Hrvatska2020,3,broj by 24sata d.o.o.

Broj 3/2013.

Industrijska strategija Intervju Industrija u dodanoj vrijednosti u Hrvatskoj čini 20%, moramo to povećati

Do kraja godine imat ćemo gospodarsku razvojnu strategiju države, poručuje Alen Leverić, zamjenik ministra gospodarstva

12 prioritetnih sektora 12 klastera konkurentnosti

‘Otkapčamo se’ i nudimo gospodarstvu

Zašto je Institut Ruđera Boškovića postao član svih klastera konkurentnosti u Hrvatskoj piše ravnatelj dr. sc. Tome Antičić

Intelektualno vlasništvo je imovina

Vrijeme je da svoj portfolio počnu graditi i manje tvrtke, kaže odvjetnik Mladen Vukman SPONZORI

Sadržaj

Uvodnik Intervju U EU nas proučavaju i poučavaju kako da se pokrenemo, osnujemo centre izvrsnosti i povežemo ih s tvrtkama udruženim u klastere 4

impressum Glavni urednik: Darko Markušić zamjenica GlavnoG urednika: Gordana Grgas pomoćnik GlavnoG urednika: Vladimir Nišević Grafika: Predrag Vučinić - Red Point fotoGrafije: Pixsell, Fotolia stYria international: direktori: Boris Trupčević, Mario Vrgoč uprava: Boris Trupčević, Radovan Klarić, Sanda Lončar; prokuristi: Renato Ivanuš, Ivana Krajinović prodaja oGlasa: Petra Ivičević-Bakulić, direktorica; Jasna Bibić, voditeljica prodaje telefon: 01/6326-016 izdavač: 24sata d.o.o. Oreškovićeva 6H/1, 10000 Zagreb telefon: 01/6326-000 telefaks: 01/6326-060 e-mail: redakcija@poslovni.hr tisak: Grafički zavod Hrvatske, Radnička cesta 210, 10.000 Zagreb

Analiza

S obzirom na nedostatak vlastite akumulacije kapitala, razvoj industrije moguć je samo uz inozemne investicije, piše Ivana Jurić, ekonomska analitičarka RBA 9-10

Gotovo je ili će do ulaska u EU biti gotovo devet strategija, a do kraja godine ćemo, kao rezultat, imati gospodarsku razvojnu strategiju države, kaže Alen Leverić, zamjenik ministra gospodarstva 5-8

Prehrambena industrija

Farmaceutika

Vojna Brodogradnja industrija Uzor za hrvatsku bro-

Analiza

Hrvatska industrijska perjanica u EU ulazi nakon godine u kojoj je pala proizvodnja i prodaja, te broj lansiranih novih proizvoda; ulaganja po zaposlenom su 3500 eura, dok je taj iznos u EU čak 7100 eura 10-11

Iako vojna industrija broji 50-ak tvrtki, najveći dio izvoza vrijednog 900 mil. kuna došao je od pištolja iz HS Produkta te kaciga Šestan Busch 16-17

dogradnju je norveški model, tamo su se još 80-ih okrenuli brodovima s više opreme i dodanom vrijednosti 18-19

Autoindustrija

Hrvatska će teško privući velike investicije, ali znanjem i uz podršku države moguće je konkurirati u proizvodnji komponenti za automobilski sektor 20-22

Znanost

Inicijativa formiranja klastera konkurentnosti u Hrvatskoj je izvrsna i Institut Ruđer Bošković je službeno postao član u svima njima, piše ravnatelj dr. sc. Tome Antičić 25-26

Infraredesign

Nestat će ne samo barkodovi, već i deklaracije na raznim jezicima, a prehrambeni proizvodi bit će zapakirani u prozirnu plastiku, svi popratni podaci bit će ispisani IC slovima, kaže Vilko Žiljak, profesor na zagrebačkom Grafičkom fakultetu 31-32

Proizvođači lijekova pokušat će zajednički - kroz klaster doći do sredstava iz fondova EU kojima bi financirali svoje projekte poput istraživačkih centara 14-15 Hrvatska mora prihvatiti tržišnu ekonomiju koju pokreću privatna ulaganja, te poboljšati okvire i primjenu zakona. To je nešto što će investitori, pa tako i Ina, cijeniti i nagraditi novim ulaganjima, piše glavni Inin ekonomist Goran Šaravanja 23-24

Nove tehnologije

Stižu 3D printeri, pametni materijali, bioplastika, nanotehnologija..., istraživanja i razvoj za treću industrijsku revoluciju izazov su, ali i prilika i za Hrvatsku 27-30

Intelektualno vlasništvo

Korporacije, poput Podravke, imaju veliki portfolio intelektualnog vlasništva, kaže odvjetnik Mladen Vukman, vrijeme je da ga počnu graditi i manje tvrtke 33-34 3

Uvodnik

Hrvatska ekonomija na kauču EU “psihijatara” U EU nas proučavaju i poučavaju kako da se pokrenemo, otkrijemo svoje prednosti, osnujemo centre izvrsnosti i povežemo ih s tvrtkama udruženim u klastere... Piše: Gordana Grgas

anas gotovo svaka službena prezentacija o stanju u hrvatskom gospodarstvu počinje, barem kad su u pitanju stručnjaci iz Europske komisije, konstatacijom da nam se BDP od 2008. smanjio za jezivih 10 posto. Također i s porukom da, ako se bolje ne pripremimo po pitanju konkurentnosti, od europskog tržišta nećemo profitirati. I što mi radimo? Zasad, čini se, tek pišemo strategije, njih na desetine u raznim područjima, i osnivamo klastere konkurentnosti uz pomoć europskih stručnjaka (koji su angažirani u projektima financiranim iz fonda IPA). Otkrivamo, kao na kauču kod psihijatra, gdje su to sve skrivene naše prednosti, a koje su mane, u čemu se možemo specijalizirati i što bi bilo pametno poticati da povećamo izvoz i rast, a u konačnici životni standard. Zašto to već nismo učinili, zašto nam treba europska “bilježnica” i nadzor? Pisali smo mi godinama strategije, ali ih nismo provodili, a zašto i hoćemo li opet tako, “EU psihijatri” nisu otkrili. Uglavnom, ustanovili smo, po tko zna koji put, da nema napretka bez povezivanja znanosti i industrije. Da u istraživanje i razvoj ulažemo premalo (0,75% BDP-a) te da ćemo, slijedeći logiku strategije rasta Europa 2020, do kraja desetljeća to ulaganje obavezno povećati na 1,4% BDP-a. Osnivat ćemo ubrzano centre izvrnosti i kompetencije, i umrežavati ih s tvrtkama, udruženim u klastere, ojačat ćemo i suradnju znanstvenih ustanova s gospodarstvom (o čemu u ovom broju piše i ravnatelj Instituta Ruđer Bošković Tome Antičić), te se nadati da će sustav dovesti do bolje komercijalizacije inovacija. Jer, kako svi čini se vjeruju, inovativni jesmo, ali dosad su domaći inovativni proizvodi uglavnom ostajali tek potecijal, odnosno ideja, ili su pronalazili ulagače u inozemstvu. Dakle, nisu završavali pod oznakom Made in Croatia. Rezultat promjene koncepta, koji će morati na koncu zahvatiti i obrazovanje, trebao bi biti i to, kako je nedavno spomenuo ministar poduzetništva Gordan Maras, da će porasti broj doktora znanosti angažiranih 4

Morat ćemo shvatiti i prihvatitit da su poduzetnišvo i industrija opet “in”, kako bismo preokrenuli trend u gospodarstvu BDP-a

u privatnom sektoru (sada ih je manje od 20 posto), a također i da će se u školama početi sustavno učiti o poduzetništvu. Očito, morat ćemo shvatiti da su poduzetnišvo i industrija opet “in”. Dakle, do ulaska u EU, ili barem do početka iduće godine, kada kreće nova europska financijska perspektiva 2014. - 2020., čini se da ćemo imati donekle sređenu stratešku državnu papirologiju, nužnu za povlačenje novca iz strukturnih fondova (više od milijardu eura godsišnje). Bit će to putokaz, neka vrsta praktičnog pripručnika i za poduzetnike i investitore, kako se nada Alen Leverić, zamjenik ministra gospodarstva, koji se sada bavi sastavljanjem odrednica gospodar-

ske razvojne strategije države. Što će se pak zbivati u realnom sektoru, kako će on dočekati i s kakvim planovima tržište od 500 milijuna potrošača, to smo pokušali istražiti u ovom broju “Hrvatske 2020.” o industrijskoj strategiji. Kroz sve razgovore s proizvođačima koje smo obavili, od prehrambene do automobilske industrije, provlači se poruka o tome da se - osim općeg poboljšanja poslovne klime u zemlji - mora pokrenuti povezivanje tvrtki unutar pojedinih sektora, što radi lakšeg nastupa na drugim tržištima, što radi boljeg iskorištavanja vlastitih potencijala. Klasteri su nužnost. Kako nam poručuju i iz Bruxellesa, oni su “snažna mašina za ekonomski razvoj”. Dosad ih je u Hrvatskoj osnovano oko 90, ali mali broj zaista donosi rezultat; problem je u konceptu, poučili su nas. Naši stari klasteri više su nalik poslovnim udruženjima nego klasterima koji jačaju sektore i unose nove tehnologije. Ovaj put ćemo bolje, nadajmo se.

Intervju

Industrija u dodanoj vrijednosti čini 20%, to moramo povećati

rocjena je da se na 100 radnih mjesta otvorenih u industriji, izravno ili neizravno otvara između 60 i 200 radnih mjesta u ostatku gospodarstva. Ne treba stoga čuditi da u Europskoj uniji, gdje su to izračunali, pozivaju na jačanje industrije. Kako će Hrvatska slijediti taj put, opterećena sa 370 tisuća nezaposlenih, razgovarali smo sa zamjenikom ministra gospodarstva Alenom Leverićem EU ima za cilj da do 2020. industrija bude na 20% BDP-a, a sada je na 16%. Kako mi stojimo? Udio industrije u bruto dodanoj vrijednosti u Hrvatskoj iznosi 20 posto, usluga gotovo 75 posto. Otprilike slični omjeri vladaju u velikoj većini zemalja EU. Cilj nam je podići udjele industrije sustavnim i racionalnim ulaganjem u hrvatsku industriju, a ona zato mora biti moderna, tehnološki napredna, temeljena na inovacijama i zna-

nju. Svakako, želimo modernizirati i tradicionalne industrijske sektore koji su i danas okosnica gospodarstva. U zemljama srednje i istočne Europe je udio izvoza roba u ukupnom izvozu zadnjih 10 godina značajno rastao i vrlo je visok, kod nas je stagnirao i nizak je. Kako to promijeniti? Kakva je procjena ulaska u EU na robni izvoz? EU tržište ima više od 500 milijuna potrošača. Naravno da će se kroz investicije na kojima radimo i koje potičemo povećati izvoz i broj zaposlenih. Dosadašnja politika poticanja uvoza, a ne domaće proizvodnje i izvoza dovela nas je upravo u situaciju koju spominjete. Naš je zadatak promijeniti taj trend. Koliko trenutno strategija imamo ili ih upravo pišemo, a tiču se izravno gospodarstva?

ANTO MAGZAN/pixsell

Uskoro raspisujemo natječaj za 120 milijuna kuna potpora za dizanje konkurentnosti, a mjere su složene prema prikupljenim podacima o prioritetnim sektorima

Gotovo je ili će do srpnja biti njih devet, a do kraja godine ćemo, kao rezultat, imati gospodarsku razvojnu strategiju države. Ona će, dakle, biti deseta. Čini se mnogo. Na što se sve odnose i u kojoj su sada fazi? Jeste li neke preuzeli od bivše garniture? Preuzeli smo onu za energetski razvoj, koja je usvojena na Vladi 2009., za gospodarenje mineralnim sirovinama iz 2010., te za razvoj klastera koja pokriva razdoblje 2011.- 2020. Nova je strategija za razvoj turizma, koja je sada u saborskoj proceduri. Za razvoj poduzetništva te za poticanje investicija su pri kraju, a za dva mjeseca će biti gotov nacrt inovacijske strategije koju radimo s OECD-om. Do ulaska u EU ćemo imati sve spremno, uključujući nacrt industrijske strategije 2014.-2020., koja se radi na osnovi strateških smjernica za prioritetne industrijske sektore. 5

Intervju Koje industrije su određene kao prioritetne? Koliko ih je? Sada ih je 12, po dosadašnjim pokazateljima. Pravi broj prioritetnih industrija znat će se nakon završene cjelokupne analize.

Ne čini li se da u tome malo kasnite? Ova je Vlada tu već više od godinu dana. Inovacijsku strategiju smo počeli odmah raditi, jer je bivša vlada u tome kasnila, i u zadnji čas dogovorili suradnju s OECDom na tome, a industrijska se priprema od prošle godine, kada smo počeli s prikupljanjem podataka. Uostalom, piše se za razdoblje od 2014. do kraja 2020. godine. A što će novo donijeti svi ti papiri? I dosad smo pisali strategije, pa eto gdje smo. To je “zbroj” operativnih strateških dokumenata koji će se moći implementirati, a budući su strategije “živući” dokumenti i konstantno će ih se ažurirati. Jednom rječju, rezultati će biti mjerljivi. Evo vam i primjer što će donijeti. Za dva ili tri tjedna raspisat ćemo natječaj za potpore za gospodarstvenike za dizanje razine konkurentnosti, složene prema dosad prikupljenim preliminiranim podacima o prioritetima, u vrijednosti 120 milijuna kuna. Potpore će biti od podizanja kvalitete tehnoloških procesa i razvoja novih proizvoda do stvaranja distribucijskih kanala i obrtnih sredstava, a da bismo mogli pratiti što se potom zbiva na terenu, industrijska strategija će predvidjeti indekse praćenja tih mjera. Ako nešto daje rezultate, ako su mjerljivi pomaci, onda ćemo s time nastaviti. To je jako bitno. Svakako treba izbjeći ono što se dogodilo sa strategijom za tekstilnu industriju koja je donesena 2007. i predviđala je 600 milijuna kuna potpora u roku od četiri godine - tvrtke su se za to pripremale, krenule u investicije, a isplaćeno je na kraju samo oko 270 milijuna kuna. Strategija se nije ispoštovala i sada imamo tekstilnu industriju na koljenima. Oni pak koji su bili sretnici i dobili potpore, danas imaju problem s pravdanjem tih potpora. To je bio loš način korištenja novca iz proračuna i loš pristup strategijama. Imamo i industrijsku strategiju koja je napisana 2008., koju je Hrvatska trebala kako bi zatvorila poglavlja u pregovorima s EU, ali ona nikada nije zaživjela. 6

Industrijska strategija će biti svojevrsni priručnik za poduzetnike i investitore, da vide gdje im se isplati ulagati Zašto ne? Jer je bila loše napisana, i po ciljevima i po mjerama. Osim toga, svaka strategija mora imati i proračun i indeks praćenja te odgovorne institucije. I to je razlika prijašnjih i strategija koje mi sada pišemo. One prijašnje to nisu imale. Kako će se financirati provođenje takvih strategija? Iz državnog proračuna, europskih fondova i poslovnih banaka. Ove godine je to, što se Ministarstva gospodarstva tiče, kao što sam već spomenuo, 120 milijuna kuna za naše operativne programe, odnosno za potpore. Iduće će godine vjerojatno biti više. No, to nisu sva sredstva za proračun industrijske strategije. Ona će se udruživati iz različitih ministarstava. Svako ministarstvo koje sudjeluje u njoj će u svom dijelu pridonositi proračunu strategije kroz razne potpore. Koliko novca je predviđeno, ili će trebati predvidjeti, za provođenje industrijske strategije? Imate li izračun? Još ne. To dolazi na kraju, kada budu definirane sve mjere. A što to učimo od Nijemaca? Održali smo nekoliko sastanaka u njemačkom ministarstvu gospodarstva te Institutu FraunHofer na kojima su nas upoznali s primjerima kvalitetnih strategija kako ih oni rade, kakve indekse primjenjuju, kako podižu konkurentnost kroz povezane centre izvrsnosti. Njihov model nam je blizak. Dali su nam i savjete kako kvalitetno iskoristiti novac iz EU fondova. Zašto bi se vaše strategije ostvarivale? I kako znate što žele poduzetnici i stručnjaci? Industrijska strategija 2014.-2020. radit će se na osnovu strateških smjernica oda-

ANTO MAGZAN/pixsell

Cijeli taj posao je obveza zbog članstva u EU, odnosno radi povlačenja novca iz EU fondova? Mi želimo znati smjer kojim će gospodarstvo ići, a želimo i maksimalno iskoristiti novac iz europskih fondova.

Osnovat ćemo 12 klastera konkurentnosti u svakoj od prioritetnih industrija, koji okupljaju predstavnike sektora, akademske zajednice te lokalne samouprave

branih prioritetnih sektora . Strateške smjernice donose se kroz rad i osnivanje nacionalnih klastera konkurentnosti koji okupljaju najvažnije predstavnike pojedinog sektora iz dijela privatnih društava i poduzetnika, akademske zajednice te lokalne i regionalne samouprave koja se odredila za određeni sektor. Sudjelovanjem u klasterima konkurentnosti privatni sektor radi i sudjeluje u izradi strateških smjernica za pojedini sektor te principom “bottom-up” daje informacije s terena u kojem bi se smjeru pojedini sektor trebao razvijati. Dionici klastera konkurentnosti uz izradu strateških smjernica i u okviru radnih grupa unutar samog klastera konkurentnosti rade i na identifikaciji projekata koji bi bili važni za razvoj sektora. Kao odgovor na prvo pitanje - vidljivo je da izrada industrijska strategije ide u smjeru da bude svojevrsni priručnik za poduzetnike i investitore, gdje će moći vidjeti proračun za određeno razdoblje, gdje im se isplati ulagati, koji su im sve mogući izvori potpora, ima li potpora iz EU-a... EU jako podržava razvoj klastera, mnogi postoje i kod nas, a vi sada govorite o novima. Možete li to pojasniti? Ministarstvo gospodarstva podržava

razvo tip k stavl razlik nja p oform drvn mob prera godi konk što sa strat biti t prvim beno vačk stilna bilsk indu zonta

Je li indus up sc softv Softv sekto na ra tvrtk

eške nivantnovnike drudnice koja jeloi priatešincirena ebao nosti kviru konrojea. je da mjeru uzetprom se zvori

govoti? žava

Pametna sPecijalizacija kreće u svibnju Što je to strategija pametne specijalizacije? Ona čini spoj inovacijske, industrijske i strategije turizma. Njena izrada kreće u svibnju u okviru tehničke pomoći IPA fondova te će u draftu biti spremna za uklapanje u gospodarsku razvojnu strategiju koja je i cilj ovog cjelokupnog procesa. Ta je strategija jako važna, a ujedno je i jedan od preduvjeta za povlačenje sredstava iz EU fondova u idućoj financijskoj perspektivi 2014. - 2020. Koji će biti njen rezultat, osim, naravno, novca iz EU fondova? Ona bi trebala identificirati niše u pojedinim sektorima u kojima Hrvatska vidi jak potencijal razvoja u europskom i globalnom kontekstu. Na primjer, spomenuli ste već primjer tekstilne industrije. Pametna specijalizacija bi trebala identificirati i dati odgovor da li je šivanje „pametne odjeće“ od „pametnog tekstila“ niša u koju Hrvatska treba dodatno ulagati.

razvoj klastera te formiramo drugačiji tip klastera -za konkurentnost. Oni predstavljaju pojedini sektor i na taj način se razlikuju od dosadašnje prakse formiranja poslovnih klastera. Dosad su službeno oformljena 3 klastera konkurentnosti: za drvno-prerađivačku industriju, za automobilsku industriju te za prehrambenoprerađivačku industriju. U drugom dijelu godine oformit ćemo preostale klastere konkurentnosti za prioritetne sektore. Kao što sam rekao, identificirali smo ih 12, no strategija još nije gotova i taj broj ne mora biti točan, može biti i veći i manji. Prema prvim pokazateljima tu spadaju prehrambeno-prerađivački sektor, drvno-prerađivački, maritime - mala brodogradnja, tekstilna industrija, farmaceutika, automobilska industrija, obrambeni sektor i ICT industrija koja ima karakteristike i horizontalne i vertikalne. Je li tu mjesto zaslužila i softverska industrija? Koliko vidimo, budi se startup scena, a ona je uglavnom vezana uz softver. Softveraše gledamo kao sastavni dio ICT sektora, ali o tome ćemo tek raspravljati na radnim grupama gdje su zastupljene tvrtke iz sektora.

Nijemci su nam pokazali kako rade industrijsku strategiju i dali savjete kako iskoristiti EU fondove, kaže Leverić

Prehrambena industrija je važna komponenta hrv. gospodarstva, a sad se trese pred ulaskom u EU i gubitkom tržišta Cefte. Tko je tu zakazao? Što će industrijska strategija njima donijeti? Dugo se o Cefti zna i veliki broj tvrtki se već prilagodio tome, a moramo naglasiti da nam se otvara tržište od 500 milijuna potrošača. Zašto je među prioritetima automobilska industrija, koja su tu očekivanja? Veliki proizvođači automobila očito neće doći jer smo preskupi. Ideja je da pomažemo razvoj onih koji su već tu i dobro rade te im treba samo podizati razinu konkurentnosti. Za proizvođače automobila dijelove rade partneri, a dosta ih je u Hrvatskoj. Primjerice, Boxmark radi sjedalice za Porsche, a zapošljava više od 2000 radnika. Jak je i AD plastik. Postoji cijeli klaster. U proizvodnji autodijelova je veća dodana vrijednost nego u proizvodnji automobila, a možda se u budućnosti nađe netko tko će tu podići tvornicu automobila. Zasad je, primjerice, francuski Saint Jean Industries izabrao Hrvatsku za ulaganje u proizvodnju autodijelova, a imaju u planu još jednu investiciju vrijednu 50 milijuna

eura, što će se pokrenuti ovisno o buđenju tržišta. Jesu li nova šansa električni automobili, poput onih od Rimca i DOK-ING-a? Ili će se ti automobili proizvoditi negdje vani, kako se već dade naslutiti? Razgovarali smo, primjerice, s Rimcem i prezentirao nam je svoj projekt. Istraživao je što mu je od državnih potpora na raspolaganju za razvoj njegovog automobila i sad čekamo od njega povratnu informaciju. Mi moramo stvarati okvir, i imamo zakone koji su stimulativni za ulaganja. Tako da potpore iznose od 3000 do 9000 eura po novootvorenom radnom mjestu, a kad se pribroje i dodatni poticaji mogu iznositi i više od 9000 eura, posebno za industriju s dodanom vrijednošću. Agencija za investicije i konkurentnost također će pomoći i prezentirati mogućnosti za ulagače, bilo putem potpora, praćenjem projekata ili micanjem ulagačkih barijera. Sada se kao mantra ponavlja da se trebamo specijalizirati za proizvodnju tehnološki naprednih proizvoda visoke dodane vrijednosti. Kako? To ne ide po dekretu. Na koji će način država to pomoći? 7

Intervju

ANTO MAGZAN/PixSell

treba nam institut za napredne materijale i nanotehnologiju, a osnovat ćemo ga u Novom marofu. Za njega možemo i 70 posto novca povući iz eu fondova Svaki sektor o kojem sada razgovaramo, koji će biti uvršten u popis prioritetnih ili strateških, ima potencijal za dodanu vrijednost, a neki ga već koriste. Naš je zadatak taj potencijal, da tako kažem, u potpunosti iskoristiti. Nekad smo proizvodili i izvozili stolce, danas izvozimo trupce. To treba promijeniti. Kako? Važna je kvaliteta i dizajn, ali ulaganja u istraživanje i razvoj te posebno komercijalizaciju inovacija što je i istaknuto od strane Europske komisije u vidu Position papera. Treba uvesti, dakle, razne mjere – od razvoja centra za dizajn, centara kompetencija za pojedini sektor do razvoja distribucijskih kanala identificiranja lanca vrijednosti. Koji se sektor ističe kao pozitivan primjer, koji je najspremniji za skok? Vrlo je teško predvidjeti razvoj pojedinog sektora. Globalne prilike diktiraju tempo i uvjete razvoja određenih sektora i niša unutar pojedinog sektora. U dosadašnjem radu vidljivo je da smo prepoznali sektore koji i u globalnim okvirima bilježe rast i nosioci su budućeg tehnološkog razvoja. Ministarstvo gospodarstva je između ostalog prepoznao ICT i kreativnu industriju kao sektore koje bi u budućnosti svojim naprednim tehnologijama davali horizontalnu podršku svim ostalima. Napomenuo bih da će svi identificirani sektori imati potencijal i podršku Ministarstva. Što mislite o potencijalu 3D printera? Neki im pridaju utjecaj na gospodarstvo kao što je imao internet. 3D printeri prepoznati su kao potencijalna područja ulaganja u nekoliko prioritetnih sektora. Ministarstvo gospodarstva će u okviru rada na klasterima konkurentnosti podržati uvođenje takvih tehnologija na način da ćemo u suradnji sa lokalnom i regionalnom zajednicom raditi na izgradnji centara kompetencija u sklopu kojih će se nabavljati i takva oprema koja će pru-

Hrvatsku vidimo kao gospodarskog lidera u regiji Što je cilj tih 10 strategija koje upravo nastaju? Ultimativni cilj je novi razvoj Hrvatske baziran na kvalitetnijem izvoznom potencijalu i privlačenju stranih greenfield investicija umjesto rasta baziranog isključivo na osobnoj potrošnji i uvozu. Strateški ciljevi su poznati. Podizanje konkurentnosti, otvaranje novih, složenijih radnih mjesta, brendiranje Hrvatske kao male otvorene zemlje koja svoj razvoj koncipira na modernoj industriji temeljenoj na znanju i inovacijama, zemlje dobro obrazovane i stručne radne snage s velikim potencijalom, zemlje koja je regionalni gospodarski lider.

žati podršku našim trgovačkim društvima i poduzetnicima

Kroz Fond za inovacije 18 mil. kuna bit će ponuđeno kroz jamstva gospodarstvenicima, kao podrška za inovativne proizvode

Ima li šanse da hrvatska tekstilna industrija postane high-tech i šiva “pametnu odjeću”? Na Tekstilno-tehnološkom fakultetu provode se istraživanja za inteligentni tekstil i prateće nanotehnologije. Najprije treba razviti domaće tržište za tekstilne proizvode, a onda se može razgovarati o dizanju konkurentnosti. Imamo već dobrih primjera gdje se u suradnji domaćih tvrtki i institucija postižu dobri sinergijski rezultati, pa primjerice naglašavam da se za opremanje hrvatskih službi koristi i hrvatska oprema koja se pokazala vrlo kvalitetnom i izdržljivom za sve uvjete u kojima te službe rade, a određeni segmenti te opreme se i izvoze. Hoće li se zaista graditi hrvatski institut za napredne materijale i nanotehnologiju u Novom Marofu? Što on donosi? Uvjeren sam da hoće, jedan sam od začetnika tog projekta, a trenutačno se pripremaju potrebne studije koje će definirati projekt. Za taj centar sigurno možemo i 70 posto novca povući iz EU fondova.

Sve je pogodno: blizina Zagreba, visokoeducirana radna snaga, cijena nekretnina je manja nego u Zagrebu, infrastruktura postoji, blizu je Fakultet za informatiku i Microsoftov centar u Varaždinu... A zašto je važan takav centar ili institut? Da se tu razvijaju i testiraju inovativni proizvodi jer mi u Hrvatskoj imamo ideja, ali ih ne uspijevamo kod nas komercijalizirati. Opet jedan primjer: u Hrvatskoj je bila razvijena ideja za elektronski instrument koji pokazuje kada tlak u automobilskim gumama nije dovoljan, ali se taj instrument nije mogao testirati niti komercijalizirati u Hrvatskoj. Inovator je otišao u Njemačku i tamo ga prodao autoindustriji. Sličan primjer je vezan uz jednu od komponenti za UZV uređaj. U Hrvatskoj je nastala ideja, ali se tu nije mogla testirati. Dakle, kroz centar koji bi bio u Novom Marofu omogućilo bi se tvrtkama testiranje proizvoda u tzv. čistim sobama, napravila bi se probna serija proizvoda i, kad sve to prođe, plasirala na tržište kao proizvodi iz Hrvatske. Na koji će se još način pomoći inovativnim tvrtkama? Recimo, kroz Fond za inovacije 18 milijuna kuna će biti ponuđeno kroz jamstva gospodarstvenicima, što će biti podrška za proizvodnju i plasman inovativnih proizvoda. Cilj je razviti uvjete za komercijalizaciju inovacija, Hamag Invest je uključen kroz svoje mjere u podršku za inovativna poduzeća, HBOR je spreman kroz svoje postojeće linije to podržati, županijske agencije za razvoj... Može li se Hrvatska uključiti u treću industrijsku revoluciju koja je počela, a tek smišlja industrijsku strategiju? Upravo je to i jedan od razloga zašto smo krenuli u izradu industrijske strategije koja uključuje sve dionike kao potporu za njezinu kvalitetnu izradu.

Analiza

Manji udio robnog izvoza u BDP-u u Europi ima samo Albanija

uvjetima globalne ekonomske krize više nego ikad u fokusu je pitanje pronalaska izvora rasta putem povećanja konkurentnosti odnosno poboljšanja produktivnosti. Ta pitanja aktualna su kako na globalnoj razini tako i u Hrvatskoj u kontekstu dugotrajnoga gospodarskog pada te uoči priključenja velikom zajedničkom europskom tržištu. S obzirom na to da je model rasta gospodarstva temeljen na potrošnji financiranoj uglavnom priljevom inozemnog kapitala iscrpljen, rast gospodarstva u budućnosti trebao bi se temeljiti na proizvodnji i izvozu onih proizvoda i/ili usluga u kojima Hrvatska može ostvariti konkurentsku prednost. No, treba krenuti od početka. Tijekom posljednjih 20-ak godina Hrvatska u vanjskotrgovinskoj razmjeni bilježi stalan deficit, pri čemu je uvoz roba približno dvostruko veći od izvoza. Ratom oslabljena industrija, netransparentna privatizacija i priljev inozemnog kapitala, kojim je u velikoj mjeri financirana kupovina potrošnih dobara iz uvoza, najznačajniji su čimbenici stvaranja i širenja neravnoteže u trgovinskim odnosima s inozemstvom. Upravo zbog razmjerno loše strategije razvoja hrvatskoga gospodarstva (ili nedostatka strategije) hrvatska je industrija s vremenom postala nekonkurentna i oslonjena na zastarjelu tehnologiju. Veliki su pogoni uglavnom funkcionirali uz potporu države, a uspjeh su ostvarivala manja trgovačka društva, koja su uspjela pronaći tržište za svoje proizvode u inozemstvu. Nebriga nositelja ekonomske politike za razvoj domaće industrije rezultirala je činjenicom da se struktura domaćega robnog izvoza, kao i udio u BDP-u, gotovo i nisu promijenili u posljednjih desetak godina. Stavimo li rezultate domaćega robnog izvoza i njegova doprinosa rastu gospodarstva u kontekst regije, vidljivo je da Hrvatska značajno zaostaje i za zemljama takozvane nove Europe i za zemljama bivše Jugoslavije. Naime, udio robnog izvoza u BDP-u od 2000. godine kreće se u rasponu od 17 do 22 posto, pri čemu ne možemo govoriti o postojanju trenda, bilo pozitivnog bilo

S obzirom na nedostatak vlastite akumulacije kapitala, razvoj industrije moguć je samo uz inozemne investicije, piše Ivana Jurić, ekonomska analitičarka Raiffeisenbank Austria d.d. negativnog. S druge strane, u zemljama srednje Europe u razdoblju od 2000. do 2012. godine udio izvoza roba u BDP-u je značajno porastao, pri tome najviše u Slovačkoj (s 58,4 posto na 87,6 posto), Češkoj (sa 49,4 posto na 68,1 posto) i Mađarskoj (s 58,7 posto na 82,7 posto). Među zemljama regije srednje

Konkurentnost Hrvatske i usporednih zemalja prema IMD-u 1. 1. 2006. Češka 31 Poljska 58 Mađarska 41 Slovačka 39 Rumunjska 57 Slovenija 45 Bugarska 47 Hrvatska 59

1. 1. 2007. 32 52 35 34 44 40 41 53

1. 1. 2008. 28 44 38 30 45 32 39 49

1. 1. 2009. 29 44 45 33 54 32 38 53

1. 1. 2010. 29 32 42 49 54 52 53 56

1. 1. 2011. 30 34 47 48 50 51 55 58

1. 1. 2012. 33 34 45 47 53 51 54 57

izvor: iMD (Međunarodni institut za razvoj menadžmenta; Švicarska) World Competitiveness Yearbook 2012, svibanj 2012.

Prosječna nominalna bruto plaća (euro) Hrvatska Češka Mađarska Poljska Slovačka Slovenija izvor: iMD

2006. 906 690 651 678 505 1068

2007. 960 756 736 763 597 1141

2008. 1044 906 791 838 698 1319

2009. 1051 883 714 717 745 1439

2010. 1054 941 736 807 769 1495

2011. 1049 989 763 825 786 1525

2012. 1048 1000 771 841 805 1526

i istočne Europe (SIE) manji udio robnog izvoza u BDP-u ima jedino malo i zatvoreno albansko gospodarstvo. Iako je tijekom posljednjih nekoliko godina zbog slabe domaće potražnje neravnoteža u robnoj razmjeni smanjena, strukturni problem ostaju, a njihovo rješenje leži u poticanju razvoja onih djelatnosti u kojima Hrvatska može biti konkurentna na međunarodnim tržištima. To nije lako postići, posebno ne u kratkom roku. S obzirom na nedostatak vlastite akumulacije kapitala, razvoj industrije moguć je uz inozemne investicije. Za priljev stranog kapitala, uz oporavak na inozemnim tržištima, potrebno je osigurati sustav u kojem funkcionira pravna država, u kojem je fiskalni sustav stabilan, a administrativne barijere minimalne. Nadalje, potrebno je povećati izdavanja za istraživanje i razvoj te uskladiti obrazovni sustav sa strategijom razvoja i potrebama tržišta rada. Ulazak u Europsku uniju poseban je izazov za Hrvatsku jer će tamo hrvatski proizvodi slobodno konkurirati proizvodima iz EU. Međutim, ulazak Hrvatske u EU ne bi trebao imati značajniji utjecaj na robnu razmjenu s članicama Cefte jer će i na strani uvoza i na strani izvoza trgovina većinom proizvoda biti slobodna. Daleko važnije pitanje je pitanje konkurentnosti hrvatskih proizvoda na europskom tržištu. Dok je Hrvatska izvozom u zemlje Cefte zapravo nudila uglavnom tehnološki naprednije proizvode, na tržištu EU hrvatski su proizvodi u velikom dijelu tehnološki jednostavniji od europskih. Stoga je nužno povećati izdvajanja za istraživanja i razvoj (koja su među nižima u Europi) te uz restrukturiranje domaće industrije povećati konkurentnost specijaliziranjem za proizvodnju tehnološki naprednih proizvoda visoke dodane vrijednosti. U tom slučaju Hrvatska će moći iskoristiti prednosti velikoga i bogatoga zajedničkog tržišta. edna od glavnih odrednica konkurentnosti je produktivnost rada koja pokazuje omjer između ukupne proizvodnje i broja zaposlenih odnosno sati rada. Iako je prije 20-ak

Stavimo li rezultate domaćega robnog izvoza i doprinosa rastu gospodarstva u kontekst regije, vidljivo je da Hrvatska značajno zaostaje troškovi rada u Hrvatskoj smanjili više nego u većini zemalja EU. Međutim, i dalje su, izuzev Slovenije i Češke, viši nego u zemljama regije (koje su u EU). Iako su troškovi rada bitna odrednica produktivnosti u radno intenzivnim gospodarstvima, oni gube značaj u tehnološki naprednijim ekonomijama. Što se tiče ostalih determinanti produktivnosti, manje regulirana tržišta imaju veću produktivnost, posebno u uslužnim djelatnostima. Ulaganje u istraživanje i razvoj vrlo je bitno za rast produktivnosti, ponajviše u prerađivačkoj industriji, gdje važnu ulogu ima korištenje tehnologije pa tehnološki napredniji proizvodi mogu značajno povećati produktivnost. Naposljetku, obrazovanje radnika također utječe na produktivnost. Naime obrazovanija radna snaga obično znači usmjerenost gospodarstva prema djelatnostima visoke složenosti koje mogu generirati veću dodanu vrijednost. Veća dodana vrijednost uz istu zaposlenost odnosno isti utrošak sati rada znači veću produktivnost gospodarstva. 10

Industrija

godina produktivnost rada u Hrvatskoj bila iznad usporedivih zemlja regije (koje su u EU ušle 2004. godine), u međuvremenu je u tim zemljama produktivnost rada porasla više nego u Hrvatskoj. Tome je vjerojatno pridonio intenzivniji ulazak inozemnog kapitala i tehnologije u procesu pristupanja te nakon ulaska u EU, što je povećalo izvoz i potaknulo snažniji gospodarski rast. S druge strane, prosječna nominalna bruto plaća u Hrvatskoj tijekom posljednjih 10 godina viša je nego u svim zemljama SIE regije izuzev Slovenije. Ipak tijekom posljednje četiri krizne godine plaće u Hrvatskoj realno stagniraju ili su u blagom padu. Posljednji podaci Eurostata pokazuju da su se tijekom posljednje čeiri godine

Analiza

Farmaceutik a

Koje su Hrvatske perjanice za hvatanje koraka s industrijski razvijenijim svijetom? Što će se dogoditi kad uđemo u EU? Istražili smo neke od sektora koji bi relativno lako mogli podići konkurentost i profitirati na europskom tržištu

Inovativni jesmo, ali za neku novu Vegetu treba više Hrvatska prehrambena industrija u EU ulazi nakon godine u kojoj je pala proizvodnja i prodaja, te broj lansiranih novih proizvoda. Ulaganja po zaposlenom su 3500 eura, dok je taj iznos u EU čak 7100 eura Piše: Danijela Jozić/VLM

mljiv foku dana nja k Euro se po pani ostva A rij nije r onim meta Tako skoj indu preh ćem broj cka, unat uspi tržiš jajuć

bez d za po stva, prvi potic dese jili za ima i nisk kure

preh naši dale

rad nj a

us tri ja i nd vo j na

t ri j a

ndus autoi

amo o i u

rehrambena industrija zasigurno je među najvažnijim, ako ne i najvažnija grana domaće prerađivačke industrije, a zanimljivo je da je u jači politički i medijski fokus došla tek unatrag zadnjih godinu dana. Zbog snažnog carinskog opterećenja koji će taj sektor osjetiti ulaskom u Europsku uniju a po izlasku iz Cefte, više se počelo pričati o prehrambenim kompanijama, o rezultatima i razvoju koji su ostvarile zadnjih 15-ak godina. A riječ je o industriji koja se najuspješnije razvijala uz trendove posve suprotne onima koji su pratili brodogradnju, metalsku, drvnu ili tekstilnu industriju. Također, dok su strani ulagači u Hrvatskoj ciljali na telekome, banke, naftnu industriju ili farmaceutiku, jedino je prehrambena ostala uglavnom u domaćem vlasništvu. Štoviše, respektabilan broj domaćih tvrtki poput Kraša, Francka, Zvečeva, Vindije, Leda ili Jamnice, unatoč snažnoj inozemnoj konkurenciji, uspio se oduprijeti i zadržati pozicije na tržištu uz prepoznatljive stare ali i razvijajući nove brendove. Prehrambena industrija razvijala se bez državne strategije ili poticaja. Dok se za poljoprivredu izdvajaju golema sredstva, prehrambena industrija tek je lani, prvi put ciljano, dobila 50 milijuna kuna poticaja. A važno je i dodati da unatoč desecima milijardi kuna koje smo izdvojili za poticanje poljoprivrede, ona i dalje ima neadekvatnu proizvodnu strukturu i niske prinose, čime se smanjuje i konkurentnost prehrambene industrije. “Apsolutno premalo se poticalo prehrambenu industriju. Istovremeno, naši europski konkurenti otišli su toliko daleko da akviziraju uz pomoć države

prehr

strija

indu bena

ako je Vlada objavila u prošloga tjedna usvojenom Prijedlogu ekonomskog programa Hrvatske za 2013. godinu - koji će biti upućen u Bruxelles u sklopu priprema za ulazak u Europski semestar - identificirano je 12 prioritetnih sektora u okviru hrvatske prerađivačke industrije. Do toga se došlo, objašnjavaju, na osnovi analize gospodarstva, odnosno mapiranja postojećih sektora u Hrvatskoj sukladno metodologiji Europske komisije, te na osnovi iskazanog interesa regionalne samouprave za razvoj određenih sektora. Prioritetni ili strateški sektori tako su: prehrambeno-prerađivačka, drvno-prerađivačka i automobilska industrija, brodogradnja i mala brodogradnja, potom vojna, kreativna, ICT, tekstilna industrija i proizvodnja kože i obuće, potom građevinska industrija, farmaceutika i proizvodnja medicin-

tj. preko miješanh ulagačkih fondova”, upozorava Milka Kosanović, direktorica HUP-ove Udruge prehrambene inudstrije i poljoprivrede. Za “Hrvatsku 2020.” iznijela je detaljnu statistiku o prehrambenoj industriji. Doma jaki, vani preslabi Nešto više od 1400 tvrtki registrirano je za proizvodnju hrane, što je 11,9 posto od ukupnog broja subjekata prerađivačke industrije. Proizvodnjom pića bavi se 270 tvrtki, što je 2,1 posto od ukupne prerađivačke industrije. Sektor zapošljava nešto više od 40 tisuća radnika, od čega ih je 35 tisuća u proizvodnji prehrambenih proizvoda, a oko 5000 u proizvodnji pića. Ove tvrtke sudjeluju s udjelom od 18,5 posto u bruto dodanoj vrijednosti prerađivačke industrije, te sa 2,8 posto u ukupnoj strukturi bruto dodane vrijednosti gospodarstva. “Prema kriteriju ulaganja, industrija prehrambenih proizvoda je najznačajnija grana prerađivačke industrije”, naglašava HUP-ova direktorica. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, iz svibnja prošle godine djelatnost proizvodnje hrane, pića i duhanskih proizvoda ostvaruje godišnji prihod od 36,2 milijarde kuna ili oko 24 posto od ukupnog prihoda prerađivačke industrije. No, taj je prihod u odnosu na konkurenciju iz EU preslab: dok je on po zaposlenom u EU nešto veći od 200 tisuća eura, u Hrvatskoj je to tek oko 55 tisuća eura. Udar krize i pad potrošnje sektor je zabilježio u lanjskim pokazateljima. “Generalno gledano, stanje u prehrambenoj industriji nešto je bolje nego u drugim prerađivačkim industrijama,

55 tisuća eura prihod je po zaposlenom u prehrambenom sektoru u Hrvatskoj, dok je u Europskoj uniji čak 200 tisuća eura

ske opreme, kemijska industrija, te proizvodnja elektro-energetskih i proizvodnih strojeva, tehnologija i pribora. Sve će te strateške nade, kako sada stvari stoje, naći svoje mjesto u novoj hrvatskoj industrijskoj strategiji koja se piše za razdoblje do kraja desetljeća, a mi smo ih za ovaj posebni prilog izabrali i predstavili ukupno pet: prehrambenu industriju, brodogradnju, vojnu industriju, farmaceutiku i automobilsku industriju. S druge strane, država kao ključne tehnologije za konkurentnost tih prioritetnih sektora te jačanje konkurentnosti tradicionalne industrije putem primjene inovacija i nove tehnologije, ističe: biotehnologiju, nanotehnologiju, mikro i nano elektroniku i fotoniku, napredne materijale i tehnologije. Ispitali smo i kako s time stojimo te u što se polažu najveće nade, a o tome nam govori i ravnatelj Instituta Ruđer Bošković. no daleko je od dobrog. Prošlu godinu obilježili su pad proizvodnje i prodaje od 5,1 posto, te smanjenje broja zaposlenih od 0,8 posto, stagnacija profitabilnosti i investicija, a broj lansiranih novih proizvoda najniži je u proteklih nekoliko godina. Prehrambena industrija vlastitim je snagama napravila najviše što je mogla: investirala je u nove tehnologije, razvijala proizvodnju, širila se, akvizirala, preslagivala. Mljekarski sektor i maloprodaja su u priličnoj mjeri konsolidirani. Imamo visoko konsolidiran i mlinarski sektor sa jakom sirovinskom bazom. No, u ovoj industriji treba daleko više sustavno, koordinirano i strateški raditi. Danas naše kompanije imaju regionalne, a neke i svjetski poznate brendove, izvoze po cijelom svijetu, no činjenica je da su i dalje premale u odnosu na europsku i međunarodnu konkurenciju i u tom smislu za očekivati je daljnja međusobna spajanja kompanija radi jačanja konkurentnosti. Pritom samo neke kompanije razmatraju akvizicije u EU kao način širenja poslovanja”, kaže Milka Kosanović. “Zanima nas i kako će industriju pozicionirati krovna nacionalna gospodarska strategija jer bi, kako je najavljeno iz Vlade, prehrambeno-prerađivačka industrija trebala biti jedna od okosnica budućeg razvoja domaćeg gospodarstva“, upozorava ona. poželjan povezani lanac Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, više od 90 posto tvrtki u prehrambenom biznisu čine male tvrtke do 50 zaposlenih dok je velikih tek oko tri posto. No, veliki, očekivano, imaju najveći udjel u ukupnom prihodu sektora 11

pixsell

Industrija

- čak 70 posto. Milka Kosanović u “dualizmu proizvodnje” vidi problem. “U tom konceptu teško je složiti povezani lanac koji bi mogao dovoljno dobro odgovoriti svim zahtjevima konkurentske izvrsnosti koju traže proizvodne niše, a to su cijena, kvaliteta i količina. Prema rezultatima istraživanja konzultantske kuće A.T. Kearney iz listopada prošle godine za regiju srednju i istočnu Europu, u kojem je i Hrvatska i članice EU iz našeg neposrednog okruženja, pokazuje se koje su to grupe proizvoda gdje su potencijalne opasnosti, ali također i gdje su nam potencijalne niše. Jedna od sigurnih niša tako može biti proizvodnja pršuta - cijena mu se u zemljama Europske unije kreće od od 25 do 38,90 eura po kilogramu dok je ona domaćeg 15,95 do 22,52 eura po kilogramu i to izvrsne kvalitete”, ističe Milka Kosanović. podravka reaktivirala r&d Iako se pojedine kompanije iz prehrambenog sektora mogu pohvaliti golemim ulaganjima tijekom proteklih godina, ukupni službeni podaci su još uvijek poražavajući. “Upola su manje investicije u odnosu na prosjek Europske unije. Kod nas je to 3500 eura po zaposlenom, dok je taj iznos u EU čak 7100 eura. S druge strane, udio troškova po zaposlenome kod nas iznosi 16,23 posto, a u Uniji je on u prosjeku 13,15 posto”, navodi HUPova direktorica. A što je s inovacijama i ulaganjem u istraživanje i razvoj? “Inovativni jesmo, ali nedovoljno. Primjerice od 2006. do 2008. godine 41,6 posto poduzetnika iz proizvodnje prehrambenih proizvoda i pića bilo je inovativno, za razliku od ukupne prerađivačke industrije i gospodarstva, gdje je 38,1, odnosno 30,5 posto inovativno. No, za pravu inovativnost, za neku novu Vegetu, treba mnogo više. Nažalost, većina kompanija, osobito malih i srednjih, miljama je daleko od R&D-a i takvog razvoja inovativnih proizvoda, oni se još uvijek muče s osnovnim problemima. Kapital da ne spominjem, on je i vodećim domaćim kompanijama nedostupniji i nekoliko puta skuplji nego našim direktnim europskim konkurentima”, upozorava Kosanović. Upravo je Podravka lani u listopadu reaktivirala Sektor za istraživanje i razvoj, koji je godinama mirovao. “Menadžment je time potvrdio svoju opredijeljenost i to konkretnim budžetom u istraživačke aktivosti. Taj je budžet na razini svjetskih kompanija u odnosu na planiranu neto prodaju”, poručili su nam iz Podravke. 12

s “V bo izv ve još Tv ne su Europski konkurenti akviziraju uz pomoć države tj. preko miješanih ulagačkih fondova, kaže Milka Kosanović (HUP)

Samo velike brojke

Većina prehrambenih kompanija, osobito malih i srednjih, još je miljama daleko od fokusa na R&D

ompanija koja je snažno investirala u svoje prehrambene tvrtke je koncern Agrokor. prema posljednjim službenim podacima (devet mjeseci 2012. godine) ukupno je proizvodnja hrane u Agrokoru iznosila 4,6 milijardi kuna. O tome što je najveći uspjeh prehrambenog dijela koncerna pitali smo Mislava Galića, člana Uprave Agrokora za poslovnu grupu hrana. “Najveći uspjeh upravo je konsolidacija industrija regije”, kratko i jasno kaže Galić. Ono što je Agrokor napravio u razvoju svojih prehrambenih kompanija je impresivno, a brojke su neumoljive. “ledo kojeg je Agrokor kupio 1994. godine s prihodom od 100 milijuna kuna danas je grupacija s više od 2,3 milijardi kuna prihoda. Kompanija je rasla kroz akvizicije u regiji – Barpeh, Frikom, mađarski Baldauf, ali i kroz organski rast. ledove tvrtke danas su snažni tržišni lideri i to jaki broj jedan u Hrvatskoj, u srbiji, BiH i Crnoj Gori, broj dva u Mađarskoj, Makedoniji i na Kosovu, broj tri u slo-

veniji i slovačkoj. ledo bez dvojbi ima najjaču tržišnu poziciju u regiji od svih hrvatskih prehrambenih kompanija”, navodi Galić. Važna ‘caka’ u ekspanziji leda koja se lani mogla čuti tijekom dokapitalizacije jest: multinacionalke uporno tržište regije gledaju kao jedinstveno, no ukusi i navike potrošača se razlikuju. stoga su upravo na tome u ledu bili posebno učinkoviti. piK Vrbovec je primjer tvrtke koja je grcala tijekom 90-ih na rubu stečaja. Agrokor je piK kupio 2005. i situacija se dramatično mijenja. “Uložili smo značajna sredstva u tehnologiju i postrojenja i danas je to najmodernija mesna industrija na ovim prostorima. stvoreni su novi proizvodi, kreirani jaki brandovi, prepoznata je kvaliteta i sljedivost proizvoda – piK je danas u Hrvatskoj jaki tržišni lider u mesu i mesnim prerađevinama. U nepunih sedam godina, proizvodnja se povećala 10 puta, a prihodi porasli sa 300 milijuna na dvije milijarde kuna. Kao takav, piK Vrbovec je pojedinačno najveća prehrambena industrija u Hrvat-

skoj njeg Jamn daju više N cernu poslo i pre svaš govo nja p ciji za drže korak

Hrvatske orade i brancini za italiju

Mali FaMi uz bok velikiMa

ao uspješnu manju tvrtku iz sektora Milka Kosanović izdvaja Fami iz Donjeg Miholjca s portfeljom od juha i začina do vode i sirupa. “Veliki dio proizvodnje izvoze. U Hrvatskoj se bore s birokracijom i raznim problemima, a izvoze u Tursku, Poljsku, Rusiju, Švedsku, Norvešku, Australiju, Afriku... Bore se, žilavi su, još da ih jače sustav podrži”, kaže Kosanović. Tvrtka je u vlasništvu obitelji Falamić i već je nekoliko godina u fokusu velikih kompanija koje su zainteresirane da preuzmu biznis.

ma vih a”, anom lke dinse eu

oja steituožili giju nija ma. ani eta nas esu nih ve00 Kao najvat-

skoj i regiji s velikim potencijalom daljnjeg rasta ulaskom u EU”, kaže Galić. Jamnica je od preuzimanja Agrokora prodaju sa 60 milijuna litara povećala na više od 450 milijuna litara. No, bez obzira na velike brojke, u koncernu su svjesni nužnosti konsolidacije poslovanja – kako retaila (Konzum) tako i prehrambene industrije. Da će se još svašta događati u vremenima ispred nas govori podatak da je Agrokor od 1. travnja potpisao strateški ‘deal’ o distribuciji za slovensku Perutninu Ptuj. Upućeni drže da bi to svakako mogao biti prvi korak u strateško partnerstvo.

Mislav Galić, član Uprave Agrokora za poslovnu grupu hrana. Brojke govore sve: ukupno je proizvodnja hrane u Agrokoru lani iznosila 4,6 milijardi kuna

edan od najzanimljivijih iskoraka u prehrambeni biznis svakako je onaj Adris grupe ulaganjem u Cromaris. Da je taj potez, za grupu koja se bavi proizvodnjom cigareta (TDR) i hotelskim biznisom (Maistra), bio pravi pogodak, govori podatak da je Adris od preuzimanja četiri manje tvrtke s područja Istre i Zadra koje su se bavile proizvodnjom i preradom ribe i njihovim ujedinjavanjem u Cromaris, prodaju povećao četiri puta. U konkretnim brojkama: 2008. godine prodaja je iznosila 900 tona, a ove će godine grupa zabilježiti prodaju 3500 tona ribe. “Praksa je Adrisa da ulaže u dugoročno održive poslove kojima može dodati vrijednost”, kaže Goran Markulin, direktor Cromarisa. I financijski rezultat je uvećan četiri puta, a Markulin u Adris je samo u Cromarisove tehnologije i 2013. godini očekuje između modernizaciju proizvodnje dosad investirao više 20 i 25 milijuna eura prihoda. od 200 milijuna kuna, a ove godine očekuju do Cromarisov izvoz raste iz 25 milijuna eura prihoda godine u godinu, a trenutno iznosi između 50 i 60 posto od ukupne prodaje. Tvrtka najviše izvozi u Italiju, što zasigurno nije lak posao ako se zna da je izuzetno teško prodrijeti na police na europskim tržištima. “Italija je najveće tržište brancina i orade na svijetu. Naša prednost je blizina i na tom tržištu nudimo svježiju ribu od naše konkurencije. Sustav kvalitete koji razvijamo također nam omogućuje da potrošači u Italiji preferiraju naše proizvode. Naravno da je borba na tržištu velika, ali Cromaris ima prepoznatljiv koncept za koji smo uvjereni da će nas dovesti na ciljane tržišne pozicije kako na domaćem, tako i na stranom tržištu”, uvjeren je Markulin. Prema njegovim riječima, Cromaris je lani, kako je i zacrtano, po prvi put ostvario pozitivan rezultat poslovanja. Sigurno je da ući u ovakvu priču ne može svatko jer je riječ o visokim ulaganjima, a Adris je samo u Cromarisove tehnologije i modernizaciju proizvodnje dosad investirao više od 200 milijuna kuna. “Uz ulaganja u tehnologiju značajne su investicije i u obrtni kapital. Radi se o proizvodnji koja ima prosječno dvogodišnji ciklus, što znači da su ulaganja u obrtni kapital velika. Sukladno strateškom planu, proizvodit ćemo pet tisuća tona ribe do 2015. godine”, prognozira direktor Cromarisa. Pitali smo ga i koliko je riskantno prodavati delikatesne tj. luksuznije prehrambene proizvode tijekom krize. “Cromarisovi proizvodi prilagođeni su potrošačima kojima su namijenjeni. Naši potrošači prepoznaju vrijednost naših proizvoda jer im garantiramo vrhunsku kvalitetu. Cromaris je nositelj svih značajnijih europskih standarda kvalitete za poslovne procese, potrošačima nudi izrazito svježe proizvode i ima niz procedura koje tako nešto omogućavaju. Primjerice, našeg brancina i oradu potrošač može naći u prodavaonici u roku manjem od jednog dana od trenutka odkad je riba izvađena iz mora”, ističe Markulin. A hoće li Adris širiti ulaganja u prehrambeni biznis? “Adris kroz Cromaris razvija segment zdrave hrane. Za očekivati je da će se asortiman proizvoda u tom području širiti”, poručuje na kraju direktor Cromarisa. 13

Farmaceutika

Kroz klaster do novca iz EU fondova Proizvođači lijekova pokušat će zajednički doći do sredstava kojima bi financirali svoje projekte poput istraživačkih centara Piše: Andreja Šantek/VLM

Ministarstvu gospodarstva je prije više od godinu dana, u sklopu projekta “Podrška razvoju klastera”, pokrenuta inicijativa za osnivanje klastera konkurentnosti zdravstvenog sektora koji okuplja domaće proizvođače lijekova, medicinske i stomatološke opreme, znanstveno-istraživačkih institucija i razvojnih agencija koje djeluju pri lokalnim samoupravama. “Glavni cilj ovakvog okupljanja je suradnja s prepoznatim sektorima od strateškog interesa u procesu programiranja za EU fondove u razdoblju od 2014. do 2020. godine. Korist koju članice klastera mogu ostvariti jest prepoznavanje zajedničkih interesa i projekata koji bi se mogli financirati kroz fondove kao što su, primjerice, istraživački laboratoriji i centri”, kaže Bruno Grubešić, voditelj Odjela za izradu gospodarske razvojne strategije i operativnog programa za korištenje fondova EU u Ministarstvu gospodarstva. Naime, pojedine tvrtke i ostali sudionici klastera konkurentnosti imaju zajedničke potrebe, ali teško mogu samostalno aplicirati za nova iz fondova i upravo je to uloga udruživanja u klaster konkurentnosti. Uz to, udruživanje podrazumijeva i drukčije, odnosno povoljnije uvjete dobivanja novca iz fondova za projekte koji su od zajedničkog interesa za cijeli zdravstveni sektor. Nakon prvog poziva na sudjelovanje u klasteru osnovana je tzv. leadership grupa koja je do sada održala dva sastanka. Početkom svibnja održat će se i osnivačka skupština na kojoj će se usvojiti i statut klastera te strateške smjernice zdravstvenog sektora, a u Ministarstvu kažu da su u uključivanje u klaster konkurentnosti dobrodošle sve zainteresirane interesne skupine vezane za sektor. Na farmaceutski sektor, prema 14

podacima Ministarstva gospodarstva, otpada 3,1 posto ukupne industrijske proizvodnje u Hrvatskoj dok je procijenjena vrijednost tržišta 598 milijuna eura. HUP-Udruga proizvođača lijekova (HUP-UPL) danas okuplja osam tvrtki koje svojim rezultatima, povećanjem broja zaposlenih, kontinuiranim ulaganjima u istraživanja i izvozom predstavlja (ili bi barem trebala) jednu od okosnica razvoja hrvatskog gospodarstva. Prihod od 4,3 milijarde kuna HUP-ova analiza poslovanja tvrtki Belupo, Farmal, Hospira, Imunološki Zavod, Jadran Galenski laboratorij, Krka, PharmaS i Pliva pokazuju da su unatoč izuzetno otežanim uvjetima poslovanja na hrvatskom tržištu, prvenstveno zahvaljujući izvozu, ostvarile stabilne poslovne rezultate. Ove su tvrtke u 2011. godini ostvarile ukupni bruto prihod u vrijednosti od 4,8 milijardi kuna, dok su prvih devet mjeseci 2012. ostvarili ukupni bruto prihod od 4,272 milijardi kuna. Konačni rezultati za 2012. godinu, kaže direktorica HUP-UPL-a Milka Kosanović, bit će poznati u lipnju. Ona navodi da su unatoč nekoliko teških gospodarskih godina članice HUPUPL-a u posljednje tri godine povećale ukupan broj zaposlenih za 10 posto i danas zapošljavaju 4500 ljudi. Udio zaposlenih s visokom stručnom spremom iznosi 50 posto te je, suprotno tendenciji odlaska visokoobrazovanih stručnjaka van granica Hrvatske, u posljednje tri godine porastao za 20 posto. Imajući u vidu činjenicu da dosadašnje analize pokazuju da otvaranje jednog novog radnog mjesta u farmaceutskoj proizvodnju posredno utječe na otvaranje dodatnih šest do osam radnih mjesta s tvrtkama s kojima posluju, znači da sada više od 30.000 zaposlenih dobavljača posredno ostvaruje prihode

eu farmaceutski sektor Procijenjena vrijednost tržišta izražena u tvorničkim cijenama 205 milijardi eura (2011.) Porast tržišta do 2016. od 2 do 5 posto godišnje (u odnosu na 2011.) Tehnološki sektor s najvećom dodanom vrijednosti po zaposleniku (1,7 posto zaposlenih u sektoru, 5,5 posto dodane vrijednosti) 4600 tvrtki, 620.823 zaposlena u industriji (2009.) Produktivnost rada po zaposlenom je 144.000 eura po zaposlenom Ulaganje u istraživanje i razvoj 27,7 milijardi eura (2011.) Jedan od sektora s najvećim suficitom u robnoj razmjeni EU oko 80 milijardi eura (2010.) EU je drugo najveće svjetsko tržište s udjelom 27 posto (prvi je SAD s udjelom većim od 41 posto) Najveća zastupljenost generičkih lijekova

hrvatski farmaceutski sektor Deficit u razmjeni farmaceutskih proizvoda - 2012. 61,6 posto uvoza medicinskih i farmaceutskih proizvoda bilo je pokriveno izvozom Privatna ulaganja u istraživanje i razvoj 27 milijuna eura Javna ulaganja 35 milijuna eura Prodaja generičkih lijekova 43 posto Uvoz 80 posto proizvoda iz zemalja EU i SAD * Izvor: Ministarstvo gospodarstva

pr či pos mj ne žale po inv

JGL: rast od 25% za 20 posto i dosegao u 2012. vrijednost od 593 milijuna kuna. U HUPUPL-u ističu da su članice prepoznate i od strane interacionalnih partnera i da svojim aktivnostima mogu i nadalje promovirati pozitivnu investicijsku klimu i visokotehnološki napredak u Hrvatskoj.

po to

9.) ra

az-

2. da

tva

Domaći proizvođači lijekova posljednjih se mjeseci više nego ikada žale na uvjete poslovanja i investiranja

kroz razvoj farmaceutske proizvodnje u Hrvatskoj. M. Kosanović ističe da članice HUPUPL-a planiraju u 2013. godini dodatno povećati broj zaposlenih za 300 do 400 stručnjaka odnosno podići broj radnih mjesta za ukupno 10 posto. Članice Udruge su samo u 2012. godini investirale u Hrvatskoj više od 450 milijuna kuna dok je u trogodišnjem razdoblju prije toga odnosno od 2009. do 2012. godine u investicije uloženo više od 1,1 milijarde kuna. Također, u protekle četiri godine u državni su proračun na ime poreza uplatile 342 miijuna kuna, za obvezno zdravstveno osiguranje 407 milijuna kuna, a za mirovinsko osiguranje 480 milijuna kuna. S obzirom na probleme s kojima su susreću na domaćem tržištu u smislu veličine i ograničenost tržišta lijekovima, ali i stalnih pritisaka na cijene lijekova koje su 30 posto niže od prosjeka EU i produljenih rokova plaćanja, članice kontinuirano rade na povećanju izvoza. Tako su u 2012. godini izvezle proizvode u vrijednosti 3,2 milijarde kuna odnosno 75 posto svoje proizvodnje. Izvoz na tržišta Europske unije u periodu od 2009. do 2012. godine porastao je za 40 posto i u prvih devet mjeseci 2012. dosegao je 788 milijuna kuna, dok je izvoz na tržište SAD-a porastao

sposobnost za rast Uvjereni smo, kaže M. Kosanović, da u suradnji s Ministarstvom zdravlja, ali i s Ministarstvom gospodarstva i drugim nadležnim institucijama, ova industrijska grana može doprinjeti dugoročnoj stabilizaciji sustava jer kao rijetko koja industrija u Hrvatskoj ima i znanje i sposobnost dalje rasti, izvoziti, investirati i zapošljavati te značajno doprinositi prihodovnoj strani budžeta. No, domaći proizvođači posljednjih se mjeseci više nego ikada žale na uvjete poslovanja i investiranja u Hrvatskoj. Dok s jedne strane planiraju investicije koje potencijalno otvaraju nova radna mjesta i omogućuju im bolju konkuretnost, okolnosti im ne idu na ruku. Ističu da se Hrvatska nalazi na samom dnu ljestvice po plaćanju u zdravstvenom sustavu, odmah iza Grčke i Rumunjske, što ih obeshrabruje u njihovim sve većim investicijskim projektima. Ulazak Hrvatske u EU donijet će neke promjene, iako farmaceutska industrija spada među najreguliranije industrije koja već u ovom trenutku posluje u skladu sa EU smjernicama. “Pred Hrvatskom je, dakle, još svega nekoliko mjeseci pripreme za primjenu novog Zakona o lijekovima, usklađenog s EU direktivom, koji na snagu stupa 1. srpnja. Domaći proizvođači lijekova u potpunosti su pripravni na nove uvjete poslovanja na tržištu s 500 milijuna stanovnika”, kaže M. Kosanović. Dodaje da se EU propisi također pooštravaju te postavljaju nove zahtjeve prema proizvođačima lijekova koji su proizašli kao potreba zaštite građana Europe od krivotvorenih lijekova te jačanja zahtjeva koji se odnose na sigurnost i neškodljivost lijekova, a iziskuju prilagodbu poslovnih procesa farmaceutske industrije, najviše na području dobre proizvođačke prakse (GMP) i farmakovigilancije. Hrvatski proizvođači će za dio svojeg portfelja usklađivanje provesti kroz odobreno prijelazno razdoblje od četiri godine od dana pristupa.

adran Galenski laboratorij (JGL) iz godine u godinu povećava svoj ugled na tržištu, a odlični rezultati posljedica su dobrog poslovanja, ulaganja i širenja na tržišta od Rusije do SAD-a. Posljednja u nizu dobrih vijesti jest ulaganje od 350 milijuna kuna u novi proizvodni kompleks Svilno 2. JGL ulaže oko 350 milijuna kuna od čega je veći dio,odnosno 248 milijuna, osiguran iz zajma Hrvatske banke za obnovu i razvoj, a preostali dio ulaže sama tvrtka. JGL je od 2002. do 2012. uložio ukupno 377 milijuna kuna, od čega je veći dio reinvestirana dobit. Predsjednik Uprave i suvlasnik JGL-a Ivo Usmiani kaže kako je Svilno 2 logična cjelina s postojećim pogonom u Svilnom koji su otvorili prije godinu dana. Ovaj investicijski ciklus, kaže, tvrtki će osigurati planirani razvoj, ali i ostvarenje dugoročne vizije globalnog lidera u području nazalnih dekongestiva. JGL je danas treća po veličini farmaceutska tvrtka u Hrvatskoj, koja u posljednje dvije godine bilježi impresivan rast od po 25 posto godišnje, a prihodi su im sa 1,5 milijuna 1991. godine narasli na 800 milijuna u 2012., u kojoj je dobit iznosila 69,7 milijuna kuna. JGL trenutno u portfelju ima 100 brendova, 540 proizvoda i 1100 proizvodnih varijacija, posluje na 35 svjetskih tržišta, a 75 posto prodaje ostvaruje u izvozu. U JGL-u su već davno shvatili da su Hrvatska i regija premalo tržište te da se moraju širiti, a najveći su prodor napravili na rusko tržište. JGL danas, među ostalim, u svojim pogonima proizvodi i za velike svjetske farmaceutske kompanije poput Teve, Actavisa i Ratiopharma. Osnovni biznis JGL-a su generički lijekovi s dodanom vrijednošću koje prodaje pod vlastitim, zaštićenim nazivima. No, osim po lijekovima, JGL je danas prepoznatljiv i po svojim bezreceptnim proizvodima s kojima su u 2010. godini ostvarili 160,6 milijuna kuna prodaje. Nakon 13 godina prisutnosti na tržištu, program Aquamaris za uho, grlo i nos prodaje se na 32 tržišta, a do kraja 2011. godine izvezli su 65 milijuna pakiranja. Prema nezavisnim istraživanjima, JGL je s pet posto tržišta treća firma u svijetu po prodaji otopina za nos, ali su na prvom mjestu po proizvodima baziranima na morskoj vodi. 15

Vojna industrija

Vojni izvoz sedam puta veći od uvoza Iako vojna industrija broji 50-ak tvrtki, najveći dio izvoza vrijednog 900 mil. kuna došao je od pištolja iz HS Produkta te kaciga Šestan Busch Piše: Darko Bičak

rvatska je lani izvezla oružja i vojne opreme za gotovo 900 milijuna kuna, pokazuju neslužbeni podaci kojima barataju u Agenciji Alan, a koja je jedina ovlaštena za promet oružja u našoj zemlji. Najveći dio izvoza došao je od pištolja iz karlovačke tvrtke HS Produkt te zaštitnih kaciga preloškog Šestan Buscha. Tako se lani na svjetskom tržištu našlo gotovo pola milijuna pištolja tipa HS ili XD te 300.000 kaciga s oznakom “Made in Croatia”. Tu su i drugi proizvođači poput tvrtki “Metallic” i “Promrad” koje proizvode ručne bacače granata RBG-6 i snajper 20 mm. Tvrtka “DOK-ING” strojeve za razminiranje, brodogradilišta “Kraljevica”, “Greben “ i “ Adria-Mar “ razne vrste patrolnih brodova, brzih raketnih topovnjača, minolovaca, prijevoznih čamaca i transportnih logističkih brodova. Prodaja u hrvatskoj Prema katalogu Ministarstva obrane, hrvatski vojno-industrijski kompleks broji 51 tvrtku. Naravno, radi se o okvirnoj brojci jer dio tvrtki isporučuje “vojnu opremu” u smislu vojničkih pašteta, obuće i odjeće te elektronike, a što su samo verzije njihovih redovnih asortimana. To su tvrtke poput Podravke, Varteksa, Borova, Ericssona Nikola Tesle, RIZ-a te sličnih. No, također je činjenica da za vojnu industriju radi veliki broj malih tvrtki i obrta – kooperanata, a koji nisu navedeni u ovom katalogu. Kako ističe general pukovnik Drago Lovrić, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, hrvatski vojni izvoz je u zadnjih 10-ak godina sedam puta veći od uvoza. Iako se za domaće potrebe vojske i policije proizvedu manje količine, država značajno podupire rad proizvođača, kaže Lovrić. 16

HS Produkt 95 posto svoje proizvodnje izveze u SAD; Željko Pavlin, direktor kompanije HS Produkt

“Mi smo mali konzument naše vojne opreme. Najveći konzumeri su stranci i mi želimo da to tako i bude. Kroz naše standarde koje postavljamo jako visoko omogućujemo da ta oprema bude zadovoljavajuća za sve na svjetskom tržištu”, kaže Lovrić. U samom MORH-u ističu da je vrijednost nabavljene vojne opreme za njihove potrebe od domawćih dobavljača u 2012. godini iznosila više od milijardu kuna. Tu je uključeno i borbeno vozilo pješaštva (BOV), za koje se samo dio financijske vrijednosti odnosi na domaćeg proizvođača tvrtku Đuro Đaković specijalna vozila. Naime, dio cijene za BOV se plaća njihovu matičnom proizvođaču, finskoj tvrtki Patria. Iako o konkretnim brojkama nisu željeli govoriti niti u MORH-u niti u Đuro Đakoviću, procjenjuje se da je lani tvrtki iz Slavonskog Broda pla-

ćeno između 750 i 780 milijuna kuna iz proračuna za obranu. “Ministarstvo obrane je tijekom 2012. godine za nabavu vojne opreme i naoružanja, uključujući i s tim povezane usluge i radove, sklopilo ugovore s više od 100 gospodarskih subjekata, od kojih možemo izdvojiti značajnije predmete nabave i ugovorne dobavljače: BOV - Đuro Đaković specijalna vozila, jurišna puška VHS - HS produkt, streljivo – Atir, pješačke mete – Altpro, borbene kacige – Šestan-Busch, opskrbna oprema - Ustanova Uriho, Borovo, Kroko International. Vojnu odjeću i obuću je isporučila zajednica ponuditelja koju čine: Borovo kožna obuća, Inkop obuća, Jelen profesional, Obuća Viko, Kroko International, Čateks, Hemco, Šešir, Štefičar, Ustanova Uriho, Ustanova DES, V&V, VIS KG, Pro-Prom, 1.Maj, Odjeća, Krojostil, Jadran, Galeb, te Arena Modna Kuća”, navode u MORH-u. Najznačajnije hrvatsko izvozno tržište, po pitanju vojne opreme, su Sjedinjene Američke Države. U Alanu procjenjuju da na SAD otpada 60 posto ukupnog izvoza. Osim toga, oružje i opremu iz Hrvatske su uvozili: Izrael, Uganda, Češka, Kazahstan, BiH, Njemačka, Poljska, Egipat, Portugal, Slovačka, Slovenija, Rusija, Malta

Šestan Busch je samo u Saudijsku Arabiju izvezao 130.000 kaciga, a posao koji ugovaraju s Ruskom Federacijom obuhvaća do 200.000 kaciga

General pukovnik Drago Lovrić, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, ističe da je HV mali konzument domaće vojne opreme

, Ita Latv Emi jina, Aust lia, A Lank s pon izvod post

tivne ska j naor Aust pišto Bere tero je do više količ da sa priva od tr

ula Iako naja vojn većin izvez nice mjer glob kval skim godi “Mi s ska f

sch Saraao aciao raju m om a 00

ić,

onih če ali

jne

Potencijal borbenih vozila

uro Đaković Holding iz Slavonskog Broda je industrijski sustav s najvećim potencijalom po pitanju oružja i vojne opreme u Hrvatskoj. U prošlosti su u halama ovog koncerna nastajali, kao više ili manje projekti šire suradnje: tenk M84, u svim inačicama, višecijevni raketni bacač raketa 70 mm “Čaplja” , inženjerijska tehnika (pontoni, remorkeri, bageri, utovarivači, preklopni mostovi), Cobra (podizni lansirni protuoklopni sustav na šasiji tenka M84) te brojno drugo oružje (strojnice, minobacači, ručne bombe, rakete, tromblonske mine i sl.). Isto tako, u Brodu se servisirala i remontirala ta borbena i neborbena tehnika. Danas je Đuro Đaković najpoznatiji po proizvodnji borbenog oklopnog vozila (BOV) Patria AMV 8x8, po licenci finske Patrije. Uz to, brodska tvrtka je postala partner norveškog Köngsberga, jednog od najznačajnijih svjetskih proizvođača borbenih stanica za oklopna vozila - teških strojnica i topova. Dogovoreno je da će se u Đuro Đakoviću najprije montirati takve stanice na hrvatske Patrie, a nakon toga će se pokrenuti i proizvodnja. “U današnje vrijeme prijetnji od terorizma, unutarnjih nereda kao i potreba za raznim intervencijama i mirovnim misijama, vjerujemo da postoji značajan tržišni potencijal za borbena oklopna vozila, a koje upravo Đuro Đaković proizvodi”, kažu nam u Upravi te tvrtke.

, Italija, Grčka, Kuvajt, Mađarska, Latvija, Kosovo, Ujedinjeni Arapski Emirati, Turska, Čile, Nigerija, Ukrajina, Oman, Irak, Filipini, Makedonija, Austrija, Tajland, Nizozemska, Australia, Angola, Kolumbija, Nikaragva, Šri Lanka, Švedska te čak i Srbija. U Alanu s ponosom ističu da na izvoz novih proizvoda i tehnologija otpada više od 95 posto ukupne realizacije. Prema pisanju njemačke informativne agencije Deutsche Welle, Hrvatska je četvrti najveći izvoznik osobnog naoružanja u SAD. Ispred nje su samo Austrija, sa svojim neprikosnovenim pištoljem Glock, Italija s legendarnom Berettom, te Njemačka sa svojim Walterom i Heckler&Kochom. Hrvatska je do sada izvezla na američko tržište više od 1,5 milijuna pištolja, te manju količinu ostalog oružja. Procjenjuje se da samo tržište osobnog naoružanja za privatnu uporabu u SAD-u vrijedi više od tri milijarde dolara. Ulazak U nato Iako je ulazak Hrvatske u NATO savez najavljivan kao prilika za hrvatsku vojnu industriju, činjenica je da se ipak većina oružja i opreme iz naše zemlje izveze vojskama država koje nisu članice Sjevernoatlanskog pakta. Za primjer je Šestan-Busch iz Preloga koji je globalno prepoznatljiv po možda i najkvalitetnijim borbenim i vojno-policijskim kacigama kojih je u zadnjih 10-ak godina izvezeno oko pola milijuna. “Mi smo definitivno najpoznatija svjetska firma u ovom sektoru, a izvozimo

98 posto svoje proizvodnje u 45 zemalja svijeta”, istaknuo je Alojz Šestan, suvlasnik tvrtke prilikom nedavnog dodjeljivanja nagrade Zlatna kuna. Samo u Saudijsku Arabiju izvezeno je 130.000 kaciga. U planu je širenje na tržište zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, a posao koji ugovaraju s Ruskom Federacijom obuhvaća do 200.000 kaciga. Iako HS Produkt iz Ozlja 95 posto svoje proizvodnje izveze u SAD, prema statistikama agencije Alan, činjenica je da se uglavnom radi o oružju za civilno, a ne vojno tržište. Na to tržište su uglavnom otišli pištolji modela XD, koji se u Hrvatskoj prodaje pod brendom HS (hrvatski samokres). Osim toga, tvrtka ima u ponudi dugo naoružanje u vidu jurišne puške VHS koju koriste hrvatski vojnici u mirovnim misijama u svijetu. Ulazak u NATO savez kao potporu svojem poslovanju isticali su u nekoliko navrata u DOK-ING-u. U toj tvrtki naglašavaju da im je izvoz strojeva za razminiranje doživio ekspanziju u razdoblju nakon 2009. godine kada je naša zemlja postala punopravna članica te vojne alijanse. Kako se može vidjeti na njihovim internetskim stranicama, Dok-ing je dosad ukupno isporučio 115 strojeva za razminiravanje. Od toga njih 84 raznim vojskama, 12 vladinim agencijama, 13 privatnim tvrtkama i šest humanitarnim organizacijama. Najveći pojedinačni kupci su američka vojska te oružane snage Šri Lanke. Hrvatska je nekad imala i moćnu

Hrvatska je nekad imala i moćnu industriju vojnih brodova, no danas se to svelo na nekoliko manjih brodogradilišta koja su specijalizirana za mala patrolna plovila

industriju vojnih brodova, no danas se to svelo na nekoliko manjih brodogradilišta koja su uglavnom specijalizirana za mala patrolna i tehnička plovila koja su primjerenija policijskoj i carinskoj službi nego vojsci, odnosno mornarici. U toj su kategoriji Montmonaža - Greben iz Vela Luke, Tehnomont iz Pule te šibensko remontno brodogradilište NCP. Krajem prošle godine je i ministar obarane Ante Kotromanović, najavio da će Hrvatska nabaviti pet ophodnih brodova po cijeni od 10-ak milijuna eura za komad. Za sada još nisu poznati detalji tko bi mogao graditi te brodove niti u kojem roku bi trebali biti izgrađeni. No, očekuje se da bi taj program mogao ponovno pokrenuti posrnulu vojnu brodogradnju, ponajprije u Brodosplitu, ali i u nekim drugim pogonima. 17

Brodogradnja

Treba povezati male i velike navoze Uzor za hrvatsku brodogradnju je norveški model, tamo su se još 80-ih okrenuli brodovima s više opreme i dodanom vrijednosti Piše: Marija Brnić

tome gdje će hrvatska brodogradnja biti 2020. danima bih vam mogao pričati, no problem mi je govoriti o ovoj godini. A upravo o ovoj godini ovisi što će dalje biti s nama, znakovito nam kaže jedan od čelnih ljudi u hrvatskoj brodogradnji, predsjednik Uprave pulskog Uljanika Anton Brajković. Ta njegova izjava potvrđuje kako je za veliku brodogradnju ovo doista prijelomno razdoblje. Uljanik je prošle godine i sam prošao zadnji krug privatizacije, a sada je u postupku preuzimanja riječkog 3. maja. Brajković uvjerava kako se ta dva brodogradilišta neće spajati u jedno, ali će zajednički nastupati i smanjiti određene troškove. U većini brodogradilišta koja prolaze privatizaciju očekuje se da će promjena titulara vlasništva značiti prije svega uvođenje više reda, no većini slijede i promjene u proizvodnoj orijentaciji. U splitskom škveru kojeg je preuzeo samoborski proizvođač vijaka DIV, tako će poslove, osim u samoj gradnji brodova, tražiti i u metaloprerađivačkoj industriji, a posebice u proizvodnji dijelova za vjetroelektrane. I Brodotrogir će pod novim vlasnikom, Kermas energijom Danka Končara, svoj opstanak također tražiti i u novim poslovima s marinama, yachtingom i servisiranjem plovila. S optimizmom gledaju na veliki posao koji je u tom razdoblju pred njima – završetak restrukturiranja i stavljanje ovih škverova u društvo onih kompanija koje posluju s dobiti. “Slaba potražnja na tržištu i zamrlost banaka u financiranju gradnje brodova ključni su problemi, no optimisti smo da ćemo riješiti zadatak vlastitog doprinosa i prije ugovorenih rokova”, reći će Darko Pappo, predsjednik Uprave splitskog brodogradilišta, koje upravo kreće u reorganizaciju i ustroj novih tvrtki. No, Pappo ističe kako je perspektiva da Brodosplit uspije i u 18

suradnji s drugim ambicioznim poduzetnicima, udruživanju i zajedničkim ponudama i zajedničkom nastupu na europskim natječajima. A na tomu se, znakovito dodaje na kraju, intenzivno radi. Proces restrukturiranja nije prošlo najstarije hrvatsko brodogradilište Kraljevica, koje je završilo u stečaju, a hoće li se na sadašnjoj lokaciji ponovno razvijati brodogradnja u budućnosti, u ovom trenutku nitko se ne usudi prognozirati. Upućeniji kažu da će to ovisiti ponajprije o prostornim planovima čija je izrada u tijeku, te o interesu potencijalnih ulagatelja, no već sada radnici s tog područja odlaze u potrazi za poslom i preusmjeravaju se na nove aktivnosti, pa su izgledi za pokretanje novog velikog navoza u Kraljevici sve slabiji. OpOravak 2020. gOdine No, osim o planovima i orijentaciji novih vlasnika, daljnji će razvoj brodogradnje u Hrvatskoj ovisiti i o trendovima na globalnom tržištu. A ni oni, nažalost, za brodograditelje nisu ohrabrujući. Iduće dvije do tri godine, kaže nam Siniša Ostojić, direktor komercijale i marketinga Hrvatske brodogradnje Jadranbroda, analitičari u ovom području ne očekuju poboljšanje. “Prethodno je desetljeće bilo obilježeno prevelikom gradnjom, pa dok ne dođe do ujednačavanja odnosa potreba za novim brodovima s potražnjom za prijevozom roba - što će ovisiti prvenstveno o globalnoj ekonomiji - dotad nema ni povratka zlatnih godina za brodogradnju”, ističe Ostojić i nastavlja da bi se prema procjenama sa svjetske scene, u brodogradnji taj odnos mogao početi popravljati najranije za četiri godine, točnije izjednačavati, dok bi bolji dani nastupili tek u 2020. godini. “A u Hrvatskoj do tada – tko preživi – preživio je”, dodaje Ostojić. Koliko je dramatična situacija u svjetskoj bro-

Daljnji će razvoj brodogradnje u Hrvatskoj ovisiti i o trendovima na globalnom tržištu, ali i tome koje će niše izabrati. Brodosplit će, primjerice, raditi za vjetroelektrane

dogradnji svjedoče i podaci da je lani zaposlenost kapaciteta bila 50 posto, što znači da će se u narednom razdoblju mnogi od polovice nezaposlenih pogona morati gasiti. Porast aktivnosti, pak, i dalje bilježe jedino rezališta brodova. No, u stručnim krugovima u ovom trenutku nema procjena dugoročnih kretanja u svjetskoj brodogradnji. Znakovita je i usporedba odnosa cijena iz vremena zlatnih godina na brodograđevnom tržištu, 2007. i 2008., kada je prosječna cijena novogradnje bila 50 milijuna dolara, a broda starog pet godina dosezala je 60 milijuna dolara. Logika kupnje starog bila je opravdana jer zbog poslova nitko nije želio izgubiti dvije godine koliko je potrebno čekati na izgradnju novog broda. Danas je odnos obrnut – ako novi brod košta 50 milijuna dolara, cijena za stari je 25 milijuna, jer je potražnja neznatna. Naši brodograditelji uklapaju se u ove trendove, a smanjenje kapaciteta im je i obveza prema EU. Da bi opstali, slažu se stručnjaci, moraju naći nove niše, okrenuti se novim proizvodima s većom dodatnom vrijednošću. Uzorom za hrvatsku brodogradnju i dalje se postavlja norveški model. Ta je zemlja 1980-ih imala slične kapacitete kao Hrvatska, ali je na vrijeme shvatila da gradnja velikih brodova nije budućnost, već okretanje brodovima s više opreme i dodanom vrijednosti. Mala brodogradnja, koja je od 2000. bilježila snažan uzlet, kako u proizvodnji, tako i u broju poduzeća i zaposlenih, posljednjih godina prolazi teško razdoblje. Čak ni ukidanje neslavnih trošarina za plovila koje su posljednjih godina gušile malu brodogradnju nije zaustavilo negativne trendove, kaže proizvođač brodova i predsjed-

nik U Hrva Vuku proiz od s brod pora EU, pore nije preth juna No, p hovu teško od b indu

Bez “Već klast međ u EU proi Mat ske b prež pres brod

nje k putu infra sku s Mati tnim brod sam činje imal

uspjeh Brodova od aluminija

lježe ručema vjetspozlatištu, jena lara, la je staslova dine dnju nut – lara, otra-

nik Udruge malih brodograditelja pri Hrvatskoj gospodarskoj komori Boris Vukušić. U tom je intervalu broj malih proizvođača s desetak porastao na više od stotinu proizvođača. Kao i velika brodogradilišta, koja su ostala bez potpora zbog strožih pravila usklađenih s EU, i mali su proizvođači ostali bez potpore. Lani, kaže Vukušić, iz proračuna nije za ovaj sektor bilo potpora, dok su prethodne godine izdvojena četiri milijuna, a godinu ranije 10 milijuna kuna. No, problem je, kaže Vukušić, što za njihovu proizvodnju mali brodograditelji teško i gotovo nikako dolaze do pratnje od banaka. Ključ opstanka za ovaj dio industrije je povezivanje.

se u iteta stali, nove dima Uzolje se mlja kao a da nost, eme

Bez klastera nema uspjeha “Već smo se 2007. pokušali okupiti u klaster, no nije zaživio. Bez klastera, međutim, teško ćemo iskoristiti i ulazak u EU i smanjenje prepreka za plasman proizvoda”, dodaje Vukušić. Branko Matijaca iz Udruge Dani male hrvatske brodogradnje smatra pak da će za preživljavanje u sektoru brodogradnje presudno biti povezivanje male i velike brodogradnje. “To su dvije sestrinske proizvodnje koje se moraju naći na zajedničkom putu, jer veliki brodograditelji imaju infrastrukturu, a mali imaju zanatsku stručnost potrebnu velikima”, kaže Matijaca, uvjeren da će unatoč turbulentnim godinama i daljnjoj neizvijesnosti brodogradnja u Hrvatskoj opstati. Ne samo zbog tradicije, napominje, nego i činjenice da smo u tom sektoru uvijek imali tvrdoglave i žilave ljude.

e od ko u eća i olazi slavljeddnju dove, sjed-

plićanin Luka Colnago rijedak je slučaj u našoj maloj brodogradnji. Startao je s gradnjom brodova prije sedam godina, no ono što ga izdvaja od ostalih prije svega je njegova obrazovanost i stečeno zvanje dizajnera malih brodova (do 35 metara). Taj specijalizirani studij završio je na pomorskom institutu u Conneticutu u SAD-u, a upravo činjenici da je izučio kako dizajnirati brod danas, kaže, zahvaljuje svoj proboj na tržištu i razvoj unatoč teškim gospodarskim vremenima. “Dizajn je danas ono što vaš brod izdvaja i prodaje”, otvoreno će ovaj mladi poduzetnik. No, drugačiji je Luka i po tomu što svoje brodove gradi od aluminija. Na hrvatskom tržištu većina, 99 posto brodova, izgrađena je od plastike, ali su aluminijski, pojašnjava Luka, bitno čvršći i lakši, čak za 20 posto u usporedbi s plastičnima. Dodatna je prednost aluminijskih plovila i u tome što ih je neusporedivo jednostavnije i jeftinije održavati, a Luka će posebno izdvojiti i kako su oni “posve drugi doživljaj na moru”. Aluminijski brodovi nisu raritet u svijetu, a sada ih i u Hrvatskoj, pored Luke, proizvodi još nekolicina brodograditelja. Luka kaže kako je njegova brodograditeljska priča krenula iz vlastitih potreba. Prije nešto više od šest godina trebao mu je brod za prijevoz putnika između Splita i Hvara, čime se želio baviti u to vrijeme. Trebao mu je, kaže, brod koji može voziti po svim vremenskim uvjetima na moru. Krenuo je s dizajniranjem i gradnjom prvog aluminijskog broda od 12 metara, a sada već ima četiri zaposlena

u svojoj tvrtki i izgrađenih ukupno 17 brodova. Većinu je, kaže, gradio za inozemne naručitelje, uglavnom u Italiji, ali jedan je, primjerice, izgrađen za obalnu stražu u Kamerunu. Cijene broda ovise o željama kupaca, no kreću se od 25.000 eura, koliko stoje 6-metarski aluminijski brodovi, do 300.000 eura za 13 metarske brodove. Plan Luke Colnagoa je razvijati se i ići prema gradnji sve većih brodova, a na upit o narudžbama i recesijskim teškim uvjetima, kaže kako se ne

Luka Colnago, vlasnik tvrtke Pakleni otoci, kaže da se ne boji recesije boji jer potrebe za radnim i namjenskim brodovima uvijek ima, a luksuzni mu nisu u fokusu. Pakleni otoci nisu, kaže Luka, opterećeni problemima banaka i kreditiranja, kao većina malih brodograditelja. “Prednost je da nam kupci daju avans i postupno se razvijamo”, dodaje. Proizvodnja se odvija u iznajmljenom prostoru u Kaštel Sućurcu, u hali nekadašnjeg Jugovinila, što zasad zadovoljava potrebe, no o daljnjem širenju i gradnji većeg škvera već razmišlja. Dizajn je danas ono što vaš brod izdvaja i prodaje, poručuje mali brodograditelj iz Splita

Autoindustrija

Sanjamo aute, a jaki smo u dijelovima Hrvatska će teško privući velike investicije, ali znanjem i uz podršku države moguće je konkurirati u proizvodnji komponenti za automobilski sektor Piše: Ksenija Puškarić

ako u Hrvatskoj nema proizvodnje automobila, postoji stotinjak proizvođača uključenih u automobilsku industriju od kojih velika većina proizvodi dijelove ili pruža usluge velikim proizvođačima, poput primjerice P.P.C Buzet, AD Plastik, Boxmark, LTH, Lipik Glas, Saint Jean Industries, Yazaki, Cimos i drugi. O njihovoj snazi i potencijalima svjedoče i podaci državne Agencije za investicije i konkurentnost (AIK). Pokazuju da je u članicama automobilskog klastera zaposleno 15.831 osoba, a ukupni prihod automobilskog sektora iznosi 185 milijuna eura, od čega 85 do 90% otpada na izvoz. On iznosi 167 milijuna eura, a neizravno je zapravo daleko veći i, procjena je, iznosi 450 milijuna eura. Taj neizravni doprinos dolazi, tumače nam iz AIK-a, od 40 do 50 poduzeća za proizvodnju komponenti za automobilski sektor koja nisu službeno klasificirani kao dio tog sektora u statistikama. Ta poduzeća zapošljavaju između 6000 i 7000 ljudi. Najveći među proizvođačima autodijelova, prema raspoloživim podacima, je Boxmark sa 2836 zaposlenih i prihodom od oko 1,9 milijarde kuna, slijedi AD Plastik sa 830 zaposlenih samo u Hrvatskoj i prihodom od 507 milijuna kuna. Osim njih, Hrvatska se može pohvaliti i s dva inovativna poduzeća koja su razvila električne automobile i nastoje ih početi proizvoditi. DOK-ING-ov Loox i Concept One Mate Rimca zagolicali su interes brojnih investitora i znatiželjnika. Najave kako BMW razmišlja o gradnji tvornice u Hrvatskoj ostale su samo to, najave, pa se za našu zemlju danas ne može reći da se nalazi na europskoj i svjetskom karti autoindustrije. Iz trenutne perspektive nije realno ni očekivati da se Hrvatska može nametnuti u svjetskoj autoindustriji u idućem desetljeću, sma20

sa nu

nij će lok va uv bih te po nis do pr log jed ga jek za vje no

karić

rimac: možda ću morati otići

ate Rimac krenuo je prije pet godina doslovno iz garaže, a danas ima tehnološku tvrtku koja ne samo da je razvila “super brzi” električni automobil, već nudi druga visokotehnološka rješenja i usluge. “Iako želim tvrtku zadržati u Hrvatskoj, za ozbiljnije pokretanje proizvodnje je potrebna investicija, pa će stoga investitor biti taj koji će odlučiti o konačnoj lokaciji. Jednu ponudu sam nakon dvije godine pregovaranja odbio isključivo zbog iznenadnog postavljanja uvjeta preseljenja na Bliski istok, a nisam siguran da bih danas donio istu odluku. Jednostavno nam je preteško u ovoj fazi samostalno opstati”, kaže Rimac. On podsjeća da Tesla Motors postoji 10 godina i da nikad nisu bili profitabilni, a Fisker je potrošio 1,2 miljarde dolara iako nisu razvili ni vlastitu tehnologiju, a čak i proizvodnju outsourceaju. “Mi razvijamo vlastitu tehnologiju, proizvodimo većinu komponenti sa dodanom vrijednosti samostalno i gradimo tvrtku koja je krenula iz garaže. Da bismo opstali većinu vremena radimo na projektima za druge tvrtke zbog čega trpe vlastiti projekti za koje jednostavno nemamo sredstava. Stoga ću vrlo vjerojatno biti prisiljen prihvatiti investiciju, bez mogućnosti biranja odluke o lokaciji tvrtke”, kaže Rimac.

tra Goran Zovak, predstojnik Zavoda za prometno-tehnička vještačenja Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. “U prvom redu zato što u ovom trenutku ne postoje ozbiljnije naznake koje bi ukazivale na bilo kakvu inicijativu koja bi kretala u tom smjeru. Da bi mogli govoriti o nekakvoj bitnijoj ulozi u autoindustriji u idućih deset godina, već danas bi morali imati viziju i planove kako to ostvariti”, kaže Zovak. klaster konkurentnosti U državnoj Agenciji za investicije i konkurentnost nisu tako pesimistični. Kako tvrdi ravnatelj Agencije, Damir Novinić, ta je institucija već ostvarila niz prezentacija pred potencijalim investitorima o mogućnostima za ulaganje, a osnovana su i tri klastera konkurentnosti od kojih se jedan odnosi upravo na automobilsku industriju. “Hrvatska ima dugu tradiciju u sektoru dobavljača za automobilsku industriju, prije svega u proizvodnji automobilskih dijelova i vozila posebne namjene i to su naše prednosti pred drugim zemljama u okruženju. Imamo razvijenu telekomunikacijsku i znanstvenoistraživačku infrastrukturu, posebice mehaniku, elektroniku i računarstvo koji su od krucijalnog značenja. Imamo i obrazovanu radnu snagu s naglaskom na tehničke struke i visok stupanj inovacija, visoku kvalitetu rada u odnosu na središnju i jugoistočnu Europu, prihvatljivu cijenu radne snage i vrlo visoku produktivnost”, kaže Novinić i dodaje da imamo i poduzetničke zone koje samo čekaju investitore. Upravo je to iskoristio i francuski Saint Jean Industries, koji je nedavno u Slavonskom Brodu otvorio novi proizvodni pogon vrijedan pet milijuna eura u kojem će, uz postojećih 230 radnika, novi posao naći njih još

70. No, zašto onda investicije automobilske industrije zaobilaze Hrvatsku? Kako kaže profesor Zovak, Srbija je imala prednost u privlačenju Fiata jer je po njihovoj licenci davno prije proizvodila popularnog Fiću, u slovenskom Novom Mestu već 40 godina postoji tvornica Renaulta. I Mate Rimac iz tvrtke Rimac automobili, koji je osmislio električni super automobil Concept One, smatra da su šanse za novu greenfield investiciju, poput primjerice BMW-ove tvornice, u auto industriji u Hrvatskoj vrlo male jer se ne ističemo komparativnim prednostima u odnosu na druge zemlje u regiji. “Slovačka, Slovenija, Rumunjska i Češka imaju snažniju industriju i tradiciju u proizvodnji automobila, dok BiH i Srbija imaju niže troškove. Iskreno ne vidim što bi proizvođača privuklo da odabere baš Hrvatsku”, kaže Rimac. No, možda ih privuku dva hrvatska električna automobila. Može li u Hrvatskoj, na krilima ta dva projekta stasati vlastita automobilska industrija? Rimac smatra kako to nije utopistički. “Rimac automobili ne mogu stvoriti tisuće novih radnih mjesta u kratkom vremenu, ali zato mogu otvoriti kvalitetna radna mjesta. Mi već sad većinom zapošljavamo dobro plaćene razvojne inženjere i tehničare, ali i razvijamo tehnologiju koja se može primjenjivati i na mnogim drugim područjima. Vrlo vjerojatno nećemo stvarati automobile za široke mase u bližoj budućnosti no bez obzira na to možemo imati veliki utjecaj na hrvatsko gospodarstvo”, napominje Rimac. Bilo bi svakako lakše kad bi postojala podrška države, dodaje on i ističe kako pritom ne misli na financijsku, nego bilo kakvu vrstu podrške. Američka i kineska vlada te vlade pojedinih europskih zemalja, tvrdi Rimac, odlučile su da je automobilska industrija temeljena na novim tehnologijama njihov strateški interes. SAD primjerice ima fond od 80 milijardi dolara za razvoj automobila na alternativne pogone od kojih je već osam milijardi podjeljeno proizvođačima. Novi proizvođači poput Tesle Motorsa ili Fiskera su dobili po oko pola miljarde dolara za razvoj svojih elektro modela. Kupci takvih automobila dobijaju subvencije u iznosima od 7500 do 15.000 dolara pri kupnji. Postavljeni su i ciljevi na nacionalnoj razini o udjelu vozila na alternativni pogon i infrastrukturi za punjenje na rok od 10 i 20 godina, a takva potpora i zajedničko djelovanje u pravom smjeru daje sigurnost investitorima. “Nas to naravno stavlja u vrlo nepravedan položaj jer svi drugi 21

Autoindustrija

klaster kasni

Lipik Glasu pozdravljaju osnivanje klastera konkurentnosti i odluku Ministarstva gospodarstva da se pokrene izrada strategije za automobilsku industriju, no obje su odluke, kaže Danijel Zadjelović, direktor Lipik Glasa, došle prekasno. “Sad je na članovima klastera da osmisle programe koji bi potaknuli razvoj i uz pomoć države i EU fondova postali još značajniji igrači”, kazao je Zadjelović.

Primjer mađarske

Danijel Zadjelović, direktor Lipik Glasa, pozdravlja izradu strategije za automobilsku industriju

proizvođači imaju snažnu potporu svojih država, a mi nemamo nikakvu. Naš glavni problem je što u Hrvatskoj ne postoji kultura ulaganja u visokotehnološke projekte, a ne postoji venture capital fond za high-tech tvrtke, no tu su i oni banalni problemi. Primjerice ja ne mogu u Hrvatskoj registrirati svoj automobil jer on mora biti uvezen prije registracije. Zbog svih tih zavrzlama dosad su nam čak tri investitora uvjetovala preseljenje tvrtke izvan Hrvatske u slučaju realizacije investicije”, tvrdi Rimac koji se još uvijek nada kako će proizvodnja u konačnici ipak zaživjeti u Hrvatskoj. Sličnu priču ima i DOK-ING. Njihov nulti model Loox rezultat je, kažu u Odjelu odnosa s javnošću te tvrtke, jedino i samo entuzijazma Vjekoslava Majetića koji je nakon prototipa XD napravio vozilo nulte serije koje će 22

Za Hrvatsku ima nade da se smjesti na svjetskoj pozornici autoindustrije, bude li ulagala u konkurentnost i inovacije

uskoro na testiranje u Hrvatski centar za vozila. Što će biti nakon toga, vrlo je neizvjesno jer ni DOK-ING-u, kao ni Rimac automobilima, država ne pomaže. “Čekamo investitore”, kažu nam u tvrtki koja Loox financira isključivo dobrim poslovnim uspjesima sa specijalnim vozilima za razminiravanje, što je njihov core business. Loox se trenutno proizvodi po narudžbi, stoji oko 50.000 eura i u DOK-ING-u su svjesni da će tako visokotehnološko vozilo na struju, koje se u Hrvatskoj ni nema gdje puniti, vrlo teško tu prodati. “Za Hrvatsku ima nade da se smjesti na svjetskoj pozornici autoindustrije, ali to se može učiniti jedino kroz razvijanje inovativnih rješenja. No, iskreno, to uskoro ne očekujemo, pa stoga ovaj automobil i želimo plasirati na strano tržište i ponuditi ga stranim investitorima”, kažu nam u DOK-ING-u. A stra-

oran Zovak, predstojnik Zavoda za prometno-tehnička vještačenja Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, kao dobar primjer privlačenja autoindustrije navodi mađarski grad Kechmet u kojem se nalazi nova tvornica Mercedesa. “Prije izgradnje tvornice postojali su sukobi interesnih skupina koji su gotovo izgurali projekt, no nakon što je grad, u suradnji s mjesnim veleučilištem i lokalnim proizvođačima autodijelova, uvidio što se sve tom investicijom može dobiti, formirano je tijelo koje je privuklo njemačkog proizvođača i tako omogućilo otvaranje tisuća i tisuća radnih mjesta uz tvornicu, dobavljače i ostale sadržaje”, ističe Zovak.

nih investitora ne manjka - nedavno ih je posjetio čak i švedski kralj zainteresiran za Loox. Dobavljači koji već rade za automobilsku industriju nešto su ipak optimističniji. Naglašavaju, međutim, da trebaju bolje uvjete za poslovanje. “Država bi trebala omogućiti proizvođačima za automobilsku industriju da imaju što sličnije uvjete poslovanja onima koje imaju konkurenti u svojim državama”, naglašavaju u AD Plastiku. U pitanju su mahom izvoznici koji se susreću s velikim problemima - od tečaja do poreznih opterećenja, a radno zakonodavstvo opisuju rigoroznim. K tome, tržište je zbog krize i dalje nestabilno, pa se planovi proizvodnje prečesto moraju mijenjati, projekti odgađati, a u takvim okolnostima teško je planirati poslovanje i investicije, kao i upravljati ljudima.

Analiza

Na ulaganja gledamo kao na našu ‘policu osiguranja’ Hrvatska mora prihvatiti tržišnu ekonomiju koju pokreću privatna ulaganja, te poboljšati okvire i primjenu zakona. To je nešto što će investitori, pa tako i Ina, cijeniti i nagraditi novim ulaganjima, piše glavni Inin ekonomist Goran Šaravanja

rvatsko gospodarstvo suočava se s otvorenim pitanjima koja su više mikroekonomske nego makroekonomske naravi. Primjerice, u Hrvatskoj nema problema s platnom bilancom – krajem ožujka središnja je banka objavila da je tekući račun 2012. godine po prvi puta bio u plusu. Monetarna politika vjerodostojna je već gotovo dva desetljeća – valuta i stopa inflacije ostali su stabilni u tom razdoblju unatoč brojnim strukturnim promjenama koje su se dogodile. Vanjski dug je visok, ali njegov rast se usporio, a kućanstva i tvrtke postupno smanjuju prekomjerni dug. S druge strane, postoje realne poteškoće koje upućuju na potrebu strukturnih promjena - smanjenje BDP-a, stopa nezaposlenosti, nedovoljne investicije i pad plaća u real-

nom sektoru. Postoje različiti stavovi o tome na koji način potaknuti rast potrošnje, stvoriti nova radna mjesta, potaknuti razvoj gospodarstva, no jedno im je uglavnom uvijek zajedničko, a to je poticanje ulaganja. Ako tvrtka želi ulagati, treba joj kapital. Za stvaranje kapitala za financiranje ulaganja, tvrtke mogu: 1. posuditi novac i uložiti ga u projekte koji im omogućuju otplatu duga i zaradu od te investicije; 2. zadržati dobit ili 3. unijeti dodatni kapital. U trenutnoj situaciji posuđeni novac je skup te povećava potreban povrat na ulaganje; ostvarivanje dobiti, a posebno njezino zadržavanje, postalo je izazov te s obzirom na uglavnom niske razine pričuve u domaćim tvrtkama, jedini održivi izvor svježeg kapitala može doći iz inozemstva. 23

Analiza

ko želimo oporavak ulaganja, otvaranje novih radnih mjesta i rast, moramo biti otvoreniji ulaganjima iz privatnog sektora, posebno inozemnim ulaganjima. Pokretanje ulaganja kroz državne tvrtke povećava rizik rasta javnog duga u budućnosti. To znači da moramo prihvatiti tržišnu ekonomiju koju pokreću privatna ulaganja, te poboljšati okvire i primjenu zakona tako da svi potencijalni ulagači budu sigurniji da će se politika dosljedno donositi i primjenjivati. Ovo je nešto što će investitori, pa tako i Ina, cijeniti i nagraditi novim ulaganjima i radnim mjestima, što vodi do ekonomskog rasta i većih poreznih prihoda. Gdje se Ina ustvari nalazi u svemu tome? Kao i druge naftne kompanije u svijetu i Europi, i Ina posljednjih godina posluje u više ili manje nepovoljnom vanjskom okruženju, no unatoč tome ostvarena su ulaganja od više milijardi kuna. Ako ću biti posve iskren, neregulirano tržište s jasnim radnim okvirima, s bržom birokracijom i manjim administrativnim zahtjevima – to je već postala svojevrsna mantra i velikih kompanija poput Ine, ali i malih, privatnih poduzetnika. Svi mi priželjkujemo da hrvatsko tržište napokon doživi dugo očekivani rast, da potrošnja ponovno dosegne razine od prije 2008., da se otvore nova radna mjesta. Sve ove probleme prolazi i naša kompanija – ako pogledamo potražnju za naftnim derivatima, vidjet ćemo da je ona iz godine u godinu sve manja, ljudi troše sve manje i štede gdje mogu. Istovremeno, suočeni smo sa sve brojnijom konkurencijom te je poslovanje u takvim uvjetima pravi izazov. No, unatoč tome, razvijamo nove projekte u svim segmentima djelatnosti, ulažemo u nova istraživanja, obnavljamo svoju maloprodajnu mrežu – ukratko, borimo se da budemo što konkurentniji. ema sumnje da će u narednom desetljeću nafta ostati glavni izvor goriva u energetskom sektoru. Razvoj tehnologije na području vađenja plina i nafte u Sjedinjenim Američkim

Državama zadnjih nekoliko godina ukazuje na povećanje količina plina i nafte u idućem desetljeću. Najnovija “Svjetska energetska prognoza” Međunarodne agencije za energiju predviđa da će fosilna goriva 2020. godine, u skladu s trenutnom politikom, zadovoljavati do 80 posto primarnih energetskih potreba. Drugi trend koji možemo očekivati u sljedećih deset godina je rastuća važnost energetskih potreba zemalja u razvoju. Kako su fosilna goriva (nafta, plin i ugljen) najjeftiniji oblici energije, većinu potreba za energijom s tržišta u razvoju zadovoljavat će ovi izvori. S obzirom na važnost energetskih potreba Kine i Indije, brzina ekonomskog rasta bit će ključni faktor koji određuje globalnu potražnju za energijom. Ina pozorno prati stanje potražnje za energijom na našim regionalnim tržištima, u svjetlu trenutne recesije i činjenice da srednjo-

Prognoza Međunarodne agencije za energiju predviđa da će fosilna goriva 2020. zadovoljavati do 80% primarnih energetskih potreba

ročno očekujemo samo djelomični oporavak ekonomske aktivnosti – čak ni u tom vremenu ne očekujemo održive stope rasta poput onih zabilježenih u razdoblju od 2000. do 2007. Još jedan čimbenik koji će obilježiti tržište nafte i plina bit će napredak u energetskoj učinkovitosti kao rezultat obveza poboljšanja energetske učinkovitosti u (ne samo) Europskoj uniji i SAD-u, te razvoja tehnologije u narednih 10 godina. bnovljivi izvori energije trajni su dio energetskog miksa, međutim troškovi proizvodnje i distribucije energije iz obnovljivih izvora još su uvijek na značajno višoj razini od troškova proizvodnje i distribucije energije iz fosilnih goriva. Upravo zbog toga, u proteklim desetljećima proizvodnja i korištenje energije iz obnovljivih izvora značajno je subvencionirana ili od strane država ili od strane samih potrošača – kroz različite oblike naknada, te su na taj način povećavani troškovi energije za krajnjeg potrošača ili su se stvarale dodatne obveze za državne proračune. Mnoge europske vlade posljednjih su godina značajno smanjile subvencije za obnovljivu energiju, a u idućem kratkoročnom razdoblju očekuje se i njihovo potpuno ukidanje. Obnovljiva se energija pojavila kao politički cilj u razvijenom svijetu 1970-ih godina i u međuvremenu je postala globalna industrija. Ali dok god ne razvijemo prihvatljivi i isplativi oblik skladištenja energije, izvore energije poput vjetra i sunca morat ćemo potpomagati konvencionalnim sustavima za proizvodnju energije. Zbog toga će nafta i plin ostati nezamjenjivi izvori energije u sljedećih deset godina. U tom smislu, vjerujem da će Ina, i općenito naftna industrija, još dugo imati svoje mjesto pod suncem. Naša ulaganja, koja nas čine jednim od najvećih ulagača u zemlji posljednjih godina, nisu samo ulaganja sama po sebi – ovo je naša “polica osiguranja”, jer ono što ulažemo sada vratit će nam se za tri, pet ili možda deset godina, no osigurat će da budućnost naše kompanije bude stabilnija, snažnija. Stoga će Ina nastaviti ulagati u svoje ljude, u najnovije tehnologije kako bi služila svojim potrošačima, osigurati si mjesto na konkurentnom tržištu, te držati se najviših standarda zaštite okoliša. Godine 2020. Hrvatska će imati još snažniju naftnu kompaniju koja će pratiti sve trendove energetskog sektora.

t Znanost

‘Otkapčamo se’ i nudimo znanje na korist gospodarstvu Inicijativa formiranja klastera konkurentnosti u Hrvatskoj je izvrsna i Institut Ruđer Bošković je službeno postao član u svima njima, piše ravnatelj dr. sc. Tome Antičić

rvatska se ponovno nalazi na povijesnoj prekretnici. Imamo izbor: ili će Hrvatska ubrzano nastaviti tonuti u tehnološku, gospodarstvenu i znanstvenu irelevantnost, a time u daljnje siromaštvo ili će umjesto toga povući radikalne i teške mjere pomoću kojih će barem dobiti mogućnost preporoditi se. Naime, ulaskom u EU hrvatsko gospodarstvo i znanost bit će izloženi bitno većim izazovima nego dosad. Ako se tome pristupi nespremno, hrvatskoj znanosti prijeti loša sudbina koja je nažalost već zadesila veliki dio našeg gospodarstva. Vlada je pokrenula niz inicijativa i strategija kako bi se prilagodila tim izazovima. Većina mjera proizlazi iz neophodnosti usklađivanja zakonodavstva sa zakonodavstvom EU, ali se nadam da će Hrvatska nekarakteristično imati dovoljno vizije i hrabrosti donijeti konkretne mjere, umjesto uvriježenog trenda zadovoljavanja forma da se suviše ne uzburkaju vode. Glavni problem manjka spone znanosti i industrije u

Hrvatskoj nije izostanak većih ulaganja. Puno zahtjevniji izazovi su glomazna, često nepotrebna, nekonzistentna i spora birokracija, manjak fleksibilnosti u selektiranju, plaćanju i otpuštanju kadra kako u javnom tako i u privatnom sektoru, što guši sve veće inicijative, zatim korupcija na brojnim razinama, te nepovjerenje prema stranim stručnjacima. Dok kod nas skoro svi znanstvenici imaju osigurano radno mjesto do mirovine već s prvim izborom u znanstveno zvanje, u najnaprednijim zemljama takav slučaj je tek sa 30 posto znanstvenika. Dok se kod nas na suradnju znanosti i industrije gleda s prijezirom, u najnaprednijim zemljama ona se potiče i nagrađuje. Kao ravnatelj IRB-a, na primjer, nisam u mogućnosti najbolje znanstvenike nagraditi, a najgore sankcionirati. Pravila, zakoni i strategije koji ovakve probleme ne adresiraju na adekvatan način, beskorisni su. Promjene u kriterijima vrednovanja dakako neće biti jednostavne jer će to zahtijevati i promjenu u ukorijenjenom mentalitetu, gdje je ‘urav25

Znanost nilovka’, a ne meritokracija opće poželjno stanje. Nedostaci se neće ispraviti samo donošenjem nove strategije odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije, već će se morati promijeniti i niz drugih zakona i pravilnika. svemu tome iznimno su važne i mogućnosti koje pružaju strukturni fondovi EU. To je jedinstvena prilika za višemilijunske i kvalitetne investicije u hrvatsku znanost. Ključno je da takve investicije budu isplative, učinkovite i korisne za gospodarstvo i razvoj društva u cjelini. Upravo zato je izuzetno važno da kapitalne investicije koje će biti moguće kroz strukturne projekte obuhvate ekonomski najperspektivnije dijelove. Strukturne fondove treba maksimalno iskoristiti – oni su povijesna mogućnost za preporod i hrvatske znanosti i hrvatskog gospodarstva. Pri tome je važno ne ponoviti greške drugih EU zemalja iz istočne i južne Europe u čijem se slučaju često išlo u megalomanske i neodržive projekte koji su se oslanjali isključivo na izgradnju zgrada, željeznica i sličnih inicijativa koje su često same sebi bile svrha jer je riječ o investicijama koje su provođene bez sustavnog plana razvoja, bez projekata koji su se trebali nadograđivati na postojeće. Umjesto toga, naglasak bi morao biti na stvarnoj samoodrživosti strukturnih projekata, na ulaganjima koja će dugoročno donijeti prosperitet, na ulaganjima u istraživanje i razvoj, te u slučaju IRB-a, na edukaciji modernog znanstvenog i inženjerskog kadra te svakako na pribavljanju kompetitivne opreme. Inicijativa formiranja desetak klastera konkurentnosti gdje je RH kompetitivna i ima šanse dobiti veću tržišnu ulogu je izvrsna. Tu dakako treba paziti da se ti klasteri mogu po potrebi preformirati i/ili stvoriti novi, ako se pojavi tržišna potreba. Jer dok je biranje strateških smjerova na razini države načelno opravdano, iznimno je važno i omogućiti slobodu da se dokazano kvalitetni dijelovi znanosti i gospodarstva podrže. IRB je itekako svjestan da se situacija u zemlji, Europi i svijetu promijenila te da više nije prihvatljivo baviti se isključivo fundamentalnom znanošću, bez istovremene bliske suradnje s gospodarstvom. Zato IRB poduzima brojne konkretne korake kao što je donošenje

Institut Ruđer Bošković jača one svoje dijelove koji idu za komercijalizacijom, koliko nam to omogućuje nefleksibilan vanjski sustav novih pravilnika, usklađenost planova s brojnim europskim smjernicama i strategijama, nova politika zapošljavanja, jačanje dijelova IRB-a koji idu za komercijalizacijom (u mjeri kojoj to omogućuje iznimno nefleksibilan vanjski sustav). ako je, primjerice, IRB službeno postao član u svim hrvatskim klasterima konkurentnosti, a primarno radi takvog pristupa IRB je upravo ušao u posljednju fazu pregovora s EU koji će rezultirati financijski najvećim FP7 projektom do sada u Hrvatskoj s ukupnim proračunom koji ostaje u Hrvatskoj u vrijednosti od oko pet milijuna eura. IRB će, suprotno uvriježenoj praksi, omogućiti širenje laboratorija i zavoda s najvećim projektima na uštrb onih bez projekata. Radi toga IRB strukturne fondove prihvaća kao priliku da preporodi i sebe, a i hrvatsko gospodarstvo, te je zato aktivan u nekoliko vrhunskih inicijativa. Najveća aktivnost se odnosi dakako na IRB-ov stožerni strukturni projekt “Otvorene znanstvene infrastrukturne platforme za inovativne primjene u gospodarstvu i društvu”, to jest O-ZIP. Svrha O-ZIP-

a je poboljšanje znanstvenih i primijenjenih dijelova IRB-a s dokazanim komercijalnim potencijalom i dokazanom izvrsnošću u pribavljanju europskih i primijenjenih projekata – neka vrsta anti RobinHood pristupa. Upravo to je pristup kakav vlada u znanstveno najboljim zemljama u svijetu, a kakav se mora razviti kod nas, ukoliko želimo prosperirati u EU. Fokus O-ZIPa je isključivo na prioritetima EU i postavljen je tako da se uz minimalne investicije postigne maksimalni dugoročni učinak za hrvatsko gospodarstvo. Naglasak je na najperspektivnijim aplikacijama, koje istovremene imaju ‘kritičnu masu’ u kadru i kvaliteti – na IRB-u su one vezane uz farmaciju, detektore, senzore, materijale, medicinu, genetiku, kemiju i biologiju, okoliš, industrijske procese i slično. Maksimalno se išlo da IRB funkcionira kao jedna kompaktna multidisciplinarna cjelina. Svojevrstan presedan u hrvatskoj znanstvenoj zajednici je i da će sva infrastruktura i znanje O-ZIPa biti otvoreni široj hrvatskoj znanstvenoj i tehnološkoj zajednici. Zapravo sam naziv projekta– O-ZIP je igra riječi izvedena od engleske riječi ‘unzip’, a upućuje na tradicionalnu i nepoželjnu ‘zatvorenost’ IRB-a koja će se eliminirati kroz ovaj projekt. vaj proces će uvelike odrediti strategiju IRB-a za sljedećih 20-ak i više godina i zato ga vode najbolji i najpropulzivniji znanstvenici srednje generacije. IRB je i partner drugim institucijama na još tri strukturna projekta koji su na indikativnoj listi MZOS-a, kao što je Hrvatski centar za napredne materijale i nanotehnolgiju (u partnerskoj suradnji sa Zagrebačkim sveučilištem i Institutom za fiziku), te ZOO (u suradnji sa SRCEm). Sve zajedno je to planirana investicija od oko 100 milijuna eura. Upravo pristup koji IRB ima sa O-ZIP-om, s naglaskom na par ključnih i najperspektivnijih smjerova, usklađen je s prioritetom EU za pametne specijalizacije. Riječ je o novom pristupu koji se temelji na povezivanju istraživanja i inovacija s ekonomskim razvojem kroz utvrđivanje regionalnih snaga te primjenom jasne i fokusirane strategije u znanstvenom, administrativnom i komercijalnom sektoru. Hrvatska je u procesu uvođenja ovog principa na nacionalnoj razini i vjerujem da bi im iskustvo koje IRB ima moglo uvelike pomoći.

Nove tehnologije

Čekaju nas veća čuda nego u Alisinoj zečjoj rupi

Stižu 3D printeri, pametni materijali, bioplastika, nanotehnologija... Istraživanja i razvoj za treću industrijsku revoluciju izazov su, ali i prilika i za Hrvatsku Piše: Tomislav Oharek

uropska unija uvest će svijet u treću industrijsku revoluciju. Plan je to Europske komisije zacrtan u dokumentu krajnje suhoparnog imena “Jača europska industrija za rast i ekonomski razvoj”, a u kojem se zapravo krije veća Zemlja čuda od one na koju je naišla Alisa s druge strane zečje rupe. Pametne energetske mreže i materijali, čista vozila, bioplastika, proizvodnja gotovo bilo čega u trenutku kada je taj proizvod potreban s pomoću 3D printera... tehnološke su okosnice nove industrijske revolucije koju će se finacirati kroz strukturne fondove kako bi Europa, uzdrmana krizom, bila neupitna gospodarska sila. Srećom, čini se da Hrvatskoj ovaj vlak za Zemlju čuda neće pobjeći ako Vlada, kao što je Europska komisija već učinila, prepozna kako se sustavnim i strateškim ulaganjem u nove tehnologije zemlja može izvući iz gliba u kojem se našla. “U proteklom desetljeću svjedočili smo neočekivanom tehnološkom napretku razvoja novih materijala čija svojstva u velikoj mjeri proizlaze iz novih kvantno-mehaničkih učinaka na nanometarskoj skali, što rezultira novim proizvodima i tehnologijama. Nanotehnologije, polimeri, inteligentni hibridni i biomaterijali te metalne legure znatno su doprinijeli poboljšanju kvalitete života kroz nove i bolje proizvode i usluge. To je pak omogućilo stvaranje bogatstva i zaposlenosti. Danas istraživanja i razvoj u ovom području više nego ikada predstavljaju izazov i za Hrvatsku. Razvijene zemlje EU u ovim područjima imaju dugoročnu strategiju na osnovi koje razvijaju infrastrukturu, te dodatno potiču istraživanja koja rezultiraju osnivanjem velikog broja novih tvrtki s visokotehnološkim proizvodima”, ističe Mile Ivanda, voditelj Laboratorija za molekulsku fiziku na Institutu Ruđer Bošković. U Hrvatskoj postoji samo nekoliko tvrtki ove vrste koje su,

u stvari, rezultat entuzijazma pojedinaca, a ne državne strategije. Među njima su sisački Applied Ceramics, koji proizvodi komponente za poluvodičku industriju, varaždinski Solvis, koji proizvodi sunčeve ćelije, zagrebački Systemcom, u kojem dizajniraju mikročipove, CEI Mikroelektronika iz Zagreba, koja proizvodi komponente, te Institut Rade Končar, koji se bavi kompozitnim materijalima. hoće priliku u novom marofu “U znanstvenoj zajednici postoji kritična masa znanstvenika, samo u Zagrebu ih je oko 500, dovoljna za značajnije prodore u ovim područjima, koja donedavno nije bila koordinirana i strateški usmjeravana. U

Igor Klarić, suosnivač zagrebačke tvrtke Klexas, koja pomoću tehnologije 3D printanja pruža usluge razvoja i izrade prototipa

posljednjih par godina to je prepoznato kao problem pa Institut Ruđer Bošković, Sveučilište u Zagrebu i Institut za fiziku zajednički predlažu gradnju centra za napredne materijale i nanotehnologiju. Njegova misija trebala bi biti povećavanje kompetitivnosti hrvatske znanosti, obrazovanja i razvojnih aktivnosti u području znanosti o materijalima i nanotehnologijama, što uključuje prirodne, biomedicinske, medicinske i tehničke znanosti”, govori Ivanda. Cijena gradnje i opremanja centra u Novom Marofu je oko 40 milijuna eura, što bi se u najvećoj mjeri financiralo iz strukturnih fondova EU, a projekt je već na indikativnom popisu za strukturne projekte MZOS-a. Kao multidisci27

Nove tehnologije

plinarna istraživačko-razvojna jedinica centar bi svim znanstvenicima, studentima i poduzetnicima omogućio pristup istraživačkoj infrastrukturi u cilju priprave, sinteze, izrade i karakterizacije naprednih materijala i razvoja nanotehnoloških proizvoda. “Pored ovih samoorganizirajućih aktivnosti znanstvene zajednice, potrebna je i hitna izrada strategije u području razvoja naprednih materijala i nanotehnologija. Bez organiziranog pristupa u ovom području nije moguće osigurati daljnji tehnološki razvoj Hrvatske, a posebno ne konkurentnost hrvatskog gospodarstva i industrije. Političke strukture dužne su osigurati izradu zakonske regulative koja će omogućiti i stimulirati ulaganja u projekte u ovom području. Isto tako, potrebno je nastavne planove i programe na sveučilištima prilagoditi dolazećoj tehnološkoj stvarnosti kako bi se u što kraćem roku osigurao dovoljan broj kompetentnih stručnjaka u ovim novim visokotehnološkim područjima”, poručuje Ivanda. U nove strateške smjernice EU svakako se uklapa i pametni tekstil, odnosno proizvodi nastali uvođenjem elektronskih i novih visokih tehnologija u klasične tekstilne materijale. Pametni tekstil može imati ugrađene elektronske komponente poput vodiča, senzora, aktuatora i mikroprocesora, ali može ga se proizvesti i obradom klasičnih tekstilnih materijala određenim enzimima i nanotehnologijom. Polako ulazi u mnoga područja primjene, od odjeće i dekoracije, pa sve do konstrukcijskih elemenata u građevinskoj, automobilskoj, obućarskoj i ostalim industrijama. Najveći proboj inteligentni tekstil je postigao u automobilskoj industriji (npr. ugrađene grijane sjedalice), a sve više se probija u odjevnoj industriji ugradnjom raznih senzora, mikroprocesora, antena za prijenos podataka i slično. Za sada se prvenstveno rabi u medicinske svrhe, zatim kao sastavni dio zaštitne odjeće te odjeće profesionalaca poput vatrogasaca, policije, GSSa, rudara i radnika koji rade u opasnim uvjetima. vrijeme za pametni tekstil Aktivna inteligentna odjeća, pak, ugrađenim elementima na osnovu podataka o stanju okoline odnosno osobe može “odlučiti” o određenoj akciji. Tu je i pasivna inteligentna odjeća koja samo prikuplja podatke ili služi samo kao nosač određenih elemenata poput napajanja, vodiča i 28

1. 2.

konektora ili antena za vanjske uređaje koje se na nju priključuju. “Proizvodnja inteligentnog tekstila i u svjetskim razmjerima tek je na svojem začetku, prilično je zahtjevna u tehnološkom i stručnom smislu. Nije realno očekivati da netko samoinicijativno u Hrvatskoj pokrene takvu proizvodnju zbog visokih troškova ulaganja te rizika plasmana. Ujedno se tehnologija takve proizvodnje svakodnevno razvija pa investicija danas već sljedeće godine traži novo ulaganje kako bi se pratio razvoj i napredak koji izravno utječu na kvalitetu i time na plasman proizvoda”, priča nam Željko Penava, profesor na Tekstilno-tehnološkom fakultetu (TTF) u Zagrebu i predstojnik Zavoda za projektiranje i menadžment tekstila. No, u istraživanjimasmo na ovom polju ipak uspješni i pratimo svjetske dosege i napredak, iako se istraživanja obavljaju samo na TTF-u i njegovoj izdvojenoj jedinici Znanstveno- istraživačkom centru za tekstil. Ova istraživanja čak su dobila i potporu iz EU za osnivanje tog centra i nabavu iznimno kvalitetnog i skupog elektronskog mikroskopa i prateće opreme, čime je omogućen i rad ne samo na inteligentnom tekstilu, nego i razvoj prateće nanotehnologije, pa je tako TTF sa svojim svjetski priznatim znanstvenicima stao rame uz rame najboljim europskim istraživačkim centrima na ovom polju. “U istraživačkom dijelu Hrvatska se može pohvaliti europskom razinom uvjeta rada i rezultata koji se objavljuju u najprestižnijim znanstvenim publikacijama. TTF je u segmentu inteligentnog tekstila na vrijeme pokrenuo i odgovarajuće kolegije, modernizirao programe postojećih tako da i naši studenti dobivaju informacije i znanje u skladu sa svjetskim dostignućima. Fakultet je osigurao osnove za pokretanje proizvodnih procesa, ali sve dalje uvelike ovisi o općim i posebnim uvjetima ekonomskog prostora Hrvatske, što je u nadležnosti vladajućih struktura države”, naglašava Penava. No, kako su mnogi pogoni tek-

1. Karolj Skala, voditelj Centra za informatiku i računarstvo Instituta Ruđer Bošković s 2. Željko Penava, profesor na Tekstilnotehnološkom fakultetu u Zagrebu istražuje “pametni tekstil”

fižulić želi 3d printere

elika očekivanja od 3D printanja ima i Goranko Fižulić, vlasnik posrnule Magme. U postupku je predstečajne nagodbe i prema planu restrukturiranja nova temeljna djelatnost društva je na poveznici 3D printing tehnologije i mogućnosti koje pruža internet. “Nova tehnologija je i tzv. razarajuća tehnologija. Ona, osim što stvara novo, istodobno razara staro. Da Magma nije bila žrtva financijske krize i recesije, sigurno bi bila žrtava treće industrijske revolucije temeljene na najširoj primjeni 3D printing tehnologije”, smatra Goranko Fižulić. Dodaje kako će umjesto masovne proizvodnje cijelog niza proizvoda u Kini, svijet potražnju za njima zadovoljavati lokalno i u dizajnu po mjeri (eng. custom design). Promijenit će se navike kupaca koji će kupovati ili koristiti slobodno dostupan dizajn u izradi predmeta za vlastitu uporabu ili daljnju prodaju, a proizvodi će se izrađivati na osobnim ili uslužnim 3D printerima. Trošak izrade takvih proizvoda bit će trošak energije i otpadne plastike, što znači da će, primjerice, u segmentu igračaka cijena izrade nekih artikala biti i do 10 puta manja od cijene u trgovinama, naravno bez plaćanja licencijskih prava primjerice Legu ili Disneyu. “Dobavni lanac kakav danas poznajemo a koji se sastoji od prekomorske tvornice, transporta, skladištenja, distribucije i maloprodaje bit će dokinut. Cijena filamenta, odnosno plastične sirovine za 3D printere trenutno je oko 30 dolara za kilogram, a uskoro se na tržištu može očekivati filabot, zapravo stolni uređaj za recikliranje koji će svu kućnu plastiku pretvarati u sirovinu za 3D printer. Između ideje, odnosno dizajna i potrošača postoji samo jedno računalo priključeno na kućni ili uslužni 3D printer i koluti filamenta u različitim materijalima i bojama koji stoje u garaži ili smočnici. Sken gotovih proizvoda s pomoću pametnog telefona iz nekoliko kutova čini izradu brojnih artikala nevjerojatno lakom i jednostavnom, no zadat će dodatne velike glavobolje vlasnicima intelektualnih prava”, govori Fižulić.

N hit str razv nih in no bez mog te raz ske, Iva stit B

U pos no ni uZ je za p novi

narr

notetu e

ić, ne na ije ei vo, anduinko da u se tualjili da da kih ma, ili oji dina režicinu roćni eritoko mi la-

Nužna je hitna izrada strategije za razvoj naprednih materijala i nanotehnologija jer bez toga nije moguć daljnji tehnološki razvoj Hrvatske, kaže Mile Ivanda s Instituta Ruđer Bošković

U Hrvatskoj postoji dovoljno znanstvenika, samo u Zagrebu ih je oko 500, za značajnije prodore u novim područjima

stilne industrije u Hrvatskoj u zadnjih 20 godina su ugašeni, strojevi rasprodani, zemljišta i objekti prenamijenjeni, ono malo što je ostalo nema snage za hvatanje vlaka s ovim dostignućima. Šteta je tim veća jer kadar u Hrvatskoj, iako već ostario, postoji. A ima i mladih snaga, školovanih ali bez iskustva, što bi se uz postojeće starije stručnjake dalo riješiti. Najveći je problem osposobljavanje industrijskih pogona za proizvodnju inteligentnog tekstila, što zahtijeva velike investicije. “Poticanjem takve industrije omogućilo bi se značajno zapošljavanje, a time i pojačani obrtaj sredstava u svim segmentima života. To bi aktiviralo i druge gospodarske subjekte. Naravno da se pritom neće ulagati u zastarjelu proizvodnju i nekonkurentne programe, već u razvoj moderne tehnologije s proizvodima koji su traženi, poput inteligentnog tekstila”, tvrdi Penava. Dodaje kako bi Hrvatska trebala uočiti svoju priliku i po pitanju proizvodnje ugljičnih vlakana koja u konačnom obliku služe kao punila za termoplastične smole, takozvane kompozite, koji su neusporedivo laganiji i čvršći od čelika. Danas se već uvelike koriste u automobilskoj industriji i brodogradnji, u proizvodnji palica za golf, zrakoplovnih elisa, pa čak i obuće. Ideja + dIzajn + 3d prInter Velika očekivanja u Europskoj komisiji imaju i od tehnologije 3D printanja koju se već smatra jednim od pet najvećih dostignuća 21. stoljeća. Ta se tehnologija razvila proteklog desetljeća i širi se od visokonamjenske primjene prema uredima, a čak i u domove za zadovoljavanje i iskazivanja hobističkih stremljenja. “Danas s pomoću skenera možemo snimiti predmete ili s pomoću 3D programa stvoriti model koji se dalje može obrađivati i mijenjati po želji i potrebi. Tako stvoreni 3D sadržaji mogu se s pomoću printera pretvoriti u tijelo odnosno predmet. Ta tehnologija danas postaje općedostupna. Ulazimo u sličnu sferu kao sa svim ostalim perifernim jedinicama, čija cijena rapidno pada s povećanjem kapaciteta tržišta. Danas se, ovisno o tehnologiji, cijene kreću u rasponu od 2000 do 15.000 dolara. Jeftini 3D printeri na tržištu su dostupni po cijeni jačih PC računala, tako da je za očekivati da će 3D printeri uskoro postati svakodnevni dio ICT opreme, što otvara novo poglavlje u oblikovnom stvaralaštvu i inženjerstvu uopće”, smatra Karolj Skala, voditelj Centra za infor-

matiku i računarstvo Instituta Ruđer Bošković. Dodaje kako je riječ o tehnologiji koja spaja ideju i dizajn u novi inovativni proizvod, te otvara novu dimenziju slobodnog i maštovitog stvaralaštva. Riječ je o inovacijskom iskoraku koji omogućuje oblikovanje ideje u realan predmet. Na Institutu Ruđer Bošković u Laboratoriju za optoelektroniku i znanstvenu vizualizaciju već imaju tehnologiju prikaza predmeta iz mikrosvijeta (atoma, molekula, proteina....) u obliku povećanog isprintanog predmeta, a u Hrvatskoj se ta tehnologija već primjenjuje u većim centrima i specijaliziranim ustanovama. “S obzirom na razvojna postignuća i prodor tehnologije u širu primjenu, za očekivati je da će 3D printanje i kod nas uskoro biti dostupno na radnim stolovima širih razmjera”, poručuje nam Karolj Skala. U tehnologiji 3D printinga već su, primjerice, daleko otišli Kinezi koji su razvili tehnologiju kojom mogu printati i titanijske dijelove za zrakoplove koji su jeftiniji, lakši i izdržljiviji od postojećih. odlIčno za prototIpove Iako u Hrvatskoj još nitko ne “printa” zrakoplove, postoje tvrtke koje komercijalno koriste tu tehnologiju. Jedan od njih je zagrebački Klex koji pruža usluge razvoja i izrade prototipa, na čijoj referentnoj listi se nalazi i ime velikog proizvođača strojeva i alata Stihla. “Ekološki je 3D tehnologija vrlo prihvatljiva jer se proizvod stvara prema potrebi i u trenutku kada treba, što znači da ne postoji nužnost skladištenja i eventualni viškovi proizvoda. Isto tako, energetska je bilanca za faktor 5-10 puta povoljnija po jedinici volumena. Da biste dobili jedan polimerni proizvod klasičnom tehnologijom morate imati alat koji se radi iz čelika, za čelik trebate željeznu rudaču, koju morate u čeličanama pretvoriti u visoko kvalitetan materijal uz korištenje ogromne količine energije, zatim morate od čelika oblikovati alat skidanjem materijala za vaš proizvod (izrađujete negativ), pri čemu opet trošite energiju... Kasnije, morate imati stroj za injekcijsko prešanje, gdje polimerni granulat topite i pod pritiskom ubrizgavate u alat i tako dobivate vaš proizvod. Kod 3D printa zaobilazi se cijeli prvi dio priče”, ukazuje Igor Klarić, suosnivač tvrtke Klex. Trend danas ide i dalje u smjeru 3D organskih printera tako da se već sada uspješno “printa” kožno tkivo, a siguran je da će se za par godina moći izrađivati i kompleksniji dijelovi tijela.

Inovacija iz Belog Manastira bioplastika EcoCortec je jedina hrvatska tvrtka za proizvodnju biorazgradive plastike, a osnovao ju je 2006. godine Boris Mikšić, uloživši 10 milijuna eura Piše: Tomislav Oharek

rvatska bi uskoro mogla postati centar za proizvodnju bioplastike, zahvaljujući tvrtki EcoCortec. Riječ je prvoj i jedinoj hrvatskoj tvrtki za proizvodnju biorazgradive plastike, koji je u Belom Manastiru podigao Boris Mikšić, a u EcoCortecu ističu kako je njihova tvornica među najmodernijima u Europi pa se i plan da postanu najveći europski proizvođač bioplastike ne čini nerealnim. Prepoznavši potencijal bioplastike kao tehnološki suvremene, ekološke i održive alternative petrokemijskim plastičnim materijalima, 29

Nove tehnologije

Tim belomanastirske tvrtke Boris Mikšića “EcoCortec” u tvorničkom krugu koji je podignut na parceli od 10.000 četvornih metara američki poduzetnik hrvatskih korijena Boris Mikšić odlučio se na jednu od većih greenfield investicija u Hrvatskoj i 2006. u poslovnoj zoni Belog Manastira pokrenuo tvornicu za proizvodnju folija od bioplastike. u izvoz 90 posto proizvodnje U nju je uloženo je 10 milijuna eura, a kako nam je rekla direktorica Ivana Radić Boršić, pokretanjem proizvodnje u Hrvatskoj znali su da ulaze u dugoročan projekt i da ne mogu očekivati rezultate preko noći, no već su zadovoljni postignutim. Potvrđuju to i podaci s Poslovne Hrvatske prema kojima je prihod EcoCorteca 2011. porastao za 85,9% na 16,2 milijuna kuna. Kapaciteti tvornice se povećavaju, a izvozu je namijenjeno čak 90 posto proizvodnje, i to najviše za tržište Europske unije, ali i Kanade te Kine. “Kupci danas traže maksimum od ambalaže, kako u mehaničkim i kemijskim tako i u svojstvima ekološke prihvatljivosti jer ambalaža temeljena na novim tehnologijama daje dodanu vrijednost proizvodu. Zaštita okoliša je temeljna odrednica poslovanja danas. Kao inovatori u svojoj grani industrije plastike radimo pozitivne iskorake razvijanjem biorazgradivih materijala. Moramo znati što ostavljamo mladima u naslijeđe, a u budućnosti će moći opstati samo čiste 30

Dok cijene petrokemijskih proizvoda rastu, bioplastika je ne samo ekološki nego i financijski daleko povoljnija opcija

i ekološki osviještene industrije”, ističe Radić Boršić. To je pak na tragu premise da je zdravo i uspješno gospodarstvo najbitniji faktor i pokretač društva s kojom se Boris Mikšić, vlasnik korporacije Cortec upustio u pokretanje EcoCorteca, kojim je htio dati doprinos razvoju hrvatskog gospodarstva i poduzetništva. Pokretanje takve tvornice ima i dugoročno ekonomsko uporište jer dok cijene petrokemijskih proizvoda rastu, bioplastika predstavlja ne samo ekološki nego i financijski daleko povoljniju opciju. “Cortec Corporation, matična tvrtka u SAD-u, razvila je nove tehnologije u proizvodnji sirovine koja se koristi u ekstruzijskom pogonu EcoCorteca. Naši istraživački laboratoriji, u SAD-u i u Hrvatskoj, uložili su godine predanog rada na razvoju certificiranih biorazgradivih i kompostabilnih fleksibilnih folija i vrećica koje nude potvrđenu alternativu polietilenskim vrećicama po konkurentnim cijenama. Biorazgradiva folija koristi se za različite namjene, od zaštitnih industrijskih folija i folija za poljoprivredu, pa sve do pakiranja za maloprodaju i vreća za komunalni otpad. Jačanje tržišta te sve veća potražnja potaknuli su nova ulaganja u opremu i strojeve 2011. godine. Osim povećanja kapaciteta u proizvodnji, tom investicijom od dva milijuna kuna obuhvaćeno je i postrojenje za reciklažu, tisak

i konfekciju bioplastike, što nam je omogućilo nova zapošljavanja”, ističe Radić Boršić i dodaje kako je EcoCortec izgrađen na parceli od 10.000 četvornih metara, a za daljnje širenje proizvodnog pogona namijenjeno je još 5000 četvornih metara. njih ne plaši ulazak u eu Inače, EcoCortec je i član međunarodnog konzorcija sastavljenog od osam partnera u projektu Marine Clean – “Uklanjanje morskog otpada i sprječavanje daljnjeg onečišćenja”. Cilj projekta očuvanje je vodotoka, jezera i mora, sprečavanje njihovog daljnjeg onečišćenja te promicanje održivih i inovativnih tehnologija. Projekt je vrijedan 1,1 milijun eura i sufinancira se iz Programa za ekološke inovacije, kojeg provodi Europska agencija za kompetitivnost i inovacije (EACI). U sklopu projekta EcoCortec s partnerima radi na razvoju ekoloških inovacija, odnosno posebnih alata za prikupljanje otpada iz mora, biorazgradive ambalaže te tzv. pametnih ribarskih mreža od recikliranih materijala. “Sam ulazak Hrvatske u EU neće značajnije utjecati na naše poslovanje budući da ni sada ne postoje carinska davanja na naše proizvode, a i najveći dio naših kupaca i sada su europske tvrtke. Važno je imati jedinstven, konkurentan i tražen proizvod”, zaključuje direktorica Radić Boršić.

Infraredesign

Matematika i boja za ulaz u proširenu stvarnost

Izum infracrvenog otiska na proizvodu, koji ljudsko oko ne vidi, već se primjenjuje u industriji - uz male troškove olakšava poslovanje i smanjuje rizik od krivotvorenja Piše: Saša Paparella/VLM

rije nekoliko godina u Vjesniku je izašla fotografija skupine znanstvenika sa CERNa. Na prvi pogled, posve obična, ali ako ju prislonite uz kameru koja pokriva i infracrveni (IC) dio spektra, odjednom vidite onu drugu, sakrivenu fotografiju, u ovom slučaju s likom Alberta Einsteina. “Tih su nas dana nazvali urednici dnevnih vijesti i zamolili da napravimo neku foru, da ta fotografija bude drugačija”, prisjeća se Vilko Žiljak, već 30 godina profesor na zagrebačkom Grafičkom fakultetu. Ono što je tada izgledalo kao dobar štos, vrlo skoro moglo bi postati dio naše svakodnevnice. Naime, ostavljanje IC otiska koje ljudsko oko ne vidi već ima svoju primjenu u industriji, jer s minimalnim troškom olakšava poslovanja i smanjuje rizik od krivotvorenja, a vrlo skoro mogli bi razni proizvodi oko nas biti njime označeni, od robe široke potrošnje do vozila i vojnih uniformi. Primjerice, zahvaljujući toj tehnologiji u dućanima vjerojatno više neće biti vidljivog barkoda, koji je svojom nemogućnošću usklađivanja s bilo kojim dizajnerskim rješenjem stvarao tolike probleme. “Dizajneri sada mogu odahnuti, nema nikakve potrebe da te male crne šipke budu vidljive kupcu jer njemu one ionako ništa ne znače. Zato će biti nevidljive, iako će ih proizvod zapravo biti pun, pa će skener na blagajni vrlo lako moći pročitati informaciju o cijeni”, objašnjava nam Žiljak. JGL koristi žiLJakov patent Farmaceutska kompanija Jadranski Galenski laboratorij (JGL), s kojom izumitelji oko Žiljaka dugo surađuju, već četiri godine koriste njihov patent, Infraredesign, za obilježavanje svoje ambalaže. “Cijeli postupak je zapravo vrlo jednostavan, pa mi i ne idemo tamo, nego im samo mailom pošaljemo informacije u prerađene slike s višestrukim vidljivim i nevidljivim svojstvima. Kada smo JGL-u ponu-

voJna primJena

zum obitelji Žiljak zainteresirao je i vojsku jer se na sve, od uniformi do čizama i tenkova, mogu se staviti IC oznake. Žiljkovi će predstaviti izum na sajmu vojne opreme u Splitu, a već su na svjetskim sajmovima razgovarali s predstavnicima ministarstava obrane raznih, pretežito azijskih zemalja. U ožujku je kamuflažna odora sa IC dodacima dobila nagradu na sajmu u Kuala Lumpuru.

Za 10 godina svi ćemo imati naočale kojima ćemo gledati IC stvarnost, poručuje inovator Vilko Žiljak

dili da eksperimentalno primijene taj izum, oduševili su se i sada na svakom svom proizvodu imaju naš patent. Prije su možda imali problema s krivotvoriteljima. Sada imaju garanciju da je kupac dobio ono što piše, originalni proizvod, a pritom nema velikog dodatnog troška kao kod npr. holograma”, kaže naš sugovornik. Uz to, izum se već primjenjuje na nekim etiketama, ceradama, a najveći se posao trenutno radi s diplomama, koje je zbog IC zaštite postalo nemoguće krivotvoriti. A kod dokumenata, s fotografijom osobe u pozadini će biti sakrivena još jedna, IC fotogra-

fija, i to slikana iz profila. “Nije problem napraviti savršenu kopiju bilo kojeg dokumenta ali taj infracrveni dio ne možete iskopirati”, napominje Žiljak, koji je inače i autor novčanice hrvatske kune. “Na suvremenim se novčanicama zbog onemogućavanja krivotvorenja koristi 20 raznih tehnologija, pa može i još jedna, ova naša”, kaže. Primjenom tog izuma smanjit će se i broj krađa automobila jer će svaki od njih na sebi imati neku, golim okom nevidljivu oznaku. Velika oznaka bit će i na krovu automobila, što će vidjeti policija u helikopteru dok nekoga lovi, a nevidljive oznake bit će i na cera31

Infraredesign dama kamiona. Onaj tko želi moći će imati i neki IC detalj na jakni ili recimo čizmama, po kojem će kamera znati da je to on, iako naše oko neće registrirati taj tekst, crtež ili simbol. Kako taj izum zapravo funkcionira? “Stvar je u matematičkom definiranju svojstva bojila u širokom spektru od ultravioletnog do IC, dakle ne samo u vizualnom spektru, i tek onda možemo stvarati ono što nazivamo proširenom stvarnošću. Tu zapravo nema nekih specijalnih boja, stvar je u matematičkom načinu spajanja dviju slika. U priči s Vjesnikom naš je zadatak bio spojiti dvije informacije, odnosno dvije nezavisne slike. Mi smo jednu sliku ugradili u onu drugu, softver koji smo izradili omogućava da te dvije slike spoji i pripremi za tisak, i onda smo takvu sliku poslali natrag u Vjesnik, čiji grafičari nisu primijetili neku promjenu sve dok im nismo njihove novine stavili pred IC kameru”, objašnjava nam. Grafičari su dobili nazad fotografiju koja je bila vizualno potpuno ista, nisu vidjeli nikakvu razliku. Tiskar zapravo nije bio svjestan što radi, on vidi tekst na tiskarskoj ploči ali nema ga u otisku. Pitao je- treba li možda pojačati boju? Odgovoreno mu je da ne treba, onda bi sav trud bio uništen, jer je tu nijansa boja vrlo važna. rade bez pOmOćI države I eu Za sada je jako osjetljiv problem kako napraviti dvije skoro identične boje, pri čemu jednu od njih naše oči ne vide, a IC kamera ću ju prepoznati. “Tu se radi o preciznosti bojanja na razini od jedan posto mješavine. Čim se pogriješi, našim se očima nazire ona slika koja se ne smije vidjeti”, kaže Žiljak. Nakon vizualnog, slijedi instrumentalni dio mukotrpnog mjerenja svojstava raznih bojila. Žiljkovi imaju ekipu od petero ljudi koji već petu godinu rade na tom projektu. Nitko im financijski ne pomaže, niti država niti europski fondovi, iako su na obje strane tražili pomoć. “Čini mi se kao da je sav taj novac unaprijed rezerviran za nekoga. Zato cijeli projekt financiramo sami, a čim potpišemo neki veći ugovor, što bi uskoro mogli učiniti, zaposlit ćemo još petero inženjera“, najavljuje Vilko Žiljak. Ne boji se krađe patenta. “Zbog te visoke preciznosti nitko nam nije mogao oteti te patente jer bi morao raditi jako puno mjerenja - naše ekipe ih rade po cijeli dan po raznim kategorijama, npr. mjerenja svojstva bojila ulja na platnu. Mi smo sve to objavili u matematičkom dijelu, zainteresirani znaju da ta preciznost mora biti apso32

IC za prIntere

kipa Žiljkovih radi i na proširenju printerskih drivera u računalu. “Mi ih programiramo tako da stvaraju IC otisak na printeru. Sve što iz kompjutera ide prema printeru uvijek ima neki znak jer je slika ugrađena u driver-zaštitu, prepoznavanje. To se ne može kopirati konvencionalnim kopirnom aparatima”, kaže Žiljak. Bavi se i primjenom IC-a u slikarstvu. Danas tehnologija koju razvija omogućava, primjerice, slikarima da u IC spektru u sliku sakriju svoju intimu ili, primjerice, ubace neki erotski detalj ili poruku koju ne smiju javno iznijeti.

lutna. Morate imati puno iskustva, interes i u matematici i u grafici, jer taj je posao izuzetno precizan i njima se vrlo malo ljudi može baviti, a mi se u struci svi znamo. Problem je što na kraju dođete do materije, bojila koja morate dobro proučiti. Neki su pokušavali mjeriti i rezultati su im bili drugačiji, nisu uspjeli sve složiti kako treba, pa na kraju svi oni dođu kod mene”, otkriva Žiljak.

Nestat će ne samo barkodovi, već i deklaracije na raznim jezicima. Prehrambeni proizvodi bit će zapakirani u prozirnu plastiku, a svi popratni podaci bit će ispisani IC slovima

ObItelj dOšla dO InOvaCIje

nfraredesign je nastao na temelju doktorskog rada Ivane Žiljak iz 2008., nastavila je intenzivno raditi na patentu i u posao uključila oca Vilka, sestru Janu i Klaudija Papa. „Odlučili smo razvijati tu specifičnu mješavinu fizike, matematike, umjetnosti i dizajna, od kojih se izum sastoji. Najprije smo bili koncetrirani na otisak na papiru a potom i na drugim materijalima. U stalnom smo kontaktu s domaćim i stranim stručnjacima za različite materijale kako bismo vidjeli procedure, temperaturne ovisnosti...”, priča nam Ivana Žiljak.

Inovator Vilko Žiljak u zadnjih je pet godina za Infraredesign po cijelom svijetu dobio 60-ak nagrada

Svakoj boji koja im dođe iz dućana njegova ekipa odredi tzv. Z vrijednost, odnosno Z varijablu. Tako su, po Zagrebu i Zelini, u kojoj je Žiljak rođen, nazvali varijablu koja je, kao kilogram i centimetar, već prihvaćena u svijetu, pa već i drugi tako mjere boju. Isti ton može imati različiti Z, kamera jednu hoće a drugu neće vidjeti. “Tu ulazimo u pitanje materija slikarskih boja u IC spektru, što sada nitko ne uči, a za 20 godina će biti obavezan predmet”, prognozira Žiljak, inače dobitnik niza nagrada, pa tako i nagrade za najboljeg hrvatskog inovatora u 2012., kao i Zlatne kune HGK za životno djelo. U zadnjih pet godina za Infraredesign je po cijelom svijetu dobio 60- ak nagrada. “Za taj smo izum dobili nagradu za znanost u Pittsburghu. Sada odlazimo ponovo u London, Tajvan, Indiju... Eto, i to je Hrvatska”, kaže izumitelj. nestat će barkOdOvI Velika prednost proizvoda je činjenica da je iznimno jeftin. “Ta tehnologija ne poskupljuje jer tu nema nikakve nove tehnologije, koriste se kamere koje su ionako posvuda oko nas. Nadzornost u budućnosti će biti nevjerovatna jer se cijene tehničke robe u kojima je integrirano računalo, svake godine prepolove, a brzina povećava. Za 20 godina sve će biti pokriveno nadzornim kamerama, koje danas sve imaju IC, a tu funkciju već ima i puno amaterskih kamera. Već danas postoji toliko nadzornih, IC kamera, kojma se sve bilježi. Oko nas će uskoro biti i puno više te nove elektronike koja transformira područje apsorcije svjetlosti koja iz IC područja dolazi u frekvenciju našeg oka, da mi to možemo raspoznati. Sada razvijamo posebne kacige, a za deset godina svi ćemo imati naočale kojima ćemo gledati i tu drugu, IC stvarnost i to po danu- imat ćemo cijelo vrijeme i tu drugu sliku”, prognozira Žiljak. Već sada postoje skeneri koji čitaju knjige naglas, pa je za pretpostaviti kako ćemo u budućnosti, stavljajući na glavu te naočale dobivati niz podataka o nekom proizvodu, koji se više neće nalaziti ispisani po njemu. Nestat će ne samo barkod, već i deklaracije na raznim jezicima, te razni drugi podaci koji sada opterećuju dizajn proizvoda. “To će tako ući u naše živote da nećemo ni primijetiti, kao što nismo primijetili plastiku koja je došla u sve dućane. Razni prehrambeni proizvodi bit će zapakirani u prozirnu plastiku, a svi popratni podaci bit će ispisani IC slovima. Ne možemo zaustaviti plastiku, kamere niti računala”, kaže Žiljak.

T unastoti, a taj razvokomustudiji -2016. g sekilijuna ojki za ocjena šuje tri . “Iako tora za uspokretači kureni proie prilapisima, onzulkarski aravno ušavapodar-

eličini tržišta, na eura acijski ukljukacija i niranja ženjenastoustave ICT-a odina”, banka ns HR enjima ve gruo osim u Goru, Hrvatormaprateje

Zaštita

Intelektualno vlasništvo je imovina, koristite ju bolje

Veliki korporacijski sustavi, poput Podravke, imaju veliki portfolio intelektualnog vlasništva, kaže odvjetnik Mladen Vukman, vrijeme je da ga počnu graditi i manje tvrtke Piše: Majda Žujo

ntelektualno vlasništvo u modernim je društvima jedna od osnovnih vrijednosti kompanije, a nematerijalna imovina smatra se strateškom imovinom. No, ne i u Hrvatskoj, gdje nematerijalnu imovinu štiti tek desetak posto društava. Razlog je što naše gospodarstvo na intelektualno vlasništvo ne gleda kao na imovinu nego kao na pravno pitanje, a posljedica je da se njome onda pogrešno upravlja. Naime, nematerijalna imovina često višestruko nadilazi vrijednost materijalne, pa pogrešna strategija upravljanja može donijeti milijunske gubitke i u procjeni vrijednosti poduzeća. Zapanjujući je podatak, kojeg nam je naveo Mladen Vukmir, odvjetnik i stručnjak za intelektualno vlasništvo, da u procesu privatizacije 90-ih godina, niti jedno trgovačko društvo u Hrvatskoj nije prodano, a da mu je izvršena procjena vrijednosti intelektualnog vlasništva, odnosno nematerijalne imovine. Jedina domaća tvrtka čija je vrijednost navodno procijenjena u skladu s međunarodnim standardima je Pliva, kada je izlistana na londonskoj burzi. Imamo premalo procjenItelja “U privatizaciji procjena intelektualnog vlasništva nije izostavljena namjerno, to se dogodilo iz neznanja”, smatra Vukmir. Tih godinaje, osim toga, bilo i vrlo nekvalitetnih procjena intelektualnog vlasništva. “Nakon toga su uvedeni revizori koji su radili procjene improviziranim, nestandardnim metodama koje nisu prihvaćene prema međunarodnim knjigovodstvenim standardima”, tvrdi Vukmir, dodajući kako je u Hrvatskoj i danas malo onih koji rade procjenu intelektualnog vlasništva i koji su kvalificirani za procjenitelje nematerijalnih vrijednosti. Jedno od objašnjenja zašto je hrvatsko gospodarstvo tako

titi. Tradicionalno, kao prava intelektualnog vlasništva smatraju se autorsko i srodna prava, te pravo žiga, industrijskog dizajna, patenta, poslovne tajne i druga prava. Ono što se može zaštititi relativno jednostavno, i što je obično prva stanica na putu izgradnje portfolija prava intelektualnog vlasništva, različiti su aspekti identiteta trgovačkog društva.

Prva stanica na putu izgradnje portfolija prava intelektualnog vlasništva su elementi identiteta trgovačkog društva

dugo u tranziciji, Vukmir vidi upravo u činjenici da ne radimo s nematerijalnom imovinom. “Budući da to 20 godina nismo shvaćali, 20 godina petljamo u tranziciji i ne možemo van. A izgleda nam kao da će to trajati vječno. Ako želimo dovršiti proces izlaska iz tranzicije, nematerijalna imovina mora postati centralna društvena vrijednost. To je tako u svakom modernom gospodarstvu”, smatra Vukmir. Što se sve može smatrati intelektualnim vlasništvom? Kako kaže Vukmir, treba vidjeti što se stvara kao dodana vrijednost i što se može zašti-

nIje jeftIno, alI se IsplatI “Oni se štite prvenstveno pravom žiga, odnosno trademarkom. U Hrvatskoj tu riječ često miješaju s pečatom, ili štambiljem, ali ona u biti označava brend. Žig nije opcija u modernim standardima poslovanja, to je zadatost. Ne možete se pojavljivati na tržištu bez da ste vlastitu tvrtku zaštitili žigom, a to moraju slijediti i identiteti pojedinih linija proizvoda ili usluga. Dakle, kao poduzetnik nećete odlučivati hoćete li štititi svoju tvrtku žigom ili ne. Jednostavno, ako se ne štitite na adekvatan način, na modernom tržištu ne možete uspjeti”, upozorava Vukmir. S druge strane, na poduzetnicima je da sami odluče na koji način i na kojem prostoru žele štititi svoja intelektualna prava. Hoće li to biti u regiji, odnosno na tržištima na kojima stvarno posluju, ili će svoj krovni identitet trgovačkog društva štititi i na tržištima na kojima ne posluju. “Kompanije moraju izgraditi strateške kriterije kako bi mogle donositi brze poslovne odluke gdje će i kako što štititi, i kojim sporazumima, bilo kroz WIPO (Madridski sporazum) ili CTM (žig EU) u slučaju EU”, priča Vukmir. Kada želi zaštititi svoju nematerijalnu imovinu, poduzetnik bi se stoga prvo trebao posavjetovati s nekime tko je upoznat s načinima zaštite intelektualnog vlasništva, znači odvjetnikom ili patentnim odnosno žigovnim zastupnikom. Njega će upoznati sa svojim proizvodima, proizvodnim programom, filozofijom kompanije i ele33

Zaštita

Do patenta je Dug put “Iz mog iskustva taj prelazni period traje dvije do tri godine. Za one koji su ozbiljni. To je naporno jer morate imati unutarnje resurse, kako ljudske tako i financijske kako biste to mogli provesti. Treba angažirati vlastite ljude koji će provoditi dugo vremena na sastancima i učenju prije nego li će postati samostalni i učinkoviti. Doći do patenta je osobito veliki napor”, priča Vukmir, dodajući kako je za gospodarstvo koje još toliko ne koristi intelektualno vlasništvo normalno da u zaštitu uđe kroz žigove jer su relativno jednostavniji i jeftiniji od patenta. “Ako štitite žig onda troškovi zavise o tome na koliko se zemalja odnosi. Svaki je žig teritorijalno ograničen. On može koštati više tisuća eura. O broju zemalja u kojima se štiti ovisi hoće li to biti dvije, tri, 15 tisuća eura ili više. Za mali biznis to mogu biti značajni troškovi jer cijena ne ovisi o veličini kompanije. Činjenica je da je sustav intelektualnog vlasništva namijenjen zrelim ekonomijama. Hrvatska to nažalost još nije i zbog toga ulaskom u EU proporcionalno više osjećamo teret prelaska na korištenje prava intelektualnog vlasništva”, smatra Vukmir, ali napominje kako bi na intelektualno vlasništvo trebalo gledati kao na investiciju, a ne kao na trošak. Jer, ako je imovina zaštićena pravima, njezina će se vrijednost zasigurno mnogo uspješnije monetizirati. Kada bismo uzimali školski primjer kompanije koja je među najboljima u svijetu kada je u pitanju zaštita nematerijalne imovine svakako bismo mogli izdvojiti Coca-Colu čiji portfelj žigova ima vrijednost oko 70 milijardi dolara. Nasuprot tome, ta kompanija u nekretninama ima vrijednost oko 30 milijardi dolara. “Nematerijalna imovina može biti višestruko veća od materijalne. I zbog toga moderne ekonomije koriste žigove, a ne iz ljepote i tankoćut34

nosti. Danas imati portfolio nematerijalne imovine naprosto znači veću vrijednost za kompaniju i njezine dioničare. Kupiti kompaniju i onda uništiti vrijednost njezinih brendova zato da bi se na njezinom mjestu sagradila poslovna zgrada i iznajmljivali poslovni prostori je pretpotopni gospodarski model”, priča Vukmir. Ipak, nekoliko je nesporazuma u percepciji intelektualnog vlasništva, poput onoga da se poslovne ideje i ideje uopće mogu štititi intelektualnim vlasništvom. Ideje se ne mogu štititi, već samo načini na koji je neka ideja provedena. “Ljudi ne razumiju razliku između ideje i nematerijalnog načina njezine implementacije, odnosno kreativnosti. Osim toga, kada dođu štiti intelektualno vlasništvo, htjeli bi to bude što šire, ali sustav intelektualnog vlasništva funkcionira tako da štiti što uže. Taj balans omogućava da se gospodarstvenici, odnosno kompanije mogu takmičiti međusobno. Dakle, točno je da će putem zaštite IV dobiti zakonski monopol u nekom području, ali će on biti što uži kako bi se drugim članovima društvene zajednice ostavio prostor za takmičenje i razvoj novih ideja implementacije zaštićenog intelektualnog vlasništva”, poručuje naš sugovornik. Tipična neadekvatna percepcija susreće i kod ljudi koji misle da se žigom štiti znak. PIXSELL

mentima komunikacije, da bi identificirali i zaštitili pojedine elemente portfolia. “Kad jednom počne koristiti nematerijalnu imovinu, kompanija će to raditi zauvijek. Nikada niti jedna kompanija nije prestala koristiti intelektualno vlasništvo nakon što je to jednom započela”, ističe naš sugovornik. No, ne poriče da je proces restrukturiranja kompanije u uspješnog korisnika prava intelektualnog vlasništva dugotrajan i skup.

Sustav intelektualnog vlasništva je za zrele ekonomije. Hrvatska to još nije i zato ulaskom u EU više osjećamo teret prelaska na korištenje tog prava

U Hrvatskoj je, kaže Vukmir, manje od 10% tvrtki usvojilo korake za za zaštitu nematerijalne imovine, ali niti toliko kao poslovnu rutinu

“Predmet zaštite je zapravo nešto što se na engleskom naziva ‘Goodwill’. To bi se dalo objasniti kao vrijednost reputacije znaka u očima potrošača, to je ekonomska vrijednost imidža vezanog na znak”, ističe Vukmir. Da bi se ta vrijednost procijenila postoje razne metode koje primjenjuju ovlašteni revizori. Prva metoda se bazira na stvarnoj transakcijskoj vrijednosti, druga na tržišnoj, pretpostavljenoj vrijednosti, dok je treća takozvani ‘discounted cash flow“. No, u Hrvatskoj je te metode teško primijeniti jer nemamo puno transakcija nematerijalnom imovinom. opasnosti na eu tržištu Prema Vukmirovom iskustvu, u Hrvatskoj je manje od 10% kompanija usvojilo korake usmjerene na zaštitu nematerijalne imovine, ali niti toliko kao poslovnu rutinu. Ipak, posljednjih godina ta brojka raste, a približavanjem Europskoj uniji poduzetnici su shvatili da će imati problema ukoliko se ne zaštite. “Neki veliki korporacijski sustavi, poput Podravke, tradicionalno imaju veliki portfolio intelektualnog vlasništva. I kompanije iz Agrokor grupe te Lura grupe, prije nego je prodana, sustavno rade na izgradnji vlastitog portfolia. Oni su sa zaštitom nematerijalne imovine počeli ranije jer su bili prisutni na više tržišta. Nakon njih su krenule i male kompanije”, ističe Vukmir. No, mnogi to nisu prepoznali pa ih je dočekao hladan tuš kada su shvatili da postoji više konkurentskih kompanija koje, primjerice, posluju s jednakim imenom. “Kako se ti poduzetnici do sada nisu štitili na EU tržištu, pitanje je trebaju li se boriti za zaštitu ili mijenjati ime. Većina ih je odlučila mijenjati ime. Kada imate milijun potrošača mijenjati ime je veliki problem, ali ako imate tri velika kupca u domaćem poslovnom okruženju, njima ćete moć objasniti da se, primjerice, vaši strojevi sada zovu drukčije”, priča Vukmir. “Hrvatska je do sada uglavnom harmonizirala svoj pravni sustav zaštite s pravnom stečevinom EU. Ulaskom u EU nastupit će tržišne posljedice za domaće gospodarstvenike koji nisu štitili svoja prava, a njihovi konkurenti na tome velikom tržištu jesu. Stoga bismo se svi trebali više pozabaviti zaštitom autorskog prava žigova i patenata, pogotovo industrije u kojima se izumi koji proizlaze iz razvoja patentiraju na modernim tržištima, od ralica za snijeg do željezničkih vagona i brodova”, zaključuje Vukmir.

ADV 407/2013 HR

Bezgranično kombiniranje. Ciljano optimiziranje. Je li vaš protok robe pregledan, a rokovi isporuke optimalni? Mogu li se smanjiti vaše zalihe u skladištu ili ﬁksni i ostali troškovi? U mreži nabave, proizvodnje, skladištenja i distribucije pokrećemo skupa s vama ljude, robu i podatke prema jasnom cilju: poboljšanju vaše logistike radi ostvarivanja prednosti u odnosu na konkurenciju – i to diljem svijeta. Jer je svako logističko rješenje individualno poput naših klijenata. Uvjerite se i sami u pokretačku snagu GW-a: gw-moves.com Servisni telefon +385.1.3436926 www.gw-world.hr

GW_407_Poslovnidnevnik_200x265+3.indd 1

07.04.13 23:19