Tema broja: Umijeće ljubaznosti

6 Umijeće ljubaznosti

Nijedan čin ljubaznosti, bez obzira na to koliko mali bio, nikada nije uzaludan. Ezop

Esencijalno ulje mažurana (lat. Origanum majorana) sa svojom energijom uvažavanja, zadovoljstva, smirenosti i dobronamjernosti te arhetipom džentlmena donosi u naš život poticaj da razvijamo umijeće ljubaznosti. Ne one površne i uglavnom automatizirane, koja proizlazi iz usvojenih pravila lijepog ponašanja, već promišljene, suosjećajne i dosljedne ljubaznosti. U prvom slučaju govorimo o uljudnosti koju ispoljavamo kad smo dobre volje, kad nam je netko simpatičan, kad imamo vremena ili naprosto želimo ostaviti dobar dojam, a možda i kao reakciju na tuđu ljubaznu gestu. Štogod da je povod našoj uljudnosti, rezultat će prije svega biti zadovoljstvo našeg ega. Houston Kraft u svojoj knjizi „Istinska ljubaznost“ (Egmont, 2021.) ističe da je ljubaznost kakva je svijetu potrebna ljubaznost utemeljena u duboko sposobnoj i pomno njegovanoj emocionalnoj inteligenciji. Kad možete izabrati biti ljubazni bez obzira na to kako se osjećate, tad se vaš raspon ljubaznosti počinje širiti onkraj onih s kojima već razmišljate jednako, ponašate se jednako ili vam se jednostavno sviđaju. Kad vaša ljubaznost više ne ovisi o vašim prolaznim osjećajima, počinjete razvijati sposobnost za suosjećanje koja više ovisi o disciplini nego o drami. Ono što on naziva istinskom ljubaznosti zahtijeva empatiju, ustrajnost, hrabrost, opraštanje i dosljednost, a jedino takva ljubaznost ima moć mijenjati nabolje naše živote i svijet u cjelini. Užurbana svakodnevnica ne pogoduje iskazivanju ljubaznosti. Živimo u potrošačkom društvu koje, da bi opstalo, podržava uvjerenje da nismo dovoljno dobri i da stalno trebamo težiti nečem “većem”, “višem”, “boljem” gomilajući materijalna dobra, trčeći za novcem, statusom ili “vječnom mladosti”. Ako nismo dovoljni sami sebi i ulažemo pažnju, vrijeme i energiju da se upotpunimo, ne ostaje nam kapaciteta za posvećivanje drugima. A istinska ljubaznost je upravo to: poklanjanje svoje pažnje i vremena drugima. Kao takva se idealno stapa s duhovnom vibracijom mažurana – velikodušnosti – koja

nas upućuje na usrećivanje drugih i svjesno razumijevanje tuđih potreba koje želimo i možemo ispuniti. Istraživanja mozga otkrila su postojanje posebne vrste živčanih stanica nazvanih zrcalni neuroni, koje su odgovorne za našu sposobnost suosjećanja s drugim ljudima (empatija). One nam omogućuju osjetiti tuđu sreću, tugu, strah, bol, itd. zbog čega je empatija važan preduvjet za ljubaznost. Kad smo u stanju shvatiti što drugoj osobi treba i kako se osjeća tada možemo sagledati njezinu perspektivu i „staviti se u njene cipele“. Aktivno slušanje i otvorena komunikacija sa sugovornikom će nam pružiti relevantne informacije možemo li mu i kako pomoći. S takvim informacijama naše djelovanje može biti promišljeno, svrhovito i u potpunosti usklađeno sa potrebama i željama druge osobe na obostrano zadovoljstvo. Da bismo ustrajali u nekom naumu, unatoč preprekama na koje nailazimo u njegovoj realizaciji, presudna je svrha iz koje onda proizlazi naša motivacija da ne odustajemo ma koliko izazovno i teško bilo. Kad si jasno predočimo zašto nešto želimo napraviti ili postići i kad su željeni ishodi i sam način djelovanja u skladu s našim uvjerenjima i vrijednostima onda imamo kapacitet odraditi do kraja sve što je potrebno pa i biti istinski ljubazni. Motivirani svrhovitošću bolje kontroliramo emocije i raspoloženje, usredotočeni smo na bitno i disciplinirani u svojim nastojanjima i kad sve ne ide glatko. Ne opterećujemo se time koliko smo puta „pali“, već uvijek iznova razmišljamo kako ustati i nastaviti dalje. Uspjeh ponajviše ovisi o tome koliko dobro se nosimo s poteškoćama i zato je ustrajnost važna karika u njegovom postizanju. Osjećaj da nismo dovoljno dobri univerzalno je ljudsko iskustvo s kojim se svaki pojedinac susretne tijekom svog života. Doživljeni neuspjeh, odbačenost, nelagoda ili stid smanjuju naš kapacitet za ljubaznost i umanjuju vjerojatnost da ćemo učiniti nešto dobro iako to možemo i znamo. Strah od ponovnog proživljavanja neugodnih iskustava blokira naše djelovanje, čak i kad su u pitanju najplemenitije pobude. I tada na scenu stupa hrabrost – spremnost da djelujemo unatoč strahu i svim drugim potencijalnim rizicima kojima ćemo biti izloženi.

Opraštanje donosi slobodu onome koji oprašta možda i više nego onome kojem je oprost namijenjen. Uvelike mu pomaže odvajanje osobe od ponašanja. Često nas ljudi povrijede ne iz svoje namjerne odluke da nam naude, već pokušavajući se nositi sa svojom patnjom ili nekim drugim problemom. Još je važnije oprostiti sebi za sve što si zamjeramo. Štogod da smo napravili pa požalili ili nismo napravili a htjeli smo – stvar je prošlosti. Optužujući se za to u sadašnjosti trošimo pažnju i energiju koju možemo usmjeriti u nešto konstruktivno od čega ćemo imati puno više koristi sada i u budućnosti. Predbacivanje samome sebi pobuđuje gorčinu, narušava sliku o sebi, onemogućuje nas u kretanju prema naprijed. Umijeće istinske ljubaznosti podrazumijeva iskrenost i dobronamjernost onoga koji je daje te povjerenje i otvorenost za prihvaćanje onoga kojem je namijenjena. Povjerenje se gradi iskazivanjem suosjećanja i razumijevanja, vjerodostojnošću utemeljenoj na iskrenoj i poštenoj namjeri da činimo dobro drugome lišenoj bilo kakvih očekivanja (ponajmanje da ćemo dobiti nešto zauzvrat ili tim činom nahraniti ego) te dosljednošću u ponašanju kroz vrijeme i u različitim situacijama. Ovakva iskrena ljubaznost ne teži savršenstvu, prihvaća biti pogrešno shvaćena, uzaludna i odbijena (bez da to zamjeri) i uvijek iznova je spremna ponovno pokušati učiniti nečiji život ljepšim, a time i svijet boljim.

Piše: mr.sc. Tihana Malenica Bilandžija, prof.psihologije i sistemska konstelatorica