Exclusive, 3. broj by 24sata d.o.o.

BROJ 3 / OžuJak 2013. / Besplatan pRimJeRak

ivan miloloža studentski dani na modnoj pisti vinari se spremaju za eu

Kamen, sunce i vjetar nisu dovoljni

Peter Szabo regionalni direktor unilevera

Volim ljude poput Columba

franjo bušić dudovi svilci rade za croatu muška moda

Zarazite se proljetnim žutilom

ADV 047/2013 HR

Savršena logistika. Veća učinkovitost. Diljem svijeta. Je li vaš protok robe pregledan? Vaši rokovi kratki? Mogu li se smanjiti vaše zalihe u skladištu ili ﬁksni i ostali troškovi? U mreži nabave, proizvodnje, skladištenja i distribucije pokrećemo skupa s vama ljude, robu i podatke prema jasnom cilju: poboljšanju vaše logistike radi ostvarivanja prednosti u odnosu na konkurenciju. Uvjerite se i sami u pokretačku snagu GW-a. Servisni telefon +385.1.3436926

GW_047_kroatien_220x285+3.indd 1

www.gw-world.hr

25.02.13 16:34

sadržaj

20 4 MOJE PUTOVANJE

22 MUškA MODA

8 iNTErVJU

24 MODA i bizNis Dudovi svilci rade za Croatine kravate i marame

Marina Čulić Fischer puno putuje ali je kao najegzotičniju destinaciju odabrala Japan

Peter Szabo, regionalni direktor Unilevera, govori zašto ga fascinira inspektor Columbo

Zarazite se proljetnim žutilom

26 DrUgO licE

Poduzetnik Ivan Miloloža studentski je džeparac zarađivao kao maneken

28 hEDONizAM

Ljubitelji cigara vole more (jer cigarama daje odličnu vlagu)

32 gAsTrO Ulaskom u EU vinari će se suočiti s izazovima - ali i prilikama!

ADV 047/2013 HR

14 POrTrETi

reži aše

2.13 16:34

Tomislav Antunović voli obiteljske portrete i spremno ih pokazuje u svojim hotelima

36 AkTiVNi TUrizAM Biciklist Vladimir Fumić vodi ozbiljne rekreativce na ture po Velebitu

18 MODA

Godina zmije učinila je te reptile popularnim modnim uzorom

20 žENskA MODA

Blue, blue, electric blue...i puno crvene

izdavač: 24sata d.o.o., Oreškovićeva 6H/1, 10000 Zagreb, telefon: 01/6326-000 E-mail: redakcija@poslovni.hr glavni urednik: Darko Markušić styria international: direktori za RH: Boris Trupčević, Mario Vrgoč Uprava: Boris Trupčević, Radovan Klaić, Sanda Lončar; prokuristi: Renato Ivanuš, Ivana Krajinović Urednica priloga: Tatjana Tadić Tiskara: Radin Gospodarska 9 Sveta Nedelja, Prodaja oglasa: Petra Ivičević-Bakulić, direktorica; Jasna Bibić, voditeljica prodaje, telefon: 01/6326-016 Art director: Predrag Vučinić/Redpoint, grafička urednica: Lidija Stanko/Redpoint Poslovni Exclusive je izdanje Poslovnog dnevnika

moje putovanje Za mene je neka zemlja egzotiÄ?na ako se razlikuje od moje domovine. a japan je u svakom smislu miljama daleko od Hrvatske tekst: Marina Ä&#x152;uliÄ&#x2021; Fischer, Dialog komunikacije

Japan zemlja poslovne fi 4

edna od svakako najegzotičnijih destinacija koje sam posjetila bio je Japan. Za mene je neka zemlja egzotična ako se jako razlikuje od moje domovine. A Japan je u svakom smislu miljama daleko od Hrvatske.Kako sam u Japanu boravila poslovno, prvo me je fascinirala njihova točnost, preciznost i profesionalnost. Uz to, izvrsni su domaćini i jako paze na protokol. Danima sam pokušavala savladati sve kutove naklona prilikom pozdrava, jer oni ovise o poslovnoj hijerarhiji i međusobnim odnosima. Jedno sam zapamtila: Japance nikada ne grlite (što ne znači da svog domaćina na rastanku nisam zagrlila, ali sam ga prije upozorila što ću učiniti, da ne bih proizvela neku strašnu reakciju. Izdržao je zagrljaj s osmjehom :). Zanimljiv je i protokol vezan uz izmjenu poslovnih posjetnica: kada poslovnom partneru dajete svoju posjetnicu, morate se nakloniti, pogledati ga u oči i predati mu je držeči je s obje ruke u visini očiju, slovima okrenutu prema njemu, tako da odmah može pročitati vaše ime i funkciju. Kada ste to obavili sa svoje strane, isto se ponavlja s njegove strane. Od Eduarda Tripkovića-Katayame, voditelja ureda Hrvatske turističke zajednice u Tokyu, čula sam da je slična situacija i u pisanoj komunikaciji: potrebni su dugi uvodi i laskanja prije nego pređete na stvar, kao i izmjena mnogo email poruka prije nego dođete do konkretnog dogovora.

Akvarij postavljen u izlogu šoping ulice Ginze u Tokiju

POSLOVNA FILOZOFIJA KAIZEN Ipak, japansko je gospodarstvo jedno od najrazvijenijih i najučinkovitijih u svijetu. Možda je razlog tome njihova poslovna filozofija kaizen. Kaizen je proces kontinuiranog unapređivanja rada, organizacije ili tehnoloških rješenja, koji se provodi u svakom segmentu posla i u svim vrstama kompanija. Radi se o strukturiranom poslovnom procesu koji sve zaposlenike vodi prema osjećaju zajedništva u organizaciji. Svodi se na to da svaki zaposlenik daje vlastite sugestije za unapređenje poslovnih procesa, a da je proces učinkovit dokazuje i podatak da usporedo s rastom sugestija po zaposlenome pada broj primjedbi potrošača na kvalitetu proizvoda. Zanimljiv je i položaj žena u

e filozofije kaizen 5

My hOlIDAy ureda ne otiđe nadređeni. To u praksi znači da početnici često i noće u uredima, jer im se ne isplati otići kući kasno navečer, da bi (podrazumijeva se) ujutro na poslu bili prvi. Tokyo sam doživjela kao grad koji nikada ne spava, a posebno malo spavaju poslovni ljudi. Zbog toga se među njima osjeća određeno nezadovoljstvo, no Japanci se ne bune. Većina nikada ne odlazi iz prve kompanije u kojoj su se zaposlili, a mnogi od njih, radeći i 12 sati dnevno, strpljivo čekaju penziju kako bi se odmorili. Tokyo nudi puno prilika za šoping , a najpoznatija i najskuplja šoping ulica zove se Ginza. Prosječni Japanac nikada tamo ne kupuje. Nedaleko Ginze nalazi se i jedini hrvatski restoran u Tokyu, nazvan Dobro. U vlasništvu je Japanca koji jako cijeni hrvatsku gastronomiju (i nogomet), a u njemu radi i jedan dečko iz Hrvatske, koji je u Tokyo došao na studij i konobarenjem u Dobru popravlja svoje studentske financije. Za vrijeme radnog dana Dobro je puno mladih poslovnih Japanaca, koji tu dolaze na brzi ručak iz neke od velikih kompanija koje se nalaze u blizini. Nitko na ručak ne troši više od 30 minuta. U Dobru za ručak jedu, na primjer, sarme i zalijevaju ih čajem, jer teško podnose alkohol.

U cijelom Japanu živi još samo 70 gejša, i to u četvrti Gion u Kyotu

hram Kyomizu (na slici gore), a Marinina fotografija desno prikazuje dinamični Tokyo, grad koji nikada ne spava

poslovnom svijetu Japana. Poslovnu ženu u dobi od kasnih dvadesetih do ranih pedesetih teško ćete sresti, jer Japanke od trenutka kada dobiju djecu do trenutka kada ona odu iz kuće uglavnom ne rade. Porodiljni dopust može trajati i do 15 godina. To znači da se na žene koje su u reproduktivnoj dobi radno aktivne gleda pomalo kao na “pokvarenu robu”, jer ako rade, znači da nemaju muža i djecu. A Japan je jako tradicionalno društvo i takva situacija nije društveno prihvatljiva. MUŽEVI DOBIVAJU DŽEPARAC S druge strane, japanske supruge poslovnih ljudi drže i više od “tri kuta u kući”. To znači da im njihovi muževi prepuštaju sve financijske prihode, kojima one raspolažu za troškove kućanstva, uključujući i osobne troškove svojih supružnika, pa im tako od (njihove) plaće daju tjedni džeparac. Rekla sam vam da je Japan egzotična zemlja :) Muškarci i žene jednako se visokoškolski obrazuju, s tom razlikom da žene uglavnom završavaju prvi stupanj visokoškolskog obrazovanja, a muškarci i prvi i drugi. Japan je egalističko društvo u kojem nema ni jako bogatih, ni jako siromašnih, nego vlada blagostanje za sve. Preko 80% Japanaca je visokoškolski obrazovano. Japanci su skromni ljudi, a Tokyo je jedan od najskupljih gradova

na svijetu. Zato četveročlana obitelj srednje pozicioniranog menadžera u velikoj kompaniji živi u predgrađu, u malom dvosobnom stanu i spava na tatamijima (prostirke na podu) u jednoj sobi. Kaže se da Japanac počinje dobro zarađivati tek nakon navršene 50. godine života i to je razlog zašto su oni zemlja “sijedih turista”. Putuju tek kada odu u mirovinu, ne samo iz financijskih razloga, nego i zato što, dok su radno aktivni, imaju na raspolaganju jako malo godišnjeg odmora. Zanimljiva je i njihova radna etika. U korporativnom svijetu vlada pravilo da se ne ide kući prije nego iz

Marina je u Kyotu posjetila Zlatni hram Kinkaku

GRAD ŠOGUNA I GEJŠI Iz Tokya sam superbrzim vlakom shinkansen, koji postiže brzinu od preko 300 km/sat, otputovala u Kyoto, poznatom po “protokolu iz Kyota”, još uvijek zadnjem dokumentu oko kojeg su se svjetske sile usuglasile što se tiče smanjenja emisija stakleničkih plinova. Iako je protokolu iz Kyota istekao rok trajanja, novog dogovora još uvijek nema i zbog toga bismo svi trebali biti zabrinuti. Kyoto je sasvim drugačiji od Tokya. Manji je, zeleniji, tradicionalniji, duhovniji. Ima najviše hramova od svih japanskih gradova, nekadašnje je sjedište japanskih šoguna i stoljećima je bio glavni grad Japana i careva rezidencija. Posjetila sam najpoznatiji Zlatni paviljon Kinkaku, hramove Jishu, Rokuon-Ji i Kiyomizu, dvorac Nijo i Muzej kimona. Posebno me se dojmio tradicionalni restoran koji, uz nadoplatu od 3000 USD, nudi mogućnost da vas pjesmom, plesom i sviranjem na tradicionalnim japanskim instrumentima zabavljaju gejše. U cijelom Japanu danas ih živi ukupno 70 i sve žive u Kyotu, u četvrti Gion. Od hrane preporučam sve iz Teppanyaki kuhinje, sve iz bogate ponude plodova mora i krave iz Kobea, koje se za života masira i daje im se da piju pivo, kako bi, jednom kad su poslužene, imale specifičan okus. Od tekućih okusa preporučam zeleni čaj, miso juhe, topli ili hladni sake i vino od šljive. Japanke ne piju alkohol, kako bi sačuvale ljepotu i zdravlje.

Dosta Vam je nereda u Vašim financijama?

JEDINSTV VO! ENA INTERNE USLUGA TS BANK AR KOG STVA

FINANC IJ SKI P LA N E R

Okrenite novu stranicu. Upravljajte svojim novcem, jer tako uspješno upravljate i svojim željama, planovima i obvezama. Nova Zabina usluga Financijski planer pruža Vam novi uvid u Vaše financije. Uz Financijski planer točno znate koliko imate, trošite i štedite, znate što Vas čeka iz dana u dan. Ugovorite Financijski planer na e-zabi ili u poslovnici, u prva tri mjeseca za Vas je besplatan. Saznajte više na www.zaba.hr ili nazovite 0800 00 24

Svaki dan je novi izazov. Izaberite partnera kojem vjerujete.

intervju

volim ljude poput columba Peter Szabo nedavno je imenovan regionalnim menadžerom Unilevera zbog kojeg se iz Budimpešte seli u Zagreb. Tatjana Tadić s njim je razgovarala o sličnostima i razlikama mađarske i hrvatske metropole. Fotografirao ga je Željko Lukunić/Pixsell

eter Szabo u siječnju je imenovan regionalnim menadžerom Unilevera za tržište Hrvatske, Bosne i Slovenije. Tom je prilikom najavio kako će se preseliti u Zagreb sa suprugom Timi i 5- godišnjim sinom. Za Poslovni exclusive s Peterom Szabom smo razgovarali o sličnostima Zagreba i Budimpešte, gradovima koji su imali zajedničku povijest u Austro-Ugarskoj monarhiji. Szabo je izuzetno srdačan sugovornik koji sebe opisuje kao obiteljskog čovjeka, ljubitelja gastronomije, old-school krimića i druženja s prijateljima. U priopćenju o vašem imenovanju na poziciju Adria managera pisalo je kako ćete posao voditi iz Zagreba gdje se namjeravate preseliti sa suprugom i sinom. Jeste li već stanovnik Zagreba? Istina, već nekoliko godina bili smo spremni preseliti se nekuda u inozemstvo, a srećom sada ćemo imati priliku živjeti u jednom od najljepših krajeva Srednjoistočne Europe. Moji mi kolege na tomu zavide (smijeh). Bence, moj sin, u ožujku je napunio pet godina i jako se veseli preseljenju. On je jako ekstrovertiran dječak i vjerujem da će mu se svidjeti Hrvatska. Supruga Timi ja očekujemo bebu u svibnju tako da smo preseljenje u Zagreb odgodili do lipnja. Za sada u Zagrebu provodim radne dane, a vikende u Budimpešti. Nedavno je cijela obitelj provela tjedan u Zagrebu kako bi odabrali vrtić za našeg sina Bencea. Za sada se čini kako ne moramo drastično mijenjati način života, osim što se pripremamo za bebu koja bi se trebala roditi prvog svibnja. Jeste li i prije posjećivali Zagreb i Hrvatsku? Primjećujete li više sličnosti ili različitosti između Zagreba i Budimpešte? Zagreb je grad odličan za život, i jako mi se sviđa. Naravno da smo i prije dolazili na odmor u Hrvatsku i tom prilikom ostajali u Zagrebu nekoliko dana, ali naravno da mi je to dalo površnu sliku o gradu. Ipak, odmah sam osjetio veliku sličnost s Budimpeštom. Jedne večeri sam šetao centrom grada nakon druženja sa prijateljima u dobrom restoranu i u ulici u kojoj sam se našao osjećao sam se kao kod kuće. Volim Budimpeštu, ali volim i Zagreb. Jedina razlika koju primjećujem jest veličina grada, ali mogu vam reći da je činjenica kako je Zagreb manji zapravo njegova

intervju prednost u odnosu na Budimpeštu. Kako izgleda vaš tipičan tjedan otkad ste preuzeli poziciju regionalnog menadžera? Putujete li često ili posao vodite iz Zagreba? Zadužen sam za tri države: Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu pa prema tome moj posao zahtijeva dosta putovanja. IT podrška mi jako pomaže u gubitku vremena provedenog na aerodromima ili u automobilu, ali ja sam na neki način staromodan i jako su mi bitni razgovori licem u lice kad god je to moguće. Koristim se Skypeom, videokonferencijama i ostalim načinima virtualnih kontakata kako bi si olakšao život i ubrzao posao, ali obilasci svih tih država i dalje će biti važan dio mog posla. Vjerovatno ću putovati 8 do deset dana u mjesecu u tri zemlje za koje sam zadužen, ali i u Budimpeštu. Putovanja u Budimpeštu planiram kombinirati s obitelji, tako da supruga i ja s djecom ići kući na produžene vikende. Opišite mi svoj tipični dan! Ovih dana nemam tipičnih dana (smijeh). Kako stalno putujem na relaciji Zagreb Budimpešta stvarno moram dobro planirati svoje vrijeme kako bih mogao sve obaviti. Ovdje, u Zagrebu, fokusiran sam na posao i upoznavanje ljudi. Jeste li imali priliku dovesti nekog iz svog tima u Mađarskoj u Zagreb? Čini se da imate neke insajderske informacije o tome (smijeh). Upravo u trenutku kada sam dolazio ovamo jedan kolega iz odjela financija odlučio je napustiti kompaniju tako da je ostalo jedno slobodno mjesto. Naravno da sam odlučio dovesti kolegu iz budimpeštanskog tima na slobodnu poziciju i to iz dva razloga. Kao prvo, želim napomenuti kako je osobno razvoj jako bitan dio kulture koju Unilever njeguje. Poslati nekoga u inozemstvo i staviti ga pred nove izazove s kakvima se prije nije suočavao brz je i učinkovit način da date priliku mladim talentima da se istaknu. Kako sam i sam bio ‘pripravnik’ za menadžersku poziciju u Unileveru, ta

detektivi kao uzor negdje sam pročitala kako volite detektivske romane i televizijske serije. Što vam se sviđa u tom žanru? CSi, tehnotrileri ili dobra stara dedukcija? volim trilere, detektivske priče i ponekad dramu. Ponekad pogledam CSi, ali zapravo sam ljubitelj klasika poput romana agathe Christie i televizijskih likova kao što je inspektor Columbo. Sviđaju mi se jer se njihovi likovi katkad čine usporeni, ali su izuzetno pametni i mudri i sa strašću traže rješenja korak po korak. to su baš prave navike uspješnih ljudi i u stvarnom životu.

mi se metoda jako svidjela i zato ju sada podržavam. Drugi je razlog to što sam želio imati nekoga s visokim stupnjem profesionalizma ali i iskustvom u Unileveru. Iskreno govoreći, Unileverove poslovne djelatnosti kompleksne su kada se radi o tržištu jedne države, a ovdje govorimo o tri države i 10 različitih kategorija proizvoda. Imate li u svakodnevnoj komunikaciji problema sa sporauzmijevanjem s hrvatskim kolegama? Zapravo sam bio jako pozitivno iznenađen time koliko odlično Hrvati govore engleski jezik. To stvarno ističem kao veliki kompliment, s obzirom na to da dolazim iz Mađarske gdje baš i nije uobičajeno da obični ljudi, koji ne rade u multinacionalnim kompanijama, tako dobro govore engleski. Ovdje doslovce svatko može odgovoriti na većinu pitanja i mogu lako razgovarati na tom jeziku. U Unileveru je engleski službeni

jezik na kojem svi komuniciramo, stoga me i nije iznenadilo kako 99% zaposlenika Unilevera tečno govori engleski jezik. Jeste li pokušali učiti hrvatski jezik? Stvarno nisam stidljiva osoba i puno govorim...na bilo kojem jeziku (smijeh). Hrvatski JOŠ nisam naučio ali imam velike ambicije svladati ga... Nadam se da ćemo idući intervju raditi na hrvatskom! U Unileveru radite 14 godina, krenuli ste od dna i došli do vrha. Opišite mi kako je to rasti s jednom kompanijom, i profesionalno i privatno? Imam 36 godina, a u Unileveru sam od 1999. godine, u lipnju će to biti točno 14 godina. Kad god se s nekim upoznajem i kažem taj podatak, nastane trenutak šutnje jer ljudi koji ne poznaju kompaniju Unilever nisu sigurni je li jako dobro ili jako loše po mene (smijeh) što sam tako dugo

Poslati nekog u inozemstvo i staviti ga pred izazove s kakvima se prije nije suočavao brz je način da date priliku mladim talentima 10

intervju slaba točka Doznala sam da ste gurman. to znači da kuhate ili samo uživate u jelu? s ovim pitanjem ste pogodili moju slabu točku... stvarno volim dobru hranu i stvarno volim kuhati. kuhanje me opušta i mislim da je kuhanje umjetnost, a ne posao koji treba obaviti. Gotovo nikada ne kuham zato jer moram. čak i kada kuham jer moram, kuhaču uzimam poput kompozitora koji sjeda na drveni stolac za klavirom i praznim notnim crtovljem. Da se ne bi krivo razumjeli, nisam jako svestran kuhar, ali uživam eksperimentirati s novim sastojcima i imam nekoliko recepata koje stalno ponavljam... a koje moja obitelj jako voli.

prijateljstva opisali ste se kao osobu koja najviše uživa u druženju s prijateljima. Hoće li vam nedostajati? nedostajat će mi jako, no Hrvatska je stvarno blizu budimpešte i siguran da ćemo se često viđati. i zapravo nam je većina prijatelja, rođaka i kolega već natuknula kako bi nas željeli posjetiti u Hrvatskoj, osobito tijekom ljeta. isto tako, sretan snam što ću sklopiti neka nova prijateljstva.

vjeran jednoj kompaniji. Moj odgovor na to pitanje je: Unilever je posebna kompanija. Ona zaposlenima daje priliku da rastu i profesionalno i kao osobe. Osobno sam imao prilike raditi na različitim područjima: od financijskog kontrolinga, regionalnim marketinškim inovacijama, brend menadžmentu, radio sam kao key account menadžer, voditelj prodaje, direktor marketinga i sada sam na menadžerskoj poziciji. Kad se sjetim tih svih godina, priznajem da mi je žao što se na nekim od tih pozicija nisam zadržao dulje, jer sam mogao steći još više iskustva i znanja. Međutim, globalna ekonomija, trgovina i načini prodaje brendirane robe ali i sam Unilever toliko su se mijenjali prethodnih godina da su mi ta svestrana iskustva pomogla da dođem na poziciju na kojoj sam sada. Sve u svemu, stvarno sam sretan i ponosan što radim u ovoj kompaniji. Unilever je pri vrhu kompanija prema održivom razvoju i socijalnoj odgovornosti..a uz to je i veoma uspješna na tržištu. Mađarska i Hrvatska imaju sličnu povijesti, obje su prošle tranzicijski period, a prije stotinjak godina živjeli smo u istoj državi. Mislite li da se Mađari i Hrvati poznaju dovoljno, znaju li dovoljno jedni o drugima? Mislim da ne. Čini mi se da u obje zemlje ljudi znaju osnovne povijesne činjenice, ali ima puno prostora za popunjavanje znanja. Tisuće Mađara dolazi u Hrvatsku svakog ljeta kako bi uživali u njezinim ljepotama, ali mislim da se ne trude bolje upoznati ovdašnje ljude. No, ja ću sigurno pronijeti običaje ljudi iz Hrvatske, Bosne i Slovenije u Mađarsku.

KUPUJTE NA RATE UZ VISA CLASSIC KARTICU!

Na jednostavan način odgodite naplatu i rasteretite svoj kućni budžet koristite svoju VISA Classic karticu te plaćeni iznos podijelite na rate. Prednosti korištenja kupovine na rate: Kupovina na rate za sve transakcije (putem Interneta, na mnogobrojnim prodajnim mjestima u zemlji i inozemstvu, za podizanje gotovine na bankomatima) Sami odabirete željeni broj rata, od 2 do 12 rata za transakcije iznad 300,00 HRK Podjelu na rate možete izvršiti naknadno pozivom na besplatni broj Kontakt centra www.hypo-alpe-adria.hr • info telefon 0800 14 14 • Blog Hypo savjetnik Posjetite našu Facebook stranicu Hypo banka Hrvatska Pratite nas na Twitteru @HypoBankaHR

Trend u umjeTnoSTi

p Tko su naručitelji? Slikari najviše narudžbi dobivaju od baka i djedova koji žele portrete unuka. Tomislav Antunović portret supruge i sebe spremno je izložio gostima hotela jer je uočio da je to trend u svijetu Piše Josipa Ban/VLM 14

toku povijesti ljudski je portret bio ne samo jedan od prvih nego najvećim dijelom i jedan od najvažnijih likovnih motiva u umjetnosti. Prvi portreti javljaju se oko 7000. godine prije Krista, a radi se o misterioznim neolitičkim glavama, odnosno Jerihonskim lubanjama precizno modeliranim obojenim gipsom s finim prijelazima između ravnih površina i izbočina te s morskim školjkama umjesto očiju. Jerihonske lubanje prvi su glasnici portretiranja kao zasebne pojave. Od tada pa do danas portreti su prošli razne faze. Od vremena Starog Rima kad su portreti glava obitelji bili od izrazitog ponosa budućim naraštajima, pa sve do kasnoantičkog razdoblja kad se portret počinje zanemarivati kao izraz samoljublja, što je trajalo sve do rane renesanse. Danas, čini se, žrtva su tankih novčanika te neznanja, tvrdi Alma Orlić, akademska slikarica te bivša savjetnica Muzeja za umjetnost i obrt koja je karijeru izgradila u restauraciji umjetnina.

trend u umjetnosti Portreti nikad nisu bili široko rasprostranjeni jer su uvijek bili skupi, dok danas onaj sloj koji bi za njega bio zainteresiran nema novca

PIXSELL

“Portreti nikad nisu bili široko rasprostranjeni jer su uvijek bili skupi, dok danas onaj sloj koji bi za njega bio zainteresiran nema novca”, ističe Alma Orlić, koja se slikanju posvetila nakon odlaska u mirovinu. Kako navodi, svake godine ima barem nekoliko narudžbi za izradu portreta. Naručitelji su, odgovara, najčešće imućniji ljudi te često bake i djedovi koji žele imati portrete svojih unuka. Što se cijene tiče, Orlić se šali citirajući Mimaru, “slika vrijedi koliko budala plati”, savjetujući pritom da je najbolje “stvar uvjetovati prije nego što kist počne raditi”. Iako ne slika samo portrete, ova akademska slikarica navodi da joj je to najdraža tema. “Portret nije samo preslik žive osobe, on mora biti i slika. To je prekrasna zabava, to je lov. Svaki put kad osoba stoji preda mnom pitam se: kako ću je uhvatiti”, navodi. Pritom objašnjava da portretist mora imati posebne kvalitete jer mora znati kako će dotičnog predstaviti, u kojoj veličini te koji će osjećaj prenijeti. Usto slikar mora slijediti svoj dojam, dodaje, a da ipak vodi računa o željama naručitelja.”To su jako široki okviri pa nije čudno da se znaju

tomislav Antunović portrete supruge i sebe izložio je u predvorju svog hotela

dogoditi nesporazumi”, navodi slikarica priznajući da joj se dva puta dogodilo da naručitelji nisu bili zadovoljni, nakon čega je ona zadržala portrete ne tražeći da ih plate. Ipak, za razliku od engleskih rokoko slikara kojima je Portret je zabava, lov. portretiranje bio jedini stalni izvoz svaki put kad osoba prihoda danas to stoji preda mnom nije slučaj, potvrpitam se: kako ću ju đuju Orlić i Simon uhvatiti, kaže orlić Glavica, mladi slikar kojem je specijalnost izrada portreta. Kako ističe Glavica u svega nekoliko godina izradio je preko 200 portreta, a jednako kao i kod Alme Orlić, najčešće se radi o portretima djece te narudžbama za poklone. “Ljudi rijetko naručuju svoje portrete”, navodi te dodaje da je do prije

dvije godine svaki tjedan imao barem jednu narudžbu, dok ih danas bude jako rijetko. Za razliku od Alme Orlić, koja voli vidjeti osobu koju portretira, Glavica navodi da portret najčešće slika prema fotografiji. Dodaje i da naručitelji rijetku imaju posebne zahtjeve, eventualno oko boje. Tomislav Antunović, vlasnik hotelske grupacije Antunović TA, u čijem je vlasništvu četiri hotela u Hrvatskoj te susjednoj BiH, jedan je od rijetkih Hrvata koji je prije nešto više od šest godina dao izraditi prvi portret sebe i supruge. Šest portreta od kojih je neke izradio Mirko Zubak, a neke Ilija Šimić, Antunović je izložio na recepcijama svojih hotela. Praksa je to, kaže, koju je uočio u mnogim boljim svjetskim hotelima, što je bio i glavni razlog zašto se i sam odlučio napraviti isto. Svaki od portreta platio je oko tisuću eura, ističe. Vlasnik portreta je i poznati oftamolog i osnivač Nacionalnog foruma Nikica Gabrić, no ne svojeg, već portreta oca, majke te supruge. Kako kratko odgovara, za njega portret ima vrijednost u tradiciji, odnosno nešto što ostaje djeci kao sjećanje na najbliže.

een mcQu ije Polka nder r alexa izitke iz se av Etui z

moda

Kineska godina zmije u modu je uvela uzorke reptila. Najbolje se nose u detaljima!

Zmijska koža

La Uz nvin na orak sun okvi repti čan rim la ih a na oča la

Furla u Candy bag rijanti va j o n tirkiz

valli rto Ca Robe Sat

mijska je koža oduvijek bila bila važna u modnoj industriji. Uzorci zmijske kože na torbama, novčanicima ili cipelama uvijek su moderni, no ove godine, u kolekciji za proljeće/ljeto Gucci je zmijski uzorak preselio na haljine. Modni brend Vans, s druge strane, zmijski uzorak stavlja na svoje klasične tenesice. Da je zmijski uzorak popularan potvrđuje i Željko Matunci, direktor prodaje i marketinga tvrtke San Peter, vodećeg proizvođača kožne galanterije u Hrvatskoj. Od svih uzoraka koje nude na modnim torbama i poslovnim aktovkama, ističe Matunci, najtraženiji je kroko, odnosno krokodilski motiv, a odmah iza njega je upravo zmijski uzorak. Kako objašnjava Matunci, svoje proizvode tvrtka San Peter ne radi od prave kože već se na goveđoj ili janjećoj koži pomoću preše, a pod određenom temperaturom, otiskuje motiv zmijske i krokodilske kože. “U 90 posto slučajeva koriste se printevi divljih životinjskih vrsta što zbog niže cijene što zbog lakše manipulacije”, navodi. Naime, zmijska je koža jako uska, svega 10-15 centimetara, te podložna sušenju što je čini teškom za obradu. Također, kad bi se pokušala napraviti torba od prave zmijske kože, objašnjava, ona bi bila puna šavova i manje atraktivna.

Bulgari Ogrlica koju reklamira Rachel Weisz

Bulgari Prsten iz serije Serpenti

Versace Muški remen

n Zack Pose oke p S Z ja ri e S opping sh torba za

Rache lZ Clutch oe torba strukt ur bojam irana i u a rept ila

Alexander McQueen Clutch torba u žutoj boji strukturom zmijske kože

Kate Spade Cipele serije New York Billie u zmijskim šarama

Vans Zmijs ki uzo rak n a

ležer nim t enisic ama

e ad illie Sp B te ork Ka w Y Ne

Rachel Roy Model Luna u metalik bojama

le tik eš en crv Converse tenisice Legendarne Chuck Taylor’s starke u zmijskom uzorku

Blue, blue, electric blue

ženska moda

Pjeva David Bowie u hitu ‘Sound and vision’. Dodajte tomu crvenu... i proljeće može početi!

Tony Ward

eLIe saab

VaLenTIno

Investicija ovog proljeća u električno plavu i ljubičastu boju donijet će visoke kamate ujesen. Virnuli smo u Fendijevu kolekciju jesen/zima 2013/2014 u kojoj nema nijednog komada koji u sebi nema ljubičaste. Dok čitate ovaj tekst topi se, nadam se, posljednji snijeg ove godine. Najsigurniji način je otopiti ga živim bojama poput crvene koju (tradicionalno) nudi modna kuća Valentino u retro varijanti ili omekšana haljina od crvene čipke Elie Saaba. Nama se svidjela i ona u nude boji Tonyja Warda.

renatO BaleStra

Beatrice DemulDer Ferrant

Gla sa z tra zak

San anDreS milanO

MUŠKA MODA

Zarazite se proljetnim žutilom

DIELMAR

Sjećate se devedesetih i njemačkog vice-kancelara Hansa Dietricha Genschera, velikog prijatelja Hrvatske? U to vrijeme nastala je kovanica ‘genscherica’, vesta žute boje koju je taj političar rado nosio. Danas je žuta opet u modi: za one hrabre tu je kombinacija Salvatorea Ferragama u žutoj, narančastoj i tirkiznoj boji, a za klasičare bit će dovoljno odjenuti žutu vestu ispod inače klasične kombinacije. Hrabro je kombinirati sportske i traper jakne s totalno klasičnim hlačama i košuljama. Ili odabrati klasičnu džentlmensku kombinaciju Delimara i upotpunite ju rukavicama.

DIELMAR

Najsigurniji način da se istaknete iz mase sivila je uskočiti u žuti sako... ili bar žutu vestu!

Lion of Porches

coLcci

saLvatore ferraGamo

Gla sa z tra zak

Lion of Porches

moda i biznis

Franjo bušić upravljanje je tvrtke preuzeo od oca marijana i zlatka Penavića i otvorio nove niše

dudovi svilci rade za croatu Franjo bušić prije godinu dana preuzeo je brend Croata i kravatama dodao personalizirane košulje Tekst: Josipa Ban/VLM snimio: Marko Lukunić/Pixsell 24

edan od najpoznatijih hrvatskih brendova, Croata u drugoj polovici prošle godine predstavio je novu luksuznu uslugu, izradu personaliziranih košulja, Croata Unum. Košulje, čija cijena varira od tisuću do 1200 kuna, svaki kupac može kreirati po svom ukusu i mjeri te od materijala po vlastitom izboru. Cijeli se proces odvija u posebno uređenom privatnom salonu, iznad Croatinog salona u Oktogonu u Zagrebu, gdje kupac, osim stilskih savjeta osoblja, može uživati u

vrhunskoj “kapljici”. Okretanje luksuzu novi je smjer na koji se odlučio orijentirati mladi vlasnik, Franjo Bušić, preuzevši, prije nešto više od godinu dana, upravljanje tvrtke od oca Marijana i njegovog dugogodišnjeg partnera Zlatka Penavića. Trenutnom prodajom je zadovoljan, kaže, a samo su u prošloj godini personaliziranih košulja prodali u iznosu od otprilike 300 tisuća kuna, dok se u ovoj godini planira prodaja od milijun kuna. Najčešći kupci pak redom su uspješni poslovni ljudi, ljudi iz politike i diplomacije, koji su i inače njihovi vjerni kupci. Osim košulja po mjeri, najavljuje, namjera je uvesti i izradu kravata po mjeri.

720 stabala u slavoniji “Osjetili smo, ne samo s košuljama, već i u drugim segmentima, da je luksuz znatno počeo rasti. Sve je više kupaca koji kod nas traže luksuzan proizvod”, navodi Bušić ističući da su im u prošloj godini prihodi od prodaje od stranih kupaca, odnosno turista bili veći za 20 posto. Iako se, kako i sam priznaje, domaći kupci znaju žaliti na visoke cijene, jer za najjeftiniju kravatu moraju izdvojiti 350 kuna, za onu finiju pak i do 3500, Bušić ističe da su strancima one najprihvatljivije. “U Londonu ćete daleko lošiju kravatu platiti minimalno tisuću kuna”, govori.

Kako bi od svilenih kravata, rubaca i marama stvorili još veći brend, tvrtka Potomac, nositelj Croata brenda, još pod vodstvom Marijana bušića, krenula je u sadnju dudovog svilca. na imanju u slavoniji prije tri godine zasađeno je 720 dudovih stabala kako bi se kravate proizvodile od domaće svile. “Hrvatska je do prvog svjetskog rata bila treća zemlja u Europi po proizvodnji svile, dok se danas time više nitko na kontinentu ne bavi”, tumači bušić otkrivajući da im je cilj od sirovine, svilene niti, do kravate, napraviti proizvod u potpunosti hrvatskog podrijetla. Kako kvaliteta svile ovisi i o čistoći zraka, Hrvatska je idealna za njen uzgoj, ističe. no kako je proces prerade svile tehnološki vrlo složen i zahtjevan te iziskuje značajna financijska sredstva, projekt je nešto usporen, a za izgradnju proizvodnog pogona bušić planira iskoristiti sredstva europskih fondova.

Zanimljivi ljudi Da segment luksuza ima veliki potencijal potvrđuje i lansiranje luksuznih svilenih rubaca Brijuni, čija cijena, koja se kreće od 1300 do 2000 kuna, nije bila zapreka u njihovoj brzoj prodaji. Kako ističe Bušić, prvu narudžbu od 300 komada prodali smo u tjedan dana. “Količinski se prodaju isto kao i rupci nižeg cjenovnog razreda. Vjerujem da su naši kupci prepoznali kvalitetu i posebnost“, dodaje. A kad je o kravatama riječ, Franjo Bušić, koji je sve do završetka Ekonomskog fakulteta dvojio hoće li krenuti očevim stopama, pokazuje pravu zaljubljenost. “Kravata je kulturološki moćna, nju nose najmoćni-

ji ljudi današnjice, a ljubitelji kravata su gotovo uvijek jako zanimljivi ljudi“, govori tumačeći pritom povijest razvoja kravate. Da su u svijetu kravata posebno poznati govori i priča jednog švicarskog diplomata u Hrvatskoj, ljubitelja kravata, koji im je, kako priča Bušić, rekao da od svih kravata koje ima u

ormaru “jedino Croatina ima dušu“. Posebnu počast Croati dao je i poznati dizajner Pierre Cardin koji je, iako su konkurenti, pred kamerama zavezao baš njihovu Croatu, prisjeća se mladi vlasnik Bušić.

limitirane serije Kako ističe, godišnje proizvedu oko 120 tisuća kravata, s tim da je svaka serija ograničena na dvadeset komada. Tematske kravate, navodi, najtraženije su među kupcima, dok se strani kupci najčešće odlučuju za motive iz hrvatske baštine, među kojima su najpopularniji pleter i glagoljica dok Japanci, primjerice, najviše posežu za dezenom psa dalmatinera. Osim tematskih i klasičnih kravata, Croata, koja danas zapošljava 150 ljudi, proizvodi i limitirane linije Croata 4 i Croata 7, odnosno samo četiri ili sedam istih, te specijalizirane linije Craota auHRum jedinstvene zbog utkanih zlatnih niti s jezgrom od svile oko koje je omotano 24 karatno zlato. Ove kravate, pohvalio se Bušić, nose japanski car Akihito te američki predsjednik Barack Obama. Franjo Bušić slijedi korake oca, od kojeg se, kako kaže, idejno ne razlikuje puno. U prvoj godini preuzimanja poslovanja potpuno se posvetio restrukturiranju tvrtke koja zapošljava 150 ljudi od čega je 50 zaposleno u proizvodnji u Slavoniji te je troškove poslovanja smanjio za sedam milijuna kuna. “Tek sam sad spreman za veći napad na tržište”, navodi Bušić.

PIXSELL

bitno Mi je kako se nosiM

Manekenska karijera omogućila mu je da bude odjeven u najkvalitetniju i najmoderniju odjeću, a i danas je zahvalan tadašnjim profesorima koji nisu dopuštali da se u školu dolazi u trapericama. “Da, bitno mi je kako se nosim”, odgovara nam Miloloža dodajući kako vjerojatno ne postoji čovjek kojem to nije bitno jer svatko želi izgledati dobro i ostaviti dobar dojam. “istina da odjeća ne čini čovjeka, ali ga može činiti ugodnijim, ljepšim i pristojnijm. a mlad čovjek se sigurno želi dopasti drugima, želi biti u trendu. to nema veze s generacijom, svi mi tome težimo”, smatra Miloloža koji svoj stil u vrijeme studiranja pripisuje tadašnjem vremenu, a opisuje ga kao sportsko elegantni. “oblačio sam se u skladu s godinama, klasično ali nisam nosio odijela. to je bilo doba briljantina, bijelog dugmeta i duge kose, ali i hipija i punkera kojima nisam pripadao”, dodaje.

drugo lice

studentski dani na pisti Većinski vlasnik Munje i nekadašnji čelnik HuP-a novinarki Majdi Žujo ispričao je o danima kada je studentski džeparac zarađivao kao maneken i zahvaljujući tome putovao i upoznavao zanimljive ljude...

odinama je uspješan poduzetnik, većinski je vlasnik Munje, a bio je i na čelu Hrvatske udruge poslodavaca. No prije nego je postao sve to, Ivan Miloloža je, kao i većina studenata, džeparac zarađivao studentskim poslovima, a jedan od zanimljivijih bilo je manekenstvo. Za vrijeme studiranja Vanjske trgovine u Zagrebu Miloloža je, naime, radio kao model i nosio revije za mnoge poznate tvrtke tadašnje zajedničke države poput beogradske tvornice tekstila Beko, zagrebačkog Nika, ili Vesne te Varteksa, Badela i mnogih drugih. “Ni ne sjećam se kako je došlo do toga da sam se počeo baviti manekenstvom. Bilo je to pred kraj gimnazije, početak fakulteta. Mislim da me pozvao netko iz tada poznatih agencija Modre ili Umaha. Vjerojatno su me zamijetili jer sam bio i aktivan sportaš, igrao sam košarku”, prisjeća se Miloloža. Kaže kako se u to vrijeme u manekenstvu nije zarađivao veliki novac, ali on mu nije bio niti potreban jer mu nije bio izvor egzistencije - manekenstvom se bavio zbog društva i poznanstava. “Manekenstvo mi je bilo sekundarno u životu. Od njega sam imao privilegiju da imam kvalitetniju i moderniju odjeću, ili da zaradim đeparac. Te su zarade bile daleko od onoga što se u manekenstvu zarađuje danas. Danas jedna hostesa vjerojatno u tjedan dana zaradi više nego ja u pet godina koliko sam se time bavio. Poimanje manekenstva danas i onda

su kao noć i dan”, kaže Miloloža dodajući da su on i njegovi kolege tada na zagrebačkim sajmovima nosili revije za poznate brendove, a onda su tu odjeću dobili na poklon, ili su je mogli kupiti za malo novca. Tako je, kaže, uvijek bio u trendu, a i djevojke su blagonaklono gledale na njih. Ipak, Miloloža kaže da mu je najveća privilegija bila to što je upoznao mnogo ljudi i stekao kontakte iz svih sektora, od medija, sportaša, političara, gospodarstvenika, direktora. “Živjeli smo u puno većoj državi i putovali smo od Ljubljane do Skopja. Čak smo jednom putovali na sajam u Rusiju”, priča Miloloža prisjećajući se vremena kada su prave manekenske zvijezde bile Ana Sasso i Bernarda Marovt. Ipak, manekenska karijera onemogućila mu je da krene na glumačku akademiju koju je želio upisati. Naime, onaj tko je htio studirati na Akademiji nije smio snimati, a on je iza sebe već imao ‘hrpu’ reklama. “Sjećam se Badelove reklame za Inka tonik kada smo morali skakati u vodu u vlastitim odijelima. Sjećam se i postera za Badelovo piće Cezar. Na njemu sam držao okruglu čašu s pićem, a iznad je stajao poznati Badelov slogan: ‘Pij malo, pij dobro’”, prisjeća se Miloloža no kaže kako su tadašnje reklame bile nešto potpuno drugačije. Nije ih bilo toliko, nije bilo ni billboarda, a postojao je samo jedan televizijski program pa je TV reklama bilo jako malo. “Više sam novca zarađivao dajući instrukcije. Instrukcijama iz matematike sam u jednoj godini zaradio više nego u cijeloj manekenskoj karijeri”, tvrdio on a kaže da roditelji vjerojatno nisu ni znali da se time bavio jer su mu upravo oni omogućili da može lagodno

studirati bez da razmišlja o novcu. Pristojno je živio od onoga što su mu roditelji, koji su radili u inozemstvu, slali, a najviše je trošio na izlaske kao, uostalom, i svi mladi. “Za mene je to vrijeme kraja 70-ih početka 80-ih bilo vrijeme romantike. Padala je stega komunizma, dolazio je novi val u glazbi i sportu, a Jugoslavija se počela bitno otvarati. To je vrijeme Teške industrije, Timea, Parnog valjka..., a vrhunac nam je bilo izaći u Saloon ili Zvečku”, priča Miloloža. S njim su tada studirali mnogi koji su danas cijenjeni i uspješni, ali imena onih koji su zajedno s njim šetali modnim pistama polako su izblijedila. Sjeća se ipak da je u to vrijeme u manekenskim krugovima poznat bio i Boris Blažeković iz HNS-a ili pak Dragan Maglov. “Prije nekoliko godina u jednom me je restoranu prepoznao čovjek iz Beograda koji je tih godina svirao u Zagrebu, a paralelno smo se sretali u manekenstvu. Upitao me jesam li ja taj i pokazao mi sliku iz novina s revije koju smo zajedno nosili u Dubrovniku”, prepričava Miloloža anegdotu. Svojoj djeci, pak, nikada ne bi branio da se bave manekenstvom ako bi to htjeli. “Njihove i moje želje ne moraju se preklopiti. Istina je da se taj posao danas često veže za negativnu stranu morala, ali ja ne mislim da je to nužno tako”, tvrdi Miloloža a kaže da u svoje vrijeme u tom poslu nikada nije dobio neku nemoralnu ponudu. Zato više zazire od droge, alkohola, pušenja i svih poroka. “Možda sam staromodan, ali toga u naše vrijeme nije bilo toliko. Bilo je i onih koji su živjeli takvim životom, ali nipošto u ovom intenzitetu”, zaključuje.

hedonizam

CIGARI

treba more (bilo koje)

igare predstavljaju vrhunac uživanja u duhanu. I dok je u svijetu pušenje cigara svoju renesansu doživjelo početkom devedesetih, u Hrvatskoj tek slijedi oživljavanje ovog trenda. Jedan od najiskusnijih cigarofila u Hrvata, Alen Kosanović, vlasnika tvrtke Camelot, koji već dvadesetak godina uvozi cigare iz čitavog svijeta, a poglavito one kubanskih proizvođača, cigare je počeo pušiti prije 20 godina, kada je, kako kaže, ustanovio da cigara i nije samo još jedan duhanski proizvod za ovisnike već nešto potpuno drugačije s puno topline i romantike. “Odlaskom na Kubu ustanovio sam odakle toplina i romantika, a daljnjim kretanjem kroz taj svijet otkrio sam da cigara uopće i

Cigare nisu predmet ovisnosti već visoke gastronomije, tvrdi zagrebački cigarofil alen Kosanović. naime, cigare se sljubljuju i s jelom i s pićem Tekst: Josipa Ban/VLM Snimio: Boris Ščitar/Pixsell, EPA, Fotolia nije predmet ovisnosti već visoke gastronomije”, prisjeća se. Pritom dodaje zanimljivu informaciju da preko 80 posto njihovih uživaoca nikad nisu konzumirali cigarete. i žene puše cigare Kao najomiljenije mjesto za uživanje, u po njemu najboljim kubanskim cigarama, i to jačeg okusa poput Partagasa, je more, “bilo koje”, jer prirodna vlaga u zraku čini cigaru bitno boljom. Iako ističe da je prednost cigare što i ona sama može biti dobro društvo, za uživanje u njoj Kosanović će ipak izabrati dobro jelo, dobro piće i dobro društvo. Hrvatska narančasta vina, odnosno organska macerirana bijela vina, pak izdvaja kao posljednje otkriće dobrog pića uz cigaru, no kako dodaje “za mene dobar single malt ili rum uvijek igraju”. Kako uz cigaru najčešće gledamo muškarce pitamo se uživaju li i žene u cigarama, na što Kosanović odgovara da

one čine, malih ali čvrstih 20 posto ljubitelja cigara. Kako objašnjava, muškaraca ima više jer je stereotip imidža s cigarom neuništiv pa ih neki koriste i u marketinške svrhe. “Žene to ne rade, shvatile su da je to za uživanje”, dodaje izdvajajući ipak Cohiba Behike cigaru kao “najbolju cigaru ikad napravljenu, u kojoj ipak rijetko uživa jer ju “cijena klasificira samo za posebne prilike”. Pravi ljubitelji cigara znaju da najbolje dolaze iz Kube. Duhan za cigaru, naime, danas se uzgaja u mnogim dijelovima svijeta, a crni duhan koji se koristi u kvalitetnim cigarama može se naći u tri tropska područja, Latinskoj Americi i Karibima, blizu Južnog kineskog mora u istočnoj Aziji, i zapadnoj Africi. Kuba, iz koje se duhan prvi izvozio te čije cigare i danas uživaju statusni simbol, idealna je za njihovu sadnju i uzgoj zbog klimatskih uvjeta i prikladnog tla. Usto, Kuba je poznata po dugogo-

hedonizam Svake godine u havani održava se Cigar Fair, a za taj specijalizirani sajam prijavi se oko 1300 sudionika

dišnjoj tradiciji motanja duhana u cigare. Zato što je genetički stabilan, odnosno jer sjeme duhana ostaje genetski čisto iz jedne generacije u drugu, logično bi bilo očekivati da će duhan iz kubanskog sjemena uzgojen u Dominikanskoj Republici imati istovjetan okus onome uzgojenom na Kubi. Ali to kod duhananije slučaj. Naime, baš kao grožde za vino, biljke duhana su pod utjecajem varijacija tla i klime te varijacije stvaraju razlike u okusu finalnog proizvoda. predigra prije reza Duhan od kojeg se sastoji svaka cigara u funkcionalnom smislu dijeli se na tri kategorije: filler, binder i wrapper. Filler se sastoji od malih zamotanih listova i služi kao punjenje za cigaru, binder povezuje filler s wrapperom i zapravo je list kojim se zamata filler i nakon koga slijedi wrapper, kao zadnji list duhana kojim cigara dobiva svoju formu i koji najviše utječe na aromu i okus cigare. Za binder i wrapper se koriste najširi i najtanji listovi biljke duhana, koji rastu na donjem dijelu biljke. Wrapper list mora biti savršen, ne smije sadržavati puno žilica i boja mu mora biti ujednačena, pa se listovi s rupama ili s neujednačenim bojama koriste za binder. A uživanje dobre cigare počinje u samom humidoru, što je u trgovini cigara prostorija s temperaturom od dvadesetak stupnjeva i vlagom zraka nešto većom od sedamdeset posto. Humidorom se nazivaju i kutije za kućnu pohranu cigara, obično izrađene od cedrovine koja najbolje zadržava vlagu. Kućni humidori sadrže i ovlaživač, posudicu s propulzivnim materijalom u koji se sipa

Duhan od kojeg se sastoji svaka cigara u funkcionalnom smislu dijeli se na tri kategorije: filler, binder i wrapper voda kako bi se održala vlaga u humidoru, a nerijetko se u njima i nalazi mjerač vlage, jer ni prevelika vlaga nije dobra za pravilno skladištenje cigara. Dobra cigara mora biti pravilnog oblika, podjednake tvrdoće po cijelom tijelu, a wrapper ne smije biti odvojen od tijela cigare i sadržavati suviše debele žile. Boja cigare mora biti uravnotežena i nedopustivo je da se na jednoj cigari uoči više nijansi. Prije same konzumacije, cigara se još jednom pregleda i pomiriše, što je svojevrsna predigra prije samog reza, kada nepovratno počinje proces konzumacije.

Humidorom se nazivaju i kutije za kućnu pohranu cigara, obično izrađene od cedrovine koja najbolje zadržava vlagu. priča Alen Kosanović, vlasnik tvrtke Camelot

pravila pri paljenju cigare Rezanje cigare je pak umjetnost za sebe. Postoje mnogi prihvatljivi načini rezanja cigara, međutim rezač dvostrukog ruba (double - edged guillotine cutter) je vjerojatno najbolji način pripreme cigare za pušenje. Takav mehanizam jednakom silom pritisne obje strane cigare, čime osigurava najčišći mogući način rezanja, s vrlo malom štetom na cigari. On otvara cijelu glavu cigare omogućivši jednak i gladak tok dima. Rezač s jednom oštricom nespretnim rukovanjem može poremetiti oblik cigare i poderati njezin omotač. Škare također mogu poslužiti u situaciji kada rezači nisu pri ruci. Međutim, vrlo je teško napraviti čisti rez ako nisu oštre, savršeno uravnotežene ili prave veličine za vašu ruku. Postoji i rezač klin ili V - rezač, no njega nikada neće koristiti iskusan pušač. Posebna pravila postoje i pri paljenju cigare. Prvo je da se ne smije dopustiti plamenu upaljača da dotakne cigaru. Umjesto toga, cigaru treba rotirati malo iznad vrha plamena tako da se upali njezino cijelo dno. Dobro je puhnuti kroz cigaru nakon što se pojavi žar kako bi se istjerali mirisi koji su mogli doći od upaljača ili šibice koji mogu znatno umanjiti užitak u bazičnom okusu cigare. Zbog toga drvene šibice ostaju jedan od najboljih načina da se upali cigara, jer kod njih ne postoji rizik da će se aroma cigare izmijeniti. No pri paljenju treba uvijek pričekati da malo odgori njihova fosforna glava.

fotolia

Nakon 1. srpnja cijene vina, ne samo iz Europske unije već i iz Australije, Čilea i važnih svjetskih proizvođača past će za 20%

GASTRO

Kamen, sunce i vjetar nisu dovoljni Opasnost za domaće vinare nije samo uvoz. Moguće su promjene vezane uz globalizacijske trendove, gubljenje nacionalnog identiteta ulaskom u EU... Hoće li buduće generacije uopće voditi brigu iz koje zemlje kupuju vino? Razgovarao Saša Paparella/VLM

fotolia

natoč krizi, vodeći hrvatski trgovci kvalitetnim vinima mahom dobro posluju. Jedan od njih je Zagrepčanin Boris Ivančić, koji je u taj posao sa svojom tvrtkom Vivat ušao još 1993. Od tih godina kad smo tek izašli iz socijalizma pa do danas kad Hrvatska ulazi u EU tržište vina je doživjelo ogromne promjene, a Ivančić im je svjedočio. “Krenuo sam tada zajedno s prvim hrvatskim vinarima koji su se nešto ranije pojavili na tržištu - Enjingi, Plenković, Katunar, Krauhaker, Zdjelarević, Skaramuča. Tek kasnije, 1997., počeli smo polako uvoziti vino, iako ga je u to doba izgledalo gotovo nemoguće prodavati. Uz vinoteku, posao se uglavnom bazirao na opskrbi ugostiteljstva. Tadašnji supermaketi nisu marili za drugačija vina, trgovalo se proizvodima Kutjeva, Badela, Agrolagune i sličnih velikih vinarija na koje su potrošači bili navikli”, prisjeća se Ivančić. Popis australskih, čileanskih, talijanskih,

francuskih i drugih proizvođača iz ukupno 15-ak zemalja čija vina danas uvozi impresivan je, no na domaće je tržište najviše utjecao sa katalonskim Freixenetom, nudeći Hrvatima pristojan pjenušac koji ne stoji previše - maloprodajna cijena mu je oko 60 kuna. Freixenet je odigrao važnu ulogu u populariziranju pijenja pjenušca i skrenuo pozornost potrošača s vrlo jeftinih pjenušaca niske kvalitete. Postoje pjenušaci rađeni raznim metodama, mnogi su i jeftiniji i uvoze se vjerojatno i u većim količinama, no Freixenet, rađen najcjenjenijom, šampanjskom metodom, dostigao je respektabilnu razinu za zemlju u kojoj se tradicionalno ne piju pjenušci. “Uvozna vina nikada nisu postala dominantna na domaćem tržištu. Iako Vivat slovi kao veliki uvoznik tek polovica naših prihoda otpada na uvoz, danas zbog razvoja domaćeg vinarstva dominaciju ponovno preuzimaju hrvatska vina. Jedini značajniji utjecaj uvoznih vina ostao je u segmentu pjenušaca, gdje je Freixenet stekao važnu ulogu zbog nedostatka domaće proizvodnje. Primjerice Tomac radi dobar pjenušac, no razvoj cjelokupne proizvodnje pjenušavih vina u Hrvatskoj ne ide brzim tempom, a i količine su nedovoljne.

Prije nije bilo znantije navike konzumacije pjenušca, Vivat je uz pomoć Freixeneta dao svoj doprinos tim promjenama. Prije početka financijske krize prodavali smo i do 155.000 boca godišnje, sada prodajemo nešto manje”, kaže Ivančić. Vivat je postupno dodao i kvalitetan izbor mirnih vina, mahom velikih imena svjetskog vinarstva, na koje su konzumenti vrlo povoljno reagirali. Isprva su promjene bile ograničene na zagrebačko tržište, no pojavom trgovačkih lanaca ova vina su postala lako dostupna i izvan restorana a potom i van Zagreba. Dotad za uvozna vina gotovo potpuno zatvoreno tržište proširilo se postupno i na obalu. Međutim, zajedno s dobrima, počela su dolaziti i manje dobra vina iz uvoza. “Čujem a i vjerujem da najveći dio uvoznih vina stiže u Hrvatsku u cisternama, u rinfuzi pa se takva vina ovdje buterljiraju, navodno se i miješaju s domaćim vinom koje se potom prodaje kao hrvatsko. Najveći uvoz vjerojatno čine jeftina vina iz Makedonije, Bugarske, s Kosova, dok kvalitetnija i vrhunska vina iz Vivatovog uvoznog programa i uvoza drugih uvoznika čine tek maleni dio ukupnog tržišta”, ističe Ivančić.

Pitamo Borisa Ivančića koliko su cijene pale zbog ekonomske krize? “U inozemstvu cijene uopće nisu pale, no u Hrvatskoj jesu, što je dobrodošlo. Tu su uvozna vina odigrala veliku edukativnu ulogu jer su ljudi mogli probati i vina koja imaju cijeni adekvatnu i postojanu kvalitetu koja ne varira od boce do boce. Više od krize, na pad cijena u Hrvatskoj utjecala je želja i potreba prodaje zaliha, ali i sve veći broj vina na tržištu, pojava novih proizvođača. Akcelerator cijelog procesa bio je Agrokor koji je, preuzevši nekoliko velikih vinarija, uvelike utjecao i još utječe na trendove i stanje na tržištu. To je lokomotiva koja vodi tržišnim promjenama, što pozdravljamo. Međutim, mali proizvođači ne gledaju na ove promjene tako pozitivno, jer Agrokor u plasmanu svog vina ima veliku moć i mrežu vlastitih prodajnih mjesta. Zapravo ne znam da li u svijetu ima još sličnih primjera takve koncentracije proizvodnje i trgovine u jednom. Pitanje je kako će se mali vinari moći nositi s tim pritiskom, koji je sve veći”, pita se Ivančić. Doduše, za sada niti jedan od poznatijih malih proizvođača vina nije propao, no pred njima je još dosta nepoznanica. “Znam da ima puno vinara kojima je teško zato jer su računali na državne, fondovske potpore koje su zbog krize izostale a priča se i da su ih dobili ljudi po političkim i osobnim vezama” kaže naš sugovornik. Nameće se i pitanje što će biti sa tržištem vina kad Hrvatska uđe u EU, odnosno hoće li strana vina toliko pojeftiniti da ozbiljnije ugroze domaća. “Nakon prvog srpnja sigurno slijedi korekcija cijena i cijene uvoznih vina će pasti barem 20 posto, jer tolika je otprilike carina za kvalitetna vina. Neka će vina, kod kojih za to postoji prostora i mogućnosti, doživjeti korekcije do 25 ili čak 30 posto. Nakon ulaska u EU na hrvatskom tržištu neće pojeftiniti samo europska, već i mnoga druga vina. Naime, države poput Argentine i Čilea imaju sa EU potpisane trgovačke ugovore o bescarinskoj trgovini, pa se na njihova vina plaća samo jedan ili dva posto administrativnog nameta nakon čega se unutar EU ta vina prodaju nesmetano i bez ikakvih zapreka kao domaće, europsko vino. I do sada je Hrvatska davala mogućnost uvoza određene količine stranih vina kroz bescarinski kontingent, iako su te kvote tek malo utjecale na spuštanje cijena europskih vina jer su bile količinski ograničene. Međutim, za vina Novoga svijeta nije bilo takvih kvota, što znači da će ona sada, nakon pada carina prema Europi, najviše pojeftiniti. Njihovu cijenu opterećuje jedino transport, ali i to tek done-

PIXSELL

GASTRO

kle, jer primjerice dolazak kontejnera iz Čilea košta gotovo isto kao kamion iz Španjolske. To će naravno proizvesti značajne posljedice na hrvatske vinare. Neki od njih zadnjih su godina spustili cijene, no sada slijedi novi udar. Na hrvatskom jugu postoji i veliki problem cijene sirovine. Cijene grožđa domaćih, osobito crnih sorti su visoke te je upitno kako će takve uspjeti opstati u međunarodnoj konkurenciji”, objašnjava nam problem Ivančić. Najveći pritisak očekuje na pelješkom Dingaču. Ivančić naglašava da je Dingač opravdani brend, ali iako su se zadržale visoke cijene, nisu učinjeni iskoraci u kvaliteti, stvari se odvijaju po inerciji i živi se na staroj slavi. “Osim toga, Dingač dijeli problem mnogih naših vinara -

kvaliteta vina često nije stabilna, što je uvjet za ozbiljan vinski posao i plasman. Kad dostignete određenu reputaciju neophodno ju je i održavati - kamen, sunce i vjetar nisu dovoljni za ozbiljnu međunarodnu konkurenciju”, upozorava vlasnik Vivata. Kao položaj koji bi mogao postati čuven poput Dingača navodi vinograde koje je na strmini iznad bračke Murvice dao podići Jako Andabak za svoj plavac Stina. Ivančić smatra da je to odličan projekt, koji uključuje potpuno obnovljenu vinariju u Bolu, nove vinograde na fantastičnim pozicijama, angažiran je jedan od naših najboljih enologa, okupljena je ozbiljna ekipa i uložena značajna sredstva, jer je sadnja i održavanje vinograda na takvom

Vina Novog svijeta nakon pada carina prema Europi najviše će pojeftiniti. Njihovu cijenu opterećuje jedino transport, a i to uvjetno 34

MUKE S BIROKRACIJOM Poslije niza godina vinoteka Vivat preselila se iz Boćarskog doma na Radničku cestu. Međutim, iako je novi prostor uređen i bio spreman za otvaranje još u studenome, nije dobio uporabnu dozvolu za lokal iako ju cijela zgrada ima. “Nismo znali da i to treba, začudili smo se. Rekli smo da nam počinje sezona kad prodajemo poslovne poklone i kada su ljudi tradicionalno najviše zainteresirani za vina, čime će i država dobiti svoj dio kroz porez. Tražili smo barem privremenu dozvolu, jer je evidentno da su svi papiri u redu i da je prostor više nego primjereno uređen i opremljen za trogivnu. Na žalost, državu to nije zanimalo i vinoteka još uvijek ne radi”, ispričao nam je Ivančić svoja iskustva s hrvatskom birokracijom.

Boris Ivančić, vlasnik tvrtke Vivat

PlEšIVICA I zElINA Vlasnik Vivata smatra da se trebalo bolje iskoristiti Plešivicu i zelinsko vinogorje, dvije regije velikog potnecijala koje su, iako naslonjene na zagreb, najbogatije i najveće hrvatskog tržište, potpuno neiskorištene. zbog ulaska u EU novih sadnji ne bi smjelo biti, a te dvije regije obiluju nezasađenim, neiskorištenim površinama. Čini se da je prilika propuštena. Broj ugostiteljskih objekata i razina ponude daleko je ispod zadovoljavajućeg, iako primjera za učenje ima tek na sat vremena vožnje od zagreba, na primjer u Južnoj štajerskoj, kaže Ivančić.

strmom terenu iznimno skupa. Ozbiljno postavljen projekt počeo je pokazivati jako dobre rezultate i izvan zemlje i privukao pozornost ozbiljnih europskih vinskih distributera. Naime, ulazak u EU nije samo potencijalno opasan za domaće vinare već im može biti i prilika za izvoz na na tržišta. “Iako se za sada u Vivatu ne stignemo baviti izvozom, osobno pokušavam pomoći, pa sam Stinu ponudio najboljim austrijskim veletrgovcima, kolegama koji imaju Vivatu sličan uvozni asortiman. Međutim, kad izađete iz naše zemlje ulazite u pravi svemir, nesmiljeno tržište gdje ste samo jedan od tisuća ponuđača, a svaki tjedan pojavi se desetak novih. Trgovci svakodnevno primaju ponude jako dobrih vina po jako povoljnim cijenama. Prilike za hrvatska vina su u posebnosti i prepoznatljivosti a svemu može pripomoći turizam, pa čak i egzotika. Proizvod se mora učiniti vidljivim i atraktivnim, odnosno ulagati u marketing. Pouzdajemo se u europske fon-

dove, no valja se osloniti na vlastite snage, vratiti kunu iz prodaje i u marketing. U nas se tek u posljednje vrijeme pojavljuju svjetliji primjeri pametnog ulaganja u tržište”, kaže Ivančić. Tek odnedavno je svjetski vinski tisak počeo propoznavati i primjećivati Hrvatsku. Dobar dio ljudi iz vinskog sektora divi se na primjer, austrijskom vinskom čudu i njihovoj organizaciji u promicanju nacionalnih vinskih interesa. Od Austrije ali i drugih možemo puno učiti. Dodaje kako u marketing treba biti aktivno uključena država, hrvatskom vinarstvu treba vrlo stručna i organizirana krovna, nadinteresna organizacija i strategija. Nadalje, udruživanje vinara, čak i u razne, manje ineresne grupe osigurava i olakšava bolji nastup i pristup tržištu. Nije da samo iz uvoza dolazi opasnost za domaće vinare. Moguće su velike promjene vezane uz globalizacijske trendove i pojave, postupno gubljenje nacionalnog identiteta u EU... Hoće li buduće generacije uopće voditi brigu iz koje zemlje kupuju vino? Hoće li biti, kao njihovi očevi, spremni podržati domaće ili će razmišljati prvenstveno o cijeni? Od uvoznih vina Hrvati su dobro prihvatili australska, čileanska, donekle i toskanska, u budućnosti vjerojatno i španjolska. Zanimljivo je da francuska vina ne prolaze osobito dobro. “Razlog za to neki vide u tome što smo mi odrasli na stilski drugačijim vinima, koja su bogata, tamna, moćna i zato smo prigrlili čileanski cabernet sauvignon i australski shiraz, jer to su topla i izdašna vina”, kaže Ivančić. U Francuskoj su takva vina vrlo skupa, dok su nam ona pristupačnija cijenom nekako ‘tanka’. S godinama su se čak i Francuzi u nekim regijama prilagodili vinima koja odgovaraju svjetskim trendovima. “Prije 10 ili 15 godina bilo mi je čudno kad bi mi australska vinarija ponudila vino iz neke, na primjer, izvorno, talijanske sorte. U međuvremenu je to postala raširena pojava. Upravo na tim primjerima možemo tražiti pravi put za svoje vinarstvo, koje će moći biti prepoznatljivo i poželjno, traženo na svjetskom tržištu”, zaključio je Boris Ivančić.

aktivni turizam

sedam dana velebita na biciklu

vladimir Fumić, biciklist i bivši olimpijac, specijalizirao se za sedmodnevne turističke ture po najljepšoj hrvatskoj planini tekst: Majda Žujo Fotografije: Žarko Bašić/Pixsell i privatni arhiv

vladimir Fumić na biciklističke ture vodi grupe od petnaestak ljudi razne dobi ali dobre fizičke spreme

ktivni sportski turizam u Hrvatskoj još uvijek nije uobičajena praksa niti touroperatera. No, ima agencija koje stranim turistima nude nešto više od lijepog mora i uživanja na plaži. Sve su češći turisti koji Hrvatsku žele upoznati kroz vožnju biciklom, a njih na biciklističke ture vodi i bivši olimpijac i petnaesterostruki prvak Jugoslavije u biciklizmu Vladimir Fumić. Fumić strane turiste, uglavnom Engleze vodi na nešto zahtjevnije biciklističke ture po Istri i Velebitu. Za nešto više od 1100 funti koliko stoji aranžman preko agencije, posjećuju Hrvatsku i upoznaju je na nešto drugačiji način. Uglavnom se radi o visokoobrazovanim, poslovnim ljudima, liječnicima ili inženjerima, a njihov interes za ovakav tip rekreacije svake je godine sve veći. Za Fumića je ovaj posao pak logičan nastavak njegove biciklističke karijere. Biciklist je od malih nogu, a nakon što je godinama profesionalno vozio biciklističke utrke, počeo se baviti i servisom i trgovinom bicikala i to radi gotovo 30 godina. “Oduvijek sam vezan za sport i uvijek sam bio aktivan. Prvo sam na putovanja počeo voditi svoje prijatelje i poznanike. Organizirali smo zajedničke vožnje, a organizirao sam i niz biciklističkih utrka i događaja, velikih i malih. S obzirom da mi je bicikl posao, došlo je do

suradnje s jednom turističkom agencijom kojoj sam u početku iznajmljivao bicikle za grupne ture”, prisjeća se Fumić početaka. Nakon toga logičan je slijed bio položiti tečaj za pratitelja kako bi i sam mogao voditi grupe. “Prije tri godine položio sam tečaj i počeo samostalno voditi grupe. Radi se o sedmodnevnim turama na koje uglavnom dolaze turisti iz Engleske”, kaže Fumić dodajući kako se radi o turama koje su zahtjevnije od ostalih koje se nude na tržištu i koje su više rekreativne nego sportske. i po sto kilometara dnevno “Druge ture su ‘mekane ture’ na kojima se dnevno prelazi od 20 do 30 kilometara, maksimalno 40. Dnevni prosjek tura koje ja vodim je između 70 i 100 kilometara na biciklu, što znači da su oni koji se na njih odluče fizički spremniji i zahtjevniji”, kaže Fumić. A trenutno na ovakve izlete vodi uglavnom Engleze jer se služi engleskim jezikom, no ne isključuje dolazak i drugih turista poput Francuza, Norvežana, Šveđana ili Nijemaca koji su također sportski orijenitrane nacije. No, među Hrvatima za ovakvu vrstu turizma nema previše interesa. “Interes za biciklizmom koji se u zadnje vrijeme je malo povećao uglavnom je za korištenje bicikla u rekreaciji. Nisam čuo niti od jednog Hrvata da je išao na ovakve ture. Možda ih i ima, ali nisu i nekoj brojci koja bi predstavljala ozbiljniji turizam”, priča Fumić. Kako kaže, nismo zemlja aktivnog turizma, ali ni građana koji su aktivni sportaši, ondnosno rekreativci. “Ako ćemo se uspoređivati sa Slovencima, oni su

Polaganje ispita Kultura pijenja vina kod za turističkog nas je još vodiča nerazvijena, za kaže Bročilović, se Fumićapiju je bio etikete, bez mnogo logičan nastavak biciklističke karijere

puno napredniji od nas u tom smislu. Njih 60 ili 70 posto aktvino se bavi nekom aktivnošću kroz tjedan što je nevjerojatno”, ističe. Dodaje kako bi Slovenci možda bili i zainteresirani za biciklističke ture u Hrvatskoj, ali im je Hrvatska toliko blizu da je doživljavaju kao svoju destinaciju i uglavnom se sami organiziraju. Ture koje vodi obično okupljaju oko petnaestak ljudi. Osim njega, koji grupi daje potpunu podršku na biciklu, tu je i vozač u kombiju koji cijelo vrijeme vozi iza biciklista i vozi im stvari kako bi mogli imati potpuni komfor. Sedam dana vozi se od vrata do vrata, odnosno od smještaja do smještaja, uglavnom hotela, ali i u planinarskih domovima. “Moram reći da je to prekrasan posao. Istina da je odgovornost pratitelja velika, ali biti sedam dana s ljudima u ležernoj atmosferi je prekrasno. Ljudi su opušteni, dani su lijepi, pejzaži i tereni kroz koje se krećemo su prekrasni tako da je to poseban gušt”, priča Fumić, a s njim na ture kreću ljudi svih uzrasta od starijih maloljetnika do sedamdesetogodišnjaka. “Stariji turisti su nam najmanji problem. Za njih se ne bojim, jer znam da je netko tko se sa sedamdeset odluči za takvu turu spreman, dok mlađi znaju doći nespremni jer misle da je lako. Ali tu smo da im pomognemo da svladaju sve prepreke. Često se moramo truditi i ohrabrivati ih, ali to je sve dio posla”, ističe. Ture kreću u travnju a traju sve do listopada, jer su vezane na vremenske prilike. Malo zahtjevnije ture Fumić odrađuje četiri ili pet puta, no turista koji dolaze je i više jer i druge agencije odrađuju slične

programe. Česte su tako i kombinacije broda i bicikla koje su lakše. prelijepi velebit “Velebitska tura je tura s brdskim biciklima i to je više sportska tura. Posjećujemo sve važnije atrakcije od Plitvičkih jezera, Zavižana, Alana, zatim se spuštamo na novigradsko more pa na Pag, Vransko jezero... Tko je bio na Velebitu zna koliko je to prelijepo i koliko je zadovoljstvo voziti se tim putevima”, opisuje nam Fumić, a kaže kako su i dojmovi stranih turista odlični. Svi Hrvatsku vide kao prekrasnu zemlju, a zadovoljni su i organizacijom na visokom nivou. “Čovjek koji vodi grupu u biti prezentira našu državu. O njemu ovisi i to kakve će ljudi dojmove ponijeti sa sobom. Sretni smo da smo uspješni u tome i nadam se da ćemo se i dalje razvijati u tom smjeru”, kaže Fumić, a osvrnuo se i na promociju aktivnog turizma u Hrvatskoj koji još nije dovoljno razvijen. “U Hrvatskom turizmu ima još jako puno prostora u sportskom segmentu. Trenutno se događaju pozitivni pomaci za koje mislim da će nam u budućnosti turizmu donijeti puno benefita. Počela se skupljati kritična masa i agencija i ljudi koji žele promovirati Hrvatsku kao sportsku destinaciju. Koja ne želi ponuditi samo turizam s plažom i kafićima već i aktivni turizam kako bi strani gosti koji su sve zahtjevniji mogli Hrvatsku doživljavati i kroz vožnju biciklom, rafting, kajak, ili na neki drugi način. A mi stvarno imamo što ponuditi, kao rijetko koja zemlja u svijetu”, ističe Fumić.

Sa sedamdesetogodišnjacima je najmanji problem, jer oni koji se za to odlučuju znaju da su spremni za napore

zdrAvlje

Zbogom križobolji i pretilosti Uskoro se u zagrebu otvara novi sportski i rehabilitacijski centar Motus Melior koji je rezultat suradnje znanstvenika kineziologa iz Hrvatske i Slovenije Tekst: Darko Bičak Snimio: Slavko Midžor/Pixsell

Goran Marković brine o sportskom razvoju tenisačice Ane Konjuh

očetkom travnja Zagreb će dobiti novi sportski i rehabilitacijski centar Motus Melior koji će, kako kažu njegovi pokretači, biti jedinstven u regiji. Radi se o projektu znanstvenika kineziologa iz Hrvatske i Slovenije prema kojem će se na jednom mjestu pomoću ekspertnog znanja i vrhunskih, uglavnom na tržištu jedinstvenih, uređaja dijagnosticirati problemi/ bolovi koji će se nakon toga tretirati. Iako je centar namijenjen širokoj populaciji, očekuje se da će najčešći korisnici biti sportaši te ljudi s nedostatkom vremena. Goran Marković izvanredni je profesor na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu specijaliziran je za kondicijsku pripremu, trening fitnesa i kineziterapiju. Dopunska specijalizacija mu je sportska rehabilitacija, a trenutno je angažiran na sportskom razvoju mlade perspektivne tenisačice Ane Konjuh koja je ove godine u juniorskoj konkurenciji osvojila i duplu krunu na Australian Openu. Marković ima 13-godišnje iskustvo u području treninga, kinezite-

Krašimir Spajić, Goran Marković i Nejc Šarabon okosnica su Motus Meliora

rapije i savjetovanja vrhunskih i perspektivnih sportaša. Njegov kolega Nejc Šarabon dolazi iz Slovenije i sveučilišni je profesor na Sveučilištu u Kopru sa sličnim specijalizacijama, no njegova je dodatna specijalizacija vezana uz tehnološke inovacije za trening i dijagnostiku. Naime, Šarabon je i izumitelj, a njegova tvrtka u Sloveniji S2P (Science to Practice) bavi se razvojem dijagnostičke i rehabilitacijske opreme i uređaja. Do sada su patentirali petnaest izuma, a radi se još na nekoliko projekta za vodeće europske zdravstvene i sportske institute. Tako će Motus Melior biti i svojevrsni “show room” u kojem će se premijerno predstavljati i testirati najnoviji izumi slovenskog inovatora. elitni sadržaj za 12 korisnika Voditelj ovog projekta je Krešimir Spajić, bivši profesionalni nogometaš, koji je karijeru nastavio kao visokopozicionirani menadžer i savjetnik s dugogodišnjim iskustvom u u zabavnoj, agencijskoj i modnoj industriji. Ovaj sportski i rehabilitacijski centar će u fokusu ima vrlo široku klijentelu - od vrhunskih sportaša, do mladih sportaša, rekreativaca te ljudi koji imaju problema s mišićno-koštanim i ostalim bolnim stanjima. “Kada smo radili poslovni model, bilo nam je jasno da je Hrvatska malo tržište i da se

60% hrvata ne vježba Osim sportaša, korisnici ovog sportskog i rehabilitacijskog centra su ljudi koji imaju problema s dugotrajnim bolovima, ili pak pretilošću, a koji se ne mogu jednostavno i brzo riješiti jer zahtijevaju interdisciplinarni pristup. Prema zadnjim epidemiološkim istraživanjima, 60 posto populacije u hrvatskoj uopće ne vježba, a samo 15 posto ih vježba 3 ili više puta tjedno, što utječe na zdravlje nacije. “U svijetu i hrvatskoj 7 od 10 ljudi barem jednom u životu doživi epizodu križobolje, a kod onih koji je jednom dožive, u najvećem broju slučajeva se ona ponovno javlja. ti se problemi, usprkos napretku medicine i tehnologije, ne smanjuju. Isto tako, istraživanja su pokazala kako programi mršavljenja koji uključuju naglašenu restrikciju unosa hrane proizvode kratkoročne (3 mjeseca), ali ne i dugoročne učinke u smislu smanjenja tjelesne težine. Uz to, naglašeno smanjenje unosa hrane kroz duže vrijeme može imati i naglašene negativne posljedice na zdravlje osobe”, govori Goran Marković kada razmišlja o potencijalnim korisnicima.

moramo orijentirati na što veći broj ljudi. Čak i ako ćemo biti regionalni centar izvrsnosti, u što ne sumnjam, morat ćemo pružati veliki opseg usluga. Cijena naših usluga nije jeftina, na razini je drugih vrhunskih centara u Hrvatskoj. No, od konkurencije nas razlikuje cjeloviti pristup”, kaže Krešimir Spajić. Njihov će proizvod biti posebno zanimljiv ljudima s nedostatkom vremena, ali i novca. Spajić pojašnjava da to, osim brze usluge na jednom mjestu, znači i da se ne mora nužno napraviti, npr. 20 terapija, već da se nakon dijagnosticiranja problema može klijent educirati za rehabilitaciju ili trening kod kuće. Maksimalni mjesečni kapacitet u prvoj fazi razvoja je 100-tinjak korisnika koji će koristiti usluge dijagnostike, funkcionalne rehabilitacije, zdravstvenog fitnesa, sportskog treninga i nutricionističkog savjetovanja. Očekuje se da će do kraja godine imati popunjenost kapaciteta od 60 i više posto. Kako se ipak radi o elitnom sadržaju, Motus Mellior prima maksimalno 12 korisnika u istom trenutku. Planirane su tri razvojne faze. U prvoj fazi Motus će imati osam zaposlenika i 10-ak vanjskih konzilijarnih suradnika. U finalnoj fazi centar će imati 30 i više zaposlenika i nekoliko desetaka konzilijarnih savjetnika. Uz to, imaju ugovore o suradnji s partnerima iz područja

medicine, prehrane, sportske opreme, obuće i odjeće itd. najskuplji uređaj 100.000 eura Kao svoju prednost u Motus Melioru navode tim znanstvenika i stručnjaka koji stvaraju novo znanje u području sporta, fitnesa i rehabilitacije. Istovremeno se to znanje implementira u praksu kroz razvoj novih tehnoloških rješenja namijenjenih dijagnostici treniranosti i funkcionalnosti pokreta i držanja, treniranju sportaša i nesportaša te funkcionalnoj rehabilitaciji pacijenata. Kao primjer ističu vlastiti novorazvijeni dijagnostički sustav za procjenu

Uređaji su bazirani na američkoj tehnologiji

tjelesnog držanja, jakosti, stabilnosti, fleksibilnosti i izdržljivosti mišića trupa. “U centru primjenjujemo i na ovim prostorima jedinstven sustav opterećenja/ rasterećenja tijela tijekom treninga jakosti i snage koji kombinira različite vrste otpora (pneumatski, elastični, inercijski). Najskuplji uređaj u našem portfelju je izokinetički aparat čija je tržišna vrijednost gotovo 100.000 eura. Uz navedeni uređaj centar posjeduje još nekoliko uređaja u vrijednosti od nekoliko desetaka tisuća eura. Radi se o uređajima koji su rijetkost u Europi jer se baziramo na američkoj tehnologiji treninga i rehabilitacije kao i vlastitim inovacijama”, kaže Marković koji je i sam prošao više specijalizacija u SAD-u. Iako o konkretnim brojkama nisu željeli govoriti, ističu da su investirali samo vlastiti novac. Spajić pojašnjava da se radi o relativno manjem iznosu koji su, kao uspješni stručnjaci i menadžeri, uspjeli skupiti. “Da smo išli tražiti kredit od banaka, to bi bilo teško i dugotrajno. Mi smo nova tvrtka i teško bi mogli prikupiti sve garancije koje bi financijeri tražili od nas”, kaže Spajić. Najviše su uložili u opremu, potom u akviziciju i edukaciju zaposlenika te uređenje prostora, a povrat investicije očekuju nakon tri godine.

konGresni turiZam

Šarm zagrebačkih hotela privlači poslovne ljude Glavni je nedostatak kongresne ponude Zagreba nedostatak velikog polivalentnog kongresnog centra

oslovna okupljanja veća poput kongresa i konferencija ili manja poput seminara ili team buildinga - sastavni su dio modernog poslovanja. Uobičajena je praksa da se za mjesto održavanja međunarodnih konferencija ili kongresa odabire neka zanimljiva destinacija koja ne samo da pruža odlične uvjete za održavanje takvih skupova već ima i raznoliku turističku ponudu, od znamenitosti i atrakcija do prirodnih ljepota, kuturnih i drugih događanja, vrhunskih restorana i hotela s premium gastronomskom ponudom. Zagreb kao najjača hrvatska kongresna destinacija pokušava na tome tržištu zauzeti što bolju poziciju. ugodan i dobro povezan grad “Zagreb ima povoljne uvjete za održavanje poslovnih okupljanja. Prije svega, imamo odličan zemljopisni položaj u središtu Europe, dobro smo prometno povezani i imamo zrakoplovne linije sa svim većim gradovima i ‘hubovima’ odakle su nam pak dostupni svi dijelovi svijeta, najveće smo gospodarsko, kulturno i znanstveno središte u zemlji te imamo kvalitetnu ponudu hotelskog smještaja. I sama ponuda grada je vrlo dobra i pruža dobru vrijednost za novac u odnosu na druge gradove zapadne Europe, a pružamo istu, čak i višu kvalitetu usluge. Osim toga, Zagreb je ugodan grad, nije prevelik i kompaktan je tako da su sve najveće gradske

novost esplanade je the Club s vlastitim privatnim ulazom, barom i ViP salonom u kojem 200 uzvanika imaju privatnosti

secesijska ikona slijedi trendove

Zagreb se može pohvaliti i vrhunskim kongresnim hotelima s odlično opremljenim dvoranama, znalačkom uslugom i izvrsnim smješajem. Hotel Esplanade, 5* jedan je od najelegantnijih zagrebačkih hotela s tradicijom od 1925. godine čija je secesijska zgrada jedna od ikona Zagreba. Taj starinski šarm zajedno s mnogo investiranja u modernizaciju (prije nekoliko godina hotel je kompletno obnovljen) i mogućnošću prilagodbe različitim zahtjevima čini ga pogodnim za organizaciju raznih događaja i skupova. Najveća je i najraskošnija Smaragdna dvorana u kojoj se mogu održavati veće konferencije, primanja i domjenci do 300 uzvanika. Tu su i dvorana Istanbul, višenamjenski prostor za događaje do 150 sudionika, dvorana Paris do 140 sudionika, dvorana Venice do 90 uzvanika, a novost je The Club s vlastitim privatnim ulazom, zasebnom garderobom, barom i VIP salonom s kapacitetom do 200 uzvanika. Posebnost je hotela prostrana Oleander terasa za događaje do 1000 uzvanika ljeti, a zimi uz postavljanje šatora. Kongres Magazine nedavno je proglasio hotel Esplanade najboljim u kategoriji “luksuzni gradski poslovni hotel” za ovu godinu.

kongresni turizam Procjenjuje se da svaki sudionik međunarodnog poslovnog skupa u zagrebu dnevno potroši 300 do 350 eura znamenitosti smještene na malom prostoru koji se može brzo i lako obići što je sve važnije danas kada se zbog krize smanjuje broj dana boravka gostiju na poslovnim događanjima. Slikovita zagrebačka okolica pruža mogućnost da se ponuda obogati i zaokruži. Najveća je, međutim, mana Zagreba i cijele Hrvatske to što nemamo nijedan pravi multifunkcionalni kongresni centar, pa se u startu ne možemo niti kandidirati za domaćina skupova s velikim brojem sudionika” kaže Zlatan Muftić, direktor Sektora turističkog proizvoda i voditelj Kongresnog ureda Turističke zajednice grada Zagreba. Zagreb, kao i cijela Hrvatska uostalom, odlična je destinacija za poslovne skupove do 1000

sudionika jer ima veći broj dobro opremljenih kongresnih dvorana, uglavnom u hotelima (gotovo 90 posto svih poslovnih događanja odvija se u hotelima), ali i nekoliko konferencijskih centara (Hypo Expo, Forum Zagreb) te drugih dvorana s mogućnošću organiziranja poslovnih skupova kakva je primjerice KD Vatroslava Lisinskog. značajan skok u plasmanu Zagreb stalno unapređuje svoju ponudu, pa je danas na 87. mjestu na ljestvici vodećeg međunarodnog udruženja kongresne industrije ICCA (International Congress and Convention Association), a prije samo četiri godine bio je na

171. mjestu. U Zagrebu je prošle godine održano 3373 poslovna skupa sa 267.088 sudionika pri čemu je samo manji broj međunarodnih (prema podacima od listopada do prosinca 2012., od ukupnog broja skupova 16,4% bili su međunarodni). “Procjenjuje se da svaki sudionik na međunarodnom skupu asocijacija ili korporacija dnevno potroši od 300 do 350 eura, u što je uračunat smještaj, prijevoz, ručkovi i društveni događaji, dok je taj iznos u zapadnoeuropskim gradovima oko 450 eura po sudioniku. Ne treba posebno isticati da kongresna industrija donosi veliku zaradu i potiče ukupan gospodarski razvoj” na kraju će Muftić.

koncertna dvorana Lisinski idealan je izbor za plenarne sjednice

Hypo expo ima sedam konferencijskih dvorana

kongresni hoteli i centri

Teško da se Zagreb može uspoređivati s prvim gradom na listi ICCA-e, Bečom, koji ima više od 150 različitih kongresnih prostora od čega su čak 3 velika polivalentna kongresna centra, 94 kongresna hotela te niz povijesnih, ali i modernih zgrada s kongresnim dvoranama i zaradom od kongresne industrije od 838 milijuna eura. Zagrebački su kapaciteti mnogo skromniji, iako se iz godine u godinu nadograđuju. Važan su dio zagrebačke ponude kongresni centri Hypo Expo XXI sa sedam konferencijskih dvorana bez stupova i s pomičnim pregradnim zidovima koje se mogu modificirati po potrebi i najvećom dvoranoma od 903 četvorna metra za 1600 ljudi, te kongresni centar Forum Zagreb u poslovnom centru Green Gold sa sedam višenamjenskih i dimenzijski prilagodljivih dvorana, dok je KD Vatroslava Lisinskog s velikom dvoranom sa 1800 mjesta i malom dvoranom sa 300 mjesta idealna za plenarne sjednice. The Westin Zagreb, 5* hotel je s najvećom ponudom konferencijsko-banketnih prostora s 13 multifunkcionalnih dvorana različitih veličina (od 25 do 703 četvornih metara). Kristalna dvorana može ugostiti do 1000 gostiju, a osobito su atraktivne dvorane na 17. katu, ukupno njih pet, okupane prirodnim svjetlom i s panoramskim pogledom na grad. Hotel neprestano ulaže u nove tehnologije, a upravo je u tijeku ugradnja najnovije audio-vizualne tehnologije u konferencijsko-banketne prostore. U Hotelu Antunović, 4* dnevno se u prosjeku održi 5 evenata, uglavnom domaćih. Ima 20 dvorana na ukupno 2500 četvornih metara na dva kata, a dvorane su prilagođene različitim potrebama te mogu primiti od 50 do 1000 sudionika. Odlično su tehnički opremljene, a ove je godine u najvećoj dvorani ugrađena najmodernija profesionalna rasvjeta.

u hotelu antonović dnevno održe po pet evenata

Westin je hotel s najvećom ponudom konferencijskobanketnih prostora