hifimedia • 97 by hifimedia

30 KN

3.76 EUR

200 DIN

7 KM

#97 / 2015.

SAMSUNG UE48JS9002 Zakrivljeni 3D SUHD LED LCD TV s Nano Crystal Display tehnologijom

AUDEZE LCD-2 KINGSOUND KS-H2 i M-10 OPPO PM-1

PROAC RESPONSE D20R

Vrhunske elektrostatske i magnetostatske slušalice

AV Receiver s Dolby Atmos podrškom

GLAZBA Steve Wynn, razgovor s kultnim američkim kantautorom

Steve Hackett, Brian Wilson & The Beach Boys, Yammat FM, rock & jazz recenzije

Printed in Croatia - www.hifimedia.hr

Britanski zvuk u modernom ruhu

ONKYO TX-NR1030

Acoustic Energy, Arcam, Auralic, Denon, harman/kardon, IK Multimedia, Marantz, NuForce, Pioneer i Yamaha

FILM Glumci iza antologijskih maski kultnih filmova

UREDNIK / IZDAVAČ Andrija Ćurković - andrija@hifimedia.hr

TEHNIČKI UREDNIK Danko Šuvar - danko@hifimedia.hr

SURADNICI Dario Bojanjac, Tomislav Brezičević, Matko Brusač, Josip Crnički, Jagor Čakmak, Ivan Dobranović, Emil Dobrijević, Gordan Gaži, Davor Hrvoj, Igor Jadan, Dalibor Jakuš, Neven Kos, Denis Leskovar, Dubravko Majnarić, Mario Mlakar, Mladen Šagovac, Sven Popović, Zoran Radenković, Dubravko Toplak, Juraj Vrdoljak

ADRESA REDAKCIJE Slavonska avenija 2, 10000 Zagreb Tel. 01/6191 287 Fax: 01/244 55 27 e-mail: info@hifimedia.hr www.hifimedia.hr www.facebook.com/hifimedia https://twitter.com/hifimedia1

TISAK Grafički zavod Hrvatske d.o.o. Radnička cesta 210 10000 Zagreb tel. 01/2499 000 fax. 01/2407 166 NAKLADNIK Multimagazin d.o.o., Gajščak 33, 10000 Zagreb Sva prava pridržana. Niti jedan dio ovog časopisa ne smije biti reproduciran u bilo kojem obliku ili zbog bilo koje namjene bez prethodne pismene suglasnosti izdavača.

CEA vs CTA Promjene interesa potrošača za novim tehnologijama, koje su se dobrim dijelom odmaknule od uobičajenog poimanja audio/video uređaja, navelo je i same organizatore najvećeg tehnološkog sajma na svijetu - CES (Las Vegas, USA) na postupak transformacije, što je uključilo i promjenu njihovog samog naziva. Američko udruženje proizvođača potrošačke elektronike, poznatije kao CEA (Consumer Electronics Association), je vlasnik i organizator sajma CES. Nastali još davne 1924. godine kao udruženje radio proizvođača (Radio Manufacturers Association), vremenom su došli do statusa globalno vodećeg udruženja koje okuplja vise od 2.200 tehnoloških kompanija. Erupcija malih i start-up tvrtki, koje danas čine 80% njihovog članstva, unatrag samo par godina briljantnim novim tehnologijama, aplikacijama i proizvodima otvaraju nova područja djelovanja i poboljšavanja našeg načina življenja, okruženi naprednom tehnologijom. U tom svjetlu i CEA (Consumer Electronics Association) je odlučila promijeniti svoj naziv u CTA (Consumer Technology Association) kako bi bila ukorak s vremenom i kako bi naglasila svoju orijentaciju prema novome, prema onome što nam tek dolazi, a povezano je s najnaprednijim tehnologijama. Kao aktivnom suradniku ovogodišnjeg CES-a, u sklopu njihovog projekta CES Innovations Awards, spomenuta transformacija u nazivu čini mi se logičnom, jer ona danas objedinjuje sve ono zanimljivo i napredno, što se događa u ovoj grani industrije. Nadam se da će se ove smjernice transformacije potrošačke elektronike osjetiti i u našem okruženju tijekom 2016. godine, a na kojemu ćemo i mi poraditi, kako u samom magazinu, tako i u sklopu zagrebačkog sajma potrošačke elektronike "Zagreb AV Show". U međuvremenu, predlažemo vam da odvojite malo vremena i da se opustite uz naš izbor testova novih AV proizvoda, kao i u čitanju sadržaja o glazbi i filmu na kojeg smo izuzetno ponosni. Na kraju, u ime cijele redakcije i svoje osobno, želimo vam ugodne Božićne i Novogodišnje blagdane te sretnu i uspješnu 2016. godinu.

Andrija Ćurković Urednik

hifimedia #97

SADRŽAJ SAMSUNG UE48JS9002 Zakrivljen a oštar

Radio Yammat FM Radio koji ne želi biti formatiran

HARMAN KARDON AURA Sam i svoj

Razgovor:  Steve Hackett Majstor ničega

IK MULTIMEDIA iLOUD Glasni mališan

Rock recenzije

MusicStyle

26 6

Audio / Video Testovi

Razgovor:  Steve Wynn Dani vina i ruža jednog veterana

TRI MREŽNA PLAYERA Denon DNP-730, Marantz NA6005, Pioneer N50A SLUŠALICE Audeze LCD-2, KingSound KS-H2 i M-10, Oppo PM-1 ARCAM CDS27 Klasika novog doba ONKYO TX-NR1030 Dolby Atmos partner

20 22

PROAC RESPONSE D20R Akustično povečalo

ONKYO C-N7050 I YAMAHA CD-N301 Pusti nek traje

AURALIC ARIES LE I po žici i po zraku

OPTOMA NUFORCE DDA 120 Napravljen da bude jednostavan ACOUSTIC ENERGY AE 101 Dečki za sve

hi-fimedia #97

Film

Brian Wilson & The Beach Boys Dan velikih valova

Vijesti

Jazz recenzije

PORTRET GLUMCA Iza maske DVD/BD recenzije KINO NAJAVA

58 62 52 68 72 76 82

VIJESTI

DYNAUDIO EMIT SERIJA ZVUČNIKA

NOVO EXPOSURE 3010S2D PRETPOJAČALO Exposure je na određeni način zacementirao status pristupačnog high-enda. U sklopu revitalizacije serije 3010, red je došao i na pretpojačalo, oznake 3010s2-D. Naziv dijeli s integriranim pojačalom, koje već neko vrijeme pobire hvalospjeve po britanskom audio tisku, a nedavno se okitilo i nagradom AV Tech Media Award za „Najbolje stereo integrirano pojačalo 2015/2016". Osim naziva, s integriranim pojačalom dijeli i pretpojačivačku sekciju, koja je potpuno nova i, za razliku od modela kojeg zamjenjuje, sada potpuno diskretnog ustroja. Osim što sada signal pojačavaju tranzistori, a ne više operacijska pojačala, posebna je pažnja posvećena niskošumnom kaskadnom napajanju, snažnom

hi-fimedia #97

transformatoru i kratkom putu signala. Druga velika novost je mogućnost ugradnje pločice s 24-bit/192 kHz i DSD64 DAC-om, s dva ulaza – asinkronim USB ulazom i BNC koaksijalnim, s automatskim odabirom među njima. Time pretpojačalo postaje mali digitalni centar kućnog sustava. I dalje je, za ljubitelje vinila, moguće odabrati opciju ugradnje pločice MM, odnosno MC pretpojačala. Sam uređaj jednostavnog je dizajna, ima daljinski upravljač te raspolaže s 6 linijskih ulaza, jednim direktnim AV ulazom te dva izlaza iz pretpojačala za lakše spajanje sa subwooferom. Cijene u Velikoj Britaniji: 3010s2-D pretpojačalo 1060 funti, MM ili MC modul 240 funti I DAC modul 325 funti. INFO: www.audiocentar.hr

Nova Dynaudio Emit serija je najnovija linija zvučnika ovog proizvođača, a zamišljena je kao početna razina njihovog high-end programa. Modeli serije Emit (M10, M20, M30 i M15C) jednako su pogodni za hi-fi kao i za sustave kućnog kina. Tipično za Dynaudio, svaki model u seriji Emit ima zvučničke jedinice izrađene specijalno za taj model, kako bi se omogućile optimalne performanse svakog zvučnika za njemu namijenjenu ulogu. Najkompaktniji model Emit M10 (4.500 kn/par) idealan je za male i srednje sobe te bilo koju situaciju u kojoj je prostor ograničen. Koristi 28 milimetarski visokotonac meke kupole i 14 centimetarsku MSP (magnezij-silikatni-polimer) bassrednjetonsku jedinicu koji su spojeni skretnicom 1. reda i načinjenom od komponenata visoke kvalitete. Frekvencijski raspon mu je 50 Hz – 23 kHz (+/- 3 dB), osjetljivost, 86 dB, impedancija 6 Ohma, masa 5.6 kg, a dimenzije (ŠxVxD): 170 x 292 x 240 mm. Za nešto veće prostorije namijenjen je Emit M20 (5.200 kn/par) koji koristi isti visokotonac i 17 centimetarsku MSP bassrednjetonsku jedinicu. Zvučnik ima istovjetni frekvencijski

raspon i osjetljivost kao model M10 dok mu je impedancija 4 Ohma. Masa mu je 7,5 kg, dimenzije (ŠxVxD): 215 x 355 x 265 mm, a oba modela se preporučuju za pojačala do 150 W snage. Samostojeći dvosistemski zvučnik Emit M30 (11.250) je ujedno i najpovoljniji Dynaudio samostojeći zvučnik. Emit M30 koristi 28 milimetarski visokotonac meke kupole i dvije 17 centimetarske MSP bas-srednjetonske jedinice sa zavojnicom promjera 75 mm, a spojene su skretnicom 1. reda. Frekvencijski raspon mu je 40 Hz – 23 kHz (+/3 dB), osjetljivost 86 dB, impedancija 4 Ohma, masa 18 kg, a dimenzije (ŠxVxD) su 204 x 960 x 275 mm. Za potrebe sustava kućnog kina u ovoj serije se nalazi i Emit M15C (3.950 kn/par), centralni zvučnik koji koristi isti 28 milimetarski visokotonac i dvije MSP bas-srednjetonske jedinice promjera 11 cm. Ima frekvencijski raspon 60 Hz – 23 kHz (+/- 3 dB), osjetljivost 86 dB, masu 7 kg i dimenzije (ŠxVxD): 500 x 130 x 210 mm. Uz Emit 15C dolazi i odvojivo metalno postolje kojim zvučnik možete usmjeriti gore ili dolje prema mjestu slušanje. INFO: www.sonusart.hr

PIONEER XDP-100R Prijenosni high-res reproduktori u ovom trenutku sve snažnije zauzimaju mjesta u životu ambicioznog ljubitelja glazbe. Minijaturizacija komponenta dozvoljava ugradnju najnovijih tehnologija u malena kućišta, a povezivost preko WIFI ili Bluetooth protokola dostupnost materijala skoro instantno. Pioneer XDP100R nije nikakav izuzetak od ovog pravila, no uz baražu tehnologije koju dijeli s većinom sličnih uređaja ima i podršku za MQA (Master Quality Authenticated) tehnologiju britanske tvrtke Meridian koja dozvoljava izvanredne sonične rezultate s glazbenim datotekama znatno manje veličine. Jednostavnija pohrana i streaming uz natprosječnu

kvalitetu zvuka zagolicala je mnoge ozbiljne tvrtke koje daju podršku projektu koje se u ovom trenutku čini snažnim i perspektivnim. Od ostalih podržanih formata gotovo i da nema značajnijeg koji nije na popisu . Spomenimo samo MP3, Ogg, FLAC, AAC, AIFF, DSD i to u formatima od 16-24 bita s konverzijom 32 bita u 24 i uzorkovanjem od 44.1 do 384Mhz. Sam uređaj je zasnovan na Android operativnom sustavu, a uz odličan touch kapacitivan Full HD ekran od 4,7 incha jednostavno je uz glazbu pregledavati filmove, videodatoteke ili zaigrati igricu. U unutrašnjosti nalazimo dvije razdvojene pločice od kojih je jedna zadužena

za funkcioniranje samog androida, a druga se brine za audio performanse i nosi "ESS 9018K2M" procesor i "Sabre 9601K" pojačalo iz iste tvrtke za koje su predviđeni i zasebni kondenzatori, a sve u cilju zaštite audio signala od smetnji. Osim različitih sustava za upsampling i ugrađenih digitalnih filtara spomenimo i punih 32 GB memorijskog prostora uz mogućnost korištenja 2 microSD kartice kapaciteta do 200 GB. Uređaj se može sinkronizirati s računalom, no moguće je skidati glazbu i direktno s online servisa, u koju svrhu je predinstalirana aplikacija Onkyo Music. Ugrađen je equalizer i GUI koji za koji proizvođač tvrdi da je izuzetno brz, intuitivan i s neograničenim mogućnostima prilagodbe. Uređaj na naše tržište dolazi početkom 2016. godine. INFO: www.helikop.hr

hifimedia #97

VIJESTI

HORCH HOUSE: ČAROLIJA ORIGINALNOG TONSKOG ZAPISA Ako ste se ikad pitali kako je čuti originalni zvučni zapis analogne master trake, u pravilu dostupan samo snimateljima zvuka, odnosno ton-majstorima, sad možete doznati. Naime, austrijska tvrtka Horch House osnovana je s jednom jedinom svrhom: omogućiti ljubiteljima glazbe da dožive glazbenu magiju originalnih tonskih zapisa! Nakon podosta pregovaranja I nagovaranja glazbenih kuća I vlasnika glazbenih prava, HH je pronašao način kao da na legalan I tehnički ispravan način omogući dostupnost autentičnih glazbenih analognih zapisa široj publici. A ti su I doista dostupni u analognom obliku zapisa na magnetofonskoj traci I audiofilskom vinilu te u digitalnom u tri formata: 24 bit/96kHz i 24 bit/192kHz u WAV-u kao I na DSD u DFFu. Iza procesa prebacivanja na dostupne medije stoji mukotrpan rad s brojnim tonmajstorima koji iza sebe imaju dosta kilometara s najvećim

glazbenim klijentima poput Paula McCrtneya, Sony I Abbey Road studija, itd. U tom procesu najprije je trebalo precizno odrediti kvalitetu originalne trake (većina je stara između 30 i 80 godina) te, u sklopu kopiranja postići kvalitetu zvuka jednaku original. Obnova u ovom kontekstu nema nikakve veze s uobičajenim postupkom re-masterizacije od kojega u HH-u bježe glavom bez obzira. Glavni tonac Horch Housea, Christoph Stickel, maher je u ovom poslu s bogatim iskustvom u pogledu zvuka originalnih traka otprije 30-50 godina. U procesu obnove ne koristi miksere, procesore zvuka, limitere niti kompresore.

MARANTZ HD-AMP1 Novi proizvod u ponudi tvrtke Marantz je kompaktno integrirano pojačalo oznake HD-AMP1 koji ima i funkciju DAC-a. Uređaj isporučuje 70 W na 4 Ohma, posjeduje dvostruki clock i filter

hi-fimedia #97

diskretnog DAC sklopa s Marantzovim HDAM-SA2 modulima te Marantz Musical Digital Filtering (MMDF), sklop s dvije filterske karakteristike koje će zvuk prilagoditi različitoj vrsti glazbe. Koristi

Pristup je potpuno u analognoj domeni, bez ikakvih dodavanja, uz fina podešavanja "na uho", kako bi se povratila sva ljepota originalnog zapisa. Lista objavljenih izdavača za sada obuhvaća Warner Classics, Sony Classics, Universal i Deutsche Grammophon, dok se s ostalima još pregovara. "Naš sadašnji katalog tek je početak." rekao je glazbeni producent, uz audiofila Volkera Langea, suvlasnik HH-a, Thilo Berg. Cijene ovih izdanja nisu male I kreću se od 300 do 600 EUR za trake, 20-180 Euro za vinilna izdanja te 25-215 EUR za High-res digitalna izdanja. Za nova izdanja vrijedi pratiti njihovu web stranicu www.horchhouse.eu vrhunski Sabre DAC i može obraditi glazbene zapise do 32-bit/384 kHz te DSD na 2.8MHz/5.6MHz/11.2MHz. Ima dva optička i jedan koaksijalni digitalni ulaz kao i USB-B port za direktno streamanje glazbe s PC ili Mac računala. Svi „iUređaji" se mogu spojiti na dodatni USB port s prednje strane. Kako bi se osigurala visoka razina kvalitete zvuka u spoju s računala, ugrađena je izolacija oko USB-B ulaza kako bi se eliminirali izgledi da visokofrekvencijske smetnje, kakve generira računalo, uđu u HD-AMP1. Informacije o glasnoći, izabranom ulazu, rezoluciji audio datoteke i ostalom pokazuju se na displayju. Uređaj je dostupan u crnom i srebrnozlatnom finišu po cijeni od 8.250 kuna. INFO: www.sonusart.hr

CES 2016 INNOVATIONS AWARDS Od 6. do 9. siječnja 2016. godine u Las Vegasu održava se CES 2016 International Consumer Electronics Show, najveći svjetski sajam potrošačke elektronike. Osim prezentacija najnovijih tehničkih dostignuća, sajam nudi i svjetski priznatu dodjelu nagrada CES Innovations Awards. Riječ je o nagradi za inovacije, svojevrsnom certifikatu kvalitete i tehnološkog napretka. O nagradama odlučuje posebno odabran žiri stručnjaka iz cijelog svijeta. Čast da bude imenovan u to birano društvo sudaca dobio je i Andrija Ćurković, glavni urednik našeg magazina hifimedia. Ovo je njegovo drugo imenovanje u stručni žiri CES-a. Prvi put je sudjelovao u ocjenjivačkom žiriju 2009. godine. Rezultati ocjenjivačkog žirija s popisom nagrađenih tvrtki i proizvoda možete pogledati na službenoj stranici CESa: http://www.cesweb. org/Events-Programs/ Innovation.aspx

ZAGREB AV SHOW 2015 Ovogodišnje, 21. izdanje međunarodnog sajma potrošačke elektronike "Zagreb AV Show" održano je od 23-25. listopada u Sheraton Zagreb Hotelu, nastavljajući niz dugogodišnje uspješnosti. Samu manifestaciju je otvorio izaslanik gradonačelnika grada Zagreba, gospodina Milana Bandića, gospodin Slavko Kojić, pročelnik gradskog

atraktivna prezentacija slušalica za reprodukciju glazbe pod nazivom – "Zagreb CanJam 2015". Namijenjena prvenstveno tom audio segmentu, omogućila je posjetiteljima sajma slušanje vrhunskih modela slušalica raznih proizvođača i različitih tehnologija (AKG, Audeze, Audio Technica, Audioquest, Denon, Grado, King Sound, Oppo, Philips

ureda za financije. Pored standardno visoke kvalitete i ponude highend i hi-fi uređaja te sustava kućnog kina, ovogodišnji sajam je udomio i trenutno dva najbolja modela televizora marki LG i Panasonic u OLED tehnologiji. U sklopu ovogodišnjeg sajma pokrenuta je, po prvi put kod nas, dodatna i vrlo

Fidelio,...). Zagrebački AV sajam 2015. obišlo je ukupno 1.268 posjetitelja, uz 28 predstavnika medija iz Slovenije i Hrvatske. Kako je bilo na sajmu možete pogledati u galeriji fotografija na našoj službenoj Facebook stranici (www.facebook. com/hifimedia). Popis izlagača: Aquarius Records (www.

cedeterija.com), Audio Centar (www.audiocentar. hr), Audio Epilog (www. audioepilog.eu), Audio San (www.audiodream. hr), AVR ( www.avr. hr), Chipoteka (www. chipoteka.hr), Dancing Bear (www.dancingbear. hr), Electron Audio (www.electron-audio. com), Epson Hrvatska (www.epson.hr), Gibson Innovations (www. gibsoninnovations.com), HD-Multimedia (www. hd-multimedia.com), Intek (SLO) (www.intek. si), Intek Croatia (www. intek-croatia.hr), Kuzma (SLO)  (www.kuzma.si), LG Electronics (www. lge.com), Media Audio (www.mediaaudio.hr), Panasonic Hrvatska (www.panasonic.com/ hr), Record Store (www. recordstore.hr), Sigma Audio Koncept (www. sigma-audiokoncept. hr), Smart Touch (www. smart-touch.hr), Sonus Art (www.sonusart. hr), UBIQ Audio (SLO)  (www.ubiqaudio.com) i Zvučne Novosti (www. zvucne-novosti.hr)

NAJAVLJEN NOVI MIKRO-DAC IZ AUDIOQUESTA Još jedan ‘kukac’ iz kolekcije AudioQuesta zove se Beetle DAC. Riječ je o 24-bit/96 kHz digitalno-analognom pretvaraču (ESS 9010) opremljenom USB, Toslink i asinkronim Bluetooth ulazima. Beetle se napaja preko USB sabirnice ili preko linearnog napajanja koje dolazi u paketu. Toslink ulaz je namijenjen uređajima kao što su Apple TV ili Sonos Connect. Beetle sadrži vrlo inovativna tehnička

rješenja, primjerice USB mikro-kontroler proizvođača Microchip Technology. AudioQuest navodi da novi DAC ima niži prag razine šuma i koristi manje električne energije, u usporedbi s TI 1020b rješenjem iz njihovog Dragonfly pretvarača. Beetle je već sada nominiran za nagradu CES 2016 Innovation Awards, a u Hrvatskoj će

se naći u prodaji od siječnja 2016. Očekivana maloprodajna cijena iznosit će oko 1.580 kn. INFO: www.mediaaudio.hr

hifimedia #97

TEST TRI MREŽNA PLAYERA nost u skidanju glazbe s interneta. Čitajući svjetske audio forume, prelistavajući kataloge audio proizvođača, prelistavaitam danas intervju s osnivačem Naxosa, jući web stranice najjačih svjetKlausom Heymannom skih audio izdavača, vidljivo je (http://www.naxos.com/aboutus. kako se industrija usmjerava s asp?page=klaus), fizičkih prema virtualu jednom od Vidljivo je kako nim medijima. Glazbu nedavnih brojeočito sve manje “držise industrija mo u rukama”, a teživa Stereophila. Intervju je više mo tome da je potpuusmjerava s nego zanimljiv, ne no propustimo kroz fizičkih prema prste. samo ljubiteljima (klasične) glazKako bismo previrtualnim be, jer daje pregledali komadić tresjek prošlosti i nutne svjetske mainmedijima sadašnjosti glazstream ponude poslubenog nakladništva u svjetšali smo tri uređaja koji predskim razmjerima, ali i očekivastavljaju cjenovno prihvatljivo rješenje za ulazak u slušanje virnu sliku budućnosti konzumacije glazbe. Kaže čovjek da prodatualne glazbe. Uređaje smo preja CD-a jenjava, a da je budućslušali kao zasebne streamere s piše: Neven Kos

Denon DNP-730 N

akon Pioneera i Marantza, Denon “na oko” uopće ne djeluje jeftinije, barem ne za koliko njegova cijena sugerira. Štoviše, s obzirom na to da je riječ o svojevrsnom klonu Marantza, s kojim dijeli displej, funkcionalnost, način i logiku upravljanja, ako poznajete jednog, upoznali ste i drugog. Međutim, osnovna je razlika u tome što Denon, ne funkcionira baš najbolje, i vrlo je ovisan o kvaliteti mreže. I on kao i Marantz zahtijeva besprijekorno stabilnu mrežu, koja kod mene očito nije dovoljno kvalitetna (doduše, na toj istoj mreži Jriver radi vrlo dobro, a Daphile izvrsno).

hi-fimedia #97

Denon, baš kao niti Marantz, nema stražnji USB HDD ulaz za spajanje vanjskog HDD-a. Također, upravo kao i MArantz nema digitalni koaksijalni izlaz, što umanjuje mogućnosti povezivanja s vanjskim DAC-om. Od ostalih značajki vezanih za uprav-

ljanje uređajem, većina opisa vrijedi za MArantz i Denon podjednako, jer pod kožom, DNA im je gotovo jednak. Logika, displej, meniji, način korištenja, identični su. Identična je i aplikacija za upravljanje putem Andorida, koja svojom (ne)funkcionalnošću određuje temeljnu sreću i zadovoljstvo korisnika ovim uređajem.Denon ove nedostatke doduše kompenzira najčišćim dizajnom i najnižom

cijenom, ali ta niska cijena tragove ostavlja ina zvuku. Denon se naprosto ne može niti u jednom parametru mjeriti s ostala dva streamera na testu. Zvuk putem ugrađenih analognih izlaza je manji, tvrđi, grublji i s manje detalja u odnosu na druga dva plejera, pogotovo u usporedbi s Marantzom. S razlikom u cijeni od oko 1000 kn ne vidim pravog razloga zašto izabrati Denon, u odnosu na Marantza.

GLAZBA NA MREŽI

ugrađenim DAC-ovima, kao digitalne transporte, koristeći njihove digitalne izlaze te smo ih usporedili, u funkcionalnom i zvukovnom smislu, s računalom, koristeći win 8.1 + JRiver 20 i Daphile softver. Glazbu smo reproducirali s NAS-a, preko bežične mreže, odnosno putem vanjskog HDD-a s vlastitim napajanjem, a na njemu se nalazilo cca 300 GB glazbe u FLAC I AIFF formatu. Za razliku od Win+Jriver kombinacije, Pioneer, Marantz i Denon omogućavaju reprodukciju internet radija. Broj stanica je ogroman i svatko će pronaći nešto za sebe. Ovdje im jedino Daphile parira funkcionalnošću i zvukom.

Marantz NA6005

a funkcionalno-operativnoj razini Marantz nije lako staviti u pogon. Također, aplikacija za upravljanje putem androida je na rubu upotrebljivosti. Tzv. brzo postavljanje traje minute i minute, a komunikacija s aplikacijom još nešto dulje. S nekim drugim, generičkim DLNA aplikacijama dostupnima za Android, Marantz je lakše disao I radio. Za razliku od Pioneera, Marantz posjeduje izlaz za

slušalice što mu daje ogromnu prednost u ovoj klasi. Osim toga Wi-Fi radi daleko bolje i stabilnije od Denonovog, ali također je stabilniji od vanjskog repeatera spojenog s Marantzom putem LAN-a, u u kojem slučaju često Marantz nije mogao pronaći mrežu. Bežična reprodukcija radila je besprijekorno na SD formatu, a tek strimanjem 192/24 zapisa dolazilo

je do zastajkivanja. Na žalost, Marantz nema stražnji USB ulaz za HDD, već samo prednji pa cijeli setup nije tako čist kako kod Pioneera. Meniji i postavljanje kod Marantza ( jednako kao kod Denona) između ostaloga zahvaljujući i malom displeju, nije tako jednostavno kao kod Pioneera.

Potrebno je nešto više prtljanja po menijima, čija sporost ne doprinosi užitku korištenja. Marantz može reproducirati i DSD zapise (DoP, DSD2,8, DSD5,6) Zvuk je ovog Marantza iznenađujuće dobar za ovu klasu cijene - bogatiji, mesnatiji, ugodniji i eufoničniji nego kod Pioneera, Marantz ostavlja dojam kudikamo skupljeg uređaja. Prostorna slika je dublja i slojevitija, a konačna prezentacija mekša i podatnija, s izostankom grubosti I neugodnosti, što mu daje neki audiofilski štih. Razina detalja je vrlo dobra, a usporedba otkriva kako je riječ o dva različita pristupa zvuku - Marantz zvuči ljepše, audiofilskije, naklonjeniji je glazbi i njenim suptilnostima, dok Pioneer naglasak stavlja na količinu detalja i čitljivost sadržaja. HiRez materijal s USB-a zvuči još bolje, uz npr. mek i ugodan, detaljan i prirodan zvuk klavira. Zvuk Marantza je, s obzirom na traženu cijenu, izvrstan - mekan, zavodljiv, muzikalan, s izvrsnom sredinom. Ovo je odličan plejer bogatog zvuka. Međutim, ovako dobro zvučeći uređaj zaslužuje osmišljeniju aplikaciju za upravljanje, višu razinu upotrebljivosti i stražnji USB ulaz. Čak dvije dostupne Android aplikacije, od kojih se jedna non stop ruši (na Sony Xperia Z, Acer Iconia A1-840FHD uređajima) i neupotrebljiva je, ne omogućavaju glatko upravljanje uređajem i uzrok su razočaravajućeg iskustva. Drugo iznenađenje: povremeno zastajkivanje pri reprodukciji 24/192, čak i preko USB HDD-a! Vjerujem kako će ovi sitni propusti u sljedećim verzijama softvera biti otklonjeni, jer je zvuk preko analognih izlaza prava stvar.

hifimedia #97

TEST TRI MREŽNA PLAYERA

Pioneer N50A U

ređaj izgleda kao bilo koja druga komponenta, na izgled koje smo proteklih desetljeća navikli. Crna kutija na kojoj mali odmak od uobičajenog predstavlja kvadratni displej s osnovnim informacijama o izvoru zvuka, albumu, kompoziciji, autoru. Upravljanje uređajem je relativno jednostavno putem kombiniranih tipki s desne strane, jednako kao i podešavanje samog uređaja. Pioneer nema mogućnost bežičnog spajanja, osim ako ne “iskeširate” dosta novca za Pioneerov bežični adapter, ili

pak za poprilično jeftiniju vanjsku generičku bežičnu točku. Stražnja strana je bogata priključcima: digitalni ulazi i izlazi, među kojima i optički, koaksijalni i USB ulaz, zatim USB ulaz s napajanjem za vanjsku wireless jedinicu i LAN priključak. N50A moguće j e koristiti i kao vanjski USB DAC. Analogni izlazi su single ended (RCA). Ono što iznutra Pioneer izdvaja od ostatka društva u ovoj klasi cijene jesu dva transformatora - jedan za digitalne, a drugi za analogne sklopove. Neposredno nakon EAR

Zaključak Cijene ovih plejera kreću se od 3.500 do 5.000 kn. Za te novce korisnik dobiva relativno dobro zvučeće, relativno lako podesive plejere oko kojih je potrebno samo malo podešavanja kako bi ispunjavali funkciju kojoj su namijenjeni. Ugrađeni DAC-ovi pružaju sasvim dobar zvuk (Marantz i više od toga) i većini korisnika namjernika koji namjeravaju navedeni iznos utrošiti u mrežni plejer, vanjski DAC neće niti biti potreban. Međutim, postoji i opcija B, vrijedna razmišljanja za one

DAC reprodukcija Bežična povezivost Dimenzije (širina x visina x dubina) Distributer Cijena

hi-fimedia #97

DACute 192 DACa, Pioneer zvuči sirovo, i malo plošno, što ne čudi ako znamo da je razlika u cijeni skoro deseterostruka. Za utjehu, slično ili gore su u usporedbi prošla i druga dva plejera, iako Marantz zavodljivim zvukom kompenzira nedostatke u transparentnosti (u odnosu na EAR). Pri slušanju Pioneera nismo koristili nikakve upsamplere i slične ugrađene unapređivače zvuka. Opis zvuka kojeg čitate, odnosi se samo na korištenje opcije Direct. Sadržaj s vanjskog HDD-a spojili smo

s vanjskim DAC-ovima. Jednostavno, tiho, po mogućnosti bešumno računalo, ili stariji laptop (npr. s Atom procesorom) sasvim će dobro vrtjeti lagani, nezahtjevni (i besplatni) Daphile sustav, temeljen na Linuxu i namijenjen samo i isključivo jednoj funkciji - reprodukciji glazbe, upravo kao i ovi naši plejeri. Čak i ako postojeći DAC nema USB ulaz, uz dodatnu investiciju u vanjski USB/SPDIF pretvarač, ukupni iznos ne bi trebao prijeći 2.500-3.000 kuna. Iako cjelokupni setup u ovom slučaju nije tako čist kao kod korište-

na stražnji USB ulaz. Biblioteku je Pioneer učitao za nekoliko sekundi. Zvuk rezolucije 192/24 je značajno bolji od CD zapisa, iako i dalje malo sirov. Međutim, srednjetonsko područje je vrlo dobro, s gomilom detalja i fino posloženom prostornom slikom. Doduše prostor između zvučnika nije tako raskošan kao kod Marantza, ili kad Pioneer koristimo kao transport (izvrstan transport, rekao bih), jer većina glazbe izlazi iz zvučnika. Nema veze, kakav jest, vrlo ga je ugodno slušati. S funkcionalne strane, kao mrežni strimer, Pioneer traži određeno strpljenje, jer u slučaju iole nestabilnije mreže pojavljuju se ne samo zastajkivanja u reprodukciji već se i sam uređaj zamrzava. Ovdje ni druga dva uređaja nisu u tom pogledu bolji niti stabilniji. Zato reprodukcija s vanjskog diska radi besprijekorno. Aplikacija za upravljanje je “tisuću puta” bolja od Denonove/Marantzove iako niti ona nije savršena. U usporedbi s Win 8.1, JRiver20 i Gizmom na Androidu, odnosno sustavom Daphile i Squeezer aplikacijom na Androidu, imate dojam kao da ih dijeli 20 godina istraživanja i razvoja. Jriver i Squeezer naprosto rade besprijekorno.

nja linijskih plejera poput ovih na našoj probi, konačni rezultat može biti jeftiniji, s jednako dobrim ili boljim zvukom, naravno ovisno o vanjskom DAC-u. Ako vam se pak ne petlja s računalima i li imate iracionalnu averziju prema njima, ovi će plejeri sasvim lijepo zamijeniti stari CD plejer i uvući vas u nepregledne mogućnosti virtualne glazbe. Marantz će to odraditi na jedan fin i muzikalan način, Pioneer uz dozu čvrstine i prezentnosti, dok Denon ipak još treba usavršiti upravljačke i zvučne mogućnosti svog plejera.

Denon DNP-730

Marantz NA6005

Pioneer N50A

PCM1795

CS4398

5,6 MHz DSD, FLAC HD 192/24 / ALAC 96/24 / WAV 192/24

FLAC, WAV, ALAC, 5,6 MHz DSD, AIFF

Wi-Fi, Airplay

Wi-Fi, Bluetooth

2x paralelni SABRE32 Ultra DAC (ES 9011S x 2) FLAC, WAV, ALAC, DSD, AIFF, DSD 2.8/5.6 MHz US B-DAC (do 192 kHz/32-bit LPCM, 5,6 MHz DSD) Uz vanjski adapter

434 x 73 x 297 mm

440 x 104 x 329 mm

435 x 99 x 331 mm

www.sonusart.hr

www.helikop.hr

3.470 kn

4.599 kn

4.499 kn

TEST AUDEZE, KINGSOUND, OPPO

Slušam blizu, N vidim daleko

piše: Gordan Gaži

Ovoga puta smo se odlučili za tri modela koji pripadaju svijetu elektrostatskih, odnosno magnetostatskih planarnih slušalica 14

hi-fimedia #97

eobičan je audiofilski svijet. O slušalicama se godinama nije raspravljalo na razini opreme koja je nezaobilazna, a i kada bi se povela diskusija o prednostima i manama visokovjerne reprodukcije glazbe preko slušalica u takvom razmatranju je dominiralo nekoliko o etabliranih proizvođača. Rijetki su korisnici u to doba prkosili koristeći elektrostatske sustave, no takav angažman se smatrao egzotičnim i pomalo marginalnim. U to ne tako davno doba slušali-

ce su se povezivale s prijenosnim reproduktorima zvuka ili u najboljem slučaju s korisnicima koji imaju potrebu uživati u glazbi na diskretan način. Ako se vratimo u sadašnji trenutak slušalice su sveprisutni dio audio opreme i obligatne u mobilnim, ali i vrlo kvalitetnim kućnim sustavima za visokovjernu reprodukciju zvuka. Kako je takva tranzicija realizirana u samo nekoliko godina postavlja se nezaobilazno pitanje o razlozima eksponencijalnog porasta popularnosti reprodukcije glazbe preko slušalica. U tom razmatranju nezaobilazan je trend uređaja koji

pored svoje primarne funkcije posjeduju memorijski prostor za pohranu audio datoteka. U prvom redu radi se o pametnim telefonima koji su pomalo preuzeli ulogu dediciranih glazbenih svirača, ali mnogih drugih uređaja. Takvo me razmišljanje nije osobito provociralo smatrajući da većina audiofila nema viziju etablirati prijenosni uređaj primarnim izvorom zvuka, no kao i mnogo puta u kontaktu s konzumentima glazbe ispostavilo se da u svakodnevici koja je pomalo užurbana i sve zahtjevnija nema mnogo vremena za predah. U takvim trenucima svaki iole kvalitetniji izvor zvuka znači i kontakt s glazbom. To naravno ne znači da su ljubitelji glazbe koji svoju ljubav i strast doživljavaju slušajući svoje omiljene izvođače koristeći slušalice manje kvalitetni i iskreni štovatelji dobrog zvuka i treba priznati da broj onih koji na takav način slušaju glazbu značajno raste. Najbolja ilustracija takvog fenomena je nedavno održani zagrebački AV sajam u hotelu "Sheraton" na kojem je u formi "Can-Jam" događanja bilo predstavljeno 15-ak slušalica različitih cjenovnih razreda, te sasvim raznorodnih tehničkih karakteristika. Očekivani interes bio je mnogostruko premašen, no ono što je doista obilježilo događaj bile su diskusije i komentari zvuka onih koji su po prvi puta imali prigodu poslušati i usporediti klasične dinamičke slušalice s magnetostatskim ili elektrostatskim sustavima. Komentari korisnika u takvim usporedbama bili su poprilično unisoni i kao i mnogo puta do sada prikazali su hrvatsku audiofilsku publiku izvanredno iskrenom. Ako se samo malo odmaknemo od konzumenata i približimo proizvođačima čeka nas skoro identična zbirka pitanja. Jasno je da tvrtke osluškuju potrebe svojih kupaca, no danas se susrećemo s modelima slušalica tvrtki koje su specijalisti za zvučnike, kabele ili audio elektroniku. Koji je zapravo pravi motiv renomiranog proizvođača vrhunskih audio kabela da se

u bežično doba upusti u proizvodnju slušalica potpuno je jasno, no koji je iskreni razlog proizvođača zvučnika ili popularne audio elektronike da se upusti u istu avanturu doista je teško dokučiti. Ipak, ljubitelji glazbe ovim trendom dobili su ne samo gomilu slušalica koje su kvalitetom i cijenom dostupne svakom korisniku nego i sasvim novi trend u slušanju glazbe. Audiofili i onaj dio populacije koji svoje slobodno vrijeme popunjava slušanjem glazbe posjeduje širok i kvalitetan izbor slušalica koje može izabrati. Na drugoj strani popularne elektronike, onoj informatičkoj također slična situacija. Ogroman dijapazon slušalica koje proizvode gotovo

Sonični dometi koji se uglavnom mogu opisivati superlativno sve znane i manje znane tvrtke pokrivaju potrebe strastvenijih igrača, ali i ljubitelja glazbe i filma. U tom segmentu naravno vladaju dinamički ustrojeni modeli atraktivnijeg zvuka, pa sam u pripremi testa pokušao informativno usporediti gamerski set koji već duže koristim s nekoliko dinamičkih modela iz audiofilskog svijeta. U tom trenutku morao sam priznati da sam bio neopravdano nepravedan prema "Razer Carcharias" modelu, ali i da je cijela gužva logično gurnula konstruktore pred do jučer nepostojeće kvalitativne zahtjeve. Time me rezultat testa vrhunskih audiofilskih modela zaintrigirao još i više. Kako smo do sada uglavnom testirali i govorili o klasično ustrojenim dinamičkim modelima ovoga puta smo se odlučili za tri modela koji pripadaju svijetu elektrostatskih, odnosno magnetostatskih planarnih slušalica. Izbor je bio razmjerno

jednostavan zbog manjeg broja takvih modela na našem tržištu, ali i zbog reputacije koju su tvrtke već stekle svojim proizvodima. Naravno, postavlja se pitanje i razloga zbog kojih se proizvođač odlučuje prihvatiti kompliciraniju i skuplju tehnologiju i ugraditi je u svoje modele. Može se činiti da je razlog prepoznatljivost i distinktivnost takvih slušalica na tržištu, ali kako će se vidjeti i u slušnom testu pravi razlog su sonični dometi koji se uglavnom mogu opisivati superlativno. Tehnički nema mnogo posebnosti na koje treba posebno ukazati, jer su sustavi poznati iz elektrostatskih odnosno magnetostatskih zvučnika već nebrojeno puta opisani. U najkraćoj formi možemo reći da se magnetostatski sustav oslanja na vodljivu membranu koja bude pobuđena u magnetskom polju i svojim pomacima stvara zvuk. Proizvođači u ovom sustavu nemaju mnogo manevarskog prostora za neke revolucionarne pomake unutar poprilično čvrstih okvira koje određuje tehnologija, no vrsta membrane, njezina slojevitost, težina kao i vrsta magneta i njihovo pozicioniranje, te njihova snaga i gustoća pružaju onu malenu prevagu i zapravo određuju i formiraju završni zvuk svakog modela. Prednosti sustava u kojem ne postoji motor, nema spajanja i lijepljenja po membrani, kao i fizikalnih nedaća koje pričinjava njezino kretanje nameću se same od sebe. Membrana se u ovom slučaju kreće unisono što je svakako poželjno, a jedna od većih prednosti tako ustrojenih modela je njihova responzivnost. Elektrostatski sustav je pomalo sličan, no zahtijeva izvanredno laganu membranu koja se kreće između dva statora. Kako audio napon djeluje na statore tako i nabijena membrana kreće prema jednom od njih, a promjenom napona u obrnutom smjeru. Kako bi cijeli sustav funkcionirao potrebno je posjedovati i pojačalo koje je sposobno surađivati s takvim sustavom visoke impedance, a ukupan sustav je i financijski zahtje-

TEST AUDEZE, KINGSOUND, OPPO van za proizvođača i posljedično kupca. No, kako su njegove tehničke prednosti gotovo nemjerljive posebno u smislu drastičnog smanjenja distorzija, koloracija, rezonancija i drugih soničnih štetočina koje se uglavnom vežu za dinamičke modele rezon takvih modela je jasan. Promatrajući mnoga mjerenja koja imaju za cilj dati egzaktnu sliku prednosti i mana pojedinih sustava i modela slušalica, dinamički modeli su gotovo potpuno inferiorni. Gotovo da se nameće pitanje svakom konzumentu o krajnjoj opravdanosti njihovog korištenja. No, takvo promišljanje vodi u vječitu diskusiju objektivnosti i subjektivnosti u audiofilskom svijetu. Svako da na ovom stupnju razvoja mjerne elektronike nema sumnje da su izmjereni parametri točni iako u taj dio nije trebalo sumnjati i davno prije, no pravo pitanje je mjerimo li baš sve što je potrebno da takvi rezultati imanentno stvore podlogu i u slušnom testu. No ta rasprava je daleko od teme ovog osvrta pa zaključimo da su danas prikazane tehnologije superiornije, no u isto vrijeme i poprilično skupe i kompliciranije za proizvodnje i shodno tome manje rasprostranjene. Zbog svega toga zanimljivo je promotriti kako se ponašaju vrhunski modeli slušalica u različitim uvjetima i izazovima.

ranju sam koristio izvanredno solid-state pretpojačalo/pretvarač Pioneer U-05, zatim HAD Maestral 2 cijevnog ustroja i napokon prijenosni svirač/DAC FiiO X5. Sporadično sam slušalice uključivao u mobitel LG G3 i audio segment računala Asus Xonar U7 i Logitech Z906. Ideja je bila isprobati što veći broj potencijalnih izvora zvuka koje bi mogle zainteresirati korisni-

Na glavi koja je pomalo krapinskog reljefa sve slušalice su se lakoćom podešavale ka bez nužnih kriterija o njihovoj kvaliteti ili cijeni. Na svakom od ovih uređaja Oppo i Audeze slušalice su bile testirane s istim predlošcima i u potpuno istim uvjetima. O ergonomiji samih slušalica u slušnom testu nema previše smisla zboriti, no na ovom mjestu mogu dati vrhunsku ocjenu za sva 3 modela. Na glavi koja je pomalo krapinskog reljefa sve slušalice su se lakoćom podešavale, nosile i što je najvažnije odlično su reagirale na snažniji trzaj glave. Konačno treba reći da niti jedan

Način testiranja

Zahvaljujući izvanredno strpljivim distributerima slušalice sam imao prigode upoznati vrlo dobro. Ipak, u testiranju su se nametnule i okolnosti koje moram istaknuti zbog objektivnosti testa. Naime, KingSound model je na test stigao sa svojim već legendarnim pojačalom M-10. Priključak koji kombinacija koristi je nestandardni petopolni utikač pomalo nalik na DIN standard. Zbog toga su iste slušalice korištene samo u toj konfiguraciji, dok su ostala dva kandidata prošla testiranje s različito ustrojenim izvorima za slušalice i pretpojačalima. Tako će svaki model dobiti svoj osvrt na zvuk, no neće biti direktnog sučeljavanja. U testi-

hi-fimedia #97

Audeze LC-2 Cijena: 7.600 kn INFO: www.sonusart.hr

model nije naglašeno težak ili nezgodan u bilo kojem položaju.

Audeze LCD-2 Još jedna otvorena konstrukcija zasnovana na planarnoj magnetskoj tehnologiji pokazala je ponešto drugačije rezultate od Oppo modela, no i poneku sličnost. Treba napomenuti da su slušalice stigle u društvu pretpojačala i konvertera Decard s kojim je obavljeno inicijalno testiranje. Slušalice su kasnije testirane s već navedenim pretpojačalima s kojima su ostvarile i bolje rezultate. Deckard je pružao dostatnu količinu snage, no od tvrtke kao što je Audeze uvijek očekujemo nešto više i pomalo posebno, a ovo pretpojačalo je pomalo standardni komadić elektronike za one koji žele imati sve iz kuće. S druge strane slušalice su stigle u atraktivnoj plastičnoj kutiji i već nakon prve inspekcije oduševile su svojom solidnom građom u kombinaciji drva i metalnih rešetki, te sjajno riješenim plosnatim (OFHC) kabelom. Činjenica je da takva robusna arhitektura ima direktan utjecaja na težinu ukupne konstrukcije, no kako su LCD-2 odlično izbalansirane ne predstavljaju neugodan teret niti nakon nekoliko sati nošenja. Dapače, bile

su ugodnije od mnogih znatno laganijih slušalica koje su snažnije pritiskale ušne školjke. Recimo i da je drveni dio slušalica izrađen od odabranog karipskog drva, a jastučići od janjeće kože. Oba segmenta odabrana su imajući na umu kvalitetu i dugotrajnost, ali i sonične kvalitete koje pomalo potpisuju ukupan zvuk slušalica. Sam zvuk je iznenađujuće prostran i energičan, te pomalo zagasitog karaktera. Cijeli spektar je fino povezan, bogat, živ i s gotovo nepogrešivim timbrom instrumenata, no donji dio srednjetonskog spektra i bas područje je segment koji nosi lavovski dio dojmova koja su čujni i jasni odmah nakon uključivanja slušalica u sustav. Spomenuti dio spektra ponudio je gotovo nestvarnu količinu detalja, finesa, ukrasa, no niti u jednom trenutku nije tendirao zakriliti ostatak slike. Bas područje se svojom dubinom, bojom, snagom i definicijom svakako nametnulo kao etalon za ono što moderna tehnologija može ponuditi ambicioznom slušaču sklonom korištenju slušalica. U slučaju u kojem na popriličnoj glasnoći sustav uvjerljivo prenosi grmljavinu sintetskog basa, ali niti jednog trenutka ne gubi kontrolu, balans, te emocionalni segment i poruku glazbe nužno

je biti korektan i odati priznanje konstruktorima. Ostatak spektra korektno je definiran uz malenu povučenost visokotonskih detalja na tišim dionicama. Kao i kod Oppo modela testiranje s prijenosnim sviračima i mobitelima prošlo je bez veći gubitaka u kvaliteti reprodukcije sa sasvim malo podignutom skalom glasnoće na strani reproduktora

KingSound KS-H2 i M-10 Na test su ove elektrostatske slušalice stigle s pripadajućim M-10 tranzistorskim pretpojačalom Tvrtka koja stoji iza modela je Kingsound, osnovana 2002 godine i zahvaljujući brzom rastu, kvaliteti proizvoda i korektnom odnosu prema kupcu vrlo brzo je stekla velik broj poklonika i svoje poslovanje uspjela usmjeriti na sva značajnija tržišta Europske Unije, Amerike i Kine. U svojem katalogu posjeduju razmjerno velik broj produkata od kojih su najprominentniji elektrostatski ustrojeni zvučnici i slušalice. Zvuk koji dolazi iz modela KS-H2 možemo nazvati pravim elektrostatskim. Test sam započeo sa ženskim vokalom i bez obzira činjenicu da sam na sajmovima imao prigodu čuti iste slušalice ostao sam zapanjen količinom detalja, prozračnosti, mikrodinamike i nepatvorenog organskog doživljaja glazbe. Glas je bio potpuno oslobođen koloracija i nazalnosti koja često prati istu skladbu na manje pogođenim sustavima, a rekreacija prostora i volumena izvođača gotovo nestvarna za reprodukciju koju očekujemo od slušalica. Isto se nastavilo sa solo klavirom koji je nosio ukupnu harmoničku strukturu, ali nije zaboravio biti iskričav, zabavan, dinamičan i izvanredno prozračan. Na početku slušanja nekoliko predložaka rock glazbe iskoristio sam meni vrlo drag disk German-prog grupe Nektar koji je snimljen u doba u kojem se i nije pretjerano pazilo na tehnički dio priče. U zvuku je postojalo malo šuma, no čak i u takvim uvjetima KS-H2 su našle načina da pokažu svu mikrodinamič-

KingSound KS-H2 i M-10 Cijena: 6.990 kn INFO: www.hd-multimedia.com ku raskoš i stvore dojam slušanja glazbe u sustavu sa zvučnicima. Od samog početka testiranja osjećala se lakoća iznošenja ekstrema, prekrasna mikrodinamika, ali i poseban dojam lagane fizičke distanciranosti tranzijenata i prekrasno slikanja prostora i definitivno sa slušalicama na ušima nikad nisam bio bliže kvalitetama koje se obično vežu za kvalitetne zvučničke sustave. To je posebnost i ujedno najveća kvaliteta testiranih elektrostatskih slušalica. Bas područje je plijenilo čistoćom i naglašenim fokusom uz odličnu aeriranost slojeva glazbe koji su dozvolili jasan uvid u sasvim sitne detalje unutar donjih ekstrema. Treba pohvaliti i vrlo uvjerljivu gradaciju i istitravanje tranzijenata kroz cijeli spektar i odli-

čan timbar, te separaciju instrumenata. Od ovako ustrojenih slušalica nije razumno očekivati težak i gromovit bas i to je u odnosu na preferencije slušača i potencijalno najveći nedostatak koji se ipak više tiče tehnologije, a manje konkretnog modela. U tom segmentu treba reći da je bas područje bogato i pomalo toplo, no ponekad lagano deficitarno u smislu mase i dubine. Ipak, u odnosu na kvalitete koje su slušalice pokazivale u svakom drugom području taj nedostatak mi se čini prihvatljivim i razumnim kompromisom.

Oppo PM-1 Kad je u pitanju Oppo sasvim je razumno očekivati uvijek više i bolje. Tvrtka u koju je prije neko-

liko godina rijetko tko vjerovao dugoročnije, pokazala je da posjeduje ideje, talent i rješenja kojima je u nekoliko navrata ozbiljno uzdrmala pomalo učmalu strategiju velikih kompanija. U tom se smislu možda najsnažnije usjekla u pamćenje epizoda s Blue-ray reproduktorima koji su svojim mogućnostima daleko nadišli očekivanja, ali i standarde. Testirane slušalice PM-1 su dio slične strategije koja se može nazrijeti odmah po otvaranju kartonske kutije. Same slušalice nalaze se u posebnoj, prekrasno izrađenoj drvenoj kutiji kojoj je jedina mana što privlači otiske prstiju. Same slušalice su ustrojene na planar magnetic driver tehnologiji koja je odgovor tvrtke na problematiku koja se javlja u dinamičkim sustavi-

Oppo MP-1 Cijena: 11.390 kn INFO: www.intek-croatia.hr

hifimedia #97

TEST AUDEZE, KINGSOUND, OPPO

ma, ali i na nedostatke koje sa sobom nosi klasični elektrostatski princip rada. Radi se o sustavu koji izvanredno snažnim magnetskim poljem u interakciji sa sedmeroslojnom membranom koja obostrano posjeduje spiralno ugrađene konduktore ima činiti precizan, ali i vrlo osjetljiv sustav koji se može uklopiti u najrazličitije sustave i izvore zvuka. Oppo se nije jedini odlučio na ovakav princip rada, ali po dobroj i ustaljenoj praksi u implementaciji je načinio odličan posao. Same slušalice su otvorenog tipa i izrađene su u kombinaciji metala i janjeće kože i djeluju doista luksuzno i profinjeno. Osnovni set glazbenih predložaka PM-1 je prošao lakoćom i s nekoliko naglašenih osobina. Test je obavljen na tranzistorskom i cijevnom pojačalu i može se reći da su oba uređaja lakoćom davala dovoljno snage i kontrole slušalicama. Cijevi su ostavile sasvim malo topline po cijelom spektru, no preferirao sam zvuk slušalica preko «solid-state» pretpojačala koje je pružilo nešto više kontrole, ali i malo svježiji karakter koji je fino odgovarao karakteru slušalica. Ostale razlike su bile minorne, a opis zvuka pripada potonjoj kombinaciji. Bazična osobina zvuka je detaljna, gusta struktura uklopljena u solid-

hi-fimedia #97

no gabaritan prostor koji je na trenutke znao biti i raskošan. Unutar takve sonične strukture može se primijetiti jasno definiran i vrlo precizan timbar instrumenata i gotovo besprijekorno slikanje volumena i položaja instrumenta. Orkestri su oslikani vrlo precizno uz naglašenu mirnoću pozadine što je odlična osobina za otvorene slušalice. Samo kod snažnih i dugotrajnijih krešenda rubovi pozornice postaju pomalo tijesni za ukupan orkestar. Općenita karakteristika zvuka se može opisati nešto zagasitijom, no unutar slike niti u kojem trenutku ne nedostaje mikrodinamike po cijelom spektru. U takvoj konstelaciji izvanredno zvuči gotovo svaka glazba unutar koje je lako primijetiti gotovo detalje i slojeve koje sustav nudi. Treba pohvaliti i količinu zraka u slici, a posebno okretan, snažan, uvjerljiv i zategnut bas koji stavlja točku na mnogo impresivnih osobina koje nude PM-1. Nisam izdržao da model ne isprobam s mobitelom i mogu ustvrditi da je test prošao iznenađujuće glatko uz lagano reduciranu količinu detalja u ekstemima i samo nešto inferiorniji prostor prilikom slušanja klasike. No, izlazak na ulicu

s otvorenim sustavom (doduše samo pred zgradu) i okolna buka centra grada u subotnje jutro bila je znatno teža prijetnja.

Zaključak

U ovako slobodno pisanom testu, ovaj zadnji pasus ne bih želio nazvati zaključak. Primarno zato što direktnog sučeljavanja slušalica nije bilo, a shodno tome niti pobjednika testa. To svakako ne umanjuje ono što sam u nekoliko tjedana imao prigode čuti iz nekoliko vrhunskih modela slušalica koji su dokazali da se njihov svijet znatno mijenja. U toku testiranja imao sam prigodu usporediti i nekoliko vrhunskih klasičnije ustrojenih slušalica raznolikih datuma proizvodnje s modelima na testu. Činio sam to primarno iz svoje znatiželje i male kalibracije vlastitog slušnog sustava, no dojmovi su bili pomalo brutalni, ali svakako jasni i nedvosmisleni. Elektrostatski i planarni magnetostatici na testu gotovo su u svemu dostigli, au mnogim elementima i prestigli svoje pandane iz dinamičkog tabora. Pitanje detaljnije elaboracije ovog stava je svakako legitimno, no to bi nas odvelo prema epski opširnoj komparaciji testiranih modela s nekoliko adekvatnih dinamičkih modela. U svakom slučaju kada bi mi netko u hipotetičnoj situaciji ponu-

dio izbor između 3 testirana modela svakako bih odgovorio insomnijom. Odlučiti se za gotovo organsku vjernost koju nosi KingSound, izbalansiranost, prirodnost i pitkost Oppo modela ili impresivne bas bravure Audeze uzdanice svakako bi bilo teško. No, ono što je najbitnija odrednica ovog testa je korak koji su slušalice učinile posljednjih nekoliko godina i koji će se kupcima vratiti i zvukom jeftinijih modela. Proces se zahuktao i ovo je pomalo prijelomni trenutak u kojem je svijet visoke vjernosti zvuka na krilima tokova koje zahvaćaju ostale grane zabavne elektronike znatno profitirao. Nadamo se ne po posljednji puta. Korištena glazba Arcie Shepp «I Hear the Sound» (Arciheball HD Tracks) 44,1/24 bit Flac • CC Coletti «Bring it on Home», (Chesky) Binaural+ CD • Salvatore Acardo,Vesuvio 1727 (Fone) SACD • Keith Jarrett «Creation» (ECM),CD • Nektar «A tab in the ocean», (Purple Pyramid) CD • Andrea Damiani «Jay Pris Amour» (E lucevan e stelle) CD

Sustav CD/SACD: EMM Labs CDSA-SE, Philips 963SA, High Res: Pioneer U-05S, M2Tech Young+Asus N53JF+J. River Media Centar 21, Fiio X5, Pretpojačala: EAR 868L, TVC Sowter, HAD Maestral 2, Pojačala snage: Pass Os, EAR 890, ASV Šebart 300B, Zvučnici: Beta Systems C2, Zvučnički kabeli: Wireworld Eclipse 3+, Interkonekcijski: Wireworld Eclipse XLR, Nordost Quattro Fil RCA, USB: Wireworld Starlight, USB samogradnja, Strujni: Wireworld Aurora, Wireworld Electra 5-2, LAT AC2, Wireworld, Electra Gold 5-2, dodatna oprema: RAM Tube dampers, strujni filter (samogradnja)

Ä&#x152;uj svaki detalj, osjeti svaku emociju.

Uvoznik za Republiku Hrvatsku: Z-El d.o.o.

TEST ARCAM CDS27

piše: Jagor Čakmak

roizvode ovog poznatog proizvođača s Otoka već smo imali mnogo puta na testu i rijetko kada se dogodilo da nismo zadovoljni vratili uređaj distributeru. Još od stare Alpha serije, preko odličnih CD playera srednje klase poput CD72 ili uređaja novijeg doba poput rDaca. Tržište u audio svijetu se od prvih Alpha serija drastično promijenilo. Glavni izvori zvuka danas su multifunkcionalni uređaji od kojih se očekuje da mogu pretvoriti bilo koji digitalni signal iz bilo kojeg izvora u analogni signal i isporučiti ga pojačalu. Glavno spremište podataka danas je računalo ili USB disk, a sve manje optički mediji. S druge strane, većina ljubitelja glazbe ima još

hi-fimedia #97

uvijek puno glazbe na optičkim diskovima. Arcam je odlučio spojiti novi pogled na reprodukciju glazbe s klasičnim CD/ SACD uređajem. CDS27 je uređaj kojim Arcam trenutno konkurira na tržištu univerzalnih reproduktora. Dizajn je u skladu s dugogodišnjim izgledom FMJ serije. Na prednjoj strani nalaze se kontrolne tipke, uobičajeni zeleni display i ladica za CD, odnosno SACD. Stražnja strana otkriva pravu namjenu ovog uređaja. Osim klasičnih RCA konektora na stražnjoj strani nalazimo i balansirane analogne izlaze koje mogu koristiti oni koji posjeduju pojačalo s balansiranim ulazima. Uređaj može primati signal preko USB priključka A tipa ili mrežnim putem preko uPnP protokola žičano ili bežično. Od digitalnih izlaza

nalazimo uobičajene koaksijalne i optičke priključke. Kako bi spojili svoj digitalni repertoar glazbe na CDS27 možete to učini direktno s USB diskom ili tako da pokrenete uPnP streaming servis na vašem računalu koje će onda

moći komunicirati s ovim uređajem. Ako koristite opciju USB diska, morate računati na to da su dizajneri USB priključak postavili sa stražnje strane gdje spajanje nije odveć praktično kada se uređaj nalazi na polici. S obzirom na to, praktič-

bao biti nešto većeg volumena. Premda volumen nije možda među najboljima u klasi, brzina i definiranost je. Sve ove karakteristike protežu se neovisno o ulazu kojeg odaberete. Kako bi mogli u potpunosti iskoristiti mogućnosti ovog uređaja, obavezan je naravno glazbeni materijal visoke rezolucije neovisno radi li se o SACD diskovima ili FLAC datotekama.

Zaključak

Klasika novog doba nije je na uređaj priključiti jedan veći disk nego USB stick. Ako koristite opciju streaminga glazbe s vašeg računala, potrebno je uspostaviti uPnP poslužitelj što je na Windows operacijskom sustavu moguće relativno jednostavno napraviti kroz Windows Media Player. Srce ovog uređaja je Burr Brown PCM1794 Delta-Sigma digitalno analogni pretvarač koji može primiti signal od 24 bita po uzorku frekvencijom od 192kHz. Uređaj je uobičajenih dimenzija: 43,3x8,7x27,8 (švd). Masa je 6,2kg.

Zvuk

Arcam već godinama ima prepoznatljiv potpis u zvuku koji se proteže kroz gotovo sve uređaje neovisno o cijeni. Jedna od značajki koja krasi taj zvuk je izrazito čisto srednjetonsko područje tamne pozadine s mnoštvom detalja. Ta tamna pozadina dolazi do izražaja pogotovo pri slušanju manjih vokalnih sastava. Vokal je odlično smješten u prostoru s pravilnim volumenom. Detalja ima mnoštvo kroz cijeli spektar. Bez obzira na slušani materijal i

na njegovu zahtjevnost CDS27 daje dojam lakoće reprodukcije s pravilnom dinamikom u svakom trenutku. Pozornica koju ovaj uređaj kreira je vrlo velika u sve tri dimenzije s vrlo jasnim rasporedom muzičara, a proporcije i struktura se dobro zadržavaju i pri većim dinamičkim uzletima simfonijskog orkestra. Arcam CDS27 općenito nudi miran, detaljan i uglađen zvuk. Druga strana medalje očituje se pri reprodukciji modernijih glazbenih materijala gdje bi udarac u basu tre-

Arcam je sa CDS27 svoju ponudu upotpunio uređajem koji će u većini slučajeva biti dovoljan kao jedini digitalni player u sustavu. Zvuk koji ovaj uređaj pruža pripada prepoznatljivoj Arcam školi koju karakterizira detaljnost i lakoća reprodukcije, a odolijeva današnjim trendovima agresivne dinamike. Glavni prigovor ovom uređaju je to što nema direktni USB ulaz putem kojeg bismo mogli spojiti računalo, kao što to danas nudi većina konkurentskih proizvoda. Ako vam takav način upotrebe nije bitan, onda CDS27 svakako treba poslušati zbog njegovih zvukovnih kvaliteta. Također, treba napomenuti kako je zbog svojeg karaktera Arcamov player bilo vrlo jednostavno uklopiti u testni sustav. ARCAM CDS27 DAC BB PCM1794 Delta-Sigma Frekvencija uzorkovanja 192 kHz/24bit Digitalni ulazi 1x USB, 1x Ethernet, 1x optički, 1x koaksijalni Dimenzije (ŠxVxD) 43,3 x 8,7 x 27,8 cm Masa 6,2 kg Cijena 6.980 kuna INFO Media Audio, tel. 021/323 550, www.mediaudio.hr

Korištena glazba The Dave Brubeck Quartet, Time Out, 1959 (1997), Columbia • Arild Andersen, Electra, 2005 ECM Records • Tord Gustavsen, The Ground, 2005, ECM Records • Gustav Mahler, Symphonie No. 2, Gilber Kaplan, 2003, Deutsche Grammophon • Peter Tchaikovsky, Klavierkonzert No. 1, Ivo Pogorelich London Symphony Orchestra Claudio Abbado, 1986, Deutsche Grammophon • Ez3kiel, Lux, 2014, Ici d’Ailleurs • Tricky, False Idols 2013, Studio !K7

Sustav Zvučnik: Sonus Faber Concertino Domus, Pojačalo: Prima Luna Prologue Two, CD player: Arcam CD72, DAC: Exposure 2010S2 DAC, Nuforce uDAC2

hifimedia #97

TEST ONKYO TX-NR1030

Dolby Atmos partner p i š e : D u b r a v k o To p l a k

nkyo je već dugi niz godina predvodnik u ugrađivanju svih najnovijih tehnoloških inovacija u svoje receivere. Njihovu najsnažniju i najnapredniju okosnicu za 2015. godinu čine dva impresivna receivera, oznaka TX-NR1030 i TX-NR3030. Iako će u ovome testu biti riječi o slabijem modelu oznake TX-NR1030, razlike između ova dva modela su minimalne. Osnovna razlika je ta što TX-NR3030 uz glavni strujni transformator ima i još dva odvojena transformatora, posebno za audio, a posebno za video sekciju. Sve ostalo gotovo je identično kao i na modelu TX-NR1030. Onkyo TX-NR1030 se izgledom drži uobičajene tradicije dizajna i lako bi ga se moglo zamijeniti sa starijim modelom oznaka TX-NR1010. Prednja ploča sadrži minimalni broj funkcijskih tipki koje su diskretno poslagane, a tu je i već poznati Onkyov veliki displej, na kojem su dobro vidljive sve funkcije receivera. Ostale funkcijske tipke

hi-fimedia #97

su skrivene metalnim poklopcem, nosi boljem zvuku receivera. Sve ispod kojih se nalaze i svi predovo je bilo potrebno kako bi receinji priključci (video kompozitni ulaz, ver mogao proći rigoroznu kontrodigitalni optički Toslink ulaz, USB, lu u THX laboratoriju, te dobiti THX HDMI/MHL ulaz, ulaz za kalibraSelect2 Plus certifikat, što samo dodatno govori o kvaliteti Onkya cijski mikrofon, stereo audio RCA TX-NR 1030. To ulaz i ulaz za sluša, naravno, nije lice). Stražnja strana jedan od rijetkih sve od inovacija sadrži sve što bi bilo koji zahtjevni korisnik receivera koji se koju nudi Onkyo. Unutrašnjost skripoželio na jednom odlično "nosi" receiveru, a uključuje: va 7.2-kanalni 7 ulaznih i 3 izlazna 192 kHz / 24-bitni sa stereo i HDMI (imaju podršBurr-Brown TI ku za 4k video (60 sli- surround zvukom, DAC, dvostručica u sekundi) i 21: 32-bitni DSP donoseći zaista kiprocesor 9 kino reprodukciza visoju), HDMI ulaz 3 ima ku rezolucirespektabilne zaštitu od kopiranja ju audia, "Threezvučne rezultate Stage Inverted (HDCP 2.2 DRM) kao i glavni HDMI izlaz. Darlington" skloTreba istaknuti i 11.4 višekanalne povlje pojačanja, te diskretnu nisku predizlaze, XLR predizlaz (prednja L impedanciju izlaznih tranzistora, što / R), dvije VGA ulaz (D-Sub, 15-pin), je u konačnici ukupno dalo jednu RS-232 port, IR ulaz / izlaz, i 12 V novu i kvalitetniju dimenziju zvuka izlazni okidač za zonu 2/3. na zvučnom testu. Veliko kućište receivera je Receiver je opremljen bežičnim pomno razrađeno, a sva elektroniBluetoothom i Wi-Fi (802.11b / g / n), a dvije pomične antene na straka u njemu ima sofisticirani dizajn. Kućište je posebno dizajnirano kako žnjoj strani, daju optimalni raspon bi maksimalno uklonila sve smetsignala u prostoru. Bluetooth podrnje i šumove, što u konačnici doprižava verziju 2.1 s EDR sposobno-

sti (kompatibilan profil: A2DP v1.2, v1.3 AVRCP), te koristi Advanced Music Optimizer DSP tehnologiju. Advanced Music optimizacija omogućuje bežičnu kvalitetu zvuka gotovo istovjetnu razini CD-a. Svi korisnici ovog receivera bit će posebno nagrađeni i ponosni što je Onkyo omogućio podršku za reprodukciju visoke rezolucije datoteka WMA Lossless, FLAC, Apple Lossless, DSD i LPCM, plus MP, 3WMA, Ogg Vorbis i AAC, preko mreže (DLNA 1.5 certifikat - podržava Samba i Windows 7/8 operativni sustav) ili prednjeg USB ulaza (podržava FAT16 i FAT32 format). Nikako u svemu ovome ne treba zaboraviti da je TX-NR 1030 opremljen odličnim Marvellovim video procesorom Qdeo, koji ne samo da "podiže" sve niže rezolucije slike na punu 4K rezoluciju, nego daje impresivnu i visoko vjernu reprodukciju slike. Iako je Qdeo poznat po dobrim izvedbama u raznim AV uređajima, ovo je najbolje izdanje koje smo do sada vidjeli. To je najbolje bilo primjetno na video materijalima rezolucije niže kvalitete, gdje je slika zaista bila izuzetno dobra. Onkyo ima i dodatnu profesional-

Glavni izbornik

Izbornik svih podešavanja receivera

Dolby Atmos surround postavka

Odabir nekih internetskih ili mrežnih mogućnosti receivera

nu video kalibraciju ISF (Imaging Science Foundation), koja korisniku omogućuje da slike budu optimizirane na profesionalnoj razini kod svijetlog ili slabog osvjetljenja prostora u kojoj se gleda TV. Prilikom svake kupnje nekog AV uređaja potrebno je odmah staviti najnoviju verziju softvera (instalirana je verzija 1060-6110-10010202-0203), a nadogradnja je trajala popriličnih 19,58 minuta. Ovim se definitivno samo mogu poboljšati svi parametri receivera i spriječiti neke greške koje su se događale sa starijom verzijom. S novom verzijom nije bilo nikakvih problema. Onkyo receiveri u prošlosti su uvijek imali vrlo pristupačan i jednostavan On screen grafički prikaz izbornika, koji nije bio grafički raskošan kao neka druga rješenja na tržištu, ali to i nije presudno ako korisnik bez većih problema može podesiti sve bitne parametre na receiveru. Onkyo TX-NR 1030 svakako prati tu dobru reputaciju svojih receivera iz prošlosti, sada s poboljšanim izgledom grafike On screen izbornika. Jedna od najvažnijih stvari na receiveru je svakako automatska kalibracija zvuka, koju ovdje također potpisuje konstrukcijski Onkyjev tim sa svojom AccuEQ kalibracijom. Jedna je od bržih na tržištu receivera (kalibracija je u potpunosti napravljena za 3,05 minuta), a na ovom modelu se pokazala vrlo učinkovitom i dosljednom. Dodatne intervencije za neka parametre su bile zaista minimalne, tako da za prosječnog

korisnika one mogu ostati u zadanim parametrima nakon automatske kalibracije, bez ikakvih negativnih posljedica na kvalitetu surround zvuka. Za one korisnike koji uvijek vole sami naknadno podešava-

(idealno dva para), koji se ugrađuju iznad prednjih zvučnika, na strop ili iznad zadnjih surround zvučnika. Osim kupnje dodatnih parova zvučnika, koje je uvijek teško smjestiti u prostor, dodatno je "zakom-

ti, na izbor je ponuđeno još mnoštvo dodatnih vrlo suptilnih i dobro osmišljenih parametara za zvuk. Obzirom da receiver ima Dolby Atmos dekoder neke bi postavke mogle zakomplicirati postavljanje nekih parametara čak i iskusnim korisnicima, jer tu postoji mogućnost spajanja 5.1.2, 6.1.2, 7.1.4. i 9.1.4. kanala. O čemu se tu radi? Za pravi Dolby Atmos zvuk podrazumijeva se da korisnik u svoj sustav doda barem još jedan par "visinskih" zvučnika

plicirano" gdje točno smjestiti te dodatne zvučnike. Iz našeg iskustva treba pažljivo pratiti uputstva koje daje Onkyo uz receiver i dobro promotriti On screen grafički prikaz kod određene surround postavke. Nakon toga korisnik treba isprobati sve postavke receivera i mjesta na koje može staviti te zvučnike, te odlučiti koje postavke najbolje odgovaraju, zvučno i estetski, u njegovom prostoru. Idealno bi bilo da su zvučnici smješteni u strop iznad slušatelja, ali to naravno nije uvijek moguće. Kako to sve izgleda prilično komplicirano, proizvođači zvučnika su i tome doskočili. Na tržištu se nalazi nekoliko modela zvučnika koji u svojoj konfiguraciji prednjih i stražnjih surround zvučnika već imaju ugrađeni dodatni zvučnik na vrhu zvučne kutije (Triad Speakers Bronze LR-H, Definitive Technology A60 Atmos Module, Atlantic Technology 44-DA, KEF’S R50, itd.).

Oni u tome slučaju "glume" zvučnike koji se inače postavljaju u strop, jer su gornji zvučnici okrenuti prema stropu i tako šalju svoj snop zvuka u njega. Odbijajući zvuk od stropa, on dolazi do slušatelja, te se stječe dojam da zvuk dolazi odozgora. Mi smo na testu koristili Onkyoeve zasebne zvučnike oznake SKH-410 koji se vrlo jednostavno postavljaju na bilo koji već postojeći prednji zvučnički par (D + L) ili stražnji surrround par zvučnika (SL + SD). Mislim da će ova samostalna verzija dodatnih zvučnika za Dolby Atmos ugođaj biti najpopularnija kod većine korisnika. Treba spomenuti da se istinski Dolby Atmos zvuk može dobiti putem Bluray diska ako je na njemu snimljen takav materijal. Iako je moguće slušati i uobičajene surround formate kroz Atmos postavku zvučnika u prostoru, oni ipak ne daju tako dobre zvučne rezultate kao originalni Dolby Atmos zvučni zapisi. Onkyo TX-NR 1030 također nudi i slušanje glazbe preko Interneta, a uključeni su Tunein, Spotify, Deezer, itd. od kojih su samo neki besplatni. Ne mora se posebno naglašavati da se preko Interneta (Tunein) može pronaći preko 15.000 radijskih postaja, različitih glazbenih sadržaja (rock, jazz, blues, itd.), pa je na samom korisniku da pospremi u favorite svoje omiljene radijske postaje i bezgranično uživa u mnoštvu glazbe. Onkyo TX-NR 1030 koristi gotovo identičan daljinski upravljač kao i model TX-NR 636 (test Hi-Fi Media 96). Jedino su na njega dodane neke nove funkcijske tipke (4 tipki - All Off, My Movie, My TV i MY Music), koje služe za dodavanje makro funkcija daljinskom upravljaču. Njima je moguće jednim pritiskom na makro tipku pokrenuti redoslijed nekoliko naredbi prema receiveru i vanjskim uređajima, kako bi se izbjeglo višestruko pritiskanje funkcijskih tipki na daljinskom upravljaču. Daljinski upravljač

hifimedia #97

TEST ONKYO TX-NR1030 Filmovi snimljeni u Dolby Atmos tehnologiji zvuka Transformers: Age of Extinction (2D) (Paramount) Transformers: Age of Extinction (3D) (Paramount) Step Up All In (Lionsgate) The Expendables 3 (Lionsgate) Teenage Mutant Ninja Turtles (2D) (Paramount) Teenage Mutant Ninja Turtles (3D) (Paramount) John Wick (Lionsgate) On Any Sunday, The Next Chapter (Red Bull Media House) The Hunger Games: Mockingjay - Part I (Lionsgate) - March 6, 2015 Unbroken (Universal) - March 25, 2015 Gravity - Diamond Luxe Edition (Warner Bros) - March 31, 2015 ima anatomski oblik, a zrcalni izgled kućišta pruža atraktivan dizajn. Iako su malene funkcijske tipke dobro raspoređene i grupirane, bilo je za očekivati da Onkyo u ovoj skupljoj verziji receivera ponudi bolji daljinski upravljač, što se nažalost nije dogodilo. Samo pojedine funkcijske tipke imaju pozadinsko osvjetljenje, što sigurno nije dobar potez. Dobro je što Onkyo svima onima koji neće biti zadovoljni upravljanjem ovim daljinskim upravljačem nudi upravljanje receiverom pomoću daljinskog "App" kontrolera za mobilne telefone ili tablete. Najnoviji upravljački App omogućuje jasne i sveobuhvatne kontrole, a dostupne su besplatne verzije za Apple ili Android uređaje.

Zvuk

kvaliteta stereo i surround zvuka Dolby Atmost surround dekoder AccuEQ automatska kalibracija surround zvuka Qdeo 4k video procesor opremljenost priključcima podržava sljedeću generaciju zaštite od kopiranja (HTCP 2.2) podržava 3 zone slušanja za pravi Dolby Atmos zvuk potrebno je kupiti dodatne zvučnike

hifimedia

hi-fimedia #97

Onkyo TX-NR 1030

ZVUK 0

45 50

OPREMLJENOST 0

29 30

DALJINSKI UPRAVLJAČ 0

CIJENA/KVALITETA 0

Već od samog početka testiranja bilo je jasno da Onkyo TX-NR 1030 odlično vlada reprodukcijom zvuka. Usklađena i dobro odmjerena sva tri tonska spektra daju jednu skladnu cjelinu. Visokotonski spektar u tišim dionicama zna biti pomalo skriven ali razumljiv, dok je u glasnijim glazbeni dionicama on potpuno otvoren i jasan. Bas frekvencije su polutvrdog karaktera s odličnom kontrolom. Tijekom cijelog testa bas područje nije pokazalo bilo kakva odstupanja ili kolebanja u zvuku, čak i u najzahtjevnijim zvučnim scenama. Srednjotonske frekvencije su otvorene, čiste s pravilnim i prirodnim tonom, što posebno dolazi do izražaja u surround zvuku kod ljudskog govora. Iako je dubinska perspektiva zvuka dobro reproducirana, do izražaja više dolazi širina zvučne pozornice. Primjetno je da je zvuk u uobičajenom normalnom surround modu (Dolby Digital, DTS, itd.) nešto jačeg intenziteta nego

Onkyo TX-NR 1030

9 10

UKUPNO 0

90 100

kada je u reprodukciji Dolby Atmos zvuk. Koristeći Onkyeve SKH410 zvučnike u normalnom surround modu, zvučna scena se dodatno malo proširila na prednjoj sceni. Naravno, tek je s reprodukcijom Dolby Atmos testnog diska, zvuk poprimio nove dimenzije. Prednja zvučna scena se podigla po visini i dobila nešto drugačiju strukturu u prostoru. Zvuk je bio puno širi, a prijelazi s prednjih na zadnje kanale dobili su nešto prirodniji tijek. Doživljaj pravog Dolby Atmos zvuka s finim nijansama prijelaza naprijed/nazad može se postići tek uporabom dva para zvučnika. Kao što je gore već spomenuto, idealno bi bio da su zvučnici ugrađeni u strop. U svakom pogledu, surround zvuk nije nimalo izgubio na atraktivnosti ili živosti u odnosu na stereo zvuk. Snažan i kontrolirani bas, odlično odvajanje pojedinih kanala, čistoća

Proizvođač Surround modovi THX Select 2 Cinema/ THX Surround EX DTS / DTS ES Discrete, Matrix / Neo:6/96/24 DTS-HD High Resolution Audio/DTS-HD Master Audio/Neo: X Dolby Atmos / Dolby Digital / Dolby Digital + /Dolby Surround / Dolby Tru HD Automatska kalibracija surround zvuka – Audyssey EQ /Audyssey MultEQ XT/YPAO/EzSet/MCACC/AccEQ Reprodukcija surrounda kroz slušalice A/V priključci Prednji A/V Kompozitni ulaz Digitalni optički Toslink ulaz Digitalni koaksijalni ulaz USB Mikrofonski kalibracijski ulaz HDMI/MHL ulaz Slušalice Stereo audio RCA Zadnji video Kompozitni ulaz / izlaz Komponentni (Pr, Pb,Y) ulaz / izlaz HDMI ulaz / izlaz Zadnji audio Analogni stereo audio ulaz/izlaz Digitalni optički Toslink ulaz /izlaz Digitalni koaksijalni ulaz /izlaz Gramofonski ulaz Oslali priključci Subwoofer izlaz Višekanalni ulaz/izlaz Zvučnički priključci (par) Vrsta zvučničkih priključaka AC strujni priključak Analogni stereo audio izlaz za sobu 2/3/4 Kompozitni video izlaz za sobu 2/3/4 IR ulaz/izlaz Zvučnički priključak za sobu 2/3 mrežni priključak USB RS-232 12 V okidač Balansirani stereo audio izlaz XLR Daljinski upravljač Učeći/ već uprogramiran LCD / osvjetljenje/EL Osvjetljenje tipki (pozadinsko/fluorescentno) Makro programiranje Posebnosti D/A pretvarač DSP - Digital Signal Processing Podesiva frekvencija skretnice Broj ugrađenih pojačala Video čip Ostalo On Screen grafika Dot-Matrix displej/ flourescentni displej Osvjetljenje - zatamljenje displeja Pure Audio EQ Memorija radijskog prijamnika Dimenzije (širina x visina x dubina) Težina (kg) Distributer Cijena

i jasnoća zvuka, te odlična kontrola svih elemenata u zvuku, doprinosi odličnom zvučnom surround doživljaju. Onkyo TX-NR1030 je jedan od rijetkih receivera koji se odlično "nosi" sa stereo i surround zvukom, donoseći zaista respektabilne zvučne rezultate. Treba reći da Onkyo-vi SKH-410 zvučnici pomalo pate od nedostatka detalja u zvuku ali će oni dobro poslužiti svima onima koji nemaju mogućnost postavke dodatnih zvučnika u strop za Dolby Atmost zvuk.

Onkyo TX-NR 1030 •/• •/•/• •/•/• •/•/•/•/• -/-/-/-/-/• • • • • •/• • • 3/2 2/1 7/3 7/2/3/• 2 -/11.4 11 crno/crvena •/•/1/-/1/1 • - zavisno od kombinacije • • • /zona 2 i 3 • •/• -/-/•/• 192 kHz/ dvo-kanalni 32 bit • 40/50/60/70/80/90/100/120/150/200 Hz 11 Marvell Qdeo 4K • •/• • • 40 435 x 199 (259 sa izvučenim antenama) x 466,5 20,5 www.chipoteka.hr 12.920,00 kn

Zaključak Onkyo TX-NR1030 je definitivno moćan surround receiver, kojeg bi svatko poželio imati u svome domu. Vrlo moćan i kontroliran zvuk kako u stereu, tako i u surroundu, odlična opremljenost priključcima, Dolby Atmost surround zvuk, THX Select2 Plus certifikat, odličan Qdeo 4k video procesor, itd., samo su neke karakteristike na koje nitko neće imati nikakve primjedbe. Svi koji žele bez kompromisni surround receiver, u Onkyo TX-NR1030 će naći pravog partnera.

800 Diamond Series Nova serija najboljih zvučnika na svijetu

ZEPPELIN WIRELESS www.sonusart.hr

Postavlja novi standard za hi-fi bežične zvučnike

TEST PROAC RESPONSE D20R

piše: Neven Kos

AKUSTIČNO POVEČALO Trakasti driver (ribbon) prokleto je dobar, kako se kasnije pokazalo, među najboljim koje sam čuo

hi-fimedia #97

rije deset, petnaest godina, u jednom zagrebačkom audio dućanu prvi put sam imao priliku poslušati ProAc zvučnik. Ako me sjećanje ne vara, bila je riječ o malom modelu Response 1. Zvuk koji je u relativno velikoj slušaonici kuljao iz malenih zvučnika bio je impresivan na više razina - od prostorne rekreacije, sve do detalja i muzikalnosti. Nakon te episode, ProAc je netragom nestao iz Hrvatske, a kasnije ga se u nekoliko navrata moglo nabaviti polusivim kanalima, što me nije previše zanimalo. Tako je bil do nedavno, kad se zahvaljujući domaćem zastupniku HD-multimedija, otvorila mogućnost da poslušam njihov samostojeći model. U postupku nabave novih zvučnika, a sklon trakastim driverima, izbor je pao na model D20R, kojeg od "običnog" modela ProAc D18, od kojeg je nastao, razlikuje upravo takav, trakasti (ribbon) visokotonac. O njegovom konačnom utjecaju na zvuk nešto kasnije, a za sada samo recimo kako je riječ o jedinici superlake membrane, dimenzija 60 x 10 mm, koja se nalazi i u skupljim modelima D30, D40 i K6.

Do nedavno je ProAc kao bas srednjetonce koristio skandinavske drivere. Ovaj, međutim, plod je vlastitog razvoja i namijenjen je upravo ovom modelu. Riječ je o 165 mm ProAc jedinici membrane od staklenih vlakana i Excel magnetom te prozirnim akrilnim faznim nastavkom. Sama kutija ima još jednu zanimljivost, a to je smještaj basrefleks otvora s donje strane kutije. Prednosti su višestruke: osim što zvučnik manje provocira sobu u bas području, s konstruktorske je strane lakše predvidjeti odziv u basu. Konzistentnost i predvidivost su neprocjenjiva obilježja. Od ostalih detalja spomenut ću relativno visoko postavljene terminale za bi-wiring. Što još? Pa, sveukupan dojam kojeg ovaj zvučnik ostavlja jest, najblaže rečeno, neprimjetnost. Kompenzira li to zvukom, vidjet ćemo.

Izvrstan barokni zvučnik

ProAc 20R zanimljiv je zvučnik. Smješten na uobičajeno mjesto u slušaonici D20R demonstrirao je tanak, bezličan i iritantan zvuk, na rubu podnošljivog. Dobro, mislim, nije zvučnik ništa kriv, do mene je. Kako je zvučnik već stigao usviran, ideja o mogućoj nerazrađenosti brzo je otpala i nije bilo druge nego krenuti u istraživanje optimalne pozicije, u okviru zadanog i mogućeg. Dakle, na uobičajenom mjestu, zvučnik ne radi. Sitnim i opreznim pomicanjem lijevo-desno, naprijed-nazad, karakteristike zvuka su se mijenjale, ali ne značajno. Da skratim priču, tek značajnom intervencijom u prostoru počeli su pokazivati što mogu. To znači da su zvučnici završili na potpuno neobičnom mjestu - međusobno razmaknuti 240 cm te udaljeni od stražnjeg

zida značajno manje nego većiriju, primjereniju većim zvučnina ostalih koji su se posljedcima (vidi npr. prikaz Dynaudio njih dvadesetak godina našli Excite x38). Međutim, ovdje u mojoj slušaonici - 57 cm, ni priči ne da nije bio kraj, već je milimetra više! Takvo primicaona tek počela! Iako je ProAc nje stražnjem zidu značajno je zvučao uravnoteženo i muziudaljilo zvučnike od pozicije kalno, daleko, daleko bolje slušanja, ali je zato bezuvjetno nego na početku, tek slušapozitivno utjecao nje s ozbiljnom na balans (neki namjerom pokaJoš se nisam bi rekli komzalo je kako su susreo sa promis) zvuka. potencijali D20R Istina, priblitek načeti i djezvučnicima koji žavanjem stralomično iskorižnjem zidu izgusu bolje zvučali s šteni. Kao prvi bio sam na dubikorak u daljem mrežicama nego podešavanju, ni zvučne pozornice, ali dobipala je odluka da bez njih ci na konzistenvan idu tvornički tnosti, povezajumperi na zvučnosti i uravnoteženosti po cijeničkim terminalima i zamjelom opsegu kojeg je zvučnjuju ih jumperi koje je distrinik sposoban reproducirati, bili buter isporučio sa zvučnicima. su kudikamo vredniji. Bas se Sad znam i zašto: i dalje ponesada naslućivao već oko 30 Hz, kad iritantno, prljavo i domii pokoji Hertz niže, a sasvim je nantno visokotonsko područbio lijepo čujan od zdravih 40 je odjednom se približilo okviHz, s punim volumenom, atarima slušljivog i kultiviranog. kom i prisutnošću. Imajte na Je li tome kriv visokotonac? umu kako je zvučnik smjeZasigurno! Naime, ovaj trašten u relativno veliku prostokasti driver prokleto je dobar,

kako se kasnije pokazalo, među najboljim koje sam čuo. Toliko dobar da je u stanju demonstrirati takve, i najsitnije promjene. Drugi zaključak: marketing ProaAca treba na dodatni trening... jer ništa vas unaprijed ne priprema na otkrivanje i otvaranje kakvo vam je u stanju pružiti ovaj zvučnik. Vratimo se priči oko traženja optimalnog okruženja, jer saga se nastavlja. I dalje se naslućuje kako je potencijal zvučnika veći nego što čujemo, što znači kako je potrebno uložiti dodatni trud u podešavanje. Šesto čulo, intuicija i ponešto iskustva su mi govorili kako ne treba «čačkati» po izvoru zvuka i pojačalu (EAR DACute 192 i EAR 834T, koji su, kako se na kraju pokazalo, skoro pa savršeni partneri ovim zvučnicima), već da eventualno rješenje treba tražiti u kabelima. Anticable, koliko god fantastičan bio, ne uklapa se uvijek i svugdje (na MG12SE ga ne bih tako lako otpisao, s megijima Anticable zvuči izvrsno). Zamjena za Xindak FS1, i bas je pokoji herc dublji, sredina povezanija, s malo boljom ekstenzijom u visokima, ali to nije to. Pomak je lateralan, ali pomaka nabolje i dalje nema. Proba s Wireworld Equinox 7 kaže kako se pokoji detalj i malo zraka u srednjima izgubilo u odnosu na Anticable, ali svaki je ton sada bio lijepo podcrtan, zvuk je dobio organski karakter i, odjednom, sve je kliknulo. Osom toga, zamjena srebrne žicu između DAC-a i pojačala interkonekcijskim Wireworld Equinox 7 daje slične pomake - izgubili smo mrvicu na transparentnosti, ali na neki čudan način dobili na muzikalnosti i slušljivosti te ljepoti zvuka. Konačni korak prema zvuku kakvog smo očekivali i priželjkivali predstavlja slušanje zvučnika sa zaštitnim mrežicama! Znam, zvuči neobično, jer još se nisam susreo sa zvučnicima koji su bolje zvu-

hifimedia #97

TEST PROAC RESPONSE D20R

čali s mrežicama nego bez njih. Mrežice na zvučnicima su još samo malo doprinijele uravnoteženosti frekvencijskog opsega i cjelokupnu zvučnu sliku stavile u okvire. Kao što vidite, skoro 600 riječi potrošio sam na opis podešavanja i prilagođavanja ProAc-a mojoj slušaonici. Rekli bi cinici da sam demantirao samog sebe u izjavi da ustroj zvučnika jamči konzistentnost i predvidivost! Kako bilo, želio sam dati do znanja kako ovaj, ali niti jedan drugi zvučnik ne treba unaprijed otpisati ako na prvu ne zvuči dobro. ProAc D20R samo je radikalniji primjer za potvrdu tog navoda, jer je dodatnim trudom od neslušljivog zvučnika postao jedan od najboljih koje sam imao priliku čuti!

Zvuk

Za početak, naslutivši mogućnosti zvučnika, poslušao sam album Genesis - Foxtrot. Album zvuči izuzetno bogato, slojevito i s puno zraka oko instrumenata i boje koja daje cjelokupnoj prezentaciji fenomenalnu uvjerljivost i osjećaj kao da cijeli bend svira samo za vas. Impresivne mogućnosti zvučnika u basu jasno daju do znanja kako bas gitara ima slojevitost, boju, timbar, a njena isprepletenost s najdubljim registrima orgulja impresivna je u svakom trenu. Fundament koji je ova snimka dobila reprodukcijom putem D20R presud-

hi-fimedia #97

tavanjem u svim smjerovima, i dobili ste zvučnik koji će, osim atraktivnosti, pružiti i fin i muzikalan uvid u glazbeni materijal. Navedeno se odlično ocrtava na primjer pri slušanju jazza. Freddie Hubbard s albuma Hubtones – truba je ekspresivnija nego smo navikli, eksplicitna s puno zraka oko instrumenta a cjelokupni kvintet zvuči povezano, s odličnim ekstremima spektra. Prikovanost slušatelja za stolicu ni ovdje nije moguće izbjeći. Istina, zvuk D20R malo je začinjen, nekome se to sviđa, nekome ne. Ali, zahvaljujući toj začinjenosti koja se demonstrira na nekoliko razina - u visono je utjecao na njenu slušljikotonskom području kao iskrivost i da budem iskren, ovaj čavost i detaljnost, a u sredsam album nakon dosta vrenjetonskom području kao premena (iako ga znam napamet) zentnost, moguće je uživati u preslušao dvaput zaredom. glazbi a da se ta oštrina niti ne Recimo, bas pedale na «Canosjeti. Detaljnost i sposobnost Utility and the Coastliners» su visokotonca da utječe na niže zvučale izuzetno uvjerljivo i registre nije zanemariva i stoga impresivno, popraćene tektonje posebno punu pažnju posveskim pomacima u mojoj utrotiti pratećoj mašineriji - od bi. Uzevši u obzir veličinu zvučizvora zvuka i pojačala, preko nika i samog drivera, skromnog kabela. Pametan promjera 16,5 odabir okruženja cm, ne razumiFino praćen ovaj zvučnik će jem kako se tolinagraditi nesmika količina zraka muzikalni tok, ljenom detalju sobi mogla prepletenost i nošću u kontratako značajno njihati. Kako sam istkanost gudačkih punktu s muzikalnošću koja ne već dao naznadionica nešto su zamara već vas čiti, visokotovuče da slušate nac je kralj ovog najbolje što sam još i još. Nakon zvučnika. Njegov utjecaj ne ogleimao prilike čuti nekog vremena shvatite da da se samo u ta začinjenost u stvari vjerojatkristalno čistom visokotonna istinitost i da zvučnik snimskom području niti, beskonačke prikazuje kakvima jesu i ne no proširenom frekvencijskom uljepšava ih. opsegu, već on značajno utjeSlušajući baroknu glazbu, če i na detaljnost, prirodnost, zvučnik se prikazuje u punom razlučivost i razumljivost sredsvjetlu. Fino praćen muzikalnjetonskog područja. Ne sjeni tok, prepletenost i istkanost ćam se kad sam posljednji put čuo toliku navalu fino isporuče- gudačkih dionica nešto su najbolje što sam imao prilike čuti. nih i nenametljivih detalja. Ako Pravi barokni zvučnik! me sjećanje ne vara, moglo je U razdoblju od nekolito biti prilikom uživanja u fantako tjedana koliko su zvučnističnom Daliu Epicon 6, zvučnici bili u mojoj slušaonici, usuku koji košta kao tri para D20R. đujem se reći da sam presluTo vam samo govori na kojoj je šao dobar dio naslova iz kolekrazini mogućnost uvida u snimcije. Reprodukcija baš svih žanku ProAca. Pribrojite tome i rova i baš svih zapisa ostavili izvanredno široku i duboku su na mene podjednako dubok zvučnu sliku, s odličnim ocr-

dojam. Svaka glazba reproducirana je s visokom razinom upečatljivosti, muzikalnosti i inherentne ljepote. Što vam više od zvučnika treba?

Zaključak

ProAc D20R potpun je zvučnik. Suprotstavite njegovoj finoći i filigranstvu mogućnost da, uz pomoć sobe, dopre i do najtamnijih soničnih dubina, reproducirajući ih na način od kojeg se ledi krv u žilama, a netom pojedeni obrok svaruje nešto brže, doći ćete do zaključka kako pred sobom imamo izvanserijski zvučnik, koji unatoč fizikalnim ograničenjima, zvuči veće, bolje, jače i skuplje nego bi smio. Kad u te parametre ubacite i cijenu, priznajem da ne razumijem kako je g. Stewartu Tyler, glavnoj faci ProAca uspjelo u tako dimenzijama malen, ustrojem jednostavan a cijenom relativno dohvatljiv zvučnik, ubaciti tako veliku dušu, srce i zvuk. Na žalost, ima samo jedan razlog zašto nisam na kraju kupio ove zvučnike. Za moju su sobu pola broja ili broj premali. Zato me sad "svrbi" kako zvuče veći ProAcovi zvučnici. Za srednje velike sobe, ProAc D20R apsolutni je BestBuy, bez zadrške!!! PROAC RESPONSE D20R Nominalna impedancija 8 ohma Preporučena snaga pojačala 20 do 180 W Frekvencijski raspon 28Hz do 33KHz Osjetljivost 88,5 dB (1W/1m) Dimenzije 960x190x227 mm Masa 26kg Cijena: 24.500 kn INFO: HD-Multimedia, tel. 091/2333-686, www.hd-multimedia.com

MAGNAT Cinema Ultra - novi THX® Ultra2 sustav kućnog kina!

SUB 300-THX THX® Ultra2 certificirani 12“/300 mm aktivni Subwoofer AEH 400-ATM (Atmos-Mode) Dolby Atmos dodatni zvučnici LCR 100-THX THX® Ultra2 certificirani prednji /centralni zvučnik

RD 200-THX THX® Ultra2 certificirani Rear Dipole zvučnik

AEH 400-ATM (Direct-Mode) izravni zidni/stropni visokotonski zvučnik

LCR 100-THX THX® Ultra2 certificirani prednji / centralni zvučnik

Distributer za Republiku Hrvatsku: Z-el d.o.o.

THX and the THX logo are trademarks of THX Ltd. that are registered in the U.S. and other jurisdictions. All rights reserved. Dolby, Dolby Atmos, Dolby Voice, and the double-D symbol are registered trademarks of Dolby Laboratories. Dolby Audio, Dolby Digital Plus, Dolby Vision, and Feel Every Dimension are trademarks of Dolby Laboratories. © 2015 Dolby Laboratories, Inc. All rights reserved.

TEST ONKYO C-N7050 I YAMAHA CD-N301

PUSTI NEK TRAJE Simpatično zvuči ideja da u istom uređaju korisnik ima mogućnost reprodukcije fizičkih diskova, no uz mrežni priključak koji osigurava reprodukciju glazbenih datoteka s mreže piše: Gordan Gaži

oliko su CD reproduktori značajan dio audio sustava nema potrebe elaborirati. Već godinama se pomalo očekuje da alternativni sustavi preuzmu ulogu primarnog izvora zvuka, no praktičnost, jednostavnost i duboka ukorijenjenost kompaktnog diska koji se infiltrirao u najrazličitije sustave cijeli proces čini sporim. Tu su i ljubitelji glazbe koji su sakupili kolekcije koje su im vrijedne i žele slušati glazbu na svoj način. U tom smjeru ponuđene su mnoge alternative, no vrlo praktično i simpatično zvuči ideja da u istom uređaju korisnik ima mogućnost reprodukcije fizičkih diskova, no uz mrežni priključak koji osigurava reprodukciju glazbenih datoteka s mreže. Za ovaj prikaz odabrali smo dva uređaja takvog tipa etabliranih kompanija. Onkyo C-N7050 i Yamaha CD-N301 biti će naši vodiči kroz mogućnosti i osobitosti ovakvog tipa uređaja. Kako su testirane komponente u svojoj biti CD reproduktori sličnih mogućnosti i osobina tehnički opis će biti bazičan kako bi ostalo više mjesta za opis zvuka i poneku specifičnu mogućnost. Smatram da se uređaji svojom cijenom i idejom koja je vodila njihove konstruktori izvanredno atraktivni i praktični, te da su pravi put prema kompletiranju i obogaćivanju digitalnog segmenta kućnog audio sustava. Recimo i da su aplikacije koje pomažu da upravljanje s mrežnim segmentom uređaja bude moguće toliko dorađene i jednostavne da je dovoljna razina znanja koju zahti-

hi-fimedia #97

jeva svakodnevno upravljanje mobitelom da se iskoristi većina mogućnosti.

Slušni test

Za potrebe slušnog testa uz standardni audio sustav koristio sam i integrirano pojačalo Marantz 6005. Nakon sakupljenih dojmova u sustavu koji je pomalo neadekvatan u smislu cijene komponenta, želio sam one bazične dojmove provjeriti s kvalitetnom amplifikacijom koja je cijenom bliža testiranim uređajima. No, skoro pa da za to i nije bilo potrebe, jer su oba reproduktora pokazali da nisu usko grlo ili problem višestruko skupljeg sustava. Naravno, razlike u odnosu na primarni izvor zvuka postoje, jasno su čujne, no nisu dramatične. Oba reproduktora su razmjerno neutralnog karaktera i vrlo se lako uklapaju u audio sustav, no osobina koja me doista razveselila, a tiče se većine modernih digitalnih uređaja uopće je slikanje prostora i količina mikrodinamike po cijelom spektru. U tom izvanredno važnom segmentu reproduktori su se pokazali kao vrlo ozbiljni izvođači i to neovisno o vrsti materijala. Yamaha je lagana za slušanje, s dozom topline u srednjetonskom spektru i basu, te nakon gotovo cijelog dana slušanja nema zamora u slušača. Srednjetonski spektar je pomalo povučen, ali i poprilično bogat informacijama. Bas područje uz toplinu posjeduje i sasvim solidnu energiju, no zna ostati i malo nedisciplinirano u smislu gubitka fokusa kod slušanja klasičnih orkestara. Zvučna slika u širi-

nu seže i izvan rubova zvučnika uz odličnu timbralnu karakteristiku, te mnogo zraka i vjernu projekvrlo solidnu dubinu. Specifičnost je jasno čujan konveksni jastučić ciju volumena instrumenta. Mora po samoj sredini zvučne slike koji se priznati da C-N7050 nije prejoš mrvicu približi vokal i pruža tjerano spreman na uljepšavanje dodatnu dozu prezensa i atraktivlošijih snimaka i svojom rezolucinosti. Slušajući jazz glazbu manjih jom može iznenaditi manje ambiformacija ostaje dojam da urecioznog konzumenta, no mora se pohvaliti koncepcija koja pruža đaj nema izrazitijih karakteristika prirodnu reprodukciju punu detakoje bi prominirale izvan očekivanog ili do sada zabilježenih osobilja, zamaha i dinamike. Bas podtosti, no spomenuta toplina i mala ručje je dobro kontrolirano, no doza atraktivnosti pružaju mu vriipak mu nedostaje težine i one vrste autoriteta koji jedan i prepoznatljiv Doista odlična bi pružio još pokosonični paraf što je značajna karakteriultimativnu kvalitenajava sasvim ju stika za reproduktor tu reprodukciji. Ipak, ove kategorije cijene. novog doba uzevši još jednom Ono što je bilo nešto kategoriju testiranog digitalne audio uređaja možemo biti manje dobro lagai više nego zadovoljni je nesrazmjer velielektronike. čine instrumenta u ni smjerom u kojem Samo neka perspektivi. Naime, moderna digitalija iako solidno raspokreće. Ovakve rezulpotraje ređeni i jasni u orketate koje recenzenta upravo provociraju prema ponestru glazbenici iz prvog reda imali su neusporedivo veći volumen, kad sasvim neprikladnim kriteridok su oni u zadnjim redovima bili jima u klasi prije nekoliko godina doista sitni i pomalo stopljeni s nismo niti mogli zamisliti u "budokolinom. Timbar instrumenata je get" kategoriji. uglavnom korektan kao i uniformnost zvučne slike. Zaključak Onkyo je u slušnom testu U slušnom testu oba repropomalo nalik Yamahinom modeduktora pokazala su dovoljno osolu, no uz pomalo drugačije priobitosti kojima ih možemo smatrati poprilično neutralnim, ali s pomaritete. U prvom trenutku njegov zvuk ostavlja dojam nešto manje lo drugačije strukturiranom zvučgustoće i težine, ali je i pomalo nom slikom. Svakako je potrebprozračniji i poletniji. Zvučna slika no ustvrditi da reproduktori svaje fino povezana s mnogo detalja kako zaslužuju kvalitetnu amplifiposebice u visokotonskom spekkaciju i zvučnike, no treba ponotru. U slici su detalji fino izraženi viti da je samo Onkyo u mogući dobro uklopljeni u sliku, a visonosti reproducirati DSD datoteke i posjeduje USB konektore za spakotonski tranzijenti povremeno znaju biti i peckavi. Ipak, na snim- janje kompatibilnih uređaja s glazkama malih orkestara ili solo klabom. Koliko je ta činjenica previra jasno je vidljiva harmonička sudna za njegovu kupnju pokazat struktura i slojevi glazbe. Prostor će sami kupci, no bez razlike za je fino i stabilno ocrtan u dubinu koji se reproduktor odluči, ljubii samo manje uspješno definiran telj glazbe imat će potentan izvor u širinu i završava na unutrašzvuka i gomilu novih opcija za raznjim rubovima zvučnika. Klasične mjerno malo novca. Doista odlična snimke zbog toga mogu zazvunajava sasvim novog doba digitalčati malo skučeno u krešendima, ne audio elektronike. Samo neka no posjeduju potrebnu dubinu i potraje.

Onkyo C-N7050

Yamaha CD-N301

PREPORUKA

nkyo se odlučio na vrlo jednostavan i funkcionalan dizajn kojim dominira dobro čitljiv, no pomalo bazičan FL predočnik pomalo sakriven iza razmjerno velike pločice pleksiglasa, te ladica mehanizma smještena na lijevoj strani uređaja. Ostatak prednje ploče je rezerviran za standardne tipke za upravljanje uređajem i USB port koji je namijenjen spajanju Apple telefona ili padova. Spomenimo odmah i drugi USB priključak na stražnjoj strani reproduktora, a koji služi za povezivanje uređaja za masovnu pohranu podataka. U toku testiranja njegovu funkcionalnost isprobao sam s nekoliko memorijskih stickova velikog kapaciteta koji su bili brzo učitani, a reprodukcija sadržaja tekla je glatko. Samo kućište reproduktora izrađeno je od kombinacije metala i plastičnih elemenata kako bi već na tom mjestu smanjili količinu vibracija. Unutrašnjost uređaja je klasične topologije u kojoj se ističe transportni mehanizam iza kojeg je smješten transformator, dok je srednji dio kutije popunjen elektronikom napajanja, te konverzije i izlaza. Napajanje je izdašno s 3 filtarska kondenzatora po 4700 uF, a na istoj pločici nalazi se i manji Stand by transformator. Za konverziju signala brine se Burr-Brown 1975 koji svojom 32 bitnom arhitekturom i mogućnosti baratanja s PCM 192/249 i DSD signalima odgovara viziji univer-

zalnog, ali i kvalitetnog digitalnog reproduktora. U tom smislu treba spomenuti i VLSC tehnologiju koja u odnosu na nesavršenosti digitalne konverzije odgovara stvaranjem točaka samplinga koje su direktno vezane na vektore u realnom vremenu. Za taj dio posla brine se Renesas V830 DSP procesor. Tu su kvalitetna operaciona pojačala TI5532 koja služe kao strujno-naponski pretvarači, te JRC NJM4580 u funkciji filtera signala. Na kraju puta signal ulazi u amplifikacijski dio za koji su zaduženi NJM480 op-ampovi, te se transferira na analogni izlaz. U radu se C-N7050 ponašao sigurno, a upravljanje i namještanje uređaja potpuno je automatizirano i pojednostavljeno do krajnje mjere. DLNA protokol je mrežni dio podešavanja olakšao, te je cijeli postupak traženja spojenih mrežnih diskova potrajao samo nekoliko minuta. Transport je u radu bio tih i pouzdan, no samo malo bučniji prilikom otvaranja ladice. Uz obaveznu aplikaciju koja olakšava upravljanje uređajem, dva digitalna izlaza i daljinski upravljač vrlo solidne kvalitete čini se da smo opisali sve važnije fizičke osobine uređaja. ONKYO C-N 7050 Dimenzije (ŠxVxD) 435 x 102 x 302 mm Masa 4.6 kg Cijena: 3.229 kn INFO: www.chipoteka.hr

eliki proizvođač svoj reproduktor vrlo skromno naziva bazičnim. Jasno je da je tehnologija proizvodnje CD reproduktora znatno napredovala, no ostaje diskutabilno dali je CD-N301 doista osnovni model. Pogledajmo zajedno. Reproduktor izgleda elegantno i vitko s centralno postavljenom ladicom mehanizma i fino čitljivim CD Text predočnikom. Dizajn odgovara ostatku novijih audio komponenti iz tvrtke, a završni dio prvog dojma uokviruju 4 antirezonantne nožice. U unutrašnjosti valja izdvojiti kvalitetne 192 kHz/32-bit Burr-Brown pretvarače, te stabilizirano i kvalitetno napajanje koje zasebno napaja CD reproduktor i sklopove koje se tiču mrežne funkcionalnosti. Selektirani dijelovi i topologija najkraćeg puta standardna je oprema koju Yamaha pruža svim svojim komponentama, pa tako izuzetak nije niti CD-N301. Ono što je neočekivano je vrlo tih i miran transport koji je kroz cijeli test radio besprijekorno i vrlo brzo. Također nije bilo problema s čitanjem i solidno izgrebanih diskova kao i onih prženih u davno doba. Upravljanje s uređajem je gotovo trivi-

jalno, a kako bi uređaj pružio maksimum na raspolaganju nam je i Pure Direct funkcija koja gašenjem nepotrebnih sklopova osigurava najbolju moguću reprodukciju aktivnog segmenta. Stražnji ploča nosi analogni izlaz, digitalne optičke i koaksijalne priključke, te standardni mrežni konektor. Postupak spajanja na mrežu nakon priključivanja mrežnog kabela u ruter odvijao se jednostavno i već nakon 20-ak minuta uređaj je bio spreman za rad. U trenutku testiranja reproduktor je bio opremljen s DLNA standardom u verziji 1.5. Naravno potrebno je preuzeti i lijepo dizajniranu i intuitivnu "NP Controller App" aplikaciju koja radi pod iOS i Android operativnim sustavima. CD reproduktor podržava reprodukciju MP3, WMA, AAC, WAV, FLAC formata uz rezoluciju 24-bit/192 kHz. Uz uređaj dolazi i standardan, kvalitetan daljinski upravljač. YAMAHA CD-N301 Dimenzije (ŠxVxD) 435 x 86 x 260 mm Masa 3.2 kg Cijena: 2.690 kn INFO: www.bojezvuka.hr

hifimedia #97

TEST AURALIC ARIES LE

I po žici i po zraku piše: Gordan Gaži

ada Auralic planira izbaciti novi uređaj tada za takvu odluku uvijek ima mnogo razloga. Svojim proizvodima tvrtka posvećuje mnogo pažnje, a spadaju i u onu grupu proizvođača koji svoje proizvode prate i dorađuju softverskim nadogradnjama još mnogo godina. Srećom, u brzom svijetu digitalne multimedije to je sve više pravilo. Ovoga puta je ideja koju su imali doista zanimljiva, ali i pomalo govori o smjeru u kojem će se kretati tržište digitalnih pretvarača i steramera. U tom smislu, razmjerno je jednostavno objasniti što je zapravo Aries, ali i razjasniti motive i razloge nabave ovakvog uređaja. Od samog početka čvrste integracije računala i audio sustava javljala su se dva problema. Prvi se svakako odnosio na za onaj dio korisnika kojima je konfiguriranje

hi-fimedia #97

Aries predstavlja most između kućne mreže i D/A pretvarača koji do krajnosti treba pojednostaviti reprodukciju audio zapisa sustava i njegovo kasnije održavanje i upravljanje bilo pomalo zahtjevno, a drugi na skoro neizbježan zvuk aktivnih dijelova računala kojeg u većini konfiguracija nije bilo moguće izbjeći. No, dok je prvi problem pomalo iščezavao kako su korisnici i softver postajali spretniji i bolji, drugi dio jednadžbe ostajao je konstanta, te integracijom novih diskova za pohranu podataka često je i progredirao. Sada je pomalo razvidna ideja koju je smislio Auralic. Ona je primarno vrlo logična i pomalo trivijalna te predstavlja most između kućne mreže i D/A pretvarača koji do krajnosti treba pojednostaviti reprodukciju audio zapisa uz mogućnost da se svi bučni dijelovi sustava uklone od slušaonice. Ipak, prominentni segment

projekta je bežična funckionalnost koja dodatno pojednostavljuje sustav, no treba naglasiti i sposobnost tada sa streaming servisima koja dodatno upotpunjuje paket. Auralic Aries je pod poklopcem kućišta skromnih dimenzija (25 x 20 x 7 cm) zapravo fino realizirana kombinacija računala i audio sklopova. U računalnom dijelu odlučili su se za Tesla platformu koja podrazumijeva četverojezgreni A-9 Armcore procesor koji kuca na frekvenciji od 1GHz uz 1GB interne memorije i 4GB pohrane. Sustav je baziran na Linux operativnom sustavu čime se realizirala mogućnost jednostavne nadogradnje. Kako pretvarači koje sam imao pri ruci za ovaj test nemaju mogućnost strea-

minga, bilo je zanimljivo pratiti jednostavnu integraciju dvaju uređaja koji tako zapravo postaju jedan fleksibilan i impresivno opremljen audio uređaj. Od strane korisnika se zapravo očekuje vrlo malo interakcije s uređajem, odnosno potrebno je USB kabelom spojiti postojeći DAC i s Ariesom spojiti se na kućnu mrežu (ethernetom) i instalirati pripadajući software “Lightning DS” koji je u novoj verziji u mogućnosti raditi s Android pametnim telefonima umjesto dosadašnjih verzija koje zahtijevaju korištenje iPada. Nažalost u trenutku testiranja uređaja (kolovoz 2015), Android verzija još nije bila kompletna i potpuno funkcionalna, no vrlo brzo se očekuje puna verzija koja bi trebala podržavala i Android tablete. Uređaj je sposoban podržati i prenijeti AAC, AIFF, ALAC, APE, DIFF, DSF, FLAC, MP3, OGG, WAV, WMA i WV fajlove u PCM frekvenciji od 44.1 kHz do 384

Khz i uzorkovanja do 32 bita. Kompatibilnost sa DSD i 2xDSD također je omogućena, no samo preko USB priključka zahvaljujući XMOS čipu. Ostali digitalni ulazi mogu obrađivati signale do 192 kHZ. Tijekom testiranja isprobao sam Minimserver, Twonky, JRiver i DLNA/uPNP servere i na kompatibilnost u tom dijelu nema gotovo nikakvih zamjerki. Od priključaka uz već spomenuti USB port sa kojim uređaj spajamo na DAC tu su je i još jedan USB namijenjen spajanju diskova, te gigabitni ethernet priključak i napokon gotovo uobičajeni AES/EBU, koaksijalni i TOSLINK digitalni izlazi. U toku testiranja posebno je imponirao razmjerno malen, no simpatičan, informativan i čitljiv displej, a daleko je manje oduševio kvalitetom skroman daljinski upravljač. Svakako treba napomenuti da je USB port opremljen s Active USB tehnologijom koja uz ostale mogućnosti znatno reducira jitteri i koja je patentirana tehnologija proizvođača. Uređaj sam prvih nekoliko dana testirao spojenog na ethernet mrežu uz M2Tech Young pretvarač koji je novu konfiguraciju dočekao oduševljeno. Kako isti pretvarač nema DSD funkcionalnost, u sustav je bio priključen Pioneer U-05s također s odličnim rezultatima, no uz malo dodatne konfiguracije. Prelaskom na WIFI konekciju stvar se nisu osobito promjenile osim u trenucima u kojima je sustav imao reproducirati 2xDSD datoteke gdje se ponekad moglo čuti malo glitcheva i nesavršenosti. No, taj segment je isključivo vezan uz kućni ruter kojeg u to roku testiranja nije bilo moguće zamijeniti. Instalacija je, napomenimo i to, optička u cijeloj zgradi. U slučaju sličnih simptoma poželjno je na Ariesu konfigurirati WIFI mod. Korisničke upute i FAQ-ovi su jasni i to je ono što svakako zanima većinu korisnika koji se rjeđe sreću sa konfiguracijom sličnih uređaja. Aries je prije svega uređaj koji je u potpunosti okrenut korisniku što je bilo razvidno kroz cijelo vrijeme testiranja, ali i incijalnog podešavanja.

Način testiranja i slušni test

tamna, ali i živa slika koja zatvara čujni prostor, no najveća promjena se odnosi na nešto isturenije i sonornije vokale, ali i Aries je testiran u ethernet i ukupan prezens. Na spomenubežičom modu sa oba spometim mjestima Auralic imponira i nuta D/A pretvarača. Isti predpokazuje superiornost u odnosu lošci su nakon svakog segmeta na PC računalo koje u ovom slutestiranja reproducirani u stančaju služi isključivo reprodukcidardnoj konfiguraciji, odnosno ji glazbe. Sklopovi Ariesa su tiši bez korištenja testiranog urei otkrivaju poneki dodatni detalj, đaja. Tako sam pokušao dobiti no značajnije je potpuno odsusliku o interakciji uređaja sa već stvo dojmova koji bi govorili o dobro poznatim pretvaračima inferiornosti trenutne konfigurakoji su dio sustava, a sa druge cije. Preselivši se na teren iskljustrane ocijeniti učinkovitost i čivo visokorezolutnih snimaka u sonični upliv Ariesa na ukupan PCM formatu uz sonični dojam. Zvuk u nabrojane osobiU tom i ne lako je zapatakvom okružekonfiguraciji s ziti dodatnu pronju Aries je pokazao poprilično Ariesom je mirniji zračnost i zamah, no na u isto vridobre rezultai sasvim malo jeme osjeća se te u većini relesasvim lagani vantnih segmezatvoreniji po deficit mikrodinata, no ono što rubovima prostora namike u visokoje nužno stavitonskom spektru. ti u prvi plan je u širinu Radi se uglavnjegova neutralnom o snimkanost. Naime, sluma najviše rezolucije, no ostašajući kroz duži period sustav s je dojam male restrikcije zbog Auralicom i bez njega ostao je koje sam uz standardne kabesnažan dojam da se osim komle upotrijebio i nekoliko drugih fora u slušnoj slici nije bilo kruUSB žica, no dojam je ostao isti. cijalnih promjena. Oba pretvaNa samom kraju pozabavio sam rača su zadržala svoje osnovse DSD snimkama i kao mnogo ne karakteristike o kojima je isti puta u posljednje vrijeme proautor već detaljno izvijestio što veo svoje najbolje trenutke uz smatram ogromnom kvalitetom audio sustav. Mirno, staloženo, uređaja koji zapravo ima prošiprepuno dinamike i glazbe, te s riti funkcionalnost postojećeg malom dozom topline koju je u pretvarača i svakako sačuvasustav donio Aries priveo sam ti najbolje karakteristike zvuka kraju testiranje. zbog kojeg je isti odabran i nabavljen Manjih promjena je dakako bilo, pa ćemo se namjeZaključak sto repeticije auditivnih dojmoAries je uređaj o kojem se va koji su već elaborirani pozamože razgovarati s više aspekabaviti njima. Zvuk u konfigurata. Najvažniji je svakako njegova ciji s Ariesom je mirniji i sasvim jednostavnost i funkcionalnost, malo zatvoreniji po rubovima no odabir takve komponente je prostora u širinu. Na snimkakao rijetko kada u audio svijema svih rezolucija jasno je čujna tu subjektivan. Nema sumnje

da je Auralic po običaju sastavio promišljen i sonično odličan uređaj koji svoje mjesto može naći u gotovo svakom sustavu. Moram priznati da mi je uređaj nedostajao odmah nakon njegovog povratka uvozniku, no treba u obzir uzeti i pohvaliti vrlo male pomake u zvuku koji su značajni audiofilima koji vrlo kritički osluškuju svoj sustav, no manje važni većini ljubitelja glazbe. Nadalje, iako je Auralic tvrtka koja neprestano softverski nadograđuje svoje uređaje može se dogoditi da vaš pretvarač u trenutku spajanja nije potpuno kompatibilan s Ariesom (prije kupnje provjeriti najnoviju nadogradnju i kompatibilnost softvera – op.ur.). Ipak, nakon svega treba priznati proizvođaču da je iz vrlo zahtjevne situacije u kojoj je trebalo riješiti mnoge nedoumice i probleme integracije s drugim uređajem u sustavu izvukao skoro maksimum u tehničkom i soničnom pogledu. Na tome Auralicu treba odati priznanje, jer u doba digitalizacije mnogi i gotovih rješenja više nije umješnost proizvesti dobar pretvarač, ali je poprilično teško proizvesti uređaj koji ima zadatak raditi s njegovim sklopovima, biti kompatibilan i sonično primamljiv. Auralic svakako misli na projektu ustrajati, ali se na istoj platformi najavljuju i novi uređaji. To svakako dokazuje i povjerenje u vlastite ideje i rješenja. Kad je u pitanju Auralic ta činjenica doista nije neobična i govori o tvrtki koja već dugo svojim idejama provocira audiofile kojima su primarno namijenjene, ali i konkurenciju koja svoje proizvode plasira uvijek malo dalje od mainstreama. Cijena: 8.990 kn INFO: www.hd-multimedia.com

hifimedia #97

TEST OPTOMA NUFORCE DDA 120 piše: Jagor Čakmak

uForce je već dugo predvodnik u novom valu audio proizvoda. Njihovi digitalno analogni pretvarači su izvrsni, a njihova pojačala u D klasi su pokrenula pravu malu revoluciju u pogledu praktičnosti i snage. Pojačala u D klasi su prošla jako dug put. Prvi modeli većine proizvođača nisu mogli konkurirati starijoj braći u A/AB klasi. Današnji modeli po zvuku se približavaju klasičnim pojačalima, a po praktičnosti već su ih davno nadišli. HiFi Media je već testirala nekoliko proizvoda NuForcea u D klasi i većinom su to bili vrlo solidni proizvodi u svojoj klasi. DDA 120 je suma dosadašnjeg truda NuForce inženjera. DDA 120 je moderno integrirano pojačalo iznimno lijepe i jednostavne vanjštine. S prednje strane nalazimo samo jedan potenciometar koji funkcionira kao i tipka. Display je izvrsno riješen. Jasno je vidljiv, a ne smeta dizajnu. Kroz sitne rupice na prednjoj strani kućišta svijetli crveno svjetlo koje pokazuje osnovne informacije o glasnoći i odabranom ulazu. Kućište nije velikih dimenzija i one iznose 241 x 51 x 216 mm (ŠxVxD). Izlazni stupanj pojačala je izveden, naravno, u D klasi i njegova snaga iznosi 50 W pri 8 Ohma što je dovoljno za većinu današnjih zvučnika pripadajuće cjenovne kategorije. U skladu s današnjom idejom o jednom modernom audio sustavu, DDA 120 ima ugrađen digitalno analogni pretvarač. Uređaj podražava maksimalnu frekvenciju od 176.4 kHz uz uzorkovanje od 24 bita, ta frekvencija se spušta na 96kHz ako koristite USB ulaz zbog ograničenja sučelja. Od ostalih mogućnosti spajanja tu nalazimo još jedan digitalni koaksijalni ulaz, dva optička ulaza i jedan klasični linijski analogni. Zanimljivost je što postoji dodatni USB konektor A tipa za proširenje na kojega smo spojili dodatni Bluetooth prijemnik.

hi-fimedia #97

Napravljen da bude jednostavan Zvuk

be DDA120 se također solidno snalazi. Bas područje vrlo brzo Cjelokupni dizajn DDA120 i čvrsto, ali mu fali ipak ponevodi se jednom glavnom vodiljom, a to je jednostavnost. što volumena i topline naspram Jednostavnost dizajna vanjštine, konkurentskih proizvoda. jednostavnost upotrebe i moglo Slične rezultate smo dobibi se reći jednostavnost zvuka u li bez obzira na odabran izvor dobrom smislu. DDA120 pruža zvuka. Slušanje glazbe putem vrlo čist i detaBluetooth moduSlušanje glazbe la je iznimno jedljan zvuk kroz cijeli spektar. Srednji dio putem Bluetooth nostavno i praktičspektra je naglašeno, ali zbog ogramodula je no detaljan i preničenja protokola ne treba očekivacizan. Vokali zvuče iznimno precizno, dobro ti razinu glazbene definirano i prajednostavno i reprodukcije koju je moguće dobivilnog volumena. praktično Snimka se prenoti od ostalih ulaza, no ako streamate si onako kako je i glazbu s izvora koji nisu visoke snimljena, bez uljepšavanja. Pri rezolucije onda će tako i tako slušanju kompleksnijeg mateizvor podataka biti ograničavarijala DDA120 nema problema s prikazom velikog prostojući faktor a ne sustav za slušara koje potrebno za reproduknje glazbe. ciju simfonijskog orkestra, kao ni s detaljima u visokom dijelu Zaključak spektra. Pri slušanju moderno NuForce DDA-120 je vrlo producirane elektronske glazjednostavan i praktičan ure-

đaj koji može činiti vrlo dobru osnovu za moderni audio sustav. Njegove male dimenzije i gotovo potpuni izostanak zagrijavanja omogućuju njegov smještaj praktički bilo gdje. Ako ga uparite sa zvučnicima toplijeg karaktera rezultat može biti vrlo dobar, a za izvor zvuku dovoljno je imati računalo. OPTOMA NUFORCE DDA 120 Snaga 50 W / 8 Ohm 75 W / 4 Ohm Podržane datoteke 44,1 / 48 / 96 kHz (USB) 44,1 / 48 / 88,2 / 96 / 176,4 kHz (S/PDIF) 176,4 kHz / 24 bit (HD audio) Audio ulazi 1x RCA (analogni), 1x USB2.0-B, 1x S/PDIF (koaksijalni 75Ohm) i 2x Toslink (optički) Dimenzije (ŠxVxD) 241 x 51 x 216 mm (ŠxVxD) Cijena 4.999 kn INFO AVR, te. 01/3750 480, www.avr.hr

TEST ACOUSTIC ENERGY AE 101 piše: Gordan Gaži

na, no s mjerom neutralnosti koja dozvoljava kombiniranje zvučnika sa željenom elektronikom i kabelima različitog karaktera. AE 101 zna iskoristiti kvalitetan sustav, ali posebno voli snažniji pritisak koji ga čini definiranijim, detaljnijim i zategnutijim u bas području. Velika kvaliteta je i ukupan dojam zvuka koji nema tendenciju zamarati ili neprestano svraćati pažnju na svoje prisustvo u slušaonici i koji se može slušati gotovo neograničeno. Ipak, od svega što se ima izdvojiti u zvuku testiranih kutija bez sumnje je slikanje prostora. Njegovi gabariti su bili bogato rašireni u svim smjerovima, a unutar tog čvrstog okvira na boljim snimkama su se fino razaznavali dobro separirani glazbenici.

oš od samog početka proizvodnje u tvrtki su imali mnogo sreće i uspjeha sa modelima koji su bili namijenjeni smještanju na stalke. Nakon početka proizvodnje zvučnika u Londonu 1987 godine, tvrtka je ubrzo predstavila legendarni model "AE1" koji im je priskrbio gomilu nagrada, a Acoustic Energy postavio na spisak zanimljivih proizvođača koji su uspjeli u jednom modelu zadovoljiti ukuse i potrebe studijskih profesionalaca, glazbenika i audiofila. No, postavio je i standard koji je obilježio mnoge kasnije projekte. Tvrtka je nastavila rasti, preselila se u prikladnije prostore i 1995. čine iskorak i u strateškoj poslovno-tehničkoj suradnji i dio proizvodnje sele na daleki istok. Svakako da je takva odluka bila nužna zbog niza razloga, ali je i veliko zadovoljstvo vidjeti da se njome nije znatnije promijenio pristup konstruiranju i kvaliteta zvučnika. Acoustic Energy je i dalje dobivao odlične kritike i izbjegao sudbinu mnogih uglednih proizvođača koji su se našli u sličnoj situaciji. Današnja proizvodnja sastoji se od nekoliko linija zvučnika, a na test je stigao maleni model 101 koji je zapravo derivat popularnog samostojećeg modela 301.

Tehnički opis

Zaključak

PREPORUKA

Dečki za sve

no funkcionira i osim u ekstreKutija zvučnika sa svojim mnim slučajevima, pozicioniranje malenim dimenzijama i masom od kutija je vrlo jednostavno uz dobre 6 kg po zvučniku djeluje kompakrezultate. Bas/srednjetonska jeditno i za ovu cjenovnu klasu poprinica je izrađena od anodiziranog aluminija i sa svojim promjerom lično je kvalitetne obrade i finiša. od 11 cm odlično obavlja svoj dio Za njezinu izradu korišten je MDF posla, dok visokodebljine 18 mm s upornicama i ojačatonski spektar pokriKompletna njima, a sve kako bi va visokotonska jedi"reflex loaded" konnica s mekom kuposonična slika strukcija imala što lom (tkanina) proimponira manje problema mjera 28 mm. Na unisonošću i s vibracijama. Bas stražnjoj plohi nalazirefleks otvor u oblisposobnošću da mo konektore (4mm) za zvučničke kabele ku proreza je smjebude brza, poletna standardne kvalitete. šten pri dnu predModel 101 nije prednje ploče zvučnii energična ka. Njegov oblik viđen za "bi-wiring", ima zadaću pružiti protok zraka s dok je rezna frekvencija skretminimalnom količinom turbulenci- nice 3,5 kHz. U ovom blitz opisu napomenimo još da je osjetljivost ja, a sama pozicija osigurati lakše konstrukcije 87 dB, a minimalna smještanje zvučnika u prostoru. impedancija 8 ohma. Recimo odmah da taj dio odlič-

Slušni test

Zvučnike sam poslušao unutar cijevnog, te solid-state setupa i mora se ustvrditi da zvučnik posjeduje nekoliko istaknutih kvaliteta koje ga generalno definiraju. Prva je odsustvo eufonije kojim mnogi konstruktori žele privući pažnju slušača. Dapače, srednjetonsko područje zna biti i lagano emocionalno suzdržano, pa i mrvicu hladno. Bas je u tom smislu znatnije koloričan, podatan i bez osobitih kompleksa manje kutije vrlo ritmičan i solidno definiran. Visokotonsko područje je također podatno i detaljno, no mikrodinamička struktura nije dovoljno iskričava i energična kako bi svi detalji u slici našli svoje mjesto. Usprkos tome, kompletna sonična slika imponira unisonošću i sposobnošću da bude brza, poletna, energična i snaž-

Acoustic Energy AE 101 je zvučnik koji je već prigodom pozicioniranja u slušaonici pokazao da potpuno prilagođen zadacima i prostornim nedaćama koje bi korisnika mogle motivirati na kupnju ovakve konstrukcije. Sa zvukom je situacija slična. Zvučnik je dovoljno, detaljan, informativan, ali i brz, živahan i korektan da bi ostavio nezadovoljstvo s bilo kojom vrstom glazbe. Ono što je možda krucijalno za odluku je slikanje prostora i u slučajevima u kojima nemamo mogućnost idealno postaviti par kutija. Sve što je potrebno je solidno pojačalo i malo vremena za setup. Nagrada je zvuk koji je već fina ulaznica u svijet ozbiljnijeg slušanja glazbe. ACOUSTIC ENERGY AE 101 Frekvencijski opseg 48 - 32,000 (Hz) Osjetljivost 87 dB Nominalna impedancija 8 Ohm Preporučljiva snaga pojačala do 150 W Susretna frekvencija skretnice 3,5 kHz Tip kutije bas refleks Dimenzije (Š x V xD) 185 x 300 x 250 mm Masa 6 kg Cijena 2.900 kn INFO Zvučne novosti, tel: 099/6608-417, www.zvucne-novosti.hr

hifimedia #97

TEST SAMSUNG UE48JS9002 � 3D SUHD LED LCD TV

ZAKRIVLJEN A Samsung već neko vrijeme na svojim prestižnim TV-ima koristi posebnu vanjsku jedinicu za priključak svih uređaja u sam TV, pa je to primijenjeno i na ovom modelu

hi-fimedia #97

p i š e : D u b r a v k o To p l a k

ojavljivanje prvih Samsungovih modela TV-a sa zakrivljenim ekranom kod većine je ljudi izazvalo čuđenje i nevjericu, s primisli da je riječ o samo još jednom trendu u industriji, koji će sigurno vrlo brzo biti zaboravljen. Naravno, to se nije dogodilo, a Samsung u ovogodišnjoj proizvodnji nudi čak i u nižim serijama televizore zakrivljenog ekrana (od serija 6000 na više). U tu skupinu ne spada samo HDTV rezolucija (2k) TV ekrana nego i Ultra HDTV rezolucija (4k). Samsung je ove godine želio otići još jedan korak naprijed sa svojom vizijom TV-a sa zakrivljenim ekranom, pa je predstavio svoju prestižnu seriju Ultra HDTV TV oznake "S UHDTV". Slovo "S" ne označava neku novu i veću rezoluciju od 4k, nego bi to jednom riječ-

vu eleganciju. Oni korisnici koji ju trebalo objedinjavati naprežele da se TV može malo zakredan skup značajki (senzaciotati lijevo-desno, neće biti zadonalno, spektakularno, superivoljni "Y" stalkom, jer ta mogućorno, sa stilom, stvarno pametnost ne postoji. S obzirom na no), s kojima su ovi modeli TV-a u nekim segmentima defi- značajku "S", nismo očekivali da rub kućišta LCD ne nalinitivno uspjeli, a u nekima nisu. ježe potpuno uz sam zakrivljeSerija se sastoji od tri modeni LCD ekran. Kada se TV gleda la - JS9502, JS 9002 i JS 8500 s bočne strane, vidljivo je da je - a na testu je bio model oznana nekim mjeke UE JS 9002 u veličini od 122 Tizen je potpuno stima LCD ekrana savršeno spocm (48 inc), koji novi Smart TV jen s kućištem će se odlično ekrana, dok na uklopiti i funkcisustav baziran nekim mjestionirati u manjim ma taj spoj ima sobama. na Linuxu popriličnu "rupu". Osim zaobljeVeć nakon nekolika dana uporanog ekrana JS 9002, korisnibe bilo je primjetno da se u tim ku će odmah u oči upasti srebr"rupama" skuplja prašina, koju ni okvir TV-a, te vrlo širok i neoje vrlo teško obrisati (moguće bičan stalak u obliku slova "Y". ju je jedino isisati usisivačem ali Estetski, ova kombinacija okvitada postoji mogućnost slučajra i stalka s zaobljenim ekranom nog dodira ekrana, koji se tada izgleda vrlo primamljivo i elegantno. Iako je srebrni okvir pla- može zagrepsti). Iako se ovo primjećuje samo gledajući s bočne stičan, kao i sami pokrov stalstrane TV-a i kada nema slike ka "Y", to ne umanjuje njiho-

OŠTAR va One Connect Box. U kućištu na TV ekranu, ovo je nedopustiOne Connect Box smješteni su vi propust Samsunga. Bili smo svi priključci i najvažnije elektoliko revni pa smo u nekolitroničke komponente TV-a (proko dućana pogledali isti model, cesor, memorija, itd.). Ovime je kako bi otklonili mogućnost Samsung u potpunosti otklonio da je eventualno, samo model uvijek problematično priključikojega smo dobili na test, imao vanje vanjskih uređaja s TV-om, takav "nedostatak". Nažalost, jer korisnik može One Connect svi modeli serije 9000 imaju Box postaviti gdje god želi, isti "nedostatak" (kod modeodnosno gdje će la JS9502 zbog mu bez poteškodrugačijeg okvira Nano Crystal ća biti omoguTV-a, taj problem je manje uočljiv), Display tehnologija, ćeno nesmetašto je zaista šteta koja je Samsungov no priključivanje vanjskih uređaja, za ovaj model TV-a. inačica Quantum neovisno da li je TV smješten na Samsung već Dot tehnologije stalku ili na zidu. neko vrijeme One Connect Box na svojim preje ove godine izrađen od plastistižnim TV-ima koristi posebke (prošlogodišnji je bio metalnu vanjsku jedinicu za prikljuni), srebrne je boje, a priključke čak svih uređaja u sam TV, pa ima na poleđini i sa strane. Svi je to primijenjeno i na modelu potrebni priključci su ovdje, tako JS 9002. Iz TV-a sa zadnje strada korisnik neće imati nikane izlazi samo jedan posebni kvih problema s priključivanjem kabel naziva One Connect koji se spaja u vanjsku jedinicu nazi- bilo kojeg vanjskog uređaja.

Tu se nalaze slijedeći priključci: 4 HDMI s podrškom za Ultra HD/60p signal, 3 USB-a od kojih je jedan u verziji 3.0, analogni ulazi (uz priloženi adapter), 2 satelitska i 1 antenski ulaz, RJ-45 priključak za mrežu, itd.. Još je jedna dobra stvar s One Connect Boxom. U budućnosti, kako će izlaziti novije i bolje elektroničke komponente s većim mogućnostima, korisnik će jednostavno moći kupiti noviji model One Connect Box i zamijeniti stariji, ne mijenjajući svoj postojeći model TV-a. Samsung JS 9002 je donio mnoštvo novih tehnologija sa sobom, a s kojima definitivno zaslužuje u imenu dodatnu oznaku "S". Kao prvo, tu je Nano Crystal Display tehnologija, koja je Samsungov inačica Quantum Dot tehnologije. Same točkice su zapravo nanokristali, odnosno jako mali kristali koji emitiraju određene valne duljine crvene i zelene boje, a u kombinaciji s plavim LED-om, omogućuju širi spektar boja pružajući dinamičniju i prirodniju reprodukciju boja nego kod konvencionalnog LED-pozadinskog osvjetljenja. Samsung navodi da poboljšava detalje boja čak za 64 puta, te postiže 2,5 puta veći izlaz svjetla nego kod standardnih LED LCD-a. Da to nije nikakav marketinški trik pokazuju poboljšanja koja su vrlo vidljiva u samoj reprodukciji slike. Druga je stvar podrška za HDR

(High Dynamic Range) tehnologiju, koja omogućuje TV-u da ima veći kontrast s više gradacije boje, veće razine crne i intenzivnije nijanse bijele. Nažalost, taj svoj kapacitet TV postiže samo s HDR materijalima (fotografijama ili videom), a s obzirom da trenutačno gotovo i nema dostupnih takvih sadržaja (dostupni su samo testni uzorci), puni potencijal ove tehnologije tek će doći na vidjelo u budućnosti. Za razliku od prethodnih LED displeja koji koriste 8-bitne LCD matrice, Samsung na JS 9002 modelu koristi 10-bitnu LCD matricu, što bi trebalo doprinijeti još boljoj slici. Kako bi otklonio neugodne refleksije iz okoline na zakrivljenom LCD ekranu, Samsung je primijenio novi filtar, koji radi bolje nego na prošlim modelima TV-a, ali refleksija je i dalje vidljiva. Iako Samsung JS 9002 koristi Edge-lit LED osvjetljenje ekrana s njihovom Precision Black i UHD Micro tehnologijom ovo osvjetljenje je dovelo do iznimnih rezultata na slici. Kada je reproducirani video materijal potpuno crn, Samsungov ekran je u potpunosti crn. Po prvi puta smo na LCD-u doživjeli da nema probijanja pozadinskih osvjetljenja, a ekran će biti osvijetljen samo na mjestima gdje je nešto prezentirano u samom materijalu, što je odlično. Samsung koristi osmojezgreni procesor za povezivanje i obradu slike nudeći nesmetano HEVC dekodiranje video materijala.

Značajke

Jedna od najvažnijih novosti je potpuno novi Smart TV sustav naziva Tizen. Novi operativni sustav baziran je na Linuxu, a trebao bi olakšati rukovođenje svim funkcijama Smart TV sustava. Korisničko sučelje Tizena je oblikovano tako da korisnik lakše, brže i inteligentnije upravlja svim mogućnostima. Oni koji su naučeni na starije verzije Samsungovog Smart TV-a morat će učiti sve ispočetka, odnosno gdje se sada nalazi pojedina funkcija ili značajaka, jer je izgled Smart TV-a

hifimedia #97

TEST SAMSUNG UE48JS9002 � 3D SUHD LED LCD TV

Izgled novog Smart TV izbornika

On screen grafički izgled glavnog izbornika

na praksa svih današnjih uređau potpunosti promijenjen. Neki ja, da se na početnim modelima će vidjevši novi SmartHub priuočavaju, a potom nadogradmijetiti da vrlo sliči LG webOSnjom popravljaju i rješavaju prou i bit će u pravu, ali ulaskom blemi (TV je testiran s verzijom u dubinu i mogućnosti susta1210). Osnovni izgled glavnih va, vidjet će da je kod Tizena izbornika također je redizajniran. ipak sve drugačije. Zahvaljujući Ikone izbornika osmo-jezgrenom sada su nepoprocesoru očekiMnoštvo trebno grafičvali smo glatku i ki pojednostavnesmetanu konparametara za ljene (bez puno trolu i brzinu kod sliku i dalje je na boja i prikazaizvođenja određeneelegannih radnji, ali na vrhunskoj razini ne tnim bijelim simnašu žalost to se bolima), kao da nije u potpunoih je netko grafički ručno nacrsti dogodilo. Problem definitivtao. Prigovorit se može i sporono nije u samoj elektronici nego u programskoj dijelu. Iako Tizen sti nekih funkcija gdje se moralo malo pričekati (1-2 sekunde) da predstavlja određeni naprese funkcija odradi (npr. mijenjadak u odnosu na stariji sustav, nje TV programa traje 2 sekunjoš nije u potpunosti pokazao de), što je, obzirom na snažan sve što može. Definitivno trebaosmo-jezgreni procesor, nedomo sačekati noviju nadogradnju firmwarea, jer to je uobičaje- pustivo. Također smo morali i

dva puta resetirati TV, jer su iz nerazjašnjenih razloga iz memorije nestali samo neki TV programi (?!). Bez obzira na sve to, ogroman broj mogućnosti podešavanja mnoštva parametara za sliku i dalje je na vrhunskoj razini, kako to i dolikuje prestižnim Samsungovim TV-ima. Sliku je moguće vrlo precizno podesiti, a pravilno podešavanje određenih parametara slike daje fantastičan izgled slike za jedan LCD TV.

Daljinski upravljač

Kako je to već običaj na prestižnim Samsungovim modelima TV- i ovaj dolazi s dva daljinska upravljača. Prvi i osnovni daljinski upravljač (već godinama dolazi sa svim Samsungovim modelma TV-a) i smatramo da je konačno došlo vrijeme da taj, definitivno "nespre-

Elektronsko uputstvo za uporabu TV-a

tan" daljinski upravljač, dobije svojeg nasljednika, pogotovo kod ovako skupih i prestižnih modela. Drugi daljinski upravljač je poboljšan u odnosu na prethodnu godinu. "Bananasti" oblik kućišta daljinskog upravljača, s blago valovitom poleđinom, asocira na gumu i savršeno je prilagođen šaci. Pažljivija analiza otkriva plastiku s obje strane, dobre završne obrade. Na njenu su samo najosnovnije funkcije TV-a s odličnom funkcijom "pokazivača" (pointer), na TV ekranu. Dovoljno je samo približiti prst na funkcijsku tipku "Pointer" da se na TV-u pokaže okrugla točka s kojom se tada može kretati po ekranu (zavisno od toga kako se pomiče daljinski upravljač u prostoru) i odabirati određene funkcije. Obzirom na novi Tizen Smart Hub sustav izbornika ovaj daljinski upravljač će biti pravi odabir za upravljanje JS 9002 TV, jer je jedan od najboljih daljinski upravljača na tržištu. Iako će mu neki korisnici naći poneki nedostatak - sve je stvar prakse i navike ali kada se jednom naučite na njega neće vam pasti na pamet koristiti nešto drugo. Kao i kod svih novih uređaja, moguće je, uz ova dva daljinska upravljača, TV-om upravljati i aplikacijama za smartphone ili tablet (app je dostupna za iOS i Android).

Slika i zvuk

Nema nikakve sumnje da je Samsung svojim S modelom napravio jednu pravu malu evoluciju u kvaliteti slike. Naši uobičajeni testni video uzorci slike dobili su do sada neke najbolje dobivene rezultate na

hi-fimedia #97

App galerija sa svim mogućnostima

cjelokupne slike. Vrlo prirodan testu, iako još uvijek ima mjespektar boja i odličan kontrassta za poboljšanje nekih paratni odnos doprinosili su nenametara slike. Pokretna rezopadnoj slici, koja nimalo ne lucija je bila gotovo savršena, zamara oči niti nakon višesatbez ikakvih smetnji ili trzanja. nog gledanja. Ono što nismo Jaggies test bi sigurno mogao biti bolji, jer su bili vidljivi nabo- očekivali je savršeni 3D prikaz slike, koja je do sada bila ri na pokretnoj traci, ali u norrezervirana samo za danas malnoj reprodukciji taj "efekt" već stare Panasonicove plazbio je malo primjetan. Upravo ma TV-e. Nije bilo uobičajenih kod brzih akcijskih scena bilo smetnji s preklapanjem slike, je vidljivo da rubovi predmeta dubinska perspektiva je odličpomalo "trepere", ali to će prina, a veća svjetlina LED ekramijetiti samo oni iskusni korina (u odnosu na plazmu) i konsnici. Filmski rezolutni test bio trola osvjetljenja dala je odličnu je najbolji do sada s pravilnim 3D sliku. Najviše fascinira potprikazom okomitih i vodoravpuno crni ekran, gdje nije prinih linija, gotovo bez ikakvih mijećeno nikakvo pozadinsko treperenja. Uklanjanje šumova probijanje svijetla. U nekim sluna slici (noise test), koji su vrlo čajevima nije se moglo razaproblematični kod reprodukciznati je li TV uključen ili ne, jer je slika nižih rezolucija, bili su je ekran bio potodlično "zamaskirani" i gotoreprodukcija Ultra puno crn. Kada je s izvora puštevo neprimjetHDTV materijala na potpuna crna ni na ekranu. slika i ekran je Podizanje niže bila najbolja i potpuno crni. To rezolucije slike je naravno doprina Ultra HDTV najdojmivljivija nijelo i odličnoj uvijek predreprodukciji crne boje, te velistavlja problem kod TV-a viših kim kontrastnim odnosom. Ne rezolucija, ali Samsung je to treba posebno isticati da je odlično izveo na ovom modereprodukcija Ultra HDTV matelu. Slika je briljirala na TV prorijala bila najbolja i najdojmivljigramima s odličnom rezoluvija i tu tek Samsung pokazuje cijom i zaglađivanjem rubopotpunu slikovnu "snagu" i priva predmeta. U nekim trenutcirodnost reprodukcije. U svakom ma gledatelj neće imati dojam pogledu, iako još ima mjesta za da gleda u LCD ekran, jer slika neka unaprjeđenja, Samsung daje gotovo isti vizualni dojam je pomaknuo granicu kvalitekao s plazma ekranom, a u te slike s modelom JS 9002 na nekim segmentima slike daje jednu stepenicu više. bolji dojam. Kontrast i boja koju je prikazao Samsung JS 9002 definitivno nije do sada pružio Zaključak niti jedan testirani model TV-a. Iako ovom modelu, s obziZbog zaobljenosti ekrana i na rom na cijenu, možemo zamjeovako malom ekranu se dobiriti neke nedostatke (nedostava jedan veći dubinski osjećaj tak barem jednih 3D naočala,

Model A/V priključci Komponentni (Pr, Pb,Y) ulaz HDMI ulaz Display port Euro AV SCART Analogni stereo audio ulaz/izlaz Slušalice USB Optički/Koaksijalni digitalni izlaz Common interface Mrežni priključak Antenski priključak Satelitski priključak Ulaz za kartice One Connect IR izlaz EX Link (RS-232C) Posebnosti 2D-3D pretvorba / 3D prikaz slike sa Blu-ray Vidljiva dijagonala (cm) Vrsta ekrana Format ekrana Broj piksela (horizontalna x vertikalna) Vidljivi kut vertikalno/horizontalno Pseudo surround zvuk Snaga audio pojačala TV prijamnik Bežićni LAN Ostalo Dimenzije (širina x visina x dubina mm) Sa stalkom Težina (kg) TV/sa postoljem Info CIJENA

hifimedia

Samsung UE48JS9002

SLIKA 0

39 40

ZVUK 0

OPREMLJENOST 0

DALJINSKI UPRAVLJAČ 0

9 10

CIJENA/KVALITETA 0

UKUPNO 0

100

nema ugrađenu kameru, nesavršenost spoja TV panela ekrana i kućišta, itd.), on ipak ima mnoštvo prednosti, a gotovo svi "nedostatci" se mogu naknadno ispraviti (npr. nadogradnja firmware, kupnjom 3D naočala, itd.). Za sve one korisnike koje žele odličnu 2D i 3D sliku neovisno o rezoluciji, zakrivljeni ekran, mnoštvo dodatnih opcija novog Smart TV sustav naziva Tizen, itd. Samsungov TV oznaka JS 9002 je trenutačno najbolji izbor kod kupnje Ultra HD LED TV-a.

Samsung UE48JS9002 1 (pomoću adaptera) 4 1 (pomoću adaptera) • 3 (1 je USB 3) •/• • • • (x2) • • • •/ • 122 LED LCD 16:9 3.840 x 2.160 (4K Ultra HD) 176/176 • 2 x 10 W/ 2 x 10 W woofer analogni i digitalni DVB-T2/C/S2/MPEG 4 • (802.11ac) 1091,8 x 626,7 x 94,4 1091,8 x 703,6 x 297,1 16,3/18,7 www.samsung.hr 14.999,00 kn

Samsung UE48JS9002 izgled odličan slikovni prikaz svih rezolucija odličan 3D prikaz, bez preklapanja slika odlično pozadinsko osvjetljenje ekrana odličan prikaz boja s Nano Crystal tehnologijom mekani i čisti rubovi slike kao na plazma ekranima 10 bitni LCD ekran vanjska priključna kutija s AV priključcima kino ugođaj gledanja videa na zakrivljenom ekranu podrška za HDR (High Dynamic Range) novi dodatni daljinski upravljač sporo prebacivanje TV programa rub okvira TV-a ne prati u potpunosti zakrivljeni LCD ekran povremeno sporo otvaranje osnovnih izbornika TV-a zastarjeli osnovni daljinski upravljač u kompletu s TV-om ne dolaze 3D naočale TV nema kameru ugrađeni software / treba dodatno doraditi i poboljšati (ne treba i "još" i "dodatno"?) uski kut gledanja TV ekrana za sada nedostupan HDR sadržaj cijena

hifimedia #97

TEST HARMAN KARDON AURA

Sam i svoj Aura je dizajnirana kako bi zvučno polje bilo više-manje jednako neovisno o poziciji Aure u prostoriji

hi-fimedia #97

piše: Josip Crnički

omaći zastupnik za tvrtku Harman Kardon, Media Audio, za ovaj nam je broj na test ustupio zvučnik koji bi se mogao svidjeti mlađoj i tehnički zahtjevnijoj publici, Harman Kardon Auru. Aura je dostupna u bijeloj i crnoj boji, a dizajn Aure inspiriran je subwooferom proslavljenih Harman Kardon SoundStiwcks zvučnika koji su zbog svojeg kultnog statusa u dizajnerskim krugovima, dio stalne postave njujorškog muzeja moderne umjetnosti (MOMA). Aura, osim s optičkim i 3,5 mm linijskim ulazom, dolazi s Bluetooth i Wi-Fi povezivanjem i podrškom za AirPlay i DLNA što omogućava povezivanje svih operativnih sustava na računalima i smartphoneima. Unutar kućišta smješteno je šest srednjetonsko/visokotonskih jedinica promjera 4 cm i jedan subwoofer promjera membrane od 11,5 cm. Zbog svojeg oblika, Aura je omnidirekcijski zvučnik, no zapravo je 2.1 sustav s 15 W snage za lijevi i desni kanal te 30 vatnim subwooferom. No unatoč 2.1 sustavu, Aura je dizajnirana kako bi zvučno polje bilo više-manje jednako neovisno o poziciji Aure u prostoriji. Staklena kupola osim rupe za bas, u sredini ima bijelo LED svjetlo koje služi kao indikator statusa (paljenje zvučnika, promjena glasnoće, povezivanje na Wi-Fi,…). Na donjem dijelu kućišta smještene su touch tipke za promjenu glasnoću, paljenje zvučnika, promjenu izvora sa svjetlosnim indikatorom i Wi-Fi svjetlosni indikator. Sa stražnje strane donjeg dijela smješteni su optički i 3,5 mm AUX ulazi, kao i servisni USB utor za nadogradnju firmwarea i podešavanje Wi-Fi-a. Povezivanje Aure na kuću

Wi-Fi mrežu vrlo je jednostavno i nakon povezivanja, Aura će biti dostupna svim računalima, tabletima i smartphoneima povezanima na kućnu mrežu. Iako će svi uređaji moći reproducirati glazbu na Auru, neće imati kontrolu glasnoće zvučnika, pa je za upravljanje Aurom potrebno na tablet ili smartphone instalirati HK Remote aplikaciju. Aplikacija je dostupna za Android i iOS operativne sustave, a zamišljena je kao središnji dio HK bežičnog ekosustava i jedini je način za kontrolu glasnoće basa ili povezivanje Aure u postojeći HK bežični sustav, a može se koristiti i kao player glazbe pohranjene lokalno ili na mreži. No ovdje dolazimo do problema o kojem se nije dovoljno razmišljalo kod dizajniranja Aure. Iako Aura ne dolazi s daljinskim upravljačem te je HK Remote jedini način za upravljanje, preko nje nije moguće promijeniti izvor zvuka, pa je za svaku promjenu izbora zvuka potrebno na Auri pritisnuti "touch" tipku, što nije najjednostavnije rješenje.

Aurin zvuk izrazito je bogat, no osjeti se da na svim frekvencijama ne reagira istom glasnoćom. Ovisno o poziciji u sobi ponekad nedostaje basa, a srednje-visoke frekvencije ne dolaze dovoljno do izražaja i pokazuju manjak transparentnosti, ali je zato Auru ugodno slušati na dulje staze. S obzirom na to da je Aura tako kompaktna i zauzima prostor u samo jednoj točci u sobi te da je stereo slika malo upitna, možemo reći da je zvuk kvalitetan koliko je i potrebno za ovakav tip zvučnika.

Zaključak

Harman Kardon Aura je dobar izbor za mlađe i tehnički zahtjevnije korisnike koji traže jedan atraktivan zvučnik za reprodukciju sa svih uređaja, pogotovo ako ciljaju na dizajn i jednostavnost spajanja. HARMAN KARDON AURA Kompatibilnost AirPlay, WiFi audio stream, DLNA, Bluetooth, iOS, Android Nazivna snaga (max) 60 W Frekvencijski raspon 50 Hz – 20 kHz Dimenzije (ŠxVxD) 21,5 x 27 x 21,5 cm Masa 2,3 kg Cijena: 3.640 kuna INFO: Media Audio, www.mediaaudio.hr

TEST IK MULTIMEDIA iLOUD

Glasni mališan piše: Bojan Opačak

K multimedia, tvrtka koja stoji iza popularnog audio sučelja za iPhone “iRig” izbacila je novi proizvod orijentiran za muzičare, audiofile i one koji se bar tako osjećaju. Odmah nakon što uzmete iLoud u ruke bilo je jasno da ovo nije običan “hobby” zvučnik za puštanje youtube videa u tinejđerskim sobama. Ova iznenađujuće težak i solidan proizvod odmah je opravdao svoje ime - iLoud postiže nevjerojatnu glasnoću za takav tip zvučnika. Zanimljivo je da su izobličenja pri većoj glasnoći zanemariva,

hi-fimedia #97

ako se ostaje u granicama normale, koje se s ovim uređajem, što se glasnoće tiče, mogu vrlo lako zaobići. Bežično spajanje je moguće preko Bluetooth-a i iznimno je jednostavno - sve što treba je pritisnuti gumb na uređaju i pričekati trenutak da ga uređaj (Mac, PC, smartphone) prepozna. Osim bežično, moguće se spojiti sa standardnim 3.5 mm jackom ili sa 1/4 inch-nim jack “banana” (mono) konektorom (gitara, klavijature, itd...). Ovaj konektor rezerviran je za korištenje s npr. IK multimedia iRig sustavom, koji vaš smartphone pretvara u zvučnu karticu i efekt procesor. Uz

ovakav hardver i software koji je dostupan za smartphone predviđamo bezbroj scenarija u kojima bi taj setup mogao biti koristan i zabavan. Što se samog zvuka tiče, uz 40 watni sustav Class D pojačala, ova mala naprava odaje dojam moćne i efikasne amplifikacije. Kao i skoro svaki slični uređaj iLoud se ponosi mogućnošću reprodukcije frekvencija od 50-20.000 Hz, što je kao i uvijek optimistična objava proizvođača, jer se ispod 200 Hz osjeća očiti nesrazmjer amplifikacije i mogućnosti samog uređaja. No, to i nije iznenađujuće za zvučnik s veličinom membrane bas-srednjotonca od 3 incha! Doduše, ovdje su ugrađene dvije takve zvučničke jedince. Čistoća zvuka u višem spektru je zavidna i puno bolja od uređaja slične klase koje smo imali prilike testirati. Ova cjenovno srednja varijanta zadire u sonične mogućnosti većih, razvikanijih brendova, zadržavajući kvalitetu dostatnom za referencu ali naravno ne i za pravo studijsko miksanje, za što unatoč iLoudovim odlikama, biramo svoje studijske monito-

re. iLoud postiže kristalnu čistoću zvuka koja se na momente čini i naglašena - zamućenosti jednostavno nema. Pri visokofrekventnim tonovima, npr. udarcima činela osjeća se “tankoća” koja zvuk čini na uho “čistim” no i pomalo slabašnim, u odnosu na sveukupnu glasnoću kojom ovaj uređaj može tutnjati. No, to su već nijanse i zanovijetanja ako se uzmu u obzir veličina membrane i njegova primarna namjena. Ono što naši studijski monitori ne mogu a iLoud može je potpuno bežična svirka, npr. na cesti. iLoud ima ugrađenu (fiksnu) bateriju koja pri najvećim glasnoćama traje cca 3 sata, a pri umjerenoj glasnoći i do 10 sati. Ovaj odlični dodatak mogao bi osigurati da uskoro sve češće srećemo muzičare kako na ulici sviraju na iLoud-u umjesto na malim Rolandovim Microcube-ovima. Možda upravo odlika iLouda koja nas je najviše razveselila - Bluetooth spajanje - je i najslabija karika ovog zanimljivog uređaja: Bluetooth veza puca već pri udaljenosti od 5 metara, ponekad se u tišini može čuti “zavijanje” i pucketanje koje je već tradicionalno za zvučnike s Bluetooth vezom. S iLoud-om će biti zadovoljni svi koji traže uređaj te klase a cjenovno im je prihvatljiv, jer je zvuk neproporcionalno glasan i čist uzevši u obzir iLoud-ovu veličinu. Isto tako, glazbenici kojima je potreban prijenosni i fizički izdržljiv referentni razglas, mogli bi uz iLoud provesti zadovoljne i korisne sate.

IK MULTIMEDIA iLOUD Snaga: 40W (max) Dimenzije (ŠxVxD) 250 x 160 x 60 mm Masa: 1,33 kg Cijena: 299 eura INFO: IK Multimedia, www.ikmultimedia.com

Razgovor

STEVE WYNN Dani vina i ruža jednog veterana STEVE HACKETT Majstor ničega Prikaz

BRIAN WILSON & THE BEACH BOYS Dan velikih valova

Mediji

YAMMAT FM RADIO

Recenzije novih rock albuma Fidlar, James McMurtry, Joanna Newsom, Viet Cong, Natalie Merchant, Fuzz, Wavves, Jeffrey Lewis & Los Bolts

PRIKAZ / BRIAN WILSON & THE BEACH BOYS

Dan velikih valova Film Love & Mercy dočekan je superlativima kritike, pohvalio ga je i sam Wilson, a nema sumnje da će i poklonike grupe, povjesničare pop kulture piše: Denis Leskovar

rošloga je ljeta u hrvatskim kinima, bez velike medijske pompe, osvanuo biografski film o Brianu Wilsonu, Love & Mercy – ostvarenje koje kroz dva vremenska segmenta oslikava život i karijeru bivšeg vođe (i pokretača) grupe The Beach Boys. Snimljeno u režiji Billa Pohlada, film je pripreman puno desetljeće ali sudeći prema reakcijama svih zainteresiranih strana, trud se isplatio: naslovljen prema pjesmi koja otvara istoimeni Brianov solo album iz 1988, Love & Mercy dočekan je superlativima kritike, pohvalio ga je i sam Wilson, a nema sumnje da će i poklonike grupe, povjesničare pop kulture, a vjerojatno i muzikologe ovo ostvarenje još jednom potaknuti na razmišljanje o tome na koji su način The Beach Boys mijenjali svjetsku suvremenu glazbu. I kako su (s Wilsonom na čelu) pridonijeli njezinoj radikalnoj transformaciji koja se sredinom šezdesetih, tijekom njihovih kreativnih vrhunaca, ionako odvijala na svim razinama. Grupu The Beach Boys Wilson je u početku zamislio kao svojevrsni obiteljski glazbeni kolektiv. Osim njega, okosnicu su činila njegova braća – Dennis i Carl. Bratić Mike Love i njihov prijatelj Al Jardine zaokružili su postavu čija je evolucija od svojih početaka, 1961., pa sve do sredine te dekade, prije svega

hi-fimedia #97

odražavala novi duh kalifornijske rock glazbe. No ona je i ukazala na razmjere Wilsonove kreativne znatiželje, a u nekim trenucima i onoga što su neki kritičari u navali ekstatičnosti nazivali genijem. Na prvo slušanje tinejdžerske pop simfonije Beach Boysa dizajnirane su po mjeri njegovih velikih uzora – Paula McCartneya (čiji su ga domašaji na albumu Beatlesa Rubber Soul oduševljavali), te producenta Phila Spectora; Spectorov zvučni zid izrav-

no je nadahnuo zvučnu arhitekturu mnogih klasika Beach Boysa iz toga doba. Dodamo li tome pažljivo složene vokalne harmonije i višeglasje (inspirirano vokalnim sastavima kalibra Crystals ili Penguins) dobivaju se barem približne konture "kalifornijskog zvuka sredine šezdesetih". Čitavu tu ‘modu s plaže’ Brian je pažljivo isplanirao, sam i bez ičije asistencije, zapisat će mnogo kasnije britanski novinar Nick Kent (citat iz njegove sjajne, u nas prevedene zbirke eseja "Tamna strana rocka"). Godine 1962. Wilson je pretvorio "Sweet Little Sixteen" Chucka Berryja u "Surfin’ USA" i tako, prema riječima kritičara Nicka Cohna, stvorio ‘veliku surfersku himnu, himnu beskrajnog slavlja’. Godinu poslije nadmašio je čak i vlastita maštanja u Beach Boysima napisavši – s Janom Berryjem iz dua Jan & Dean – pjesmu "Surf City". U njoj je kreirao sveamerički srdačnu, suncem okupanu Valhalu gdje je omjer spolova takav da ‘dvije djevojke dolaze na jednog momka’. I tko je mario za to što se radilo o čistim fantazijama, o kulama u zraku? No taj djetinje naivni šarm još je više doprinosio njihovoj privlačnosti. U trenutku kad je surferska pomama dosegnula vrhunac, Wilson je proširio tematski obzor svojih pjesama na motoristički sport koji je ranih šezdesetih ulazio u modu."

U filmu Love & Mercy Paul Dano glumi mladog a John Cusack starijeg Briana Wilsona

U to se vrijeme družio s drugim autorima stihova. Prvi od njih bio je Gary Usher koji se s Wilsonom odmah našao na istoj valnoj duljini. Zajedno su skladali pjesmu "409" i besmrtnu "In My Room", prije negoli se na tipično podmukao način umiješao Wilsonov otac Murray prisilivši Ushera na neslavan uzmak nakon samo mjesec dana njihova poznanstva. Još jedan suradnik ‘kratkog daha’ bio je Bob Norberg koji je Briana upoznao s onozemaljskim zvucima Phila Spectora i njegovom posebnom produkcijom, "wall of sound", ugrađenom u različite

oblike pop glazbe i pjevače rhythm and bluesa. To iskustvo za Wilsona je bilo od neizrecive važnosti – i to u mjeri da je Spectorova glazba uskoro postala njegova sveprožimajuća opsesija. Album Pet Sounds smatra se krunskim dostignućem Wilsonovog nastojanja da nadmaši samoga sebe i vlastite utjecaje, od Paula McCartneya i Beatlesa do Boba Dylana. Pjesme su nastajale tijekom 1965. i ‘66. Wilson ih je stvarao mukotrpno i s tipičnim perfekcionističkim darom, i uglavnom sâm. Kad je temeljne snimke predočio osta-

lim članovima sastava, reakcije su bile obeshrabrujuće. Na sličan način pozicionirala se i njihova diskografska kuća Capitol, koja je dvojila o tome treba li album uopće pustiti na tržište. Za mjesto glavnog suradnika u procesu skladanja izborio se Tony Asher, novi vanjski suradnik Beach Boysa, koji je Wilsonove duboko osobne ideje pomogao artikulirati u stihove koji funkcioniraju na univerzalnoj razini. Pored svih drugih priznanja i nagrada, album Pet Sounds pohranjen je u Nacionalni registar tonskih snimaka američke kongresne knjižnice kao djelo od "iznimne kulturološke, povijesne i estetske važnosti". A to priznanje teško bi mogao dobiti bez inovacija na području same glazbe. One su višestruke – od autorskih i skladateljskih zahvata i primjene (tada novih) tehnoloških postupaka u procesu snimanja i miksanja, do nekonvencionalnog izbora instrumenata. Tako su u zvučnu sliku ugrađeni čembalo, orgulje, flaute, različita manje tipična žičana glazbala, pa čak i biciklistička zvona. Sve to imalo je mnogo važniju ulogu od pukog dekorativnog dodatka standardnoj rock postavi i vokalnim harmonijama, koje su dovedene do stupnja perfekcije.

hifimedia #97

PRIKAZ / BRIAN WILSON & THE BEACH BOYS

Sažimajući značaj Beach Boysa iz ranije faze karijere, jedan je kritičar zapisao kako je Wilson melodramatiku svakodnevice uspio pretvoriti u životnu glazbu

Sažimajući značaj Beach Boysa iz ranije faze karijere, jedan je kritičar zapisao kako je Wilson melodramatiku svakodnevice uspio pretvoriti u životnu glazbu, i to je činio bez izvještačenosti i bez lažne skromnosti. Jednostavno rečeno, srednjoškolski život uzdigao je na potpuno novu razinu. Nakon što je iz srednje škole učinio mit, na najboljem albumu, Pet Sounds iz 1966., proširio je

Koncem 1960-ih utjecaj i popularnost Beach Boysa osjetno se srozala, što je rezultat prirodnih sklonosti tinejdžerskoj publici, a ne "ozbiljnijim" slušateljima koji su naglo došli u središte zbivanja afirmacijom progresivnog i psihodeličnog rocka, te dolaskom konceptualnih ideja na globalnu scenu. Najbolji album grupe iz tog razdoblja nesumnjivo je Surf’s Up iz 1971.; naslovna tema novi je

Album Pet Sounds smatra se krunskim dostignućem Wilsonovog nastojanja da nadmaši samoga sebe i vlastite utjecaje, od Paula McCartneya i Beatlesa do Boba Dylana tematski okvir, nadrastao je sva lokalna obilježja i potvrdio univerzalnu vrijednost svoje glazbe koja je do danas ostala neupitna. Uostalom, neki aspekti u opusu Beatlesa, pa kasnije i grupa kao što su R.E.M., Ramones, Fleetwood Mac, Harry Nilson, Teenage Fanclub i mnogih drugih, teško se mogu zamisliti bez Beach Boysa. Wilsonu je čak i eksperimentator John Cale posvetio pjesmu, Mr. Wilson, s albuma Slow Dazzle. Što se događalo poslije? Na rastući psihodelični val Wilson je uz asistenciju ekscentričnog tekstopisca, skladatelja i aranžera Van Dyke Parksa pokušao odgovoriti monumentalnim projektom Smile (1967.) ali ga je – zbog rastućih pritisaka, osobnih i profesionalnih – u svibnju te godine napustio.Tako je (najavljeni, pa odbačeni) album uskoro dosegnuo mitski status kao jedan od ključnih "neobjavljenih" trenutaka američke i svjetske glazbe. Umjesto toga, u rujnu ‘67. pojavljuje se Smiley Smile, simplificirana i razblažena verzija onoga što je život počelo kao ambiciozna (i potencijalno utjecajna) konstrukcija. Mnogo godina poslije (2011.) izlazi kompilacija Smile Sessions koja okuplja izvorne fragmente s izvornih snimanja.

hi-fimedia #97

dokaz skladateljskog umijeća Briana Wilsona. Sredinu 1970-ih i kasnije, sve do solo renesanse idućeg desetljeća, taj će nadareni, ranji-

vi i smušeni glazbenik provesti u vrtlogu osobnih nevolja, ozbiljnih mentalnih poremećaja i nastojanja da iz svega izađe kao kakav-takav pobjednik, dok će njegov sastav (s njime ili bez njega) šepati dalje, snimajući prosječne ili slabe albume, živeći na staroj slavi. I izašao je – još uvijek ranjen i ranjiv, ali dovoljno jak da izazove respekt mnogih mladih bendova i izvođača. Teško da postoji glazbenik iz bilo kojeg razdoblja indie i underground rocka koji barem djelomično nije priznao utjecaj Beach Boysa ili Wilsona. Neke smo već spomenuli, a dodajmo još neke: od Big Star do Daft Punk; od My Bloody Valentine do Yo La Tengo; od Beatlesa preko Abbe do Fleet Foxes i Animal Collective. Ukratko, njihova se estetika i osjećaj za novo, drugačije i eksperimentalnije – osjećaju i čuju doslovno svugdje.

BLACK TONIC

NOVI REVOLUCIONARNI

OKUS B I T E R O KU S S KO F E I N O M

STVORENA

Droga Kolinska d.d., Kolinska ulica 1, 1544 Ljubljana

DRUGAČIJA

RAZGOVOR / STEVE WYNN

Dani vina i ruža jednog veterana

Steve Wynn, kultni američki kantautor, za časopis hifimedia osvrće se na svoju više od tri desetljeća dugu i bogatu karijeru

hi-fimedia #97

piše: Matko Brusač

Snimio: Guy Kokken

ijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća američki glazbenik Steve Wynn bio je jedan od istaknutijih aktera prikrivene renesanse gitarističkog zvuka koja se u to vrijeme odvijala uzduž SAD-a. Wynn je najpoznatiji kao frontmen utjecajnog losanđeleskog benda The Dream Syndicate, vjerojatno najboljeg i najpoznatijeg izdanka mikro-žanra koji se danas podvodi pod odrednicu "paisley underground". Nadahnuti prije svega ostavštinom The Velvet Undergrounda, kao i albumima koje je Neil Young snimio u pratnji benda Crazy Horse, The Dream Syndicate već su u prvoj polovini osamdesetih položili temelje za neke od kasnijih razvojnih trendova u žanrovskom polju alternativne rock glazbe. U prvom redu, to se odnosi na njihov najcjenjeniji album "The Days of Wine and Roses" iz 1982. godine koji se, u retrospektivi, jasno nameće kao jedna od povodnih točaka za razumijevanje geneze alt-country polja početkom devedesetih. Nakon što je raspustio The Dream Syndicate 1989. godine, Wynn je započeo samostalnu karijeru koja se odlikuje rijetko visokim stupnjem konzistentnosti i koja, kada je posrijedi nešto tradicionalniji dio suvremene alternativne američke rock produkcije, nema previše pandana. Također, Wynn je u međuvremenu oformio i raspustio nekoliko ad hoc bendova, poput grupa Gutterball i Smack Dab. Posljednji – The Baseball Project – pokrenuo je zajedno sa svojom ženom, bubnjarkom Lindom Pitmon, Scottom McCaugheyjem i Peterom Buckom. U Zagrebu se ovoga puta zaustavio u sklopu Solo! Electric! turneje, gdje se 30.10. 2015.

hifimedia #97

RAZGOVOR / STEVE WYNN godine na koncertu u klubu Močvara, u organizaciji Žednog uha, publici predstavio sintezom svog cjelokupnog kantautorskog rada. Prije koncerta sjeli smo s Wynnom i popričali, između ostaloga, o ponovnom okupljanju The Dream Syndicatea, planovima za budućnost, Bobu Dylanu, bejzbolu i visini najamnina stanova u New Yorku. Posljednji komplet autorskih stvari objavili ste 2011. godine – radi se o albumu "Northern Aggression" koji je snimljen u pratnji benda Miracle 3. Za nekoga tko je gotovo cijeli dio samostalne karijere u prosjeku izbacivao jedan album godišnje, ovo izgleda kao prilično dugačka pauza. Što se događa, je li sve u redu? Imate li nešto u planu u skorije vrijeme?

Točno, to je dobro pitanje. U neku ruku, to je zanimljivo, jer sam u proteklom desetljeću objavio, čini mi se, dvanaest ili trinaest albuma u deset godina. Nisam siguran što se točno dogodilo. U nekoliko posljednjih godina više sam se fokusirao na rad u bendu The Baseball Project – u Americi, u stvari, sviramo cijelo vrijeme. Također, ponovno sam okupio i The Dream Syndicate, a i dosta vremena provodim svirajući ove samostalne koncerte. Međutim, prošle godine konačno mi je palo na pamet koliko je puno vremena prošlo od posljednjeg albuma. Zato u idućih pola godine objavljujem čak tri ploče. Zbilja?

Da. Riječ je o novoj, četvrtoj ploči The Baseball Projecta. Objavljujem, napokon, i novu samostalnu ploču. Radio sam soundtrack za jednu norvešku televizijsku seriju ("Dag") . Snimio sam šest pjesama i toliko sam uživao tijekom tih sessiona da sam odlučio vratiti se u studio i nastaviti snimati pjesme – to će biti

ćemo ga. Također, nadam se i da ću bend prvi puta dovesti u Hrvatsku. Ove godine diskografska kuća Omnivore ponovno je objavila album "The Days of Wine and Roses". Duže razdoblje album nije bio prodaji. Kako danas, s distancom od tri desetljeća, gledate na tu ploču?

Još uvijek osjećam neku vrstu povezanosti s tim pjesmama. Kada ih izvodim, osjećam povezanost s njima, još uvijek mi se osjećaji i problemi koji su na njima zabilježeni čine autentičnima. U tom smislu, mislim da je ta ploča još uvijek "živa". S druge strane, kada je slušam danas, ona uopće ne zvuči kao da je nastala u osamdesetim. Zvuči kao da je mogla biti snimljena i prije godinu dana ili pet godina. Zbog toga mi se također sviđa. Pretposljednja samostalna ploča koju ste objavili bila je zapis jednog koncerta u Italiji na kojem ste izvodili isključivo obrade Boba Dylana. Ploča je naslovljena "Wynn Plays Dylan" i objavljena je 2009. godine. U vašim formativnim glazbenim godinama – kraj sedamdesetih, prva polovina osamdesetih – Dylan nije bio osobito na cijeni. Nikad ne bih rekao da ste veliki Dylanov obožavatelj.

O, da. Veliki sam fan. Istina je ovo što kažete, ali ja volim čak i njegove "loše" albume. Kada se vratite albumima za koje se, u vrijeme njihova objavljivanja, govorilo da su loši, vidite da stvari baš i nisu tako jednoznačne. Mislim da Dylanovi "kršćanski" albumi uopće nisu loši. Uglavnom, jedan od koncertnih organizatora u Italiji, s kojim sam surađivao nekoliko puta, došao je na tu ideju. Na jednom festivalu okupio je bend i odlučili smo odraditi koncert s Dylanovim pjesmama. Njemu se to toliko svidjelo da je odlučio i službeno objaviti snimku tog koncerta. I to

"Želio sam raditi inteligentne ploče i plutati ispod radara. Još uvijek sam tu, i nastavljam to raditi i danas." moja nova ploča. Riječ je o ploči relativno psihodeličnog, kasnonoćnog country ambijenta. Također, počinjem snimati i prvu ploču sa svojim matičnim bendom The Dream Sydincate, nakon punih dvadeset i sedam godina.

je zaista bio odličan koncert. Međutim, ne bih mogao podnijeti da tako nešto radim na relativno redovitoj bazi.

Bend ste ponovno okupili 2012. godine i odsvirali kraću seriju koncerata po SAD-u i Europi.

Ok, recite mi nešto o jednom od vaših najhvaljenijih albuma, ploči "Crossing the Dragon Bridge" koju ste snimali u Ljubljani zajedno s Chrisom Ekcmanom (The Walkabouts) 2008. godine.

Tako je. Uglavnom, želim dovesti The Dream Syndicate u isti taj studio u Vriginiji u kojem sam već snimao u nekoliko navrata. Naši koncerti bili su prilično dobri, mislim da smo svirali izvrsno. Stoga želim dovesti bend tamo i vidjeti što će od svega toga na kraju ispasti. Dosad, sve oko ponovnog okupljanja The Dream Syndicatea funkcioniralo je po principu – ako nam se sviđa, nastavit ćemo, ako ne, ništa od toga. Mislim da će tako biti i s ovim albumom. Ako nam se svidi to što budemo snimili, objavit

Volim tu ploču. Chrisa poznajem dugi niz godinu i uvijek sam volio njegovu produkciju. Točnije, sviđa mi se na način na koji kombinira gudačke elementa s rock and rollom, način na koji postiže sinematičan ambijent istovremeno ostajući vjeran tradicionalnim rock and roll formama. Prije te ploče, dugo smo razgovarali o suradnji, nekih desetak godina. Međutim, nismo nikako mogli uskladiti obaveze. Uglavnom, kada se to napokon dogodilo, prije nego što sam otišao u Ljubljanu, u svojoj glavi napisao sam

hi-fimedia #97

album o tome kako zamišljam da bi bilo provesti mjesec dana u tom gradu. Došao sam tamo, upijao gradsku atmosferu, puno hodao, i album je bio gotov za tri tjedna. Volim raditi na taj način. Meni je vaša najdraža ploča "Here Comes the Miracle" iz 2001. godine. Nju ste, pak, snimili u Arizoni, na preporuku Howeja Gelba, frontmena dugogodišnje alt-country institucije Giant Sand.

Danas mi se čini kako je to bio prijelomni trenutak u mojoj samostalnoj karijeri. Imao sam četrdeset godina i nisam bio posve siguran kojim putem želim nastaviti dalje. Štoviše, nisam bio siguran hoću li ubuduće biti u stanju pronaći dovoljno inspiracije da se nastavim baviti ovim poslom. Bio je to čudan period, razdoblje u kojem, u svakom slučaju, više niste mladi, ali nemate niti status veterana. Gelb me pozvao u taj studio u Tucsonu. Sviđa mi se raznovrsnost te ploče i njezina sirovost. Valjda svatko jednom u životu želi napraviti dupli album. I na koncu su stvari ispale jako dobre, dobio sam mnogo pozi-

Steve Wynn s grupom The Dream Syndicate (gore) i The Baseball Project (desno)

nicima. Primjerice, imamo vlastitu bejzbol fantasy ligu – tu su smo Steve, Mike i ja, naravno. Ali i Stephen Malkmus (Pavement), Steve Berlin (Los Lobos), Ben Gibbard (Death Cab for Cutie), Will Johsnon (Centro-matic), Craig Finn (The Hold Steady), Jason Isbell . . . Svi ti ljudi su potpuni fanatici. Ipak, čini se da je u albumima The Baseball Project moguće uživati čak i ako ne pokazujete nikakav interes prema tom sportu.

Da, jer na kraju dana, to su ipak pjesme o ljudima. Primjerice, u Oslu smo koncert raspro-

Drugoj aveniji u East Villageu, u kojemu i danas živi, a mjesečna rata iznosila je oko tristo dolara. Danas ta cifra izgleda nezamislivo. Život u gradu nikad nije bio skuplji.

O čovječe, te priče . . . To je, iz današnje perspektive, potpuno nevjerojatno. Ja sam oduvijek bio zaljubljen u New Yorku i želio sam ondje živjeti. Međutim, život na Manhttanu je doista postao nepodnošljivo skup. Linda i ja morali smo preseliti u Queens. Mislim da je naša stanodavka napravila ogromnu zabavu nakon što smo otišli. Čini mi se da je Queens nešto poput posljednje njujorške oaze – ondje

Čini se da nekad jednostavno završite s životom koji vam je u neku ruku i bio namijenjen dali u jednom danu. Mislili smo kako nema nikakvog smisla svirati pjesme o bejzbolu u Europi. Međutim, ljudi nas žele čuti i mislim da bi ste nas uskoro mogli vidjeti i na prvoj europskoj turneji. tivnih reakcija. Vjerojatno se radi o ploči koju i ja najviše volim, također. Nakon nje, bilo mi je jasno kako ću se ovim poslom nastaviti baviti još dugi niz godina. Moram priznati kako mi je ideja kojom je vođen nastanak benda The Baseball Project sjajna. Čini mi se da u praksi stvar funkcionira podjednako dobro. Iz nekog idiotskog razloga, barem iz mog iskustva, određeni dio posvećenih obožavatelja rock glazbe prezire sport. Riječ je o rokerskoj reafirmaciji bejzbola?

Na neki način, svakako. Mislim, koja je razlika između raspravljanja o vašim najdražim igračima bejzbola i, na primjer, o vašim najdražim albumima Rolling Stonesa? Mislim da je tu riječ o istoj vrsti posvećenosti i fanatizma. Kada smo snimili prvi album, imali smo na umu ovo o čemu ste upravo govorili. Dakle, imate obožavatelje rock glazbe i obožavatelje bejzbola. Činilo se da kao da su to dvije potpuno odvojene kategorije. Međutim, ubrzo se ispostavilo da to baš i nije tako. Ista je stvar i s glazbe-

Nažalost, moram primijetit kako ste posljednjih nekoliko europskih turneja odradili u samostalnom aranžmanu. Kada ćemo vas opet moći vidjeti s bendom? Je li vođenje pratećeg benda na turneju jednostavno postalo preskupo?

Pa, svakako, ekonomski aspekt u posljednje vrijeme tu počinje igrati sve važniju ulogu. Jeftinije je. S druge strane, odrađivati turneje u ovakvom aranžmanu također ima svojih prednosti. Možete odsvirati više koncerata i možete se lakše kretati. Primjerice, sinoć sam svirao u Novom Sadu. Da na ovoj turneji imam prateći bend, to vjerojatno ne bi bilo moguće. Također, puno je izazovnije kada se morate sami suočiti s publikom. Nemate se iza čega sakriti. Rođeni ste u Los Angelesu, ali posljednjih dvadeset godina života proveli ste u New Yorku. Nedavno ste se, kako sami kažete, preselili s Manhattana u Queens. Nedavno sam pročitao memoare Roberta Christgaua "Going Into the City", u kojima on piše kako je negdje početkom sedamdesetih kupio svoj četverosobni stan na

još uvijek postoji određena doza etničke i klasne heterogenosti. To je nekad bio slučaj i s Manhattanom, ali kada sam ja došao u New York, taj je svijet već počeo nestajati. Queens je sasvim u redu. Ondje se ne vrti sve oko novca. A i navijam za Metse. Za kraj, malo veteranskog rezimiranja. Početkom osamdesetih uj Los Angelesu postojala je grupa sjajnih bendova - The Dream Syndicate bio je samo jedan od njih. Velika većina tih bendova nije uspjela preživjeti devedesete, a njihovi članovi, koji su se nastavili baviti glazbom, bili su osuđeni, čini se, da nastave raditi na mjestima koja su prilično udaljena od granice srednjestrujaškog glazbenog polja. Mislite li, u tom smislu, da su stvari mogli ispasti i drugačije?

Ne znam. Mislim da smo svi mi imali zapravo dosta sreće. Za mnoge od nas stvari su na kraju ispale sasvim u redu. Čini se da nekad jednostavno završite s životom koji vam je u neku ruku i bio namijenjen. Kada sam se počeo baviti s ovim poslom, odnosno kada sam pokrenuo The Dream Syndicate, nisam imao nekakvih posebnih ambicija. U svakom slučaju, nisam planirao i želio svirati na stadionima. Želio sam raditi inteligentne ploče i plutati ispod radara. Još uvijek sam tu, i nastavljam to raditi i danas.

hifimedia #97

ROCK FFS

Coldplay

FFS

A Head Full Of Dreams

Kolaboracija škotskih Franz Ferdinand i američkih glam/art rock Sparks zapravo i nije toliko iznenađujuća. Franz Ferdinand izgradili su reputaciju na iznimno arty vizualnom aspektu, naslovnicama koje često koketiraju s konstruktivizmom i stihovljem koje vrvi referencama na ono ili ovo književno djelo, a Sparks nisu ništa ako nisu ekstravagantni, tako da ovo partnerstvo itekako ima smisla. "FFS" je, ne znam kako da ovo drugačije sročim, nevjerojatno šašav album koji predivno spaja ridikuloznost i pompu (u najboljem mogućem smislu, ako je to ikako moguće) glam rocka a la Steve Harley (i očito Sparks)i plesnost synthpopa. Od klavirskog uvoda na "Johnny Delusional", Kapranosovog prepoznatljivog baritona i Maelovog teatralnog, visokog glasa i sasvim zgodnog, plesnog refrena kojeg nosi synth i Maelov vokal, do gotova pa megalomanskog početka na "Police Encounters" koji se ubrzo pretvara u pomalo bizaran refren te konačno "Collaborations Don’t Work", mock opera kompozicije koje se ni Queen ne bi posramio, FFS ne razočaravaju kao što je moj unutarnji skeptik očekivao. Eponimni album sasvim je ugodno glazbeno iskustvo, pogotovo za ljubitelje glam rocka i nešto ekstravagantnijih aranžmana.

Dug su put – popločen milijunima funti – prevalili Chris Martin i društvo u transformaciji od umjereno darovitih miljenika britanske indie-pop scene do globalnih superzvijezda s pjesmama "većima od života." Jesu li doista? Tako barem zvuče. Povijest Coldplaya zapravo je povijest grčevitih pokušaja stvaranja velikih gesti – a velike se geste prepoznaju u albumima epskih proporcija. Dakako, na tom je riskantnom putu lako odskliznuti u čisti kič, što im se uglavnom posljednjih godina i događa – poglavito na novom, sedmom studijskom albumu A Head Full of Dreams. Popis gostiju govori mnogo, a on uključuje Beyoncé, Noela Gallaghera, soul veteranku Mary Clayton i Baracka Obamu glavom, navodno osvjedočenog obožavatelja grupe, u skladbi "Kaleidoscope". Ona sadrži sample iz teme "Amazing Grace" koju je američki predsjednik otpjevao na sprovodu Clementa Pinckneya, stradalog u masakru u crkvi u Charlestoneu. Dakako, nema osobitog umjetničkog razloga za takav postupak, osim činjenice da su Coldplay spremni učiniti sve kako bi svoju pop-mesijansku misiju učinili još značajnijom u očima svjetskog mainstreama. Zapravo, po količini isprazne pompe gotovo su premašili kraljeve pompe, grupu U2. Album je skro-

[Domino; 2015.]

Parlophone, 2015

Sven Popović

hi-fimedia #97

jen po svim pravilima struke, pa će kritičar Chicago Tribunea dobro primijetiti kako refreni zvuče kao da su sastavljeni na kakvoj konvenciji pop radiofonije. Široki, raspjevani pripjevi nižu se kao na tekućoj vrpci, uz sve moguće produkcijske raskoši. Tematski i glazbeno, ovo bi, kako svi naglašavaju, trebala biti "svjetlost nakon tame" koja je ostavljenog Martina obavila na prethodnom, atipično prigušenom albumu Ghost Stories, spjevanom u spomen propalom braku s Gwyneth Paltrow. Što se novog tiče, dovoljno je poslušati jednu od himni, "Adventure of a Lifetime." Pseudoegzotični motiv, plesni (ali nenapadni) ritam, sva produkcijska čuda svijeta i začudni, tugaljivooptimistični vokali čine recept za trenutni uspjeh. Kako će, međutim, ova musaka od milijun dolara (ili funti, svejedno) izdržati test vremena, drugo je pitanje. Denis Leskovar

Fidlar Too

[Mom + Pop Music; 2015.]

Fidlar su se već eponimnim albumom iz 2013. popeli na sam vrh (tada) nove garažne eksplozije. Infantilnost, bezumni hedonizam i gotovo pa religiozno bježanje od bilo kakvog oblika odgovornosti krasili su album prvijenac. Takva, hajde, nazovimo to životnom filozofijom, nije zapravo nimalo neobična za ljude od dvadeset i nešto godina. U nedavnom intervjuu za Stereogum je Zac Carper, idejni lider benda, rekao kako je prelazak iz ranih (kad je bend osnovan) u kasne dvadesete (faza drugog albuma) iznimno čudno psihološko putovanje. Kao čovjek koji upravo to prolazi, mogu potvrditi. U tom je istom intervjuu priznao kako se skinuo s heroina, metamfetamina i kreka ili njegovim riječima: "Na prvom sam albumu bio nadrogirani luđak, a sad sam samo luđak", i taj se pomak osjeti, koliko na lirskom (ako ćemo to tako nazvati) toliko i na glazbenom planu. Fidlar više nije samo party punk bend, ovaj put nastoje zagrebati ispod površine. Zapravo je fascinantno kako je čovjek s toliko mračnom i neugodnom prošlosti uspio pisati toliko poletne i optimistične pjesme. Na "Too" Carper se hvata ukoštac s bjesovima ovisnosti, a to rezultira poprilično briljantnim pjesmama. Otvarajuća "40oz. On Repeat" započinje pompoznim rifom i snažnim feedbackom, a generalno progovara o socijalnoj anksioznosti, tretiranju iste alko-

holom te konačnom nastojanju da se otrijezni. "Punks", koja se fino nastavlja na prvu stvar, bazirana je na snažnom gitarskom rifu i urlanju koje prijeti totalnim gubitkom glasnica. Taman kad čovjek pomisli da se Fidlar "ražestio" i okrenuo mračnijem i jačem "rifovlju" ulete u "West Coast", preradu pjesme sa "Shit We Recorded In Our Bedroom" EP-a, zaraznu, briljantnu pop punk pjesmu koju je gotovo pa nemoguće izbaciti iz glave. Tako balansiraju cijelim albumom, između frenetičnog punka i tekstova koji progovaraju o iznimnog bolnih aspektima Carperovog života, brojnim prekidima, privatnim armagedonima, pijanim ili drogiranim ispadima, pa sve do zaključka kako je život gori što si stariji i trjezniji. Možda je najveće iznenađenje albuma pjesma "Overdose", bluesy, akustična balada (mislim da je tema sasvim očita) koja kulminira bučnim i mračnim rifom prije nego se vrati u akustični outro. Novim albumom Fidlar ostaje na samom vrhu suvremene garažne/punk scene pritom dokazujući kako i dan-danas, nakon toliko godina, filozofija tri akorda plus iskrenost i dalje vrijedi. Momci se nisu reciklirali, krenuli su hrabro dalje po pitanju glazbene i životne zrelosti. Sitnim koracima, ali barem u pravom smjeru.

Joanna Newsom Divers

(Drag City, 2015)

edan je novinar pjevačicu, skladateljicu, harfisticu i povremenu glumicu Joannu Newsom opisao sintagmom "superzvijezda nezavisnog rocka" ∑ no to je površna i djelomično precizna oznaka. Njezin doticaj s rock glazbom ogleda se prije svega u izboru suradnika ∑ koji čak seže do Stevea Albinija ∑ no u mnogim elementima doista je teško pronaći bilo koju zajedničku točku sa suvremenom kantautorskom glazbom ∑ vjerojatno će Kate Bush ili Tori Amos biti prva imena koja padaju napamet. Newsom, njezina harfa i "uvrnuti" vokalni stil nisu po svačijem ukusu, no kreativna smjelost koja ju vodi na svim razinama skladanja, realizacije i prezentacije svoje glazbe osigurava joj posebno mjesto na sceni, bez obzira u koju je žanrovsku ladicu željeli ugurati. Podrijetlom iz Kalifornije, karijeru

je počela 2002. s dva EP-a iz kućne radinosti, a svaki od njezina četiri "prava" albuma, začudan su spoj alternativnog popa, starog i novog folka, afričkih utjecaja, apalačijske tradicije, bluegrassa i klasične glazbe ∑ i svaki predstavlja putovanje kroz atipičan i poetičan svijet, koji se opire poznatim kantautorskim obrascima. Tu se negdje može smjestiti i novi projekt, Divers. U osvrtu za londonski list Observer Tim Lewis piše i podsjeća kako album, u dobrom dijelu tematizira i ljubav ∑ pronađenu pa izgubljenu ∑ ali i ističe biografske elemente. Česte su reference na New York, u kojem je provela neko vrijeme, ili na povijesne lokacije, poput one u temi "Sutton Hoo" ∑ što je naziv nekadašnjeg indijanskog sela na području današnjeg Greenwich Villagea. Na albumu (čija je zaključna pjesma "Time, As A Symptom", rezultat suradnje Praškim Filharmonijskim orkestrom) glazba i dalje putuje od komornog folka i srednjovjekovnih motiva do raznih oblika suvremenosti -- i natrag. Naravno, za stjecanje potpunije glazbene slike potreban je ozbiljniji slušateljski angažman: glazba poput ove nije namijenjena jednokratnoj uporabi. Denis Leskovar

Sven Popović

James McMurtry Complicated Game

(Complicated Game Records, 2015.)

Još od 1989. godine, kada se, uz pomoć Johna Mellencampa, debitantskim albumom "Too Long in the Wasteland" predstavio američkoj roots-rock sceni, teksaški kantautor James McMurtry njezin je uvjerljivo najpismeniji protagonist. Ili najliterarniji, ako je potrebno izraziti se preciznije. Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina McMurtry zapravo i nije objavljivao mnogo, sveukupno osam studijskih albuma, a njegovo pretposljednje izdanje, album "Just Us Kids", datira iz sada već davne 2008. godine. McMurtry je u prošlom desetljeću objavio tri albuma – svaki od njih bio je, s obzirom na uobičajene žanrovske norme, obilježen ambicioznijim tipovima produkcije, prateći su bendovi na njima igrali veoma bitnu ulogu, a njegovo je prepoznatljivo, klasično realističko pripovijedanje mjestimično prelazilo i u eksplicitnu kritiku tekućeg političkog života (primjerice, sjajna pjesma "We

hifimedia #97

ROCK Viet Cong Viet Cong

[Jagjaguwar/Flemish Eye; 2015.]

ini se da odlični postpunk sastavi uvijek imaju politički sumnjiva imena, Joy Division, Gang of Four, a danas je tu i kanadski Viet Cong iz Calgaryja, bend koji je nedavno svirao u Zagrebu (Močvara krajem kolovoza). Matt Flegel (bas i vokal) i Mike Wallace (bubanj) gledali su kako im se prijašnji bend, Women, raspada. Prvo je nastupila tenzija između članova, a ubrzo nakon toga je gitarist Christopher Reimer 2012. umro u dobi od 26 godina. Nimalo lake okolnosti nakon kojih nastaje Viet Cong čiji je istoimeni album jedan od najuzbudljivijih i najmaštovitijih albuma 2015. I dok se smrt kao jedan od motiva uvijek nazire negdje u pozadini (recimo stih "if we’re lucky/we’ll get old and die" ili konačna pjesma poprilično simptomatičnog naziva "Death"), nikako se ne može reći da je riječ o albumu čije pjesme bacaju nepovratno u očaj. "Viet Cong" je jedan od albuma koji fascinira aranžmanima, zvucima i stihovljem

hi-fimedia #97

od prvih trenutaka, s moćnim, jekom natopljenim bubnjevima "Newspaper Spoons" na koje se nastavlja maltene gregorijanski napjev i zatim gitaristička buka iz koje na kraju dopire jednostavna, umirujuća synth melodija. Upravo je to ispreplitanje instrumenata gdje nijedan nije cijelu pjesmu dominantan je ono što njihove pjesme čini toliko privlačnima, bio to bijeli šum gitare, jednostavna i čvrsta bas linija i odlična vokalna dionica na "Continental Shelf", ili gitarske linije koje podsjećaju na najbolja izdanja Gang of Four, vokalnu liniju nalik mantri i u konačnici jednostavan i uhu ugodan rif koji otvara "Bunker Buster" samo kako bi se sve opet vratilo u disonancu, pa sve do gotovo pa plesne "Silhouettes" koju nose synth i dinamično bubnjanje. Album završava jedanaestominutnom "Death", predivnim, repetitivnim jammom kojeg krasi možda najbolji tekst na albumu (a tekstovi su im zbilja sjajni) i koja se polako gradi do bučne kulminacije i neurotičnog outra. Eponimni album Viet Conga otkriva ogromne kapacitete benda, mnogo prostora za nadogradnju, a zbog svoje raznolikosti, zaigranosti i razrađenosti garantira da ćete svakim novim preslušavanjem otkriti nekakav detalj koji prije niste. Zasigurno jedan od albuma godine. Sven Popović

Can Make it Here"). Njegov povratnički album "Complicated Game", međutim, predstavlja povratak jednostavnijim, folkerskim načinima aranžiranja, dok je njegova političnost, u usporedbi s prethodnicima, ipak nešto prikrivenija. Ona se, prije svega, ogleda u socijalnom porijeklu i načinima života protagonista iz dvanaest pjesama koje sačinjavaju novi McMurtryjev album. Općenito, album je moguće shvatiti i kao neku vrstu klasne reartikulacije američkog sna koja je sasvim u skladu s trenutnim povijesnim trenutkom. Tako junak pjesme "Long Island Sound", koji zajedno s obitelji dolazi iz Tulse u New York u uspješnoj potrazi za poslom, veselo zaključuje: "The company’s not bad as the companies go / They still got the health plan and they raising my pay." Na albumu nema niti jedne slabe pjesme, a McMurtryjevo je pisanje na impresivno visokom nivou, ako je to uopće potrebno posebno napomenuti. Štoviše, radi se vjerojatno o najboljem albumu u McMurtryjevoj karijeri i sasvim sigurno o najboljem americana albumu objavljenom u 2015. godini. Matko Brusač

Billy Gibbons Perfectamundo (Concord, 2015.)

Billy Gibbons svoj je osobni djelić popularnoglazbene slave stekao, dakako, kao gitarist i pjevač legendarnog američkog rock benda ZZ Top. Podsjetimo se - ZZ Top prije tri su godine objavili album "La Futura" koji je od strane glazbene kritike dočekan, u pozitivnom značenju riječi, prilično blago. Stoga je Billy Gibbons, čini se, kao zreli šezdesetšestogodišnjak, zaključio kako je možda došlo pravo vrijeme i za njegov prvi samostalni album. Kao originalni nacrt, "Perfectamundo" je, u najmanju ruku, interesantan u žanrovskom smislu. Naime, Gibbons je zamislio set pjesama koje bi, s jedne strane, svoju zvučnu kvalitetu trebale crpiti iz bogatog teksaškog blues naslijeđa – riječ je o arhivu kojeg on nesumnjivo znalački poznaje - dok bi, s druge, njihove ritmičke temelje trebao predstavljati izbor iz široke palete afrokubanskih ritmova. Sama izvedba, naravno, baš i nije najbolje uspjela. A teško da tome u prilog ide i nevjerojatno kićena i slojevita produkcija ovog albuma. Zaista, u nekim se trenucima "Perfectamundo" doima kao prilično ridikulozno ostvarenje – to je slu-

Natalie Merchant Paradise Is There ∑ The New Tigerlily Recordings 2015 Nonesuch/Dancing Bear

odine 1993. Natalie Merchant odlučuje da je grupa 10000 Maniacs za nju prošlost i započinje solo karijeru koja (s duljim ili kraćim prekidima) traje i danas. Grupa nastavlja bez nje uz puno manje uspjeha, no to je dio jedne manje zanimljive priče. S druge strane, Merchant odlazi u studio i snima ploču koja je definirala žensko kantautorsko pismo devedesetih: zbirka bolno introspektivnih, suptilnih i nježnih pjesama pod naslovom Tigerlily do danas se smatra najboljim trenutkom njezine karijere, albumom koji još nije uspje-

čaj, recimo, kada Gibbons negdje na sredini albuma u auto-tune refrenu pjeva o "pickin’ up chicks on Dowling Street". Međutim, ako je to neko opravdanje, čini se da Gibbons nekih ozbiljnih ambicija s ovim albumom nije imao niti u startu. Matko Brusač

Fuzz II

[In the Red; 2015.]

Neobično je kad Ty Segall ne izbaci barem dva glazbena izdanja unutar godinu dana. Početkom 2015. izbacio je meki, blago psihodelični EP, "Mr. Face" pa nije bilo preveliko iznenađenje kad se pročulo da će Fuzz, žestoki psihodelični garažni rock sastav koji su osnovali gitarist Charlie Mootheart i Ty (na basu je ovaj put Chad Ubovich iz Meatbodiesa) izbaciti drugi album. I to dvostruki. Možda je redundantno napisati kako je format dvostrukog albuma krajnje zahtjevan, čak i hiperproduktivnim skladateljima poput Tya. Rezultat je sljedeći: iznimno dobar album koji bi bio fenomenalan da je deset-petnaest minuta kraći. Drugi album jednostavno nazvan "II" ne donosi nikakve bitne promjene u odnosu na debitantsko izdanje, što je u slučaju Fuzza sasvim dobra odlu-

la nadmašiti. Čini se da je njime kantautorica i sama ostala trajno fascinirana, pa je 20. rođendan tog bestselera odlučila pretočiti u njegov remake ∑ i to više nego dostojan. Album Tigerilily pojavio se u novom kontekstu, ali ga je i proširio, stvorivši publiku koja će se u drugoj polovini devedesetih masovno okupiti oko putujućeg ženskog festivala Lilith Fair - festivala koji se pretvorio u važnu komercijalnu i pop kulturnu činjenicu i nadrastao osobine glazbenog događaja. "Vrijeme je promijenilo ovih jedanaest pjesama, kao što je promijenilo i mene samu," napisala je autorica u knjižici albuma Paradise Is There ∑ The New Tigerlily Recordings. toviše, nije se teško složiti sa zaključkom recenzenta časopisa Mojo koji tvrdi kako je "prolazak vremena samo pojačao snagu skladbi s debija Tigerlily". S tim dvjema spoznajama (odnosno, pretpostavkama) Merchant je ušla u studio kako bi otkrila sebi i pokazala publici u kojoj mjeri su pjesme poput "Wonder",

ka. Ty Segall radi najbolje ono na čemu je garažni rok uostalom i baziran, reinterpretaciji utjecaja, u ovom slučaju ponajviše Hendrixa, Black Sabbatha (tj. generalno proto-metala) te nešto psihodeličnijih (i ništa mekških) zvukova. Rezultat je sonična epopeja moćnih rifova ("Rat Race" i najgaražnija, "Red Flag" najbolji primjeri toga), divljačkog bubnjanja i pomalo pretjeranih (ali odličnih) solaža. Za razliku od Tyevih uobičajenih glazbenih uradaka, muzika koju radi s Fuzzom zahtjeva nešto intenzivnije slušanje kako bi se zaista cijenio trud uložen u građenje pjesama. Naime, pjesme se toliko dobro nastavljaju jedna na drugu da je potrebno više preslušavanja ploča kako bi se zaista cijenio trud uložen u nijansiranje i strukturiranje albuma, pritom ne mislim da su pjesme repetitivne, nego jednostavno tvore čvrst kontinuitet. Iznenađenje stupa pred sam kraj albuma, predzadnja "Silent Sits the Dust Bowl" sa svojim melankoličnim intermezzom kojeg isprepliće predivna gudačka orkestracija samo kako bi sve opet eksplodiralo s distorziranim gitarama, dok zadnja, trinaestominutna "II" je nevjerojatan jam koji lebdi nad suludim, psihodeličnim krajolicima. Novi album Fuzza je odličan, demonstrira da su i Ty i Charlie i dalje sila na koju treba računati, a jedina zamjerka zaista ostaje duljina tj. nedostatak mjere u ponekim pjesmama. I dalje jedan od vrhunaca suvremenog garažnog roka. I dalje slušati najglasnije. Sven Popović

"San Andreas Fault" ili ( jednako briljantna) "I May Know The Word" evoluirale od samog nastanka do danas, prije svega u emotivnom, pa onda i u zvukovnom pogledu. motane u svježe i još intimnije aranžmane, nove izvedbe doista zvuče zrelije, baš kao što su i njezini vokali poprimili drugačiju, dublju nijansu. Dovoljno je provjeriti (nekadašnji) hit-singl "Carnival" koji se iz ekstenzivne forme na razmeđi folka i elegantne rock ritmike pretvorio u akustični dragulj posve nove snage. Najtemeljitiju transformaciju doživjela je tema "Wonder", koja je iz radijskog hita prerasla u prvoklasan komad organske akustike. Paradise Is There mnogo je više od obljetničkog puta u bolju prošlost. Riječ je o drugačijem čitanju stare literature, o vrlo dobrom dopunskom štivu koje u društvu s originalom daje cjelovitu sliku razvoja jedne hipersenzibilne umjetničke osobnosti.

Denis Leskovar

Partibrejkers Sirotinjsko Carstvo [Odličan Hrčak; 2015.]

Kada nazivi albuma odjednom počnu biti loše igre riječima koje više priliče glazbenim abominacijama poput Dubioze Kolektiva možda je vrijeme da se gitare stave u futrolu, a mikrofon iskopča. Partibrejkersima je uvijek išlo nekoliko stvari, skladanje dobrih blues rock kompozicija i pisanje parolaških stihova s uličnjačkim predznakom. Dakle, nikad nisu na tekstualnom planu prodirali do nekih dubina, a glazbeno nikad nisu bili pretjerano maštoviti. I to je djelovalo. Barem neko vrijeme. Ponekad treba znati reći da je dosta. Partibrejkersi to ne znaju. "Ne mogu da kapiram što ne razumem, da osećam jedino umem" (što god ovo prvo značilo) deklarira Cane na "Ne mogu da kapiram", tako da je već u prvoj minuti jasno o čemu se radi i kakvih ćete se banalnih, nimalo lucidnih i neduhovitih stihova naslušati. Stihovi poput "dok te pamte ti si živ" ili "tražim čoveka među ljudima" sasvim su dobri ako ste u ranim razredima srednje škole i ako ste ih korektorom zapisali na školsku torbu ili markerom zapisali na klupu, ovako vas samo natjeraju da podignete obrvu i preskočite pjesmu. Najgore je što je na glazbenom planu sve dobro; time mislim da je

hifimedia #97

ROCK sve ostalo isto, Canetov glas i dalje ima onu specifičnu grubost, a Antonov zvuk gitare i rifovi i dalje su ono po čemu se Brejkerse odmah iste sekunde prepozna, a takav žig odlika je samo zaista dobrih gitarista. No i to ima svoje granice, nemoguće je cijelu karijeru podgrijavati jedno te istu juhicu i nanovo je servirati, osim ako niste AC/DC ili Mötorhead, naravno. Partibrejkerse je, jednostavno rečeno, pojelo vrijeme, kliznuli su u banalnost i nimalo atraktivno drvljenje po jedno te istom receptu. "Trošimo vreme na gluposti", pjeva Cane na "Vrtim se", i dok bi bilo pregrubo reći da je preslušavanje ovog albuma traćenje vremena, nije ni daleko od istine. Slušati samo ako ste fanatik. Ili srednjoškolac. Sven Popović

Neil Young The Monsanto Years (Reprise/Dancing Bear, 2015)

Pojednostavimo li njegovu životnu i profesionalnu priču, Neil Young je reputaciju izgradio na neobičnom i nadopunjavajućem suodnosu dvije različite estetike: introvertne akustike i ekstro-

hi-fimedia #97

vertnog hard rocka. Taj kontrapunkt proizveo je neke od najemotivnijih ploča u povijesti popularne glazbe. Osim što je, uz podršku Crazy Horsea afirmirao drugačiji, bitno rudimentarniji pristup električnoj gitari (uključujući desetominutni solo sastavljen od jedne jedine note), potonja, tvrđa estetika kanadskog autora razotkriva kao gnjevnog pravednika koji s jednakim žarom kritizira američki angažman u Vijetnamu (briljantna "Ohio"), pojedine državnike ili, primjerice, korporacijski mentalitet suvremenog zapada. Od albuma This Note’s For You (posvećenog komercijalizaciji rocka kao industrijske grane) naovamo, kapitalizam i ekologija pripadaju njegovim omiljenim tematskim preokupacijama. Dakle, Youngov bijes očito mijenja nijansu (u odnosu na kontekst), a ne i intenzitet. Jedan od takvih slučajeva je i posljednji, konceptualno dizajnirani album The Monsanto Years. Meta je, dakako, agrobiznis vodećeg proizvođača genetski modificiranog sjemena i pesticida, a strijelac je opet isti. Ako postoji problem, on se ne ogleda u samom konceptu – premda u Youngovim rukama on postaje sve naivnije izveden – nego u samoj glazbi, u pjesmama. Autor čija je glazba na remek-djelima kalibra Everybody Knows This Is Nowhere, On The Beach ili After The Goldrush (još jedna o zaštiti okoliša!) disala dubi-

nom nedostižnom za većinu suvremenika, danas "štanca" albume kao na tekućoj traci. The Monsanto Years je ukupno trideset i šesti. Tematski simplificiran i odigran "na prvu", nemarno produciran i instrumentalno šlampav, on će prije svega ostati upamćen kao primjer iskrenog, ali pomalo zamornog rock and roll aktivizma. Odnosno, kao album koji zvuči kao da je napisan i snimljen za dva radna dana. Denis Leskovar

Wavves V

[Warner Bros./Ghost Ramp; 2015.]

Nathan Williams koji stoji iza imena Wavves već je ranije ove godine objavio album u suradnji s još jednim pretendentom na tron suvremenog indie rocka, Dylanom Baldijem iz Cloud Nothings. "No Life for Me" bila je nesavršena, pomalo kontradiktorna cjelina koja je imala četiri-pet briljantnih kompozicija koje su cijelu ploču spasile da ne bude osrednja. Već s plasiranjem singlova "Flamezsz" i "Heavy Metal Detox" smo imali razloga za optimizam (iako, tehnički, Nathan je prvo na net stavio pjesmu "Way Too Much" pa ga je Warner Bros. skinuo). Williams je opet na terenu na kojem se najugodnije osjeća, relacija plaža-birtija, a kaže kako mu je stvaranje muzike, tj. snimanje iste nešto što dolazi prirodno i što mora raditi svaki dan inače se osjeća loše. Kao obavljanje nužde, rekao je u šali. Jer muzika koju radi zasigurno nije nešto što nastaje kao posljedica obavljanja nužde. Momak jednostavno ne može nešto ne raditi, kaže, inače mu um odluta u tamne predjele. Recept je sličan kao što je bio na "King of the Beach", pop punk aranžmani pjesama, zarazni refreni i gitarski hookovi, tekstovi natopljeni pathosom zbog djevojaka,žaljenjem zbog mamurluka i gubitka posla te ostalih općih mjesta karakterističnih mladim, ali nekako šarmantnim dangubama. Williams je bijesan, frustriran i to se osjeti na "V", od otvarajuće, već spomenute "Heavy Metal Detox" gdje se pita zašto ga toliko boli glava (pa nije toliko dugo živ), preko možda najviše poletne "All the Same" (gdje pak gubio posao) pa do "My Head Hurts" gdje ga (očito) boli glava, a bez određene "nje" cijela je priča još gora. Svakako žešći i direktniji od prethodnog albuma, "V" nije

toliko dobar, mjestimice je jednostavno suviše repetitivan i pojednostavljen (što će reći da 1-2-3, ajmo, nije uvijek najbolja filozofija), ali ima sasvim dovoljno pjesama da bi ga se više puta preslušalo. Ili barem tih pet pjesama. Sven Popović

Filmska glazba: AMY

(Island Records, 2015.)

Spectre

(Universal Music Classics, 2015.)

U razmaku od svega nekoliko dana, koncem listopada 2015. godine, na diskografskom tržištu pojavila su se dva svježa soundtrack izdanja. Prvi, naslova "Amy", koji tek dijelom predstavlja glazbenu podlogu istoimenog dokumentarnog filma o životu prerano preminule britanske pjevačice Amy Winehouse, već je drugo posthumno izdanje posvećeno njezinom životu i radu. Naime, "Amy" je, u stvari, prvenstveno koncipiran kao neka vrsta "best of" izdanja, tek mjestimično prošaranog kraćim glazbenim komadima koje je bilo moguće čuti u filmu, a koje potpisuje brazilski skladatelj Antonio Pinto. Izbor pjesama je predvidljiv, svi hitovi ponovno su okupljeni na jednom mjestu, a tek nešto zanimljiviji materijal obožavateljima bi mogle predstavljati dvije demo snimke pjesama "Some Unholy War" i "Like Smoke" te četiri live snimke pjesama "What Is It About Men", "Rehab", "We’re Still Friends" i "Love Is a Losing Game". Soundtrack dvadeset i četvrtog filmskog nastavka serijala James Bond, s druge strane, donosi kompletni zvučni materijal filma koji je nastajao tijekom samog snimanja, a ne tijekom post-produkcije, u autorstvu dobro poznatog američkog filmskog kompozitora Thomasa Newmana. Neke od ovih skladbi, naravno, predstavljaju varijacije na klasičnu temu Montea Normana. Vrijedi, također, i napomenuti kako je naslovna pjesma "Writing’s on the Wall", veliki nedavni hit britanskog pjevača Sama Smitha napisan posebno za tu priliku, slušateljima na ovom izdanju plasirana samo u instrumentalnoj verziji.

Jeffrey Lewis & Los Bolts Manhattan

[Rough Trade, 2015.]

rilično opširan diskografski opus američkog strip crtača i kantautora Jeffreyja Lewisa još uvijek se obično dovodi u blisku vezu s nejasnom i danas praktički mrtvom mikro-žanrovskom etiketom "anti folk". Naime, Lewis je glazbenu karijeru započeo na pozornici kultnog njujorškog kluba SideWalk Cafe, u stvari birtije koja se negdje u drugoj polovini devedesetih etablirala kao rodno mjesto upravo tog glazbenog pokreta. Začudo, klub je i dalje otvoren, a nalazi se u njujorškom East Villageu – riječ je, također, o četvrti u kojoj je Lewis rođen i u kojoj i dan danas živi – i u njemu je u različitim navratima bilo moguće čuti, primjerice, glazbenike poput Edwarda Hamella, sastava The Moldy Peaches ili pak mlade Lane Del Ray. Što se tiče Lewisa, i on se u međuvremenu okrenuo – doduše, samo uvjetno rečeno - nešto konvencionalnijim oblicima glazbenog izražavanja. Tako ni njegov izvrsni posljednji album naslova "Manhattan", odsviran i snimljen u pratnji benda Los Bolts, ne odudara od

takve razvojne putanje. Album, na kojem se nalazi jedanaest sjajnih i pametnih pjesama, tematizira prije svega promjene koje su Lewisov rodni kvart zahvatile u posljednjih dvadesetak godina. Pa se, recimo, odmah na otvaranju albuma, u pjesmi "Scowling Crackhead Ian", Lewis osvrće na iskustvo odrastanja na južnom Manhattanu tijekom osamdesetih, na epizodu u kojoj mu u šestom razredu osnovne škole susjed prislanja skakavac na vrat kako bi od njega izvukao četvrt dolara: "So I feared for my neck, safe streets were few / My nerves grew wreck near the Second Avenue". Ipak, Lewisove reminiscencije izbjegavaju zamke iritantnog popularnokulturnog diskursa o zlatnom dobu i ostavljaju slušatelju dovoljno prostora da sam zaključi jesu li se stvari promijenile na bolje ili gore, ili oboje. Središnje mjesto na albumu zauzima stvar "Back to Manhattan", prekrasna i dugačka repetitivna balada o četrdesetminutnoj šetnji ljubavnog para iz Williamsburga na Manhattan – most je prehodan samo kako bi pripovjedač svoju sada već bivšu dragu poslao podzemnom željeznicom natrag u Brooklyn. Ukratko, u pojedinim trenucima "Manhattan" može zazvučati poput osuvremenjene verzije albuma "Coney Island Baby" Loua Reeda, što bi zainteresiranima, kao neka vrsta preporuke, trebalo biti sasvim dovoljno. Matko Brusač

hifimedia #97

MEDIJI / RADIO

Radio koji ne želi piše: Mladen Šagovac

kratko, formatirani program je računica zasnovana na istraživanju tržišta. Marketinška agencija ili marketing unutar kuće naprave istraživanje tržišta (čitaj: anketiraju slušatelje), i na temelju toga formatiraju programsku osnovu neke radio postaje. Ovo nije novost, posebno u svjetskim omjerima, a više ni kod nas. Većina marketinški eksponiranih "velikih" radio postaja u Hrvatskoj nudi baš takav program. A zbog relativno malog tržišta ponuda je ostala na malom broju formata pa sad većina radio postaja u državi zvuče gotovo identično. Osim toga, velik broj malih radio postaja spojen je u jednu nacionalnu mrežu pa im se program razlikuje samo par sati u danu. Sve ostalo je "formatirano" i emitira se iz jednog studija. Ove ostale radio postaje koje su

hi-fimedia #97

Na primjeru radio postaja kao što je Yammat FM (102,5 MHz), budućnost je već ovdje, a ona je povratak u prošlost kad je radio bio više informativno sadržajniji, kad je forma izražavanja u eter bila slobodnija i više improvizirana pak ostale ispod radara medijskih magnata, svjesno ili nesvjesno, kopiraju ove formatirane. Istina, mnoge su ovakav pristup radijskom eteru iskoristile i kao priliku da reduciraju troškove (i prezime) usred gospodarske krize koja se prvo osjeti na marketingu. A to se pak loše odražava na sve aspekte kojima je radio desetljećima uspijevao preživjeti pojavu televizije. U prvom redu, neprekidnim emitiranjem već prokušanih glazbenih hitova, sužen je prostor za proboj novih glazbe-

nih talenata, posebno onih s domaće scene. Radio je nekoć smatran najbržim medijem, nije imao toliko predprodukcije. A uvođenjem većeg obima predprodukcije postao je trom poput televizije.

Gdje je najveći problem s formatom?

No, srž problema čak i nije toliko u mcdonaldiziranom "okusu" programa, koliko je u (ranije spomenuto) ponuđenoj koli-

Marc Almond

biti formatiran čini jedne te iste materije. Skoro svi zvuče gotovo identično, a izgubile su se one lokalne karakteristike radio postaja kakve su bile svojstvene hrvatskim radio postajama negdje u vrijeme privatizacije tih medija sredinom devedesetih godina. Broj programski autentičnih radio postaja danas bi se mogao pobrojati ne prste obje ruke. Klasičan primjer autentično lokalne radio postaje, dok nije zapao u probleme, bio je nekoć kultni Radio 101, koji istini za volju jest koketirao s formatom, ali na jedan prilično slobodan i neformalan način. Osnovni problem kod suvremenih radio postaja s formatiranim programom jest prenaglašeno trivijaliziranje, fingiranje optimizma i izbjegavanje ozbiljnih tema ključnih za sredinu na čijem području emitiraju svoj program. Sekundarni problem je neprekidno ponavljanje jedno te istih glazbenih "hitova" pa brojnim služateljima kad čuju «superopti-

mističniubercoolerski» jingle "Samo hitovi" već na prvu pada mrak na uši, a ruka na skalu/tuner i traži dalje nešto manje nametljivo. Nametanje optimizma, nametanje glazbenog ukusa, nametanje sadržaja to bi bila pojednostavljena slika formatiranog radijskog programa u Hrvatskoj danas. Ovo je realno neodrživo i sasvim prirodno rezultira okretanjem slušatelja drugim vrstama medija. Uostalom smisao formatiranog radija izgubio se onog trena kad su na scenu stupili digitalni mediji (YouTube, Deezer,...) koji omogućavaju brzo kreiranje playlista koje možete slušati kad god želite i koliko god želite. Čak su isprekidani s reklamama, a vijesti čitate usput na Facebooku.

Koja je budućnost?

Na primjeru radio postaja kao što je Yammat FM (102,5 MHz), budućnost je već

ovdje, a ona je povratak u prošlost kad je radio bio više informativno sadržajniji, kad je forma izražavanja u eter bila slobodnija i više improvizirana, dakle prirodnija i bez producenata koji voditeljima prirpemaju šalabahtere, kad je bio više lokaliziran i raznovrsnije ponude glazbe. Starinski štih iskrenog pristupa slušateljima (onaj koji je bio autentičan za nekadašnju Stojedinicu), frekvenciju otvorenu za neke nove generacije bandova kao i za domaće pop-rock bandove, te organiziranja koncerata (pod brandom Yammatovo), Yammat FM se prvi na zagrebačkom području izdvojio u tom pogledu. Ni ne čudi, u nekoj paralelnoj stvarnosti, upravo je ono što danas slušamo na Yammat FM-u, ono je što smo očekivali (nadali se) da će se dogoditi s nekadašnjim kraljem svih frekvencija. Kako je došlo do toga? Razloge pojašnjavaju duhovni vođe Yammat FM-a.

hifimedia #97

MEDIJI / RADIO

Alen Balen – direktor radija "Yammat FM pokrenut je kao program temeljen na kvalitetnim informativnim, kulturnim, obrazovnim i zabavnim sadržajima koji će popuniti praznine koje ne uspijevaju pokriti javni mediji, a komercijalni u tome ne nalaze izazov, niti ih to interesira. Uvjereni smo da možemo postati radijski hot-spot prema velikoj većini potencijalne publike koja traži više od hinjenog veselja i sužene glazbene liste, tako što ćemo akumulirana znanja i iskustva usmjeriti prema sadržajima koji vraćaju kvalitetu u eter i stvaraju platformu za novi model medija koji ponovo investira u znanje i informiranost, nadajući se, na opću dobrobit zajednice. Vjerujemo da je nastupilo vrijeme kada radijski medij ponovno može i mora biti više od repetitivne glazbene kulise ispresijecane trivijalnostima. Naš radio je medij za javno artikuliranje glasova svih onih segmenata zajednice koji znaju da se naprijed može ići bolje, brže i učinkovitije. Imamo znanja i ljude koju mogu pretočiti svaku informaciju u zanimljiv i pitak radiofonijski sadržaj. Medij poput našega ima za zadatak biti izvor kvalitetne i pro-

SMS Deutsch

hi-fimedia #97

brane glazbe. Okupljamo sjajne DJ-e i glazbene sladokusce, od velikana i legendi kao što su Siniša Švec, Tomo Ricov, Zdravko Mamić Maminho koji uz Ivonu Kovačević, Milana Peha, Dina Milića, Filipa Jelaša ili DJ Reu u miksu s "mladim" snagama poput Borisa Poklepovića Bocce ili pak Marka Ješovnika Yesha dodatno jamče važnost koju pridajemo našoj glazbenoj demokratičnosti i bogatstvu glazbenih boja, šarenilu za koje ćemo se zalagati do zadnje sekunde emitiranja. Kvaliteta nam je oduvijek bila na prvom mjestu. U segmentu medijske zabave, namjeravamo podupirati, poticati, otkrivati i promovirati domaće autore i izvođače, otvaranjem medijskog prostora za promociju drukčijih sadržaja (čitaj: Radio uhljeb Roberta Knjaza) dajući šansu novim & mladim glazbenim snagama - primjerice, na našoj diskografskoj etiketi objavljujemo imena kao što su Nipplepeople, Miki Solus ili pak Ivana Rushaidat & Rakete. Za neke ste čuli, za neke od njih tek budete! Jesmo li kadra izrealizirati naše pjesme i naše snove?

Siguran sam da smo u stanju to dovesti u život. Okupljamo tim ljudi s vrlo bogatim medijskim referencama, u Hrvatskoj, ali i izvan njenih granica. Želimo dati prostor toliko potrebnoj i očekivanoj promjeni. Tom medijskom koraku naprijed. Kontinuiran rast slušanosti i činjenica da nas u sve većem broju slušaju ljudi koji su pred par godina radijskom mediju rekli zbogom ili doviđenja daje nam za pravo misliti da je cesta kojom smo krenuli ona prava. Naše prvo Yammatovo bila je samo fizička potvrda svemu onome što smo pretpostavljali kroz dostupna istraživanja i reakcije - bilo je neobično, drugačije, prepuno pozitivno energije. I svi su pitali: kada je sljedeće Yammatovo? Do sljedećeg, slušamo se na 102.5 MHz ili na yammat.fm!"

Namjera vodećih ljudi radija je da osim dobre glazbe u eteru ponude građanima grada Zagreba i zanimljive i kvalitetne glazbenike, pod okriljem kompatibilnih koncertnih događanja u sklopu projekta Yammatovo (Powered by Cockta), pokazalo se / kao dobitna kombinacija. U atraktivnim prostorijama kluba Lauba, gdje je i sjedište radija, te uz veliku podršku osvježavajućeg pića Cockta, nedavno su prilikom proslave godišnjice dobivanja koncesije za radijsku frekvenciju održali prigodnu proslavu s koncertom na kojem je nastupio Marc Almond, polovica kultnog britanskog electro dua Soft Cell, i osebujni domaći DJ - SMS Deutsch. Njihov nastup pred više od 2500 posjetitelja samo potvrđuje ispravne smjernice u razvoju radia Yammat FM-a, kao i postojanje interesa publike koja također ne želi biti formatirana.

Siniša Švec – radijski voditelj "Nisam nikada mislio da ću u svom životu voditi i biti uključen u projekt koji će biti hrabra i jaka priča koja mijenja život, no upravo to mi se dogodilo pokretanjem Yammat FM-a. U svijetu konstantnih i svakodnevnih promjena, radio kao medij je unatrag sedam godina, dakle od formatiranja i re-launcha bivšeg Obiteljskog radija, doslovce silovan. Oduzeto mu je sve što ga je činilo omiljenim. Informativnost je pretvorena u trivijalnost, glazbena iskričavost pretvorena je u otromboljeno ponavljanje izlizanih i "pregorenih" hitova a elokventni i zabavni voditelji zamijenjeni su različitim wannabe celebrityima pa smo tako u ovih sedam godina svjedočili sumraku radija. Nekada vrcakavo eklektični partner i zabavljač "iz kutije" pretvoren je lošom pretvorbenom formulom u bezlični pozadinski jukebox s kojeg povremeno odjekuju vapaji tipa "ako nas slušate, mi ćemo vam dati nešto novca". Umjesto kvalitetom radio si kupuje slušatelje. U takvoj situaciji a sa iskrenom željom da radiju vratimo barem malo digniteta nastao je Yammat FM, radio koji za sada uspješno izbjegava ukalupljenost i bezsadržajnost formata. Naravno, krenulo je teško i uz puno grešaka koje smo morali riješavati u hodu, no to vam je isto kao kad postanete roditelj. Rodi se nešto malo i zgužvano, ružno i neugledno, kmečavo i razbarušeno a onda malo po malo, naša beba postaje lijepo djetešce koje se zvonko smije i svi je žele u svojoj blizini! Yammat FM još nije napunio ni godinu dana a njegova pozitivna slika u javnosti, kao i značaj, polako ali konstantno rastu. Radimo s mnogo mladih ljudi koji nisu dovedeni kao lijepa lica već kao mladost koja ima želju za učenjem i svladavanjem zanata najljepšeg posla na svijetu - rada na radiju. A kada radite na mediju koji je slobodan, koji pažljivo promišlja svoje okruženje i stvara program koji kvalitetom odskače od zadane formatirane uniformiranosti, osjećavaj vam govori da radite novu veliku stvar. Slušati Yammat FM znači biti dio novoga, dio promjena koje nastaju i koje će, duboko vjerujem, ostaviti neizbrisivi trag u urbanom tkivu našega grada."

Milan Peh – radijski voditelj Iako su najiskusniji od nas više od 25 godina u radijskim vodama, početak na Yammatu nije bio nimalo lak i jednostavan, budući da nije isto uključiti se u uhodani mehanizam kao jedan kotačić i isti taj mehanizam graditi od nule i postavljati na noge. Stoga je u samom startu bilo nepredviđenih situacija i reakcija, pogrešaka na raznim razinama i raznih drugih problema i problemčića. No, porođajne muke su iza nas i s vremenom sve polako sjeda ili je već sjelo na svoje mjesto i mislim da smo sada na pravom putu da do kraja napravimo radio kakav želimo i volimo na zadovoljstvo svih nas, ali i naše publike koja svakim danom sve više buja, što je dokaz da radimo pravu stvar.

hifimedia #97

RAZGOVOR / STEVE HACKETT piše: Davor Hrvoj

lavni britanski gitarist i skladatelj Steve Hackett je kao gost mađarskog sastava Djabe nastupio na Last Minute Open Jazz Festivalu: 4. srpnja u Balama a 6. u Veloj Luci. Na oba koncerta oduševio je publiku virtuoznim gitarizmom, muzikalnošću i maštovitošću. Predstavio se kao svestran glazbenik koji jednako vješto svira električnu i akustičnu gitaru, ali i pjeva i svira usnu harmoniku, koji s jednakim zanosom svira rock, klasiku, world music i jazz. Najpoznatiji je kao član progresivnog rock banda Genesis. Upravo u postavi u kojoj je on svirao, zajedno s pjevačem i flautistom Peterom Gabrielom, orguljašem i klavijaturistom Tonyjem Banksom, basistom Mikeom Rutherfordom i bubnjarem Philom Collinsom, Genesisi su snimili svoja najkreativnija ostvarenja, albume "Nursery Crime", "Foxtrot", "Genesis Live", "Selling England by the Pound" i "The Lamb Lies Down on Broadway". Te su ploče do današnjih dana ostale među najprodavanijima u povijesti rock glazbe, a band je 2010. uvršten u Rock and Roll Hall of Fame. Upravo je Hackettova zasluga što je sastav, njegovim dolaskom 1971., iz pop prerastao u sastav progresivnog rocka s maštovitim tekstovima i složenijim skladbama uz bižno pripremane aranžmane. Ujedno je, početkom 1970-ih u izvedbama s tim bandom, počeo koristiti tapping tehniku koja je poslije postala opće prihvaćena među gitaristima raznih stilova. Već u Genesisima nametnuo se i kao maštovit skladatelj, što se posebice očitovalo na njegovim samostalnim projektima u kojima su na vidjelo došle njegove sklonosti prema različitim glazbenim žanrovima. Naime, osim kao rock glazbenik, jednako je uspješan kao klasičar koji na klasičnoj gitari izvodi djela Bacha i Satiea, ali i vlastite skladbe nadahnute glazbom mnogih predstavnika žanra, među ostalima Yehudija Menuhina, te surađuje sa simfonijskim orkestrima. Osim toga mnogi njegovi projekti protkani su elementima tradicijeske glazbe raznih naroda. Tijekom karijere Hackett je ostvario suradnje s važnim rock glazbenicima, primjerice s gitaristom Steveom Howeom u grupi GTR ili Brianom Mayeom, gitaristom grupe Queen kojem je Hackett bio uzor na početku karijere. Jedan od Hackettovih albuma, "Blues with a Feeling", u potpunosti je posvećen blues glazbi. U njegovu iznimnu vještinu sviranja bluesa uvjerio sam se tijekom razgovora koji smo vodili 4. kolovoza u Balama, kad je, kako bi potkrijepio izlaganje o tom žanru, izvadio usnu harmoniku i zasvirao je. Tom prigodom govorio je najvažnijim događajima iz svoje karijere, ali i osobnom poima-

hi-fimedia #97

MAJSTOR NIČEGA Najpoznatiji je kao član progresivnog rock banda Genesis, zajedno s pjevačem i flautistom Peterom Gabrielom, orguljašem i klavijaturistom Tonyjem Banksom, basistom Mikeom Rutherfordom i bubnjarem Philom Collinsom

koji je bio u vlasništvu pjevača Iana Gillana iz sastava Deep Purple, svoje rane albume snimili Fleetwood Mac i Deep Purple. Bilo je to zanimljivo doba. To je prva ploča na kojoj je moj brat profestionalno svirao flautu. Na snimanju tog albuma sa mnom je surađivao moj dobar prijatelj, klavijaturist John Acock s kojim sam poslije snimio puno albuma. Nažalost, prošle je godine preminuo, kao i basist Johnny Gustafson koji je sudjelovao u snimanju jedne skladbe, "Star of Sirius". Bilo je to sjajno doba. Tada sam još živio s roditeljima u malom stanu u Londonu. Sa snimanja bismo se vraćali u tri sata ujutro i vježbali do šest ujutro. Uopće nismo spavali. Bila su to luda vremena. Nespavanje, ali puno zabave, puno cigareta!

Kubizam i jazz

Snimio: Davor Hrvoj

HFM: Samo cigareta?

nju glazbe te glazbenicima s kojima je surađivao i koji su ga nadahnjivali. HFM: Kako ste osmislili svoj prvi samostalni album "Voyage of the Acolyte" i koliko je on bio važan za vašu karijeru?

SH: Snimio sam ga tijekom ljeta 1975. Ostvario sam ju uz pomoć Mikea Rutherforda i Phila Collinsa koji su sudjelovali u snimanju ploče, kao i Sally Oldfield, sestre Mikea Oldfielda koja je tada bila vrlo mlada. U sastavu su bili i violončelist Nigel WarrenGreen koji je pohađao školu s mojim bratom Johnom Hackettom, te Robin Miller koji je svirao obou i engleski rog. Snimali smo noću jer studio je bio u vladinoj zgradi Aviation House u kojoj su tijekom dana radili uredi koji su obavljali posao za zrakoplovstvo. Mogli bismo početi snimanje tek iz 18 sati kad bi zaposlenici završili s poslom. Osim toga, studio je bio u podrumu i preko cijevi su se prenosili zvukovi podzemne željeznice koja je prolazila u blizini. U tom su studiju,

SH: Da, cigareta. Preživljavao sam zahvaljujući cigaretama i pilećoj juhici iz automata u studiju. No, bilo je veličanstveno promatrati kako moje zamisli poprimaju konačan oblik, slušati kvalitetu zvuka, kvalitetu svirke. Snimanje tog albuma bilo je potpuno drukčije od onog za album "The Lamb Lies Down on Broadway" koji sam sa sastavom Genesis snimio godinu dana prije. Uspio sam ostvariti povezaniju glazbenu sliku s više prostora za instrumentaliste. Omogućio sam im da dišu. Uživao sam u snimanju tog albuma. Kad danas bacim pogled na to što sam napravio pomislim da bih štošta napravio drukčije, ali tako je uvijek kad proučavaš ranija ostvarenja. No, tada sam bio potpuno ushićen procesom snimanja samostalnog albuma. HFM: Zašto i kako vas je tada nadahnjivala glazba sastava King Crimson?

SH: Njihov se utjecaj sastojao u tome što se radilo o sastavu koji je svirao točno. Preciznost je bila jako važna u njihovoj glazbi. Kad sam se pojavio na sceni oni su plijenili pažnju slobodnim pristupom. Svirali su nekim kubističkim jazz stilom. Kubizam i jazz, neka vrsta ekspresionizma, sposobnost da sviraju glazbu blisku klasici, njihovo korištenje melotrona, skladbe kao što su "Epitaph" i "In the Court of the Crimson King"... Predivno! Važna

Peter Sinfield, osmislio je predivne skladbe. HFM: Bili su drukčiji od svih ostalih.

SH: Imali su osebujne zamisli. Razlog ljepote glazbe koju su stvarali King Crimsoni leži u činjenici da je to bio sastav koji je mogao svirati mnoge stilove. Imali su širinu, djelovali su panžarovski, pangenerički, posuđivali su iz raznih područja, njihove su izvedbe bile prožete humorom. Ponekad su svirali za svoju dušu ili za malobrojnu publiku, ali njihova je glazba i tada bila moćna. Nakon što sam slušao King Crimson postao sam svjestan da za suradnju moram pronaći sastav koji je spreman upustiti se u razna područja i čiji su članovi maštoviti glazbenici. Zato sam, kad sam se pridružio skupini Genesis, predložio da koristimo melotron i vlastitu rasvjetu. Pratio sam što je s King Crimsonima radio Peter Sinfield i tako naučio kako kontrolirati okružje u kojem nastupamo, kako učiniti da tekstovi pjesama odražavaju priče, da glazba povede slušatelje na putovanja, da ih teleportira u drugo vrijeme, na drugi kraj svijeta. Sve to bilo je moguće kad se radilo o tom bandu. No nisam se nadahnjivao samo njihovim radom. Na mene su utjecali i Beatlesi, Stonesi, Bach, Hendrix i mnogi drugi. Bili su to sastavi koji su djelovali u 1960-ima, koji su pisali divne skladbe, često vrlo jednostavne ali odlično osmišljene. HFM: Kao što su bili rani Pink Floydi?

SH: Da, Pink Floydi, ali i drugi kao što su Joni Mitchell, a poslije Jaco Pastorius i drugi jazz glazbenici koji su svirali melodično. Obožavam i jazziste iz ranog razdoblja kao što je Sidney Bechet.

Gabrielove maske

HFM: Jedan od utjecajnih sastava bio je Genesis u kojem ste djelovali. Kako ste se pridružili sastavu?

SH: Javili su mi se kad su pročitali članak o meni u engleskom glazbenom časopisu Melody Maker. U to doba već sam se četiri ili pet godina oglašavao i tražio suradnike, ali s nikim nisam bio u potpunosti zadovoljan. Godinu dana prije nego sam se pridružio bandu Genesis sa sastavom Quiet World snimio sam album "The Road". No ubrzo sam se

Sa snimanja bismo se vraćali u tri sata ujutro i vježbali do šest ujutro. Uopće nismo spavali. Bila su to luda vremena Nespavanje, ali puno zabave, puno cigareta je i druga strana, ona pastoralna. Svirali su i lirične pjesme. U tom pogledu posebice su bile lijepe one koje su izvodili s prvom postavom. Lijepa je skladba "Trees" koju je napisao moj prijatelj Ian McDonald. Ta je skladba tada još bila bila u nastanku, ali bila je predivna. Skladateljski dvojac: Ian McDonald i

ponovno osamostalio i nudio putem Melody Makera. Objavio sam posebno pripremljen oglas koji je pročitao pjevač Genesisa Peter Gabriel i zainteresirao se za mene. On i klavijaturist Tony Banks posjetili su me u stanu mojih roditelja s kojima sam tada još živio. Rekli su da im se sviđa to što radim i tako

hifimedia #97

RAZGOVOR / STEVE HACKETT sam se pridružio bandu. Zanimljivo je bilo svirati s Genesisima. Shvatio sam da sam u bandu s glazbenicima koji su odlični skladatelji, a ja tada za to još nisam bio spreman. Iako sam se predstavljao skladateljem nisam imao iskustva na tom polju. Djelovali su kao momčad, nadahnjivali jedni druge. Za mene je to bio neočekivani bonus. Postepeno sam brusio skladateljsku vještinu. Tada još uvijek nisam u potpunosti razumio skladateljski proces. Nitko te to ne može naučiti. Potrebno je sjesti i vježbati, isprobavati. Ako to radiš dovoljno dugo napravit ćeš nešto što će te iznenaditi. Tako nastaju skladbe. Tako što sviraš za sebe. Tako što sviraš sebe. HFM: Neki glazbenici kažu da su njihove skladbe nastale nastale iz improvizacija, a neki da su nastale iz grešaka. Događa li se i vama tako nešto?

SH: Da, da. Upravo tako. Nastaju sretnim i nesretnim slučajevima, kroz greške, u snovima. Autor često nije svjestan da je napisao nešto dobro, ali to ga predstavlja kao umjetnika. Može to biti tek neka ljestvica ili skup nota. HFM: U Genesisima je Peter Gabriel radio sve one ludosti, stavljao bizarne maske, bio teatralan, a vi ste se ponašali posve drukčije. Kako ste gledali na te njegove ispade?

SH: Želio sam da se sastav formulira, da se predstavi svojom pričom, da rasvjeta bude dobra, da glazbenici budu spremni, da sve bude na svom mjestu. No kad smo počeli raditi na taj način on je došao s tom zamisli o maskama bez da je to rekao ikome od nas. Odjednom bi se, bez najave, pojavio na pozornici s maskom na licu. Odmah smo privukli pažnju javnosti i našli se na naslovnicama časopisa. Mislim, da je pitao članove banda slažu li se da to učinit, da bismo mu rekli da to nije dobra zamisao. Radi se o samostalnom nefunkcionalnom donošenju odluke, bez dogovora s drugim članovima banda. Skupina može biti pozitivno, ali i razarajuće okružje. Taj je sastav iznjedrio neke jako dobre zamisli koje su ostale trajnim vri-

SH: Da, previše snažnih osobnosti. Ako u sastavu djeluje previše glazbenika pasivnih karaktera, to može dobro funkcionirati, ali ako je puno onih koji su aktivni to ne može trajati vječno. Band Genesis je trajao puno više od većine drugih iako je bilo previše vođa, previše generala a nedovoljno vojnika jurišnika. No, u redu je svirati i u sastavu punom generala, kao što je bilo u King Crimsonima u kojima su zajedno svirali mnogi glazbenici snažnih osobnosti. HFM: Ipak, kad govorimo o King Crimsonima prvenstveno mislimo na Roberta Frippa.

SH: Znam, iako ja mislim na sve članove sastava. Naime, Robert je, više od ostalih, uspio nametnuti svoju volju, ali u pogledu kreativnosti ogroman utjecaj na rad banda imao je Ian McDonald. Poslije je svirao s bandom Foreigner s kojim je postigao velik uspjeh na području rock glazbe. HFM: Koliko je bio utjecajan Bill Bruford, bubnjar King Crimsona s kojim ste svirali?

SH: Bill Bruford, da, naravno. Iznimno je nadaren glazbenik. Svirao je i s Genesisima. Predivnu je glazbu stvarao sa skupinom Yes i njezinim članovima, primjerice mojim prerano preminulim prijateljem Chrisom Squireom. Chris i ja smo zajedno snimili album, a Bill je sudjelovao u snimanjima njegovih samostalnih albuma, primjerice na "Fish Out of Water". HFM: Bill je bio sjajan i s bandom UK?

SH: UK, da, da, naravno. U tom je sastavu svirao s još jednim mojim prijeteljem, Johnom Wettonom koji je sa mnom surađivao na nekoliko projekata. HFM: I vi često surađujete s članovima sastava Yes. Možemo li reći da je razlog tome što imate isti ukus?

SH: U jednom trenutku basist Chris Squire mi je ponudio da se pridružim Yesovcima. Bio sam polaskan tom ponudom. Mislio sam da bi bilo sjajno biti glavni gitarist grupa Genesis i Yes. Zajedno smo snimili nekoliko albuma. Puno toga volim kod Yesovaca.

Band Genesis je trajao puno više od većine drugih iako je bilo previše vođa, previše generala a nedovoljno vojnika jurišnika jednostima. No, Genesis je bio sastav s glazbenicima koji su se međusobno nadmetali, a to ponekad može biti razarajuće, iako se ponekad radio o sjajnim zamislima. Svaki od nas se morao naučiti izboriti za sebe.

Kad vukovi kreću u lov

HFM: Previše snažnih osobnosti na okupu?

hi-fimedia #97

Nikad to nisam analizirao. Do sad niti u jednom intervjuu nisam govorio o tome i zato moram dobro promisliti. Mislim da se radi o obostranoj sklonosti prema eksperimentu. Yesovcima to nije uvijek uspijevalo, ali kad bi uspjelo bilo je to divno. HFM: Kako ste osmislili svoj novi album "Wolflight" s kojim ste ponovno podsjetili na band Genesis?

SH: Prije puno godina moja supruga Jo Lehmann - tada još nismo bili oženjeni napisala je članak za magazin. Zvao se "In Wolflight" ili "From the Wolflight". U njemu je govorila o sumraku, o dobu dana tik pred zalazak sinca, kad se svjetlost mijenja. Tada vukovi kreću u lov. Vjerujem da najranije podatke o vučjem svjetlu možemo pronaći u Homerovoj "Odiseji", ali mi to koristimo kao simbol za priču o ranim danima ljudske vrste, kad su ljudi živjeli u plemenima, nomadskim plemenima u Europi, Aziji, Africi, o Đingis-kanu i njegovim hordama, o ljudima koji su sagradili kineski zid da se zaštite od napadača, o ljudima koji su srušili rimsko carstvo. Zato sam, pišući zajedno s Jo skladbu "Wolflight", koristio elemente slavenske i nordijske glazbene tradicije, te melodije i harmonije.

Tvorac tapping tehnike

HFM: Kako ste istraživali slavensku i norvešku kulturu i glazbu?

SH: Često sam putovao u te regije. Osim toga slušao sam i proučavao azerbejdžansku

cavanja. To sam radio lijevom rukom dok sam istodobno desnom svirao noktima, onako kako je Eddie Van Halen svirao prstima. Tu sam tehniku prvi put primijenio 1971. svirajući sa sastavom Genesis na snimanju skladbe "The Musical Box" koju smo kao uvodnu uvrstili na album "Nursery Cryme". Mislim da je to bio prvi slučaj korištenja te tehnike u sviranju električne gitare. HFM: Nije li to ista tehnika zahvaljujući kojoj se poslije proslavio Stanley Jordan?

SH: Da, to je ista tehnika. HFM: Kad se govori o toj tehnici svi najviše spominju njega.

SH: Da. On je kralj tappinga, u to ne treba dvojiti. Tom tehnikom veličanstveno istodobno svira dvije gitare. On je tu tehniku doveo do savršenstva. HFM: Kako vam je to pomoglo da ostvarite vlastiti zvuk i pristup sviranju gitare?

SH: Korištenje tapping tehnike svakom gitaristu pruža mogućnost vrlo brzog sviranja. To znači da brzina više nije prepreka, ako to želiš, iako to za mene nije dovoljno. Sviraš li tijekom cijelog koncerta brzo, znači da se prema glazbi odnosiš kao što se sportaši odnose prema trkalištu. Tek kad glazbenik zahvaljujući svojoj tehnici ostvari neovisnost može skladati sve što poželi. To je moje mišljenje, ali osobno zapravo nikad nisam učio teoriju glazbe. Nikad nisam želio učiti pravila.

Osjećaj spokoja

HFM: Jeste li gitaru učili svirati u glazbenoj školi?

SH: Ne. HFM: Dakle, samouk ste glazbenik.

glazbu, posebice stil pod nazivom mugham. Slušao sam tamošnjeg glazbenika Malika Mansurova s kojim sam ostvario suradnju. On svira improviziranu glazbu azerbejdžana koja je bliska turskoj, iračkoj i iranskoj. Najpoznatiji je svirač tara na svijetu. Kad sam ga prvi put slušao, u garderobi prije nastupa, odmah sam bio hipnotiziran. Osjetio sam posebnu čaroliju. Kao da sam slušao nekoga čije je glazba nešto između Ravija Shankara i Johna McLaughlina. Nešto furiozno brzo, ali odsvirano s čarobnim ushitom. Nikako ne mogu dokučiti kako to svira, ali sjajno je. HFM: Zašto ste, snimajući album "Wolflight" ponovno željeli ostvariti orkestralni zvuk?

SH: To mi je uspjelo zahvaljujući Christine Townsend koja prekrasno svira violinu i violu. Ona je one woman orchestra. Nevjerojatna je. Sposobna je svirati najsloženije dionice violinskih koncerata. Slušajući album "Wolflight" moj je brat rekao da te izvedbe imaju karakter filmske glazbe, zato jer je zvuk moćan, ima elemente korala i orkestraci-

ja. No, ponekad moram kombinirati glazbenika i stroj, ili glazbenicu i stroj, što pruža veće mogućnosti i obogaćuje paletu raznim bojama. Na kraju, radi se o sveobuhvatnom procesu stvaranja glazbe. Naravno da bih želio svaki put ispred sebe imati osamdeseteročlani orkestar, ali to nije uvijek moguće.

SH: Da, iako tako nešto ne postoji. Nema samoukih gitarista. Ako ne pohađate školu svaki gitarist kojeg slušate postat će vaš učitelj. Svi su moji učitelji. Čujem li nešto zanimljivo od glazbenika koji svira na ulici možda ću iskoristiti nešto od toga. Svi su moji učitelji. Ja sam majstor ničega. Uvijek ću biti učenik. HFM: Ha, ha - majstor ničega!

Korištenje tapping tehnike svakom gitaristu pruža mogućnost vrlo brzog sviranja. To znači da brzina više nije prepreka, ako to želiš, iako to za mene nije dovoljno HFM: Kako ste došli na zamisao da gitaru svirate tapping tehnikom? Niste li bili jedan od prvih koji je svirao tom tehnikom?

SH: Jesam. Što se tiče tapping tehnike, želio sam postići nešto što klavijaturisti postižu s lakoćom, a s čime gitaristi uvijek vode borbu. Počeo sam koristiti vrat gitare kao klavijaturu, između ostalog zato što pruža mogućnosti udaraljkaškog pristupa - zaku-

SH: Da, zato jer želim posuđivati od flamenka, klasične glazbe, bluesa, jazza, engleske romantičke škole rocka... Želim od svakoga ponešto posuditi, od Stravinskog preko glazbenika koji sviraju na ulici do djece i svih drugih. Želim iskoristiti sve mogućnosti koje mi se pružaju. Ponekad želim da gitara zvuči poput glasa, ponekad poput violine ili saksofona ili trube ili usne harmonike.

hifimedia #97

RAZGOVOR / STEVE HACKETT ODABRANA DISKOGRAFIJA Genesis:

Steve Hackett:

Foxtrot (1972)

Voyage of the Acolyte (1975)

Selling England by the Pound (1973)

Please Don’t Touch! (1978)

The Lamb Lies Down on Broadway (1974) HFM: To nije lako.

SH: Da, to nije lako, ali osjećam da u mojem stilu ima ponešto od violine, od legato načina sviranja. Ljudi moje sviranje ponekad uvrste u neki određeni stil, ali to nije potpuna slika. Obožavam stvaralaštvo Stevea Reicha. Ponekad želim snimiti blues album ili neku posvetu kao što sam napravio za album na koji sam uvrstio Bachova djela ili glazbu paragvajskog gitarista i skladatelja Augustina Barriosa. Njegova skladba "La Catedral" je iznimno teško djelo. Ponekad i ja poželim skladati složena djela, iako nikad nešto nemoguće. Ponekad

Bay of Kings (1983) vencionalan. Poput njega i ja ponekad koristim gitarske sintisajzere. Već dugo ih nisam koristio. Zanimljivi su Roland 300 i Roland 500. Iz Rolanda 500 volio sam izvlačiti zvuk harmoniuma, a 300 sam koristio da dočaram zvuk brass glazbala. HFM: Nisu li klasična gitara i klasična glazba za vaše stvaralaštvo jedako važne kao i električna gitara i rock?

SH: Da, tako je. HFM: Je li teško brzo se prebaciti s električne na klasičnu gitaru?

SH: Ako to istinski voliš pronači ćeš način da to i ostvariš. Zbog toga što sviram obje

Nije važno koliko je tko dobar instrumentalist. Za ime Božje, ukradi, ali osjećaj! Ja sam "krao". Znam da je Bach "krao" to želim da bih snimio dobru ploču, a ponekad da napravim nešto nemoguće jer sam možda frustriran problemima oko uštimavanja gitare. HFM: Problemi oko uštimavanja! Zašto gitaristi na pozornici uvijek nešto petljaju s gitarama i pojačalima?

SH: Ne znam zašto je tako. Nosiš majicu s natpisom "Pat Metheny Trio" - zanimljivo. Pat Metheny je jedan od tih važnih gitarista. HFM: Volite li ga?

SH: O da. Volim ambijentalni ugođaj koji se uvijek osjeća u njegovoj glazbi, sviđa mi se kako ona plovi. Prepoznatljiv je, nije kon-

hi-fimedia #97

gitare pristajem na kompromis. Naime, nokti mi nikad nisu predugi. Poseban je osjećaj usred koncerta prebaciti se na gitaru s najlonskim žicama. To donosi osjećaj spokoja. Osjećam kao da sam Dioniz ili Apolon. Potpuno je drukčije. Tada uronim u poseban svijet ljepote, harmonije, romantičnih zvukova.

Ključna riječ je ljubav

HFM: Što je najviše utjecalo na pojavu mnogih sjajnih rock glazbenika krajem 1960-ih i u prvoj polovici 1970-ih, kad su svoja najbolja ostvarenja pružili sastavi progresivnog rocka?

SH: Nismo znali da smo band koji svira progresivni rock jer tada još nije postojao taj termin koji bi opisao što i kako rade ti sastavi koji su odjednom postali poznati na međunarodnoj glazbenoj sceni. Zasigurno je bilo nešto u vodi koju smo pili. To je kao da se pitamo zašto je bilo toliko sjajnih pjevača iz Manchestera i te regije. Zašto ih je toliko iz Newcastlea, sa sjevera, iz cijele Engleske? Je li to zbog nečega u zraku koji su udisali? Slušali smo jedni druge. Svi su željeli biti nešto što nisu. Bijeli glazbenici željeli su biti crnci. Gitaristi su željeli biti klavijaturisti. Pjevači su željeli biti plesači, ili žene. Svi basisti željeli su biti skladatelji. Svi smo htjeli biti nešto što nismo. S takvim težnjama, ambicijama, samouvjerenošću, energijom, poštenjem mogli smo stvoriti nešto novo. HFM: Stvarali ste povijest rock glazbe.

SH: To što smo stvarali danas spada u povijest jer svijeća je dogorjela, zar ne? Ja sam tek jedan od tih glazbenika. Kako je moguće da je postojao jedan Django Reinhardt? Kako je moguće da je tako svirao iako se nije mogao služiti svim prstima? Kako je moguće da je postojao glazbenik poput Stephanea Grappellija? Nikome ne mogu dati savjet kako napisati pjesmu ali znam da, ima li netko cilj koji želi postići, to će postati čitav njegov svijet, svijet za sebe. Glazbenik tada može ući u prostore drugih ljudi, u monumentalnu katedralu prethodnih postignuća. Tada shvati da je sposoban učiniti nešto što će u biti neodoljivo. Ali da bi to postigli glazbenici moraju položiti zavjet, dati obećanje, biti spremni na izazov. To nije potraga za osebujnošću nego za vjerodostojnošću, iskrenošću. Za to je najvažnija ljubav. Nije važno koliko je tko dobar instrumentalist. Za ime Božje, ukradi, ali osjećaj! Ja sam "krao". Znam da je Bach "krao". Radili su to najveći. Morao sam posuditi nešto tu i tamo. Neću se uvrijediti ako mi netko kaže da mu se nešto što sviram doima kao da je to već čuo od nekoga drugoga. Apsolutno, da, da, naravno. Beatlesi su radili na taj način. I oni su posuđivali od drugih glazbenika, a bili su najbolja grupa svih vremena. No, donijeli su toliko novoga da ih možemo smatrati posebnima. Nadam se da sam i ja donio dovoljno promjena da za mene mogu reći da sam osobnost. Ne mogu biti čaroban samo za sebe, ali mogu biti autentičan. Ne znam jesam li osebujan. Prije mene djelovao je moj otac koji je svirao mnogobrojna glazbala. HFM: Dakle, želite li reći da je ključna riječ ljubav?

SH: Da, ključna riječ je ljubav. Ona ti daje snagu da pišeš glazbu, da budeš dobar u tome što radiš. "All You Need Is Love", zar ne?

with music in mind since 1974

Exposure Electronics Limited Unit 18, Winston Business Centre, 43 Chartwell Road Lancing, West Sussex BN15 8TU, United Kindom.

www.exposurehifi.com www.audiocentar.hr

JAZZ Duke Ellington and his Orchestra Afro-Bossa

Charles Lloyd Wild Man Dance Blue Note

Reprise / Dancing Bear

Jedan od najvećih jazz skladatelja i vođa jazz orkestara Duke Ellington je svoj orkestar s velikim uspjehom vodio od sredine dvadesetih godina sve do svoje smrti 1974. Nije bio samo predstavnik jednog stila i vremena, već kreator glazbe koju i danas smatramo suvremenom. Odolijevao je svim promjenama koje je vrijeme donosilo. Tako je u vrijeme velike popularnosti bossa nove, kad su svi jazz glazbenici u većoj ili manjoj mjeri koketirali s tim idiomom, i on snimio album s djelima nadahnutim njime. Objavio ga je 1963. u vrijeme velike diskografske aktivnosti. Naime, samo te godine objavio je sedam albuma. Bossa nova nije bila jedini poticaj za snimanje ovog. Ellington je otišao korak dalje. U skladbama koje je napisao za ovaj album - radi se o dvanaest autorskih - osjećaju se razni utjecaji južnoameričke glazbene tradicije. Iako niti jedna od njih nije postala jazz standardom, to su vrijedna ostvarenja koja zauzimaju važno mjesto u njegovom opusu, a on je ogroman. Naime, Ellington je najplodniji skladatelj jazz glazbe s više od dvije tisuće snimljenih skladbi od kojih su mnoge postale često sviranim standardima jazz glazbe. Važni su i aranžmani koji na ovom albumu također odudaraju od njegovih uobičajenih. Prilagođeni su latino izrazu, ali i glazbenicima iz orkestra, kao što je, uostalom, uvijek radio. Pisao je aranžmane vodeći računa o karakteru glazbenika iz orkestra, a poznavao ih je

hi-fimedia #97

akon skoro 30 godina Charles Lloyd se vraća u Blue Note. Sama po sebi ovo bi bila značajna vijest nakon sjajnih albuma koje je iznjedrio pod ECM etiketom. U kontekstu ove priče ta informacija je gotovo marginalna, jer povratak legendarnom izdavaču za kojeg je prije 3 desetljeća objavio posljednji live album u svijetlu svih drugih okolnosti predstavlja samo malo slaganje kockica života velikog glazbenika. Nakon više od pola stoljeća karijere Lloyd je ove godine laureat "NEA Jazz Masters" nagrade za sve ono što je učinio je ogromnoj karijeri i tako stupa u klub najboljih jazz

u dušu. Naime, postava je bila dugovječna. Glazbenici su vjerovali Ellingtonu, uživali su glazbi koju su s njim stvarali i bili svjesni da su dio elitnog društva umjetnika koji pišu povijest jazz glazbe. Tako su i na snimanju ovog albuma, kao članovi Duke Ellington Orkestra, svirali neki od uglednika big band glazbe, među ostalima violinist i kornetist Ray Nance, trubači Cat Anderson i Cootie Williams, trombonist Lawrence Brown, saksofonisti Johnny Hodges i Paul Gonsalves, saksofonisti i klarinetisti Russell Procope, Jimmy Hamilton i Harry Carney te bubnjar Sam Woodyard. U nekim izvedbama umjesto Ellingona glasovir svira njegov dugogodišnji suradnik Billy Strayhorn, partner u stvaranju mnogobrojnih skladbi i aranžmana. Davor Hrvoj

Keith Jarrett Creation ECM

Ovog svibnja Keith Jarrett je napunio sedamdeset godina. Samo ta činjenica bila bi dovoljna predstaviti i njegov zadnji album izdan za "ECM". Nakon niza projekata uživo u solo formaciji ili s pratećim sastavom koji su redom završavali aklamacijom kritike, Jarrett se odlučio malo promijeniti koncept. Umjesto jednog koncerta unutar kojeg je jednostavno dozirati elemente i tako koncipirati repertoar, atmosferu i kolorit zabilježenog nastupa ovoga puta se radi o nekoliko različitih koncerata. Radi se o nastupima koje je pijanista održao 2014 godine u Europi, Japanu i Kanadi. Slušajući pozorno glazbu na izdanju gotovo i da nisam uspio nazrijeti nedostatak koncepta ili osjećaj da je pred slušačem nekoliko skladbi sakupljenih na turneji. Dapače album u cijelosti posjeduje svoj ritam, slijed i gotovo nepogrešiv osjećaj za atmosferu. Nema sumnje da je Jarrett izuzetno suptilan umjetnik koji izvanredno osjeća glazbu i koji se za ovakav pomalo kompliciran koncept izdanja može odlučiti bez većih posljedica, a gotovo sam siguran da se će izdavač neće libiti objaviti i kompletne snimke s koncerata. Atmosfera na skladbama je pomalo melan-

umjetnika u cijeloj povijesti. Treba reći da je Lloyd već dugo od medija i publike prepoznat kao potpuno jedinstven i distinktivan glazbenik, ali prije svega intrigantna osoba kojem je glazbeni talent bio samo ekstenzija i način da bude samo svoj i neovisan. adnji album koji je snimio za Blue Note 1985. godine bio je "A Night in Copenhagen" s pijanistom Michelom Petruccianijem da bi se ponovo vratio s još jednim albumom u živo. Ovoga puta radi se o projektu "Wild Man Dance" koji je sasvim sigurno jedan od njegovih najsnažnijih albuma ikad. No kako Lloyd obožava pijaniste cijela priča je počela njegovim izborom. Pozvan je Gerald Clayton i nakon nekoliko nastupa uspio je oduševiti poslodavca i etablirati se kao dio ekipe. Imena kao što su Herbie Hancock, Keith Jarrett, Michel Petrucciani, Bobo Stenson, Brad Mehldau, Geri Allen ili Jason Moran kojima je Lloyd bio mentor dovoljno govore o razini koju je potrebno zadovoljiti. Od ostataka ekipe tu su basist Joe Sanders, bubnjar Eric

Harland uz grka Sokratisa Sinopoulosa na liri i mađarskog virtuoza na čembalu Miklosa Lukacsa. " Wild Man Dance" je snimljen u Poljskoj na "Jazztopad" festivalu u Wroclawu kako bi organizatori tako proslavili desetljeće rada. Sam se rad sastoji od 6 stavaka u kojima glazbenici pokazuju sve ono zbog čega je LLoyd danas jedan od najvećih glazbenika na svijetu. Sva gomila zanimljivih instrumentalnih minijatura, slika, poigravanja s modalnim zvukom, blues utjecajima, a sve uklopljeno u vrhunsku pitku i zanimljivu glazbenu osnovicu. Sve ono što smo slušali na Lloydovim albumima zadnjih desetak godina prisutno je i na ovom, međutim u mnogo koncentriranijoj formi. Na trenutke se čini da je onaj ponekad malo nježniji "ECM" pristup zamijenjen s nešto sirovijom i nerazrijeđenom formom što izvanredno odgovara materijalu i sastavu. Album koji je doista teško izvaditi iz ladice reproduktora i svakako jedan od vrhunaca karijere Charlesa Lloyda.

no objavljen 1972. Iako se u izvedbama, nakon dvadeset godina djelovanja i tridesetak objavljenih albuma, osjeća zasićenje i pomanjkanje poleta, MJQ je još uvijek izvrstan, precizan, predivnog zvuka, zanimljivih skladbi i maštovitih sola. Naime, kod procjene umjetničkih djela važno je s čim se to djelo uspoređuje. Ako se usporedba provede površno ili jednostrano, ocjena može pružiti krivu sliku, posebice o djelima onih umjetnika koji imaju opsežan opus i koji uvijek drže visoku estetsku razinu, kao što je MJQ. Primjerice, usporedimo li ovaj album s ostalim njihovim ostvarenjima, možemo ga uvrstiti u osrednja, ali stavimo li ga u kontekst komornog jazza, ne samo u vrijeme kad je nastao nego u cjelokupnoj povijesti jazz glazbe, to je još uvijek glazba najviše razine. MJQ nije mogao snimiti loš album! U to doba pijanist John Lewis,

vibrafonist Milt Jackson, kontrabasist Percy Heath i bubnjar Connie Kay u nepromijenjenoj su postavi djelovali već sedamnaest godina što ih je tada činilo najdugovječnijom postavom u jazz glazbi. Dvije skladbe potpisuje Lewis, dvije Jackson, a dvije su obrade, iako ne jazz standarda. Naime, na album su uvrstili obrade skladbi "Misty Roses" folk pjevača Tima Hardina i "What Now My Love (Et Maintenant)" šansonijera Gilberta Bécauda. Osim toga, Lewis se prilagodio tadašnjem trendu svirajući u dvije izvedbe električni klavir, a njegova je skladba "Valeria" prožeta daškom bossa nove. Kao dodatak ovom CD izdanju uvrštena je izvedba Lewisove skladbe "Milano" u kojoj se, u skladu s njegovom sklonošću prema klasičnoj i glazbi treće struje, pridružuje gudački ansambl.

količna, toplija, privatna, ali pažljivo strukturirana i dovoljno inspirativna uz mnogo kompleksnih pasaža i fantastične tehnike koju Jarrett uvijek uspijeva pozicionirati iza same glazbe. Album nakon nekoliko slušanja ostavlja dojam svježine i poprilično je lagan za slušanje, ali i nešto manje nadahnut od najboljih solo koncerata uživo koje je pijanista održao. No, iako nije album koji će biti prva asocijacija na žive nastupe Keith Jarretta, Creation još uvijek posjeduje sve kvalitete koje pijanist posjeduje u tehničkom i skladateljskom segmentu. Njegov talent u kreiranju atmosfere, vođenju teme u potpuno neočekivanim smjerovima i nepogrešiv senzibilitet kvalitete su koje su jednostavno ugrađene u Jarretta i koje se jasne i na ovom albumu. Hrabro i vrlo kvalitetno izdanje. Gordan Gaži

The Modern Jazz Quartet The Legendary Profile Atlantic / Dancing Bear

Tijekom dugogodišnje karijere legendarni je jazz sastav Modern Jazz Quartet snimio desetke albuma, najviše za diskografsku kuću Atlantic. Zahvaljujući ugledu sastava mnogi su reizdani u CD formatu, pa tako i "The Legendary Profile", snimljen i izvor-

Gordan Gaži

Davor Hrvoj

hifimedia #97

JAZZ Jean-Luc Ponty Snimio: Davor Hrvoj

Original Album Series (Upon the Wings of Music / Aurora / Imaginary Voyage / Enigmatic Ocean / Cosmic Messenger) Atlantic / Warner Bros. / Dancing Bear

U četvrtom koncertu sezone Jazz.hr 2015/2016 u maloj će dvorani Lisinski 10. ožujka nastupiti Jean-Luc Ponty/ William Lecomte duo. Već desetljećima jedan od najboljih svjetskih violinista, Ponty će tom prigodom održati i glazbenu radionicu. Uoči posjeta ovog glazbenog velikana Zagrebu donosimo osvrt na njegova najvažnija diskografska izdanja. Nakon što je u drugoj polovici 1960-ih postao cijenjen jazz violinist u Francuskoj, Jean-Luc Ponty je krajem tog desetljeća započeo karijeru u SAD-u. Ponajprije zahvaljujući tadašnjim producentima, ali i suradnji s pijanistom Georgeom Dukeom i gitaristom Frankom Zappom, njegova se glazba počela mijenjati te je postao jedan od prvih fusion glazbenika. Osim s jazzistima, započeo je suradnje s rock, rhythm and blues i pop glazbenicima, a ona sa Zappom, koji je skladao glazbu za njegov kultni album "King Kong", donijela mu je i veću popularnost. No, prekretnicu u karijeri napravio je kad je odbio ponudu da se pridruži sastavu Return to Forever i započne samostalnu karijeru. Najzapaženija diskografska izdanja ostvario je upravo u spomenutom glazbenom idiomu i to snimivši kao vođa sastava sredinom i u drugoj polovici 1970-ih niz albuma za diskografsku kuću Atlantic Records. Tome je prethodila iznimno važna suradnja sa sastavom Mahavishnu Orchestra s kojim je snimio albume "Apocalypse" i "Visions of the Emerald Beyond". To, kao i prijateljstvo i povremene suradnje s Chickom Coreaom, Tonyjem Williamsom, Stanleyem Clarkeom, Wayneom Shorterom i Joeom Zawinulom, utjecalo je na sve što je radio u godinama koje su uslijedile. Poput njih razvijao je glaz-

hi-fimedia #97

bu koja se zasnivala na postavkama postbopa i ritmova i zvukova bliskih progresivnom rocku, ne zanemarujući improvizacije. Warner Bros. je nedugo objavio kutiju s njegovih prvih pet "Atlantic" albuma, koji su ujedno najhvaljeniji: "Upon the Wings of Music" i "Aurora" iz 1975., "Imaginary Voyage" iz 1976., "Enigmatic Ocean" iz 1977. i "Cosmic Messenger" iz 1978. Album "Imaginary Voyage" tada je zauzeo prvo mjesto na jazz ljestvicama, ali i visoke pozicije na pop ljestvicama. Da bi se zaokružila cjelina i objedinila njegova najvažnija djela iz tog razdoblja, ujedno najvažnija iz jazzrock razdoblja, ovoj je kolekciji mogao biti pridružen album "Live" iz 1979. Od izdanja do izdanja Ponty je mijenjao postavu, a članovi su bili neki od uglednih glazbenika stila, među ostalima klavijaturistica Patrice Rushen, bubnjar Ndugu Chancler, gitarist Alan Holdsworth, orguljaš Allan Zavod i

bas gitarist Ralphe Armstrong. Za te albuma Ponty je snimao isključivo vlastite skladbe od kojih su neke ostale trajnim vrijednostima jazz-rock glazbe, među ostalima "Aurora", "Imaginary Voyage", "Mirage", "No Strings Attached" i "Egocentric Molecules". Pisao je melodije koje su bile toliko bliske europskoj glazbenoj tradiciji - slavni gitarist Larry Coryell nadjenuo mu je nadimak Mr. Melody - a time i potpuno drukčije od drugih autora koji su tada djelovali u SAD-u, dok su ritmički element i koketiranje s countryjem bili bliski američkom. Upravo je to što je, barem djelomično, ostao vjeran svojim europskim, klasičarskim korijenima, formiralo njegovu osobnost i učinilo ga jednim od najvažnijih glazbenika stila. Ovih pet albuma najbolji su dokaz takvog pristupa i trajne vrijednosti Pontyjeva stvaralaštva. Davor Hrvoj

FILM

U KINIMA Ratovi zvijezda: Sila se budi PORTRET GLUMCA Drugo lice iza maske FILMSKE RECENZIJE

FILM / PORTRET GLUMCA

Iza maske

Anthony Daniels je C-3PO jedan od najzabavnijih i najsmješnijih, ponekome vjerojatno i jedan od najiritantnijih, droida za protokol a neizostavni je dio sage Ratovi zvijezda

hi-fimedia #97

piše: Mladen Šagovac

akoliko nas pojedini filmski likovi ponekad fasciniraju, vrlo često se događa da u potpunosti zanemarimo glumca iza njih. Razlog tome je što se u filmu koji gledamo gotovo u potpunosti nalaze iza maske, i to baš one koja im je obilježila karijeru. Ovako nečeg, vrlo često,

nismo svjesni ni kod glumaca koji ne igraju pod maskama, a redovito repriziraju uloge. Najviše u serijama poput Davida Sucheta kojeg će mnogi prije prepoznati kao Herculea Poirota, nego po njegovom vlastitom imenu ili pak po nekim drugim filmskim i televizijskim ulogama. Ipak, ovom zgodom pažnju ćemo pokušati znatno usmjeriti maskiranim glumcima i ulogama koje su im obilježile karijeru. Vrlo očit primjer je Anthony Daniels kojem bi svatko mogao prepoznati glas, međutim malo tko bi ga znao vizualno prepoznati. Anthony Daniels je C-3PO jedan od najzabavnijih i najsmješnijih, ponekome vjerojatno i jedan od najiritantnijih, droida za protokol a neizostavni je dio sage Ratovi zvijezda. Što kroz originalne filmove, animirane serijale televizijske specijale i gostovanja u posebnim emisijama Daniels, osim što je jedini glumac koji se pojavljuje u baš svim filmskim nastavcima ove franšize, popularnog droida, C-3PO, utjelovio je ukupno sedamdesetak puta. I nije jedini takav. Zahvaljujući svojoj žanrovskoj naravi filmovi serijala "Ratovi zvijezda" sadrže nekoliko glumaca u takvoj maski, krznu ili oklopu, stoga nije nikakva posebnost da pregled započinjemo upravo s njima.

Chewbacca i Darth Vader

Zbog posuđivanja glasa mnogi će Dartha Vadera lako povezati s Jamesom Earl Jonesom neće biti u krivu, ali niti u potpunosti u pravu jer u tijelu Sith inkarnacije Anakina Skywalkera nalazi se britanski bodybuilder David Prowse. George Lucas je ulogu Chewbacce prvo ponudio njemu, a Prowes ju je odbio jer mu to nije bilo prvo filmsko pojavljivanje i htio je nešto značajnije Dartha Vadera. Inače je ranije glumio Frankensteina, Minotaura, androida, a imao je i kratku ulogu u Kubrickovom filmu "Paklena naranča". Nikad se nije odrekao ni jedne od memorabilija koje je stekao kao Darth Vader. Nakon što je Prowse odbio ulogu Chewbacce, Lucas se okrenuo Peteru Mayhewu, zaposleniku jedne bolnice, visokom gorostasnih 220 cm da na sebe navuče krzno Wookiea. Mayhew se gotovo uopće nije okušavao glumiti ikog drugog osim Chewbacce, te je svoju kompletnu karijeru posvetio baš tom liku. Kada nije Chewbacca, Mayew gostuje na raznim obožavateljskim ZF konvencijama čime spada u jednog od najvećih obožavatelja filmske sage zahvaljujući kojoj se i našao pred kamerama.

David Prowse kao Darth Vader (lijevo) i Peter Mayhew kao gorostasni Wookie - Chewbacca (gore)

hifimedia #97

FILM / PORTRET GLUMCA

Brent Spiner kao komandant Data

Stvor/Frankenstein

Iako je jako velik broj glumaca koji su utjelovili znamenitog Frankensteinovog živog mrtvaca, glumac kojeg najčešće viđamo ispod maske stvora je Englez William Henry Pratt, a znamo ga pod imenom koje je bolje pristajalo uz ulogu koja mu je promijenila život, Boris Karloff. Iako je već u imao zavidnu količinu uloga na daskama te ponešto filmskog iskustva u Britaniji i Kanadi, Karloffu je trebalo gotovo deset godina da postane hollywoodska zvijezda. To je i postao kao Frankensteinov stvor. Lice Borisa Karloffa ispod maske Frankensteina našlo se samo nekoliko puta, ali zato su se kadrovi njegovih Frankenstein filmova u drugim filmovima pojavili preko dvadesetak puta. Iako nije posrijedi maska, Boris Karloff nalazi se iza još jednog poznatog lica - Grincha. Onog "originalnog" iz 1966. godine.

Komandant Data

Unatoč tome što na sebi ima samo dvobojni triko te šminku, malo tko će na prvu, osim onih "ozbiljnih" Trakieja (najljućih obožavatelja Star Treka), bez tih dodataka u glumcu Brentu Spineru prepoznati obožavanog androida komandanta Datu. Gotovo dva puna desetljeća je proveo u malim i sporednim ulogama da bi mu svjetsku slavu donijela znanstveno fantastična serija ansambl forme. Iako je tijekom karijere sudjelovao u brojnim ozbiljnim filmovima, ni jedna uloga se ne može porediti s pragmatičnim i staloženim androidom Datom. Od posljednjeg Spinerovog pojavljivanja u "koži" androida Date prošlo je puno desetljeće. Samo u seriji "Star Trek: Nova Generacija" (1987-1994) Datu je glumio oko 170 puta. Sasvim dovoljno da ga ne doživljavamo ikako drugačije osim kao Datu. Lik je toliko popularan da mu je čak i hrvatski band The Beat Fleat

hi-fimedia #97

posvetio pjesmu, nazvanu - Komandant Data.

Pinhead

Kad je riječ isključivo o horror žanru, Douglas Bradley je jedan od šest glumaca koji su se šest puta zaredom pojavili u istoj ulozi, a čime stoji rame uz rame Robertu Englundu, Christopheru Leeju (Dracula), Bradu Dourifu (Chucky), Tobinu Bellu (Jigsaw) i Warwicku Davisu (Leprechaun). Ovdje treba dodati da su unutar žanra Bradley i Englund jedina dva glumca koji su role igrali osam puta zaredom. Sveukupno

je jezivog Pinheada u filmskom serijalu "Hellraiser" utjelovio osam puta. Treba li spomenuti da prije utjelovljenja Pinheada Douglas Bradley kao glumac na filmskom platnu nije ni postojao?

Freddy Krueger

Prije pet godina Hollywood je zahvatio hiperprodukcijski val u kojem su filmski studiji pokušali nanovo oživjeti neke od kultnih filmova. Jedan od filmova koji se našao na meti stilskog i vizualnog "masakra" bio je i "Strava u Ulici brijestova" u kojem je neuvjerljivu (re)inkarnaciju popularnog ubo-

Douglas Bradley kao Pinkhead

od ključnih negativaca u filmu "Ratovi zvijezda: Sila se budi".

Sloth

teljstvo s Markom Hamillom (Ratovi zvijezda) umalo učinilo Han Solom, ali je bio premlad za tu ulogu.

Sve staro i mlado 1985. godine poharao je film "Goonies", nevjerojatna avantura o skupini dječaka i djevojčica u potrazi za izgubljenim piratskim blagom i obiteljskom bandom pljačkaša koji ih progone. Jedan od progonitelja bio je lik Slotha, odnosno Lotneya Fratellija koji se posebno zbližio s debeljuškastim Chunkom. Lik Slotha sa svojim povikom "Hey, You guys!" ostavio toliko dubok trag u filmskoj pop kulturi da se jedan od najpoznatijih svjetskih filmofilskih stranica zove www.heyuguys.com. Ispod maske se nalazi "badboy" američkog nogometa, John Matuszak, koji je živio toliko raskalašeno da je svega nekoliko godina nakon što je ostavio praktički neizbrisiv trag u filmu "Goonies" preminuo od "slučajnog" predoziranja.

Smeagol/King Kong/Caesar

Dobroćudni Harry vs Predator

Andy Serkis kao Gollum, Caesar,...

jice u snovima igrao Jackie Earle Haley. Obožavatelji su odmahnuli rukom jer Freddy može biti samo Robert Englund. Isto kao ranije spomenuti Mayhew, Englund nije bježao od obožavatelja te je kao redoviti gost žanrovskih konvencija stekao status horror ikone. Freddyja Kruegera, psihotičnu i krvožednu žrtvu spaljivanja linčerske mase roditelja, ukupno je glumio dvadesetak puta, a ako tome ne pridodamo još 44 epizode specijalne televizijske serije "Freddyjeve noćne more" ispada da je Englund jedan od najkrvožednijih filmskih i televizijskih ubojica ikad. Inače, malo je znano da ga je prija-

Glumac Andy Serkis postao je institucija za sebe. Ovaj engleski glumac odmalena je htio biti glumac. Kako je karijeru započeo kao scenski glumac, gdje je tjelesna mimika značajno zahtjevnija, nije čudno da se pojavom digitalne ere i računalno generirane slike u filmu specijalizirao baš za glumu "nacrtanih" likova. Neuništivu slavu je stekao glumeći jezivog Golluma u sagi "Gospodar prstenova" koju je redatelj Peter Jackson snimio prema romanima J.R.R. Tolkiena. U međuvremenu je osnovao vlastitu produkcijsku kuću koja se bavi mimikom CGI filmskih likova, a s kojom je sudjelovao u stvaranju filmova kao što su novi nastavci franšize Planet majmuna, zatim Spielbergov polu-animirani film "Avanture Tintina" za koji se upravo snimaju i novi nastavci, Golluma je reprizirao u Jacksonovom prvom filmu "Hobit" trilogije. Trenutno utjelovljuje jednog

Robert England kao Freddy Krueger

Televizijski sitcom "Harry i Handersony" koji se sredinom devedesetih godina emitirao i na hrvatskoj državnoj dalekovidnici ustvari je "spinoff" istoimene obiteljske komedije koja je 1988. osvojila Oscar za najbolju šminku. Riječ je o obitelji koja pronađe i usvoji simpatičnog Bigfoota. Ustvari koncept jako blizak jednoj seriji koja je nastala nešto ranije, a obitelj usvaja vanzemaljca imenom - Alf. Iako smo ga spomenuli, simpatični mačkojed nije tema. Kevin Peter Hall je glumac koji se nalazio u tijelu dobroćudnog i otkačenog Bigfoota, a tijekom svoje karijere je i dva puta oblačio kožu Predatora. Njegova karijera i jest bila prožeta ulogama pod maskama raznih čudovišta a pojavio se i u jednoj epizodi "Star Trek: Nova generacija", također pod maskom. Na žalost, preminuo je od posljedica HIV infekcije.

Peter Hall kao Predator

hifimedia #97

FILM / RECENZIJE

PRIPREMIO: MLADEN ŠAGOVAC

Ex Machina (Ex Machina) A24, 2015., 1 h 47 min Režija: Alex Garland Glume: Domhnall Gleeson, Oscar Isaac, Alicia Vikander, Sonoya Mizuno, Claire Selby, Gana Bayarsaikhan, Tiffany Pisani, Corey Johnson Žanr: znanstvena fantastika, drama, triler

8/10 Alex Garland, scenarist obožavanih britanskih SF filmova “28 dana kasnije” (2002), “Sunce” (2003) i “Dredd” (2012) na filmsko platno donosi ženskog droida kao emotivnu i moralnu kušnju. Mladi programer Caleb veseli se što je upravo on, od svih zaposlenika, dobio priliku provesti nekoliko danas s glavnim direktorom svoje tvrtke. No, ono što se čini kao poziv na neobavezno druženje, u stvari je početak eksperimenta u kojem će Caleb iskušati granice svoje ljudskosti nakon što upozna umjetno stvoreno biće u prelijepom ženskom tijelu. Caleba glumi irska senzacija Domhnall Gleeson, a zavodljivog androida ženskog roda pak švedska senzacija Alicia Vikander (Kraljevska afera). “Ex Machina” je briljantno osmišljena. Autor koristi prostran ali ograničen prostor kako bi sukobio prirodu i znanost, rasulo i red. Tjeskobnoj atmosferi filma pridonosi i jeziva glazba Geoffa Barrowa i Bena Salisburyja. Gotovo savršen komorni proizvod s nevjerojatno dobro izvedenim vizualnim efektima, te fenomenalnom glumom Domhnalla Gleesona i Alicie Vikander. Oboje postižu autentičnu uvjerljivost kod gledanja. Treći ključni faktor kvalitete ovog rada je sama priča koja podjednako potiče razmišljanje i emocije. “Ex Machina” će bez obzira na relativno slab komercijalni uspjeh, te slabu medijsku praćenost, baš poput filma “Mjesec/Moon” Duncana Jonesa biti kultni ZF klasik. Dok je “Her” (2013) Spikea Jonzea bio te ljubavna drama koja se samo poigrava s idejom emocija prema strojevima i kompleksnim softverima, “Ex Machina” jednostavnije ali puno studioznije ulazi u ovu sociološko tehnološku mate-

hi-fimedia #97

riju. Pritom je interesantan i način na koji to čini. Alegorijski premaz feminizma i ženske emancipacije ovom filmu daje poseban sjaj koji također potiče na razmišljanje o današnjem vremenu. “Ex Machina” pokazuje da su žene izašle iz zatočeništva uloge dobre ženice i da su baš tu ulogu iskoristile kao oruđe za skidanje “okova”. "Za obožavatelje distopijskih futurističkih šokova koji mogu gledati kroz osnovne manjkavosti, Garlandov debi prilično dobro funkcionira kao superioran šund SF. " - Stephen Dalton, Hollywood Reporter

Dijete 44 (Child 44) Lionsgate Films., 2015., 2 h 17 min Režija: Daniel Espinosa Glume: Tom Hardy, Gary Oldman, Noomi Rapace, Joel Kinnaman, Paddy Considine, Fares Fares, Jason Clarke, Vincent Cassel Žanr: krimi, triler

6/10 “Dijete 44” prvi je dio napete trilogije čija je radnja smještena u Sovjetski savez 1952. godine. U vrijeme najvećih paranoja, strogog obrazovnog sistema i jakog djelovanja tajne policije bezbrižnu svakodnevicu zemlje koja se hvali kako u njoj nema kriminala uzdrmat će krvavi zločini serijskog ubojice poznatog pod nadim-

kom Rostovski koljač. Premda je radnja filma smještena na početak 50-tih godina prošlog stoljeća, inspiracija za roman na kojem je temeljen dolazi iz bliže povijesti kad je sovjetskom Rusijom ordinirao takozvani “Mesar iz Rostova” o kojem je već sredinom 90-tih snimljen film “Građanin X” u režiji Chrisa Gerolmoa, a koji je prikazivan i kao mini serijal te je Donaldu Sutherlandu donio Zlatni globus za najbolju sporednu ulogu. Na žalost, ovaj film u režiji Daniela Espinose bez obzira na pozamašan budžet i impresivnu glumačku postavu neće polučiti nagrade. Društveno-politička nakarada Sovjetskog saveza koja je prikazana u romanu koji je autor Tom Rob Smith napisao kao trilogiju u zgusnutom i prorijeđenom sadržaju filma “Dijete 44” nedovoljno jasno i tek djelomično prikazana. U stvari, najveća boljka ovog filma njegovo je finale u kojem Leo Demilov pronalazi bešćutnog ubojicu djece djeluje zbrzano i preočito pojednostavljeno. Zbog zgusnutosti ispaštaju i odnosi među likovima za koje se osjeti da su kompleksni, ali ovdje izrazito nedorečeni. Glumačka ekipa filma je uistinu impresivna: Tom Hardy, Noomi Rapce, Gary Oldman i Vincent Cassel i legendarni Charles Dance. I glumci su ono što barem djelomično ovaj film spašava od potpunog potonuća. Krnji odnos između Lea Demidova (Tom Hardy) i njegove supruge Raise (Noomi Rapace) pršti energijom, onom negativnom koliko kasnije i pozitivnom. Pri čemu oboje glumaca treba priznati da odlično funkcioniraju i u zasebnim dijelovima radnje. Ono što je jedino za zamjeriti Hardyju je taj loše glumljeni ruski akcent, film bi bio tečniji i za gledanje bez tog naglaska. Pa ako već jedan glumac zvuči loše s fingiranim naglaska, onda je bolje kompletnu postavu prebaciti na glumu bez naglaska nego da taj jedan svaki put kad izgovara svoje dijelove dijaloga kvari doživljaj gledanja. Ovo je ujedno i jedina zamjerka što se glume tiče. Posebno je zadovoljstvo gledati Gary Oldmana u ulozi generala Mikhaila Nesterova i Vincenta Cassela u ulozi bojnika Kuzmina. Odlman

vrlo pouzdano isporučuje malog provincijalca koji se trudi svoj mali dio svemira držati podalje od njuškala MGB-a (Ministarstvo državne sigurnosti) a istovremeno ne može odoljeti porivu sprječavanja daljnjih misterioznih stradavanja djece. Istovremeno, kao potpuna socijalna suprotnost Oldmanovu Nesterovu, pompozna i bahata pojava Casselovog bojnika Kuzmina stoji onkraj sovjetske niti na kojoj se ne biraju načini na koje će se odlučivati o sudbinama malih ljudi, a sve s ciljem vlastitog probitka. Jedini razlog za preporuku ovom filmu je što čak donekle posjeduje moć da nekog nagovori na čitanje romana prema kojem je snimljen. Ipak donekle prenosi osebujnost likova i društvenih odnosa o kojima ustvari progovara dok prepričava jezovitu priču o beskrupuloznom ubojici nevine djece. "Ignoriramo li pomalo neprirodan razvoj radnje i nepotrebno podebljan ruski naglasak koji je uglavnom usvojio britanski dio glumaca - ovo je fascinantan mračni triler smješten u pedesete godine prošlog stoljeća" - Jason Best, Movie Talk

Osvetnici: Doba Ultrona (The Avengers: Age of Ultron) Walt Disney, 2015., 2 h 21 min Režija: Joss Whedon Glume: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson Žanr: fantastika, akcija, avantura

Pobješnjeli Max: Divlja cesta (Mad Max: Fury Road) Radius TWC, 2014., 2 h 1 min Režija: George Miller Glume: Tom Hardy, Charlize Theron, Nicholas Hoult, Hugh Keays-Byrne, Josh Helman, Nathan Jones, Zoë Kravitz, Rosie Huntington-Whiteley Žanr: Akcija, avantura, fantastika

je poludio i u kojem su ceste ratište. Upoznajemo ljepotu i kaos postapokaliptičnog svijeta koji je stvorio i slijedimo put tajanstvenog Cestovnog ratnika koji njime luta. Miller je oduvijek zamišljao film koji je jedna velika potjera od početka do kraja: „Akcijske filmove zamišljam kao vizualnu glazbu, a ovaj film je nešto između ludog rock koncerta i opere i želim da gledatelji budu zalijepljeni za stolce i potpuno poneseni ludom vožnjom i likovima koji vode priču.“ illerov put s ovim serijalom počinje sedamdesetih godina, kad je radio u hitnoj službi kao liječnik i zamislio priču o samotnjaku u svijetu lišenom svih pravila nakon kolapsa društvenog poretka, teroriziranog psihotičnim cestovnim bandama. no što treba prvo priznati filmu “Divlja cesta” jest da feminizom udara mušku populaciju baš tamo gdje ih najviše boli. Ne, nije to međunožje nego akcijski postapokaliptični SF. Istina, Miller nije svjež na tom polju jer posljednjih se godina zaredalo podosta filmova, pa i franšiza u kojima su heroine glavni likovi priče. No, Miller je ovdje sporedni ženski lik učinio nečime na što će fokusirati publiku smjestivši žene na pedestal koji slavi vladarice opstanka i to ne samo vrste nego i osnovnih humanih vrijednosti zasnovanih na vrednovanju života.

10/10

rogonjen turbulentnom prošlošću Pobješnjeli Max vjeruje da je najlakše preživjeti sam. Ipak će se stjecajem okolnosti priključiti skupini u bijegu pod vodstvom tzv. Imperatorice po imenu Furiosa. Bježe iz Citadele koju tiranizira Immortan Joe, kojem je oduzeto nešto od neprocjenjive vrijednosti. U bijesu će pozvati sve svoje sljedbenike i članove bandi na nemilosrdni progon odmetnika i počet će visokooktanski rat. ilmom Pobješnjeli Max: Divlja cesta George Miller nas uvodi u svijet koji

"Hardy i Theron čine eksplozivan tim, ali je Theron ta koja čini ranjeno srce i dušu ovog filma. Budite spremni za novi akcijski klasik. Nećete ni znati što vas je pogodilo" — Peter Travers, Rolling Stone

6/10 Kad Tony Stark pokuša pokrenuti latentni mirovni program, stvari krenu naopako te najmoćniji heroji na Zemlji, Iron Man, Kapetan Amerika, Thor, Hulk, Crna udovica i Hawkeye moraju proći konačni test dok sudbina planeta visi o koncu. Kad se pojavi negativac Ultron, Osvetnici ga moraju zaustaviti kako ne bi ostvario svoje zlobne planove te uskoro nelagodna savezništva i neočekivane akcije stvo-

hifimedia #97

FILM / RECENZIJE re epsku i jedinstvenu globalnu avanturu. Kao i prvi film “Osvetnici: Doba Ultrona” režirao je Joss Whedon, a producent je već standardno Marvelov miljenik Kevin Feige. I dok je s producentske strane sve više, manje korektno, teško se pomiriti s jednom sve učestalijom pojavnošću u ovom tipu filmova. Dijalozi su postali dramatično predugi i naporni. I ne samo to. Akcijske scene borbi su postale toliko duge da imamo osjećaj kao da ih gledamo u stvarnom vremenu. Da se netko ide zlobno našaliti rekao bi da zna neke prave povijesne ratove koji su trajali kraće od borbi superheroja i zlikovaca u filmovima “Osvetnici” i “Osvetnici: Doba Ultrona”. Na kraju jedino čemu se možemo prepustiti u ovim filmovima su specijalni efekti čiji je pak psihološki efekt kratkog vijeka jer s ovolikom količinom isporučenog proizvoda raste i svijest o tome da je većina toga što gledamo nacrtano na računalima. Time se pak gubi osjećaj uzbuđenja. Pomalo čude još uvijek uporno visoke ocjene za ovakve franšizerske proizvode koji se sad već snimaju tempom kojim nastaju razne sapunice. Čak im je i sadržaj prestao odudarati. "Whendon pruža dovoljno zabave, akcije i zanimljivih timskih šala kako bi obožavatelji bili zadovoljni ali ne prezadovoljni." - Beth Accomando, KPBS.org

Ant-Man (Ant-Man) Režija: Payton Reed Glumci: Paul Rudd, Michael Douglas, Evangeline Lilly, Corey Stoll, Bobby Cannavale, Judy Greer, Abby Ryder Fortson, Michael Peña Produkcija: Walt Disney Trajanje: 1 h 57 min Žanr: akcija, avantura, komedija

6/10

Marvelov super junak Ant-Man naoružan je genijalnim odijelom s nevjerojatnom sposobnošću da se njegova snaga proporcionalno povećava smanjivanjem do veličine mrava . Scott Lang mora prihvatiti i naći svog unu-

hi-fimedia #97

tarnjeg junaka te pomoći svom mentoru, dr. Hanku Pymu, u planiranju pljačke koja će spasiti svijet i buduće generacije. Dok je debeli dio moderne publike pomalo zbunjen sve većim brojem Marvelovih super junaka, malo bolji poznavatelji strip kulture svjesni su da je to ipak svemir koji se više od pola stoljeća ispunjavao raznim likovima i alter-egoima s nevjerojatnim sposobnostima. Ovo je još jedan od onih malih a velikih likova koji su prirodno bliskiji stripovski zrelijoj publici jer je posrijedi lik koji realno ne posjeduje super moći nego ih omogućuje neka vrsta posebne tehnologije. Iako ona najsimpatičnija komponenta stripovskog Ant-Mana nije u potpunosti ispoljena, razina humora i autoironije koja nadilazi čak i Spider-Mana. Paul Rudd se ispostavio savršenim glumcem za naslovnu ulogu upravo zbog karakterističnog lica koje već samo po sebi izražava sarkastičnost, humorističnost održava (i odražava) Michael Pena kao AntManov kompanjero iz zatvorskih dana Luis. Dr. Hanka Pymu igra Michael Douglas i premda je uloga tipično žanrovski površna, legendarni se filmski zavodnik odlično u njoj snašao kao znanstveno navudreni djedica. Njima nasuprot nalazi se Corey Stoll u ulozi Darrena Crossa, Pymovog dugogo-

dišnjeg znanstvenog i korporativnog protežea, kojeg u zlo tjera emocionalna krhkost ispunjena manijakalnim egom pri čemu na površinu izlazi i latentni Edipov kompleks. Dok pokušava nadići Pyma u znanstvenim postignućima, očajnički traži njegovo mentorsko priznanje. A pritom se ne bi libio ni ubiti ga. Radnja filma dobrim dijelom objašnjava način na koji odijelo AntMana funkcionira, no to je prezentirano jednostavno i nenametljivo, dok su akcijske scene sasvim pristojno uklopljene u još jednu eskapističku priču o ljudima koji su tu da svijet svojim super sposobnostima i/ ili super napravama spašavaju svijet od zla. Ovo je vrhunska zabava. Ironično i lagani bijeg od prenapumpanih "Osvetnika" kojima su producenti testosteronima praktički pojeli dušu stripa. Iako se već u ovom filmu Ant-Man ovlaš dodiruje s Osvetnicima, treba se nadati da će bar još jedan nastavak ostati na ovoj, za jednu stepenicu nižoj, razini jer je kao takav šarmom za jednu stepenicu gledljiviji od super junačke ekipe koja mu je prethodila. "Ako nešto ovaj film drži od rasipanja, onda je to Paul Rudd koji je smiješno neherojičan i svijest koliko stvarno može." Anthony Lane, New Yorker

Get Hard (Get Hard) Warner Bros., 2015., 1 h 39 min Režija: Etan Cohen Glume: Will Ferrell, Kevin Hart, Craig T. Nelson, Alison Brie, Edwina Findley, Ariana Neal, Erick Chavarria, Tip “T.I.” Harris Žanr: triler, akcija, avantura

7/10

ada milijunaš, voditelj investicijskoga fonda, James (Will Ferrell) bude optužen za prijevaru i osuđen na zatvorsku kaznu San Quentinu, sudac mu daje rok od 30 dana da sredi svoje poslove prije odlaska na izdržavanje kazne. Očajan, traži pomoć od Darnella (Kevin Hart)

Citizenfour (Citizenfour) Radius TWC, 2014., 1 h 54 min Režija: Laura Poitras Pojavljuju se: Edward Snowden, Glenn Greenwald, William Binney Žanr: dokumentarni, povijesni

10/10 Istinita priča o najpoznatijem američkom zviždaču i bivšem zaposleniku CIA-e Edwardu Snowdenu koji je otkrio skandal o nezakonitom prisluškivanju građana koji je provodila NSA (Nacionalna služba sigurnosti SAD-a). Priča započinje anonimnim mai-

lom i nastavlja se odlaskom u Hong Kong na sastanke s čovjekom koji je u rekordnom roku postao svjetski poznat. Bez obzira slagali se mi, ili pak naslagali, oko onoga što je Snowden učinio, priča otkriva čovjeka koji se spremno odrekao normalnog (vjerojatno i uspješnog) života kako bi se borio protiv sistema. Banalnim prizorima uspješno je stvorena napetost u trenutcima prije, za vrijeme i nakon što će svijetu otkriti šokantne podatke. Treba biti iskren pa dodati da ovaj dokumentarni film, onima koji su svakodnevno pratili aferu Snowden, ne otkriva ništa novo. Ali bar konačno bliže vizualno upoznajemo središnju osobu (subjekt) cijele afere. Snowden što je duže moguće ostaje tajna dok se istovremeno nada kako će u fokusu medija ipak biti ono zbog čega se dao u bijeg nego on kao tipični medijski seleb. Film pokazuje da Snowden ima duboka uvjerenja kao i dobro promišljene razloge za ono što je učinio. Kao i to da je vrlo dobro svjestan posljedica. Ovo je film koji spada u obaveznu digitalnu kolekciju, na polici, čvrstom disku ili na “oblaku”. Malo je danas takvih ljudi koji opće dobro nisu spremni žrtvovati zbog vlastite sigurnosti i lagodnog života. „Poitasin stav je jednostavno prikazivanje dokaza, bez komentara, kuteva ili narativa.“ — Emma Morgan, Total Film

koji bi ga trebao pripremiti za život iza rešetaka. pak je najveća zvijezda ovog filma redatelj Etan Cohen. Willa Ferrella već smo navikli gledati u ulogama idiota, a i standup komičar Kevin Hart je praktički standardna pojava u novijim filmovima. No Etan Cohen, inače uhodani scenarist koji se proslavio tekstom za “Tropsku grmljavinu/Tropic Thunder” (2008), ovdje debitira u redateljskoj sjedalici. Inače, karijeru je započeo kao jedan od ko-scenarista popularnog MTV animiranog serijala "Beavis and Butt-head" Sasvim solidna i tipična američka muška “palls” komedija koja ne donosi ni oduševljenje, ni razočarenje, ali u obožavateljsku kolekciju donosi još jedan filmski naslov s Willom Ferrelom čija je pojava na filmsko platno napokon isporučila sve ono što je tijekom kompletnih 80-tih prošlog stoljeća uporno pokušavali razni glumci, međutim nikako nisu uspijevali. Neloša režija i solidan tempo priče ovaj film čine odličnu zabavu kad stvarno nemate volje za nešto dubokoumno.

"Tema filma je zeznuti teritorij i Get Hard ne uspjeva pogoditi suštinu, ali u naciji gdje su ekonomske i rasne razlike rastući problem, zaslužuje priznanje za pokušaj" - Sandy Cohen, Associated Press

Marigold hotel 2 (The Second Best Exotic Marigold Hotel) Fox Searchlight., 2015., 2 h 2 min Režija: John Madden Glume: Judi Dench, Maggie Smith, Bill Nighy, Dev Patel, Celia Imrie, Penelope Wilton, Ronald Pickup, Tina Desai Žanr: komedija, drama

8/10 Marigold hotel 2 ostvareni je san mladog Sonnyja (Dev Patel) koji mu oduzima više vremena nego što ga on trenutno ima, posebno zbog skorašnjeg vjenčanja s ljubavi njego-

hifimedia #97

FILM / RECENZIJE vog života Sunainom (Tina Desai). Sonny je bacio oko na vrlo atraktivnu nekretninu s obzirom na to da njegov prvi projekt Marigold hotel ima još samo jednu slobodnu jedinicu, a pristižu novi gosti Guy (Richard Gere) i Lavinia (Tamsin Greig) koje treba negdje smjestiti. Pridodamo li tome zapetljancije koje donosi vjenčanje, Sony u ovom nastavku ima daleko više problema nego ranije. Dodatnu dozu “dramatičnosti” cijeloj priči daje i Sonyjev pokušaj da sklopi partnerstvo s međunarodnom kompanijom za penzionerski smještaj ljudi treće životne dobi. Zbog praktički neočekivanog uspjeha prvog filma “Marigold hotel” (2011), bilo je za očekivati da će netko poželjeti snimiti nastavak. Ono što je pomalo neočekivano jest činjenica da je to poželio baš redatelj John Madden, kojem je scenarij za nastavak ujedno i prvi službeni filmski scenarij koji je napisao (ako izostavimo one školske i tek redateljsko sudjelovanje u onima koje je snimao). Ako niste gledali prvi film, kao preporuka da sada pogledate i u kolekciju uvrstite oba ova naslova stoje raniji Maddenovi redateljski radovi kao što je “Zaljubljeni Shakespeare” (1998) i “Mandolina kapetana Corellija” (2001). Inače, Madden se okušao i u trilerima ali pogotovo nakon ovog filma ostaje snažan dojam da mu više odgovaraju ovakve romantične komedije. Ono što pored solidne glume, pristojne režije i zabavnog scenarija, odnosno radnje jest i činjenica da nije posrijedi tipični holivudski nastavak i romantična komedija nego britansko-indijska. Ako bismo ga uspoređivali s najpopularnijim britansko-indijskim proizvodom onda bi to bilo s English Breakfast čajem kao sinonimom za odmjerenu mješavinu okusa. Iako radnja filma na trenutke djeluje pretjerano (isforsirano) komično ili pak dramatično, Madden je uspio stvoriti balans između te dvije pripovjedačke suprotnosti te još jednom zlatnu dob (starost) prikazati kao nešto lijepo i romantično unatoč svoj dramatičnosti koju ista donosi sa sobom. Ovo je napose lijep film. Ugodna nedjeljna obiteljska zabava. "Ima nešto ohrabrujuće u franšizi koju predvodi hrpa šezdesetogodišnjih zvijezda , od kojih nitko u svojoj glumačkoj mladosti nije bio akcijski junak s lakopamtljivim frazama." - A.A. Dowd, AV Club

hi-fimedia #97

Janko Strižić (Shaun the Sheep Movie) Lionsgate Films., 2015., 1 h 25 min Režija: Mark Burton, Richard Starzak Glume: Justin Fletcher, John Sparkes, Omid Djalili, Richard Webber, Kate Harbour, Tim Hands, Andy Nyman, Simon Greenall Žanr: animirani, komedija, avantura

10/10

dugometražnom spinoffu serije crtića "Janko Strižić" a koji je pak spin-off serijala "Wallace and Gromit", Janko Strižić odluči uzeti slobodan dan kako bi se malo odmorio, upast će u cijeli niz nevolja sa svojom družinom. Umjesto dana provedenog u lješkarenju, sa svojim prijateljima morat će pronaći put kući iz velikog grada u kojem su se našli strmoglavivši se slučajno s velikog brda. lavni lik ovog stop-pokret animiranog filma prvi puta se pojavio 1995. godi-

ne u kratkometražnom spinoffu, te kasnije 2002. godine u jednoj od epizoda ovog impozantno dugog televizijskog serijala britanskog redatelja Nicka Parka koji se emitira od 1990. godine, da bi kasnije dobio i svoj vlastiti serijal u originalu naslovljen "Shaun the Sheep". Film "Janko Strižić" je upravo ono što pomislite kad pogledate plakat, ljupka zajednička obiteljska zabava u kakvoj podjednako uživaju djeca i odrasli. U vremenu kad je čak i Mickey Mouse računalno generiran, ova poslastica vrhunski skrojene stop-pokret animacije svojom opipljivom vizualnošću se izdvaja, te iskreno nasmijava sve uzraste. Film ustvari nema dijaloge, zbog čega je reminiscencija klasičnih nijemih slapstick komedija, ali ga to čini još lakšim za razumijevanje. Priča biva ispričana "tjelesnom" gestikulacijom, povremenim ispuštanjem tonova što je čini lako razumljivom mlađoj publici, a ispunjena je zadovoljavajućom dozom skečeva i šala za odrasle. Donekle ozbiljniji filmofili ovdje bi mogli pronaći i zadovoljštinu da je "Janko Strižić" ispunjen brojnim filmskim referencama, odnosno više suptilnim omaževima, počastima, značajnijim filmskim naslovima kao što je "Edward Škaroruki" Tima Burtona. Ovo je istinski film namijenjen svim generacijama, fenomenalan i po svemu suvremen izdanak duge i specifične britanske tradicije stop-pokret animacije. "Simpatičan, ali inreligentan dugometražni prvijenac dvorišnog heroja iz kuće Aardman Animations" — Leslie Felperin, Hollywood Reporter

FILM / KINO

Ratovi zvijezda: Sila se budi N

ajiščekivaniji film godine pa čak i desetljeća, Ratovi zvijezda: Sila se budi, sedmi je nastavak franšize Ratova zvijezda i ujedno prvi snimljeni film iz nove trilogije. J. J. Abrams režirao je film, dok je George Lucas, kreator cijele franšize, na ovom filmu radio kao kreativni savjetnik. Nastavak sage Ratovi Zvijezda odvija se 30 godina nakon radnje filma Ratovi zvijezda VI: Povratak Jedija (1983). U najnovijem nastavku pojavljuju se i novi likovi Finn, Rey i Poe Dameron s onima iz prijašnjih nastavaka Ratova zvijezda. Film “Sila se budi” producirale su kompanije Walt Disney Pictures, Lucasfilm i Bad Robot Productions. Tajna nevjerojatnog uspjeha ove franšize je što pruža potpuni eskapizam. Kombinacija bajke i znanstvene fantastike dopušta gledatelju da odluta prilično daleko od stvarnosti, pri čemu ipak ostaje blisko suočen sa svjetovnim poimanjem dobra i zla. U jednom od ranijih brojeva magazina (broj 95), između ostalog, otkrili smo vam “kratku povi-

Carrie Fisher (Princeza Leia)

Što mislite o redatelju J.J. Abramsu? Osoba koja se dokazala da je sposoban snimiti epske, onosvjetske i ovosvjetske filmove. Istovremeno je scenarist i redatelj, a također iskreno voli filmove. To je prednost. Je li George Lucas pomaknuo neke granice stvorivši lik princeze Leiae? Potpuno! Ljudi mi to neprekidno govore. Imala sam situacije gdje su mi ljudi prilazili i govorili da ih je moj lik inspirirao da žive svoje živote onako kako bi htjeli. Ti ljudi su u Leiai prepoznali jednu životno razigranu stranu koju su željeli ispoljiti, ali i onu drugu koja im je pokazala da su stvarno sposobni za postizanje nečeg višeg. Nosite li u sebi djelić Leiae? Ja jesam princeza Leia. Princeza Leia je ja. To je kao Möbiusova traka. Moj život je utjecao na stvaranje tog lika, i ona je utjecala na moj život. Životnim iskustvom sam bila primorana proći kroz neke teške odluke i morala skupiti određenu količinu hrabrosti kako bih prošla kroz njih. Znači, imam podosta njenog karaktera, njenu strast i njenu volju za dalje. Pronašla sam to u sebi.

hi-fimedia #97

jest Star Wars univerzuma” dok vam u ovom otkrivamo i osnovne linije radnje filma “Ratovi zvijezda: Sila se budi”. Nakon klimaksa Galaktičkog građanskog rata, odnosno Bitke za Endor (Ratovi zvijezda: Povratak Jedija), tijekom koje su poginuli Imperator Palpaltine i njegov sljedbenik Darth Vader, Imperij se rasuo na nekoliko vojnih frakcija sastavljenih od preostalih imperijalnih časnika. Najveća i najjača među njima je Prvi red (First Order) i sada se suočava s reformiranim Pobunjenicima koji se vraćaju pod nazivom Otpor. Željno iščekivani sedmi nastavak legendarne sage o Jedijima i zlom carstvu u redovnu kino distribuciju krenuo je

17.12.2015., dan prije američke. Uz stare glumce Harrisona Forda, Marka Hamilla, Carrie Fisher te Anthonyja Danielsa i Petera Mayhewa koji repriziraju svoje uloge, “Ratovi zvijezda: Sila se budi” donose i jednu cijelu novu plejadu likova koje utjelovljuju Adam Driver, Daisy Ridley, John Boyega, Oscar Isaac, Lupita Nyong’o, Andy Serkis, Domhnall Gleeson, Anthony Daniels, Peter Mayhew i Max Von Sydow. Upravo ovi glumci iz stare garde, nama su bili najinteresantniji. Za ovaj broj magazina distributer filma za hrvatsko tržište – 2i Film, omogućio nam je nekoliko odgovora glumice Carrie Fisher (Princeza Leia) i glumca Marka Hamilla (Luke Skywalker).

Mark Hamill

žu pri uspjehu. Nadam se da su nadahnjujuće, inspirativne. Vjerujem da su ispunjene s dovoljnom količinom humora i se ne shvaćaju isuviše ozbiljno. Držim stisnute palčeve u nadanju da će za šestogodišnjaka koji ih do sad nikad nije vidio biti dovoljno zabavne; strašne ali ne zastrašujuće. Nadam se da će im dati osjećaj za avanturizam i svijest da ako će predano raditi i dati sve od sebe, da će i oni uspjeti. O tome su ti filmovi. Jedna od stvari koja mi je kod originalne trilogije bila spektakularna je činjenica da Luke Skywalker nije nitko poseban, obični mladić s farme. On je bio samo netko tko je htio učiniti dobro, pronašao pravog učitelja, pratio učenja a to ga je na kraju dovelo do toga da spasi galaksiju. Koliko god je to pretjerana i maštovita zamisao, za mene je to bilo nadahnjujuće iskustvo. To je bila savršena priča za svoje doba, kad smo u stvarnosti bili prilično cinični prema svijetu. Stav nam se u međuvremenu i nije previše promijenio pa ovo vidim kao šansu za bijeg baš od tog cinizma kao i mogućnost da kroz ove filmove nauče pokoju novu životnu lekciju.

(Luke Skywalker) Kako vam se J.J. Abram čini kao izbor redatelja koji nanovo pokreće priču? Kao bilo koji drugi Disneyjev film, ova priča u bilo kome, bilo koje dobi budi dijete. I, da. Smatram da je J.J. savršen primjer nekoga tko je svjestan toga i zna kako nanovo ispričati priču onako kako to želi. Mogu reći da imamo sreće što su njega odabrali kao redatelja. Siguran sam, da ga pitate, rekao bi vam da su originalni filmovi Ratova zvijezda jedan od razloga zašto je postao scenarist i redatelj. Puno je publike koja će se tek sad upoznati s ovim filmovima. Što biste im poručili? Oduvijek sam smatrao da kroz ove filmove prolazi snažna struja optimizma. Nema cinizma. Upotpunjuju, osnažuju sve ono što nam pripovijedaju velike priče i bajke. Ustrajnost i čistoću srca koji vam poma-