu podići rezoluciju BD snimke na približnu kvalitetu Ultra HD standarda. No sa sve većom zastupljenosti UHD televizora na tržištu rast će i ponuda 4K sadržaja koji će se na njima moći prikazati . HFM: Osim evidentnog pomaka u kvaliteti slike nove generacije vaših televizora, koju dodatnu karakteristiku bi željeli istaknuti kao vašu prednost u donosu na druge proizvođače? Doubell: Toshiba Cloud TV je naš veliki korak naprijed u kvaliteti i funkcionalnosti ponude naših televizora koja kreće kao standardna funkcija već od skoro osnovne, L4 serije. Mogućnost spajanja, optimiziranje i prilagođavanja sadržaja svakom pojedinačnom korisniku naših televizora daje mu slobodu i kreativnost koju do sada nisu mogli iskusiti. Naši snažni pretraživački alati omogućuju pretraživanje omiljenih sadržaja na internetu, EPG i Video-onDemand povezanim uslugama, ali i pohranjenim na drugim uređajima u kućnoj mreži ili mobilnim uređajima. Vjerujemo da će se ova funkcionalnost modernog televizora i dalje tehnološki razvijati, a da će dostupnost zanimljivog sadržaja uskoro biti impresivna.

HFM: Jedan od mogućih izvora slike za spomenute televizore su i video materijali koje snimaju sami potrošači. Sjećamo se da su vaše kompaktne video kamere prije nekoliko godina imale zapaženi uspjeh na tržištu. Postoji li za njih još uvijek budućnost na tržištu potrošačke elektronike? Doubell: To je područje u kojem se danas sve kompanije dosta hrvaju s pitanjem kakav proizvod i po kojoj cijeni ponuditi tržištu jer naši potencijalni kupci šetaju okolo s pametnim telefonima koji imaju vrlo solidno integrirano rješenje za snimanje video materijala. Namjera nam je i dalje imati u ponudi tip kamera koje će kupci bez bojazni moći nositi na svoja putovanja ili aktivnosti gdje se očekuju i ekstremni uvjeti njihovog korištenja. Poznato vam je da su naši proizvodi otporni na vodu i prašinu te vrlo kompaktni i lagani za jednostavno korištenje. Svakako, kvaliteta snimljenog video materijala je daleko bolja nego što se to može postići ako koristimo neki danas popularni pametni telefon. HFM: Vaše jamstvo na uređaje pod sloganom "No Matter What Guarantee" je imalo velikog pozitivnog odjeka na tržištu prijenosnih računala. Očekujete li da će se isto dogoditi i u segmentu Toshiba LED televizora? Doubell: Mi smo svjesni kvalitete naših proizvoda i jedni smo od najboljih proizvođača u ovoj industriji, obzirom na postotak kvarova. Želimo tu činjenicu komunicirati i prema našim budućim kupcima kada se odlučuju o kupovini novih televizora. Želimo im pružiti sigurnost da su dobro uložili svoj novac.

* Toshiba L9 modeli će se raditi u dijagonalama ekrana veličine 58", 64" i 85". Krajem srpnja stižu prvi primjerci u prodaju i na hrvatsko tržište. Najprije 58" verzija, a ostali u 8. i 9. mjesecu. Više detalja možete doznati kod domaćeg distributera, tvrtke Helikop, na adresi www.helikop.hr

hifimedia #91

VIJESTI Samsung Galaxy Tab 3 Samsung Electronics predstavio je dva nova modela iz Samsung Galaxy Tab 3 serije veličine 8 i 10.1 inča. U odnosu na već predstavljenu 7-inčnu verziju, novi modeli donose poboljšanja, a Samsung 10.1 inčnim modelom želi zauzeti vodeću poziciju u ovom dijelu tržišta. Zaslon je unaprijeđen s tzv. "reading mode" načinom rada koji automatski prilagođava prikaz slike ovisno o uvjetima ambijentalnog osvjetljenja, a tu su još i Sound Alive i Dolby Surrond Effect koji poboljšavaju kvalitetu reprodukcije zvuka. Galaxy Tab 3 10.1 pokreće 1.6 GHz Dual Core procesor, 1 GB RAM-a i Android 4.2 (Jelly Bean) operativni sustav, a dostupan je sa 16 i 32 GB memorije. Stražnja kamera ima razlučivost od 3 megapiksela, a prednja 1.3 megapiksela. Povezivanje je moguće na WiFi, 3G i LTE, s podrškom za A-GPS i GLONASS. Dimenzije su 243.1x176.1x7.95 mm. U prodaji bi se trebao naći do kraja mjeseca. Obje verzije se u prodaji očekuju do kraja ovog mjeseca. INFO: www.samsung.hr

Test CAT B10 i B25 Piše: Josip Crnički

Caterpillar, poznat po svojim strojevima i radnoj i civilnoj obući i odjeći, odlučio je uploviti u svijet mobilne telefonije, a kao rezultat dobili smo CAT phones brand. U Hrvatskoj je distribuciju za CAT phones preuzeo SE-MARK i u svoju ponudu uvrstio B10 smartphone uređaj i B25 mobilni uređaj. Oba uređaja su čvrstog i robusnog dizajna, dual-sim, a posjeduju i IP67 certifikat, što znači da su vodootporni i otporni na prašinu. I dok je B10 otporan na pad s visine od 1,5 metra, B25 je otporan na pad s visine 2 metra te na pritisak do 1000 kilograma. B10 je, gledano sa softverske strane, standardni Android smartphone kojeg pokreće Android 2.3.5 Ginger Bread, koji je i godinu dana nakon izlaska Jelly Bean (4.1-4.x) verzije Androida i dalje najrasprostranjeniji Android operativni sustav, a po mnogima najbolji i najstabilniji Android. Dolazi sa standardnim predinstaliranim Google aplikacijama (Google Play, YouTube, Google Search, Google Maps,...), ali i s predinstaliranim CAT aplikacijama za pristup CAT katalogu dijelova, korisničkoj podršci za CAT proizvode, a tu je i CAT Toolbox s daljinomjerom, libelom i kalkulatorom. Vrlo pažljiv detalj je pozivna melodija koja je zapravo zvuk paljenja Caterpillar stroja. Zaslon 3.2 inčni Asahi Strengthened Glass, koji je vrlo velika konkurencija nešto poznatijem Gorilla Glass-u. Kamere su 5 MP (stražnja) i 1.3 MP (prednja). Hardware u principu nije vrijedan spomena, ali savršeno odrađuje svoj posao. Ukupno gledano, ovo nije najbrži, hardverski najjači, a mnogima sigurno ni najljepši smartphone. Ali sigurno je najizdržljiviji smartphone dosada i vjerojatno jedini kod kojeg se nećete brinuti kad vam padne na pod ili u vodu. CAT B25 je standardni mobitel, osim što to ipak nije. Kao što smo već rekli, ima IP67 certifikat, a zbog izostanka touchscreena još je izdržljiviji od svog pametnog brata. Zaslon je veličine 2 inča, što je sasvim dovoljno za ovakav tip mobitela, kamera je 2 MP, a dolazi s flash-light baterijom. Mobitel je idealan ne samo za građevinske radnike nego i za avanturiste, planinare i sve koji se bave nekim ekstremnim aktivnostima, ali najveća mana mu je nedostatak GPS-a s kojim bi ovaj mobitel bio savršen izbor za puno više korisnika. Oba uređaja dolaze s punjačem/USB kabelom, hands free slušalicama, vezicom s karabinom, kompasom i ključem za otvaranje poklopca baterije, a B10 dolazi i s rezervnim poklopcima otvora za punjenje/ USB-a i slušalicama. Preporučena maloprodajna cijena CAT B10 smartphonea je 2.559,00 kn, dok je preporučena maloprodajna cijena CAT B25 949,00 kn. INFO: www.se-mark.hr

hi-fimedia #91

Dali Kubik Free Danski proizvođač zvučnika Dali, u prodaju je pustio novi bežični aktivni zvučni, Dali Kubik Free. Dolazi u dvije verzije, kao aktivni zvučnik i kao pasivni zvučnik kojeg su nazvali Kubik Free Xtra. To znači da možete imati jedan bežični zvučnik koristeći samo Kubik Free, 2.0 sustav koristeći Kubik Free i Kubik Free Xtra ili čak 2.1 dodatnim povezivanjem bilo kojeg aktivnog subwoofera. Ovaj dvosistemski aktivni zvučnik koristi bas/srednjetonac promjera 13 cm i visokotonac promjera 25 mm, a pogoni ga digitalno pojačalo od 100 W. Za reprodukciju glazbe koristi aptX Bluetooth 3.0, ali tu su i digitalni optički ulaz, standardni RCA stereo, 3.5 mm ulaz i USB. Na početku će biti dostupni u crvenoj, bijeloj i crnoj boji, a cijena bi trebala biti oko £700 za Kubik Free i oko £1000 za par (Kubik Free + Kubik Free Xtra). INFO: www.bojezvuka.hr

Test Harman Kardon BT Piše: Josip Crnički

Nakon što je Harman/Kardon na tržište izbacio velik broj dodataka za Apple proizvode, došao je red i na slušalice. BT spadaju u novu Harman/Kardon liniju slušalica, a dizajn cijele serije podudara se s izgledom stražnje strane crnog iPhone 4/4S mobitela. Osnovna karakteristika im je da se mogu slušati bez korištenja kabela, samo koristeći Bluetooth tehnologiju prijenosa podataka. Kao i kod prijašnjih modela iz ove serije, slušalice imaju dva držača. Vanjski od pjeskarenog čelika nosi ljevi i desni zvučnik i unutarnji, izrađen od kože, koji ugodno dosijeda na glavu. Oba su povezani preko zakretnog magnetskog okvira, pa ih je vrlo jednostavno ukloniti po potrebi. Slušalice su ugodne za nošenje i unatoč korištenju toliko čelika, nisu teške koliko se očekuje na prvi pogled. Kožni jastučići su dovoljno prostrani i za velike uši, a ispunjeni su memorijskom pjenom za ugodnije prianjanje na glavu. Odabir pravokutnog dizajna kućišta, u kojem su smješteni zvučnici, nekima se možda neće svidjeti jer izgleda kao da nosite dva smartphonea na glavi. No, ovakav dizajn opravdava potreba da se u njih, osim zvučničkih jedinica, smjesti i baterija. S tehničke strane, BT su slične starim JBL Reference Series 610 slušalicama. Unutra se nalazi Bluetooth 2.1 čip, baterija kapaciteta 12 sati, 40 mm driveri i kontrole za pokretanje glazbe i glasnoću zvuka. Tu završava i svaka sličnost. Harman/Kardon BT, za razliku od JBL RS 610, ne zahtijevaju Bluetooth dongle i adaptere za uređaje koji ne dolaze iz Applea i rade sa svakim iOS uređajem, ali i bilo kojim drugim uređajem s Bluetoothom, a u slučaju prazne baterije u slušalicama ili problema s povezivanjem, uz BT dolazi i audio kabel koji se spaja u standardni 3.5 mm utor. Za punjenje baterije dolazi dodatni USB kabel, a punjenje je moguće iz bilo kojeg USB porta. Također, slušalice je moguće i preklopiti za pohranu ili prijenos u etuiju. U slušalice je ugrađen i mikrofon pa mogu služiti i kao handsfree. Ove slušalice nisu namijene okorjelim audiofilima, a za "obične korisnike, početnike", BT donose impresivan osjećaj jasnoće zvuka. Reprodukcija je vrlo balansirana što daje opuštajući, prirodni ugođaj, zvuk je artikuliran i detaljan. Harman BT sasvim pristojno odrađuju svoju namjenu kao bežićne slušalice, ali tek gašenjem Bluetootha i spajanjem kabela do izražaja dolazi njihova prava audio kvaliteta. Pozitivno je što slušalice mogu pokazati više u standardnom načinu rada, ali bi nam bilo draže da tu razinu kvalitete pokažu i pri spajanju preko Bluetooth tehnologije. No s obzirom na cijenu, kvalitetu izrade, fleksibilnost pri korištenju te vrlo solidnu reprodukciju zvuka, zaslužuju našu preporuku. Maloprodajna cijena iznosi 1.850,00 kn. INFO: www.mediaaudio.hr

Toshiba Excite Pro Toshiba je najavila novu postavu Excite tablet uređaja veličine 10,1 inča, koja će biti dostupna u tri verzije, za različite korisničke potrebe, a najjači model dobio je oznaku Pro. Pokreće ga Nvidia Tegra 4 četverojezgreni procesor, ima 2 GB RAM-a i Android 4.2 (Jelly Bean) operativni sustav s 16/32 GB eMMC memorije. Koristi dvije kamere rezolucije 8 MP (stražnja) i 1,2 MP (prednja) i harman/kardon stereo zvučnike snage 1W uz DTS poboljšanje zvuka. Uz Excite tablet dostupan je i Toshiba Keyboard Cover koji ima ugrađenu mehanički tipkovnicu te služi kao zaštita za tablet. Europska prodaja počet će u trećem kvartalu 2013. INFO: www.toshiba-croatia.com

JBL ONBeat Rumble JBL ONBeat Rumble, novi bežični zvučnički dock službeno predstavljen na CES 2013 u Las Vegasu, od danas je dostupan i na hrvatskom tržištu. Rumble radi sa svakim pametnim telefonom, tabletom ili računalom s ugrađenim Bluetoothom i koristi Harmanovu TrueStream tehnologiju za poboljšanje zvuka, a vlasnici novijih Apple uređaja s Lightning portom, svoj uređaj mogu spojiti i na ugrađeni dock. Rumble radi i s besplatnom JBL MusicFlow, a pomoću nje korisnici mogu kreirati i izmjenjivati playliste i postavke ekvilajzera. Zvučnici su dimenzija 2x64 mm i snage 2x11W, a subwoofer, okrenut prema podu, ima snagu 28W i promjer 114 mm te koristi JBL SlipStream port tehnologiju za “udarajući bas s malom distorzijom”. Dimenzije ONBeat Rumblea su 169x453x223 mm, a cijena iznosi 2.280 kn. INFO: www.mediaaudio.hr hifimedia #91

VIJESTI Test Lenco iPD-9000 Piše: Ivan Dobranović

Philips HTL5120 soundbar Potražnja za SoundBar zvučnicima je svakim danom sve veće, zbog njihovog jednostavnog smještaja u prostor postavljanjem ispod TV-a, te primjerenog doživljaja surround zvuka, obzirom da zvuk dolazi iz jedne zvučničke jedinice. Iz tog razloga ne čudi da sve AV tvrtke u svojoj ponudi nudi i vlastite modele SoundBar. Tvrtka Philips je već poznata po izradi SoundBar zvučničkih jedinica, a na tržište će uskoro biti pušten njihov novi model oznake HTL5120. Njegov neobičan izgled duguljastog i ovalnog oblika, odlično će se uklopiti u svaki moderan interijer (1010 x 154 x 81 mm). Philips SoundBar HTL5120 dolazi zajedno u kompletu s integriranim aktivnim subwooferom koji pridonosi boljoj kontroli i reprodukciji bas frekvencija. Ukupan frekvencijski raspon SoundBar je dosta veliki i iznosi od 55 Hz do 18 kHz. Kvalitetnoj reprodukciji zvuka dodatno bi trebao pripomoći ugrađeni "senzor orijentacije" koji maksimalno optimizira zvuk zavisno o položaju i smještaju SoundBar (zid, polica, itd.). Osim integrirane Bluetooth bežične mreže, HTL5120 nudi mnoštvo priključaka za priključivanje ostalih AV komponenti na SoundBar: 3,5 mm stereo audio ulaz (na bočnoj strani), digitalni koaksijalni i optički ulaz, 1x HDMI 1.4 izlaz (ARC) i 2x HDMI ulaza, 3,5 mm iPod/iPhone priključak za Music iLink i 1x AUX ulaz. Ostale značajke uključuju "Leveller Auto Volume", noćni način rada visokih i bas tonova, Dolby Digital 5.1 i DTS 2.0 dekodiranje, Virtual Surround Sound za što realističniji filmski zvučni doživljaj, itd.. Philipsov SoundBar HTL5120 trebao bi se naći u dućanima dok ovo budete čitali, a očekivana cijena u Velikoj Britaniji je 250 funti. INFO: www.philips.hr

hi-fimedia #91

Dok je CD bio čista nepoznanica, a većina je uživala u glazbi koju bi gramofonska igla „na silu“ izvukla iz vinila, Lenco je bio poznat kao proizvođač gramofona. Prvi gramofon su proizveli krajem 50-tih, dok je zadnji sišao s traka početkom 80-tih godina. U tih 20-tak godina postojanja Lenco je u svojoj tvornici u Švicarskoj stvarao proizvode koje i danas zaljubljenici rado koriste. 1997. STL grupa kupuje Lenco te se on iz planinske Švicarske seli u ravnu Nizozemsku. Pod novim vodstvom oživljeni Lenco nudi široku paletu potrošačke AV elektronike, koja uključuje i iPod dokove. iPD-9000 činih vrh Lencove ponude iPod/iPhone dokova, i ne ograničava se samo u reprodukciji glazbe iz Appleovih proizvoda već su mu mogućnosti višestruke. Uređaj može poslužiti i kao CD/MP3 reproduktor odnosno FM radio. Čiste linije kvadratnog tijela na kojem dominira veliki potenciometar za glasnoću lako se može uklopiti u svaku prostoriju. Zbog aluminijskog lica i linija podsjeća na klasična audio pojačala uz dozu modernosti zahvaljujući plavom osvjetljenju oko potenciometra. iPD-9000 koristi tri zvučničke jedinice, 2 10W srednje/visokotonca smještena na bočne stranice uređaja, što pomaže u boljem raspršenju zvuka u prostoru i doprinosi osjećaju šire zvučne slike. 25 W niskotonska jedinica je smještena na stražnjoj strani uređaja zbog čega je potrebno uređaj odmaknuti od stražnjeg zida kako bi se izbjeglo zamućenje donjeg dijela zvučnog spektra. Uređaj je moguće kontrolirati, osim kontrolama na samome uređaju, i pomoću priloženog daljinskog upravljača na koji se vrlo lako priviknuti zahvaljujući logičnom rasporedu tipki. Putem daljinskog moguće je i prilagoditi niskotonski i visokotonski odziv uređaja kako bi se zvuk mogao prilagoditi svačijem ukusu. Ako se uređaj prikladno smjesti u prostor dobiva se osjećaj da zvuk dolazi iz većeg izvora nego što u stvarnosti jest. Srednjetonsko područje je povučenije u odnosu na ostatak spektra, dok je tamniji karakter zvuka prisutan pri svim glasnoćama.

Lenco iPD-9000 predstavlja dobar izbor za one koji uz glazbu iz iPod/iPhonea žele uživati i u audio CD-ovima ili pratiti što ima novoga na radiju. Svestranost je, uz dizajn, glavni adut ovog Lencovog proizvoda, a iPD-9000 dobra osnova na kojoj Lenco treba graditi novu budućnost. Karakteristike proizvoda: Podržani Apple proizvodi: iPod/iPhone te proizvodi s Lightning priključkom, uz adapter, CD/CD-R/CD-RW/MP3 reprodukcija, FM Radio s RDS-om, Izlazna snaga 45 W, Priključci: AUX ulaz, antenski ulaz (FM), Video izlaz, Cijena: 1.599 kn, INFO: www.chipoteka.hr

40" (102 CM)

+ POKLON 7" TABLET P3110

8599

+ POKLON 7" TABLET P3110

10499

46" (117 CM)

+ POKLON GALAXY S7562

9999

+ POKLON GALAXY S7562

13999

40" (102 CM)

46" (117 CM)

+ POKLON 7" TABLET P3110

+ POKLON GALAXY S7562

11999

7899

32" (80 CM) 32" (80 CM)

3399

2999

hifimedia #91

TEST DALI EPICON 6

Dobar kao Dali piše: Neven Kos

alijeva serija Epicon ulazi u sam vrh ponude u katalogu Dalija. Nastala na ostavštini serije Euphonia, Epicon ipak predstavlja svojevrsni korak naprijed. Bili smo dovoljno sretni da imamo priliku isprobati srednji model u ponudi - Epicon 6. Serija Epicon stvarni je poligon novih tehnologija i posve osebujnog pristu-

hi-fimedia #91

pa izradi zvučnika. Otkud krenuti? Za početak, na stranicama Dalia, možete pronaći izvrsno štivo o pristupu i tehnologijama ugrađenim u seriju Epicon: http://www.daliepicon.com/media/11432/ EPICON_Whitepaper_E.pdf. Dali je jedna od rijetkih tvrtki koja veliku većinu dijelova zvučnika izrađuje u kući: membrane, košare, pa čak i magneti izrađeni su u vlastitim pogonima. Kad smo već kod drivera, oni

su, uz fenomenalnu kutiju, okosnica filozofije i zvuka Epicona. Kao pogon zvučnika korišten je Linear Drive Magnet System kojim se eliminira nekoliko uzroka distorzija. S izradom vlastitih zvučničkih jedinica u Daliju su započeli 2009. godine, a inkarnacija ugrađena u seriju Epicon vrhunac je razvoja. I membrane zvučnika vlastite su izrade. Riječ je o papirnim membranama ojačanim drvenim vlaknima, rekli bismo celuloza uzduž

i poporijeko, čime je postignuta mala masa i visoka čvrstoća, uz osiguravanje nelinearnog loma membrane. Za visokotonski dio zadužen je mini ansambl, tzv. Hibridni visokotonski modul, sastavljen od kalotnog visokotonca meke kupole(29mm) i ribonskog visokotonca, izvrsne horizontalne disperzije. Već otprije poznat iz ostalih modela iz kuće, ovaj hibrid koristi najbolje iz oba svijeta. Zanimljivo je kako su visokotonci aku-

stički spojeni: od 2.550 Hz pa dokle ide, boji zvuka doprinosi kalotni visokotonac. Pri otprilike 15.000 Hz u punoj snazi pridružuje mu se ribon, obavljajući tako malu ali značajnu funkciju koju manje čujemo, a više osjećamo (zanimljiv je to fenomen: većina nas starijih od 40 ne čujemo preko 15 kHz, a opet, uz prisustvo supervisokotonca moći ćemo jasno identificirati razliku u zvuku), doprinoseći odličnoj disperziji zvuka i stvaranju privida zvučne pozornice. No, o tome nešto kasnije. Osim drivera, posebna je i kutija, ako je možemo tako uopće zvati. Naime, radi se o sofisticiranom obliku izrađenom od drva,. Kako zvučnik nije glazbeni instrument, poželjno je da kutija u koju su ugrađeni driveri bude mrtva ili barem maksimalno umrtvljena, a da zvuk proizvode samo zvučničke jedinice,. U Daliju su prionuli i napravili nešto stvarno posebno, kako bismo svjedočili paradoksu: mrtva kutija proizvodi življi i živahniji zvuk. Dakle, ako smo se složili da je najbolja kutija mrtva kutija, u Daliju nisu ništa pepustili slučaju i 6 ploča medijapana međusobno su sljubili, zalijepili, zagrijali i malo zakrivili ne bi li dobili upravo ovakav oblik kakav je potreban, i to debljine bočnih stranica 53 mm! Prednja ploča, koja nosi drivere, načinjena je od dvije ploče MDFa, ukupne debljine 33 mm. Unutrašnjost kutije podijeljena je u dvije komore jednake zapremnine. Osim što je tako kutija dodatno učvršćena, osigurani su i jednaki radni uvjeti za oba bas drivera. Visokotonci su zaštićeni sa stražnje strane zasebenim kućištima. Postoji i treći volumen unutar kutije u kojemu je smještena frekvencijska skretnica, a nalazi se ispod stope zvučnika. Iz slika dostupnih u promo materijalima, kao i onima s interneta, vidljivo je da su materijali korišteni za skretnice (ispod)prosječne kvalitete

- jednostavne zavojnice motane u zraku, Solen polipropilenski kondenzatori i obični keramički Bennic otpornici. Ništa posebno i odličan poligon za dodatna tvikanja. Kako Epicon 6 i bez ezoteričnih i skupih dijelova u skretnici zvuči impresivno, cinici bi rekli da skupe dijelove koriste samo oni koji ne znaju podesiti ostale parametre u zvučniku. To me podsjeća na stav Enza Ferrarija o aerodinamici kod sportskih automobila. Stari Ferrari je uvijek tvrdio da se aerodinamikom moraju baviti oni koji ne znaju napraviti dobar motor. I za kraj ovog opisa, dvije tri riječi o zvučničkim terminalima: izgledaju impresivno, a vjerojatno im je takva i cijena.

Međutim, plaćajući danak EU regulativama o sigurnosti, ovi zvučnički terminali predstavljaju opasnost po živce vlasnika (ili recenzenta, koji uglavnom mora mijenjati nekoliko setova zvučničkih kabela). Terminali su glomazni, ali i tijesni za prihvat te komplicirani za otpuštanje i stezanje kabela. Pogotovo kad koristite jednostruko ožičenje i zvučničke kabele terminirane vilicama. Uzevši u obzir kako će se za zvučnicima ovog kalibra uglavnom koristiti i teški, skupi, debeli i neelastični kabeli (iako sam ja koristio i anticable s bananama i golu srebrnu žicu malog promjera), sigurno se moglo iznaći i sretnije rješenje pri odabiru zvučničkih terminala. Ali, kako je kod ovog zvučni-

ka sve monumentalno, pretpostavljam da su i terminali trebali poslužiti utvrđivanju tog dojma: luksuzno, masivno, skupo.

Zvuk

Za početak, neizbježni susret s Murphyjevim zakonom. Znate za onu ustaljenu izreku: "Ako nešto može poći naopako, poći će naopako". Očekivao sam kako će zvučnik u slušaonicu stići potpuno usviran. Još bolje, na početku testa, osim pojačala EAR 834T, na raspolaganju sam imao i odlično cijevno integrirano pojačalo Nightingale ADM-32. Rekli bi, užitak zajamčen. Međutim, spajanjem Epicona u sustav razočaranje. Visoki su bili tvrdi, prljavi, nedefinirani i zamorni, a zvučna slika postojala je samo u naznakama. Nije bilo druge nego odgoditi ozbiljno slušanje. I tako je i bilo. Desetak dana zvučnik je svirao usput, u pozadini, a ja sam strpljivo čekao da stvari sjednu na svoje mjesto. Ovaj sam period koristio za isprobavanje smještaja zvučnika u prostoriji, za fino podešavanje s interkonekcijskim i zvučničkim kabelima, i za fotografiranje zvučnika. Iskustva su zanimljiva: koristeći zvučničke kabele Anticable, Wireworld Equinox 6, Dayens, Xindak i srebrnu žicu Mundorf te kao interkonekte Wireworld Equinox 6, Audio Metallurgy i Mundorf srebrnu žicu, kao pogubnom se pokazala bilo koja kombinacija koja je uključivala Mundorf interkonekt (inače fantastičan interkonekcijski kabel). Da vas ne mučim s detaljima oko isprobavanja raznih kombinacija kabela, na kraju se kao najupečatljivijom pokazala ona koja je uključivala Equinox 6 zvučnički kabel i Audio Metalurgy interkonekt između plejera i pojačala. Odličnim se pokazao i Anticable, s nekoliko herca dubljim bas područjem, tek nešto manje ekstenzije i definicije u visokotonskom području i mrvicu plićom dubinskom perspektivom. Audio Metallurgy se još jednom pokazao kao izuzetan i svestran interkonekcijski kabel.

hifimedia #91

TEST DALI EPICON 6 I, konačno, kako zvuči Epicon 6? Prvi dojam koji vas preplavi jest odsustvo bilo kakvih koloracija kutije! Nema ih! Čovjeku poput mene, naviklom na zvuk panelnih zvučnika kod kojih koloracija kutije nema, naprosto zato što niti nema kutije, obično mi je, po dolasku dinamičkih zvučnika (koji su uglavnom smješteni u kutije) potrebno pet do deset dana na potpuno privikavanje na zvuk. U početku kod većine zvučnika, u odnosu na planare, vokali zvuče bačvasto, uz kolorirano bas i srednjetonsko područje. I tako je bilo sve do dolaska Epicona 6. Odmah na prvu, zvučnik je savršeno čist, bez ikakvih naznaka nepoželjnih rezonancija kutije, koje bi u reproducirani zvuk unijele ono što na snimci ne postoji. U to

Srednjetonsko područje je, ukratko, fantastično: prirodno, detaljno, ultra transparentno i nadasve slušljivo, prirodno i zavodljivo sam se uvjerio pustivši na relativno velikoj glasnoći i tonove s našeg testnog diska, koji lako otkrivaju rezonancije pojedinog zvučnika. Ništa, nula. Kutija mrtva. Besprijekorna čistoća i uravnoteženost. Vokali su čisti, jasni, precizni, nitko od pjevača ne pjeva kroz nos, plućna krila im ne rezoniraju više nego je potrebno. Ispočetka, ova čistoća i odsustvo koloracija, za koje nismo niti svjesni kako ih kod ostalih kutija uzimamo zdravo za gotovo, zasljepljuje i slušatelja lako odvuče od drugih kvaliteta koje Epicon ima. Na primjer bas. Kladim se da nikada niste čuli tako impresivan bas iz dvije šesnaestice, iz zvučnika ovih dimenzija. Tehnički podaci govore da zvučnik kreće od nekih tridesetak herca.

hi-fimedia #91

Vjerojatno, ali tih tridesetak herca je onih pravih, autentičnih, čistih, jasnih, preciznih i kontroliranih. Također, uzmite u obzir i kako je moja soba poprilično velika (150 m3), i potrebno je pokrenuti dosta zraka kako bi se bas osjetio i čuo i u najdonjim oktavama. Kako to Epiconu uspijeva unatoč fizici, ne znam, ali vjerujte kako je u basu Epicon iznimnih mogućnosti. Opet, uz pomoć test diska, ton frekvencije 31,5 Hz bio je još lako čujan. Svi glazbeni instrumenti koji zalaze u najdonje oktave reproducirani su istovremeno čvrsto, kontrolirano i prirodno. Timbar ovog područja je odličan, između ostaloga i zato što zvučnik vjerno slijedi karakter svakog instrumenta, izuzetno je detaljan te nije stidljiv i u stanju je i pri malim glasnoćama u basu svirati jednako uvjerljivo kao i pri visokim glasnoćama. Detalji u basu su impresivni pa i nijanse poput, na manje sposobnim sustavima teško čujnim, rezonancijama trupa glazbenog instrumenta ovdje su lako uočljive i daju sasvim novi doživljaj pri slušanju glazbe. Srednjetonsko područje je, ukratko, fantastično: prirodno, detaljno, ultra transparentno i nadasve slušljivo, prirodno i zavodljivo. Osim toga je i dinamično, pa recimo, unatoč mojoj skepsi radi ograničenih dimenzija zvučničkih jedinica, te nepostojanja posebne srednjetonske zvučničke jedinice, reprodukcija klavira u bilo kojem opsegu i kontekstu, zvuči fenomenalno, dinamično i prirodno, otkrivajući kompleksnu strukturu tog jednog tona koji nastaje udaranjem batića po razapetoj žici. Međutim, tu se Epicon 6 ne zaustavlja. Slušajući npr. Melody Gardot zanimljivo koliko je izražajniji i jasniji nego na bilo kojem zvučniku do sad fini tremor njenog glasa, uz neporecivu atmosferu koju je Epicon prenašao. Zbog ovakvog pristupa posebno je bilo zadovoljstvo slušati ženske vokale. Umrtvljenost kutije, izvrsne zvučničke jedinice (vlastita proizvodnja), pametno proračuna-

ta skretnica, sve doprinosi otvorenom, preciznom, slojevitom i super detaljnom srednjetonskom području. Posebna mu je vrlina čitljivost te fokusiranost ne samo na pojedini instrument, već i na pojedini ton, dajući svakome od njih posebno značenje, vidljivost i mjesto u rekreaciji glazbene pozornice, nikad ne gubeći iz vida cjelovitost i povezanost glazbenog djela. Zaista izniman doseg i izniman doživljaj. Za visokotonsko područje smo već rekli da je u nadležnosti kalotnog i visokotonca s trakom. Iako ovakav pristup zaziva određene nevolje, jer zahtijeva dodatna usklađivanja i komplikacije uzrokovane različitim akustičkim, tonalnim i električnim svojstvima različitih dri-

vera, u Daliju su uspjeli sretno spojiti ove dvije konstrukcije. Ekstenzija je fenomenalna, a tonski kolorit nikada ne otkriva dva različita ustroja. Svakako je zvučnike preporučljivo, čak i obavezno postaviti prema preporukama proizvođača, odnosno paralelno s bočnim zidovima. Drugim riječima, zvučnike nije potrebno zakretati prema slušatelju jer u suprotnom visokotonsko područje postaje preizraženo i naporno. Uz ekstenziju, visokotonsko područje krasi i obilje detalja, a visinska perspektiva kojoj ovaj duo neupitno pomaže na razini je planarnih zvučnika. Kod Dalija naprosto odmah znate da slušate velik, moćan, čvrst i dobro osmišljen zvučnik. Ima li Epicon mana? Ima, iako vrlo malo, a

neke od njih to su tek uvjetno. Osim zvučničkih terminala, Epicon 6, npr. nije savršeno neutralan zvučnik. A da budem iskren, ne bih niti volio da bude. Takvi su mi zvučnici dosadni, beskarakterni. Riješivši se dosadnih suzvuka koje proizvode jeftinije i manje dorađene kutije, u Daliju su si utrli put za poigravanje konačnim zvukom ovog sustava, i dodali su mali, ali više nego poželjan loudness efekt - kod Epicona 6 mala doza loudnessa, s minimalno uzdignutim ekstremima spektra unosi potrebnu dozu atraktivnosti u zvuk. To vam u praksi znači da želite slušati disk za diskom, da vas zvučnik stalno vuče da slušate još i zaboravite jednostavno na uređaje i svijet oko sebe. Osim toga, zvučnik ima i još jednu sposobnost: nenametljivo i vjerodostojno otkriva, a vi pronalazite nove značajke, detalje, pasaže, trikove u zvuku, i to u glazbenom materijalu za kojega ste sigurni da ga poznajete u dušu. Npr. bio sam uvjeren da sam proniknuo u stil i sadržaj sviranja Robbena Forda, ali tek sam slušajući Epicon dobio potpun uvid u njegovo sviranje na disku Live At Yoshi's. Akustična gitara pod čarobnim prstima Forda tako se lijepo uključuje u glazbenu podlogu ostajući istovremeno nenametljiva, ali u prvom planu i potpuno razgovijetna, dinamična, stapajući se sa svirkom ostalih članova benda. A da ne govorim kako neke dijelove tekstova pjesama po prvi put čujem jasno i glasno, razgovijetno. Snimka na ovom disku je izvrsna, barem u srednjetonskom i visokotonskom području, a cijelo vrijeme do dolaska Epicona u slušaonicu bio sam uvjeren da je na ovom disku bas snimljen nerazgovijetno, nedefinirano. Čuvši ga po prvi put jasno, razgovijetno i prepoznatljivo, postalo mi je jasno kako su bas dionice lako sljedive i utiru put ostatku glazbenog sadržaja. Klasična glazba posebno dobro leži Epiconu zbog bogatog kolorita te izvrsnog držanja pod kontrolom sva-

kog segmenta glazbenog djela. Monumentalnost velikih orkestralnih djela, dinamički uzleti od piana do fortissima, ili zgusnuta struktura glazbenog djela posebna su poslastica. Zvučnik je uvijek pod kontrolom, reproducirajući suvereno sve od podzemnih udara velikog koncertnog bubnja do minucioznih doprinosa triangla, prenašajući, ako snimka to dozvoljava, prostornost i slojevitost orkestra i glazbenog djela samog. Epicon 6 slušali smo s dva pojačala: cijevno Nightingale ADM-32 i MOSFET s izlaznim transformatorima EAR 834T. Epicon je nepogrešivo slijedio karakterne osobine svakog od njih: ADM-32 zvučalo je lijepo, otvoreno, super čisto s fino isprepletenim srednjetonskim područjem i kontroliranim, iako ne super dubokim basom. Visokotonsko područje, iako vrlo detaljno, znalo je zazvučati grubo, što se vjerojatno može riješiti boljim cijevima. Otvorenost i pitkost srednjetonskog područja i odsustvo bilo kakvih izobličenja zvučali su stvarno impresivno. S EAR-om 834T Dali je dobio na autoritativnosti i kontroli, iako razlike nisu velike. Međutim, srednjetonsko područje još se dodatno pročistilo, iako i izgubilo mrvicu na pastoznosti i toplini, dok je visokotonsko, uz minimalni gubitak zraka oko svakog pojedinog tona, otišlo još "više", zvučalo je brže i dinamičnije.

Prikaz strujanja zraka koji nastaje pri radu bas jedinica unutar kutije

Zaključak Dali Epicon 6 je fantastičan zvučnik koji ima sve: od detalja preko muzikalnosti do upečatljive prostornosti, uz lagani loudness efekt koji doprinosi atraktivnosti i čini zvuk uhu ugodnim. Tehnička izvedba zvučnika, ugrađeni materijali i tehnologije, kao i ogromno znanje kojim su stručnjaci Dalija došli do ove razine reprodukcije impresivni su, a na kraju, ono što je najvažnije, sve se to pretače u izuzetan zvuk. Potrebno je malo se poigrati sa zvučničkim kabelima, a zbog izvanredne sposobnosti kutija da razotkriju sve što se ispred njih događa, svakako preporučujemo pripaziti na kvalitetu ostatka sustava. Ovaj je zvučnik savršenstvo s manama prilagođenim čovjeku i svakako vrlo poželjan zvučnik. Cijena ovih

zvučnika nije mala. Isto tako, nije uobičajeno da za high-end proizvode lijepimo etikete, ali Dali Epicon 6 zaslužuje apsolutnu i najtopliju preporuku! Dali Epicon 6 Frekvencijski opseg (+/- 3) dB 35-30.000 Hz Osjetljivost (2.83V/1m) 88 dB Nominalna impedancija 5 ohms Preporučena snaga pojačala 50 - 300 W Susretne frekvencije 700/2.550/15.000 Hz Tip kutije Bass reflex 32.5 Hz Dimenzije (v x š x d) 1025 x 232 x 441 mm Masa 26 kg Cijena 69.900 kn INFO Nove boje zvuka, tel.: 01 233 7619 www.bojezvuka.hr

Sustav CD plejer: Exposure 3010s, Tuner NAD C422, EAR 834T; Zvučnici: MG12se; Interkonekcijski kabeli: Wireworld Equinox 6, Audio Metallurgy, Kimber PBJ, Wireworld Atlantis III, Mundorf Silver/gold, Zvučnički kabel: Wireworld Equinox 6, Mundorf Silver/gold; Xindak FS-1, Anticable, Dayens InVivo; Filter: PS Audio Quintet; Mrežni kabeli: Wireworld Electra 5-2, Aurora 5-2, Stratus 3 , Rondo stalak.

Korištena glazba Eric Clapton Unplugged Reprise 45024-2 • Lars Erstrand Two Sides of Lars Erstrand (Opus 3, CD8302) • Stanley Clarke Trio with Hiromi and Lenny White, Jazz in the Garden, 2009, Heads Up, HUCD 3155 • Melody Gardot, My One and Only Thrill, 2009, Verve BOO12563-02; Worrisome Heart, 2008, Verve, BOO10468-02 • Matija Dedić, Jeff Ballard, Larry Grenadier, From the Beginning, 2009, Dallas Records, 570 • Chris Thomas King, The Roots, 2003. godina, 21st Century Blues Records, cd-2107 • Christian McBride, Gettin’to it, 1995, Verve 523 989-2 • Wynton Marsalis Septet, Live at the Village Vanguard, 1999, Columbia, CXK6986 • Patricia Barber, Fortnight in France (Blue Note 7243578214) • Baroque Trumpet Concertos, 1997. godina, Seraphim Classics 73423 • Albinoni: Oboe Concertos, Vol. 3, Oboe Concerti, Op. 7, Nos. 5,6,11 & 12, and Op. 9, No.12 • String Concerto, Op. 7, No.4, 1995. godina,Naxos 8.553035 • Eva Cassidy Live at the Blues Alley, 1998. godina, G2-10046

hifimedia #91

TEST Calyx FEmTo

logični nasljednik piše: Gordan Gaži

rivodeći kraju test digitalnog konvertera "Calyx 24/192", koji možete pročitati u broju 88 našeg magazina, bilo je potpuno izvjesno da proizvođač učini i korak dalje u razvoju svoje digitalne game. Naglašena kvaliteta izrade, birani dijelovi, vrlo dobri sonični doj-

movi, te napokon fleksibilna platforma koja je sama ukazivala na kritična mjesta na kojima su se mogla očekivati poboljšanja bila je dovoljan i logičan izazov za inženjerski tim Calyxa. Slijedom takvog razmišljanja tvrtka je odlučila zaigrati na vrlo ozbiljne karte i predstaviti model "Femto" koji je čak tri puta skuplji od spomenutog prethodnika. Očigledno je da su ljudi

iz tvrtke analizirajući tržište, a uvjereni u kvalitetu modela "24/192", željeli baš tom produktu ostaviti poprilično velik prostor na tržištu, a skuplji model jasno usmjeriti prema zahtjevnim kupcima i vrhunskim sustavima. Gledajući potencijal ukupne ponude tvrtke u digitalnom segmentu ne bi bilo nimalo neobično da se u budućnosti pojavi i jedan

Gledajući njegovo tehničko ustrojstvo jasno je da se radi o DAC-u koji posjeduje ozbiljne predispozicije za zavidne rezultate

hi-fimedia #91

model koji će biti namijenjen audiofilima koji traže srednje rješenje. Svi argumenti govore da bi takav model imao mnogo potencijala i odličan odnos cijena/kvaliteta, jer se u testu pokazalo da, iako blizak po ideji i biranim soničnim elementima, "Femto" ipak svojim kvalitetama čini znatni odmak od susjednog modela i to u gotovo svakom aspektu.

Poprilično velika kutija i dvostruko pakiranje pruža zaštitu za konverter standardnih audio (43 cm širine) dimenzija i njegovih 18,5 kg težine. Većina te mase svakako otpada na aluminijsko kućište vrhunske izrade i zavidne debljine. Recimo odmah da je i pripadajući daljinski upravljač također izrađen od aluminija i odgovarajuće težine kako bi potpuno odgovarao dojmu uređaja prilikom čije se konstrukcije nije izgovarala riječ "štednja". Takav pristup vidljiv je i u unutrašnjosti gdje se svakako ističu vrhunski "ESS9018" hyperstream čipovi koji nude 8 konvertera po kanalu i 32 bitnu arhitekturu. Inženjeri su se velikodušno odlučili koristiti po jedan čip za svaki kanal, a treba dodati da se radi o možda najboljim tvorničkim procesorima za audio namjenu u ovom trenutku. Sklop može procesirati signale do 32 bita i frekvencije do 192 kHz. Napomenimo da SPDIF može primiti i 32 bitne signale, dok je" USB" ulaz ograničen na one do 24 bita zahvaljujući "X-MOS" asinkronom prijemnom čipu koji je također vrlo pažljiv izbor u čisto soničnom smislu. Glazba iznad 24 bita zbog veličine datoteka i potrebe da se u uređaj ugrade i precizniji clockovi i drugi skuplje komponente, nije u ovom trenutku fokus interesa konstruktora. Kako takve glazbe, osim poneke testne snimke, i nema na tržištu odluka da se fokus kvalitete usmjeri na "žive" formate možemo samo pozdraviti. Sa žaljenjem ipak možemo prokomentirati odluku da se uređaj liši "DSD" ulaza tim više što je podosta kvalitetne glazbe dostupno u tom formatu, a ugrađeni pretvarači su sposobni za obradu takvog signala. Iz tvrtke poručuju da još ne postoji univerzalno prihvaćen način za slanje "DSD" signala koji je uz to i osjetljiv na jitter i vanjske elektromagnetske smetnje. Oklopljeno napajanje, zbog minimalnog upliva na elektroniku uređaja, ali i međusobne interferencije, izvedeno je posebno za digitalne i analogne sklopove. Metalni, posebno izra-

u slušnom testu. Za kraj spomenimo i vrlo čitljiv i informativan displej s prednje strane uređaja kao i bogatstvo digitalnih ulaza na stražnjoj strani uređaja. Tu su po 2 koaksijalna, optička i AES-EBU priključka, te po jedan BNC i USB. Cijeli uređaj se oslanja na 4 plutene nožice za koje u Calyxu smatraju da posjeduju sonične prednosti u odnosu na najčešće korištene gumene ili plastične.

đeni napajački kavez smješten je u posljednju trećinu kućišta podalje od krucijalnih elementa sklopa. Na putu signala nema ožičenja, a da bi sklop radio besprijekorno nakon sastavljanja svaki primjerak prolazi trosatno ispitivanje prije pakiranja i isporuke. Uređaj posjeduje višestruke "PLL" sklopove kako bi se umanjile "RMS" nesavršenosti, a u obradi signala inzistira se na izbjegavanju bilo koje vrste upsamlinga ili oversamplinga. Minucioznim radom na kritičnim točkama sklopa, izborom vrhunskih dijelova i jasnom vizijom o razini kvalitete koju sklop mora zadovoljiti napravljen je pretvarač izvanrednih tehničkih karakteristika koji se u segmentu "THD-a", jiterra, odnosa signal/ šum i separacije kanala može uspoređivati s apsolutno najboljim uređajima te vrste. Nije teško pogoditi da je ime uređaja i malen pogled prema vrhunskim specifikacijama i poruka da na polici posjedujemo kon-

Na samom početku testiranja pokušao sam koristiti pretpojačalo ugrađeno u pretvarač. Rezultati su bili zanimljivi posebno u nebalasniranoj konfiguraciji koja je pružila mirnu reprodukciju uz tamnu pozadinu i mnoštvo mikrodinamičke strukture. Ipak, vanjsko pretpojačalo pružilo je uvjerljiviju boju instrumenta i nešto mekanije i podatnije bas područje. Zbog toga je test odrađen s vanjskim pretpojačalom uz angažman digital-

verter čiji se jitter više ne mjeri u pico već u femto sekundama. Clockovi koji su zaslužni za ovakav rezultat posuđeni su iz tehnologija iz svemirskog programa. Calyx "Femto" možemo koristiti u sustavu i bez pretpojačala zahvaljujući njegovom ugrađenom sklopu s 32 bitnom digitalnom kontrolom glasnoće kojim se u koracima po 0,5 dB glasnoća može podešavati od 0-100. Nebalansirani analogni izlazi daju standardnih 2V, dok balansirani konektori imaju čak 6,8V izlaznog napona. Stoga je potrebno pažljivo poslušati efekte oba seta analognih izlaza i to uz korištenje kvalitetnih kabela. Recimo još i da pretvarač nudi mogućnost okretanja faze i izbora između 3 digitalna filtera o čijim efektima više

nog filtera broj 1 koji je u odnosu na druga 2 filtera bio "mrvicu" prirodniji posebno u reprodukciji vokala i uvjerljivijeg tonskog balansa. Na ovom mjestu želim naglasiti da je prije ozbiljnijeg slušanja DAC bio spojen na struju i uključen više dana. Naime, odmah po prijemu uređaja želio sam slušno upoznati njegovu prirodu u najosnovnijim crtama, no osim prigušene mikrodinamike i naglašenog basa s manjkom kontrole nisam čuo mnogo. U posljednje vrijeme imao sam prigodu čuti nekoliko pretvarača kojima je zagrijavanje nužno, no sofisticirani sklopovi u Femtu u ovom su radikalniji, te svi oni koji žele ozbiljno poslušati uređaj u svom sustavu trebaju biti strpljivi, računati na barem jedan

Način testiranja

dan prije bilo kritičnijeg slušnog testa. No, nažalost to nije sve na što treba posebno obratiti pažnju. Prigodom testiranja redovito u pripremi isprobam više strujnih i interkonekcijskih kabela. Uređaji reagiraju manjim ili većim promjenama u zvuku, no testirani pretvarač je neke od ponuđenih, a kvalitetnih opcija jednostavno škartirao. Posebnu pažnju u tom smislu treba obratiti na interkonekcijske kabele koji natprosječno mijenjaju zvuk. Na kraju je izabrana kombinacija "Nordost Quattro fil" nebalansiranog interkonekcijskog kabela, te Wireworld "Starlight" USB kabela i "Electra Gold" strujnog kabela istog proizvođača. Nakon spajanja računala preko "USB" porta konfiguriran je primarni izvor zvuka, a kao softverska podrška odabrani su programi "JRiver Media" u najnovijoj verziji 18, te "Foobar2000" također obnovljen s novim "WASAPI 3.0" komponentama koji su tom izvanrednom pro-

gramu donijeli novu mladost i sposobnost gotovo ravnopravnog natjecanja s komercijalnim konkurentima. O soničnim razlikama između programa ovoga puta neću govoriti, no možemo zaključiti da je sve manje razloga za kupovinu programa koji se obligatno plaćaju, iako mala razlika u ovom momentu još postoji. Operativni sustavi koji su bili korišteni prilikom testiranja bili su WIN 7 SP1, te WIN 8 oba u 64 bitnoj verziji, te 32-bit XP SP3 kojim je provjerena samo funkcionalnost upravljačkih programa.

Slušni test

Za početak sam iskoristio glazbu koja mi u posljednje vrijeme vrlo često boravi u ladici reproduktora. Radi

hifimedia #91

TEST Calyx FEmTo se posljednjem albumu koji je Ravi Coltrane zabilježio za "Blue Note". Vrhunsko muziciranje i kvalitetna snimka naišli su u Femtu pravog partnera koji je srčano prihvatio izazov i počeo demonstrirati u praksi sve kvalitete koji su se gledajući njegov tehnički pedigre mogle pomalo naslućivati. Jedna od važnijih osobina kojoj nešto rjeđe svjedočim testirajući uglavnom digitaliju je skoro savršeno mirna i tamna pozadina. Nekako nevoljko sam se pomirio s empirijom da korištenjem "USB" konekcije taj segment mirne pozornice polako pripada nekim drugim izvorima zvuka koji polako gube svoju tržišnu poziciju. Testirani pretvarač me već u inicijalnoj fazi testiranja demantirao, ali i silno oraspoložio. Druga karakteristika koja se dala iščitati iz snimke tiče se odličnog slikanja timbra instrumenta i njihovog volumena, te sposobnosti da unutar doista guste i isprepletene harmoničke strukture zadrži dovoljno zraka i finih detalja koji su vidljivi preko cijelog spektra, a posebno u ekstremima. U sličnom stilu uz jazz trio snimljen uživo (Miklin, Hart, Kanzig) nastavio sam testiranje koncentrirajući se na slikanje prostora koji je sustav lakoćom definirao kao širok, prostran, te prozračan i unutar kojeg je bilo vrlo jednostavno pratiti pomake glazbenika, a posebno se bogatstvom strukture svojeg instrumenta kao i fizičkom dinamikom istaknuo izvanredni basista Heiri Kanzig. Snimka je odlično dočarala emocije i nepredvidivost žive snimke, ali i definirala testirani uređaj kao komponentu koja posjeduje dozu pozitivne izravnosti kojom glazbenike sasvim malo pomiče prema slušaču, ali i dovoljnu brzinu da fokus uvijek bude na pravom mjestu. Tako je Miklinov saksofon često znao probijati prednju liniju zvučnika, a svaki snažniji nalet oštrih tranzijenta bio je ispraćen do kraja i fino fokusiran. Spomenimo i igre Billy Harta s njegovim omiljenim "Zildjian" činelama i udaraljkama, njihovo fino istitravanje sve do samih vrhova glat-

hi-fimedia #91

ručuje gdje god je to okolnosti dozvoljavaju.

Zaključak

kih tranzijenata, te odnos takvih finesa s fino zatvorenom pozornicom i imamo i više nego vrhunsku reprodukciju snažne,zanimljive i nesvakidašnje glazbe. Zatvarajući pomalo dio testiranja posvećen jazz glazbi odlučio sam se poslušati još jedan vrhunski uradak kojeg potpisuje Charles Gayle i njegov trio. Glazba koju izvode je na trenutke disonantna i pomalo teška za redovito slušanje međutim sustav je reagirao kao što se od vrhunskog sustava i očekuje. Slijedio je glazbu i snimak, te i sam postao pomalo neugodan i još izravniji međutim bez traga kongestije ili nesnalaženja s materijalom. Recimo i da su dosad zabilježeni dojmovi sakupljeni s materijalom standardne rezolucije (16/44) koji je za ovu prigodu ripan s originalnih diskova. Posljednje izdanje albuma "Top Priority" legendarnog gitariste Rory Gallaghera donosi nam potpuno nov remaster načinjen s originalnih traka. Ekipa iz "Wired Masters" studija napravila je ogroman posao i jedan od najboljih albuma velikog gitariste tako doživljava sasvim novu životnu fazu. Lakoćom je sustav pratio poznate rifove i instrumentalne teksture i s malo topline koju je "Femto" pomalo stidljivo pokazao sat rock glazbe protekao je munjevito. Sretan susret Bryan Ferrya i jazz glazbe na albumu "The Jazz Age" poslužio je kao odličan supstrat za demonstraciju muzikalnosti sustava. Snimak je odrađen u povijesnom štihu, pa stoga nije idealan za analizu soničnih fine-

sa, no gotovo je savršen za analizu sposobnosti uređaja da nas zvukom vrati u neko davno vrijeme. Rezultat je bio zanimljiv, prepun dinamike i neočekivanih detalja i finesa, no uz pomalo naglašenu kontrolu u bas području preskočio je "Femto" i još jedan nesvakidašnji test. Klasična glazba i veliki orkestri donijeli su potvrdu izvanrednih fizičkih predispozicija konvertera u koji spadaju ogromna brzina, lakoća kojom kompenzira dinamičke skokove i neuništiva sposobnost prekrasnog smještaja glazbenika na pozornici. Zanimljivo je da konstrukcija i prigodom najsnažnijih dinamičkih pritisaka nimalo ne gubi dah, uredan raspored glazbenika, pa čak niti onu već opisanu tamnu pozadinu kojom postepeno zatvara prostor iza glazbenika. Povremeno se dogodi da u takvim trenucima pozornica ostane bez kojeg centimetra svoje širine i malo trodimenzionalnosti. Zvuk je tonski ujednačen uz sasvim malo naglašenije bas područje, no uz odličnu tranziciju i kontrolu tog područja. Birajući snimke u višoj rezoluciji osjetilo se uglavnom nešto više zraka ili dinamike ovisno o snimci, no iako je uređaj potpuno sposoban iskoristi sve ono što pruža "high-res" spada u red onih uređaja koji ne čine krucijalne razlike ovisno o rezoluciji snimke zahvaljujući odličnoj reprodukciji snimaka standardne rezolucije. Prigodom testiranja isprobani su gotovo svi ulazi i treba reći da se rezultatima istaknuo "USB" port, pa se njegovo korištenje prepo-

Calyx "Femto" je uređaj koji me je pomalo i iznenadio na slušnom testu. Gledajući njegovo tehničko ustrojstvo jasno je da se radi o DAC-u koji posjeduje ozbiljne predispozicije za zavidne rezultate, no ono što čini srž odličnih rezultata je izvanredno balansiranje postojećih kvaliteta i odsustvo digitalnog prizvuka. Tvrtka Calyx je na Hi-Fi tržištu HiFi tek od 2008 godine i prije spajanja uređaja u sustav nisam pretpostavljao da ću se imati prigode poigrati s krajnje ozbiljno osmišljenim i izrađenim proizvodom. Iako, je i njegov prethodnik "Calyx 24/192" bio zanimljiv kako tehnički tako i sonično, "Femto" je otišao znatno dalje i nametnuo se onima koji žele vrhunski digitalni front-end. Naravno sve one sitnice koje su uređaju potrebne za adekvatan rad nužno je poštivati, no nakon toga audiofila željnog vrhunske predstave čeka mnogo uživanja u glazbi. Calyx Femto Digitalni ulazi: 2x Coaxial, 2x Optical, 2x AES-EBU, 1xBNC, 1xUSB Podržani signali: SPDIF: do 32bit, 44.1, 48, 88.2, 96, 176.4, 192 kHz; USB: do 24bit, 44.1, 48, 88.2, 96, 176.4, 192 kHz Podržani OS: Windows XP, Windows Vista, Windows 7, Mac OS X. Dimenzije (ŠxVxD): 430 x 102 x 403,8mm Masa: 18,5kg Cijena: 39.900 kn INFO: HD-multimedia, tel. 091/2333-686 www.hd-multimedia.com

Korištena glazba Dean Peer "Airborne" (Cardas Music), 24/96 FLAC • Concord Chamber Music Society "Brubeck, Gandolfi, Foss" (Reference Recordings) CD rip WAV • Mathias Landaus "Opening" (M.A. Recordings) CD+DVD 176,4 WAV • Charles Gayle Trio "Consider the Lilies" (Clean Feed) CD rip FLAC • Rory Gallagher "Top Priority" (Sony Legacy) Remaster 2012 CD rip WAV • Ravi Coltrane "Spirit Fiction" (Blue Note), CD rip WAV

Sustav CD/SaCD: EMM Labs CDSA-SE, Philips 963SA, High Res: M2Tech Young+Asus N53JF+J.River Media Centar 18, Logitech Squeezebox 3i, amplifikacija: EAR 868L, TVC Sowter (pretpojačala), Pass Os, EAR 890, ASV Šebart 300B (pojačalo snage), zvučnici: Beta Systems C2, kabeli: Wireworld Eclipse 3+ (zvučnički), Wireworld Eclipse XLR, Nordost Quattro Fil RCA (interkonekcijski), Wireworld Starlight, USB samogradnja (USB), Wireworld Aurora,Wireworld Electra 5-2, LAT AC2, Wireworld Electra Gold 5-2 (strujni), oprema: RAM Tube dampers, strujni filter samogradnja

pass The XP-20:

pass

"....it's one of the finest preamplifiers in the world. The vanishingly low IMD results in astonishing detail that is unmatched by any preamplifier I have ever tested." John E. Johnson, Jr., Ph.D. Editor-in-Chief Secrets of Home Theater and High Fidelity

Audio centar, +385 91 500 25 35, www.audiocentar.hr, www.passlabs.com

TEST NighTiNgalE aDM-32

Eksplozivni cjevaš piše: Neven Kos

prošlom broju prikazali smo vam pojačalo talijanskog proizvođača cijevnih uređaja Nightingale. Model Armonia nam se toliko dopao i bili smo vrlo znatiželj-

hi-fimedia #91

ni kako radi njihov bolji, skuplji "integrirac", ne tako poetičnog naziva, ADM-32. Poziv zastupniku, kratki dogovor, usklađivanje termina i ADM-32 se u relativno kratkom roku našao u slušaonici na mjestu Armonie. Pojačalo se u stilu ne razlikuje mnogo od jeftinijeg mode-

la. Osim što je naraslo u svim dimenzijama i poprilično je veliko (458x406x210 mm). Osim širine, pojačalo je i visoko i pri nabavi treba pripaziti na visinu police u koju ga namjeravate smjestiti. Između ostalog i zato što u izlaznom stupnju koristi 8 komada Sovtek 6L6WKT

izlaznih tetroda, dovoljnih za 30-ak W snage po kanalu, uz frekvencijski opseg 10Hz do 40kHz, uz odstupanje od 1,5 dB. I to sve u A-klasi. I prije nego ga čujete, jasno vam je da ovo pojačalo radi u toj famoznoj A-klasi po količini topline koju isijava. Dakle pojača-

lo je vruće, i to treba imati na umu. Na sreću, manje cijevi (dvije 6922 JAN Philips i dvije 12AU7 Electro Harmonix), manje doprinose općem osjetu topline. Pojačalo je osebujno i po još nekim detaljima, bolje reći strateškim odlukama i dizajnerskim rješenjima. Prije svega, pogledajte stražnju stranu uređaja - prazna je, odnosno sadrži samo zvučničke terminale i mrežni konektor. A gdje su ulazi?!? Ispod prednje "haube", ili decentnog poklopca, kako volite, smještenog

s prednje strane uređaja. To znači da će se, budimo pošteni, većina korisnika koji pojačalo koriste na audio polici, i koji su u borbi za što kraćim putom signala posegnuli za kratkim interkonektima, naći u nebranom grožđu, jer će im postojeći kabeli naprosto biti prekratki. Na mojoj Rondo polici, CD plejer i D/A pretvarač smješteni su na policu iznad pojačala. Na svu sreću, koristim fleksibilne kabele, dovoljne dužine za udovoljavanje Nightingaleovim hirovima i nisam imao problema interkonekte provući ispod pojačala. S krućim interkonektima poput Audio Metallurgy, spajanje pojačala i izvora zvuka postaje gotovo pa nemoguće, osim ako ih ne posložite u zahtjevne kama sutra položaje kako bi spojeni radili u ljubavi. Kad sam pojačalo odnio u prijateljevu slušaonicu, rasturili smo cijeli njegov sustav, jer inače od slušanja ne bi bilo ništa. Sad se sigurno pitate čemu cijela ta zbrka i je li uopće vrijedno truda bilo prebacivati ulazne konektore, kojih usput budi rečeno ima 5 stereo komada? Kako nam je nemoguće provjeriti kako ADM-32 radi s konektorima na stražnjoj strani, vjerujemo proizvođaču koji navodi kako se ovakvim pristupom: a) skraćuje unutarnje ožičenje ("dobio na mostu, izgubio na ćupriji", rekao bi narod) i b) unutarnje ožičenje drži se podalje od mogućih izvora šuma, odnosno transformatora. A njih je u ADM32 ukupno četiri. S obzirom na to da se radi o punokrvnom dual mono ustroju (OK, mrežni kabel je zajednički za oba kanala), ispod pokrova sa stražnje strane smješteni su i mrežni i izlazni transformatori. Na kraju, možemo potvrditi: ovakav pristup, ukoliko je to njegova zasluga, zaista doprinosi smanjenju šuma. Pojačalo je potpuno tiho, i prošlo je na znanstvenom testu prislanjanja uha na visokotonac zvučnika. Na MG12 je, naravno, bilo nešto tiše nego na recimo Dalijevom Epiconu 6. O samom proizvođaču i filo-

zofiji zvuka potanko smo pisali u prošlom broju, opisujući model Armonia. Ovom prilikom vrijedi ponoviti ipak osnove postavke: da bi ostvarilo željeni zvuk, pojačalo mora raditi u A-klasi, što ADM-32 uspijeva po cijelom frekvencijskom spektru i pri svim snagama. I ovdje je, kao i kod manjeg modela, napon grijanja stabiliziran i koristi se minimalna količina povratne veze, a za optimalne radne uvjete i produženi vijek izlaznih cijevi brine se aktivna kontrola biasa s odstupanjem do 1%. Uz doplatu, moguće je dobiti i MM/MC pretpojačalo. Izlazni transformatori omogućuju spajanje 4 i 8-omskih zvučnika. Zgodno: pojačalo se pali na izborniku ulaza: prvi je položaj OFF, zatim standby te se potom bira ulaz izvora zvuka. Praktično. Ono što je manje praktično su već spomenute dimenzije pojačala i masa od 26 kg koja baš nikako

ne pridonosi lakom manevriranju s pojačalom.

Zvuk

Armonia se pokazala kao izuzetno, hm, harmonično, muzikalno i glazbeno orijentirano pojačalo. Iskreno, očekivanja prema ADM-32 bila su golema. Prvi taktovi glazbe, međutim, pokazala su da je očekivanja najbolje ostaviti po strani, zaboraviti, jer Armonia i ADM-32 poprilično su drugačija pojačala. Kod Armonie smo hvalili izuzetan bas i muzi-

Glazba je zvučala veliko, ogromno čak, prezentno, uvjerljivo, prirodno, a na trenutke i zaprepašćujuće realno kalnost. I kod ADM-32 svih tih sastojaka ima, ali drugačije su zamiješani, drugačiji su im omjeri. Preferencije ADM-32 idu u smjeru točnosti, brzine, detaljnosti, transparentnosti, potpunog uvida u snimku. Ova otvorenost u sadržaj ne samo snimke nego i glazbenog djela samog, zahtijeva određeno privikavanje. Detalja je bezbroj, ali i dalje je zvučna slika tekuća i meka. Zbog ove otvoreno-

sti bas se čini manje naglašen, iako je, u konačnici, a u to se uvjerite temeljitim slušanjem, prisutan u dovoljnoj mjeri. Nakon iskustva s Armoniom, očekivali smo još monumentalniji i topliji bas. A dobili smo potpun uvid u svako zrnce, u svaki Herc odsviran u donjim oktavama, zadržavajući prirodnost i nezamjenjivu prirodnost timbra, odnosno prepoznatljivost instrumenta. Pojačalo sam poslušao u vlastitoj slušaonici s dva zvučnika - MG12SE i Dali Epicon 6, zvučnik koji je ultima-

hifimedia #91

TEST NighTiNgalE aDM-32 tivno povećalo za sve sastojke glazbenog sustava u kojemu se nalazi. Poslušao sam ga i u drugom sustavu u kojem je, sa zvučnicima Monitor Audio GR10, zamijenilo Šebartovo pojačalo slične snage, koje se u zadnjoj dostupnoj verziji prodavalo za otprilike dvije trećine današnje cijene ADM-a. Iskustvo je bilo naročito zanimljivo - mali, osjetljivi i transparentni zvučnici poput MA GR10 bili su prava mjera za ADM-32. Glazba je zvučala veliko, ogromno čak, prezentno, uvjerljivo, prirodno, a na trenutke i zaprepašćujuće realno. Dinamika udaraljki, eskapade i prodorni zvuk trube, ili pak dinamika i podatnost klavira neobično su intenzivno plijenili pažnju slušatelja. Na trenutke smo se pogledavali ili u nevjerici kimali glavama - kako je moguće ovakav zvuk dobiti za ovu cijenu! I još bolje - kako je moguće u ovako jednostavnom sustavu, s jednostavnim NonOS DA pretvaračem i malim zvučnicima dobiti ovako golem, čist, muzikalan, neopterećen i detaljan zvuk, lišen bilo kakve neugode. Ovaj čvrst, ritmičan, analitički i muzikalan zvuk tjerao nas je da mijenjamo disk za diskom, i u svakome smo otkrili neku novu značajku, glazbeni događaj koji je potvrđivao veličinu i moć ADM-a. Na sreću, pojačalo je, osim s malim i nezahtjevnim zvučnicima, jednako uspješno radilo i s MG12SE, zvučnicima dosta niže osjetljivosti. Ipak, u referentnom sustavu bilo je lakše otkriti i sitne nedostat-

ke u zvuku poput ograničene ekstenzije visokotonskog područja, rijetkih lutanja u basu ili pak nedostatka boje u srednjetonskom području. Za sve ovo sklon sam "optužiti" ugrađeni set cijevi, odnosno uvjeren sam kako bi se jednom temeljitom, iako ne i skupom zamjenom cijevi zvuk mogao značajno unaprijediti, posebno zato što je već bilo naznaka kako je ugrađeni set na izdisaju. Morate znati kao su izlazne cijevi Sovtek najjeftinije koje na tržištu možete naći (<20USD/ kom), što vrijedi i za ostale korištene za prvu ugradnju (cca 15 USD/kom). Na sreću, pojačalo zvuči fantastično i u tom, isporučenom izdanju i nema potrebe žuriti sa zamjenom cijevi. Ipak, uvjeren sam kako bi s kvalitetnijim cijevima zvuk postao još boljim. S obzirom na dostupnost cijevi na tržištu,

samo nebo je granica. Za kraj, pojačalo se na testu preklopilo u trajanju od nekoliko dana i s Dalijevim Epiconom 6. Na nesreću, u tih nekoliko dana Dali još nije bio potpuno spreman, odnosno razrađen pa možemo samo nagađati kao u svojoj punini radi kombinacija ADM-32 i Epicon 6. Ono što sam ipak čuo jest to da je Dalijev visokotonac u fazi razrađivanja neumoljiv i brutalan i čak ga niti uglađenost ADM-a u toj fazi testa nije mogla obuzdati. S druge strane pak strane, slojevitost srednjetonskog područja, neobuzdana dinamika Epicona i duboki bas, dobro su "legli" pojačalu, iako bi s potpuno razrađenim zvučnicima zvuk bio neusporedivo bolji. Međutim, čak i u ovakvoj konstelaciji ADM-32 mogao je pokazati većinu svojih osobina.

Zaključak

Ako kupujete pojačalo za cijeli život, a cijenite najbolje od zvuka iz oba svijeta, tranzistorskog i cijevnog, ADM-32 je izuzetan izbor. Zašto? Hiper je brzo, ultradetaljno, eksplozivno, s odličnom dinamikom i izvrsnim basom. Ujedno je i slojevito, bogato, detaljno, s gomilom zraka oko pojedinog instrumenta, ali i oko glazbenog djela. Atraktivno je i uvlači vas u glazbu, ali opet, nikada naporno ili nametljivo.

hi-fimedia #91

Radi izvrsno s različitim tipovima zvučnika, ima dovoljno snage, snalazi se sa svim vrstama glazbe. Što više možete od pojačala tražiti? Mane: veliko je, teško, nepraktično i grije se k'o vrag. Ali, uz ovakav zvuk, koga briga... Nightingale ADM-32 Snaga 30 W po kanalu Dimenzije (ŠxDxV) 458 x 406 x 210 mm Masa 26 kg Cijena 31.920 kn INFO Alter Audio, tel.: 091 4040 204 www.alter-audio.hr

Sustav Izvori zvuka: CD plejer: Exposure 3010s, Tuner NAD C422, EAR 834T; Zvučnici: MG12se; Interkonekcijski kabeli: Wireworld Equinox 6, Audio Metallurgy, Kimber PBJ, Wireworld Atlantis III, Mundorf Silver/gold, Zvučnički kabel: Wireworld Equinox 6, Mundorf Silver/gold; Xindak FS-1, Anticable, Dayens InVivo; Filter: PS Audio Quintet; Mrežni kabeli: Wireworld Electra 5-2, Aurora 5-2, Stratus 3, Rondo stalak.

TEST SonuS fabEr VEnErE 2.5

Evolucija Sonus fabera

hi-fimedia #91

piše: Jagor Čakmak

ećinu starijih ljubitelja ovog poznatog talijanskog proizvođača zvučnika njegovo ime asocira na pojmove poput; topli zvuk, vrhunski ali tradicionalni dizajn, koža, puno drvo i drugi slični epiteti s kojima se opisuju proizvodi Sonus fabera. Danas su asocijacije na njega ponešto drugačije. Malo po malo Sonus faber evoluirao je s aktualnim trendovima u audio industriji i modernom dizajnu. Na primjer, prije petnaestak godina bilo je moguće dobiti početni model Sonus faber Concertino samo u punom drvetu ili crnom lak finišu. Jedno i drugo je vrlo lijepo i otmjeno, ali klasično. Danas, recimo, modele možemo dobiti i, u tada nezamislivoj, bijeloj boji. Slično bi se moglo reći i za njihov zvuk. Tijekom prošle godine Sonus faber je predstavio svoju novu perjanicu ponude, Aidu. S tim zvučnikom predstavljen je zapravo novi smjer dizajna i razvoja svih budućih proizvoda. Tako smo nakon Aide dobili i novu seriju Venere, koja zauzima središnji i ujedno glavni dio ponude zvučnika ovog proizvođača koji su dostupni ipak nešto širem krugu potrošača. Nova serija mijenja staru Liuto koja je bila ipak svojevrsna evolucija dotadašnjih serija, primjerice Domus. Venere je puno veći skok naprijed nego što smo to navikli gledati kod smjene Sonus faberovih proizvoda. Serija Venere sastoji se od dva samostojeća modela, dva modela namijenjena smještaju na stalke te jednog centralnog i surround zvučnika. Svi oni jasno nasljeđuju osnovne dizajnerske crte od modela Aida poput gornje plohe zvučnika koja je nagnuta prema naprijed i naglašeno zaobljenih bočnih stranica. Na test je stigao manji samostojeći model iz serije – Venere 2.5. Premda je to "manji model" u ovoj ponudi u njemu nema ništa maleno. Zvučnik je vrlo impresivnog izgleda i neu-

sporedivo bolje izgled u živo nego na Venere promotivnim materijalima. Za početak, zvučnik je prilično velik. Visok je impresivnih 110,7 cm uz solidnu širinu od 34 cm na najširem dijelu zvučničke kutije. Dubina je 43.7 cm, a masa svakog zvučnika je solidnih 19,45 kilograma. Testni model je izveden u visoko sjajnom bijelom finišu koji samo još dodatno naglašava njegovu impozantnost u prostoru. Kao što je već rečeno, od Aide su naslijeđeni osnovni koncepti dizajna, bočne strane su zakrivljene i njihov poprečni presjek je u obliku lutnje, gornja ploha je nagnuta prema naprijed, a prednja ploha lagano nagnuta

Ono što oduševljava slušatelja je definicija i preciznost prostora koja je prožeta velikom količinom detalja prema nazad. Zvučnik stoji na postolju od stakla na kojemu se nalaze veliki šiljci za dodatnu izolaciju/odvajanje zvučničkih i okolnih vibracija. Da se ne bi oštetio parket, Sonus faber uz zvučnike dostavlja i podloške koje se stavljaju između parketa i šiljaka. Venere 2.5 je klasični dva i pol sistemski zvučnik. Ugrađeni visokotonac je klasičnog dizajna meke kupole i promjera 25mm. Bas/srednjotonac i bas jedinice su promjera 180mm. Obje zvučničke jedinice su dizajnirane u Sonus faberu. Frekvencije reza na skretnici su na 250Hz i 2.500Hz. Maksimalna snaga koju zvučnik može podnijeti je 250W. Osjetljivost zvučnika je solidnih 89dB s impedancijom od 6 Ohma, što Venere 2.5 čini ne pretjerano zahtjevnim teretom za pojačalo. Sa stražnje strane

zvučnika nalazimo velike zvučničke konektore koji omogućuju i spajanje u Bi-wiring modu. Ustroj zvučničke kutije je uobičajeni bas refleks čiji otvor nalazimo na dnu prednje strane zvučnika. Sam otvor je prekriven s crnom spužvom koja dodatno služi za kontrolu protoka zraka.

Zvuk

Bez obzira koliko se trudili da unaprijed ne stvarate određena očekivanja o audio proizvodu samo na osnovi njegovog izgleda, u stvarnosti se obično to ipak dogodi. To je bio slučaj i s Venere 2.5. Zvučnik je izgledom vrlo impresivan, masivan te čovjek očekuje da će zvučna slika biti jednako tako velika i moćna, no pri prvim taktovima, Venere odaje svoje karakteristike koje su sušta suprotnost od mojih očekivanja. Prvi taktovi jazz sastava otkrivali su vokal s prirodnim timbrom i veličinom, a cijela reprodukcija je odavala dojam lakoće. Prateći instrumenti su raspoređeni iznimno precizno po pozornici koja je umjerene veličine no, kao što se kasnije pokazalo, zapravo onakva kakvu ju je tehničar snimio u studiju. Zahtjevnija reprodukcija solo violončela često predstavlja veliki problem za zvučničke sustave zbog svoje kompleksnosti no Venere 2.5 su ovaj test položile s odličnim. Tijelo instrumenta bilo je pravilne veličine, odličnog timbra i teksture. Ovaj glazbeni materijal nam je otkrio također kako je Venere sposoban isporučiti veliku količinu suptilnih detalja i informacija bez da one postanu prenaporne za slušatelja. Sušta suprotnost ovom, naoko jednostavnom glazbenom materijalu, je reprodukcija simfonijskog orkestra pri čemu Venere 2.5 maksimalno pokazuje svoje mogućnosti prostornog ocrtavanja. Sve tri dimenzije su pokrivene podjednako dobro i ako ih uspoređujemo s drugim, višestruko skupljim, zvučnicima one nisu najveće, ali su sigurno iznad standarda cjenovne klase u kojoj se ovaj zvučnik nalazi.

Ono što oduševljava slušatelja je definicija i preciznost prostora koja je prožeta velikom količinom detalja. Svaka skupina instrumenata jasno je određena u prostoru i niti u jednom trenutku uzleta orkestra nije došlo do urušavanja zvučne slike. Bas područje ide vrlo duboko, ali ne prenaglašeno. Timpani su reproducirani vrlo čvrsto, brzo i definirano. Moderna glazba nije strana Venere zvučnicima. Njihov velik volumen omogućuje ispunjavanje i velikih prostorija dubokim i čvrstim basom. Visoki dio spektra niti pri reprodukciji loše snimljenih rock snimki ne postaje naporan ni zrnat. Venere 2.5 ostavljaju dojam da imaju još puno rezervi u kontroli detalja te da zvučnik nikad nije ograničavajući faktor, već u najvećem broju slučajeva sama snimka. Kako bi postigli navedene kvalitete i izvukli maksimum iz zvučnika potrebno je ispuniti neke preduvjete. Treba stalno imati na umu ono najočitije: radi se o relativno velikim

zvučnicima za prosječnu sobu i potrebno ih je kvalitetno smjestiti. U slušaonici se pokazalo da najbolje rezultate daju kada su bili udaljeni minimalno metar od bilo kojeg zida, a mjesto na kojim se sluša udaljeno dva ili više metra od zvučnika. U tim uvjetima prostorni odnosi zvučne slike su sjeli na svoje mjesto. Naravno, ove vrijednosti uvelike ovise i o samoj prostoriji. Drugo pitanje je s koliko snage ih je potrebno pogoniti kako bi dobili dobar rezultat. Za vrijeme testa se promijenilo nekoliko pojačala u rasponu od 40W do 120W. Kako bi mogli uživati u najdubljem basu i najbolje definiranoj pozornici zaključak je: što više snage to bolje. No na kraju je Venere 2.5 najčešće bio uparen s cijevnim pojačalom od 40W. Kombinacija cijevnog zvuka i iznimne detaljnosti i čistoće koju Venere 2.5 može pružiti bila je dobitna kombinacija. 40W snage nije dovoljno za sve situacije, ali za najčešće, umjereno slušanja glazbe tijekom dana je sasvim dovoljno i slušatelj će doživjeti potpuno iskustvo. Bez obzira koje na kraju pojačalo odabrali i koliko snage ćete isporučiti zvučnicima, ona trebaju biti kvalitetna.

Zaključak

Jednostavno rečeno, Souns faber je s modelom Venere 2.5 napravio dobar posao. Zvučnik oduševljava sa svojom sposobnošću reprodukcije bilo kojeg tipa glazbe s primjetnim osjećajem lakoće. Zvučna slika je

vrlo ujednačena bez naglašenih karakteristika u bilo kojem dijelu spektra. Venere je veliki korak naprijed prema novom zvuku Sonus fabera, ali i dalje posjeduje jasan potpis kojeg poznajemo iz svih prethodnih serija. Ako ih imate gdje smjestiti i ako vam je cjenovno prihvatljiv svakako ga poslušajte jer izgleda i zvuči izvrsno! Korištena glazba Diana Krall “Glad Rag Doll”, Verve (2012) • Patricia Barber “Cafe Blue”, Koch Records (2004) • David Holland “Life Cycle”, ECM Records (1983/2001) • Chick & Hiromi “Duet”, Concord Records (2009) • The Dave Brubeck Quartet “Time Out”, Columbia (1959/1997) • Tord Gustavsen “The Ground”, ECM Records (2005) • Gustav Mahler “Symphonie No. 2”, Gilber Kaplan, Deutsche Grammophon (2003) • Johannes Brahms “Brahms: Symphonie No. 1”, Münchner Philharmoniker, Christian Thielemann, Deutsche Grammophon (2007)

Sustav Zvučnici: Sonus Faber Concertino Domus, Wharfedale 7.2 Anniversary; Izvori: Arcam CD73, Pioneer DV-696, ProJect USB Box; Pojačalo: Prima Luna Prologue Two, Rotel RB-1070, Nu-Force IA-7 V3, Predpojačalo samogradnja, NAD C320; Ožičenje: Wireworld Equniox 6, Wireworld Solstice 3, Wireworld Orbit 3, Cardas 300B Microtwin, Wireworld Aurora 52, Wireworld Chroma 5, Wireworld UltraViolet USB.

Sonus faber Venere 2.5 Frekvencijski opseg (+/- 3) dB 40-25.000 Hz Osjetljivost (2.83V/1m) 89 dB Nominalna impedancija 6 ohms Preporučena snaga pojačala 40 – 250 W Susretne frekvencije 250/2.500 Hz Tip kutije Bass reflex 32.5 Hz Dimenzije (v x š x d) 1107 x 340 x 437 mm Masa 19,45 kg/kom Cijena 18.600 kn/par Info Media audio, tel. 01 485 4297, www.mediaaudio.hr

hifimedia #91

TEST REga RP 8 i aPhETa

Zvuk s ovoga svijeta piše: Zoran Radenković

akon višemjesečne najave i još tolikog čekanja na prvu isporuku, konačno je stigao je novi Regin gramofon, model RP 8. Da uzbuđenje bude veće, po preporuci proizvođača, na gramofonu je već montirana zvučnica Apheta. To je, u ovome trenu, najbolje što možete dobiti iz kuće koja već desetljećima ima što za reći kad je riječ o reprodukciji vinila. To najbolje je ovog puta i drugačije od onoga na što smo navikli. Ne baš globalno, jer je skeletalna konstrukcija tijela gramofona, sjetit će se stariji hobisti, svoj vrh imala s proizvodom koji se i zvao Skeleton. Tom je gramofonu mjesto u muzeju kako zbog uspješnog dizajna, tako i zbog zvučnih dosega. Za razliku od tog umirovljenog "skeletona", ovaj novi ima nešto sasvim drugo za pokaza-

hi-fimedia #91

ti kad su u pitanju odnos LP-a i tanjura, kontrola vibracija i mikrovibracija. Tijelo gramofona je ultralagano i za sigurnu vezu osovine tanjura i ručice brinu se dvije ukrute od lakog metala. Tanjur je napravljen od troslojnog stakla. Samo kućište gramofona je izvedeno iz dva dijela i može se koristiti sukladno vizualnim i inim preferencijama korisnika. Ako želite poklopac, koji osim sigurne zaštite od prašine, može poslužiti i kao zaštita od neželjenih vibracija, ovaj put ne morate strahovati od svih dobro opisanih i slušno potvrđenih negativnih efekata koji prate ovo zaštitno pomagalo. Poklopac je vezan na vanjski dio kućišta koje s unutarnjim dijelom ima tek minimalni kontakt, te je za očekivati i takav utjecaj na zvuk. Ručica je poznata razvojna varijacija na temu RB 300 i za vjerovati je kako se tu još uvijek ima što za reći. Montirana verzija ručice nosi oznaku RB808. Apheta je

jedina, pa samim tim i najbolja, MC zvučnica koju Rega nudi. Iako sve to zajedno i nije vrh današnje svjetske ponude, pitanje sinergije je ono što u HiFi-u često prevagne u odnosu na prosto naslagivanje vrhunskih komponenti. Kad znalcu od formata, kao što je to dokazano Roy Gandi, date priliku da sve optimizira, onda je za očekivati zanimljiv rezultat. Da li je Rega RP8 vrijedila čekanja i pažnje koju je izazvala? Ako je suditi po težini onoga što stiže u paketu i po razini završne obrade, mogli smo čekati i još malo dulje. Ukupna težina je pet kilograma, a završna obrada primjerena je proizvodu nižeg cjenovnog razreda. Tako je višeslojni stakleni tanjur uspješno, ali ne i dovoljno uniformno slijepljen, pa se između slojeva stakla vide mjesta do kojih ljepilo i nije stiglo. Unutrašnji rubovi tijela gramofona nisu doživjeli nikakvu dodatnu obradu, a vanj-

ski dio kućišta kao i poklopac imaju oštre rubove. Vrhunski proizvod? Nijemci bi to proglasili prototipom koji treba proći finalizaciju, a Japanci ga vjerojatno ne bi niti pokazali. S praktičnim Englezima je uvijek bilo drugačije. Kako kažu, bitno je kako svira... Da bi RP 8 prosvirao treba vam deset minuta ili toliko sati. Deset minuta nakon što pogledate minijaturne upute i na pripadajućem komadiću kartona pročitate kako je za vašu zvučnicu optimalno opterećenje od 1,69 grama! U deset minuta možete raspakirati i postaviti gramofon te podesiti gaznu silu na traženu gramažu ako imate čime. Ako nemate, treba vam puno više od deset minuta. "Plug and play" u analognom izdanju... Žaliti se više neću i to ne s naslova pristojnosti, već stoga, što kad ovaj gramofon prosvira, kreće nizanje pluseva. Naravno da se i ova Rega okreće točno i dovoljno uvjer-

ljivo da ne možete reći kako je u pitanju remenski pogon. Tu su dva kratka remena koji neće dopustiti kolebanja brzine, koliko god jaka modulacija bila. S RP 8 ne treba tužno pogledavati bolji direktno pogonjeni gramofon i razmišljati kako je ipak remenski pogon superioran u nekim drugim aspektima. Optimalno odmjeren moment motora, težina i oblik tanjura, zajedno s tihim ležajem donose šum uvodne brazde koji je čist i kod kojega je lako raspoznati kvalitetu vinila. Znam da nema ničeg uzbudljivog u slušanju uvodne brazde, no upravo to će nam naznačiti što je za očekivati kada stigne modulirani signal. Tad će se iz mirne i tihe pozadine pojaviti pregršt informacija koje će pomoći u vjernom ocrtavanju prostornih koordinata. Vješti konstruktor isto može postići i drugim sredstvima, jer kada malo istaknete prezens, sve i postane prezentnije, bliže i "opipljivije". No ovdje se ne radi o takvom slatkom triku, već o sposobnosti uređaja da zadržavajući primjerenu uravnoteženost frekventnog spektra reproducira sliku izrazite transparencije i rezolucije. Frekvencijski spektar ne samo da je uravnotežen, nego je ovaj put i pristojno rastegnut. Vjerojatno je bas područje ono što predstavlja najveće iznenađenje kod ovog ultra laganog gramofona. Pa ako i ne ide onako duboko kako će neki konkurenti posegnuti, RP 8 ide "dolje" brzo i artikulirano, s jasnom strukturom basa koja se iznosi točno onako kako se i taj tanjur vrti. U odnosu na većinu "teškaša" koji se nude za iste novce, ovaj gramofon ne

Tijelo gramofona je ultralagano i za sigurnu vezu osovine tanjura i ručice brinu se dvije ukrute od lakog metala gubi dah kad se od basa vine prema gore. Ako sam Regi RP 6 uz nedostatak energije u basu, zamjerio nedostatak harmonijske nadgradnje, čime se više približila standardu koji danas drže dobri CD reproduktori, nego li uvriježenoj ideji analogne reprodukcije, onda za RP 8 moram reći kako stvari sasvim dobro stoje. Imamo i stabilnost na koju su nas je navikao CD i reprodukciju boje koja nam je ostala iz analognih vremena. Sve to garnirano vrlo dobrom mikrodinamikom i fino prezentiranim tkanjem koje će svakom reproduciranom instrumentu dati onu, toliko željenu, dozu prirodnog. Prirodan će ostati i raspored izvođača u orkestru kad iz piana pređu u forte, jer ova naprava ima rezerve za sve koji se žele oglasiti. Kako se to od milja kaže, kompleksni sadržaji nisu problem. Tako će se ovaj gramofon kvalificirati za jednog od "najmuzikalnijih" reproduktora i to ne zato što ugodno prikriva vlastite nedostatke, već zato što je u stanju održati dobro umjerene odnose između udarca, zadržanog i opadajućeg tona. To je muzikalnost kakvu želimo! Da li može bolje? Uvijek! Još dublje u basu i još tiše u brazdi s delikatnije nijansiranom bojom i preciznijim tranzijentima. Ako imamo mikrodinamiku, možemo tražiti i mikropreciznost. Traženo naravno valja i platiti... Sad ću se vratiti na dva gramofona koja smo prikazali u prošlom broju. Sota Star i Rega RP 6 pokazali su koliko se može s istom ručicom i zvučnicom

na različitim bazama. Razlika u cijeni između ta dva uređaja je drastična, no nešto smo mogli naučiti. Svaki uređaj svoje limite ima u rješenju pogona i načinu kako potiskuje neželjene vibracije. Na Sotu može ići i bolja ručica, no ta neće riješiti pitanje blagog potkraćivanja vrhova, jer isto je posljedica ovjesa subšasije i dugačkog remena. Upravo zahvaljujući tim potkresanim vrhovima i obilno iznesenoj nadgradnji, dobivamo taj bojom bogati i relaksirani zvuk. Za razliku od Sote, Rega RP 6 je maestralna u stabilnosti kojom okreće tanjur, no primjetni su nedostatak energije u donjem dijelu spektra kao i skromnija reprodukcija boje te se taj gramofon ne može kvalificirati u gornju sviračku ligu. Pa ipak, u odnosu na konkurenciju u svome cjenovnom razredu, RP 6 se lako penje na vrh. Tržišna pravila su jasna i svi se, više ili manje uspješno, bore u nekim cjenovnim razredima

Zaključak

Rega RP 8 sa zvučnicom Apheta je skup gramofon. Ne samo po našim, hrvatskim kriznim kriterijima. Prednosti su mu u činjenici da ne zahtije-

va nikakva daljnja ulaganja, da je jednostavan za korištenje, estetski je zanimljiv i iznad svega dobro svira. Nakon što se odvrtjelo podosta ploča, nakon što sam promijenio pet različitih pretpojačala i nakon što sam, kako na zvučnike tako i na slušalice, zavirio u svaki kut reprodukcije ovoga gramofona, odgovorno tvrdim kako je u pitanju izvanredan uređaj koji zvukom opravdava svoju cijenu. Iako pomalo šlampavo napravljen, svira tako da mu pedantno finalizirana konkurencija gleda u leđa. Rega RP8 Težina 5 Kg Cijena 15.975 Kn

Rega Apheta Tip zvučnice MC Ulazna impedancija 100 Ohm Izlazna impedancija 15 Ohm Izlazni napon 15 Ohm Gazna sila 1,75 g Cijena 8.300 kn Cijena kompleta 21.796 kn INFO Audio san, Tel. 01/48 33 046 www.audiodream.hr

hifimedia #91

TEST MUSICAL FIDELITY M1 HPA I MUSICAL FIDELITY M1 PWR

Pripadajući M1 HPA u svojem malom kućištu zapravo sadrži nekoliko različitih komponenti: pretpojačalo za slušalice izvedeno u A klasi, pretpojačalo i digitalno analogni pretvarač

Zavodljivi minimalizam piše: Jagor Čakmak

vakih nekoliko godina u audio svijetu vidimo nove trendove koje, htjeli to oni ili ne, na kraju počnu pratiti svi proizvođači audio opreme. Tako u zadnje vrijeme sve su popularnija pojačala u D klasi, a još više se primjećuje sve veća popularnost DA pretvarača koji su bili popularni prije desetak godina pa i više, samo ovaj put s kudikamo smislenijom i širom primjenom. Ako pogledamo danas jednog prosječnog audio potrošača, opri tome ne mislimo na audiofila s dugogodišnjim stažom, možemo zamijetiti da

hi-fimedia #91

uglavnom posjeduje CD-player i DVD player ili neku njihovu kombinaciju u jednom kućištu te, danas nezaobilazno računalo. Broj različitih izvora s kojeg slušamo glazbu drastično se smanjio i uglavnom se sveo na digitalne izvore. Kako bi tvrtke ostvarivale profit moraju se ponajprije prilagoditi potrošaču, pa tek nakon toga ga pokušati I dodatno educirati. Britanska tvrtka Musical Fidelity već neko vrijeme ima u ponudi svoju početnu M1 seriju, koja služi upravo tome da zadovolji moderne potrebe slušatelja i da ga vremenom "uvuče" u svijet još kvalitetnije ponude audio uređaja. Do sada smo iz ove

serije imali priliku testirati M1 CLiC koji se pokazao kao prilično dobra komponenta i investicija na dulji rok. Za ovaj broj smo na test uzeli M1 HPA pretpojačalo/DAC, vrlo jednostavan i kompaktan proizvod za već spomenutu kategoriju potrošača, i pripadajuće izlazno pojačalo M1 PWR. Sve komponente iz M1 serije su jednostavnog dizajna sa završnim finišom u crnoj ili srebrnoj mat boji uz pokoji srebrni detalj. Veličina svake komponente je polovica uobičajene širine, no s nešto većom visinom (220 x 100 x 315 ). Musical Fidelity M1 PWR je izlazno pojačalo male i jednostavne vanjštine, s prednje

strane se nalazi tipka za uključivanje te indikator da li pojačalo radi u mono ili stereo modu. Sa stražnje strane nalaze se konektori za spajanje jednog para zvučnika, RCA konektori za ulazni signal i prekidač za izabiranje načina rada: stereo ili mono. Pojačalo je naravno izvedeno u D klasi što omogućuje da se u ovako malo kućište smjesti solidna snaga uz praktički nepostojeće grijanje. Izlazna snaga je 65 W pri 8 Ohma u stereo načinu rada ili, ako koristimo dva izlaza kao mono blokove, 100 W pri 8 Ohma u mono modu. M1 PWR je prvo pojačalo Musical Fidelity u D klasi pa tvrtka u svojim informativnim materi-

jalima navodi kako su potrošili puno vremena na ugađanje samog sklopa da bi postigli minimalna izobličenja, odličan odnos signala i šuma. Na žalost, u tim istim materijalima je vrlo malo tehničkih objašnjenja o samom sklopovlju koja se i nalazi u ovoj nevelikoj kutiji. Pripadajući M1 HPA u svojem malom kućištu zapravo sadrži nekoliko različitih komponenti: pretpojačalo za slušalice u izvedeno u A klasi, pretpojačalo i digitalno analogni pretvarač. Zapravo sve što je uz M1 PWR potrebno za jedan osnovni audio sustav. Kao pretpojačalo za slušalice M1 HPA posjeduje impresivne specifikacije, uz to što je kompletno izveden u A klasi njegova niska izlazna impedancija mu omogućava kvalitetan rad s velikim i iznimno zahtjevnim slušalicama. Ugrađeni digitalno analogni pretvarač je Burr Brown čip sa sada već klasičnim mogućnostima s rezolucijom od 24 bita i frekvencijom od 192 kHz s asinkronim prijenosom podataka.

Zvuk

Prvi dio slušnog testa se odnosi na zajednički rad ovih komponenata kao osnovne jednog audio sustava srednje klase, potom je svaka komponenta testirana odvojeno te na kraju HPA kao pretpojačalo za slušalice. Slušni test je započet s manjim jazz sastavom. Detaljnost visokog dijela spektra je prva stvar koju se pri reprodukciji dotičnog mate-

rijala zamjećuje. Truba je reproducirana vrlo precizno i detaljno bez neugodnih pojava poput nepotrebne zrnatost. Bubnjevi su reproducirani vrlo čvrsto, brzo i kontrolirano no s ponešto manjom dubinom nego kod nekih konkurenata slične cijene. Razmještaj izvođača na pozornici je jednako tako dobro definiran te niti na većim glasnoćama nije dolazilo do raspadanja zvučne slike te su se instrumenti dojmili prirodne veličine. Prelaskom na vokalni jazz sastav, sustav je pokazao svoju izvrsnu povezanost cijelog spektra. Ženski glas je reproduciran s lakoćom i vrlo prirodne boje bez dodane mekoće. Zapravo uređaji vrlo malo unose svojeg potpisa u zvučnu sliku. Separacija instrumenata se ovdje dodatno naglasila po širini dok dubina nije to pratila u potpunosti. Pri velikim orkestracijama ova kombinacija HPA i PWR uređaja pokazuje svoju raskoš, kroz cijeli spektar nalazimo veliki broj detalja te vrlo kontroliranu i čvrstu izvedbu. Širina pozornice je izvrsna i grupe instrumenata su odlično raspoređene po njoj. Kontrola bas područja pri udarcima timpana je odlična uz već spomenuto ograničenje u dubini. M1 PWR po svemu sudeći se jako dobro snalazi s velikim dinamičkim odnosima i brzim reakcijama tako da niti reprodukcija moderne rock i elektronske glazbe nije odskakala od već spomenutih atributa. M1 HPA kao DA pretvarač se pokazao vrlo svestra-

nim bez neke jasno izražene slabije strane. Svi elementi zvučne slike su reproducirani vrlo skladno s dovoljno detalja i prostora. Ako ga usporedimo sa samostalnim DA pretvaračima slične cijene možemo prigovoriti ponešto manje raskošnu reprodukciju u pogledu mekoće, no niti jedan od konkurentnih proizvoda nema u sebi još i pretpojačalo za slušalice u A klasi, a to je ono u čemu se HPA stvarno iskazao. Zvuk koji je dopirao iz slušalica je bio iznimno detaljan i neutralan, a opet u niti jednom trenutku se ne bi moglo prigovoriti kako nedostaje topline. Bas područje vrlo dobro definirano i ide duboko. No možda najbolje je jako dobro reproduciranje mikrodinamičkih odnosa i ukupna sinergija cijele zvučne slike. Test je odrađen s nekoliko različitih slušalica i izjava iz uvoda kako se M1 HPA može nositi s gotovo svim slušalica u potpunosti stoji.

Zaključak

Musical Fidelity kombinacija uređaja može tvoriti osnovnu za jedan vrlo lijepi audio sustav koji će bez previše muke pružiti kupcu puno ugodnih sati slušanja s njegovih omiljenih digitalnih izvora. Zvuk koji dopire iz sustava je vrlo moderan: detaljan, definiran, brz i neutralan.

M1 HPA i PWR prikazuju zvučni zapis onakav kakav je bez puno uljepšavanja, a ako je zapis dobar onda je i reprodukcija jednako tako dobra. Uparite ih s nešto mekšim zvučnicima i to postaje sustav za dugi niz godina. Naravno onda ostaje izbor samo dobrih slušalica za kraj kako bi mogli u potpunosti iskoristiti mogućnosti dvojca. Korištena glazba Tschaikowsky - Klavierkonzert NO1, London Symphony Orchestra, Ivo Pogorelic, Claudio Abbado (Deutsche Grammophon) - 1986. • Gustav Mahler - Symphony No. 4, Lieder Eines Fahrenden Gesellen, Smithsonian Chamber Players, (Dorian Recordings), 2003. • Patricia Barber – Verse (Blue Note), 2002. • The Dave Brubeck Quartet Time Out (Columbia Records), 1997.

Musical Fidelity M1 HPA Dimenzije (ŠxVxD) 220 x 100 x 300 mm Masa 3,44 kg Cijena 3.990 kn

Musical Fidelity M1 PWR Dimenzije (ŠxVxD) 220 x 100 x 315 mm Masa 3,9 kg Cijena 6.590 kn INFO Nove boje zvuka, tel. 01 233 7619, www.bojezvuka.hr

hifimedia #91

TEST HAD AUDIOLAB MAESTRAL TWO

Neo ekivani gost piše: Gordan Gaži

lušalice nisam ozbiljnije koristio još od srednjoškolskih dana. I nije da nisam volio malo samoće uz glazbu ili poneku preglasnu sesiju ostaviti samo za sebe, već koliko to god neobično zvučalo, nisam imao vremena. Glazbu gutam već skoro 4 desetljeća na najrazličitije načine, no uz slušanje kućnog sustava, reproduktora u automobilu, računalnog zvuka kroz 5.1 zvučnike, živih nastupa, pa čak i usputnih izvora zvuka, jednostavno mi je pobjegla kultura korištenja slušalica. Ta činjenica bi gotovo sigurno ostala nepromijenjena još dugo vremena da se u cijelu priču nije uplelo i malo slu-

hi-fimedia #91

Odličan dojam o tehničkom ustroju pretpojačala zaokružuje i čvrsto kućište izrađeno od kombinacije drva i metala čajnosti. Ne ulazeći u detalje u vozilu našeg urednika opazio sam nekoliko cijevnih uređaja i odmah sam prepoznao radove tvrtke "HAD Audiolab" iz Bjelovara čijeg sam vlasnika i konstruktora imao prigode upoznati na "Triode Festivalu" u Bjelovaru. Već tada su mi se uređaji izuzetno svidjeli i tako nakon nekoliko minuta već sam petljao po stanu tražeći mjesto za "Maestral One" i adekvatan izvor zvuka. Rijetko imam prigodu kroz duži period poslušati komponentu koju nisam obavezan testirati i tako je moje

druženje sa uređajem počelo polagano i bez ikakvih obligacija. No već istu večer nakon propisnog zagrijavanja pojačala doživio sam po prvi puta potpuno zadovoljstvo u slušanju glazbe koristivši isključivo slušalice. Već na prvu loptu pojačalo me osvojilo, a da je doista ostavilo pravi dojam i donekle promijenilo moje slušačke navike još sam snažnije osjetio kad sam uređaj morao vratiti. Počele su mi silno nedostajati noćne seanse u kojima bih imao dovoljno mirnoće da preslušam i ono za što

sam preko dana bio neraspoložen ili umoran. Zbog toga sam se silno razveselio na vijest da ću ponovo imati prigode poigrati se sa sličnom konstrukcijom. Na test je ovoga puta stigao veći model "Maestral Two" koji se vanjštinom ne razlikuje mnogo od modela "One". U oba slučaja radi se i "OTL" pojačalima u "SE" ustrojstvu koji rade u "A" klasi. Krajnjem korisniku tehnički podaci ne znače previše, no podatak da uređaj posjeduje dovoljno snage da omogućava slobodan izbor slušalica bez razlike spadaju li one u grupu konstrukcija visoke ili niske omaže ipak znači mnogo. Za to se u driverskom stupnju brine jedna ECC88 dvostruka trioda, a za izlazni stupanj odabran je par 6AS7 snažnih dvostrukih trioda čije karakteristi-

ke odgovaraju radu u single ili paralelnom/push-pull ustrojstvu. Obje cijevi su lako dobavljive i razmjerno jeftine na tržištu što je odlična vijest za one koji slušaju mnogo, a žele biti sigurni u nabavku zamjena. Prekidačem na stražnjoj strani pojačala može se potpuno izbjeći korištenje negativnog feedbacka, a potenciometrom u blizini moguće je fino podesiti osjetljivost kako bi glavni potenciometar na prednjoj ploči pojačala bio što praktičniji i ugodan za korištenje posebno prigodom korištenja visokoosjetljivih slušalica. Izlazni signal generira se u cijevnom "CSS-u" što predstavlja razliku prema modelu "One" u kojem je "Constant Current Source" tranzistorski ustrojen. Još jedna razlika između dva modela očituje se u različitoj "DC" konfiguraciji koja je u modelu "Two" spregnuta za primarni stupanj. Veći model također posjeduje i snažniji izlaz od 200 mW u odnosu na 160 mW koliko pruža model "One". Tu su i 3 para kvalitetnih "RCA" konektora: line input, loop i preamplifier output. Dijelovi u unutrašnjosti su listom kvalitetni i potpuno neuobičajeni kad se radi o uratku ove cjenovne klase. Odličan dojam o tehničkom ustroju pretpojačala zaokružuje i čvrsto kućište izrađeno od kombinacije drva i meta-

la. Dizajn kućišta je osmišljen u suradnji sa stolarskom radionicom "Dean’s" (www.deans-pa.com) koja izrađuje I ostala kućišta iz asortimana tvrtke HAD Audiolab. Ipak, sasvim je drugačija situacija i rijedak komfor posjedovati uređaj koji je proizvod domaćih ruku i znanja, te koji u svakom trenutku može biti pregledan ili servisiran kod konstruktora. Taj značajan dio tihe garancije uvijek mi je bio odličan razlog da nazovem konstruktora čije sam pretpojačalo davno posjedovao, ali i izgovor za uvijek dug razgovor. Slušalice koje su poslužile za testiranje bile su "Grado

80" i "Bayerdynamic DT 990 Premium". Potonje su bile u verziji od 600 ohma, dok je "Grado" tradicionalno svoj proizvod deklarirao na vrijednost od 32 ohma. Tekst je daleko prekratak da bi se mogli dodirnuti i razloga ovakvih golemih deklariranih razlika, svih propalih pokušaja da se otpor slušalica standardizira i da se između proizvođača postigne dogovor kojim bi profitirali potrošači. Ovako manje informiranom korisniku ostaje poslušati preporuku proizvođača opreme ili nabaviti univerzalniju amplifikaciju koja posjeduje dovoljno zaliha struje i napona da može kvalitetno pratiti zahtjeve većine slušalica koje se nalaze na tržištu. Jedna od takvih konstrukcija je i "Maestral 2" i zbog toga sam sa nestrpljenjem čekao i druge slušalice i prigodu da se uvjerim i u taj dio deklariranih vrijednosti konstrukcije. U dugom testiranju imao sam prigodu poslušati mnogo glazbe svih žanrova, pa donosim mali presjek onoga što smatram krucijalnim za razumijevanje osnovice prezentiranog soničnog karaktera uređaja. Za početak treba konstatirati da su oba para slušalica bez problema radila na potrebnoj glasnoći uz zavidnu kontrolu i potpuno povezan spektar uz opasku da je bas područje i njegova kontrola znatno uvjerljivije na većem modelu. No ono

što je u zvuku bilo zanimljivo i što je krasilo cijelo testiranje odnosilo se na uspješan pokušaj da se reprodukciji podare ozbiljne audiofilske karakteristike poput snažne dinamike, vrlo solidne mikrodinamike uz odličnu gradaciju detalja, tranparenciju, odsustvo kongestije i koloriranja, pa čak i ostvariti privid prisustva sasvim posebne vrste prostornosti unutar koje se cijela glazbena igra odvija, a sve opet obući u ugodan i samo malo topao cijevni ogrtač. Kombinacija razmjerno preciznih odnosa krucijalnih soničnih elemenata i naglašene slušljivosti epicentar je kvalitete koju testirani uređaj nosi. Nisam očekivao da ću više naići na uređaj koji bi mi znatnije redefinirao slušačke navike. Da nije bilo neočekivanog gosta s početka teksta to se gotovo sigurno i ne bi dogodilo. Ovako, još samo pohvala na postignutom i poticaj za rad da odlično bude još bolje upućujem tvrtki "HAD". Korištena glazba Dean Peer, Airborne (Cardas Music), 24/96 FLAC • Charles Mingus, Mingus plays piano (Impulse) 24/96FLAC • Oziric Tentacles, The YumYum Tree (Snapper Music) CD • The all star game, Allen, Drake Jordan, Parker, Silva (Eremite) CD • Keith Jarret, The Koln koncert (ECM) 24/96 FLAC

Sustav CD/SACD: EMM Labs CDSA-SE, Philips 963SA; High Res: M2Tech Young+Asus N53JF+J.River Media Centar 16, Logitech squeezebox 3i; Amplifikacija: Pre: EAR 868L,TVC Sowter; Power: Pass Os, EAR 890, ASV Šebart 300B; Zvučnici: Beta Systems C2; Kabeli Zvučnički: Wire World Eclipse 3+; Interkonekcija: Wire World Eclipse XLR, Nordost QuattroFil RCA; Strujni: Wire World Aurora,Wire World Electra 5-2,LAT AC2,Wire World, Electra Gold 5-2, USB samogradnja; Oprema: RAM Tube dampers, strujni filter samogradnja

HAD AUDIOLAB MAESTRAL TWO Cijevi ECC88, 2x 6AS7 Izlazna snaga 200mW Frekfencijski odziv 7-65kHz Signal/Šum 85dB Razdvajanje kanala 65dB Dimenzije (ŠxVxD) 200 x 90 x 320mm Masa 4,5kg Cijena 2.800 kn Info HAD Audiolab, tel. 043/225-255 www.had-audiolab.com

hifimedia #91

TEST MEridian ExplorEr

Uspješna minijaturizacija piše: Jagor Čakmak

eridian je prvenstveno poznat po svojim proizvodima visoke klase. Kroz povijest se možemo podsjetiti izvrsnih CD playera poput 588, G08 ili iznimno skupih zvučnika DSP800 koje smo imali prilike vidjeti na zagrebačkom Audio Video Showu. Kao i puno proizvođača do sada Meridian se odlučio upotpuniti svoju ponudu s USB digitalno analognim pretvaračem namijenjenom spajanju na računalo i korištenjem sa slušalicama. Meridian se odlučio za vrlo jednostavan, ali elegantan dizajn. Kućište je ovalnog oblika koji s jedne strane ima micro USB konektor, a s druge strane nalazimo 3.5mm izlaz za slušalice te izlaz koji je kombinacija mini Toslink digitalnog izlaza i fiksnog analognog izlaza. Kućište je napravljeno iz aluminija i na sebi ima tri LED pokazivača koji prikazuju stanje uređaja. Unutrašnjost ovog malenog uređaja je zapravo vrlo kompleksna i Meridian

hi-fimedia #91

Explorer može isporučiti signal frekvencije do 192kHz i 24bit po uzorku, što je bolje od većine konkurenata je uspio postići vrlo zavidne specifikacije koje krase i puno veće, a i skuplje komponente. Prijenos podataka se odvija asinkrono preko USB 2.0 sučelja s posebno napisanim pogonskim programima koje je potrebno skinuti s njihove stranice prije pokretanja. Explorer može isporučiti signal frekvencije do 192kHz i 24bit po uzorku, što je bolje od većine konkurenata koji uglavnom nude pretvaranje signala frekvencijom od 96kHz. Korištenje uređaja je doista vrlo jednostavno, jedino što je potrebno je instalirati navedene pogonske programe i zatim u operacijskom sustavu odabrati Meridian kao izlaz zvuka na računalu.

Zvuk

Ovaj uređaj je prvi izlet Meridiana u proizvode koji su dostupni širokom broju korisnika. Explorer je korišten kroz duži period u uvjetima kojima je vrlo realno da će se naći, bilo to slušanje muzike na poslu ili kod kuće sjedeći za računalom, i tek na kraju je Meridian spojen na audio sustav. Prvo što slušatelj može zapaziti je da Explorer daje vrlo ujednačen i detaljan zvuk. Visoki dio spektra pruža puno informacija ali ne zamara čak i nakon slušanja tijekom cijelog radnog dana. Detalji su jednako prisutni i u srednjem dijelu spektra. Brzi ritmovi elektronske glazbe ne predstavljaju problem Exploreru koji se dobro nosi s brzim promjenama dinamike. Cjelokupna zvučna slika je vrlo ujednačena i zaokružena. Bas područje ide dovoljno duboko i vrlo je kontrolirano. Prostor koji ovaj uređaj reproducira je vrlo korektan, ali ne i najveći. Primjerice Audioquest Dragonfly ima raskošniju pozornicu, ali uvelike nauštrb preciznosti u usporedbi s Explorerom. Nakon korištenja različitih slušalica zaključak je kako se Explorer najviše slaže s onima nešto mekšeg karaktera i koje su sposobne reproducirati sve detalje koje im Explorer isporuči.

Također treba imati na umu kako je uređaj ograničen s napajanjem putem USBa, pa slušalice koje se koriste trebaju biti ipak manje zahtjevne za snagom kako bi mogli postići najbolje rezultat.

Zaključak

Meridian Explorer je kvalitetno napravljen uređaj s velikom konkurencijom. Iznad te konkurencije ga izdiže vrlo lijep, jednostavan, kvalitetan i praktičan dizajn te vrlo detaljna i ujednačena zvučna slika ugodna za višesatna slušanja. Korištena glazba Diana Krall “Glad Rag Doll”, Verve (2012) • Patricia Barber “Cafe Blue”, Koch Records (2004) • David Holland “Life Cycle”, ECM Records (1983/2001) • Chick & Hiromi “Duet”, Concord Records (2009)

Meridian Explorer Ulaz: USB mini B OS: Macintosh OS X 10.6.4 ili noviji Windows XP SP3, Windows 7 SP1 ili Windows 8 Dimenzije: 102 x 32 x18mm Masa: 50g Cijena: 2.380 kn InfO: www.mediaaudio.hr

Božidara Adžije 31/1, Zagreb • Tel: 01/ 233 76 19 e-mail: info@bojezvuka.hr • web: www.bojezvuka.hr FB: fb.me/novebojezvuka

TEST Canon PowErShoT SX50 hS

50x optički zoom piše: Igor Jadan

samim počecima razvoja digitalnih fotoaparata, u UltraZoom kategoriju spadali su fotoaparati sa 10x zoomom. Kako je napredak tehnologije omogućio da danas u malenim fotoaparatima imamo tu razinu uvećanja, UltraZoom kategorija dosegnula je nekada nezamislive vrijednosti od 50x uvećanja. Canonov PowerShot SX50 HS je prvi digitalni fotoaparat koji je pružio tako veliki raspon žarišne duljine. Srce ovog fotoaparata čine CMOS senzor od 12,1 megapiksela, Digic 5

hi-fimedia #91

procesor i objekti raspona žarišne duljine od širokokutnih 24-1.200 mm uz slabiji maksimalni otvor blende od F3,4-F6,5. Kod snimanja s velikim uvećanjem, svako pomicanje fotoaparata utječe na oštrinu fotografije pogotovo kada scena ne omogućava korištenje vrlo kratkog vremena ekspozicije. U tom slučaju u pomoć uskače optička stabilizacija, koju je Canon ugradio u objektiv i obećava korekciju od 4,5 stupnja trajanja ekspozicije. SX50 to obećanje i ispunjavam te je uz mirnu ruku moguće snimiti oštru fotografiju pri maksimalnom uvećanju i brzini ekspozicije od 1/50s. Ako se fotoaparat

prisloni uz neki čvrsti objekt ili se koristi tražilo za kadriranje, šanse su u tom slučaju veće za oštru fotografiju. Postoji čak 7 načina rada stabilizacije i fotoaparat može sam odabrati odgovarajući ovisno o modu snimanja. Zahvaljujući priličnom broju tipaka na tijelu fotoaparata, njegovo korištenje ne zahtijeva česti ulazak u izbornike. Sa FUNC/SET tipkom dolazimo do trake sa smještene uz lijevi rub ekrana glavnim postavkama snimanja, a ostalim postavkama pristupa se kroz tipku MENU. Osim dvije liste sa sistemskim i postavkama snimanja, postoji i treća u koju možemo sami dodati do 5

Automatske postavke, ISO 100, 1/125s, F4, 24mm

željenih opcija te možemo tu listu postaviti kao osnovnu koja se pojavljuje prilikom ulaska u izbornik. Oko navigacijske tipke nalazi se prsten s kojim se lako mijenjanju vrijednosti odabrane opcije ili ovisno o modu snimanja otvor blende ili duljina ekspozicije. Osim standardnih scena, automatskog snimanja, naprednih P/A/S/M modova, moguće je podesiti i dva osobna moda snimanja označenih s C1 i C2 na kotačiću za izbor načina snimanja. Postoji izdvojena tipka za snimanje videa, a pri korištenju velikog zooma pomaže i Frame assist tipka s kojom se može brzo odzumirati kako bi lakše pronašli objekt koji snimamo, a kada ju pustimo vraćamo se na žarišnu duljinu koju smo prije imali. U izbornicima je mogu-

12x zoom. Automatske postavke, ISO 80, 1/160s, F5,6, 290mm

će podesiti njezin način rada, tj. jednu od tri razine zooma. Tipki S moguće je odabrati jednu od 16 funkcija, a iznad nje se nalazi tipka za izbor načina rada bljeskalice koju je potrebno ručno otklopiti. Ispod priključka za vanjsku bljeskalicu nalazi se elektroničko tražilo kojem je moguće podešavati dioptriju. Ekran u njemu je niske rezolucije (202.000 piksela u omjeru 4:3) i ne postoji senzor kojim bi se on uključivao približavanjem oka, već se automatski uključuje ako je pozadinski ekran zatvoren ili je uključen putem tipke DISP. Njegovo korištenje će ionako biti rijetko jer pokretni pozadinski ekran pruža fleksibilnije načine snimanja i bolji prikaz.

Maksimalno uvećanje. Automatske postavke, ISO 80, 1/200s, F6,5, 1200mm

Kvaliteta slike je vrlo dobra. Slike su oštre i vjernih boja na početnim postavkama. Kako je bilo i za očekivati zbog velikog raspona žarišne duljine, u kutevima je primjetna pojava kromatskih aberacija pri velikim kontrastima na slici. Do ISO 800 osjetljivosti šum ne predstavlja problem i ne gubi se mnogo detalja. Korištenjem HDR ili Dynamic Range opcije dobiva se više detalja iz sjene i preosvijetljenih dijelova, ali one nisu dostupne kod snimanja u RAW formatu. Tijekom testa nije došlo do pojave efekta crvenih oči, a bljeskalica zadovoljavajuće osvjetljava bliske objekte. Makro snimanje moguće je na udaljenosti od 0 cm, ali tada su velike šanse da objektiv baca preveliku sjenu na kadar te je potrebno malo više pažnje prilikom snimanja. Na video zapise pri dobrom osvjetljenju nema zamjerki, a osim u Full HD rezoluciji moguće je snimati i usporene filmove rezolucije 640x480 piksela (120 sl/s) ili 320x240 piksela (240sl/s). Tijekom snimanja moguće je koristiti zoom, ali je on usporen kako bi snimka bila glađa a zvuk motora od objektiva nečujan.

Ovako veliki raspon žarišne duljine moguće je doseći s velikim brojem objektiva za DSLR fotoaparate, ali tada bi nam dobro došao nosač ili kolica za nošenje sve opreme. Kvaliteta snimke bi naravno bila puno veća, ali cijena takvog sustava je nedostižna za većinu korisnika. SX50 moguće je ponijeti u jednoj torbici i nema potrebe za mijenjanjem objektiva ovisno o situaciji, a i cijena je razumna za nekoga tko treba toliki zoom. Ljubitelji prirode koji vole snimati životinje kojima se ne mogu približiti, biti će oduševljeni ovakvim fotoaparatom. Canon PowerShot SX50 HS 50x zoom Stabilizacija slike Pomični ekran Mali maksimalni otvor blende Elektroničko tražilo

hifimedia

Canon PowerShot SX50 HS

ERGONOMIJA 0

MOGUĆNOSTI 0

18 20

SLIKA 0

CIJENA/KVALITETA 0

UKUPNO 0

12,2 MP ZOOM 1/2,3" CMOS

50x

Micro SD/ SDHC/ SDXC

1.920x1.080 24 sl/s

100

LCD 7,1cm

Karakteristike Karakteristike: Stabilizacija slike DA; ISO 80-6.400; Ekspozicija 1/2.000-15s; Zapis JPEG, RAW; Priključci USB, A/V, HDMI; Baterija/Punjač Li-Ion/DA; Masa (sa baterijom i SD karticom) 595g; Dimenzije 122,5x87,3x105,5 mm; Cijena: 3.359 kn; INFO: www.canon.hr

hifimedia #91

TEST Sony CybEr-ShoT TX20

Grubijan sa stilom piše: Igor Jadan

ompaktni digitalni fotoaparati otporni na razne atmosferske nedaće ili padove, u pravilu su bili zanimljivi korisnicima koji se bave nekim aktivnostima koje standardni fotoaparati ne bi preživjeli. Često su ti modeli bili manje atraktivnog dizajna ili većih dimenzija te su time odbijali potencijalne kupce koji žele kompaktni fotoaparat za kojeg se ne moraju bojati ako im slučajno padne iz džepa na pod ili u vodu. Sony je sa svojim Cyber-shot TX serijom kompaktnih fotoaparata našao odličnu kombinaciju dizajna i robusnosti. Atraktivan dizajn i ponuda kućišta u raznim bojama već je dovoljna da privuče kupce, a robusnost i otpornost dolazi kao bonus koji osigurava trajnost investicije. Sony Cybershot TX20 je otporan na prašinu, padove s visine do 1,5m, nisku temperaturu do -10°C i vodu na dubini od 5m. Snimanje ispod površine vode može pružiti mnogo zabave i interesantnih fotografija. Tijelo fotoaparata je izrađeno od kombinacije metala i plastike, a skoro cijeli stražnji dio zauzima LCD ekran osjet-

hi-fimedia #91

ljiv na dodir. Objektiv, bljeskalica i stereo mikrofon su skriveni iza klizne maske koja zauzima skoro dvije trećine prednje strane fotoaparata. Pomicanjem te maske prema dolje automatski se uključuje fotoaparat. Uređaj je moguće uključiti i isključiti i pomoću tipke na gornjoj strani smještenoj pored okidača i polugice za kontrolu zooma smještene u gornjem desnom kutu. S malenim tipkama za uključivanje snimanja videa i prikazivanja snimaka, zaključuje se popis tipki. Sva podešavanja vrše se putem pozadinskog ekrana. Ekran je omjera 16:9 i prikazuje standardnu sliku u formatu kojem i snima (4:3), a ostatak prostora s lijeve i desne strane iskorišten je za prikaz i biranje opcija. Pri normalnom načinu rada, uz lijevi rub ekrana prikazane su četiri tipke koje je moguće proizvoljno odabrati od ponuđenih opcija u izborniku i time si ubrzati mijenjanje najčešćih opcija. To se može postaviti za svaki mod snimanja posebno. Tipke na ekranu su malene i korisnici s većim prstima bi mogli imati problema kod pritiskanja željene opcije. Izbornici su jednostavni za korištenje, a modovi snimanja su namijenjeni što jednostavnijem korištenju te ne postoje napredni A/S/M

modovi snimanja. Osim standardnih automatskih modova snimanja treba istaknuti 3D snimke, odlično panoramsko snimanje (sweep panorama mod) i defokusiranje pozadine koje slijedno snimi dvije portretne fotografije s različitom postavkama i kombinira obje kako bi dobio portret sa zamućenom pozadinom. Kvaliteta slike je za svoju kategoriju vrlo dobra, ali vidljiv je gubitak oštrine u kutovima. Boje su pri normalnim postavkama realne, a automatski balans bijele boje dobro se nosio s raznim uvjetima osvjetljenja. Snimanje portreta sa zamućenom pozadinom pružalo je odlične rezultate uz uvjet da je osvjetljenje dobro, jer u tom modu nije moguće koristiti bljeskalicu. Pojava šuma na slici je niska do razine ISO400, a pri višim vrijednostima gube se detalji zbog automatske korekcije šuma ali za ispis manjeg formata u nekim slučajevima moguće je koristiti i ISO1.600 visoku razinu osjetljivosti. Automatsko fokusiranje je brzo i pri slabom osvjetljenje zahvaljujući jakoj lampici koja osvijetli kadar. Nema zamjerki niti na snimanje video zapisa u full HD rezoluciji, a za vrijeme snimanja videa moguće je i snimiti foto-

grafiju maksimalne rezolucije od 12Mp (16:9 format). Sony TX20 kvalitetom slike nalazi se iznad prosjeka ultra kompaktne kategorije fotoaparata, a otpornost na razne nepogode i mogućnost snimanja u vodi daju mu dodatnu vrijednost. Klizna maska ispod koje se krije objektiv ga štiti i dolazi u raznim bojama koje čine fotoaparat vizualno atraktivnijim, ali ujedno je i uzrok duljem vremenu potrebnom da se fotoaparat osuši nakon podvodnog snimanja. Minimalistički dizajn i kontrola putem pozadinskog ekrana može predstavljati problem kod snimanja pod vodom. Aparat nema pravi grip i mogao bi kliziti iz ruke pod vodom, a tada je i ekran manje osjetljiv. Uz fotoaparat dolazi i malena plastična pisaljka koja se može objesiti na vrpcu za nošenje i trebala bi olakšati korištenje izbornika. Ako ste u potrazi za fotoaparatom sličnih karakteristika a cijena Vam je previsoka, pratite akcije jer je Sony već predstavio njegovog nasljednika (TX30, a uz nižu cijenu ovaj fotoaparat je svakako isplativa kupovina. Sony Cyber-shot TX20 Veličina i dizajn Brzina slijednog snimanja Pozadinski ekran osjetljiv na dodir Cijena Male tipke na pozadinskom ekranu

hifimedia

Sony Cyber-shot TX20

ERGONOMIJA 0

MOGUĆNOSTI 0

SLIKA 0

CIJENA/KVALITETA 0

UKUPNO 0

16,2 MP ZOOM Exmor CMOS

1.920x1.080 50 sl/s

-10°C

100

LCD

SD/SDHC/ SDXC/MS 7,5cm PRO Duo

1,5 m

Karakteristike Karakteristike: Stabilizacija slike DA; ISO 125-3.200; Ekspozicija 1/1.600-4s; Zapis JPEG; Priključci USB/AV, HDMI; Baterija/Punjač Li-Ion/adapter s USB priključkom; Masa (s baterijom i SD karticom) 118g; Dimenzije 95,9x56,2x17,9mm; Cijena: 2.700 kn; Info: www.svijet-medija.hr

TEST Canon IXUS 140

piše: Igor Jadan

ovi predstavnik Canonove kompaktne serije IXUS fotoaparata donosi pristup bežičnoj mreži i omogućuje prebacivanje snimaka bez potrebe za fizičkim spajanjem uređaja na računalo. To donosi nove mogućnosti povezivanja i slanja snimaka na neke društvene mreže direktno s uređaja, kao i označavanje snimaka uz pomoć GPS sustava s povezanog pametnog telefona. Glavni adut ovog fotoaparata je osim niske cijene i bežičnog povezivanja, optički stabilizirani objektiv s rasponom žarišne duljine od 28-224mm. Kompaktno aluminijsko tijelo fotoaparata zaobljenijih je linija. Osim velikog pozadinskog ekrana, na stražnjem dijelu nalaze se navigacijske tipke sa središnjom FUNC/SET tipkom za ulazak u brzi izbornik i potvrdu odabira, tipka za snimanje video zapisa, pregled snimaka, ulazak u izbornik i klizna tipka za odabir potpuno automatskog snimanja ili biranje jednog od mnogih ponuđenih opcija. U automatskom načinu snimanja korisniku ostaje samo nekoliko mogućnosti podešavanja, a fotoaparat sam prepoznaje scenu i prilagođava postavke za najbolje rezultate. Druga opcija nudi odabir raznih modova snimanja i efekta koji će se primjenjivati na snimku (npr. riblje oko, minijatura, zamjena boje i dr.). Tipke su nažalost prilično malene, uvučene i tvrde te ih je teže koristiti s velikim prstima. Korisnice s dužim noktima neće imati problema s pritiskanjem navigacijskih tipki, a ciljana publika su ionako korisnici koji se pouzdaju u automatiku i kada jednom podese željene postavke više ih ne mijenjaju. Za ispis i prebacivanje fotografija na računalo ili mobilni uređaj, moguće je koristiti bežičnu vezu. Uspostava konekcije s lokalnom bežičnom mrežom je jednostavna i najčešće se svodi na odabir mreže i upisivanje lozinke za pristup. Za komunikaciju s Android ili Apple iPhone uređajem potrebna je insta-

Bežično prebacivanje fotografija uz nisku cijenu lacija besplatne Canon Camera Window aplikacije koja onda omogućuje pregledavanje i skidanje snimaka s mobilnog uređaja ili slanje snimaka s fotoaparata na uređaj. S bežičnom spajanjem na računalo nisam imao sreće jer operativni sustavi koje koristim (Windows XP, Linux) nisu podržani, te se zahtijeva minimalno Windows 7 SP1, Windows 8 ili MacOS X v10.6.8/v10.7/v10.8.2 verzija operativnog sustava. Također nisam se mogao povezati s mrežnim diskom (NAS disk – ZyXEL NSA-310) koji bi bio idealno mjesto za prebacivanje snimaka onim korisnicima koji ga koriste. Canon nudi registraciju na CANON IMAGE GATEWAY online foto servis putem kojeg se mogu slati slike i na Facebook, Twitter, Youtube ili neke druge servise. Kvalitetom slike IXUS 140 svrstava seu zlatnu sredinu. Ne oduševljava, ali niti ne pruža razloga za velike primjedbe, osobito kada se uzme u obzir njegova cijena. Automatski balans bijele boje odradio je svoj posao korektno, uz povremenu potrebu za ručnim podešavanjem u

zahtjevnim svjetlosnim uvjetima sa štednim žaruljama. Boje su na početnim postavkama nešto manjeg intenziteta, ali osim velikog izbora predefiniranih postavki, moguće je i ručno podesiti oštrinu, kontrast, zasićenost, RGB boje i ton kože te tako dobiti željene rezultate. Šum na slici se pojavljuje na ISO 400 razini i sve je izraženiji s povećanjem osjetljivosti. Makro snimke su odlične i moguće je snimati na udaljenosti od 1cm od objektiva. Video zapisi su dobri i moguće je koristiti zoom za vrijeme snimanja, ali su ograničeni

na rezoluciju od 1.280x720 piksela brzinom od 25sl/s. Canon IXUS 140 je manji pripadnik kompaktne serije fotoaparata koji nudi neke iznadprosječne mogućnosti za svoju kategoriju i cijenu. To su spajanje putem bežične mreže i 8x zoom. Namijenjen je korisnicima koji će se osloniti na automatiku fotoaparata i ne zamjeraju nedostatak Full HD snimanja video zapisa, male tipke i kratko trajanje baterija (korištenjem bežične mreže smanjuje se deklarirano trajanje baterija od 190 snimaka). Canon Ixsus 8x zoom Makro snimke Cijena Male navigacijske tipke Trajanje baterije Slijedno snimanje

hifimedia

Canon Ixsus

ERGONOMIJA 0

MOGUĆNOSTI 0

SLIKA 0

CIJENA/KVALITETA 0

UKUPNO 0

16 MP ZOOM 1/2,3” CCD

Micro SD/ SDHC/ SDXC

WiFi 802.11 b/g/n

100

LCD 7,5cm

1.280x720 25 sl/s

Karakteristike Karakteristike: Stabilizacija slike DA; ISO 100-1.600; Ekspozicija 1/1.200-15s; Zapis JPEG; Priključci USB/ AV, HDMI; Baterija/Punjač Li-Ion/DA; Masa (sa baterijom i SD karticom) 133g; Dimenzije 95,4x56x20,6mm; Cijena: 1.500 kn; INFO: www.canon.hr

hifimedia #91

TEST SamSung uE 46F6500 LED TV

Očekivani napredak u kvaliteti p i š e : D u b r a v k o To p l a k

amsung je prošlogodišnjim modelima LED televizora poprilično uzburkao tržište jer su mogućnostima i cijenom nudili puno više nego većina konkurentnih proizvođača. U kompaniji su očigledno potpuno svjesni da se dugo ne živi na staroj slavi i da sa svakom novom serijom televizora korisniku treba

hi-fimedia #91

ponuditi još bolji proizvodi. Najnovijim modelom LED televizora kojeg smo dobili na test, oznake UE46F6500, Samsung je ta očekivanja u potpunosti i ispunio. Moderan dizajn TV-a, tzv. "One Design", naglašen je kromiranim srebrnim rubnim okvirom, čime se dodatno istaknula njegova elegancija. Izgledom i malom debljinom od svega 4,7 cm (bez postolja), uklopit će se u svaki mode-

ran interijer. Korisnici koji neće postavljati TV na zid, s televizorom dobivaju već poznati Samsungov četverokraki sjajni metalik stalak. Svi AV priključci nalaze se sa stražnje i desne bočne strane. Najčešće korišteni priključci postavljeni su bočno: 3 HDMI, 3 USB, zemaljski i satelitski antenski priključak, što omogućuje jednostavan pristup ako se televizor postavi na zid. Manje praktično je

postavljen priključak za slušalice koji se nalazi također na stražnjoj strani, ali okomito prema zidu pa je pristup prema njemu malo otežan, pogotovo ako je TV postavljen na zid. Zvučnici su smješteni u donji dio ruba okvira i raspršuju zvuk prema podu, pa će i sam karakter zvuk dosta ovisiti o predmetima i materijalu od kojeg se zvuk odbija i širi dalje u prostor. Samsung UE46F6500 dolazi

Bez obzira na rubno LED osvjetljenje, prikaz razine crne dao je vrlo dobre rezultate, kao i kontrastni raspon između tamnih i svijetlih tonova

s dva para aktivnih 3D naočala (SSG-5100GB), kabelom (IC) preko kojega se pomoću infracrvene veze može kontrolirati i ostalim AV uređajima koji nisu iz Samsungove proizvodnje, te dva različita daljinska upravljača (TM1360A i TM1240) o kojima će biti riječi kasnije u tekstu. Neke od bitnijih karakteristika koje su ugrađene u Samsungov LED TV: 400 Clear Motion Rate, koji sprječava trzanje slike kod brzih pokreta, Samsungov "Mega kontrast" za što bolji odnos između tamnih i svijetlih prikaza na ekranu, Wide Color Enhancer (Plus), omogućava veći raspon prikaza boja, ugrađeni bežični Wi-Fi, glasovno upravljanje funkcijama TV-a (Smart

Interaction 2.0), itd.. Grafički izgled On Screen izbornika je ostao gotovo identičan prijašnjim serijama LED TV-a i sadrži mnoštvo izbornika (svi su prevedeni na hrvatski) koji su vrlo jasno i logički postavljeni. Naravno da je najviše pažnje posvećeno podešavanjima slike, pa se tu uz uobičajene i osnovne postavke slike nalaze i neke napredne (npr. balans bijele boje), koje će dobro znati iskoristiti svi oni koji imaju nekakav program za kalibriranje slike. Ostalim korisnicima ne preporučujemo da koriste ove funkcije jer se podešavanjem slike "na pamet" teško mogu dobiti dobri rezultati. Za korisnike koji žele gledati TV programe u pra-

vom formatu slike (npr. TV programi pušteni iz studia u 4:3 formatu, trebali bi se prikazivati u 4:3 formatu, a ne 16:9) moraju u izborniku "Veličina slike" pod parametrom "Veličina slike" odabrati automatski mod, a pod parametrom "4:3 veličina zaslona" odabrati 4:3 mod. Ovo je bitno za istaknuti jer mnogi korisnici ne razumiju kako ispravno podesiti mod prikaza slike. Poznati Samsungov e-vodič, odnosno elektronsko uputstvo za uporabu, koje se čita i gleda na TV ekranu, dobilo je novu poboljšanu verziju. Pojedini sadržaji uputstva su posebno uokvireni (označeni žutom bojom), te se mogu odabrati i korisnika odmah "prebaciti" u odabrani izbornik podešavanja, kako bi

lakše podesili određeni parametar TV-a. Definitivno odlično osmišljeno i sada samo nedostaje da korisnik u istom trenutku na ekranu ima e-vodič i izbornik podešavanja. Time bi se riješile sve eventualne nedoumice i snalaženje u podešavanjima svih parametra TV-a. Smart Hub je redizajniran u potpunosti te je sada još pregledniji i bolji. Nemoguće je u sklopu ovog testa opisati sve mogućnosti Smart Huba, pa ću spomenuti samo jednu. S obzirom na ugrađeni Web pretraživač, moguće je pregledavanje svih Internet stranica kao i na osobnom računalu. Uz sve to, na istom ekranu je moguće postaviti "mali prozorčić" u desnom donjem kutu u kojem se u

hifimedia #91

TEST SamSung uE 46F6500 LED TV

Osnovni On screen grafički izgled izbornika

realnom vremenu prikazuje i trenutačno odabrani TV kanal i to sa zvukom. U slučaju odabira video sadržaja sa zvukom na Web pretraživaču, taj "prozor" nestaje. Ova funkcija nas je stvarno oduševila. Osim snimanja TV programa na vanjski HDD disk (HDD se prethodno mora formatirati sa softwareom u Samsungovom TV-u), gledanja snimljenog materijala, korištenja Time Shift funkcije, itd., podržani su i svi najpopularniji video i audio formati, kao i hrvatska slova u titlovima (č, ć, đ, itd). Niti u jednom trenutku nije bilo problema s bilo kojim formatom ili AV reprodukcijom, neovisno da li je

Osnovni On screen grafički izgled izbornika

ona bila čitana s USB ulaza ili preko bežične Wi-FI mreže. Time Samsungov LED TV zaslužuje jedan veliki plus. Samsung UF46F6500 dolazi s dva daljinska upravljača. Prvi daljinski upravljač ima njihov već uobičajeni dizajn koji je identičan nekim prošlogodišnjim LED TV modelima. Iako je logika rasporeda funkcijskih tipki dobro napravljena, njegove male dimenzije sigurno neće biti privlačne mnogim korisnicima, a nepostojanje bilo kojeg vida pozadinskog osvjetljenja tipki, samo dodatno kvari opći dojam. Drugi daljinski upravljač koristi poboljšanu verziju Touch Pad odnosno površinu osjetljiva

na dodir (koju smo sreli na testu Samsungove 130 cm plazme u prošlom broju). Ona odlično reagira na dodir prstiju i u potpunosti je upotrebljiva za pregledavanje svih Internetskih sadržaja na TV-a, a sam daljinski upravljač odlično leži u ruci. Zapravo, bez ovoga daljinskog upravljača, gotovo je nezamislivo jednostavno upravljati svim ponuđenim multimedijalnim i mrežnim mogućnostima TV-a. Daljinski također sadrži samo najpotrebnije funkcijske tipke TV-a, te je u njega ugrađen mikrofon za glasovno upravljanje TV-om. Uzevši u obzir da Samsung nudi dva daljinska upravljača, kojima je svakom od njih dodijeljena određena namjena za što bolje i jednostavnije upravljanje određenim sadržajem (npr. prvi je bolji za uobičajeno korištenje TV-a, dok je drugi bolji na mrežnim i Internetskim zadatcima), njihovom ukupnom uporabom sigurno će biti zadovoljna većina korisnika.

Slika i zvuk

Već na početku slikovnog testa, bio je vidljiv veliki pomak u odnosu na prošlogodišnje modele Samsungove serije 6. Prije svega to se odnosi na reprodukciju standardne TV slike od 576 linija. Slika je odlično prikazana i "zaglađena", bez primjetnih nazubljenosti rubova predmeta, što je do sada gotovo bio uobičajena pojava na ovako "velikim" LCD panelima. Zamućenje slike kod brzih pokreta je svedeno na minimum čemu je pridonio dobro optimiziran video procesor. Prikaz

hi-fimedia #91

boja je također ugodno iznenađenje. One su puno prirodnije i stabilnije nego na prijašnjoj Samsungova serija LCD-a, a najviše oduševljava prikaz ljudske kože (prethodno se treba dodatno "poigrati" s funkcijom "Podešavanje prema boji kože"), koja se za sada mogla vidjeti tek na nekim puno skupljim modelima LCD televizora. Bez obzira na rubno LED osvjetljenje, prikaz razine crne dao je vrlo dobre rezultate, kao i kontrastni raspon između tamnih i svijetlih tonova. "Digitalnog šuma" na slici je jako malo (manifestira se kao malene točkice po cijelom ekranu TV-a), čak i na nižoj SD rezoluciji slike. S obzirom na to da korisnici većinu vremena gledanja TV-a provedu na standardnom prikazu rezolucije, ovo je veliki plus za Samsung UF46F6500 televizor i sigurni smo da će i svi korisnici biti jako zadovoljni. HD slika pokazuje sve dobre karakteristike prikazane na SD slici, neovisno iz kojega je izvora slika puštena, ali s još preciznijim i jasnijim prikazom. Kao i kod testirane 130 cm Samsungove plazme (HiFiMedia broj 90), dvojezgreni procesor uspješno je eliminirao povremene trzaje slike na nekim materijalima reproduciranima s multimedijalnog plejera. Najveće pozitivno iznenađenje smo doživjeli kod prikaz 3D slike. Preklapanje slike između desnog i lijevog oka, gotovo da je u potpunosti eliminirano, pa nema dvostrukih rubova na slici. Iako je u nekim vrlo specifičnim situacijama bilo vidljivo tek neznatno preklapanje, koje

Osnovni On screen grafički izgled izbornika

će ionako primijetiti samo vrlo iskusan korisnik. Bogate i jasne boje te čista slika, pružit će korisniku pravi 3D doživljaj na ovom LED ekranu. Promjenu dubine 3D slike (dodatno podešavanje na TV-u) nije baš preporučljivo koristiti, zato što se dodatnim podešavanjem, u većem ili manjem obimu, povećava vidljivo preklapanje slike, pa je najbolje ostaviti tvorničku 3D postavku. Pretvorba 2D u 3D sliku, također je dobila jasniju i vidljivu 3D dimenziju nego na prethodnoj generaciji, ali i ovdje nije u eliminiran efekt preklapanja. Bez obzira na ovaj mali nedostatak, Samsungov TV-e daje izuzetno dobru sliku, neovisno o kojem se prikazu rezolucije radi. Kao što je to do sada bio slučaj sa svim "tankim" televizorima na tržištu, niti ovaj Samsungov LED TV nije imao neki vidljivi pomak prema kvalitetnijem zvuku. Tanak i jasan zvuk, zadovoljit će osnovne potrebe gledanja TV programa. Bez obzira na nekoliko zvučničkih modova podešavanja (ugrađeni EQ), za ozbiljnije uživanje u zvuku (npr. gledanje filmova), TV treba priključiti na neki vanjski zvučnički sustav (receiver, soundbar, i sl.). Po kvaliteti zvuka ovaj Samsungov LED TV se ne razlikuje od većine TV-a na tržištu.

Zaključak

Samsung UE46F6500 LED LCD televizor jasno demonstrira kontinuirani razvoj televizijske tehnologije ovog proizvođača, a koji je rezultirao dodatnim poboljšanjima svih para-

Osnovni On screen grafički izgled izbornika

metara nove serije 6 u odnosu na prošlogodišnje modele. Ova poboljšanja nisu ostala usporediva samo na razini tvrtke nego ona postavljaju jedan novi standard u ovoj klasi LED LCD televizora i među drugim proizvođačima. Odlična multimedijalna opremljenost, odlična SD i HD slika, 3D opremljenost (dvoje 3D naočala), novi i poboljšani Smart Hub itd., je dovoljno pozitivnih parametara da zaintrigira bilo kojeg korisnika u potrazi za televizorom ove cjenovne kategorije. Ovom samsungovom modelu LED televizora nismo našli neku veću zamjerku, a zbog njegovih kvaliteta bez sustezanja mu dodjeljujemo dodatnu preporuku u vidu naše ocjene "Best Buy". hifimedia

Samsung UE 46F6500 LED TV

SLIKA 0

ZVUK 0

OPREMLJENOST 0

DALJINSKI UPRAVLJAČ 0

CIJENA/KVALITETA 0

Formati slike

UKUPNO 0

Samsung UE 46F6500 LED TV Odlična SD i HD slika Odlična slika u 3D Dvoje aktivnih 3D naočala Odlična multimedijalna podrška Snimanje na vanjski HHD disk Wi-Fi Satelitski prijamnik Obnovljeni i poboljšani Smart Hub Potpuni Web pretraživač Nema nekih većih zamjerki

Model A/V priključci Komponentni (Pr, Pb,Y) ulaz HDMI ulaz Euro AV SCART Kompozitni video Analogni stereo audio ulaz/izlaz Slušalice USB 3,5 mm PC audio ulaz Utor za memorijske kartice (SD) Analogni RGB PC (15 pin mini D-sub) RS-232 Optički digitalni izlaz Common interface Mrežni priključak Antenski priključak Satelitski priključak Evolution Kit - priključak IR izlaz Posebnosti 2D-3D pretvorba / 3D prikaz slike sa Blu-ray Memorija TV prijamnika analogna/digitalna Vidljiva dijagonala (cm) Vrsta ekrana Format ekrana Broj piksela (horizontalna x vertikalna) Procesuiranje slike Kontrast Brzina matrice Vidljivi kut vertikalno/horizontalno Videotekst THX certifikat za sliku 400 Hz

100

Pseudo surround zvuk Snaga audio pojačala TV prijamnik PIP/PAP/PAT Bežićni LAN Ostalo Dimenzije (širina x visina x dubina) Bez stalka Sa stalkom Težina (kg) TV/sa stalkom Info CIJENA

Samsung UE 46F6500 LED TV 1 4 1 1 •/• 3 • • • • • • •/ • 100/999 116 LED LCD 16:9 1920 x 1080 1080p/24/25/30/50/60Hz ? ? 176/176 1000 • auto/16:9/zoom široko/zoom/4:3/pod. Zaslon,smart prikaz 1/ smart prikaz 2 • 2 x 10 W analogni i digitalni MPEG 2/MPEG 4/satelit •/-/•

1040 x 600 x 40,7 mm 1040 x 680 x 300 mm 11,1/12,7 www. samsung.hr 9.600 kn

hifimedia #91

TEST Yamaha aVR RX-a2020

PREPORUKA

Yamaha aventage p i š e : D u b r a v k o To p l a k

rvim predstavljanjem Yamahine serije receivera pod nazivom Aventage prije nekoliko godina, bilo je jasno da Yamaha želi unijeti jedan novi i vrlo promišljeni koncept kvalitete i značajki u svoje nove modele surround receivera. Mnoge svjetske recenzije, kao i naša objavljena u broju 88, dodatno su potvrđivale uspješnu konstrukciju Yamahinih inženjera. Model RX-A2020 je najnovije izdanje prethodnog RX-A2010 modela iz Aventage serije, koji zadržava osnovnu filozofiju i koncept izrade, objedinjujući nekoliko bitnih parametara. Prednji panel receivera napravljen je od aluminija, a ne od plastike, što učinkovito štiti unutarnje osjetljive strujne sklo-

hi-fimedia #91

Yamaha je s RX-A2020 receiverom u svim segmentima dodatno unaprijedila hvaljenu Aventage seriju receivera. pove od svih vanjskih utjecaja elektroničkog zračenja (npr. fluorescentne rasvjete, video monitora, itd.). Yamahina ART tehnologija (Anti Resonance Technology) postavlja dodatnu petu nogu na donji središnji dio kućišta receivera, kako bi se smanjile sve unutarnje i vanjske vibracije. Dvostruko dno i rama koja je napravljena u obliku slova "H" učvršćuje kućište, te dodatno pospješuje smanjenje vibracija. Svi digitalni i analogni sklopovi su fizički i električni odvojeni, kako bi se dobio što bolji odnos signal-šum, te bi trebalo doprinije-

ti boljoj i prirodnijoj reprodukciji zvuka. Uz sve ove značajke, Yamaha nudi i pregršt novih značajki, od kojih je tu podrška za prolaz i upscaling 4K video rezolucije, visoko kvalitetan HQV Vida video čip (VHD1900), Apple Airplay, ECO način rada (smanjuje potrošnju energije za 20%), itd.. Yamaha na RX-A2020 Aventage koristi već prokušani jednostavan dizajn, a najviše u oči upada veliki i svijetli displej (postoji 3 različita intenziteta svjetlosti). Svi osnovni prikazi na Dot-Matrix displeju su pregledni i vrlo čitljivi, što će korisniku olakšati

da u svakom trenutku bude obaviješten o svim važnim parametrima receivera. Ispod displeja, poklopcem su skrivene neke funkcijske tipke i prednji AV ulazni priključci. Većina priključaka je pozlaćena, a spomenuti ću 1x HDMI ulaz (npr. za priključak HD kamere ili fotoaparata), te 1x USB. Preko USB-a je moguće povezati iPod/iPhone/iPad te se tako digitalni signal prenosi izravno u AV prijemnik, pa nema problema s gubitkom kvalitete signala ili interferencijama. U tome se slučaju može preko daljinskog upravljača upravljati i reprodukcijom glazbe s iPod/iPhone/iPad. Na žalost, USB ne prihvaća vanjski HDD, koji nema svoje vanjsko napajanje električnom energijom, nego samo memorijske USB stickove.

Mogućnost odabira raznih kombinacija raspodjele zvuka za više zona

Fino podešavanje udaljenosti slušatelja od zvučnika

Grafički prikaz podešavanja EQ

vTuner – izgled Internetskog radijskoga pretraživača

Na stražnjoj strani receivera postoji ogroman broj priključaka i na to se definitivno neće nitko požaliti. Tu se nalaze i sve manje prisutni priključci kao S-Video ili gramofonski priključak. Sedam HDMI ulaza i 2x HDMI izlaza u potpunosti će zadovolji i one najzahtjevnije korisnike, a 11 priključaka za zvučničke kutije omogućuje različite kombinacije priključivanja. Moguće su sljedeće: npr. u prvoj prostoriji dobiti 7 kanala + zona 1, 9 kanal + zona 1, 7 kanala + front (dodatno stereo pojačalo) + zona1 (druga prostorija), 5 kanala + front (dodatno stereo pojačalo) + zona 2, itd.. U ove kombinacije su uključeni već poznati Yamahini tzv. "presence" kanali, što je vrlo slično procesima iz Dolbya, Audysseya ili DTS-a, gdje se postavljaju dodatna dva zvučnika iznad prednjih i stražnjih surround zvučnika, uz korištenje Yamahinu Cinema DSP HD3 značajku. Yamaha na ovom receiveru upotrebljava već uhodani i poznati On screen grafički izgled izbornika, koji se nalazio i na njihovoj prethodnoj Aventage seriji receivera. Novih promjena i nadopuna na RX-A2020 gotovo i nema, što je svakako pohvalno, jer ono što vrijedi ne treba mijenjati sa svakom novom serijom receivera. Iako je tu puno izbornika, s mnoštvom opcija podešavanja, njihova uporaba neće predstavljati nikakav problem korisniku. Jasne ikone i natpisi unutar izbornika, te njihova logika i upravljivost, jedno je od najbolje napravljenih izbornika na receiverima. Prvi puta da je kod nadogradnje nove inačice firmwarea (verzija 1.41) došlo do "malih" problema s obzirom na to da prilikom automatske nadogradnje izravno preko Internetske mreže,

receiver nije iz nekog nepoznatog razloga završio proces do kraja, pa se na displeju receivera pojavila poruka "Error 2000". Na sreću, Yamaha ima odličnu podršku na svojoj web stranici (http://uk.yamaha.com) gdje je postupak ponovne nadogradnje u ovakvim slučajevima detaljno opisan. Tada se nadogradnja vrši preko USB-a (firmwarea se s Interneta na PC-u prebaci na USB stick, te se USB stick uključi u receiver – koristi se poseban postupak uključenja receivera). U svakom slučaju, vrlo pohvalno za Yamahinu podršku rješavanja eventualnih problema. Poznata YPAO (Yamaha Parametric Room Optimizer) automatska kalibracija surround zvuka i ovdje je vrlo brzo odradila kalibraciju za svega 1,17 minuta. Svi dobiveni parametri su bili vrlo točni i bilo je potrebno napraviti neke sasvim male izmjene u naknadnom "ručnom" podešavanju. Dobro je što je kalibracija moguća na 8 različitih točaka u prostoru, pa se zvuk može bolje optimizirati za slušanje zvuka i za više slušatelja, koji sjede na različitim mjestima. Za sve perfekcioniste zvuka, tu je i mogućnost podešavanje Q krivulje, vidljive na grafikonu prikazanom na On screen grafičkom prikazu TV-a. I kod video parametara je moguće odabrati 6 različitih podešavanja (poboljšani kontrast, poboljšana rezolucija, redukcija šuma u slici, osvijetljene, kontrast i zasićenost boja), čime se može dodat-

no unaprijediti bilo koji vanjski video signal. Yamaha sadrži još mnoštvo korisnih dodataka, koje je nemoguće sve nabrojati, pa izdvajam samo neke od njih. Yamahini DSP programi nude čak 22 različite simulacije zvuka što definitivno predstavlja jedan od najkvalitetnijih i najsofisticiranijih DSP modova ugrađenih u neki receiver na tržištu. "Silent Cinema" funkcija omogućuje sasvim primjereni surround zvuk kroz slušalice. "Scene Plus" tipke na daljinskom upravljaču, dodatno olakšavaju rad s receiverom, jer nudi čak 12 programiranih postavki, svaka sa svojim osobnim parametrima za izvorni ulaz, HDMI izlaz, DSP programima, itd.. Četiri "Scene Plus" tipke unaprijed su isprogramirane za BD / DVD, TV, Internet ili radijski prijamnik, dok ostalih osam čekaju nove osobne postavke samog korisnika. Jedna meni najdražih stvari na receiveru je vTuner Internetski pristup radijskim postajama (negdje oko 15.000 tisuća različitih radijskih postaja), koja radi savršeno i bez ikakvih problema (punjenje buffera radi izuzetno brzo). Moguće je stvoriti osobnih popis stranica po kategorijama glazbe (klasika, jazz, rock, blues, itd.), te ih pohraniti u Favorite i uživati u gotovo neiscrpnoj bazi glazbenih skladbi. Tu je i podrška za DLNA standard, koji omogućava da se putem kućne mreže može pristupiti osobnom računala, te na Yamahi reproducirati glazbene datoteke pohra-

njene na HDD disku računala. Daljinski upravljač je visoke kvalitete s dobro pozicioniranim funkcijskim tipkama, dok se neke funkcijske tipke, koje se rjeđe koriste, nalaze skrivene poklopcem u donjem dijelu daljinskog upravljača. Na samom vrhu je maleni LCD displej koji pokazuje s kojim se ulazom trenutačno upravlja npr. receiver ili USB ulazom. Daljinski upravljač je velikih dimenzija, što se možda neće sviđati nekim korisnicima i prilično je težak. S obzirom na mnoštvo funkcijskih tipki i njegovu svestranost (ima ogromnu bazu kodova drugih proizvođača AV uređaja, svaku pojedinu funkcijsku tipku s drugog daljinskog upravljača moguće je pohraniti u Yamahin daljinski upravljač, makro programiranje, itd.), to jednostavno nije bilo moguće izbjeći. Osim toga izostavljen je bilo koji način osvijetljena funkcijskih tipki je izostavljen. Oni koji neće biti u potpunosti zadovoljni ovim daljinskim upravljačem, imaju i drugi izbor, jednostavno s Interneta učitati aplikaciju za iOS ili Android (AV kontroler), te kontrolirati receiverom na vrlo jednostavan i pregledan način pomoću smartphonea ili tableta.

Zvuk i slika

Na samom početku zvučnog testa Yamaha Aventage RX-A2020 receiver pokazivao je svoju snagu i profinjenost kojom barata s glazbenim materijalima. Osnovu čini vrlo detaljan i kristalan zvuk, koji najviše dolazi do izražaja u srednjetonskom i visokotonskom spektru zvuka, pri čemu nikada nije bilo nedorečenosti u zvuku, jer je u svakom trenutku dostupan i čujan i najtiši dio zvuka reproduciranog materijala. Visokotonski spektar

hifimedia #91

TEST Yamaha aVR RX-a2020 nije iritantan s obzirom na njegovu čistoću, neovisno o kojoj se izlaznoj snazi radi, kao što to zna biti česti slučaj kod receivera manjeg cjenovnog ranga. Neki korisnici bi mu mogli prigovoriti na pomalo analitičnom zvuku. Bas frekvencije također imaju dobru definiciju, s brzim odzivom i nešto toplijim karakterom zvuka. Iako je odnos lijevo-desno u stereo modu vrlo dobar, bilo bi dobro da je prostor po dubini nešto veći, kako bi se dobila još jasnija prostorna definicija zvuka. Surround zvuk ponudio je svu specifičnost stereo moda, čisti, jasan i definiran zvuk, koji je jasno bio naznačen na svakom surround kanalu. Čak su i zadnji surround kanali davali izuzetno precizan i jasan zvuk, pa se bez imalo poteškoća točno može odrediti s koje strane dolaze i najtiši zvukovi. Bas frekvencije su bile precizne i vrlo brze, tako da će korisnik imati vrlo snažnu potporu basa u zahtjevnim zvučnim scenama (npr. eksplozije). Oni koji si mogu "priuštiti" nadogradnju s visinskim prednjim i zadnjim zvučnicima (Yamahinu Cinema DSP HD3), dobiti će nešto veći osjećaj prostora, što bi bila najbolja kombinacija preciznosti i dubinsko/ visinske perspektive zvuka. Ugrađeni HQW video procesor donio je ovom receiveru impozantnu video kvalitetu. Osim što može podignuti nižu rezoluciju svih video izvora na punu 2K i 4K rezoluciju, podiže i ukupnu kvalitetu slike. Boje su bolje i prirodnije reproducirane, te detalji na slici imaju puno finiju strukturu linija, što u konačnici daje još čišću sliku od izvornog signala. Tome sigurno pridonose dodatne funkcije za podešavanje slike. U svakom

hi-fimedia #91

Yamaha RX-A2020 Čvrsta konstrukcija kućišta Konverzija analognih i digitalnih video signala na 2K i 4K rezoluciju Odličan On screen izbornici Čisti i detaljan zvuk u stereo i surroundu modu Izvrstan zvuk u DSP modovima Silent Cinema surround reprodukcija surround zvuka kroz slušalice Opremljenost priključcima Podrška za zonu 2 i 3 Airplay Stražnji AV priključci nisu pozlaćeni kao prednji Nema podrške kroz USB za vanjski HDD disk

hifimedia

Yamaha RX-A2020

ZVUK 0

OPREMLJENOST 0

DALJINSKI UPRAVLJAČ 0

CIJENA/KVALITETA 0

UKUPNO 0

100

pogledu, Yamaha ima i u slikovnom segmentu vrhunskog "partnera" kojeg će znati cijeniti svi zagriženi filmofili.

Zaključak

Yamahin RX-A2020 receiver u svim je segmentima dodatno unaprijedio Aventage seriju receivera, što je u ovome trenutku vrlo bitno jer i konkurencija ne spava (npr. nedavno testirani Pioneer SC-LX56 bolje izvodi stereo, ali je nešto lošiji u surroundu modu). Zvukovne i video performanse neće niti jednog korisnika ostaviti ravnodušnim, a njegova svestranost raznim priključcima, te kontrolom bilo kojim uređajem u sustavu preko Yamahinog daljinskog upravljača (ili smartphonea i tableta), čini RX-A2020 zaista poželjnim receiverom u bilo kojem naprednijem sustavu kućnog kina.

Model Surround modovi THX Select 2 Plus/ THX Surround EX DTS / DTS ES Discrete, Matrix / Neo:6/96/24 DTS-HD High Resolution Audio/DTS-HD Master Audio/Neo: X Dolby Digital / Dolby Digital EX/Dolby Pro Logic II / Dolby Pro Logic IIx/Dolby Pro Logic IIz Automatska kalibracija surround zvuka – Audyssey EQ /Audyssey MultEQ XT/YPAO/EzSet/ MCACC Reprodukcija surrounda kroz slušalice WMA (Windows Media Audio)/MP3 A/V priključci Prednji A/V Kompozitni ulaz Digitalni optički Toslink ulaz Digitalni koaksijalni ulaz USB Mikrofonski kalibracijski ulaz HDMI ulaz Slušalice Zadnji video Kompozitni ulaz / izlaz Komponentni (Pr, Pb,Y) ulaz / izlaz HDMI ulaz / izlaz S-Video Zadnji audio Analogni stereo audio ulaz/izlaz Digitalni optički Toslink ulaz /izlaz Digitalni koaksijalni ulaz /izlaz Gramofonski ulaz Oslali priključci Subwoofer izlaz/ulaz Višekanalni ulaz/izlaz Zvučnički priključci (par) Vrsta zvučničkih priključaka AC strujni priključak Analogni stereo audio izlaz za sobu 2/3/4 Kompozitni video izlaz za sobu 2/3/4 IR ulaz/izlaz Zvučnički priključak za sobu 2/3 DAB iPod (kontrola priključne stanice) mrežni priključak USB RS-232 12 V okidač Daljinski upravljač Učeći/ već uprogramiran LCD / osvjetljenje/EL Osvjetljenje tipki (pozadinsko/fluorescentno) Makro programiranje Posebnosti D/A pretvarač DSP - Digital Signal Processing Podesiva frekvencija skretnice Broj ugrađenih pojačala Video čip Ostalo On Screen grafika Dot-Matrix displej/ flourescentni displej Osvjetljenje - zatamljenje displeja Pure Audio EQ Memorija radijskog prijamnika Dimenzije (širina x visina x dubina) Masa (kg) Info CIJENA

Yamaha RX-A2020 -/•/•/• •/•/•/•/•/•/-/-/•/-/• •/•

• • • • • • 4/2 4/1 7/2 • 8/1 3/1 3/• 1/-/9 11 crno/crvena •/•/1/-/2/2 • - zavisno od kombinacije • • • • •/• •/-/-/• 192 kHz/32 bit • 80 Hz 11 HQV Vida • •/• • • 40 435 x 192 x 467 17,1 www.bojezvuka.hr 10.990 kn

Go Beyond

Other cables filter your music. Wireworld cables let the most music through.

Technology that channels musical expression. ÂŠ 2013 Wireworld, Inc.

www.audiocentar.hr â&#x20AC;˘ www.wireworldcable.com

TEST PIONEER BDP-55LX

Nova Blu-ray nada p i š e : D u b r a v k o To p l a k

ioneerovi su AV proizvodi u prošlosti bili vrlo cijenjeni kod većine korisnika - CD i DVD reproduktori pa i prvi primjerci Blu-ray uređaja također su držali visoko mjesto na ljestvici najboljih. Unatrag nekoliko godina, Pioneer je s Blu-ray uređajima ponešto zaostajao u odnosu na konkurenciju i čekao se pravi "potez" koji će označiti ponovni uzmah Blu-raya. Model oznake BDP55L mogao bi biti prekretnica te vratiti staru slavu Pioneera. Prije samog opisa Blu-ray plejera, treba istaknuti nekoliko bitnih karakteristika Pioneera LX 55. On je prije svega univerzalni Blu-ray plejer jer čita Blu-ray i DVD 2D/3D diskove, CD, DVDAudio, HDCD, pa čak i Super Audio CD, što je prilično rijedak slučaj u ovom cjenovnom razredu (2.999,00 kuna). Video sekcija koristi najnoviju verziju Marvellovog Qdeo procesora koji se pokazao kao najbolje rješenje za vrhunske video rezultate. Podržava različite multimedijalne audio (npr. FLAC) i video formate (DivX HD +, MKV, itd.) putem USB, mrežnog priključka ili bežičnog WiFi (treba dodatno dokupiti vanjsku AS-WL300 jedinicu). Za pristup podacima pohranjenima na osobno raču-

hi-fimedia #91

nalo koristi DLNA i UPnP protokol, ali na žalost ne Samba ili NFS mrežni protokol, koji su bolji u smislu propusnosti signala. Oni koji imaju Pioneerov receiver mogli bi iskoristiti Pioneerovu PQLS (Precision Quartz Lock System) tehnologiju, koja omogućuje surround receiveru da preuzme kontrolu nad Blu-ray plejerovim digitalnim ‘satom’ te tako eliminirati sva podrhtavanja tijekom prijenosa signala, što bi u konačnici trebalo dati bolju i precizniju reprodukciju zvuka. Za potpuno korištenje PQLS treba imati neki od jačih modela receivera (VSX-1021 receiver ili jači) jer nudi uz dvokanalnu i višekanalnu kontrolu prijenosa signala. Pioneer BDP-LX55 izgleda vrlo elegantno s prednjom pločom od brušenog aluminija, a rubovi kućišta imaju zaobljeni prijelaz, što ga na prvi pogled čini robusnijim. Vrlo pregledan i velik displej (svijetli plavim pozadinskim osvjetljenjem) u kombinaciji s najosnovnijim funkcijskim tipkama na prednjoj ploči, dodatno poja-

čava dojam profinjenosti i jednostavnosti. Kvaliteta i promišljenost konstrukcije vidljiva je i u unutrašnjosti uređaja gdje je napajanje u potpunosti odvojeno od ostalih elektroničkih komponenti, kako bi se minimizirao bilo kakav štetan utjecaj između njih i kako se ne bi narušila kvaliteta AV reprodukcije. Osim prednjeg USB ulaza i sa stražnje se strane nalazi jedan USB priključak uz standardne priključke: 1 mrežni priključak, 1 kompozitni video, 1 stereo audio, 1 optički digitalni Toslink, 1 RS 232 i čak dva pozlaćena HDMI (verzije 1.4). Dva HDMI priključka uvijek su vrlo poželjan "dodatak" na Blu-rayu, jer se kroz jedan HDMI može propustiti samo video signal, a kroz drugi samo audio signal. Ovako odvojena podjela video i audio signala kroz dva HDMI-a je pravi spas za sve korisnike starijih generacija receivera koji ne podržavaju reprodukciju 3D videa, omogućavajući tako slanje 3D video signala direktno na 3D TV kroz jedan HDMI izlaz, a surround

zvuk direktno kroz drugi HDMI izlaz u receiver. On screen grafički izbornici imaju tipičan izgled koji smo imali prilike vidjeti na prethodnim verzijama Pioneer Bluray plejera. Napravljene su tek neznatne kozmetičke promjene, što podizbornike sada čini nešto jasnijima i preglednijima te će korisniku olakšati njihovu primjenu. Izdvojiti treba posebno dobar izbornik za dodatno podešavanje slikovnih parametara kao i već tvornički podešene parametre za sliku, zavisno od TV ekrana na kojeg se šalje video (plazma, LCD, projektor, itd.). Napredno podešavanje slike nudi 11 različitih slikovnih parametara (Progresive Motion – zaglađuje sliku, Pure Cinema – upravlja progresivnim skeniranjem, razina crne, razina bijele, boja, jačina boje, detalji i četiri filtra otklanjanja šuma na slici - YNR, CNR, MNR i BNR) koji odlično mogu poslužiti za sva dodatna podešavanja slike i tako maksimalno podesiti najbolji prikaz na TV ekranu. Jedan od tri glavna izbornika "Web Contents" omogućuje pristup dvjema Internetskim uslugama- YouTube i Picasakoji prilično brzo učitavaju sadržaje, čime će svi korisnici biti vrlo zadovoljni. U svakom slučaju ugrađeni web pretraživač ne bi bio na odmet, ali tome se

možemo nadati samo na nekom budućem Blu-ray iz Pioneera. Ostala dva izbornika služe za odabir reprodukcije određenog AV materijala ("Home Media Gallery"), te za sva podešavanja Blu-raya ("Initial Setup") Poželjno je podesiti funkciju brzi start, kojom će Blu-ray plejer biti spreman za rad vrlo brzo nakon uključenja - za samo 5 sekundi (bez uključenja te funkcije - 17 sekundi). Ono čime Pioneer nije u potpunosti zadovoljio je brzina učitavanja različitih medija. Prije svega se to odnosi na vrlo dugo očitavanje Blu-ray diskova koje traje čak 34 sekunde i nadam se da će brzina biti popravljena s nekom novijom verzijom firmwarea. Izgled daljinskog upravljača nije pretjerano mijenjan u odnosu na prošle serije Bluray uređaja. Uzak i visok daljinski upravljač dobro leži u ruci, ali mnoštvo malenih funkcijskih tipki sigurno će predstavljati problem korisnicima s nešto debljim prstima. Samo su osnovne kontrole upravljanja Blu-ray fluorescentne (7 tipki), dok ostale tipke nemaju nikakvo osvjetljenje. Na daljinskom upravljaču postoje dvije posebne sekcije funkcijskih tipki, jedne namijenjene upravljanju TV-om (velika baza kodova svjetskih proizvođača TV-a), a druga za upravljanje Pioneerovim surround receiverima. Time se olakšava rad korisniku s više AV uređaja u sustavu, što treba pohvaliti. Za one koji žele jednostavniju, bolju i moderniju kontrolu Blu-raya, tu je Pioneer iControlAV2 app, koji će odlično zamijeniti klasičan daljinski upravljač te poslužiti vlasnicima iPhone ili iPod uređaja.

Kvaliteta i promišljenost konstrukcije vidljiva je i u unutrašnjosti uređaja gdje je napajanje u potpunosti odvojeno od ostalih elektroničkih komponenti Slika i zvuk

Marvellov Qdeo video procesor je i na ovome Blu-rayu pokazao svoju punu snagu. Treba napomenuti da slika SD materijala nije bila ništa "ekstra" bolja nego što to nudi konkurencija u ovom cjenovnom razredu. Vrlo dobro zaglađivanje rubova predmeta na slici, dobra reprodukcija boja (potrebno dodatno podešavanje slike u parametrima za sliku), te čista slika, samo je dokaz da je Pioneer na ovom Blu-rayu posvetio dovoljnu pažnju prikazu SD rezolucije. Oni koji imaju brojne DVD materijale u svojoj kolekciji, biti će sasvim zadovoljni reproduciranom slikom. Ono što je potpuno iznenađenje je odlična slika s Blu-ray materijala. Uobičajeni jaggies test, koji otkriva iskrivljavanje rubova i nazubljenost predmeta u pokretu, jednostavno je bio fantastičan. Do sada nisam imao prilike vidjeti bolji rezultat niti na bilo kojem drugom Blu-rayu. Šuma u slici je bilo jako malo, a kva-

liteta reprodukcije boja bila je vrlo vjerna prirodnim tonovima, s točno definiranim detaljima na slici. Na žalost, nije moguće postaviti više profila za video, što bi bilo jako korisno, jer bi tada korisnik mogao nesmetano podesti dodatne parametre slike za svaki prikaz posebno (npr. posebno za SD reprodukciju, a posebno za HD reprodukciju). Prikaz između tamnih i svijetlih scena je također vrlo dobar čak i na materijalima koji nisu najviše HD rezolucije (npr. MKV 720 linija ili Divx-HD). 3D reprodukcija se u potpunosti ponaša kao i 2D sa svim svojim dobrim osobinama, jedino što nema nekih podešavanja 3D postavki (npr. 3D dubina, itd.), kao što imaju neki Blu-ray u ovom cjenovnom razredu. U svakom pogledu Bluray slika je zaista dobra i jedna je od najboljih koje sam imao prilike vidjeti na Blu-ray-ima. Pioneer BDP-55L Blu-ray zvučno je najbolje prenosio srednjetonski dio spektra, koji je vrlo čist i detaljan, s prirodnim i nenametljivim zvukom. Visokotonsko područje u nekim glazbenim materijalima zna biti pomalo "skriveno" i povučeno, ali se bez obzira na to vrlo nježno "spaja" sa srednjetonskim dijelom spektra. Većini korisnika to neće uopće smetati, pogotovo ako imaju nešto "otvoreniji" zvuk AV komponenti u svome sustavu (sprega receiver – kabeli - zvučnici). Bas područje je dobro kontrolirano, nešto mekšeg karaktera, a najvažnije je da je i ovaj dio zvučnog spektra vrlo dobro usklađen s ostalim, što zvuk čini "pitkim" i nenametljivim. Dubinska perspektiva zvuka nije baš velika, iako su svi izvođači i instrumenti u njoj čujni. Odnos zvuka

Izgled osnovnog izbornika

Web sadržaji

Dodatna podešavanja za sliku

Odabir vrste TV ekrana na koju se šalje video signal

lijevo/desno u stereo reprodukciji, pomalo je stisnut, ali je zato središnji dio jasan, čist i razgovijetan, bez obzira koji se glazbeni materijal slušao. U višekanalnom surround zvuku i kod SACD zapisa, dolaze do izražaja sve gore spomenute karakteristike zvuka u stereu. Bas frekvencije ne postaju "nabildane" ili pojačane, što je vrlo čest slučaj kod većine proizvođača. Dinamika zvuka je na nekim materijalima još bolja nego u

hifimedia #91

TEST PIONEER BDP-55LX Model

Pioneer BDP-55 LX

Optički digitalni izlaz (TosLink)

•

Koaksijalni digitalni izlaz

Stereo audio izlaz

•

Kompozitni video izlaz

•

Komponentni video izlaz (Pr, Pb,Y)

S-Video izlaz

HDMI

2 (verzije 1.4)

RSC 232C

•

Daljinska kontrola

Audio izlazi iz surround dekodera (5.1/7.1)

-/-

Mrežni priključak

•

USB

Utor za memorijske kartice

Dodatni pribor

A/V kabel

Video digitalno/analogni pretvarač

148.5MHz / 12-bit

Audio digitalno/analogni pretvarač

192 kHz/24 bit

Progressivan scan

• (PAL/NTSC)

Video scaler

• (Qdeo)

Mogućnost podešavanje slike

•

Brzina čitanja pojedinog medija i uključenja uređaja Uključenje blu-ray plejera / brzi start

17 sekundi / 5 sekundi

BD disk

34 sekunde

DVD

15 sekundi

10 sekundi

Ostalo Dimenzije (širina x visina x dubina)

435 x 93 x 252

Masa (kg)

3,5

Info

www. helikop.hr

CIJENA

stereo modu, što je dodatni plus ovom Pioneerovom Blu-rayu.

2.999 kn

Pioneer BDP 55-LX Izgled 3D kompatibilnost Univerzalni Blu-ray DVD-Audio i SACD reprodukcija zvuka Dva HDMI izlaza Blu-ray se gotovo uopće ne grije Brzo čitanje JPEG slikovnih datoteka Odlična Blu-ray reprodukcija slike Vrlo dobar stereo i surround zvuk Sporo čitanje Blu-ray medija Nema dodatne postavke za 3D sliku Ne podržava dijalektičke znakove č,ć,ž,dž

Zaključak

Pioneer BDP-55L je dobar putokaz kojim tvrtka treba nastaviti i u budućnosti. Odlična reprodukcija Blu-ray video sadržaja i ukupno vrlo dobar zvuk, smješta ovaj uređaj u sam vrh ponude ovog cjenovnog razreda. Ako Pioneer na budućim verzijama ovog modela unaprijedi brzinu učitavanja medija i mogućnost čitanja 3D formata, dobili bi izuzetno konkurentan proizvod za zahtjevne ljubitelje kućnog kina. No i trenutno izdanje Blu-ray uređaja nudi više nego konkurencija jer uz spomenut odličan prikaz video materijala pruža ljubiteljima glazbe mogućnost reprodukcije visoko rezolutnih audio formata (SACD i DVD-Audio) u zavidnoj kvaliteti.

hi-fimedia #91

hifimedia

Pioneer BDP 55-LX

SLIKA 0

ZVUK 22

OPREMLJENOST 9 10

DALJINSKI UPRAVLJAČ 0

CIJENA/KVALITETA 0

UKUPNO 0

100

David Bowie Povratak glazbenog kameleona Razgovor:

Christian McBride

Emocionalna povezanost s glazbom

Recenzije rock albuma

Mick Hucknall, Jim James, Ben Harper and Charlie Musselwhite, Devendra Banhart, My Buddy Moose, Jake Bugg, Bat For Lashes, Bruno Mars, Green Day, Kandžija i Toxara, Jovanotti, Yeah Yeah Yeahs

Folk-roCk 21. StolJeĆa

DAVID BOWIE

Povratak glazbenog kameleona piše: Denis Leskovar

aš kao što je to bila 1973., tako je i godina 2013. - godina Davida Bowieja. Zvuči pomalo nevjerojatno, ali tako je. Jer, ne samo da se nakon desetljeća lažne mirovine vratio na scenu, nego je nostalgičnom baladom o Berlinu, "Where Are We Now", svoje (kreativnije) mladosti još jednom podsjetio na dane ključnih albuma karijere. Zapravo, računajući ovu dugu pauzu koja nas dijeli od pretposljednjeg projekta Reality, odiseja Davida Bowieja traje preko četiri desetljeća, i za čitavo to vrijeme novinari i publika pokušavali su ono nemoguće: uhvatiti ‘spirit’ "najvećeg engleskog rock kameleona" i objasniti njegov vječito izmičući "genij". Drugim riječima, bezuspješno dovršiti analizu kreativnih mehanizama čovjeka koji je preusmjerio tijek popularne glazbe onda kada je to bilo najpotrebnije. Neki su se na taj zahuktali Bowiejev vlak ukrcali već na prvoj postaji, u vrijeme prvog ozbiljnog hit-singla i istoimenog albuma Space Oddity. Druge je zahvatilo ludilo Ziggyja Stardusta, treći su ga otkrivali u fazi ‘plastičnog soula’ albuma Young Americans, ili u vrijeme maske ‘Thin White Duke’ (Station To Station). Samo godinu poslije svi su oni ostali zatečeni eksperimentalnošću ‘berlinske faze’. No kada je početkom osamdesetih osvanuo u disco-pop izdanju i MTV publiku zaveo kon-

hi-fimedia #91

fekcijskim trikom "Let’s Dance", svima je bilo jasno da se od ‘čovjeka koji je pao na Zemlju’ više ne trebaju i ne smiju očekivati čuda. Pa ipak, Bowiejeva karijera uistinu jest čudesna, možda više nego ijedna druga koju potpisuje neki od njegovih suvremenika, s izuzetkom Boba Dylana. Čak i danas, u vrijeme solidnog iako precijenjenog studijskog albuma The Next Day, nekad sramežljivi momak iz londonskog Brixtona izaziva medijsku pažnju o kakvoj njegovi dvostruko (i trostruko) mlađi konkurenti na pop sceni mogu samo sanjati. U čemu je stvar? U kojoj je mjeri David Robert Jones vješt manipulator i strateg, a koliko je pritom skladateljski darovit? Odgovor nije zamršen: čovjek zapravo briljira u svim ključnim područjima. Njegov uspjeh posljedica je kombiniranja promućurne strategije, izvrsnog dara zapažanja,

dajući’ pop glazbu i njezinu urođenu površnost svaki puta iz različite pozicije. U skladu s riječima Georgea Orwella, čiji se antiutopijski roman ‘1984’ našao u konceptualnom središtu albuma Diamond Dogs iz 1974. – Bowiejev se modus operandi svodio na jednostavnu, ali neizrecivo hrabru devizu: ‘prekršiti sva pravila i pritom ostati živ’. Uistinu, David Bowie jest preživio, stvorivši opus kojim je, unatoč manjkavosti i slabijim mjestima, uspio ono što nije pošlo za rukom nikome. Objedinio je sve, ili barem mnoge podžanrove suvremene glazbe, u stvaralački proces unio intelektualnu rafiniranost, a rock and roll otvorio drugim oblicima umjetnosti. Naime, kao što napominje skladatelj Phillip Glass, David Bowie je usvojio potpuno nov pristup – odstupanje od važećih formula, brisanje granica između ‘visoke’ i ‘niske’ umjetnosti, te korištenje ekspe-

Svi putevi vodili su u Berlin, nakon što je dobar dio 1975. godine Bowie proveo u kokainskoj izmaglici koja ga je tijekom boravka u L.A.-u upornog rada na sebi, goleme ambicije, besprijekornog skladateljskog instinkta i – kako svjedoče mnogi iz prve ruke – iznenađujuće količine spontanosti. Samo je tako mogao mijenjati popularnu kulturu, i predodžbu o konceptu rock zvijezde kakva se uvriježila do danas. Sve je to činio tako što se i sam mijenjao, ‘napa-

rimentalnog načina rada. Poput svojeg suradnika i nekadašnjeg mentora Briana Enoa, polazio je od ideje da popularna glazba mora pribjegavati drugačijim strategijama u kreativnom izražavanju, te u stvaralačkom procesu posezati za drugim – manje tipičnim – umjetničkim oblicima kao što su teatar, film, slikarstvo i književnost.

hifimedia #91

DAVID BOWIE Bowieja je u svijet slave katapultirao njegov slavni alter-ego, Ziggy Stardust (onaj s Marsa), no "svemirska odiseja" jednog od ključnih britanskih kantautora započela je s prvim pravim izdanjem, spomenutim Space Oddity. Izvorno je objavljen 1969., a nadahnut slično naslovljenim filmskim klasikom Stanleya Kubricka (Space Oddysey), album je u svojoj najpoznatijoj skladbi ponudio odu Majoru Tomu - astronautu koji "lebdi ponad svijeta" u svojoj svemirskoj letjelici, s posve neizvjesnom sudbinom. Do Pauka s Marsa dijelile su ga tri godine, unutar koje je snimio još dva odlična, iako stilski ne do kraja definirana albuma: ‘tamniji’ The Man Who Sold The World i ‘svjetliji’ Hunky Dory. Oba su utrla put novoj transformaciji, u kojoj je vrhunska glazba – glam rock, nazovite to kako želite – korespondirala s autorovom preobrazbom u "egzotično, panseksualno" i potpuno neuhvatljivo stvorenje. No baš kad bi publika pomislila da je dohvatila smisao nove Bowiejeve promjene, on je već odmakao dalje, s novom maskom i drugačije dizajniranim glazbenim konceptom. Lik Ziggyja Stardusta ‘ubijen’ je čim mu je postao uteg, i to javno, pred publikom na glasovitom koncertu u Hammersmith Odeonu u srpnju 1973., u finalu rasprodane britanske turneje. A onda je stigao Alladin Sane, sjajan zigijevski post-festum, svojevrsna prijelazna etapa prema albumu Diamond Dogs (1974), čija je zgusnuta tekstura i apokaliptični orwellovski rock-futurizam krila neke od najubojitijih, Stonesima inficiranim pjesama (prije svega naslovna i "Rebel Rebel"). Na turneji koja je uslijedila David je otkrio Philly soul, i odmah je uslijedila kreativna reakcija: album Young Americans bio je u većoj, a Station To Station u nešto manjoj mjeri dio procesa udaljavanja od klasičnog rocka prve polovine sedamdesetih. Iako je u ono doba dočekan donekle suzdržano, potonji će se projekt – soul uronjen u ugođaj europske glazbe s croonerskim vokalima i reskim gitarskim rifovima – pokazati kao ‘predvorje’ Berlina. Istog onog Berlina u kojemu su začete i djelomično u život provedene ideje s trilogije Low-"Heroes"-Lodger, koja nosi naziv po tom fascinantnom mjestu – tada na granici između dekadentnog Zapada i sumornog Istočnog bloka. Ondje, praktično pod zidom koji je umjetno dijelio dva svijeta, smješten je legendarni studio Hansa u kojemu su rođene neke od ključnih pjesama njegove karijere. Zapravo, svi putevi vodili su u Berlin, nakon što je dobar dio 1975. godine Bowie proveo u kokainskoj izmaglici koja ga je tijekom boravka u L.A.-u (kamo je dose-

hi-fimedia #91

lio iz New Yorka) zamalo stajala zdravlja i glave. Život u berlinskoj anonimnosti, daleko od londonskog i kalifornijskog superstar-ugođaja, trebao ga je ‘pročistiti’, zdravstveno i umjetnički. Bowie je već dugo proučavao njemačku umjetnost, a bizarna opsjednutost nacizmom, Friedrichom Nietzscheom i njemačkim

owiejevo (u najmanju ruku) neobično mentalno i fizičko stanje u koje je zapao neposredno prije dolaska u Berlin, već je godinama predmet naknadnih analiza i medijskih nagađanja. U toj šumi mitova i činjenica, vjerojatno je najbliže istini da je glazbenik - kao što pokazuju arhivske videosnimke i fotografije - sredinom sedamdesetih doista bio na rubu kolapsa. Samoizgladnjivanje do stanja iscrpljenosti, ‘dijeta’ koja se sastojala od mlijeka, crvene paprike i kokaina, te opsjednutost okultnim pojavama i crnom magijom iz dana u dan pogoršavalo je situaciju. O Bowiejevoj poodmakloj paranoji najslikovitije svjedoči tadašnji novinar Rolling Stonea (kasnije poznati filmaš) Cameron Crowe, koji se s pjevačem u susreo u Los Angelesu povodom intervjua objavljenog u spomenutom časopisu 1976. godine. Prema Croweovim riječima, David bi "iznenada, i uvijek iznenada, skočio na noge, pohitavši do velikog prozora - naime, učinilo bi mu se

kako je ugledao tijelo koje pada s krova zgrade. Potom bi, uz objašnjenje kako to mora učiniti, dodatno spustio zastore." Zatim bi se obratio Croweu (koji piše i o upaljenim crnim svijećama na obližnjoj komodi): "Ne treba te to plašiti. To je samo radi zaštite. Imam malih problema sa susjedima," pojasnio je Bowie osupnutom novinaru, pri čemu ‘susjedi’ očito nisu bili stanari iz susjednih soba i stanova.

ekspresionizmom mogla se prepoznati još u vrijeme albuma The Man Who Sold The World. "Moja opsesija ekspresionizmom i njegovom tjeskobnom emotivnošću traje od tinejdžerskih dana", rekao je u jednom intervjuu. "To se jednako odnosi na slikarstvo i film – a Berlin je u oba slučaja bio njihov duhovni dom. Pokret Die Brücke, kazališni redatelj Max Reinhardt, ali i Brecht, Metropolis, Caligari... riječ je o umjetničkoj formi koja je reflektirala život, ali ne po njegovim stvarnim događajima,

nego ugođajem. Moj se rad u ono vrijeme kretao u sličnom pravcu. Kad su Kraftwerk 1974. objavili album Autobahn, pažnju sam stoga preusmjerio u Europu." U tom je trenutku, a to je važno i za razumijevanje kreativnog procesa čak i na albumu The Next Day, Bowie uspostavio radikalno novi način rada, sa svježim suradnicima. Gitarist King Crimsona Robert Fripp neizostavno je ime, ali Brian Eno ključni je katalizator berlinske faze. Naime, bivši član benda Roxy Music iscrtao je zvučni kontekst unutar kojeg je

Bowie mogao ostvariti svoje autorske zamisli. A suha i gotovo ledena, ‘europska’ produkcija i djelomično odbacivanje angloameričkih standarda u pisanju i realizaciji pjesama, bili su rezultat još jedne Bowiejeve fascinacije. Bio je to krautrock – autentični njemački mikrožanr, iznikao u kulturnom okružju velikih gradova i urbanih središta poput Kolna, (ex-Zapadnog) Berlina ili Dusseldorfa, te predvođen grupama kalibra Kraftwerk, Neu!, Tangerine Dream i Can. Krautrock je postavio drugačije odnose unutar ionako elastičnih skla-

hifimedia #91

DAVID BOWIE dateljskih koordinata. Ti odnosi, uključujući i samu zvučnu sliku, povremeno će se vraćati u Bowiejev repertoar, zadržavajući se u njemu sve do danas. Kako napominje Bowiejev biograf Paul Trynka, studio Hansa, glavno poprište događaja, najbolje je u drugoj polovini 1970-ih utjelovio veličanstvenu i zlokobnu atmosferu Berlina. "Glavna zgrada, koja se nalazila na ulici Köthenerstrasse, sagrađena je 1910. kao Meistersaal, predivna, svečana dvorana u koju su svoje vještine ugradili berlinski majstori klesari. No 1976. izgledala je poput napuštene ruševine u zaboravljenom sektoru grada. Tijekom Drugog svjetskog rata ostavljena je u ruševinama, njezini elegantni jonski stupovi bili su puni rupa od metaka, grandiozni zabat stradao je u eksploziji, prozorska okna ispunjena su ciglom, a unutar njih gnijezdili su se golubovi; četvrtina unutrašnjeg dijela zgrade jednostavno se urušila. Na okolnim ulicama vidjeli su se tragovi ratnih razaranja, a s drugog kata jasno se vidio dio Zida koji je vodio do Postdamerplatza." Bila je to "negdašnja ratna zona", objašnjava producent Tony Visconti, s kojim Bowie surađuje i danas. "Ona se

David Bowie The Next Day Columbia/Menart

z produkcijski potpis prokušanog suradnika Tonyja Viscontija, David Bowie je zapravo snimio svoj jedini pravi retroalbum, iako ovaj (danas uobičajen) pojam u njegovu slučaju poprima krajnje osobne značajke. Svaka je podudarnost, naime, u odnosu na vlastite ranije radove namjerna, počevši od vizualnog dizajna. Tako će umjesto novog rješenja omotnice, Bowie 2013. ponuditi banalnu dekonstrukciju ovitka albuma Heroes, pri čemu je glasovita crno-bijela pjevačeva fotografija, nadahnuta slikom Ericha Heckela, nemarno prekrivena bijelim kvadratom s natpisom The Next Day. Zvučni sadržaj albuma slijedi sličnu logiku, iako s impresivnijim ishodom. Strategija je očita: ostvariti što savršeniji omjer bazične komunikativnosti i kreativne ambicije. The Next Day intelektualno je poticajan rock album čija ključna mjesta nastavljaju tamo gdje je stao davne

hi-fimedia #91

potom pretvorila u međunarodnu granicu, i bilo je prilično strašno. Snimali smo sto pedeset metara od ograde s bodljikavom žicom i tornja na kojemu smo vidjeli mon-

1980., u vrijeme posljednjih uistinu velikih domašaja. Škriputave gitare u uvodnoj naslovnoj temi izravno nadograđuju zvučnu tradiciju pjesama poput "Scary Monsters & Super Creeps", ili "Boys Keep Swinging", s jednako ‘referentnog’ izdanja Lodger iz 1979. Aluzije na vlastiti opus mogu se ilustrirati i glam posvetom "Valentine’s Day", ili finalnim taktovima teme "You Feel So Lonely You Could Die". Naime, potonja pjesma u maniru pravih citata, završava preslikanim ritmičkim obrascem koji slušatelja uvodi u klasik "Five Years" s albuma Ziggy Stardust & The Spiders From Mars. No koliko god bio podložan usporedbama sa strateški važnim dijelovima autorova ranijeg opusa, The Next Day zaslužuje vlastito mjesto u ukupnom poretku stvari. Ne samo kao srazmjerno uvjerljiv razlog povratka na scenu, nego i logičan nastavak u nizu albuma započetom s Heathen, a nastavljenom s pretposljednjim Reality. Bowiejev paranoidni genij koji je u pojedinim novijim fazama karijere ostao zatomljen pod teretom manje zanimljivih aktivnosti, opet izbija na površinu, a 66-godišnji autor ponovo zauzima jedini ispravan stav prema srednjoj struji: biti dovoljno daleko, a istovremeno dovoljno blizu. denis Leskovar

tirane puške, a strani vojnici promatrali su nas dalekozorima." Ostvarenja Low, Heroes i (osjetno slabiji) Lodger, a s njima i The Idiot i Lust For Life Iggyja Popa – s kojim je Bowie dijelio istu berlinsku sudbinu, zajednički stan, prijateljstvo i studio – ubrajaju se u žanrovske kamene temeljce post-punka. Asketski producirana sinteza ambijentalnog rocka, meditativnih instrumentala, pseudo-disca, art-popa i elektroničkih skulptura ("Warszawa" je gotovo zastrašujući primjer) iznjedrila je velike Joy Division, ali i njima srodne, manje darovite imitatore i do danas ostaje možda najveće postignuće u Bowiejevoj i Iggyjevoj karijeri. Nakon još jednog izvrsnog albuma, Scary Monsters And Super Creeps (1980), stvari su se otkotrljale nizbrdo. Albumi iz te dekade, poput Tonight i Never Let Me Down, zajedno s pseudo-hard rock projektom Tin Machine I i II, spadaju u najslabija ostvarenja koja je potpisao netko iz prve svjetske lige. Još gore, Bowie se utopio u mainstreamu i postao dio grabežljivog društva koji su činili Phil Collins i Tina Turner. Trebalo mu je nekoliko godina da započne oporavak i nastavi raditi ono što najbolje umije, iako sve do Heathen (2002) nije objavio album dostojan ranijih radova. Danas, kad ga se ponovno slavi kao spasitelja glazbe zamrle u pop beznađu novog milenija, dobro se podsjetiti na njegove stare vrline. Iako iz druge ruke, kroz album koji evocira najkreativniju fazu i dane kad je sve bilo moguće. Dane kad se jedina deviza svodila na misao da ideja postaje zastarjela istoga časa kad uspije.

FOLK-ROCK 21. STOLJEĆA piše: Aleksandar Dragaš glazbeni kritičar Jutarnjeg lista

ola stoljeća nakon debi albuma Boba Dylana koji, usput budi rečeno, te 1962. godine baš i nije napravio dar-mar po top listama, oni

mogućem internetu, a omiljeni su im i tableti, mp3 playeri i "pametni mobilni telefoni" bez kojih teško da bi se snašli u svakodnevnom životu. Nešto se u odnosu na Boba Dylana i Joan Baez iz 1962. ipak nije promijenilo. Za "oružje" kojim izvode svoje pje-

Ono što je bitno za mlađe aktere današnje folk-rock scene je činjenica da kvalitetnih i zanimljivih novijih kantautora i bendova ima zapanjujuće mnogo i da su organizirani na posve drukčiji način od pop zvijezda, odnosno da do publike dolaze "odozdo", a ne "odozgo". do publike pa čak i iznenađujuće visokih mjesta top-lista dolaze zahvaljujući Facebooku, Twitteru, YouTubeu, MySpaceu, last.fm te svekolikom i sve-

hi-fimedia #91

sme oni često odabiru akustičnu gitaru i srodne žičane i akustične instrumente. Obožavaju album kao umjetničku formu na svakom mogućem nosaču

zvuka, a pogotovo na vinilnoj LP ploči. Senzibilni su, inteligentni i za razliku od mnogih aktera suvremene popularne glazbe znaju napisati snažnu, emotivnu i lijepu pjesmu. I izgledom odudaraju pa dečki često imaju brade, djevojke vilinski duge kose, traper im je omiljen kao i iznošene T-shirt majice, košulje, teške čizme, ponekad i hozntregeri. Donekle izgledaju kao da su došli iz mitskog svijeta folk glazbe i radništva iz vremena Velike depresije 30-ih. Oni su folk-rock generacija 21. stoljeća koja je punu snagu dosegla prošle, 2012. godine u kojoj se baš kao i 1962. godine rock po tko zna koji put proglasilo mrtvim. Možda je proglašenje rocka mrtvim, odnosno višegodišnja dominacija proizvoda s tekuće vrpce megatvornice pop glazbe i njihova fabriciranost, artificijelnost i nestvarnosnost bio jedan od okidača zbog kojeg je niz kantautora i

FOLK-ROCK sastava stvarnosnost, izvornost, iskrenost i strast glazbe odlučio potražiti u folku baš kao što je to 1962. godine učinio i sam Dylan. I on je tada naizgled krenuo unatrag, ka mitovima i duhovima predratne folk, country i blues glazbe koji su mu pomogli da uozbilji i osuvremeni rock’n’roll, ranih 60-ih sveden na tek još jedan u nizu (umrlih) tinejdžerskih pop trendova. Okidač za Mumford & Sons, trenutno najpopularniji folk-rock bend, ali i najtiražniji sastav ponikao proteklih pet godina u korpusu popularne glazbe - debi album "Sigh No More" samo u Americi prodao se u 2 i pol milijuna primjeraka o čemu Robbie Williams može samo sanjati – bio je soundtrack za film "O, Brother Where Art Thou?" ("Tko je ovdje lud?") braće Coen u produkciji T-Bone Burnetta. Marcus Mumford preko tog soundtracka, iako se već sa šesnaest zakačio Dylana, došao je do američkog benda Old Crow Medicine Show koji ga je pak uputio na folk, bluegrass i country glazbu, odnosno "uranjanje u starinski zvuk dugo zapostavljene američke prošlosti". Okidač je mogao biti i Springsteenov album "We Shall Overcome: The Seeger Sessions", objavljen tik pred najveću ekonomsku krizu u posljednjih osamdesetak godina. Odjednom su Springsteenove poruke - iz pjesama koje je je još prije Dylana pjevao danas 93-godišnji ljevičar, folk aktivist i kantautor Pete Seeger koji je ove godine objavio novi album "Pete Remembers Woody" u čast Woodyja Guthrieja - postale jako aktualne, stvarne i važne. Sigurno je i grandiozna Springsteenova "Seeger Sessions" turneja s dvadesetak glazbenika, oboružanih isključivo akustičnim instrumentima, mogla fascinirati Mumford & Sons i niz njima srodnih bendova i kantautora. Nota bene, izbor instrumenata Mumford & Sonsa i Seegerovog sastava The Weavers iz 50-ih godina 20. stoljeća gotovo je identičan. Bendžo je ponovo in, a o akustičnoj gitari s kojom je Springsteen ponovo podržao Obamu za još jedan njegov predsjednički mandat da i ne govorimo. Sjetite se samo i slika s protestnih skupova Occupy Wall Street. Uz Anonymous maske svako malo, u trenucima predaha, vidjeli biste nekoga s akustičnom gitarom kako pjeva i svira, možda baš pjesme s kojima su svijet željeli pa i uspjeli mijenjati Seeger, Dylan, Young, Lennon, Springsteen, Marley, Strummer, Bragg ili Woody Guthrie koji je na svojoj gitari s naljepnicom "ovaj stroj ubija fašiste" još u 40-im godinama 20. stoljeća pjevao epohalnu himnu radništva, osiromašenih, obespraljvenih i potlačenih "This Land Is Your Land" koju je

Mumford & Sons - na 55. dodjeli godišnje nagrade Grammy, održanoj 10. siječnja 2013. u Las Angelesu. Osvojili su "Album Of The Year" za svoj drugi album "Babel".

Springsteen 2008. godine pjevao tijekom Obamine predjedničke kampanje. Doduše, folk-rock kantautori i bendovi ponikli u 21. stoljeću manje su politički eksplicitni i angažirani od svojih starijih kolega poput Dylana, Springsteena, Younga, Coodera, Loudona Wainwrighta III i nekolicine drugih doajena koji zapra-

Taj "starosni fašizam" najizraženiji i najvidljiviji je baš u pop glazbi, ali i jako zamjetan u filozofiji neoliberalizma čiji ćemo slom uskoro valjda napokon doživjeti. Naime, današnja dance i pop glazba u velikoj mjeri i jest paradigma preuzeta iz koncepta neoliberalne ekonomije, a može i obrnuto. U oba slučaja proizvodi-

"Folk-rock kantautori i bendovi ponikli u 21. stoljeću manje su politički eksplicitni i angažirani od svojih starijih kolega poput Dylana, Springsteena, Younga, Coodera, Loudona Wainwrighta III i nekolicine drugih doajena koji zapravo jesu folk-rock kantautori i dio današnje folk scene" vo jesu folk-rock kantautori i dio današnje folk scene. Spomenuti su posljednjih godina snimili najpolitičnije albume u korpusu cjelokupne popularne glazbe. Unatoč razlikama u političkom angažmanu ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi Bob Dylan isključivao Jakea Bugga i obrnuto. Dapače, slušati ovogodišnje albume najvećeg pjesnika popularne glazbe i "junoše" čija leđa nemilice prži naljepnica "novi Dylan" – tko zna koji već put? - savršeno je logično i normalno kao što je poželjno othrvati se ‘ageismu’, trenutno najgorem obliku fašizma.

ti se mora brzo, loše i u ogromnim količinama. Proizvod mora trajati kratko, biti podložan modi, lako odbaciv i prilično nepotreban, ali krajnje poželjan. Ako ste stari ili ružni, za vas na tržištu nema mjesta, bilo da ste dance-pop zvijezda ili radnik u poduzeću. Menadžeri, pak, i za dance-pop zvijezde i za radnu snagu znaju što je najbolje, iako zapravo ne znaju ništa osim u panici, zbog pada vlasitog bonusa, rezati tuđe plaće i prava. Sličnosti bi mogli redati u nedogled. Folk-rock kantautori i bendovi ponikli u 21. stoljeću, baš poput njihovih starijih

hifimedia #91

Folk-rock danas i jučer, ondje i ovdje

vaj tekst namjerno nije pisan tako da vam otkrije sve, jer ih je previše, pa čak ni najbitnije aktere folk-rocka 21. stoljeća. Radije, jer vam to internet lako omogućuje, taj svijet počnite otkrivati sami. Krenite s američkim Bon Iverom, Fleet Foxes, Conor Oberst, Avett Brothers, The Low Anthem, Band Of Horses, Okkervil River, Iron & Wine, The Decemberists, Monsters Of Folk, Blitzen Trapper, Chuckom Raganom, Sufjanom Stevensom, Devendrom Banhartom, Joannom Newsom, Andrewom Birdom... Skoknite potom do revitalizirane i pulsirajuće britanske folk scene koju čine Mumford & Sons, Laura Marling, Jake Bugg, Frank Turner, Ben Howard, Marcus Foster, Damien Rice, David Gray, Badly Drawn Boy... Potom navratite do Islanda i Skandinavije gdje vas čekaju Of Monsters And Men, Jose Gonzalez, Lykke Li... I ne zaboravite hrvatske kantuatorice i kantautore poput Nine Romić, Irene Žilić, Lovely Quinces, Sare Renar, Erne Iammović, Nevjernog Tome iz Olovnog plesa, Felona, Ante Perkovića... Ili starije slovenske kolege poput Vlade Kreslina, Tomaža Pengova, Marka Brecelja i Janija Kovačiča. A onda slijedite linkove i nikako nemojte zaboraviti junake 90-ih poput Ellotta Smitha, Vica Chesnutta, Jeffa Buckleya, Billa Callahana, Bonnie Prince Billyja, Ani DiFranco, Iris DeMent, pa se uputite do Billyja Bragga, The Waterboysa, The Poguesa, Lucinde Williams, Springsteena, Nicka Drakea, Tima Buckleya, Pentanglea, Incredible String Banda, Joni Mitchell, Johna Prinea, Simona & Garfunkela, Jamesa Taylora, Vana Morrisona, Donovana, Younga, Nasha, Crosbyja, Dylana, Joan Baez, Ramblin’ Jack Elliotta, Hanka Williamsa, Petea Seegera, Woodyja Guthrieja...

kolega i mogućih uzora, nude nešto posve drukčije. Oni su poput starih obrta, zanata, precizne mehanike i obiteljskih restorana s kvalitetnom domaćom hranom, prijateljski ponuđenoj u rustikalnom ambijentu. Takvi restorani dakako nikada neće dosegnuti brojke McDonaldsa, baš kao što broj

Of Monsters And Men - debi album benda Of Monsters And Men, zahvaljujući krasnoj pjesmi "King And Lionheart", zvuči kao da Mumford & Sons izvode neku od pjesama Arcade Firea

ralnoj logici jeftine, masovne proizvodnje loših proizvoda – takvi bi proizvođači mogli postati sve bitniji. Možda su ti folk-rock izvođači i naklonost dijela publike njima, njihova i naša potreba da barem načas pobjegnemo iz okova digitalnog, neopipljivog i potrošnog u toplo narjučje ana-

"Premda su Mumford & Sons, Jake Bugg i Laura Marling ugledali vrhove top lista i to ne samo u britanskoj im domovini, nitko nema iluzija da će folk-rock kantautori postati popularni poput Lady Gage danas ili Madonne jučer" kišobrana obitelji Sviben ili švicarskih satova nikada neće dosegnuti proizvodnju bezimene kineske tvornice potrošnih kišobrana ili satova koji prestaju raditi čim ih objesiš na zid ili ruku, ali u ekonomskoj teoriji dugog repa - posve suprotnoj neolibe-

hi-fimedia #91

lognog, opipljivog i dugotrajnog. Možemo ih slušati i gledati na u Kini proizvedenom američkom izumu iPhoneu, ali u konačnici ipak čujemo akustičnu gitaru i ljudski glas bez sintetiziranog zvuka, auto-tuninga i vocodera.

Pri tome, premda su Mumford & Sons, Jake Bugg i Laura Marling ugledali vrhove top lista i to ne samo u britanskoj im domovini, nitko nema iluzija da će folk-rock kantautori postati popularni poput Lady Gage danas ili Madonne jučer. Uostalom, to nije pošlo za rukom ni Dylanu koji je raznim bedastoćama posljednjih pola stoljeća, kad su posrijedi top-liste, gledao u leđa. No, njegova djela se i danas tiskaju, njega i danas cijene, gledaju i slušaju uživo. On i dalje nastupa i snima. On je izdržao test vremena. Ono što je bitno za mlađe aktere današnje folk-rock scene je činjenica da kvalitetnih i zanimljivih novijih kantautora i bendova ima zapanjujuće mnogo i da su organizirani na posve drukčiji način od pop zvijezda, odnosno da do publike dolaze "odozdo", a ne "odozgo". Baš poput punka nekoć, što jako dobro zna nešto iskusniji Chuck Ragan, američki folk-rock kantautor iz punk benda Hot Water Music koji posljednjih sezona predvodi zani-

FOLK-ROCK

mljivo koncipiran The Revival Tour čijih se petoro kantautora nedavno u zagrebačkoj Močvari ukazalo poput mini-verzije Springsteenovog Seeger Sessions benda. Jednako tako može se reći kako su Fleet Foxes prošle jeseni u Tvornici izgledali i zvučali poput Crosby, Stills, Nash & Younga za 21. stoljeće. Ili su to ipak Monsters Of Folk kojeg čine Conor Oberst, Jim James, M. Ward i Mike Mogis? Oni će vjerojatno svirati još godinama, možda i desetljećima, a ne tek jedno ljeto. Srodnost folka i punka možda najbolje izražavaju Brian Fallon iz springsteenovskog punk-rock benda Gaslight Anthem (New Jersey, USA), odnosno Frank Turner (Meonstoke, UK) koji je svoj tisućiti koncert odsvirao na festivalu Strummerville u čast Joea Strummera s kojim, baš kao i s

Billyjem Braggom, dijeli niz osobina. Turner je pohađao najelitniju englesku školu Eton, zajedno s princem Williamom, ali u njegovu slučaju folk-punk bio je privlačniji od zova krupnog kapitala. Sada ga u matičnoj Britaniji zovu "narodnim princem". Tamo

Do sada, nepobitno, folk 21. stoljeća uvelike je uvezan s indie-rockom i lo-fi postupcima. Tu se otvara cijelo more izvođača poniklih u proteklih dvadesetak godina, uključivši i dosege nažalost prerano preminulih Jeffa Buckeya i Elliotta Smitha, a najkurentiniji primjer takve simbioze dolazi s Islanda i zove se Of Monsters And Men. Njihov debi album zahvaljujući krasnoj pjesmi "King And Lionheart" zvuči kao da Mumford & Sons izvode neku od pjesama Arcade Firea, također jednog od katalizatora suvremene folk-rock scene. Freak-folk, odnosno New Weird America o kojoj se pisalo prije nekoliko godina, ponajviše zahvaljujući Devendri Banhartu, također je jedan od pokretača kurentne folk-rock plime, kao i americana, odnosno alt-country 90-ih. Folk-rock 21. stoljeća pojavljuje se na raznim stranama svijeta pa tako i u Hrvatskoj. Donedavno, Nina Romić kao da je bila jedina mlađa akterica tog žanra u nas, ponikla pod patronatom Dunje Knebl, no početkom rujna u sklopu svoje večeri "Začarana Močvara" predstavila je desetoricu kantautora, a koncem listopada

"U nas često se i može svirati samo s akustičnom gitarom u nekom malom baru koji nije pokleknuo pred turbo-folkom koji nikakve veze nema s folk-rockom, psych-folkom, freak-folkom ili indie-folkom 21. stoljeća" neki smatraju kako nas čeka i novi plimni val folk glazbe, uvezane s hip hopom. Već imaju i naziv za taj žanr. Hip-folk.

Jake Bugg - unatoč razlikama u političkom angažmanu, leđa ovog mladog kantautora su nemilice objepljena naljepnicama "novi Dylan"

deset kantautorica. Možda je tomu tako zbog interneta, ali valja se zapitati kada smo posljednji put bili "in tune" sa svjetskim glazbenim strujanjima? Tamo negdje u doba novog vala i, eventualno, "Fiju Briju" generacije. Grassroots taktika tih domaćih kantautora i kantautorica u našim uvjetima još više nalikuje strategiji ekonomije dugog repa. U ovom baru dvadesetak ljudi, u onoj knjižnici tridesetak, u Močvari stotinjak, ljudi ali sve je to borba za pojedinačne duše koje žele nešto posve drugačije od bezlične i bezukusne produkcije dance-pop konfekcije. U nas često se i može svirati samo s akustičnom gitarom u nekom malom baru koji nije pokleknuo pred turbo-folkom koji nikakve veze nema s folk-rockom, psychfolkom, freak-folkom ili indie-folkom 21. stoljeća kao iskrene, stvarne, smislene, lijepe, melodične, zanimljive i po mnogočemu od popa bitno drukčije glazbe današnjice koja je podjednako otvorena ostavštini hipija i pankera, odjecima bluesa i countryja, mladom i starom, tradicionalnom i modernom, lokalnom i globalnom, običnom i uvrnutom.

hifimedia #91

ROCK Mick Hucknall

Jim James

American Soul

Regions of Light and Sound of God

ATCO / Dancing Bear

ATO Records

Nije loše biti pjevačka zvijezda, no čini se da je još lagodnije biti pjevač koji se oporavlja od rastanka sa bandom svog života. U toj fazi je potrebno malo odmoriti od slave, ali i nezasitnih obožavateljica koje su jednog sasvim pristojno odgojenog navijača "Manchester Uniteda" dovele do ovisnosti o seksu. Zbog svoje dobrote bio je prisiljen na čak 3 sastanka dnevno i sve u smislu promocije glazbe. Dok su se zločesti po klinikama pokušavali othrvati ovisnostima o etanolu i opijatima naš dobrovoljac je svoje ovisnosti pokušao na vrhuncu karijere potpuno odagnati; ženidbom. Tvrdi da je uspio i da su posljedice samo poneko prisjećanje. Slobodu je proslavio snimajući svoj prvi solo album želeći tako zahvaliti svom velikom idolu i vječnom utjecaju Bobby Blue Blandu. Do sad je potpuno jasno da je naša zvijezda nitko drugi do Mick Hucknall sa svojim drugim solo projektom na kojem je ostao vjeran utjecajima koji su ga i formirali kao glazbenika i na kojem nudi 12 američkih soul standarda. Hucknall je i s više od pedeset godina vrlo solidan pjevač snažnog toplog i uvjerljivog glasa i odlično se nosi s većinom materijala koji je odabrao, no album nakon nekoliko slušanja ostavlja dojam projekta kojeg je još malo trebalo stvarati. Vokalno se pohrvati sa standardima koje publika već ima u uhu u interpretaciji velikih vokalnih zvijezda nije lak zadatak i u tome svakako leži snaga albuma, no i njegova najveća zamka. Otpjevati "Id Rather Go Blind" nakon Ette James ili "Thats How Strong My Love Is" kojeg je izvodio Otis Reading zahtijeva vrhunsku pripremu svakog detalja projekta u cilju da publika prepozna nadahnuće i ljubav prema skladbi koja bi trebala ponovo dobiti novu mladost i život. Iako je Hucknall svojim dobrim izvedbama bio blizu taj cilj nažalost nije dostignut. Nešto manje poznate skladbe zvuče znatno bolje, življe i demonstriraju sposobnost pjevača da im podari ponešto novo,zanimljivo i pamtljivo. Odličan primjer takve skladbe je "Baby What You Want Me To Do" koju Hucknall pjeva s guštom i potpuno predan interpretaciji. Takvih snažnih i iskrenih momenata je mrvicu premalo. Sa još nekoliko sličnih skladbi cijela vrlo solidna cjelina bi bila ono što je i vjerojatno bilo planirano. Samo da je bilo i još malo vremena i strpljenja.

Loši i osrednji bendovi stagniraju i potom se ugase, a odlika velikih sastava konstantan je napredak, u autorskom, stilskom, produkcijskom i svakom drugom smislu. U takve spada ekipa iz Kentuckyja, My Morning Jacket koji se svakim novim albumom udaljavala od početne psihodelične country-rock/southern-rock dinamike u smjeru indie-rocka, pseudo-disca, pa čak i ambijentalne glazbe. Ukratko, kao da su na svojem evolucijskom putu htjeli izgraditi most koji The Band i Neila Younga spaja s Mercury Rev i The Flaming Lips. Za svo to vrijeme za kormilom benda stajao je Jim James - pjevač, gitarist i autor čije su transformacije bile čak i dublje od onih koje su prolazili kolege iz matične postave. Dokaz tome je i kreiranjemanevarskog prostora za samostalni debi (ne računajući EP posvećen Georgeu Harrisonu, objavljen pod imenom Yim Yames) pod znakovitim naslovom Regions of Light and Sound of God. Riječ je o potpuno suzdržanom, ugođajnom albumu, posve odmaknutom od klasičnog rocka; ako se u nekim elementima prepoznaje estetika MMJ, to se ogleda u čeznutljivim visokim vokalima i ugođajnosti kakvom su prožete balade benda s posljednja tri albuma. Sve ostalo svjedoči o (privremeno) slobodnom autoru koji si je odlučio dati oduška. Snen i gotovo onostran ugođaj postignut je klavijaturističkim teksturama, potezima guda-

Gordan Gaži

hi-fimedia #91

ča, loopovima i manje organskom (začudo, ne i manje ‘humanom’) produkcijom. Teme pak o spiritualnom sjedinjenju, romantičnoj čežnji, i emotivnom iskupljenju motivirane su knjigom Lynda Warda God’s Man iz 1929, te ubačene u kontekst meditativnog eighties-popa, jazzy motiva, folk-rocka i soula ranih sedamdesetih. Većinu instrumentalnih dionica potpisuje sam James, što je jednako znakovito: ovo je previše intimna zbirka pjesama, da bi se mogla i smjela i mogla ponuditi bilo kojem bendu - pa i onom s kojim je izgradio reputaciju. Prava je šteta što joj nedostaje bendovske dinamike, pa na nekim mjestima ostavlja dojam monotonije i slabe dorađenosti. No cjelina funkcionira - pogotovo ako je slušatelj na istoj valnoj duljini s Jamesom i njegovim uglazbljenim promišljanjima o vlastitom životu, prošlosti i budućnosti, bliskoj i dalekoj. Ili, kao što kaže jedna od pitkijih pjesama: "new life" tek što nije započeo. Nadajmo se da time život My Morning Jacket nije priveden kraju. denis Leskovar

Ben Harper and Charlie Musselwhite Get Up!

Stax/Concord/Universal Music

Dvojica veterana dosljedno privržena tradiciji u svim fazama vlastitih karijera, Ben Harper i Charlie Musselwhite, mjestimično surađuju već dugi niz godina, ali je ove godine objavljeni album "Get Up!" prvo izdanje na koje su stavili zajednički potpis. U ovoj premijernoj suradnji Harpera - koji

je zaslužan i za produkciju albuma - njegov glas i slide gitara guraju u prvi plan, a vješta svirka usne harmonike starog Charlieja Musselwhitea fino zaokružuje ove ogoljene blues-rock aranžmane. "Get Up!"sačinjava set od deset pjesama u trajanju od četrdesetak minuta koji predstavlja koherentnu roots-rock cjelinu bez osobitih nedostataka i pripada bogatom nizu recentnih pokazatelja da umješno kombiniranje tradicionalnih glazbenih elemenata američkog rokerskog legata još uvijek bez problema može zvučati itekako friško i smisleno. Bluzerska balada s primjesima gospela "We Can’t Have This Way" koja poziva na solidarnost ili čvrsta blues struktura stvari ¨I’m In I’m Out and Gone" najbolje idu prilog takvoj tezi. Prvi zajednički album Bena Harpera i Charlieja Musselwhitea pokazuje gdje leži relevantnost bluesa kao žanra u suvremenom kontekstu i bit će prava šteta ako ova izvrsna suradnja u budućnosti ne bude nastavljena. Matko Brusač

Devendra Banhart Mala

Nonesuch/Dancing Bear

Jedanaest je godina prošlo od prvijenca The Charles C. Leary kojim se Devendra Banhart etablirao kao najneobična svježa pojava na globalnoj sceni. Sedam studijskih projekata kasnije, njegov je ugled - nakon kreativnih vrhunaca obilježenih ostvarenjima Nino Rojo, Cripple Crow i Smokey Rolls Down Thunder Canyon - ponešto ‘stanjen’: naime, Banhart se pomalo utopio u moru novopridošlih imena koja na sličan način istražuju podžanr koji je upravo on pomogao oblikovati - freak folk. Na prethodnom albumu What Will We Be akustičarsku je neo-psihodeliju oplemenio dodatnim začinima, od rhythm and bluesa i jazza do art rocka. No eksperimentalna oštrica 2013. godine dodatno je umanjena. Banhart se zaljubio u beogradsku dizajnericu/fotografkinju Anu Kraš, skratio svoju dugu kosu, doveo u red čupavu bradu i snimio album koji nosi primjereno tepajući (i balkanskoj publici razumljiv) naslov - Mala. Sadržaj, međutim, i dalje odražava shizofrene utjecaje venezuelansko-američkog kantautora.

My Buddy Moose Shine! Shine! Shine! Dancing Bear

hine! Shine! Shine!", treći album riječkih My Buddy Moose, službeno je objavljen iako bi možda prikladnije bilo napisati objavljivan - prije nešto više od mjesec dana, najprije na internetu, a zatim na vinilu i CD-u. Ipak, cijela priča nekako je privedena kraju na najbolji mogući način - dvjema svirkama u Srbiji i fenomenalnim zagrebačkim koncertom u prepunom Vintage Industrial Baru. O albumu i njegovoj zagrebačkoj koncertnoj premijeri pisali su, uglavnom glupo i loše, višemanje svi, gubeći se negdje između napornog naklapanja o prednostima i nedostacima pjevanja na hrvatskom i engleskom jeziku, lupetanju o americani i činjenice da će valjda morati proteći još neko vrijeme kako bismo došli do kolektivnog zaključka da pedal steel i lap steel gitara ipak nisu jedan te isti instrument. My Buddy Moose već su na istoimenom debiju iz 2006. predstavili prilično jasan okvir - određen savršenim poznavanjem "ukorijenjenog" američkog muzičkog fonda, čvrstom gitarističkom teksturom i arhetipikom rokenrol lirike - vlastitog žanrovskog opredjeljenja, od kojeg su, na iduća dva albuma, tek povremeno odstupali, onoliko koliko je bilo potrebno da se ne ostane tapkati u mjestu, ali nikad previše. Svaki od njihovih desetak koncerata kojima sam u posljednjih nekoliko godina prisustvovao bio je u neku ruku potvrda te dosljednosti. Zbog toga sam

My Buddy Moose uvijek prvenstveno doživljavao kao autentični rokenrol bend kojemu žanrovska naljepnica americana možda sasvim pristaje tek u najširem smislu riječi, koji odgovora definiciji Briana Hintona o americani kao "pravoj muzici za prave ljude, u nesigurnim vremenima". Na albumu "Shine! Shine! Shine!" sve to izvedeno je do krajnjih konzekvenci na besprijekoran način. O tome gdje i kako je album sniman, tko je sve na njemu gostovao, da basist Ištvan Širola pjeva tu jednu pjesmu, vjerojatno već svi znaju sve, pa za faktografskim ponavljanjem u ovom tekstu nema baš nikakve potrebe. Zapravo bi bilo dovoljno, onima kojima je do ovakvih stvari uistinu stalo, samo poslušati gitarističke dionice nakon dvaju refrena pjesme "She Knows" koje zvuče kao da su ispale ravno s albuma "Ragged Glory" Neila Younga i Crazy Horsea, i odmah bi shvatili o čemu je ovdje riječ. Tvrdnju jednog mog poznanika o tome kako My Buddy Moose možda trenutno pripadaju među tridesetak najboljih bendova na svijetu bilo bi moguće bez problema argumentirati jer zaista nisam siguran postoji li ih više od nekoliko - ako negdje postoje, onda ja za njih ne znam, iako sam u višegodišnjoj svakodnevnoj potrazi za njima - koji posjeduju kapacitete da naprave jednu ovakvu ploču. Prvi mi na pamet padaju, tek zbog mjestimičnih dodirnih točaka, samo fantastični albumi koji su u posljednjih desetak godina proizvedeni u rokenrol radionicama Grega Cartwrighta. Imajući sve to na umu, činjenicu da će recepcijski odjek "Shine! Shine! Shine!" sasvim sigurno biti bitno ograničen isključivo na lokalni kontekst najzgodnije će biti nadoknaditi, nadam se, s još učestalijim prilikama da My Buddy Moose slušamo uživo. Matko Brusač

hifimedia #91

ROCK Ambijentalna elektronika u temi "Won’t You Come Over", prigušeni old-school funk u posveti muzikalnoj njemačkoj ‘mističarki’ iz 12. stoljeća ("Für Hildegard von Bingen"), neizbježni latino utjecaji u "Mi Negrita", malo uvrnutog doo-wopa iz pedesetih u boy-girl duetu "Your Fine Petting Duck" - popis njegovih stilskih diverzija beskonačan je. No ovaj je puta sve karte stavio na usporene, katkad sablasne i krajnje introvertne pasaže čiji kontinuitet prekidaju tek rijetki izljevi optimizma, barem u naslovu, poput "Never Seen Such Good Things". Najkraće rečeno, svi koji od Male očekuju velik album, ostat će razočarani. Njegove se vrline kriju u kućnom šarmu, pokojem kreativnom bljesku i fino ispletenom ugođaju na granici sjete i duboke introspekcije. Sve ostale kvalitete valja potražiti na nekim od Banhartovih ranijih ostvarenja.

Jake Bugg Jake Bugg

Mercury / Universal Music

ini se da je u zadnjih nekoliko godina postalo profitabilno biti kantautor. Etiketa folka, tj. indie-folka pojavljuje se sve češće, i to čak i u regionalnim okvirima. Nažalost to prečesto ostane na razini tandrkanja po akustičnoj gitari, nemaštovitih progresija i prosječnih vokalnih sposobnosti. Srećom ne u slučaju mladog Jakea. Jake Bugg je jedno od nešto hvaljenijih imena unazad kojih pola

godine. Ne bez razloga. Jake ima devetnaest godina (imao je osamnaest kad je album objavljen) i početak njegove karijere pomalo podsjeća na početak karijere Arctic Monkeysa. Muzički i stilski udaljeni su miljama, no i jedno i drugo postalo je golobrada senzacija već prvim albumom. Jakea bi se najlakše opisalo kao kantautora za generaciju koja je odrastala na prvom albumu Arctic Monkeysa. Što se zvuka tiče, na albumu se čuju primjese Boba Dylana (iako će sam Jake reći da i nije bio toliki utjecaj), Beatlesa, te nešto manje Oasisa i već spomenutih Arctic Monkeysa. Otvarajuća "Lightning Bolt" odmah će vas podsjetiti na Dylana, barem vokalno. Zvuk gitare nakon refrena je ono što spriječava pjesmu da potone u postojeće šablone. "Two Fingers" krasi fantastičan refren, "I’ve

denis Leskovar

Bat For Lashes The Haunted Man

Parlophone / Dallas Records

Foto: Dan Smyth

Hit-singl "Laura" kojim je najavljen treći album "The Haunted Man" Britanke Natashe Khan, a koje se skriva pod imenom Bat For Lashes, sugerirao je stanovitu stilsku promjenu kursa u odnosu na njezina dva prethodna albuma. Međutim, želja za isticanjem emocionalnije dimenzije vlastite osobnosti koja se javila kao posljedica problematične faze na umjetničkom planu koju je Khan, prema vlastitom priznanju, isku-

sila u periodu života koji je prethodio objavljivanju novog albuma, prisutna je na njezinom novom albumu u obliku pretjerano naglašene teatralnosti. Uporno inzistiranje na vlastitoj hipersenzibilnosti i ponovno djelatnim kreativnim potencijalima nekime može biti iritantno, ali stvari poput "Lillies" i "Winter Fields" ipak pokazuju zašto se u slučaju Natshe Khan paralele s, primjerice, Kate Bush opravdano nameću same po sebi. "The Haunted Men" sasvim je skrojen po mjeri - uz neizostavnu dozu elektronike na produkcijskoj razini - rasprostranjene dominantne predodžbe o tome kako bi sofisticirana i inteligentna suvremena pop ploča trebala izgledati i u tome smislu dobro funkcionira kao njezin reprezentativan primjerak. Zbog toga bi oni kojima zamjerke iznesene u ovom kratkom tekstu ne predstavlja-

ju ozbiljnije prepreke ovome albumu slobodno mogli dodijeliti i ocjenu više. Matko Brusač

Bruno Mars Unorthodox Jukebox Atlantic / Dancing Bear

Svako toliko pojavi se neki izvođač čija muzika, pojava i čak fizionomija lica promptno dovode do živčanog sloma. Bruno Mars je nešto novije ime mainstreama. Bruno Mars je jedan od tih izvođača. U čemu je problem? On je samo komadić mozaika koji prikazuje bolnu osrednjost i sterilnost današnjeg takozvanog popa. "Unorthodox Jukebox" jeste džuboks koji poprilično nezgrapno spaja više žanrova, no neortodoksan nije nikako. Otvarajuća "Young Girls" padne u vodu čim Bruno zapjeva zbog pretjerane dramatičnosti i potpunog nedostatka erosa i uvjerljivosti. "Locked Out of Heaven" zvuči kao nešto što bi Police napravili u trenucima bunila i potpunog pomračenja, dok "Gorilla" nudi najbijedniji zvuk gitare u povijesti muzike. I tako će se Bruno Mars kretati između raznih žanrova (tj. pokušaja oponašanja tih žanrova), od pop-rocka i funka do impotentnog popa i reggaea i pritom će napraviti zločin protiv muzike. Istina je jednostavna, Bruno Mars je samo jedan u nizu glazbenih pobačaja čije će se pjesme vrtiti na kanalima koji odavno nisu kulturno relevantni i onda će biti zaboravljen. I bolje. sven PoPović

hi-fimedia #91

Seen It All" je gotovo pa plesna, slatkasta kompozicija u kojoj Jake pjeva o tulumu koji je pošao po krivu. Najveću zrelost demonstrira na pjesmama "Broken" i "Trouble Town". "Broken" je dirljiva balada s maltene katarzičnim završetkom, a "Trouble Town" poseže za više od pola stoljeća starim zvukom od daleko preko Atlantika. Kroz album se cijelo vrijeme isprepliću zvukovi britpopa s folkom i psihodelijom, i nije ni čudo što je mladi kantautor dobio i pohvale Noela Gallaghera. Jake Bugg tako nastavlja bogatu britansku tradiciju odličnih tekstopisaca, preuzimajući baklju od Alexa Turnera. Tako se barem čini. Ostaje vidjeti kako će ispasti drugi album, jer prvi je opravdao sav hype i laude glazbene kritike. sven PoPović

Green Day Uno! Dos! Tre!

Reprise/Warner/Dancing Bear

Hrabar koncept koji je Green Day prigrlio s diskografskom trilogijom (!) "Uno!," "Dos!" i "Tre!", sam po sebi pretpostavlja kako je bend pronašao ili dovoljno snažan kreativan impuls pretočen u čak trideset i sedam stvari vrijednih mjesta na njoj, ili su jednostavno upali u žrvanj visokih prohtjeva izdavačke kuće. U ovoj situaciji je, nažalost, riječ o ovom drugom slučaju. Green Day na "Uno!," "Dos!" i "Tre!" nije čak mogao sakupiti dovoljno materijala za slaganje u jedan kvalitetan album, stoga ova hiperprodukcijska eskapada još više gubi na smislu. Singl "Kill The DJ" sa "Uno!" zvuči kao neuspjeli pokušaj priklanjanja ovim modernim ziheraškim indie-rock stvarima, dok ostatak trilogije djeluje kao hrpetina B-sideova koji nisu našli mjesta na njihovim memorabilnijim izdanjima. Neinventivni, dosadan niz pretakajućih pop-rock stvari, lišeni čak i one liričke zanimljivosti kakva je donekle

imala težinu na "American Idiot" ili "21st Century Breakdown", dok Billie Joe nije još shvaćao koncept autoironije psovanja po invazivnom neoliberalnom poretku, da bi kasnije izdavao "clean" verzije onog što bi trebao biti pop-punk album u svrhu dozvole da se prodaje u Wal-Martu. Ova hrpa ispraznih linija me podsjeća na sličan promašaj dok su Kaiser Chiefsi izdali "Off With Their Heads" album na čak tri CD-a, da bi isti brzo pronašao svoje mjesto do domaćih estradnih promašaja po policama benzinskih postaja. Ako vam dijete, uz prvu irokezu, zaželi da mu po povratku s odmora kupite "Uno!," "Dos!" "Tre!", radije ga podmitite tako da mu protuvrijednost cijene izdanja date izravno u džep, a po dolasku kući mu pustite "Dookie". Zahvalit ćete mi. JuraJ vrdoLJak

Kandžija i Toxara Zlatne žbice

pjesmama "Duge kandže" i "HŽ". Dovoljno je samo pročitati naslove pjesama da bi se ustvrdila ukorijenjenost u zbilju istoka Hrvatske. Tematski dijapazon kreće se od šopinga u Mađarskoj, poteškoća s HŽ-om, rodbine u Njemačkoj do sasvim suludih situacija u pjesmi "Svemirska misa" (na kojoj sudjeluje i General Woo). I upravo je duhovitost u kombinaciji s odličnim beatovima i nenametljivom socijalnom osjetljivosti rezultirarala ovako dobrim proizvodom. Publika s istoka Hrvatske sigurno će prepoznati neka opća mjesta koja bi promakla slušatelju s drugog podneblja, no to ne stvara poteškoće prilikom ‘’probavljanja’’ materijala. Kandžija i Toxara su, bez sumnje, napravili jedan od najboljih hiphop albuma s ovih prostora. sven PoPović

Jovanotti Backup 1987-1912 Universal Music

Dallas Records

Čini se kako hrvatska hip-hop scena unazad dvije, tri godine doživljava revitalizaciju. Od "Verbalnog delikta" Generala Wooa, do albuma Dječaka i Krankšvestera. Sad je stvar otišla nešto istočnije, na relaciji Osijek-Donji Miholjac, između Kandžije i Toxare, koji su poznati i kao vrsni freestyleri. "Zlatne žbice" krivudaju između zafrkancije i iznimne britkosti, između zaraznih pjesama poput "Mađarske" i nešto težih zvukova kao u

Lorenzo Jovanotti Cherubini je posljednjih 25 godina bio vrlo zaposlen i angažiran glazbenik. Slušajući dvostruko izdanje kompilacije "Backup" pažnju odmah okupiraju dvije važne glazbene odrednice . Primarna je svakako dojam ispoliranosti, promišljenosti i detaljne dorađenosti svake pjesme što materijal i s većim vremenskim odmakom čini poprilično modernim, daleko od ispranih i već davno zaboravljenih pjesama devedesetih godina prošlog stoljeća.

hifimedia #91

ROCK Druga odrednica se tiče univerzalnosti i sposobnosti pjevača da svojim pjevanjem lakoćom prelazi preko stilova i po želji interpolira tradicije, utjecaje i tako stvara jasan, prepoznatljiv i jedinstven stil. Zbog toga dolazi razlika u definiciji onoga što se smatra glazbom koju izvodi Jovanotti. Svi se slažu da je to uglavnom italo-disco/pop zvuk uz hiphop utjecaje, ali i snažniji klavijaturistički pop, rock, tradicionalna talijanska kantautorska tradicija i još mnogo manjih utjecaja i ukrasa. Tako možemo reći da je nakon četvrt stoljeća karijere Jovanotti vlasnik kombinacije stilova i prepoznatljivog vokala koji pripada samo njemu. Zanimljivo je da je svoje druženje s glazbom pjevač započeo kao D.J. Taj posao je radio odlično i preko rada u najvećim diskotekama i uz sudjelovanje u specijaliziranim emisijama polako ulazi u glazbu kao profesionalac. 1988 godine izlazi mu prvi album "Jovanotti for President" i tu polako počinje formiranje pjevača i njegovog stila. Uz glazbu Jovanotti se istaknuo i kao vrlo aktivistički orijentiran umjetnik koji se rado odaziva i sudjeluje u akcijama. Zanimljivo je tako pratiti i evoluciju njegovih tekstova koji postaju sve angažiraniji i sofisticiraniji paralelno s osobnom i ideološkom evolucijom. Vrhunac umjetničke zrelosti jasno je vidljiv na albumu "Ora" iz 2011 godine na kojem je zvuk moderniziran novim idejama u produkciji i aranžmanima uz sve naslijeđene kvalitete lirike i interpretacije. "Backup" je prepun odličnih momenta i gotovo svaka pjesma je hit. Napomenimo da se recenzirano izdanje sastoji od 2 diska, a za one još željnije istraživanja na tržištu je i duplo veće izdanje, odnosno limitirano dostupna kutija u kojoj se nalazi 7 CD ploča, 2 DVD-a i stik s kompletnom diskografijom umjetnika. Gordan Gaži

Yeah Yeah Yeahs Mosquito Interscope

Yeahsi su se pojavili u najbolje moguće vrijeme za gitarističku muziku. Bilo je to vrijeme kad su the Strokes, the Libertines, White Stripes i Black Rebel Motorcycle Club ubrizgali dozu adrenaline u srce roken-

hi-fimedia #91

SMS Deutsch Soulman Takes Polaroids (vlastita naklada)

rola. A početkom prošlog desetljeća pročulo se i za tročlani njujorški sastav čija je frontmenica Karen O imala pomalo pomaknut smisao za stil i čiji je mršavi gitarist Nick Zinner proizvodio buku neproporcionalno veliku s obzirom na njegovu pojavu. Prije deset godina izašao je "Fever To Tell", njihov album prvijenac. Art-punk s luđačkim gitarama i Kareninim snažnim glasom i orgazmičkim stenjanjem zasigurno je jedan od najboljih albuma godine, a sigurno i prošlog desetljeća. I onda je došlo do svađa između Karen i Nicka i Karen je pobijedila. I Yeahsi su iz albuma u album gubili eros i žestinu koja im je bila karakteristična. Mosquito je njhov četvrti album. Kao i Strokesi na njihovom petom albumu, i Yeahsi demonstriraju neinventivnost koja je zahvatila gotovo sve njihove generacijske kolege. Otvarajuća "Sacrilege" generira dozu nade u to da su Yeahsi i dalje u stanju napraviti dobru pop pjesmu, tu je koketiranje s electronicom i gospel zbor koji uvodi u dramatičnu završnicu pjesme. "Subway" je predivna, titrava i melankolična kompozicija s dahtavim vokalima, zvonkim gitarama i zvukom tračnica u pozadini, dok je "Mosquito" uvjerljivo najlošija i najiritantnija pjesma koju je bend napravio. I takve poput "Mosquita" su, nažalost, gotovo sve pjesme na albumu. Nepamtljive, nenabijene erosom i nenadahnute. Jedini dobar moment (izuzev dvije dobre pjesme na početku) na koji nailazimo je u pjesmi "Buried Alive", gdje su konačno uspješno ukomponirali electronicu, ali i hip-hop dionice. Yeah Yeah Yeahsi očito prate trend generacijskih kolega, postaju zreli za zaborav. Nije ostalo mnogo od skakutave Karen O koja je bila tiha patnja svima koji su odrastali u nultima. A Nicku se očito ne svađa. "Mosquito" će biti zapamćen kao album koji je potvrdio da Yeahsi nažalost više nemaju što ponuditi. sven PoPović

Deutschova selekcija muzike otkriva upućenost u prevladavajuće glazbene trendove, bilo u rock muzici (Black Keysi, Jack White) ili muzici koja naginje electro strujanjima (Yeasayer, Alt-J). Sva muzika kompilacije "Soulman Takes Polaroids" izuzetno je mondenog predznaka, što je gotovo pa kompliment. Neke od pjesama, poput neduhovite "Let’s Dance to Joy Division" od post-Libertines benda The Wombats i one-hit-wonder Foster the People s "Pumped up Kicks" (iz 2010.), jednostavno naginju konfekciji. S bendovima i autorima poput Gorillaz, Black Keys, Jackom Whiteom i vječno nadahnutim Bowiejem vidimo i dozu ziheraštva, no njihove pjesme kao da kompilaciju drže na okupu i stvaraju prostora za poentiranje izvođačima poput Two Lone Swordsmen, Hot Chip i Django Django. Kompilacija je poprilično inteligentno složena, zanimljivo je čuti međuigru Black Keysa i Gorillaza, ili Them Crooked Vulturesa s Jackom Whiteom. I dok mi smisao kompilacije u 21. stoljeću pomalo izmiče (osim ako nije stvar u onoj Bowiejevoj: "I am the DJ, I am what I play"), u ovih dvadeset pjesama svatko može otkriti nešto za što prije nije čuo, tako da je funkcija ovog izdanja pomalo edukativna. Recimo. Osim mjestimičnih izleta u konfekciju i ziheraštvo, ovoj se setlisti nema što prigovoriti. Ako vam je senzibilitet takav. Ako volite sve što vole mladi i urbani ljudi. sven PoPović

Razgovor s povodom SMS Deutsch svoju opsesiju s glazbom kanalizira, između ostalog, i kroz izdavanje CD kompilacija u ograničenoj nakladi na kojima selektira trenutno njemu zanimljive grupe i pjesme. Ovo je već druga takva kompilacija koju smo zaprimili u manje od godinu dana pa je uzrokovala i postavljanje nekoliko pitanja samom autoru: Koji poriv stoji iza izdavanja kompilacijskog CD-a? Je li to logična nadogradnja na vašu dugogodišnju praksu nastupanja po klubovima iza mix pulta? Izdavanje kompilacijskih albuma je logičan nastavak na nekadašnje snimanje audio kazeta. Osim rada s tipkama play/ rec i pause, jako je bitno bilo odabrati i poredati pjesme na A i B strani kazete. Mene osobno animira kombinacija informacije, edukacije i promocije.

S obzirom na to da se ne radi o raritetnim snimkama, nego pjesmama bendova i izvođača koji su iznimno poznati, i s obzirom na to da se danas lako složi playlista u bilo kakvom programu za slušanje muzike, u čemu je posebnost ovog izdanja? Ne znam pouzdano koliko je sve to poznato onima kojima moji albumi dođu u ruke, ali sigurno kriterij za selekciju nije hit. Moj drugi album i nosi naziv "You Wanted A Hit But Maybe We Don’t Do Hits". Meni je muzika bitna, posvećujem joj dosta vremena, istražujem pasionirano, plivam u beskrajnom oceanu i svaki dan mi se čini da sam sve dalje od obale. Naravno da

svatko može složiti neku listu ili stati iza pulta, ali to ne garantira da će ono što izađe kao rezultat, odabir, set lista, imati ikakvog smisla. Postoji li ikakav koncept iza "Soulman Takes Polaroids"? Zapravo me zanima po kojem ste principu vršili selekciju pjesama? Koncept uvijek postoji. Dešifriranje ostavljam recenzentima. Primjećujem odsutnost nešto žešćeg gitarističkog rocka na kompilaciji, osim možda Black Keysa i Jacka Whitea. To mi je neobično s obzirom na to da su se u zadnje dvije, tri godine pojavili prilično snažni, gitarski usmjereni bendovi poput Metza, Japandroidsa i Cloud Nothingsa. Otkud fascinacija nešto ‘mekšim’ zvukom? Ja bih rekao baš suprotno. Zadnja kompilacija, "Soulman Takes Polaroid", ima upravo određenu sirovost. Tu su i Them Crooked Vultures, Gary Clark Jr., ali i Django Django, Alt J, Two Lone Swordsmen koji su obradili The Gun Club,... Različiti doživljaji i interpretacije su dobrodošli. Baš sam sretan kad mogu povezati Hot Chip i rani, brutalni Black Keys, ili Citizens i Jacka Whitea. Jednako me veseli na trećoj kompilaciji, "Ludwig Kaoss" suživot D.A.F., Konk i Chris and Cosey zajedno s The Juan MacLean, Burial i Apparat. Kakav bi vi zajednički nazivnik stavili uz te izvođače? Zadnja dva albuma sam promovirao u okviru programa Leftfield, koji sam pokrenuo u Pepermintu. Pokušavam smsati mimo granica žanrova - indietronica, punk funk, dream pop, trip hip, disco not disco... Što vas motivira da i dalje budete u toku sa suvremenim glazbenim trendovima? Volim muziku i interesira me, krajnje je jednostavno objasniti. Pratim nova izdanja, ali se nikad ne vežem samo za recentnu produkciju. Slušam muziku različitih stilskih pravaca, izbjegavam ladice, jedina podjela koju prihvaćam je ona na dobru i lošu. Nedavno sam imao nastup povodom 45 godina G(S)K Jabuka, gdje sam se osvjedočio da je moguće da Bauhaus, Gang Of Four i Au Pairs funkcioniraju uz Yeasayer, Mgmt i LCD Soundsystem, a isto tako da su Blancmange, prvi album Tears For Fears i Cabaret Voltaire u super dijalogu s Fischerspooner, Foster The People i autoKratz.

hifimedia #91

RAZGOVOR / CHRISTIAN MCBRIDE

Christian McBride, snimio: Davor Hrvoj

Emocionalna povezanost s glazbom

hi-fimedia #91

razgovarao: Davor Hrvoj

lavni američki jazz glazbenik: kontrabasist, skladatelj, glazbeni pedagog i producent, Christian McBride je u svim glasovanjima prošle godine zauzeo prvo mjesto među kontrabasistima. Najboljim u toj kategoriji proglasili su ga Međunarodna udruga jazz novinara, čitatelji JazzTimesa i kritičari i čitatelji DownBeata, dok su ga kritičari DownBeata proglasili i najboljim bas gitaristom. Ista priznanja dobiva već godinama potvrđujući postojanost svoje iznimne glazbeničke vrijednosti. Rođen 1972. u Philadelphiji, u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji, McBride je kao devetogodišnjak počeo svirati bas gitaru, a dvije godine poslije i kontrabas. Kao mladić je svirao r&b, a poslije i fusion, hip-hop i druge stilove. Tijekom karijere svirao je sa slavnim jazzistima poput Quincyja Jonesa, Bobbyja Watsona, Raya Hargrovea, Freddieja Hubbarda, Bennyja Golsona, Pata Methenyja... Uz Raya Browna i Johna Claytona bio je članom trija SuperBass, s kojim je snimio dva albuma. Sudjelovao je u snimanjima više od stotinu albuma poznatih glazbenika: Bobbyja Hutchersona, Chicka Coreae, Georgea Bensona, Diane Krall, Jimmyja Smitha, Betty Carter, Milta Jacksona i McCoya Tynera, te na snimanju filma "Kansas City" Roberta Altmana, u ulozi kontrabasista Waltera Pagea. Vodi vlastite skupine s kojima je snimio brojne albume, a na nekima od njih svirali su glasoviti jazzisti poput Raya Browna, Chicka Coreae, Jacka DeJohnettea, Georgea Dukea, Kennyja Barrona... McBride je gostujući je profesor na nekoliko glazbenih škola. Imenovan je umjetničkim direktorom ljetnog programa JAS/Thelonious Monk Institute Jazz Colonyja, ljetnog jazz programa Univesityja of Richmond te izvršnim direktorom poznatog Jazz muzeja u Harlemu.

Sjajni George Duke

Christian McBride je dobitnik niza priznanja i nagrada, između ostalih i Grammyja kojeg je dobio prošle godine u kategoriji najboljeg albuma jazz orkestra, za CD "The Good Feeling" što ga je snimio s vlastitim big bandom. U razgovoru što smo ga vodili 4. svibnja prošle godine, nakon koncerta na Avantgarde Jazz Festivalu u Rovinju gdje je nastupio s vlastitim triom u kojem su svirali pijanist Christian Sands i bubnjar Ulysses Owens, između ostalog govorio je i o tome.

HFM: Zašto ste odlučili utemeljiti big band? CM: Uvijek sam cijenio autore koji su sposobni pisati glazbu za big band, glazbenike kao što su Duke Ellington i Billy Strayhorn, te oni koji su pisali za orkestar Counta Basiea. Oduvijek sam volio zvuk big banda, a vrlo rijetko to netko radi jer je iznimno teško. Posebice je teško održavati big band na okup u financijskom pogledu. To je danas gotovo nemoguće. Jako je teško povesti na turneju osamnaesteročlani orkestar. Iznimno sam ozbiljno shvatio priliku da započnem pisati za big band, jer sam želio napraviti dobar posao. Kad mi se ukazala prilika da snimim svoj prvi CD s big bandom, nisam ju mogao odbaciti. Morao sam to napraviti, jer bilo je to nešto sam oduvijek želio. HFM: U čemu leži tajna uspjeha tog albuma? CM: Ne znam koja je tajna, ali jako sam sretan što je CD polučio takav uspjeh. Nadam se da će to voditi snimanju drugog CD-a s big bandom, jer sam spreman u kratkom roku snimiti novi. Jako sam sretan i uzbuđen što ću poduzeti turneju sa svojim big bandom, iako to bilo za samo pet ili šest koncerata. HFM: Koja je bila osnovna zamisao u pripremi glazbe za big band? CM: Nemam točno određen plan o tome što želim napraviti za big band. U načinu izražavanja, pisanje za moj big band ne razlikuje se od pripreme glazbe za trio, jedino što trebam voditi računa o većoj formaciji. No, još uvijek želim da slušatelji osjete neku vrstu emocionalne povezanosti s glazbom.

svirao s Cannonballom Adderleyem. Nisam mogao dočekati da snimim nešto s njim. Regina Carter je briljantna glazbenica s kojom sam često surađivao, Roy Hargrove je već godinama jedan od mojih najbližih i najdražih prijatelja. Ne znam zašto sam odabrao upravo tih trinaest glazbenika, ali još ih je puno s kojima ću snimati, jer mnogo ih je s kojima bih volio ostvariti duo izvedbe.

Kobno gudalo

HFM: Spomenuli ste neke od vodećih glazbenika na današnjoj sceni, no koje su, prema vašem mišljenju, najvažnije osobnosti u povijesti jazz glazbe? CM: Oh čovječe, mnogo ih je. Ne želim ni početi izgovarati imena jer će me to odvesti negdje drugdje. Krenete li s Louisom Armstrongom i Dukeom Ellingtonom, odabrali ste dobar početak. HFM: Koliko je bas važno glazbalo za povijest jazza? CM: Bas je značajan za bilo koji stil glazbe, za svaki glazbeni idiom koji uključuje neku vrstu ritma. To važi za jazz, popularnu glazbu, rock & roll, funk, reggae, bossa novu, bilo koju vrstu glazbe. Bas i bubnjevi su dva najdominantnija glazbala kad govorimo o ritmu i pokretljivosti glazbe. HFM: Nije li baš upravo u jazzu afirmiran i kao važno glazbalo u sviranju sola? CM: Ne, ne kao solo glazbalo. Soliranje ti neće omogućiti angažmane. Nitko me nikad nije angažirao zato što sviram dobra sola. Uvijek me angažiraju zato što znam dobro svirati bas dionice u pratnji. Mnogo je različitih genijalnih basista u raznim

Oduvijek sam volio zvuk big banda, a vrlo rijetko to netko radi jer je iznimno teško HFM: Tko je napisao aranžmane? CM: Ja. HFM: Kako ste birali glazbenike za suradnju na snimanju albuma "Conversations With Christian" koji ste ostvarili s njima u duu? CM: Puno je toga ovisilo o tome tko je bio slobodan u tom trenutku. Zato sam taj CD snimao gotovo godinu dana. Želio sam dokumentirati izvedbe u suradnji s mnogim glazbenicima s kojima sam nekad svirao i s onima za koje sam smatrao da će biti dobro partneri u duu, kao što je, primjerice, George Duke. Šteta je što ga nitko ne percipira kao straight ahead pijanista jer on je izvrstan i u tom idiomu. No postigao je velik uspjeh svirajući funk i plesnu glazbu tako da su svi zaboravili da je nekad

glazbenim žanrovima, ali uvijek govorim mlađim glazbenicima, posebice basistima, da se ne bi trebali prvenstveno usredotočivati na soliranje. HFM: Koji su najvažniji od tih genijalnih basista iz različitih stilova? CM: Bootsy Collins, Larry Graham, John Paul Jones, Flea, Edgar Meyer, David Walter koji je basist klasične glazbe, kao i, naravno, svi ti sjajni jazz basisti: Ray Brown, Paul Chambers, Jaco Pastorius, James Lee Jamerson koji je bio izvrstan basist a snimao je za Motowna. Previše ih je da bi ih sad mogli sve nabrojati. HFM: Zašto basisti u jazzu ne sviraju često arco tehnikom? CM: Hmmm. Potrebno je predano učiti i marljivo vježbati da bi svirali arco. U tome

hifimedia #91

RAZGOVOR / CHRISTIAN MCBRIDE HFM: Uz to što ste sjajan basist, također ste skladatelj. Kako skladate? CM: Većinu svoje glazbe skladam uz glasovir. Tek sam nekoliko skladbi napisao uz bas, ne previše.

Osobita čarolija

HFM: Koje basiste cijenite i kao skladatelje? CM: Mnogo je čudesnih basista koji su i dobri skladatelji, ali nisu snimili puno ploča.

Christian McBride, snimio: Davor Hrvoj

nisam toliko vješt. Dobar sam, ali ne u usporedbi s glazbenikom kao što je, primjerice, Edgar Meyer. On je izvrstan u tome jer to radi čitav svoj život. Tome pridaje veliku pozornost i svaki dan vježba svirati gudalom. Sviranje arco tehnikom razotkrit će sve vaše slabosti, nedostatke instrumentalne tehnike. To tada djeluje kao povećalo. Izvučete li gudalo, a niste izvrsno tehnički potkovani, vaše će se slabosti razotkriti u većoj mjeri nego što uisti-

Nitko me nikad nije angažirao zato što sviram dobra sola. Uvijek me angažiraju zato što znam dobro svirati bas dionice u pratnji nu postoje. Ono što je obični mali problem, doimat će se ogromnim. Ako nisi u potpunosti u skladbi, ako nemaš potpunu kontrolu, gudalo ti može nanijeti puno zla. Mislim da zato jazz basisti ne sviraju toliko gudalom. HFM: Koje basiste, koji su dobri u sviranju gudalom, cijenite? CM: John Clayton je jedan od mojih omiljenih basista koji svira i gudalom, Edgar Meyer kojeg sam već spomenuo, Paul Chambers koji sjajno svirao arco tehnikom, posebice kad je swingao, Slam Stewart, Major Holley, John Patitucci, kao i svi ti sjajni basisti klasične glazbe: David Walter, Eugene Levinson, moj pokojni učitelj Homer Mensch. No, to su samo neki.

hi-fimedia #91

Ponovno ću spomenuti Johna Patituccija koji je izvrstan skladatelj. John Clayton je jedan od najvećih aranžera u povijesti jazz glazbe. Tijekom svih tih godina napisao je toliko divne glazbe za svoj big band. Marcus Miller je začuđujuće dobar skladatelj. Jaco Pastorius je bio sjajan skladatelj. Buster Williams je briljantan skladatelj, jedan od najboljih. Charles Fambrough je sjajan skladatelj. Mnogi su basisti izvrsni skladatelji, ali zbog karaktera glazbala svi misle da je neki basist dobar radi li i nešto drugo osim sviranja basa, da je tek tada to nešto posebno, ali nije. HFM: Možemo li reći da je u tom pogledu Charles Mingus bio doista poseban?

CM: Ooooo, da! Apsolutno! Charles Mingus je nastavio ono što je radio Duke Ellington. Očito je da je bio snažno nadahnut Ellingtonom. Sva njegova glazba ima taj Ellingtonijanski feeling, ali njegova je glazba ponekad izražavala više gnjeva od Ellingtonove. Obožavam Mingusovu glazbu. HFM: Nije li ipak otišao korak dalje, oslanjajući se na sveobuhvatnost glazbene povijesti, primjerice na različite stilove, od bluesa, soula i gospela do free jazza, ponekad sve to u samo jednoj skladbi? CM: To je doista tako, ali za mene je to bio nastavak onoga što je radio Duke Ellington. On je radio na isti način. Postoji jedna stvar zbog koje je Mingusova glazba drukčija od glazbe bilo kojeg drugog skladatelja. Svatko može svirati glazbu Charliea Parkera i pritom eksperimentirati, svatko može eksperimentirati s glazbom Theloniousa Monka, Milesa Davisa ili Dukea Ellingtona, ali kad svirate glazbu Charlesa Mingusa morate svirati gotovo upravo onako kako ju je svirao sam Mingus, jer njegova je osobnost bila toliko jaka. Svirate li njegovu glazbu na neki drugi način, drukčije nego ju je on svirao, zvučat će pogrešno. Zato morate svirati poput njega. HFM: Uvijek je uspostavljao sjajnu komunikaciju među glazbenicima i glazbenika s publikom. Osjeća se to i u nastupu vašeg trija. Naime, svi članovi trija na pozornici se neprestano osmjehuju uživajući u svirci. Osjeća se neka osobita čarolija. Kako ju uspijevate ostvariti? CM: Čarlija se događa bez obzira s kime sviram. Ne želim obezvrijediti osobnost ovoga trija, ali primijetio sam da ljudi zapažaju da se neprestano osmjehujemo. Mislio sam da se svi glazbenici smiju tijekom svirke. HFM: Ne, ne osmjehuju se svi. CM: Većina onih s kojima ja sviram, osmjehuje se. Ne radimo to zato što smatramo da će se to publici svidjeti. Jednostavno, tako se ponašamo. Pogledaj što je naš posao, od čega živimo! Putujem diljem svijeta i sviram svoj bas - zašto se ne bih osmjehivao! To je velika privilegija. Svjestan sam da to nije lagan posao. Nije se jednostavno svako jutro buditi u pet sati da bi otišli u zrakoplovnu luku ili na kolodvor, po cijele dane sjediti u zrakoplovima ili vlakovima, neprestano se voziti, nemati vremena niti otuširati se jer morate ići izravno na pozornicu i svirati najbolje što možete. To nije jednostavno, ali kad počnete svirati i osjetite da publika cijeni to što radite, sve se doima puno bolje.

JAZZ Erik Truffaz Quartet

Erik Truffaz Quartet

El Tiempo de la Revolucion

Blue Note / Dallas Records

eć deset godina HGM jazz orkestar Zagreb, pod okriljem Hrvatske glazbene mladeži i stručnim vodstvom austrijskog saksofonista, klarinetista, autora i glazbenog pedagoga Sigija Feigla, svake prve nedjelje tijekom sezone, održava godišnje cikluse koncerata pod nazivom Sunday Nights. Zahvaljujući Feiglu na tim su koncertima uz Orkestar nastupili slavni jazz glazbenici poput Boba Mintzera, Randyja Breckera, Petera Erskinea, Jima McNeelyja, Kevina Mahoganyja i brojnih drugih. Uzbudljivo je bilo i 2. lipnja u Maloj dvorani Lisinski, na koncertu u kojem je kao gost uz Orkestar nastupio švicarskofrancuski trubač i skladatelj Erik Truffaz, glazbenik kojeg je hrvatska publika upoznala 2007. kad je sa svojim 4tetom svirao u kino dvorani zagrebačkoga Studentskog centra u okviru Muzičkog Biennala. Na svojem novom albumu "El Tiempo de la Revolucion", Truffaz se djelomično oslobodio utjecaja Milesa Davisa koji je prevladavao u ranijem razdoblju njegove karijere. Naime, dok je u prijašnjima radovima evocirao duh Milesove glazbe iz zadnjeg razdoblja karijere, na ovom se, tek u nekim momentima, osjeća utjecaj velikanove trube iz druge polovice pedesetih kad je s Gilom Evansom stvarao orkestralna djela. No, ono što se čuje u podlozi nešto je posve novo. Ritmovi, zvukovi, efekti, približavanje pop izrazu - sve je to njegov osoban glazbeni svijet, u skladu s novim trendovima u improviziranoj glazbi. Tijekom izvedba svih skladbi, koje Truffaz potpisuje zajedno s članovima banda, zadržava sjetan ugođaj, smirenost i opuštenost koje odaju zrelog glazbenika koji zna što želi. Davor Hrvoj

Blue Note / Dallas Records

ezahvalno je pretpostavljati u kojoj mjeri je današnja jazz scena plod utjecaja fenomena Miles Davisa, no ono u što možemo biti potpuno sigurni je da mnogi glazbenici u njemu vide motiv,inspiraciju i nepresušan izvor glazbenih ideja. Erik Truffaz je jedan od onih koji svoju opsesiju s Milesom niti najmanje ne sakrivaju, a sudeći prema konstantnoj težnji da u jazz osnovicu dodaje fragmente elektronike, popa, rocka, hip-hopa i pritom stvara sasvim poseban glazbeni jezik njegova glazbena vizija i progresija se doista mogu smatrati bliskima Milesovim vječnim istraživanjima. No, sve je počelo davno, još u doba dok je Truffaz kao dijete slušao muziciranje vlastitog oca na saksofonu i polako pokušavao i sam ponešto odsvirati. Zahvaljujući glazbenom pedigreu imao je prigodu slušati i dosta glazbe, a nakon sudara s "Kind of Blue" karta za švicarski konzervatorij bila je rezervirana, a glazbeni temelji udareni. Eric Truffaz nije trubač improvizacije, brzine i obligatne energije. Njegov dar je slikarska i meditativna truba kojom nas najčešće nježno vodi prema kontemplaciji i opuštanju, ali i jasnim zamasima kista slika atmosferu i okruženje kojem se skladateljski posvećuje. Njegov zvuk je iako dobro poznat uvijek moderan i fino uklopljen u bazu koju mu formira ritam sekcija s kojom surađuje već duži niz projekata. Posebice se to može reći za njegovog suradnika još iz dana konzervatorija Marca Erbetta na bubnjevima, ali i basistu Marcella Giuliania koji se priključio nešto kasnije. Sastav ostavlja mnogo prostora svom vođi, a na albumu je izvanrednu ulogu odigrao i klavijaturist Benoit Corboz koji je svojim muziciranjem na klaviru, Rhodesima i Hammondu pomogao slikati atmosferu i u tome izvanredno uspio. Materijal na albumu je poprilično ujednačen i kao i uvijek sposoban uvući u svoj imaginarni svijet . Sasvim malenu promjenu u kontinuitetu glazbe na albumu čini gostovanje vokalistice Ane Aaron čiji topao i dubok glas podcrtava ukupnu atmosferu izdanja. Nakon slušanja ukupnog materijala ostaje dojam mirnoće, ali i poprilično intenzivna i živa glazbena impresija. To je ukratko snaga umjetničke komunikacije koju Truffaz daruje publici. Oni ambiciozniji i željni malenog istraživanja po diskografiji umjetnika pred sobom imaju mnogo posla kojeg bi bilo dobro započeti s albumima "The Dawn", "Mantis" i uz mog osobnog favorita "Saloua". Oni drugi manje ambiciozni neka poslušaju još jednom "El Tiempo del Revolucion". Vrijedi svake minute. GorDan Gaži

hifimedia #91

JAZZ Lars Danielsson Liberetto

ACT / Menart

Lars Danielsson, snimio: Davor Hrvoj

Larsa Danielssona, švedskog kontrabasista, skladatelja i producenta, hrvatski su ljubitelji jazza upoznali 21. ožujka 2010. u Lisinskom, na koncertu iz ciklusa Jazz.hr na kojem je svirao kao član sastava Mike Mainieri & The Northen Light, te 23. lipnja prošle godine na Valamar Jazz Festivalu u Rovinju gdje je svirao kao član kvarteta danske pjevačice Caecilie Norby. Svirao je i snimao i s drugim slavnim jazzistima, među ostalima s Charlesom Lloydom, Jackom DeJohnetteom i Johnom Scofieldom, ali djeluje i kao vođa sastava s kojim je snimio sedam albuma za njemačku diskografsku kuću ACT. Glazbu za svoj novi CD snimio je s međunarodnim sastavom, a zasniva ju na suradnji s novootkrivenim glazbenim istomišljenikom, armenskim pijanistom Tigranom. Danielssonove, te dvije Tigranove skladbe i obradu jedne armenske narodne, ostvarili su u zajedništvu s norveškim trubačem Arveom Henriksenom, britanskim gitaristom Johnom Parricellijem i švedskim bubnjarom i udaraljkašem Magnusom Ostromom, nekadašnjim članom trija e.s.t. prerano preminulog uglednog švedskog pijanista Esbjorna Svenssona. Osim kontrabasa Danielsson svira i violončelo, a u jednoj izvedbi i električni klavir Wurlitzer. No, posebice je uvjerljiv kao kontrabasist čista tona, jasne artikulacije i zanimljivih zamisli u improvizacijama. No, u ovom su slučaju važnije skladateljske ideje koje realizira u jazz idio-

hi-fimedia #91

mu začinjenom klasičnom i tradicijskom glazbom. Iako nema brzih tempa i instrumentalnih ludorija, cijeli album je duboko promišljen, ima svoju dinamiku uz prevladavajući melankoličan ugođaj, razvija se postepeno, razložno, logično. Glazbu na albumu karakterizira liričnost, a svaka skladba ima svoju osobnost. davor HrvoJ

Joe Lovano Us Five Cross Culture

Blue Note / Dallas Records

Joe Lovano s recentnim izdanjem koje je pred nama nastavlja glazbena istraživanja sa svojim kvintetom koji se sastoji od dva bubnjara u čijim su ulogama Otis Brown III i Francisco Mela koji uz Esperanzu Spalding i Petera Slavova koji se izmjenjuju na basu i izvanrednog pijanistu Jamesa Weimana čine ritam sekciju koju svaki vođa sastava može samo poželjeti. Na pojedinim skladbama pojavljuje se i gitarist Lionel Loueke koji dominantnoj ritam sekciji uspijeva ubrizgati poneku drugačiju notu i osvježiti ukupnu atmosferu, pa je njegova rola iako razmjerno sporedna u ukupnom zvuku sastava zapravo vrlo čujna i značajna. Lovano osim sviranja standardnih instrumenata pokušava unijeti i nove i zanimljive elemente u lepezu proučavanja susreta raznih kultura i tradicija. pa tako možemo čuti udaraljke iz gotovo cijelog svijeta, ali i "G mezzo soprano","Teragato" i "Autochrome". Album svojom atmosferom i načinom na koji Lovano pristupa temi može biti služiti kao odličan sup-

strat za ozbiljno i kritičko slušanje, ali isto tako gotovo savršeno funkcionira kao manje obavezna jazz glazba koja se može konzumirati u svakoj prilici. U tom smislu koncepcija albuma pruža sastavu ogromne mogućnosti kombinacije različitih zvukova i instrumentalnih linija uz zadržavanje općenito ugodnog i pomalo atraktivnog zvuka cijelog sastava. Taj segment je zapravo osnovica na kojoj je Lovano nakanio izgraditi cijelu lepezu zvukova i nesmetano se pozabaviti nenametljivim, ali i uvijek zanimljivim sudarom drukčijih tradicija i kultura, a pritom slušatelju ponuditi i sasvim pitak, slušljiv i zanimljiv koncept. To je zapravo "Us Five" ovoga trenutka. Samo muziciranje Lovana dokazuje njegovu izjavu da on ne izvodi free jazz glazbu, već povremeno samo malo slobodnije svira jazz. Solo dionice su umjerene i može se reći da je Joe Lovano u ovoj fazi mnogo više timski igrač kojeg naglašeno zanima oblik i izgled cijelog projekta umjesto spiska odrađenih solo dionica i takav Lovano je uvijek najbolji i najproduktivniji. Na trenutke se ipak čini da su neke skladbe bez dovoljno ideja i pomalo repetitivne kao da je u moru ideja ponestalo one krajnje kapljice tekućine za fino poliranje. Sve skladbe na albumu napisao je Joe Lovano osim malog pogleda prema Dukeu uz njegovu "Star Crossed Lovers", dok album zatvara "PM" kao još jedno prisjećanje na velikog prijatelja i suradnika Paula Motiana. Gordan Gaži

George Duke Deja Vu

Heads Up / Menart

Snimajući svoj novi album George Duke se uljuljkao posluživši se prokušanim receptom koji garantira uspjeh, smanjuje mogućnost rizika i povlađuje interesima tržišta, ali je daleko od kvalitete za koju ovaj klavijaturist, skladatelj i producent ima potencijal - ma ne potencijal nego reference. U izvedbama na ovom CD-u osjećaju se tek trenutni nagovještaji njegovih jazzističkih suradnji, primjerice s Dianne Reeves, Donom Ellisom ili Cannonballom Adderleyem ili pak rockerskih s Frankom Zappom, ili fusion s Jean Luc Pontyjem, Stanleyom Clarkeom ili Billyjem Cobhamom. Ovo je bliže smooth jazzu s obilnom konzumacijom raznoraznih klavijatura, sladunjavim vokalima, sretilnim ritmovima, kao da se radi o korištelja samplova. Čak i kad se upušta u ozbiljniji pristup, kad inicira kratkotrajna sola ili glazbena sučeljavanja članova banda, ne može se sakriti dojam o hladnoći. O da, ima tu i elemenata funka, soula, jazza i fussiona, koji

su mu u krvi i kojih se ne može tako lako riješiti, ali postoji neka kočnica koja štopa da se band razmaše, da se dogodi glazbeno uzbuđenje. Produkcijski - presavršeno, no nameće se pitanje kako bi ta glazba zvučala na koncertu, u uvjetima koji donose nepredviđene situacije.

Nije li prava šteta na snimanje kao goste pozvati sjajne glazbenike poput trubača Nicholasa Paytona, flautista Huberta Lawsa ili saksofonista Boba Shepparda i ograničiti njihova sola, ne dozvoliti im da se upuste u nesputane vragolije? Oh, da, gledamo li sa stanovišta smo-

oth jazza ili takozvanog suvremenog jazza (kad kažem suvremenog pri tom ne mislim na free, avangadu ili slobodnu improvizaciju) ovo je izvrstan album koji se dioma jednostavnim unatoč svoj svojoj kompleksnosti, no moje se stopalo nije trznulo. davor HrvoJ

23 minute duge kompozicije "Pegasus" koja je zabilježena 2010. godine u "Disney" koncertnoj dvorani. Album predstavlja i povratak pod okrilje izdavača "Blue Note" nakon 40 godina, a kao kontinuitet djelovanja kvarteta i dubokog istraživanja Shorterovih skladbi, album otvara "Orbits" napisan još 1967 za "Miles Smiles". Verzija je vrlo slobodna, no zorno demonstrira svu moć kvarteta kojem je Shorter dozvolio slobodu muziciranja i ponudio neke od svojih skladbi za potpunu rekonstrukciju ili čak potpunu dekonstrukciju. Isto vrijedi to i za izvanredno izvedenu, ali jedva prepoznatljivu

"Plaza Real" iz doba suradnje sa Zawinulom. No, to je Wayne Shorter danas i izričaj koji je odabrao u svojoj posljednjoj umjetničkoj fazi koja polako prelazi glazbenu karizmu jednog muzičara i Shortera fiksira među nekolicinu najvećih živućih jazz glazbenika. Ostatak materijala na albumu čine maestralno odsvirane Shorterove skladbe. Svima koji imaju prigodu čuti album topla je preporuka ponoviti slušanje nekoliko puta i potpuno uroniti u glazbeni svijet kako ga slika možda najbolji sastav današnjice. Stvarno nikad nije kasno.

Wayne Shorter Whitout a Net

Blue Note / Dallas Records

a Wayne Shortera nikad nije kasno. Čovjek koji je u doba bebopa svirao s najvećima i kojeg su smatrali jednim od najvažnijih suradnika Miles Davisa na samo sebi svojstven način umjetnički živi zadnju etapu svoje karijere. Nakon formiranja fusion grupe "Weather Report" sedamdesetih godina prošlog stoljeća Shorter je glazbeno istraživao novi idiom i uz to pomalo sudjelovao na nešto drugačijim projektima i snimao solo albume od kojih se moramo prisjetiti "Native Dancer" koji je izašao za "Columbia Records". Dug period istraživanja glazbenih utjecaja i njihovog kombiniranja unutar uvijek svježe kolaboracije sa Zawinulom i drugim prolaznijim "Weather Report" suradnicima također nije ostao bez odjeka kritike, no Shorter je unutar takve suradnje pomalo gubio kreativnost i vlastiti izričaj. Činilo se da je veliki glazbenik pomalo pritisnut godinama (rođen 1933.) sve više izvan žarišta zanimanja i pomalo bez ambicije da se upusti u nešto novo. No, za Shortera i ogroman talent koji nosi doista nikad nije kasno. Formiranjem kvarteta s Danilom Perezom na klaviru, strahovito dinamičnim Brianom Bladeom na bubnjevima i neumornim Patitucciem na basu koje se dogodilo 2000. godine Shorter je dobio okružje koje ga je nadahnjivalo, hranilo idejama, ali i glazbenike koji su ideje mogli pretočiti u konkretnu i opipljivu svirku. Mnogi smatraju da je taj kvartet najbolji mali orkestar na svijetu, no znatno je važnije da Wayne Shorter s odabranim glazbenicima glazbeno meditira, razmišlja, veseli se, ljuti, a u svakom od raspoloženja sa svojim vođom telepatski diše i cijeli sastav. Prije nekoliko godina sretnici na zagrebačkom koncertu imali su prigodu osjetiti unisonost sastava i doživjeti izvanredan nastup koji je jasno demonstrirao kroz glazbu sve ono što Shorter danas predstavlja na ukupnoj jazz sceni. "Whitout a net" je album snimljen u živo na kojem se nalaze snimke s europske turneje sastava 2011. godina uz dodatak

Gordan Gaži

hifimedia #91

FILMSKA GLAZBA Les Miserables - The Musical Phenomenon (Highlights from the Motion Picture Soundtrack) Polydor / Universal Music

Čuveni roman "Jadnici" francuskog književnika Victora Hugoa još uvijek živi, ne samo kao književno djelo nego i u raznim kazališnim i filmskim adaptacijama. Nova je cijenjeni filmski mjuzikl, ili pop-opera, Toma Hoopera s glazbenim izvedbama koje su izazvale oprečne komentare. Naime, sjajne songove koje su francuski skladatelj Claude-Michel Schonberg i tunisko-francuski tekstopisac i libretist Alain Boublil izvorno napisali za kazališnu verziju, pjevali su poznati glumci, između ostalih Hugh Jackman, Russell Crowe, Anne Hathaway i Sacha Baron Cohen. Kompromis koji je Hooper napravio u izboru glumaca prednost je dao glumačkoj, a ne glazbenoj (vokalnoj) vještini, tek s iznimkama u sporednim ulogama od kojih neke imaju sjajne pjevačke role. Šteta što

je pjevačka neuvjerljivost najeksponiranijih glumačkih zvijezda zasjenila inače dobar glazbeni materijal. Iako je i uz te manjkavosti film iznimno umjetničko djelo sa sjajnom režijom, glumom... i niz osvojenih nagrada, ali niti jednu u glazbenim kategorijama, uz vokalne dionice profesionalnih pjevača mogao je postati remek djelom. davor HrvoJ

Anna Karenina (Original Music From The Motion Picture) Music by Dario Marianelli Decca Records / Universal Music

Dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima i Oscara, talijanski skladatelj djela za glasovir i orkestre, te autor glazbe za filmove, Dario Marianelli je prihvatio izazov pisanja glazbe za novu, jednu u dugačkom nizu, verziju filma "Anna Karenina" redatelja Joea Wrighta. Dugogodišnja suradnja ove dvojice umjetnika rezultirala je još jednim vrijed-

nim ostvarenjem. No, posao nije bio nimalo lagan - iziskivao je puno zanatskog umijeća i hrabrost za upuštanje u eksperimentiranje. Za razliku od stvaranja većine drugih filmova u kojima je red za stvaranje glazbe tek na kraju, Marianelli je za ovaj mnoge stvari trebao osmisliti i snimiti prije nego su se snimale scene s glumcima, primjerice u sceni plesa na balu, a potom ih prepravljati, pa tako više puta. Radi se o višestrukom rearanžiranju što oduzima puno vremena i može djelovati na emotivni naboj i životnost same glazbe, ali on je vodio računa o tome i postigao popriličnu uvjerljivost. Marianelli se u osmišljavanju glazbe za ovaj film oslanjao na rusku kao i umjetničku tradicijsku glazbu, uskladivši arhaično i suvremeno, ruralno i urbano, oporo i profinjeno. No, oslanjajući se u velikoj mjeri na gudače, uspio je cjelokupni glazbeni materijal ostvariti u romantičnom duhu. davor HrvoJ

The Hobbit - An Unexpected Journey (Original Motion Picture Soundrtack) Music Composed, Orchestrated and Conducted by Howard Shore Decca Records / Universal Music

Iako je do sad napisao glazbu za više od osamdeset filmova, kanadski skladatelj Howard Shore je najpoznatiji po onoj za trilogiju "Gospodar prstenova" Petera Jacksona za koju je dobio tri nagrade Grammy. Četvrti "stavak" ovog grandioznog glazbenog djela muzika je za film "Hobbit: Neočekivano putovanje" koja se logično nastavlja na spomenutu, a objavljena je na dvostrukom kompakt disku. Iako nije posegnuo za temama iz "Gospodara prstenova", Shore je skladao glazbu koja u svim svojim segmentima neodoljivo podsjeća na njih. Naime, osim što poštuje zakonitosti funkcionalne glazbe, one koja prati scene, naglašava emotivni karakter likova i donosi ugođaj, uvijek u službi radnje u filmu, pa tako i ovom, ona se stilski i estetski naslanja na spomenutu trilogiju. Shore se i u glazbi za "Hobbita", koju je i orkestrirao, te je na snimanju ravnao sjajnom Londonskom filharmonijom, koristi sličnim tradicijskim glazbenim motivima kako bi asocirao na arhaičnost i drevne običaje, na isti način razvija dinamiku, donosi dramatiku, korespondira s fantastikom i epskim karakterom sage, zvukovno prati filmski spektakl. davor HrvoJ

hi-fimedia #91

FILM 78

82 88 88

90 hifimedia #91

FILM / SUPERhERojI

Bitke svagdašnje superheroja naših 78

hi-fimedia #91

piše: Mladen Šagovac

jih rese moći suprotne svakoj logici i zakonima fizike, inteligencija na kakvoj bi pozavidio čak i Albert Einstein, a često predstavljaju neki od kutaka nama željenog oblika alter-ega, oni su SUPERHEROJI. Suprotno vjerovanju da je prvi svijetu predstavljeni superheroj neuništivi Superman, koliko god to zvučalo bizarno, prvi je ipak bio momak s tetovažom sidra na lijevoj ruci - Mornar Popaj. Da, njemu je dovoljno da u svoja usta istisne sadržaj konzerve špinata i on instantno postaje superjunak koji spašava svoju voljenu družicu Olivu. No, Popaj nije tema. Iako nije prvi, zahvaljujući svom kultnom statusu, Superman je najveći među najvećima. Proteklih godina s eksplozivnim razvojem CGI kinematografije svoju vizualnu renesansu doživjeli su i filmovi bazirani na čudesnim strip-superjunacima koji konačno na ekranu mogu dočarati baš sve moći zamišljene u njihovim stripovskim verzijama, pa i više. Superheroji su na filmsko platno zapravo došli podosta kasno, polovicom 20. stoljeća. Prije toga su, baš kao sa stripovima, do publike uglavnom dolazili kroz epizodne serijale na malim TV ekranima. Ljubav između stripa i filmskog platna je potpuno prirodan spoj. Naime, na putu od scenarija do snimanja filma još stoji "storyboard", svojevrstan strip kojim se na prvu dočarava kako će izgledati film. Tu još dolaze dizajneri vizualnog koncepta koji su po prirodi struke profesionalni crtači. Svoj prvi filmski "boom" doživljavaju baš sa Supermanom Richarda Donnera 1978. godine s impozantnom glumačkom postavom koju čine Christopher Lee, Marlon Brando, Gene Hackman i Margot Kidder. Donner je svojom bogatom produkcijom Supermanu dao novi život koji će se kasnije protegnuti kroz cijelu dekadu i rezultirati s četri filma o čeličnom super junaku uz nešto manje zapa-

ženi dodatak njegove rođakinje pod naslovom 'Supergirl' 1984. godine. Devedesete godine 20. stoljeća obilježit će ponešto slabiji, odnosno neuvjerljiviji, filmovi o superherojima među kojima se izdvajaju tek dva izdanja Batmana s Michaelom Keatonom u glavnoj ulozi, 'Vrana' koju je pratilo prokletstvo pogibije Brandona Leea (sina Brucea Leea) i vampir lovac na vampire 'Blade' s Wesley Snipesom u naslovnoj ulozi. S početkom novog tisućljeća kreće nova superherojska renesansa koju predvode 'X-Men' Marvel Comicsa koji s pet nastavaka praktički dominiraju cijelom prvom dekadom 21. stoljeća. Tu novu šansu će iskušati i inače DC Comicsov Superman u svom povratničkom naslovu 'Povratak Supermana' 2006. Unatoč supermanskom temeljnom kapitalu ovaj povratak u režiji Bryana Singera s Brandonom Routhom u kostimu superjunaka ne pulučuje ništa bolji uspjeh od godinu dana ranije predstavljenog Nolanovog 'Batman: Početak' s Christianom Baleom kao maskiranim osvetnikom u glavnoj ulozi. Iako zapravo nije izgubio financijsku bitku, 'Povratak Supermana' zakazao je na estetskom bojnom polju gdje je Christopher Nolan iznad bilo kojeg drugog redatelja. Pogađate koji je nastavio dalje i svojim nastavkom postavio za ovaj tip kinematografije do 2008. godine neslućeni rekord na kino blagajnama u iznosu od 1.001.921.825 dolara i nešto sitno centi. Iste godine Marvel Comics u financijski ring superheroja ubacuje 'Iron Man' koji će s dobro raspoloženim Robertom Downey Jr-om zaraditi pola Batmanove svote čime će si, uz vanredno naklonjenu kritiku, također osigurati filmske nastavke. Da, dobro ste iščitali između redova. Već smo duže vrijeme svjedocima žestokoj borbi za prevlast, a odvija se na kino blagajnama i sekundanti uz ring su DC Comics te Marvel Comics. Po broju prisutnih superheroja čini se da Marvel predvodi borbu protiv zlih antagonista na filmskim platnima, no DC-Comics mu neprekidno diše za vratom financijskim uspjehom Nolanovog Batmana.

hifimedia #91

2013 - Dc comics VS. Marvel comics

ad kad je gotovo s trilogijom o Crnom vitezu DC-Comics u ring pokušava vratiti Supermena kao "Čovijek od čelika" koji se ove godine bori s čak četri Marvelova naslova. Predvodnik Marvel Comics superjunačke ekipe ove godine je treći nastavak čovjeka u željeznom borbenom okolopu "Iron Man 3", a slijede ga nastavak sad već kultnog 'Kick

Budžet: oko 100 milijuna dolara Premijera: 25. srpanj 2013. Produkcija: Marvel Entertainment, 20th Century Fox

Ass', X-Menov spin-off 'The Wolverine' i novi nastavak skadinavskog superbožanstva 'Thor' koji se pokazao kao pravi magnet za žensku publiku. Tko je jači? DC-ev prpošni reboot ili Marvelovi već uhodani nastavci saznat ćemo ubrzo, još u ovoj godini.

Iron Man 3 Superbogati playboy Tony Stark (Robert Downey Jr.) u nastavku koji se odvija nakon okupljanja 'Osvetnika' sada ima novog neprijatelja. Ime novog superzločinca je Mandarin i suprotno njegovoj stripovskoj verziji njegovo prstenje nema posebne moći. Razlog? Navodno Sir Ben Kingsley koji ga igra ima premale ruke pa je redatelj Shane Black odlučio igrati na što je više moguće prirodnije elemente, odnosno odlučio je Mandarina podrediti borbenim taktikama karakterističnim za stvarni svijet. Točnije, Mandarin je potpuno transformiran. U svojoj novoj inkarnaciji Tony Stark primoran je potražiti odgovorne za uništenje njegovog privatnog života. Pritom otkriva i odgovor na pitanje koje ga muči od samog početka ulaska u željezni oklop – Čini li čovjek odijelo ili odijelo čini čovjeka? Trećem Budžet: 200 milijuna dolara izravnom ('Osvetnici' je neformalni Premijera: već je u kino spin-off) nastavku ove franšize na dvoranama ruku posebno ide odlično napravljeProdukcija: Marvel Studios, no preslagivanje negativaca u finaWalt Disney Studios Motion lu. 'Iron Man 3' visoko postavlja letviPictures cu filmovima koji slijede.

The Wolverine Ovo je dokaz da je X-Men prošlo desetljeće potpuno dominirao filmskim tržištem stripovskih superjunaka. Spin-off s Hughom Jackomanom u naslovnoj ulozi na platna donosi novu dozu dugih pandži koje su spremne rastrgati novi val negativaca. Nešto nakon događaja koji se odigraju u 'X-Men: Posljednja fronta' mutant Logan/Wolverine odlazi u Japan gdje se s misterioznom pojavom iz prošlosti sukobljava u

Čovjek od čelika

Budžet: 225 milijuna dolara Produkcija: Legendary Pictures, DC Entertainment, Warner Bros. Premijera: 14. Lipnja 2013.

Ovaj drugi reboot Supermana dolazi u produkciji Christophera Nolana, a režira ga tako mlad a već kultni redatelj Zack Snyder koji stoji iza jednako kultnih naslova 'Zora mrtvih', '300', 'Watchmen', 'Legenda o čuvarima' i 'Sucker Punch'. Već sama pomisao da je producent Christopher Nolan izaziva uzdah iščekivanja i trnce uzbuđenja. Ni nježniji spol ne ostaje zakinut za uzdahe jer ovaj put su za ulogu najpoznatijeg čuvara slobode i čovječanstva odabrali naočitog Britanca Henrya Cavilla. Priča je već desetljećima znana, Klark Kent je novinar u dvadesetim godinama kojeg su usvojili Jonathan i Martha Kent nakon što je na Zemlju poslan sa svog umirućeg planeta Kryptona. Odgojen s moralnim vrijednostima svojih posvojitelja on se osjeća otuđenim zbog svojih jedinstvenih super moći i bori se sa sobom kako bi pronašao svoje mjesto u svijetu. Nakon što je Zemlja ugrožena, Klark Kent postaje heroj imena Superman koji će zaštiti planet i njegove ljude. Ovaj puta Supermanovog biološkog oca Jor-Ela igra veliki Russell Crowe, dok Kentovu simpatiju Lois Lane igra Amy Adams. Zapravo, 'Čovjek od čelika' uposlio je cijelu plejadu vrhunskih glumaca pa se u filmu još pojavljuju Christopher Meloni, Kevin Costner, Laurence Fishburne, Diane Lane i vrhunski Michael Shannon kao General Zod.

FILM / SUPERhERojI Kick-Ass 2

borbi koja će ostaviti dalekosežne posljedice. Po prvi puta ranjiv i gurnut do krajnjih fizičkih i emotivnih granica, Wolverine se ne sukobljava samo sa smrtonosnim samurajskim čelikom već i sa svojom besmrtnošću. Iz svega će izaći moćniji nego ikad. Film je prvotno trebao režirati Darren Aronofsky, no snimanje je odgođeno zbog razornog tsunamija koji je pogodio Japan. Kasnije je za redatelja angažiran James Mangold (Cop land, Walk the Line, 3:10 za Yumu) kojem također umjetnički dobro leži teška karakterna dramaturgija koja od samog početka obilježava "X-Men" franšizu. Ovo je dovoljna garancija da će publika, uz izvrsne vizualne efekte i prizore borbi, stvarno moći uživati u Wolverineovoj bipolarnoj borbi sa samim sobom. Ovaj supejherojski megahit trebao bi garantirati ljetni život kino blagajni.

Ovo je naslov koji iza sebe ima znamenitog wannabe superheroja koji je u prvom dijelu doslovno prolazio s «isprašenom» stražnjicom. Ovaj karikirani prikaz filmskog superherojstva zbog svoje specifičnosti i simpatičnosti vrlo brzo je stekao status kutnog filmskog ostvarenja i jedino što ga je spriječilo u haranju kino blagajni bio je žestoki ulični rječnik zbog kojeg su klinci film mogli gledati samo uz pratnju roditelja. Redatelj ranijeg filma sad je prešao u producentsku poziciju, dok ovaj nastavak režira Jeff Wadlow. Kome će ovaj puta Kick-Ass (Aaron Taylor-Johnson) prašiti turove? Nakon što mu je u prošBudžet: oko 40 milijuna dolara lom filmu isprašio tatiPremijera: srpanj/kolovoz 2013 cu, Red Mist (Christopher Produkcija: Marv Films, Mintz Plasse) gladan osveUniversal Pictures te postaje The Mother Fucker koji oko sebe okuplja skupinu supernegativaca koji se nazivaju, pokrijte uši, The Toxic MegaCunts s kojima planira zgaziti svakoga tko si umisli da je superjunak. S druge strane, Kick-Assova ranija pojava inspirirala je brojne druge anonimuse da postanu superheroji pa će se uz njega i Hit Girl (Chloe grace Moretz) pojaviti likovi kao što je Pukovnik Stars & Stripes (Jim Carey). Premda je prvi film bio više teenage-superheroes parodija, u ovom filmu scenaristi unose izraženije elemente teenagerske (srednjoškolske) romantične drame. Ovaj puta Kick-Ass više ne mora čekati da ga publika otkrije već u kino dvorane ulazi kao punokrvni hit i sasvim je opravdano očekivati da će unatoč dobnoj restrikciji isprašiti kino blagajne.

Budžet: još nije utvrđeno Produkcija: Marvel Studios, Walt Disney Studios Motion Pictures Premijera: 8. studeni 2013.

Thor: Svijet tame Godinu heroja će zaokružiti skandinavsko superbožanstvo koje svojim maljem izaziva grmljavinu, ali prema potrebi tamani i razne antagoniste. Popis glumaca uz Chrisa Hemswortha kao Thora govori sve o radnji nastavka: Natalie Portman, Tom Hiddleston, Stellan Skarsgård, Idris Elba, Christopher Eccleston, Adewale Akinnuoye-Agbaje, Kat Dennings, Ray Stevenson, Zachary Levi, Tadanobu Asano, Jaimie Alexander, Rene Russo i Anthony Hopkins. Godinu dana nakon okupljanja Marvelovih 'Osvetnika' Thor se vraća kući u Asgard kako bi izvojevao bitke za spasenje svih Devet carstava. Ne može se reći da Thora krasi nekakva posebna dramaturgija. Kao i u prvom filmu, publika ovdje može očekivati izravne i relativno plošne odnose među likovima. Osnova cijele priče su borbe između "tame" i "svijetla" za prevlast na nebesima. Unatoč očitoj plošnosti i ovom nastavku možemo predvidjeti uspjeh na kino blagajnama pogotovo jer izlazi pred kraj godine u zimskim mjesecima kada publika lakše odabire toplinu kino sjedalica kao oblik zabave u slobodno vrijeme.

piše: Mladen Šagovac

ve godine velikim žirijem filmskog festivala u Cannesu predsjedao je Steven Spielberg, filmsko ime o kojem ne treba postavljati previše pitanja. Malo je ljudi koji mogu s potpunom sigurnošću reći da nisu pogledali ama baš ni jedan njegov film, a među onima koji su pogledali sve filmove Stevena Spielberga jako je malo onih koji ne mogu reći da u jednom periodu svog života nisu bili tvrdokorni obožavatelji lika i djela ovog redatelja. No, tko je Steven Spielberg? Tko je čovjek koji već desetljećima obara rekorde gledanosti svojih filmova? Je li Steven Spielberg umjetnik ili filmski biznismen kojem je isplativost njegovih djela na prvom mjestu? Činjenica da će upravo komercijalno uspješni Steven Spielberg predsjedati canneskim žirijem smeta njegovim kritičarima. No, pritom zaboravljaju da je isti jedan od laureata istog festivala. Svojim prvim dugometražnim filmom ‘The Sugarland Express’ na festivalu filma u Cannesu 1974. godine nagrađen je za najbolji scenarij uz činjenicu da je isti film konkurirao i za Zlatnu palmu.

Godine rapidnog uspjeha

Steven SpIeLberg umjetnik ili biznismen monstruozan uspjeh koji je postigao s proždrljivom morskom psinom Spielbergu je otvorio zlatna financijska vrata Hollywooda

hi-fimedia #91

Prvi film kojim je privukao pažnju na sebe kao, tada, mladog redatelja je bio kratkometražni romantični film ‘Amblin’’, no, prvi projekt kojim će privući pažnju javnosti na sebe kao potencijalno ozbiljnog filmaša bio je televizijski cjelovečernji film ‘Duel’. Triler o dvoboju vozača osobnog vozila i misterioznom kamionu snimljen 1971. godine kao da najavljuje dvoboj koji će snimiti pet godina kasnije, a godinu nakon ranije spomenutog uspjeha u Cannesu. Film ‘Ralje’ (1975) trajno ga uzdiže u vrh hollywoodske kinematografije. No, nije sve išlo glatko. Mehanički morski pas koji je korišten za snimanje nije funkcionirao onako kako je bilo zamišljeno, te su bili primorani snimati po konceptu čudovišta iz ormara. Odnosno kako je to jednom prilikom Spielberg sam opisao – „Film je iz japanskog hororca za subotnje matineje postao više hitchcockovski, što-manje-vidiš-dobivaš-višenapetosti.“ Kasnije će potvrditi da su propale zamisli s mehaničkim morskim spom došle kao bogom dane zbog čega je uvjerljiva gluma postala ključna za dočaravanje prisustva krvoločnog čudovišta. Tada svježem redatelju muke su zadavale i vremenske neprilike zbog čega se snimanje razvuklo na skoro pola godine, te je Spileberg bio uvjeren da je time i njegova karijera kao redatelja zapečaćena. Osim zavidnog uspjeha ‘Ralje’ su Spielberga obilježile još nečim. Kako je bio uvjeren da će ga filmska ekipa

FILM / STEVEN SPIELBERG nakon snimanja finalne scene baciti u more, nije bio prisutan. Ovo se pretvorilo u tradiciju i svojevrstan „trade mark“ te od onda Steven Spielberg ne prisustvuje na snimanju finalnih scena svojih filmova. Skoro pa monstruozan uspjeh koji je postigao s proždrljivom morskom psinom Spielbergu je otvorio zlatna financijska vrata Hollywooda i dvije godine kasnije, 1977. sa svojim prijateljem Georgom Lucasom snima priču o kontaktu s vanzemaljcima za koji će angažirati, tada, fascinantnu industriju specijalnih efekata – Susreti treće vrste. Prvi umjetnički i financijski poraz doživjeti će sa slapstick ratnom komedijom ‘1941.’. Film o američkom strahu od japanske invazije kritika je sasjekla u korijenu a ni na kino blagajnama nije prošao dobro. Negdje u vrijeme izlaska ‘Star Wars’, Spielberg i dalje ustrajno traži recept za komediju, te se Georgu Lucasu povjerava kako želi da njegov projekt bude nešto zabavno, nešto u stilu Jamesa Bonda. Navodno je Lucas na ovo odgovorio nešto u stilu da ima „nešto još bolje“, ili „nešto što ima taj ritam“. ‘Indiana Jones: Otimači izgubljenog kovčega’ imao je budžet od 18 milijuna dolara, a samo u prvom vikendu prikazivanja zaradio je više od osam milijuna dolara, ukupno skoro 400 milijuna čime se Steven Spielberg potvrdio kao financijski lukrativni redatelj. Ovaj uspjeh priče o otkačenom profesoru arheologije u produkciji Georga Lucasa rezultira još zabavnijim nastavcima i kratkim televizijskim serijalom. Iste 1981. osniva Amblin Entertaniment s kojim godinu dana kasnije, još više diže ljestvicu dosega svoje karijere i svijet se klanja pred filmom ‘E.T.: Extra-Terrestrial’ koji je snimljen za manje novaca, a u prvoj godini prikazivanja zaradio je dvostruko više od „Otimača izgubljenog kovčega“ te je postavljen na pediestal instantnih filmskih klasika. Učinio je nešto do tad nepojmljivo u filmu. Naveo je cijeli svijet da zavoli i doslovno obožava ružnog i smežuranog vanzemaljca. Spoj dječje avanture i SF-a nije bio novost u kinematografiji , ali nikad ranije nije polučio toliki umjetnički i financijski uspjeh. Ovo mu je bila treća oscarovska nominacija za najbolju režiju. Narednih godina prepustiti će se uživanju u lovorikama i u sklopu Amlin-a producirati niz kino hitova: ‘Poltergeist’ (1982), ‘Zona sumraka’ (1983), ‘Gremlini’ (1984), ‘Gunisi’ (1985), ‘Povratak u budućnost’ (1985) i ‘Mladi Sherlock Holmes’ (1985). U filmovima koje samo producira najviše otisaka ostavit će kao kreator priče u ‘Gunisima’ koji spajaju njegovu ranije (Indiana Jones) iskazanu ljubav prema šund romanima iz njegovog djetinjstva i kinematografiju za djecu.

Žanrovski zaokret

Odmah nakon drugog nastavka ‘Indiana Jones i ukleti hram’ (1984) sprema svoj

"Schindlerova lista" osvojila je ukupno sedamdesetak nagrada uključujući Oscare

četvrti juriš na Akademijine zlatne nagrade, ali ovaj puta radi potpuni zaokret u karijeri i snima dramu ‘Boja purpura’, adaptaciju romana Alice Walker o životnim borbama i kušnjama nekolicine američkih crnkinja uoči Drugog svjetskog rata. Ovo mu je vjerojatno bio prvi bolniji umjetnički poraz u životu jer unatoč hvalospjevima kritike i publike ‘Boja Purpura’ nije osvojila čak ni utješne nagrade. Nastavlja s dramom, no ovaj puta vraća se Drugom svjetskom ratu, jednom od svojih omiljenih filmskih motiva koji prožimlje gotovo cijelu Indiana Jones franšizu, a glavna je tema cijelog niza filmova. ‘Carstvo sunca’ (1987) unatoč izuzetnoj dramskoj snazi i fas-

filmova na kojima je radio, a kada mu to ne bi pošlo za rukom. Tada bi se vjerojatno vraćao svojim komercijalnim uspjesima kako bi napunio blagajnu za daljnju ekploraciju svojih umjetničkih mogućnosti. Slijedi pokušaj povratka u kinematografiju za djecu pustolovnim filmom ‘Kuka’ (1991). Ovaj pokušaj narativnog nastavka bajke o Petru Panu, dječaku koji nije htio odrasti unatoč vrsnim glumačkim imenima (Robin Williams, Dustin Hoffman) nikako nije sjeo kritici pa je tako nedavno preminuli Roger Ebert za film ‘Kuka’ napisao – „Promašaj Kuke je što nema sposobnost reimaginacije materijala, što ne pronalazi ništa novo, svježe ili važno što bi se

Spoj dječje avanture i SF-a nije bio novost u kinematografiji , ali nikad ranije nije polučio toliki umjetnički i financijski uspjeh cinantnom talentu, tada mladog, Christiana Balea, pomalo naivna ratna pustolovina dječaka u japanskom sabirnom logoru na kino blagajnama prolazi loše, a ovaj puta je i kritika nešto suzdržanija. Ista stvar se kasnije dogodila s melodramom ‘Uvijek’, remakeom filma ‘Čovjek zvan Joe’. Spielberg se potom vraća svojoj najisplativijoj „igrački“, franšizi o akcijskom junaku arheologu i snima ‘Indiana Jones i posljednji križarski pohod’ (1989). Ovdje se već polagano nazire obrazac rada po kojem se vidi da je Spielberg u prvom dijelu svoje karijere pokušavao izjednačiti komercijalnu i umjetničku vrijednost

moglo učiniti s mitom o Petru Panu“. Unatoč katastrofalnim kritikama, film je dobio nekoliko „utješnih“ nominacija za Oscare.

U susret prvom Oscaru

S budžetom od 63 milijuna dolara 1993. snima znanstveno-fantastičnu avanturu po predlošku Michaela Crichtona, ‘Jurski park’ s kojim opet zadobiva naklonost kritike i obara rekorde na kino blagajnama. Impresivni prizori „živućih“ bića iz daleke Zemljine prošlosti impresivno su djelovali prije dvadeset godina, a danas je tek moguće uvidjeti koliko je film bespri-

hifimedia #91

FILM / STEVEN SPIELBERG jekorno rađen. U utrku za Oscare ulazi s tri nominacije, za najbolje efekte, najbolje zvučne efekte i najbolji zvuk te osvaja sve tri nagrade. Kao da postoji nešto između Spielberga i nemani kojima daje život da time izluđuje mase. Kao i ranije ‘Ralje’, ‘Jurski park’ je pretočen u franšizu, a 2001. godine Američki filmski institut ga svrstava kao 35. najuzbudljivji film svih vremena. Kako Spielberg zapravo nikad ne prestaje s radom, iste godine režira moćnu dramu o stradanjima Židova u holokaustu te o njemačkom biznismenu Oskaru Schindleru koji spašava oko tisuću njih. ‘Schindlerovu listu’ snima Janusz Kaminski koji također snima sve kasnije Spielbergove filmove. Ovdje Spielberg s jednom scenom pokazati svijetu svoju stvarnu umjetničku vrijednost i veličinu. Cijeli film je crno-bijeli, samo je u jednoj sceni kaputić djevojčice koju usred pokolja Židova s uzvisine uočava Oskar Schindler. U prvom redu ovom intervencijom Spielberg ukazuje na nevinost šest milijuna židova koji su poubijani za vrijeme Nacista. Crvena boja kaputića ima širi sociološki aspekt, avjerojatno simbolizira i crvenu zastavu kakvom su Židovi mahali saveznicima kao poziv u pomoć. Dok njeno tumaranje okolinom kao da uopće nije svjesna nasilja oko nje, izravno sugerira ignoranciju savezničkih sila da pomognu narodu u nevolji. Spielberg ovo potvrđuje izravnim objašenjenjem – „Kaputić predstavlja veliku crvenu mrlju na radarima svih koji su vidjeli što se zbiva a nisu ništa poduzeli.“ Scena u kojoj Schindler kasnije raspoznaje djevojčicu u hrpi nabacanih mrtvih tijela nazna-

"Indiana Jones: Otimači izgubljenog kovčega" imao je budžet od 18 milijuna dolara, a zaradio je ukupno skoro 400

Davidom Gefenom osniva DreamWorks iz kojeg će kroz godine niz nebrojenih hitova koje bi sad bilo suludo redom nabrajati, a uz ostale uključuje sve Spielbergove filmove kao koprodukcija s njegovom prvom

Znanstveno-fantastična drama 'A.I.' bio je materijal koji je htio ekranizirati Stanely Kubrick, a koji je pak smatrao da kompjuterska animacija tada još nije bila na dovoljno visokoj razini, pa je priču prepustio Spielbergu čuje smrt nevinosti. Ovo je bilo filmsko djelo koje nitko nije mogao ignorirati i uslijedile su brojne nagrade, ukupno njih sedamdesetak uključujući Oscare. ‘Schindlerova lista’ proglašena je filmom godine, a još je nagrađena Oscarima za najbolju fotografiju, najbolju scenografiju, najbolju montažu, najbolju partituru, najbolji scenarij rađen po predlošku i, naravno, Zlatni kipić za najbolju režiju Stevenu Spielbergu. Na internetskoj bazi filmova, trenutno je 8. na listi filmova koje boduju korisnici IMDB-a, no, kod filmske kritike ipak nije nadmašio ‘Ralje’ i ‘E.T.-a’. Ovaj nedvojbeni vrhunac umjetničke karijere Stevena Spielberga kao da je morao odmah biti popraćen nečime jakim na poslovnom planu te s Jeffreyem Katzenbergom i

hi-fimedia #91

produkcijskom kućnom Amblin. Posljedično tome, narednih pet godina bavit će se isključivo produciranjem filmova i televizijskih serijala. Povratak u redateljsku stolicu označava nastavkom ‘Jurskog parka’, ‘Izgubljeni svijet’ te još jednom povijesnom dramom o stradavanjima, ovaj puta porobljenih Afrikanaca u brodu na putu do Amerike. Koliko god da je vjerojatno bio razočaran nakon što je ‘Amistad’ (1997) ostao bez i jedne od nagrada za koje je bio nominiran na Oscarima i Zlatnim globusima, toliko je bio još više motiviran da se pobjedonosno vrati na te iste filmske ceremonijale. Već je uvodnih 27 minuta filma ‘Spašavanje vojnika Ryana’ (1998), tijekom kojih je prilično realistično i potresno prikazano saveznič-

ko iskrcavanje u Normandiji, bilo dovoljno da Spielberg bude sigurni dobitnik Oscara za najbolju režiju. Finalna računica nagrada koje je odnio film ‘Spašavanje vojnika Ryana’ gotovo je identičan onoj za ‘Schindlerovu listu’, izuzevši nagradu za najbolje filmsko ostvarenje godine koje je tada otišlo ‘zaljubljenom Shakespeareu’ te najbolji originalni scenarij za film. Epska priča o herojskoj misiji spašavanja vojnika Jamesa Francisa Ryana kao jedinog preživjelog od četvorice sinova iz obitelji inspirirana je jednim povijesnim zapisom iz Američkog građanskog rata te kao takva nije mogla loše proći na kino blagajnama. Slijede za Spielbergove uspješni ‘A.I. Umjetna inteligencija’ (2001) i ‘Specijalni izvještaj’ (2002). Oba filma su veće umjetničke vrijednosti no što im se to priznaje. Znanstveno-fantastična drama ‘A.I.’ bio je materijal koji je htio ekranizirati Stanely Kubrick, a koji je pak smatrao da kompjuterska animacija tada još nije bila na dovoljno visokoj razini, pa je priču prepustio Spielbergu koji je film uspio snimiti tek nakon Kubrickove smrti. Dok je drugi adaptacija kratke priče utjecajnog pisca znanstvene fantastike Philipa K. Dicka. Cinici prvom predbacuju preveliku minutažu i prenaglašenu melodramatičnost (kao da iste u dotadašnjim Spielbergovim filmovima nije bilo), dok drugom predbacuju Toma Cruisea.

"Jurski Park" 1993

Unatoč komercijalnoj isplativosti, ni tužnjikava priča o dječaku robotu punom nepresušne ljubavi prema svojoj ljudskoj majci, ni SF akcija brzog tempa o agentu tima za sprječavanje kriminala nisu tih godina ušli među prvih pet po zaradi u Sjedinjenim Američkim Državama.

Stari Spielberg u novom mileniju

Slijedeća dva projekta Stevena Spielberga biti će inspirirani stvarnim likovima, te najbolje opisuju općeniti izbor karakternih osobina većine likova njegovih filmova. ‘Ulovi me ako možeš’ (2002), nakon ‘Spašavanje vojnika Ryana’, drugi je film koji Spielberg radi s glumcem Tomom Hanksom i opet postižu zavidnu karakternu slojevitost lika na kojem rade. Zapravo je čudno da je trebalo proći toliko puno vremena za njihovu suradnju. Hanks kao glumac obiluje tom nekom neurotičnom energijom tipičnom za Richarda Dreyfussa kojeg je Spielberg svojedobno opisao kao svoj alter-ego. S Hanksom kao glumcem u svojim filmovima Spielber radi fascinantne stvari. U ‘Spašavanju vojnika Ryana’ Hanks igra zastavnika Millera kojeg odlikuje famozno filmski prikazano američko dostojanstvo, karakterna potpunost i podcrtani heorizam. U priči baziranoj na životu vrhunskog mulja-

tora Franka Abagnalea Mlađeg ‘Ulovi me ako možeš’, Hanksu daje karakterne osobine opsesivnog gubitnika koji sam sebi pere veš. Dok mu u filmu ‘Terminal’ (2004), sladunjavom filmu također inspiriranom na stvarnim događajima, igra Viktora Navorskog, zbunjenog stranca koji zapinje na aerodromskom terminalu te svoj život prilagođava novonastalim okolnostima pretvarajući svoju neprirodnu okolinu u životnu sredinu. S istim glumcem producira dva ratna serijala ‘Braća po oružju’ (2001) i ‘Pacifik’ (2010), a sprema i treću ‘Gospodari neba’ koja će se po svojoj prilici baviti prikazom Drugog svjetskog rata kroz sudbine vojnih pilota. Čovjek koji se ne želi zamjeriti niko-

lji ovog SF klasika literature i filma su novi film s Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi prokleli te mu mnogi do danas ne opraštaju ovo „skrnavljenje“. S povijesnom dramom o terorističkoj drami na Olipmijskim igrama 1972. jednostavnog naslova ‘Minhen’ (2005) opet mu se smiješi, ali i izostaje, Oscar za najbolju režiju. Unatoč izostanku važnih nagrada, ovim filmom nanovo podsjeća kritiku, ali i publiku da je itekako umjetnički sposoban ići iznad banalnih filmskih avantura i fantastike. Prije nego se vratio svojoj staroj avanturističkoj ljubavi, producira dva ratna filma Clinta Eastwooda ‘Zastave naših očeva’ i ‘Pisma s Iwo Jime’ koji na prilično intiman način dočaravaju patnje vojnika s obje zaraćene strane na pacifičkom bojištu. ‘Indiana Jones i Kraljevstvo kristalne lubanje’ (2008) radio je izravno za novu generaciju publike naviklu na CGI efekte u filmovima, što je polučilo solidan odaziv na kino blagajnama, ali je rezultiralo mješovitim kritikama te pokudama publike. Spielberg je očito zapao pod snažan utjecaj novih umjetničkih igrački te je razvoj likova zamijenio natrpavanjem filma kompjutorski generiranim efektima. Mnogi su ovo opisali kao čistu financijsku eksploataciju franšize te već sada kude peti nastavak za koji se u javnost posljednjih godinu dana puštaju probni baloni. Na prijelazu desetljeća, prije novog pokušaja osvajanja nagrada i kino blagajni, producirao je ‘Ljupke kosti’ (2009) Petera Jacksona, remake kultnog westerna ‘Čovjek zvan Hrabrost’ (2010) i nevjerojatan spoj dječje znanstveno fantastične avanture i horrora ‘Super 8’ (2011) J.J. Abramsa za koji mnogi tvrde da je pun njegovih otisaka. Štoviše, kritika i publika u ovom filmu prepoznali su niz referenci karakterističnih za Spielberga počevši od same radnje filma, elemenata filmova ‘Susreti treće vrste’, ‘E.T.’, ‘Goonisi’, ‘Gremlini’, ‘Ralje’ te ‘Jurski park’, do tehnika snimanja kao što su kadrovi okomite bliske ptičje perspektive, presijavane leće, grupiranje snopova svjetlosnih lampi itd. Abrams je ovime zavrijedio pomalo podrugljiv epitet najvjernijeg Spielbergovog uče-

Tom Hanks kao glumac obiluje tom nekom neurotičnom energijom tipičnom za Richarda Dreyfussa kojeg je Spielberg svojedobno opisao kao svoj alter-ego me, prije ili kasnije zamjerit će se svakome, i to se Spielbergu događa kada za svoj povratak znanstvenoj-fantastici odabire najpoznatiju svjetsku literarnu metaforu o imperijalizmu te snima remake glasovitog ‘Rata Svjetova’ (2005). Premda mu je kritika bila relativno naklonjena, publika i obožavate-

nika. U silnoj želji potpune eksploatacije sada već na industrijskoj razini razvijenih CGI efekata kao omaž slavnom belgijskom strip crtaću Hergéu snima animirani film sa snimljenom igrom ‘Avanture Tintina’ (2011). Intiman odnos s Tintina i Spielberga nastao je netom nakon ‘Indiane Jonesa:

hifimedia #91

FILM / STEVEN SPIELBERG Otimači izgubljenog kovčega’ kada je taj film uspoređen s poznatim europskim stripom čiji je autor postao obožavatelj ovog filma. Spielberg je još 1983. godine razgovarao s Hergéom o otkupu prava za snimanje filma o Tintinu te su dva umjetnika dogovorila susret u Londonu, međutim preduhitila ih je smrt strip crtača. Iako nisu svi sretni s Spielbergovim Tintinom, redatelj je već pomalo zaboravljenom strip junaku dao novi život i povratio mu već pomalo blijedu slavu. Malo koji redatelj pa čak i producent se može pohvaliti da je imao dva filma na Oscarima u jednoj godini. A upravo je to slučaj s ‘Avanturama Tintina’ i filmom ‘Put rata’ (2011) koji je Spielberg nakon premijere u londonskom Odeonu oduševljen reakcijama publike nazvao svojim prvim „britanskim filmom“. Film koji je suštinski inače karakterističan za američku kinematografiju iz Drugog svjetskog rata pulučio je šest nominacija za Oscare, pet za nagrade BAFTA-e i relativno pozitivne kritike, no ni jednu nagradu. Štoviše, cinici su ‘Put rata’ još više iskoristili da Spielberga optuže za ekslpoataciju, ovaj puta tematsku. Konkretno, Spielbergu opetovanu dišu za vratom zbog igranja na dječje emocije i melodramu. ‘Put rata’ djelomično je spoj Spielbergove očite fascinacije ratom i filmova ‘Lessi se vraća kući’ (1943) te ‘Nacionalni baršun’ (1944) (nebitan podatak: u oba je igrala Elizabeth Taylor) kojima je Hollywood slavio živopisnost britanske ruralne sredine kroz djecu radničkih obitelji, a koja su pak strastveno vezana uz životinje. Steven Spielberg je enormnom količinom svojih filmova nominiranih za Oscare već zaradio titulu „tradicionalnog gubitnika“ na nagradama Američke akademije filmskih znanosti i umjetnosti. Sa svojih dvanaest nominacija ‘Lincoln’ (2012) je s nagrada Akademije odnio tek dva Zlatna kipića. Jedan Daniela Day-Lewisa za najbolju glavnu mušku ulogu i za najbolju scenografiju koji dijele Jim Erickson i Rick Carter. Biografskom dramom o američkom predsjedniku koji je donio slobodu afro-amerikancima koji su do

U nekoliko navrata Spielberg je pokazao sposobnost izdizanja iznad kinematografije namijenjene isključivo zaradi, a također vidi se da cijelo vrijeme pokušava pomiriti umjetničko i komercijalno uspješno. Svaki puta kada mu to ne bi pošlo za rukom, vratio se nekom ranije uspješnom

U Spielbergovoj filmografiji jedan od češćih motiva su djeca i teme za djecu. Opčinjenost dječjim svijetom vjerojatno leži u činjenici da je u svijet filma duboko zaronio još kao desetogodišnji dječak tad bili robovi, Steven Spielberg se labavo bavi samim Abrahamom Lincolnom, a više političkim igrama koje su prethodile donošenju 13. amandrmana Ustava Sjedinjenih Američkih Država.

hi-fimedia #91

projektu kako bi „napunio baterije“ za novi pokušaj. Istovremeno, svoje najveće umjetničke uspjehe u karijeri popratio je komercijalnim potezom osnivanja produkcijske kuće. U Spielbergovoj filmografiji jedan od

češćih motiva su djeca i/ili teme za djecu uz koje veže i svoju najčešću alegoriju o nečem/nekome drukčijem, identifikacijski izdvojenom ili druge vrste (E.T./Šindlerova lista-djevojčica/ Mikey iz filma Gunisi/Petar Pan). Opčinjenost dječjim svijetom vjerojatno leži u činjenici da je u svijet filma duboko zaronio još kao desetogodišnji dječak kada je 8 milimetarskom kamerom, koju mu je poklonio otac, snimao filmove dok je njegova sestra bila zadužena za prodaju kokica i naplatu ulaznica. Možda u tom periodu života ovog umjetnika leži i odgovor na naslovno pitanje ovog teksta. Film je trajni oblik scenske igre pretvaranja. Nakon više od pedeset režiranih filmova, milijuna zarađenih dolara i nebrojenih nagrada i priznanja bilo bi pretenciozno, vjerojatno i neozbiljno, reći da je za Spielberga film dječja igra. No, tada pitanje odakle mu tolika lakoća stvaranja filmskih djela ostaje neodgovoreno!?

PRIPREMIO: MLADEN ŠAGOVAC

U dobru i zlu (Silver Linings Playbook) The Weinstein Co. 2012., 120 min. Režija: David O. Russell Igraju: Bradley Cooper, Jennifer Lawrence, Robert De Niro, Jacki Weaver, Chris Tucker Žanr: komedija, drama, romantika

8,0/10

Svježe pušten iz umobolnice u kojoj je završio nakon što je pretukao ljubavnika svoje supruge (sada bivše) te s dijagnozom bipolarnog poremećaja popraćenog naglim promjenama raspoloženja i deluzijama uzrokovanim stresom, Pat Solatano (Bradley Cooper) je odlučan u nakani da povrati svoju bivšu. Smršavio je i naučio zdrave načine kako nadzirati stres te je zaključio kako je vrijeme da pokuša obnoviti staru ljubav. No za razliku od njega njegovi majka (jacki Weaver) i oprezni otac (Rober DeNiro), koji je nedavno izgubio posao i sad na crnjaka dila sportske oklade, nisu baš sigurni koliko bi vraćanje na stare bračne staze bio mudar potez.Uto se pojavljuje Tiffany (Jennifer Lawrence koju pamtimo po filmovima Igre gladi i Zimska kost), najbolja prijateljica njegove šogorice, koja također pokušava zaliječiti neke svoje rane iz prošlosti. Konkretno,

FILM / REcENzIjE nakon što je ostala bez muža koji je bio policajac, tugu je gasila liježući u krevet s kim god je stigla i koga god je poznavala. Željna je novog životnog početka i pokušava zadobiti Pata kao partnera u projektu mijenjanja života na bolje. Doduše, u sve će se uplesti kompleksne emocije i što će njihov projekt zaokretanja ići dalje to će cijela situacija postati zamršenijom. Je li film dobar? Nebrojeni su razlozi zašto bi bilo dobro ovaj film imati u kućnoj kolekciji. Za početak dovoljan razlog je sama priča, koja je inače adaptacija istoimenog romana Matthewa Qicka. Bizarna i čak bezobrazna prema svojim likovima, radnja filma ‘U dobru i zlu’ se raspliće na načine koje je teško predvidjeti, što je već samo po sebi posebnost u industriji koja je već duže opterećena gonjena predvidljivošću. Drugi bitan razlog su glumci Lawrence, DeNiro pa čak i iznenađujuće zadovoljavajući Cooper u ulozi Pata kroz čiju prizmu se lomi cijeli film. Posebno zabavni momenti su njegove nagle promjene raspoloženja. Drugi dio filma je znatno dinamičniji i pa i uvjerljiviji u kontekstu zapleta, odnosno raspleta. Jedini problem je što na momente djeluje kao da teži djelovati drukčijim od američkih lakonotnih komedija. Kao da pokušava dokučiti zraku lakomislenosti europskih dramedija. Svakako ugodno ali relano očekivajuće ostvarenje redatelja Davida O. Russella kojem je ovaj film nakon ‘Boksača’ 2010. godine donio drugu nominaciju Oscara za najbolju režiju. Atmosfera među likovima neodoljivo podsjeća na obiteljsko ludilo koje je vladalo u sportskoj drami ‘Boksač’. „Ovo je romantična komedija koji uspijeva revitalizirati diskreditirani žanr u kojem su mnogi drugi nizali fatalne greške. Ovo uspješno ubrizgavanje konfliktnosti likova i emocija stvarne drame je svakako bolje od površne sociološke satire ili predugih scena likova koji šetaju plažom." – Andrew O’Hehir, Salon.com

Moje najdraže čudovište (Frankenweenie) Buena Vista, Walt Disney Pictures 2012., 80 min. Režija: Tim Burton Glasovi: Charlie Tahan, Winona Ryde, Martin Landau, Catherine O’Hara, Martin Short Žanr: animirani, komedija, obiteljski

9,0/10

Victor Frankestein (glas Charlie Tahan) nije baš najpopularniji klinac u razredu, a njegov najbolji prijatelj je kućni ljubimac Sparky (Frank Welker). Jedina dobra stvar vezana uz školu, gdje on baš nema prijatelje, njegov je nastavnik znanosti gospodin Rzykruski (Martin Landau) koji objašnjava kako je moguće upregnuti munje i elektricitet u svrhu znanstvenog dokazivanja, te klincima vezano uz to za domaću zadaću im zadaje projekt. Nakon što slučajno automobil pregazi i usmrti Sparkyja, Victor pada u očaj i postaje utučen, dok ne odluči izvesti školski eksperiment na svom voljenom i najboljem prijatelju za što će mu trebati olujno nevrijeme s puno munja. Trik je u tome što oživljavanje Sparkyja stvara jednu potpuno novu dimenziju problema. Najveće probleme za Victora će prouzročiti školski kolega koji također želi tajnu oživljavanja. ‘Moje najdraže čudovište’ je nastalo iz Burtonovog kratkometražnog filma iz 1984. i za razliku od mnogih filmova temeljenih na ranijim uradcima opipljivo je produkt redateljeve ljubavi prema originalu. Film vidljivo fukncionira na više razina, a najbolje kao omaž klasičnim filmovima o čudovištima i kao nježna obiteljska drama o ljubavi i odnosu dječaka i njegovog psa. Posebno oduševljava količina prostora koja je u scenariju ostavljena za zadrte obožavatelje klasičnih horror filmova. A ono čime je Burton naprosto briljirao u ovom filmu je domet emocija koje film dočarava. Iako je posrijedi animirani film, napetosti pa ni jeze ne nedostaje. Posebno kada oživljena gomila do jučer mrtvih ljubimaca navali na gradski festival. Suze koje će Victor prosuti za voljenim Sparkyjem izazivaju teško suosjećanje te konačno jednom gledamo Frankensteina koji ne izgleda kao lucidni genij

hifimedia #91

FILM / REcENzIjE nego kao obični dječak kojem nedostaje omiljeno biće na svijetu. "Nije najbolji Burtonov uradak, ali još uvijek je dobar lov na neobično redatelja opsjednutog smrću." - James Plath, Movie Metropolis

Ubij ih nježno (Killing Them Softly) The Weinstein Company, 2012., 97 min. Režija: Andrew Dominik Igraju: Brad Pitt, Ray Liotta, James Gandolfini, Sam Shepard, Scoot McNairy Žanr: krimi, komedija

Argo (Argo) Warner Bros, GK Films, 2012., 120 min. Režija: Ben Afleck Igraju: Ben Affleck, Bryan Cranston, Alan Arkin, John Goodman, Taylor Schilling Žanr: drama, triller

8,6/10

a vrhuncu iranske Islamske revolucije 1979. godine, militanti zauzimaju američku ambasadu u Teheranu i otimaju pedesetdvoje američkih djelatnika ambasade. Šestero ih slučajem uspjeva pobjeći i naći utočište u kući kanadskog veleposlanika. CIA kao stručnjaka za "izvlačenje" postavlja agenta Tonyja Mendeza (Affleck) koji smišlja rizičan plan kako ih spasiti. Mendez odlazi u Hollywood gdje će regrutirati dvojicu filmskih veterana (Alan Arkin i John Goodman) kako bi mu pomogli postaviti lažnu filmsku produkciju. Cilj je uvjeriti irance da kanađani u njihovom krajobrazu žele snimiti znanstveno-fantastični film ‘Argo’, a potom komercijalnom avio linijom "prešvercati" šestero djelatnika ambasade koji su uspjeli izbječi najpoznatiju svjetsku talačku krizu 20. stoljeća.

hi-fimedia #91

Ben Afleck je kao glumac dosegao status super zvijezde, ali zapravo nikad nije priznat kao veliki filmski glumac pa čak ni s ovim filmom. Za razliku tome, kao redatelj u kratkom je roku dosegao plafon američke kinematografije. Istina, Oscar nije osvojio kao redatelj već kao producent filma ‘Argo’ koji je proglašen najboljim američkim filmskim ostvarenjem 2012. godine. Glumci ‘Arga’ djeluju uzvišeno, a posebno Arkin koji u ulozi Lestera Siegela podsjeća što je smisao glume. Kao potpunu suprotnost tome stoji Ben Aflec kao glumac. Ovo je jedina redateljska greška cijelog filma. Ben Afleck kao glumac jednostavno nije transcendentalan. Njegova pojava na platnu ne pruža dovoljan osjećaj upućenosti u ono što prikazuje. Više djeluje kao obrasli Ben Afleck u staromodnom sakou i s bradom na ekranu, nego kao agent Tony Mendez. Sve ostale odluke redatelja Bena Aflecka u ovom filmskom ostvarenju su odlične. Odabir tematike, vizualiziranje filma patinom tipičnom za sedamtesete godine prošlog stoljeća kako bi bilo lakše stapanje sa stvarnim slikama tadašnjih vijesti vezanih uz događaj, do maestralne orkestracije tempom radnje filma. Čak ni podradnja o Mendezovom privatnom životu ne predstavlja smetnju da ovaj film doživite jednako snažnim trilerom u klasi ‘Maratonca’ Johna Schlesingera. Već sama činjenica da redatelj Ben Afleck nije uspio upropastiti film angažmanom glumca Bena Aflecka opravdava proglašenje ‘Argoa’ američkim filmskim ostvarenjem godine. „Argo je ni više-ni manje nego mahnito zabavan, no veliki dio njegove moći je što zlokobno dočarava početni udarac svijeta u kojem smo ovog trena" - Owen Gleiberman, Entertainment Weekly

7,6/10

Trojica ne baš previše inteligentnih kriminalca iz New Orleansa Frankie (Scoot McNairy), Russell (Ben Mendelson) i Johnny Amato (Vincent Curatola), odluče opljačkati ilegalni mafijaški kartaški biznis koji vodi Markie Trattman (Ray Liotta). Kako opljačkati mafijaše i izvući se? Sve svaliti na Markie Trattmana koji je to već jednom učinio opljačkavši posao koji je on vodio. Akcija rezultira reakcijom mafije koja šalje Jeckiea (Brad Pitt) da počisti nered i poskida krivce, a on za sobom vodi starog kolegu Mickeya (James Gandolfini) kojeg pak više od samog posla interesiraju opijanje i prostitutke. Pitanje je koliki će biti razmjeri krvoprolića prije nego što Jackie sve dovede na svoje mjesto? Redatelj vrsnog vesterna ‘Ubojstvo Jessea Jamesa od kukavice Roberta Forda’ – Andrew Dominik koncentrira se više na šarolike dijaloge nego na akciju. Bez ishitrenih zaključaka, jer to ne čini na „Tarantinov način". Film je vremenski pozicioniran u vrijeme početka velike financijske krize koja se iz SAD-a prelila na čitavi svijet te predsjedničke izbore, ‘Ubij ih nježno’ povlačenjem vidljivih paralela između ovih događaja i organiziranog kriminala ima vrlo ciničan pogled na svijet. Uz to, Dominik redateljski odlično vlada komadićima kompletne slike. Bogata atmosfera i ritmički dijalozi, uključujući nekoliko razigranih flešbekova te vrhunski dočarana scena heroinske opijenosti te ovom filmu

daju redateljsku pretencioznost kakvoj se mora odati počast i priznanje. Brad Pitt je priča za sebe, u filmu se pojavljuje tek nakon dvadesetak minuta radnje te svojom hipnotičkom pojavom ovladava svakom svojom scenom filma. ‘Ubij ih nježno’ ne predstavlja napredak ili nekakav inovativni izboj unutar filmskog krimi žanra no sasvim je solidan primjerak istog. „Tempo filma je namjerno usporen kako bi na laganoj vatri ispoljio sociopolitičku struju koja ‘Ubij ih nježno’ daje više težine nego što njegov suštinski koncept može predočiti." – Todd Jorgenson, Cinemalogue.com

Odbjegli Django (Django Unchained) The Weinstein Co., Columbia Pictures, Sony Pictures Entertainment 2012., 165 min. Režija: Quentin Tarantino Igraju: Jamie Foxx, Leonardo DiCaprio, Christoph Waltz, Samuel L. Jackson Žanr: špageti-vestern

6,0/10

Sredinom 19. stoljeća lovac na ucjenjene glave dr King Shcultz (fantastični Kristoph Waltz) kupuje crnog roba Djanga (Jamie Foxx) kojem obećaje slobodu nakon što mu pomogne identificirati slijedeću metu. Uskoro suputništvo ovog dvojca prerasta u partnerstvo, pa i prijateljstvo te će njih dvojica ubrzo kreću u misiju oslobađanja Djangove supruge (Kerry Washington) koja je robinja na plantaži okrutnog robovlasnika Calvina Candie (Leonardo Dicaprio). Kako bi uspjeli prići dovoljno bilzu ranču, dvojac mora glumiti investitore u "Mandingo borbe" (borbu robova golim rukama dok jedan ne umre), no Candiev vjerni ostarjeli rob Stephen (također izvrsni Samuel L. Jackson) brzo provaljuje prevarante i kraj priče biva krvaviji od očekivanog. Teško je vjerovati da ovo nije još jedan eksploatacijski film. Nakon velikog uspjeha prilično pretencioznog imaginarnog prekrajanja povijesti u krajnjoj trash maniri, inače vizualnom esteti barem kad je krv u pitanju, Tarantinu se ovaj rordiguezovski način snimanja sigurno omilio

pa ga je pretočio i u ovaj ne baš uvjerljivi omaž žanru špageti-vesterna. Mnogi će se morati složiti da ovo nije ni blizu inteligentno i komplicirano složenim zapletima te još nevjerojatnijim raspletima tarantinovih ranijih filmova. Naime, ime Django kada su špageti-vesterni u pitanju predstavja tragičara koji u svim filmovima, bez obzira što je glavni junak, pogiba. Znači, nakon što je ranijim filmom prekrojio povijest onako kako misli da bi bilo pravednije, sada je to isto učinio ali s temom iz filmske fikcije. Naravno da umjetničko viđenje nečega ne bi smjele postojati granice. No, pitanje je ima li smisla i je li potrebno prekrojiti baš sve što određenom umjetniku ne odgovara? Tempo filma je za trash film prespor, a glavni protagonist previše zbunjen za jednog Djanga koji u klasičnim špagetivesternima u glavi ima pripremljenu agendu već kod prve scene u kojoj se pojavljuje. Osim izvrsnog Waltza i Samuela L. Jacksona te u nešto manjoj mjeri DiCapria svi su se glumci pokazali kao loš špageti-vestern materijal, no, opet nitko toliko loš kao sami redatelj u čijem su neobičnom špageti-vesternu svi friško obrijani i ulickani kao da su tek izašli iz kupaonice. Teško je, ali stvarno teško povjerovati da bi se Sergio Corbuci složio s Tarantinovom vizijom Djanga. „Odbjegli Django je zagubio svoju melankoličnost a dovitljivost mu je na razini gorčine te se pretvorio u žestoki nered. Ovo je omaž žanru špageti-vesterna kuhan al-dente, zatim kuhan još malo i završno utopljen na smrt." – Anthony Lane, New Yorker

Atlas oblaka (Cloud Atlas) Warner Bros. 2013., 164 min. Režija: Lana Wachowski, Tom Tykwer, Andy Wachowski Igraju: Tom Hanks, Halle Berry, Jim Broadbent, Susan Sarandon, Hugo Weaving Žanr: drama, misterija, SF, krimi, komedija

7,0/10

‘Atlas oblaka’ kroz šest isprepletenih priča pokušava dočarati kako pojedini događaji jednog vremena odjekuju u kasnijem periodu. U priči iz 19. stoljeća mladi bilježnik Adam Ewing (Jim Sturgess) pri

povratku s plantaže svog tasta obolijeva te ga takva okolnost zbližava s afričkim robom. Mladi kompozitor Robert Frobisher (Ben Whishaw) na zlu je glasu kao rastrošni sin te će ga 1931. godine sudbina odvojiti od svog ljubavnika, no najveću patnju prouzročit će mu ljubav prema glazbi. 1975. novinarka Luisa Rey (Halle Berry) u liftu upoznaje nuklearnog znanstvenika i ovo će ju odvesti u niz po život opasnih situacija, ali i do priče njenog života. Rastrošni izdavač šund autobiografija javnih osoba Timothy Cavendish (Jim Broadbent) kod brata će potražiti azil ne bi li izbjegao isplatu novca koji mu ne pripada. Ovo će ga koštati slobode ali biti i podloga za njegov biografski roman. U distopijskoj budućnosti fabrikantica (ljudski klon) Sonmi-415 (Doona Bae) proživljava osobno osvješćenje koje će duboko utjecati na kompletno društvo. Neizvjesnost preživljavanja vrste prati otočana Zachrya (Tom Hanks) čije će suočavanje s unutarnjim demonima biti odlučujuće za njega i nastavak ljudske civilizacije. Posebnost su glumci koji su svaki ponaosob iznijeli više različitih uloga. Okolnost vjerojatno nastala iz financijskih poteškoća koje su "Atlas oblaka" pratile od početka, pretvorena je u prednost koja dočarava glumačku umješnost i redateljsku sposobnost kvalitetnog rada s glumcima involviranima u ovaj film. Na jedno gledanje je teško razlučiti tko je u glavnoj postavi najbolji. ‘Atlas oblaka’ krase prekrasni likovi, ekspoze emocija koje pozivaju na razum i empatiju, odlična kamera i scenografija, impresivne akcijske scene te izuzetan umjetnički rad svih upletenih u film, a finalno i složen ali odlično projiciran tijek radnje. Film je baziran na intrigantnom romanu Davida Mitchella podijeljenom na šest priča koje za cilj imaju ukazati na izvjesnu slučajnost budućnosti. Svaka priča vlastito je žanrovsko ukazanje pa publika istovremeno može uživati u povijesnoj avanturi, ljubavnoj drami, akcijskom krimiću, komediji karaktera, futurističkoj akcijskoj drami i SF avanturi. Narativni i vizualni utjecaji na ovaj film pršte iz svakog kuta pa se kroz film može osjetiti kompletan kaleidoskop književno-filmskih okusa od "Zelenog Soylenta" Richarda Fleischera do slengovskog govora poput onog u distopijskoj "Paklenoj naranči". Redateljski dvojac Wachowski (Matrix) udružen s njemačkim redateljem Tomom Tykwerom (Trči, Lola trči i Parfem: Priča o ubojstvu) publici donose vizualnu predodžbu kako - ono što učinimo ili ne učinimo danas, izravno utječe na rasplet događaja u budućnosti, kao i da svako dobro može rezultirati zlom, ili, uvijek postoji mogućnost da zlo rezultira dobrim. „Zbog svih tih spektakularnih postava i vizionarskog dizajna, na kraju filma osjećao sam se odsječeno i željan povratka u fantaziju" – Peter Travers, Rolling Stone

hifimedia #91

KOLUMNA: NEW YORK

High-end audio solidarnost N

edavno je u New Yorku održan prigodni godišnji audio sajam, prilika za stanovnike New Yorka i okolnih mjesta da na jednom mjestu dožive i usporede vrhunske svjetske audio sisteme, bez komplikacija vezanih uz posjete raznim specijaliziranim prodavaonicama (da bi se vidjela barem i približna količina raznih uređaja) i velikoj količini slobodnog vremena potrebnog da se to provede u djelo. U odnosu na sajmove od prije 10 i više godina primjetan

U pitanju su bile supruge, obaveze, nabavke, djeca, uglavnom realnost života koja redovno tjera audio u drugi (ili treći) plan. A kakva je to propuštena prilika samo bila. Nakon sajma svake večeri, vodeći New York diler Innovative Audio otvorio je vrata široj publici svojih slušaonica, gdje se uz malu zakusku i vino moglo slušati vrhunske uređaje i pričati s njihovim konstruktorima, Luke Manley (VTL) puštao je ploče preko Linn LP12 gramofona, VTL pojača-

je pad interesa šire publike za audio, kao i sve nedostupnije cijene vrhunskih uređaja u odnosu na ekonomske probleme koji postaju dio svakodnevice za sve veći dio stanovnika New Yorka (po najnovijim podacima, 47% stanovnika New Yorka živi ispod granice od 150% primanja koja se smatraju siromaštvom). S druge strane, zapanjuje trud proizvođača uređaja i prodavaonica da sudjeluju na ovakvim sajmovima, i s koliko pažnje i posvećenosti pristupaju priređivanju što bolje prezentacije na sajmu, iako je ekonomski dobitak (kroz povećanje prodaje) kod šire publike uglavnom vrlo neizvjestan. Ovakvi sajmovi su jedinstvena prilika i za one koji vole vrhunski audio, ali ga ne mogu priuštiti, da bar malo osjete o čemu se tu radi, i kakvi su današnji trendovi među najboljim proizvođačima i njihovim manje uspješnim alternativama. Koliko je to teška bitka uvjerio sam se i sam, od nekolicine mojih prijatelja i poznanika koji su nekim čudom još uvijek zadržali neki interes za audio, upravo nitko nije došao na sajam, iako su govorili da su zainteresirani.

piše: Danko Šuvar

hi-fimedia #91

la i Wilson Sophia zvučnika, Peter McGrath (drugi čovjek Wilson Audia) bio je u publici, odgovarao na pitanja i komentirao kvalitetu snimki, Dan D’Agostino bio je u drugoj sobi gdje su svirala njegova pojačala i Wilson Alexandria XLF zvučnici, u trećoj sobi bio je Allen Perkins (Spiral Groove gramofoni), i to je trajalo satima. Bilo tko je mogao doći nakon sajma, i skoro nitko (od šire publike) nije došao, bio je to više party proizvođača, distributera, audio novinara, bivših i sadašnjih mušterija i ponekog zalutalog posjetioca sajma. Druga dva vodeća New York dilera, Stereo Exchange i Lyric Audio, održali su svoje "disidentske" paralelne sajmove, u principu specijalne prezentacije u okviru njihovih prodavaonica (i besplatno, za razliku od sajma) i u isto vrijeme, povećavajući broj događaja za audiofile u kratkom vremenu. I tamo su bili prisutni brojni predstavnici proizvođača (Sonus Faber, Audio Research,

Dewore, Totem, Kimber, Transparent). Iako se taj potez dilera može smatrati niskim udarcem (za organizatore sajma), u njihovom objašnjenju da za njih nema smisla sudjelovati na sajmu kad mogu organizirati bolju prezentaciju u njihovim prodavaonicama ima nekog smisla, ali redovno ne rezultira većim prometom ljudi kroz prodavaonicu u odnosu na sajam, tako da su u cjelini gubitnici u odnosu na privlačenje novih kupaca. Kroz moja poznanstva s proizvođačima, distributerima i prodavačima, stekao sam uvid u audio industriju iznutra, i bez obzira na "disidentske" mini sajmove dilera, moje impresije su vrlo pozitivne. Većina proizvođača surađuje u pripremi sajma (posebno u okviru iste prodavaonice ili distributera), pomažu jedni drugima, posuđuju međusobno kabele i opremu, i često sudjeluju u pakiranju i spremanju opreme nakon završetka sajma (na primjer Luke Manley traži s Allen Perkinsom gdje je nestala kutija s prototipnim Spiral Groove gramofonom koji je bio korišten na sajmu, nakon kratke i frenetične potrage među gomilom kutija gramofon je nađen i svima je laknulo, ili Luke Manley stavlja kutiju sa spakiranim Lamm pojačalom na kolica, i komentira da to sigurno mora biti Lamm kad je tako teško). Svima je zajednička velika ljubav prema glazbi i međusobno poštivanje bez obzira da li su konkurenti na tržištu, i velika spremnost da uvijek pričaju s posjetiocima sajma bez obzira na umor ili napor koji izaziva logistička organizacija sudjelovanja na sajmu. S te strane, uvid iza kulisa izgleda bolje nego pogled na širu publiku, koja često smatra audio proizvođače i dilere gramizljivcima koji pljačkaju audio publiku svojim nerazumnim cijenama, bez uvida u to koliko požrtvovanja i upornosti je potrebno ljudima koji rade u vrhunskoj audio industriji da bi opstali u njoj, posebno u uvjetima nesigurne ekonomije. Organizacija ovakvog sajma često je vrlo nezahvalan posao i za organizatora i za sudionike, i moj dojam je da samo velika ljubav prema glazbi i ovom hobiju održava većinu proizvođača, distributera i prodavača u ovom poslu. Kad oni izgube volju, ili se povuku iz posla, neizvjesna je budućnost high-end audia, i koliko će dugo još publika moći vidjeti ovakve sajmove u budućnosti, jer osim sinova ili kćerki vlasnika pojedinih kompanija malo je novih imena koja bi zamijenila sadašnju generaciju vodećih high-end vizionara i konstruktora.

Zastupstvo i distribucija: MEDIA AUDIO d.o.o., Gundulićeva 26a, Split, tel. 021/323 550, fax. 021/315 220 • info@mediaaudio.hr • www.mediaaudio.hr Maloprodaja: DOBAR ZVUK, Preradovićeva 8, Zagreb, tel. 01/485 4297; DOBAR ZVUK, Gundulićeva 20a, Split, tel. 021/380 117

BDS 877. Priključite se na vrhunski surround doživljaj. Počevši od integriranog 3D Blu-ray™ playera s ugrađenim AirPlay i Bluetooth® tehnologijama, pa sve do vrhunski preciznog zvuka i snažnog basa, ovaj receiver za sustav kućnog kina podarit će vašim medijima novu slobodu. Spojite se na harmankardon.com

© 2012 HARMAN International Industries, Incorporated. All rights reserved. Harman Kardon is a trademark of HARMAN International Industries, Incorporated, registered in the United States and/or other countries. The “beautiful/sound” logo is a trademark of HARMAN International Industries, Incorporated. AirPlay is a trademark of Apple Inc., registered in the U.S. and other countries. Blu-ray 3D is a trademark of the Blu-ray Disc Association. The Bluetooth ® word mark and logo are registered trademarks and are owned by the Bluetooth SIG, Inc., and any use of such marks by HARMAN International Industries, Incorporated, is under license. Features, specifications and appearance are subject to change without notice.

Minimum prostora Maksimum kvalitete

Savršena Harmonija

P1 Kompaktni Audio Sustav Stereo Prijamnik, CD reproduktor, Zvučnici Ukoliko ste hifi entuzijast s ograničenim prostorom, kompaktne P1 komponente su baš ono što ste oduvijek željeli. Sustav vrhunske kvalitete. Stereo prijamnik i CD reproduktor spremni su za otkrivanje baš svake glazbene nijanse. Neovisno o izvoru, slušajući preko zvučnika P1 sustava osjetit ćete svu punoću glazbe kao da ste uvijek u prvom redu nekog koncerta.

www.helikop.hr www.pioneer.eu

maloprodaja: Martićeva 71, 10000 Zagreb, tel/fax: +385 1 4650 870 Masarykova 18, 10000 Zagreb, tel: +385 1 4876 053, 4876 054, fax: 4876 056

kredit 2 - 60 rata 2 - 24 rate bez naknade

MC Zagrebačke banke kredit 2 - 36 rata 2 - 12 rata bez naknade

kredit 2 - 36 rata 2-12 rata bez naknade