Olja Runjić: Auf wiedersehen, Mustafa by Jesenski i Turk

Olja RunjiÄ&#x2021;

Auf Wiedersehen, Mustafa

Beletrina gotovo stvarnosna proza

Urednik: Momir Oljača Grafički urednik: Boris Kuk Naslovnica: Mirta Pavić Izdavač: Naklada Jesenski i Turk Za izdavača: Mišo Nejašmić Tisak: Znanje d.o.o., Zagreb www.jesenski-turk.hr

Olja RunjiÄ&#x2021;

AUF WIEDERSEHEN, MUSTAFA drugo izdanje

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, kolovoz 2013.

Posebnu zahvalnost za neke stvari od životne važnosti dugujem dr. Stefanu Birreru, Dariji Vukić i Saši Runjiću

Hvala mojim prijateljima

Taji

Kako ćete znati je li netko umro? Najjednostavnije je provjeriti da li diše. U tom slučaju komad stakla je sasvim korisna stvar. A možete gledati i kako nestaje pred vašim očima, u nekom gradu, na nekoj tamo cesti. Vrati se Vrati se Vrati se Vrati se VRAĆAJ SE! Noć je bila turobno nepomična. Sve što joj je prethodilo oslobodilo me nepotrebnih slutnji. Nitko nije vidio. Niti je tko čuo. Možda nekoliko vrana ili golub. Zavjerenički su se skutrili u debelim krošnjama pa o njihovom prisustvu nemam preciznih podataka. Nije bilo svježih tragova krvi. Nitko nije rasipao perje. Nije bilo vrijeme kočoperenja. KOČOPERITI SE – egocentrično se razmetati nečim. Podrazumijeva stav s nosom prema nebu, hinjenu nezainteresiranost za stvari zemaljske, tobožnju nedodirljivost i uzvišenost nad ovom prljavom ruljom.

SARAJEVO Kiša, jako puno kiše...

Fahmi Habibi, palestinski obavještajac, iskopao je sebi grob da se time ne moraju zamarati njegova djeca. Fahmi Habibi, palestinski obavještajac, iskopao je sebi grob. Fa-hmi-Ha-bi-bi-isko-pao-grob. Fahmi Habibi je realan čovjek. Fahmi Habibi, jadničak. Fahmi Habibi, budala. Fahmi je ego manijak! Fahmi Habibi, palestinski obavještajac. Fahmi Habibi je govno. Tko sebi jamu kopa, sam u nju upada. Fahmi-ha-bi-bi-fah-mi-ha-bi-bi-fah-mi-ha-bi-bi-fahmi-fah-mi-fah-fak! Buljila sam u talog kišnih kapljica na zamagljenom staklu. Možda je to nečija duša upravo izdahnula svoj posljednji ovozemaljski dah. Parom iz smrznutog nosa utiskivala sam život u mrtve stanice usta, brada i nosova što su poput pečata ostavljale jedini vjerodostojan trag onih koji putuju. Kroz prljavo vagonsko okno, poput velike, nategnute incerade, nazirao se magleni ogrtač zakačen za električne stupove nevidljivoga grada. Bio je ponedjeljak, treći novembar, sedam i petnaest ujutro. Kao što rekoh padala je sitna, prljava kiša i bio je novembar, jer tu gdje sam se zatekla studeni je Auf Wie de r se h e n , Musta fa

~ 14 ~

izvan upotrebe. Mamurna od puta, otečenih prstiju, pokušavala sam iskrcati kroz visoka i uska vagonska vrata dva velika kufera drečavocrvene boje na peron broj 4 sarajevskog željezničkog kolodvora. Ponijela sam i svoj prijenosni Mac star tri godine, crvenu sportsku torbu, military jaknu s krznenom kapuljačom te crnu kožnu torbu obješenu o lijevoj podlaktici. Desnu sam pružila kondukteru koji je u dnu stepenica objema rukama grabio prtljagu. Torbe je položio na popljuvano peronsko tlo da bi mi, razvukavši krakate ruke, stao glavom motirati da skočim. - Ima i kod nas perona za bacanje, da sam htjela. - Kob’te prifatio? Ljudi su ćudljivi. Znam ja, bio! Čeko vizu za Švedsku. Tri mjeseca… - Da – promrsim nezainteresirano natovarena prtljagom, poput kakvog pokajnika zgrbljeno grabeći prema izlazu. - …duga ko tri godne. Sačekaj bona da ti pomognem. - Hvala, nema potrebe. Kondukter slegne usukanim ramenima po kojima se nataložila perut pa pripalivši cigaretu okrene glavu na drugu stranu. - Pokisnućeš ženska glavo... Stala sam pred glavni ulaz okružena torbama. Svuda naokolo razabiralo se gusto, sarajevsko jutro. Ne postoji značajan razlog zbog kojeg sam od svih gradova izabrala ovaj. Pothvat se svakako ne bi O lja Run jić

~ 15 ~

mogao nazvati avanturom, još manje bijegom. Imala sam dva mjeseca na raspolaganju da napišem roman, ako zanemarim sitnu i nebitnu činjenicu da nisam imala pojma o čemu. U tom roku trebala sam dovršiti i naručenu dramu. Pisanjem zarađujem za život pa su me kreativne krize i kronični manjak discipline često skupo koštali. Da nije kolumne u jednom tjedniku, u kojoj tematiziram „ženska pitanja“, ne bih uspjela plaćati račune. Novac je stizao neredovito i odjednom, u skladu s mojim karakterom – ili ga je bilo ili ga uopće nisam imala – najčešće sa šest mjeseci kašnjenja po obavljenom poslu, stoga mi je kolumna garantirala manji egzistencijalni stres i redovitiju probavu. Čim se izmjestim iz ustajale svakodnevice, računala sam, stvari će se neminovno razbistriti što će me dovesti do genijalnog zapleta. Sarajevo je zadovoljavalo osnovne kriterije: bilo je dovoljno udaljeno, taman koliko je potrebno da onemogući svakoj „šuši“ da se nenajavljeno utrapi za vikend (na skijanje i ćevape), a opet dovoljno blizu da mi dođu dragi ljudi, ako ih poželim. Tu su planine, snijeg i mogućnost potpune izolacije. Kako sam ovdje boravila nebrojeno puta, stekla nekolicinu prijatelja, u najgorem slučaju dobrih poznanika, na određeni način ovo je bio moj grad. Nadala sam se da će me već nekako oboriti s nogu. U njega sam se sklanjala kad god bih bila u fazi oblizivanja rana, slavljenja sitnica i drugih banalnosti iz oblasti život mi je kolosalno poseban da ne može biti običniji. Budući da sam trpjela od nedostatka sadržaja, urođene radosti i nezaboravnih anegdota arhiviranih za buduće izigravanje frajerice pred Auf Wie de r se h e n , Musta fa

~ 16 ~

naivnom unučadi, obilato sam se razbacivala frazama tipa: moje sklonište pred nadolazeće nevrijeme, kao i udaljen pogled na nabujalu rijeku. Zbog toga, a najviše zbog onog nejasnog i neobjašnjivog, bio mi je sve samo ne mrzak prvi susret s gradom. Svaki sam novi dolazak doživljavala kao beskonačno prvi, osjećajući početničko uzbuđenje pred nesavladanom materijom. U Sarajevu sam otkrila nepodnošljivu lakoću hodanja, postajući opet i iznova svjesna koliko se vitalne energije krije u nogama. Ograničena na duga plivanja u ljetnom razdoblju, noge su me služile bez posebne radosti, dok sam ovdje bila odobrovoljena svakim učinjenim korakom. Prehodano uzduž i poprijeko nudilo je uvijek druge uzbrdice, jabuke i trešnje u tuđim dvorištima, bremenite svjetove i strahove zamandaljene iza teških kapija. Često bi mi na prvi pogled prizvalo ubitačne misli, dok ne omekša pod svjetlima minareta upaljenim u ramazansko povečerje. U protivnom, planina je alternativno rješenje. Stajala sam tako škiljeći prema gradu i pucketala nabreklim prstima u iščekivanju da se pojavi netko tko će mi predati ključeve i prebaciti me do unajmljenog stana na čaršiji. Najam me koštao dvjesto eura ili četiristo konvertibilnih maraka plus režije. Taj plus je najgori dio rente a moja su leđa patila pod naletima kišovitog vjetra. Kasnio je petnaest minuta. Kiša je bivala jača. Bilo je hladno. Buljila sam u nokte na lijevoj ruci kao da ih prvi put vidim, čudeći se sumanutoj brzini njihovog rasta. Puhanjem sam pokušavala rastjerati sitnu vagonsku prašinu koja se zavukla u procjepe između mesa i vrhova noktiju. Prljavi nokti O lja Run jić

~ 17 ~

mi općenito ostavljaju dojam nečistoće. Čim bih vidjela nekog s crnim ispod noktiju uvjerila bih samu sebe da su mu gaće i potkošulja natopljeni smradom. Opsesivno sam rezala i čistila nokte i taj prvi, pogrešni dojam koji bih mogla ostaviti na osobu koju sam čekala činio me prilično nervoznom. Prije samo tjedan dana izležavala sam se na opustošenoj plaži u podnožju betonskih kabina s ružnim, ruzinavim vratima. Solju nagrižene fasade žarkih i raznolikih boja ukazivahu na minulo vrijeme komunističkih pamfleta i obijesnu sreću neimaštine. Cuba libre! Za jedno prosječno dalmatinsko ljetovalište pokleklo pod zamahom recesijske estetike ovakvo mjesto pod suncem bilo je sto posto nadrealno. Bar je tako izgledalo. Jedino su zapadnjački brendovi automobila parkiranih posvuda po rekreacijsko-pješačkoj zoni i miris skupocjenih krema protiv štetnih UV zračenja podsjećali na ovdje i sada. Pred mojim nezainteresiranim očima svakodnevno se odvijala povijest jedne devastacije. U to ime sam radije, nosom uronjena u tirkizni ručnik, plutala po raskošnim krajobrazima uspomena. Mjesto radnje: isto. Vrijeme radnje: tridesetak bezbrižnih godina unatrag. Nivea iz plitke, plave kutije, rastrackana u debelim, bijelim naslagama po gologuzoj dječurliji, uzbibani podbraci brkatih očeva umašćeni pohanim batacima i mastilom Slobodne Dalmacije, zadrigli cvrčci u zapaljenim krošnjama verglaju monotonu melodiju kasnosrpanjske fjake. Histerični glasovi socijalističkih majki, njihova Auf Wie de r se h e n , Musta fa

~ 18 ~

nedepilirana pazuha skorena od soli, bdiju nad našim podnevnim drijemežom kao velike morske alge, a smrad benzina kupljenog na bonove, škovace i rastočeni opušci Filtera 160 koje je jutarnja plima nanijela na šljunčani nasip, dočaravaju ljeto na jugoslavenskoj rivijeri. Taj su omraženi prefiks mogli opravdati jedino Bosanci, Beograđani i nešto sitno Slovenaca koji su u to vrijeme gradili vikendice na Jadriji. Po svemu drugom ona nije bila ni rivijera, ni inozemna, ni tuzemna, a kamoli jugoslavenska. Jadrija je oduvijek – često na svoju nesreću – pripadala lokalnom stanovništvu. Po tom je pitanju u zadnjih trideset godina sve ostalo isto. A kao posljedica istog i sve drugo je ostalo isto. Možda malo gore, jer vrijeme je neprijatelj nepomičnih stvari. Zato mi je drago mjesto na svijetu. Kad krene bura u listopadu, živalj se raseli po gradovima, trafika i dućan dobiju katanac, tko želi preživjeti trebao bi posjedovati nesalomljiv karakter i urođenu vedrinu. Boravak na neodređeno vrijeme mogao bi imati kobne posljedice za početnike i neupućene. Na dnevnoj razini, ugodnu dosadu kratila sam prebrojavanjem hrpica trule morske trave koju je maestral pravilno raštrkao po izlizanom betonu. Upravo u jednom od tih blaženih trenutaka – da li zbog oronulih kabina, oguljenog crvenog laka s nožnih prstiju ili sveprisutnih znakova raspadanja – zapahnuo me, duboko iz utrobe, reski zadah truleži. Propadanja nečega od vitalnog značaja. Poput sitnog odrona na autocesti. Dužinom kičme protutnjaše mi trnci kao četa obezglavljenih mrava. Kiša je i dalje lila. Trenutak u kojem sam donijela odluku nepovratno O lja Run jić

~ 19 ~

se sunovratio u vrtložne meandre podsvijesti, poput zagnjurene glave plivača kojeg sam tih dana viđala na potpuno praznoj plaži. Pojavio bi se rano izjutra, s prvim zrakama sunca ili u suton. Osim mog odsutnog tijela, izvaljenog preko ruba betona, nije bilo bijesnog psa ni ocvalih lovaca na furešto meso. Tek bi pokoji endemski poklonik rekreacije u prirodi projurio na rolama, rjeđe na biciklu. Bio je kasni listopad, borove iglice su promijenile boju iz zagasitozelene u smeđu. Oleandri su trusili crknute latice po razgaženoj zemlji. Iz udaljene kuće dopirao je utučeni glas Ornelle Vanoni: amore fai presto / io non resisto / se tu non arrivi / non esisto / non esisto / non esisto… Nebo nad svjetionikom je pomodrilo. Po njegovim dolascima mogao si naviti sat. Odsutan, spori hod, odmjeravanje površine, kratko zadržavanje na skalinama, skok na glavu. Pliva ujednačenim ritmom oko 45 minuta, meditativno. Pred kraj prebacuje u leptir. Izvaljena potrbuške na mlakom tlu promatrala sam njegove ruke kako u širokom luku izranjaju iz vode. Kad prislonim uho na ugrijani beton mogu čuti mreškanje valova. Nismo uspostavili osobiti kontakt. Jedina spona među nama je mjesto na kojem smo se sretali, svakog dana u isto vrijeme. Čak su nam i perspektive različite: on na moju polaže pravo iz vode, ja na njegovu s mlakog betona. Kao i na sve ostale sudionike ovog igrokaza, samo što ih nije bilo. Ostali bismo nas dvoje. Znala sam ga iz viđenja – nekadašnji kapetan duge plovidbe na strancu. Otkad mu je žena oboljela od rijetke autoimune bolesti zauvijek se iskrcao s broda, maratonskim rutama tažeći nostalgiju za Auf Wie de r se h e n , Musta fa

~ 20 ~

vodenim prostranstvima. Govorilo se da ju njeguje godinama. Sam samcat, s jednakim strpljenjem. Kao da postoji barometar njegovog strpljenja koji je svima na uvidu. Kao da je to što radi nenormalno i treba mu dići spomenik. Nisam voljela spomenike, a iz nekog sam razloga uvjerena da ih ni usamljeni plivač ne voli. Često sam promatrala kako puni morskom vodom bijele, plastične kante u koje se nekad točio benzin, a potom ih sprema u gepek crnog automobila. Jednom sam mu u prolazu dobacila: - Kuda s tim silnim morem? - Žena u njemu ražentaje kosu. Naročito ljeti. Svetac. Trebalo bi mu dići spomenik. Kao da itko normalan i zdušno posvećen bilo čemu u sadašnjosti može voljeti spomenike, otužne podsjetnike na „bolja vremena“. Ali u ovim se krajevima, po difoltu, svako svršeno vrijeme oplakuje kao bolje. Za razliku od onih koji su, ne tako davno, umirali u ime budućih boljih vremena i čije biste zjape zapišane na kakvoj pustopoljini koja će preko noći biti prenamijenjena u građevinsko zemljište na kojem će, dok kažeš bager, niknuti suvremena svetišta najsjajnijeg razdoblja ljudske povijesti, ovaj se narod presamićuje nad vlastitom prošlosti. Ako upitate bilo koga od ovdašnjih ljudi, reći će vam kako je lani bilo bolje nego ove godine, jučer je nemjerljivo bolje od sutra, a prije pedeset godina je sve bilo sjajno. Valjda zato što je oduvijek bilo i bit će da ljudi misle kako je u nekoj stvarnoj, proživljenoj prošlosti, ili pak onoj zamišljanoj (do koje se dobacivalo usmenom predajom, O lja Run jić

~ 21 ~

starim fotografijama i tradicionalnim pjesmama), bilo bolje nego što je danas. Zatrovana geografskim i osobnim naslijeđem, trudila sam se oduprijeti žaljenju za tempi passati. Stojimo smjelo! Kao kartonske kutije na trusnom području. Kao moje obamrlo tijelo na ofucanoj plaži, monumentalnije od svih skulptura od soli. U dnu utrobe me presječe tupa bol. Zaronila sam najdublje što umijem eda bih razbucala putanju jatu sićušnih riba. Zamislila sam njihove masne otiske na bijeloj salveti. Ostavila plivača da potone u budućnosti. Sporim zaveslajima razrezujem glatku koru tirkizne površine. Slana voda mi golica grlo. Tonem Tonem Tonem Tonem Tonem Tonem

~ I dalje lije kao iz kabla. Niz polje idu babo sejmeni... čuje se iz jurećeg taksija. To mi je omiljena sevdalinka. I to nešto znači. Znači li? Čemu su me naučili svi gradovi? Na Mars! Na vrh brda. Bez kraja i konca. Volim kefir za doručak. Parangal u prozoru. Pašticada od palamide je vrh u vrijeme suše. Poput pješčanog mulja. Rode i rodoslovlje. Auf Wie de r se h e n , Musta fa

~ 22 ~

Zagledana u lokvu svježe kišnice kao u bazen po kojem plutaju moje rastočene cipele, ugledah crnu pučinu i nad njom zalijepljena bijela jedra, kao kad kažiprstom utisneš želju na dno fildžana. Ljetu je došao kraj. Sve je u Sarajevu radilo u prilog zimi. I moje prugaste čarape nakvašene kišnicom. O vrat mi se zakačila ruka nepopustljive jeseni, daveći mirisom ispušnih plinova. U ovom dijelu grada nema dobrih restorana, avangardnih kazališta ni blještavih zgrada izniklih nad strunulim kostima mrtvog vremena. Ovaj grad dostojanstveno sahranjuje svoje mrtve. Iz čega proizlazi: ako je dostojanstvo hvalevrijedna kategorija, ovdje je zahvalno umirati. Ovo mjesto je spomenik samo po sebi. I sebi. Holiday Inn – poput izraubane premosnice iz onda u sada, žut i uspravan, on je ogromna afrička papiga u krletci oslobođenog grada. Uvježbana da kaže bujrum! Tu i tamo, na istom mjestu, u desecima drukčijih pogleda na Sarajevo. Auto je zatandrkao po kolovozu. Netko u sivom odijelu otvorio je vrata do suvozačevog sjedala. Sjela sam bez riječi, smorena kišom. Pored mene promicale su oštećene zgrade i drvoredi razgolićenih platana. Po navici bacam pogled na ruševinu koja je podsjećala na nekadašnju tvornicu duhana. Sjetih se prve vožnje istom ulicom u siječnju devedesetšeste, bila je to druga ulica. Možda ljepša od ove sadašnje. Ili mi se tako činilo obamrloj pod teretom uspomena. Kucalo je snažno bilo jutarnjeg saobraćaja. Osjećam se sigurno. Zaštićeno i uljuljkano. Ubiti oko. Kao da ni jedna O lja Run jić

~ 23 ~

nevolja od svih bjelosvjetskih nevolja ne može dobaciti do mene šćućurene u autu, na razlokanoj cesti. Prepustila sam se bez zadrške rijetkom osjećaju, zato što sam znala da neće potrajati. Januar, februar, mart, april, maj, juli, ju… ne! juni, juli, august… Otključala sam vlagom natopljenu bravu u prizemlju austrougarske trokatnice. Ubacila prtljagu u haustor, razgledala okoliš. Vrata do nalazi se mali granap u kojem izborani vlasnik zalutalim mušterijama pedantno reže sir iz Konzuma, prstima požutjelim od hercegovačke škije, odjeven u bijeli mantil, lica zasjenjenog abažurom bijele kape. Takav ispran, sav u bijelom, više je nalikovao zdravstvenom radniku zalutalom među salame nego trgovcu mješovitom robom. Kod njega garant nitko ne kupuje. Naše će prijateljstvo započeti nakon što ga prvi put oslovim s barba. Svako jutro će mi ostavljati plastičnu vrećicu s kiflama i kiselim mlijekom zakačenu za kruškoliku kvaku ulaznih vrata. I kutiju „ženskih“ cigareta. Otkako me počela opsjedati misao o skidanju s nikotina prešla sam s normalnih na mizerna slim pakiranja. Ako mi se još jednom netko nakesi u lice s onim odvratno pobjedonosnim izrazom ništa lakše na svijetu, svečano obećajem da ću ga pljunuti. S druge strane ulaznih vrata bila je prodavaonica posuđa i kuhinjskih aparata i grafit: Jedite govna, hiljadu muha ne može biti u zabludi! Stan je bio osvijetljen i prazan. Uzani hodnik sa stalažom za cipele, kojom ću „zadrveniti“ mali prst bar deset puta, vrata od kupaonice s mesinganom Auf Wie de r se h e n , Musta fa

~ 24 ~

ručkom, prostrana kuhinja s bijelim elementima, bijeli hladnjak sa zamrzivačem marke Bira u kojem su se taložili krvavi tragovi prehrambenih navika bivšeg stanara. Potom drveni stol i dvije stolice ispod visokog prozora s duplim okvirom, a nasuprot zid s plakarima. U dnevnoj sobi nalazio se modri trosjed, televizor marke Bira smješten na niskoj polici od bijele iverice, bijeli tapison, udubljenje za biblioteku (prazno), žute zavjese, rezbareni turski stolić, ukošene drvene stepenice koje su vodile na galeriju na kojoj je položen veliki madrac s dva bijela jastuka i podna lampa iz Ikee. Nikad nisam čula za Biru, osim za onu u tekućem stanju, što me nije zaustavilo u altruističnoj odluci – dajem podršku tuzemnoj proizvodnji! Sve zajedno i nije bogznašto ali će uz male nadopune, s nekoliko kaktusa i orijentalnih jastuka, poprimiti izgled privremenog doma. Priljubila sam lice uz prozorsko staklo. Opuštala me njegova hladnoća. Kroz ogoljene krošnje probijala se magla i pogled na ofucane vrapce. S one strane okna bilo je dovoljno memle za otpočeti priču. Nije zagušljivo. Nema tragova prethodnih stanara. Osim u zamrzivaču. Nema topline, ni uspomena. Uspomene počinju s prvim pogledom na prostor. Koji je sada moj. Ako budem htjela. Još nisam spremna priznati očite stvari. Osim da je kiša odavno prestala padati. - Moja ti, kud god pođeš u Sarajvu gradu moraš zavrnut meni ispred kuće. A ja sjedim na verandi i ispijam kaficu. Isto ko sad. Na dlaku! Samo, nit je ovo kafa, nit sam ja na verandi. Nego u pički maternoj! O lja Run jić

~ 25 ~

– s izrazom pomirljivog gađenja stisla bi usnice hanuma te devedesettreće godine dok me učila baratati oklagijom u malom unajmljenom stanu na zagrebačkom Jordanovcu. Tankom medicinskom rukavicom nanosila bi kanu na prerano posijedjelu kosu te bi – čekajući da se boja stopi u paperjastu dlaku – do besvijesti pričala o svojoj kući. Najljepšoj u čaršiji. Takve nema nadaleko. Samo da se ovo svrši eto je nazad, pa kud puklo. Glavom umotanom u turban od teškog frotirskog ručnika otpuhivala bi žustro dim cigarete, paleći jednu na drugu, dok bi iz starog Grundigova kazetofona zavijao melankolični glas Himze Polovine. Gledam u opjevanu kuću. Prošlo je petnaest godina otkako razvlačim kore za sirnicu, zeljanicu, burek, baklavu… Jedino kadaif ne znam, da ga jebeš! Došla sam tu, u zgradu nasuprot. Hanuma je kuću po povratku prodala i zajedno s majkom odselila što dalje od uspomena. Na verandi joj pukla granata. Na kraju krajeva, najlakše pobjegneš od onoga što priželjkuješ. Nekad i na samom početku. Prozor gleda na buvlju pijacu: štandovi s kukičastim tabletićima, kapama od ovčje vune i šarenim priglavcima što ih pletu seoske nene pod slabom rasvjetom sobnih lampi. Pored njih redovi ljubičastog luka, rajčica, nara, mesnati krakovi prase, mrežaste vreće napunjene kvrgavim krumpirom, mrkva, paprika, cvjetača, slatko i kiselo zelje. Što god posadiš nikne. Ovdašnji se ljudi razumiju u agronomiju i vrtlarstvo. Mirišu pečeni kesteni. Tu počinje čaršija. Miješaju se tvrdi suglasnici kupaca s mekšim slogovima trgovanja na crno. I zvuk kiše po limenom oluku. Auf Wie de r se h e n , Musta fa

~ 26 ~

Tu ću definitivno moći pisati. Tonula sam u san ušuškana šumovima mora koje je simuliralo rogoborenje praznog frižidera. Znala sam, ništa nije definitivno. Zaspah skvrčena na trosjedu, pokrivena teškom zimskom jaknom i vunenim šalom. Fahmi Habibi, palestinski obavještajac, iskopao je sebi grob…

O lja Run jić