Raznolikosti religioznog iskustva - studija ljudske prirode by Jesenski i Turk

R A Z NOL I KO ST I R E L IG IO Z NO G I S K U S T VA

izdavač Naklada Jesenski i Turk za izdavača Mišo Nejašmić urednik Momir Oljača kazalo Monika Milić recenzenti dr. sc. Mijo Nikić dr. sc. Josip Mužić prijelom: Momir Oljača grafički urednik: Boris Kuk tisak: Znanje d.o.o., Zagreb www.jesenski-turk.hr

WILLIAM JAMES

RAZNOLIKOSTI RELIGIOZNOG ISKUSTVA Studija o ljudskoj prirodi

Prevela NADA HORVAT

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, veljača 2017.

Izvornik William James: The Varieties of Religious Experience Copyright prijevoda ÂŠ 2017 Nada Horvat, Naklada Jesenski i Turk Objavljivanje ove knjige potpomogli su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske

Sadržaj

AUTOROV PREDGOVOR ��7 Prvo predavanje RELIGIJA I NEUROLOGIJA �� 11 Uvod: Tečaj nije antropološki nego se bavi osobnim svjedočenjima – Činjenice i vrijednosti – Vjernici su zapravo često neurotični – Kritika medicinskog materijalizma koji osuđuje religiju – Opovrgnuta teorija da je religija seksualnog porijekla – Sva duševna stanja uvjetovana su stanjem živčanog sustava – Njihovo značenje ne smije se provjeravati njihovim porijeklom nego vrijednošću njihovih plodova – Tri mjerila vrijednosti; beskorisnost porijekla kao mjerila – Prednosti psihopatskog temperamenta spojenog s vrhunskim intelektom – osobito za religiozan život Drugo predavanje OMEĐIVANJE PREDMETA �� 27 Uzaludnost jednostavnih definicija religije – Ne postoji specifično “religiozno osjećanje” – Institucionalizirana i osobna religija – Ograničit ćemo se na osobni smjer – Definicija religije za svrhu ovih predavanja – Značenje izraza “božanski” – Božansko je ono što izaziva svečane reakcije – Nemogućnost točne definicije – Moramo proučavati ekstremnije slučajeve – Dva načina prihvaćanja svijeta – Religija je zanosnija nego filozofija – Svojstveno joj je oduševljenje u uzvišenim osjećajima – Njezina sposobnost da nadiđe nesreću – Potreba za takvom sposobnošću s biološke točke gledišta Treće predavanje STVARNOST NEVIĐENOG ��45 Opažanja nasuprot apstraktnim pojmovima – Utjecaj ovih drugih na vjerovanje – Kantove teološke ideje – Posjedujemo osjet za stvarnost različitu od one što je spoznajemo osjetilima – Primjeri “osjećaja prisutnosti” – Osjećanje .nestvarnosti – Osjećaj božanske prisutnosti: primjeri – Ostali slučajevi osjećaja Božje nazočnosti – Uvjerljivost nerazumnih doživljaja – Inferiornost racionalizma u uspostavljanju vjere – U religioznom stavu pojedinca može prevladavati ili oduševljenje ili svečanost

Četvrto i peto predavanje RELIGIJA ZDRAVODUŠJA �� 63 Sreća je čovjekova glavna briga – “Jednom rođeni” i “dvaput rođeni” značaji – Walt Whitman – Dvojaka narav grčkog osjećaja – Sustavno zdravodušje – Njegova razumnost – Liberalno kršćanstvo to pokazuje – Optimizam potaknut popularnom znanošću – Pokret “liječenja mislima” – Njegova vjera – Slučajevi – Njegova doktrina zla – Njegova analognost luteranskoj teologiji – Spasenje opuštanjem – Njegove metode: sugestija-meditacija-“pribranost”-provjera – Raznolikost mogućih shema prilagođavanja univerzumu – Dodatak: Dva slučaja liječenja mislima Šesto i sedmo predavanje BOLESNA DUŠA ��97 Zdravodušje i pokajanje – Suštinski pluralizam zdravodušne filozofije – Bolnodušnost: njezina dva stupnja – Prag boli različit je u različitih ljudi – Neizvjesnost prirodnog dobra – Neuspjeh ili tašti uspjeh svakog života – Pesimizam svakog čistog naturalizma – Beznađe grčkog i rimskog gledišta – Patološka nesretnost – “Anhedonija” – Svadljiva melankolija – Životni žar čisti je dar – Zbog njegovog gubitka materijalni svijet izgleda drukčije – Tolstoj – Bunyan – Alline – Morbidni strah – Da bi odahnuli, takvim je slučajevima potrebna nadnaravna religija – Suprotnost zdravodušnosti i bolnodušnosti – Problem zla ne može se izbjeći Osmo predavanje PODIJELJENO JASTVO I PROCES NJEGOVOG UCJELJIVANJA ��123 Heterogena ličnost – Značaj postepeno ostvaruje jedinstvo – Primjeri podijeljenog jastva – Postignuto jedinstvo ne mora biti religioznog karaktera – “Suprotno obraćenje”, slučajevi – Ostali slučajevi – Postupno i naglo ujedinjavanje – Tolstojevo ozdravljenje – Bunyanovo ozdravljenje Deveto predavanje OBRAĆENJE ��139 Slučaj Stephena Bradleya – Psihologija karakternih promjena – Osjećajna uzbuđenja stvaraju nova središta osobne energije – Kako se to shematski prikazuje – Starbuck izjednačuje obraćenje s normalnim moralnim sazrijevanjem – Leubine zamisli – Naizgled neobrativi ljudi – Dva tipa obraćenja – Podsvjesna inkubacija motiva – Samopredaja – Njezina važnost u religijskoj povijesti – Slučajevi Deseto predavanje OBRAĆENJE − Svršetak �� 157 Slučajevi iznenadnog obraćenja – Je li iznenadnost suštinski element? – Ne, ona ovisi o psihološkoj idiosinkraziji – Dokazano postojanje transmarginalne ili subliminalne svijesti – “Automatizmi” – Čini se da do trenutnih obraćenja dolazi

zbog toga što u čovjeku djeluje aktivno podsvjesno jastvo – Vrijednost obraćenja ne ovisi o procesu nego o plodovima – U iznenadnom obraćenju ti plodovi nisu bolji – Pogledi profesora Coea – Sanktifikacija kao posljedica – Naš psihološki opis ne isključuje izravnu nazočnost božanstva – Osjećaj da nama upravlja netko viši – Odnos emocionalnog “stanja vjere” prema intelektualnim uvjerenjima – Leuba citiran – Značajke stanja vjere: osjećaj istinitosti; svijet u novom svjetlu – Senzorni i motorički automatizmi – Trajnost obraćenja Jedanaesto, dvanaesto i trinaesto predavanje SVETOST ��185 Sainte-Beuve o stanjima milosti – Tipovi karaktera na temelju ravnoteže impulsa i inhibicija – Vrhunska uzbuđenja – Razdražljivost – Općenito o učincima viših vrsta uzbuđenja – Svetačkim životom upravlja spiritualno uzbuđenje – Ono može trajno poništiti osjetilne impulse – Vjerojatno se radi o podsvjesnim utjecajima – Mehanička shema trajne promjene karaktera – Značajke svetosti – Osjećaj realnosti više sile – Duševni mir, samilost – Spokoj, snaga itd. – Njihova veza s opuštanjem – Čistoća života – Asketizam – Poslušnost – Siromaštvo – Demokratski i humanitarni osjećaji – Opći učinci viših uzbuđenja Četrnaesto i petnaesto predavanje VRIJEDNOST SVETOSTI ��231 Mora se provjeriti ljudskom vrijednošću svojih plodova – Ipak treba suditi i o tome koliko je Bog stvaran – “Iskustvo” uklanja “nesposobne” religije – Empirizam nije skepticizam – Individualna i plemenska religija – Usamljenost osnivača religija – Izopačenost dolazi za uspjehom – Ekstravagancije – Pretjerana pobožnost, kao fanatizam – Kao teopatska udubljenost – Pretjerana čistoća – Pretjerana samilost – Savršen čovjek prilagođen je jedino savršenoj okolini – Sveci kao kvasac – Pretjeranosti asketizma – Asketizam je simbol herojskog života – Militarizam i odabrano siromaštvo kao mogući ekvivalenti – Pro i kontra svetačkog karaktera – Sveci nasuprot “snažnim” ljudima – Treba razmotriti njihovu društvenu funkciju – Apstraktno gledano svetac je najviši tip, ali u današnjoj sredini može ne uspjeti, pa smo sveci na vlastitu odgovornost – Pitanje teološke istine Šesnaesto i sedamnaesto predavanje MISTICIZAM ��265 Definiranje misticizma – Četiri oznake mističnog stanja – Ona čine točno određeno područje svijesti – Primjeri njihovih nižih stupnjeva – Misticizam i alkohol – “Anestetičko otkrivenje” – Religiozni misticizam – Aspekti prirode – Svijest o Bogu – “Kozmička svijest” – Joga – Budistički misticizam – Sufizam – Kršćanski mistici – Njihov osjećaj otkrivenja – Tonični učinci mističnih stanja – Opisuju se negativitetima – Osjećaj jedinstva s apsolutom – Misticizam i muzika – Tri zaključka – (1) Mistična stanja su autoritet za onog tko ih doživljava – (2) Ali ni za kog drugog – (3) Unatoč tome ruše isključiv autoritet racionalnih stanja – Jačaju monističke i optimističke pretpostavke

Osamnaesto predavanje FILOZOFIJA �� 301 Prvenstvo osjećaja u religiji, a filozofija je sekundarna funkcija – Intelektualizam tvrdi kako je u svojim teološkim konstrukcijama izbjegao subjektivna mjerila – “Dogmatska teologija” – Kritika njezinih opisa Božjih atributa – “Pragmatizam” kao test vrijednosti pojmova – Metafizički atributi Boga nemaju praktične vrijednosti – Njegovi moralni atributi dokazani su slabim argumentima; slom sistematske teologije – Prolazi li transcendentalni idealizam bolje? – Njegovi principi – Citati iz tekstova Johna Cairela – Dobri su kao nova formulacija religioznog iskustva, ali neuvjerljivi kao logički dokazi – Što filozofija može učiniti za religiju time što će se preobraziti u “znanost o religijama” Devetnaesto predavanje OSTALE KARAKTERISTIKE �� 321 Estetski elementi u religiji – Suprotnosti katoličanstva i protestantizma – Žrtva i ispovijed – Molitva – Religija drži da je molitva istinski duhovni rad – Tri stupnja mišljenja o učinku tog rada – Prvi stupanj – Drugi stupanj – Treći stupanj – Automatizmi, njihova učestalost među religijskim vođama – Židovski slučajevi – Muhamed – Joseph Smith – Religija i podsvjesno područje općenito Dvadeseto predavanje ZAKLJUČCI �� 339 Rezime religioznih značajki – Ljudske religije ne moraju biti istovjetne – “Znanost o religijama” može samo savjetovati, a ne i objavljivati religijsko uvjerenje – Je li religija “preživjeli ostatak” primitivne misli? – Moderna znanost isključuje osobnost – Antropomorfizam i vjera u osobnost karakterizirali su pred-znanstvenu misao – Osobne sile su stvarne usprkos tome – Znanstveni objekti su apstrakcije, konkretna su samo individualizirana iskustva – Religija se drži konkretnog – Religija je prije svega biološka reakcija – Njezini najjednostavniji izrazi su nelagoda i razrješenje; opis razrješenja – Pitanje stvarnosti više sile – Autorove pretpostavke: 1. Podsvjesno jastvo kao posrednik između prirode i višeg područja – 2. Više područje ili “Bog” – 3. Njegovo djelovanje u prirodi je stvarno POSTSKRIPTUM �� 363 Filozofski položaj ovog djela definiranog kao pojedinačni supernaturalizam – Kritika univerzalnog supernaturalizma – Različita načela moraju izazvati razlike u činjenicama – Kakvu činjeničnu razliku izaziva Božje postojanje – Pitanje besmrtnosti – Pitanje Božje jedinstvenosti i beskonačnosti: religiozno iskustvo na to pitanje ne odgovara pozitivno – Pluralistička hipoteza usklađenija je sa zdravim razumom KAZALO IMENA I POJMOVA �� 369

E. P. G.-u sa sinovskom zahvalnosti i ljubavi

AUTOROV PREDGOVOR

Ova knjiga ne bi nikad bila napisana da mi nije ukazana čast “Gifford predavača” o prirodnoj filozofiji na Edinburškom sveučilištu. Tražeći predmet za dva tečaja od po deset predavanja, za koje sam time postao odgovoran, učinilo mi se da bi prvi tečaj mogao biti deskriptivan s temom “Čovjekove religiozne težnje”, a drugi metafizički o “Njihovom zadovoljenju putem filozofije”. Ali dok sam to pisao, neočekivani rast psiholoških podataka izazvao je potpuno zapostavljanje drugog predmeta, tako da opis čovjekovog religioznog ustrojstva sada ispunjava svih dvadeset predavanja. Moglo bi se reći da sam u dvadesetom predavanju prije natuknuo nego iznio vlastite filozofske zaključke, pa čitatelj koji ih želi odmah saznati treba okrenuti stranice 331−354 i “Postskriptum” knjige. Nadam se da ću jednoga dana te zaključke izraziti u eksplicitnijem obliku. Vjerujući da nas široko poznavanje pojedinosti često čini mudrijima od posjedovanja apstraktnih formula, ma kako one bile duboke, natrpao sam predavanja konkretnim primjerima, a njih sam izabrao među ekstremnijim izrazima religioznog temperamenta. Stoga se nekim čitateljima, prije nego što stignu do polovice knjige, može učiniti da nudim karikaturu predmeta. Takvi grčevi pobožnosti, reći će oni, nisu zdravi. Budu li, međutim, imali strpljenja da je čitaju do kraja, vjerujem da će taj nepovoljan dojam iščeznuti, jer na kraju religiozne poticaje spajam s ostalim načelima zdravog razuma, koja ispravljaju pretjeranost!, te omogućuju čitatelju da izvede po volji umjerene zaključke. Za pomoć pri pisanju ovih predavanja dužan sam se zahvaliti Edwinu D. Starbucku sa Stanfordskog sveučilišta, koji mi je predao svoju veliku zbirku rukopisa; Henryu W. Rankinu iz East Northfielda, prijatelju nepoznatom ali provjerenom kome dugujem dragocjena obavještenja; Theodoru Flournoyu iz Ženeve, Canningu Schilleru s Oxforda, te svom kolegi Benjaminu Randu za dokumente; svom kolegi Dickinsonu S. Milleru i svojim prijateljima Thomasu Wrenu Wardu iz New Yorka te pokojnom Wincentyu Lutoslawskom iz Krakowa za važne sugestije i savjete. Najzad, razgovorima s neprežaljenim Thomasom Davidsonom i korištenju njegovim knjigama u Glenmoreu nad Dolinom Keene dugujem više nego što mogu izraziti. Sveučilište Harvard U ožujku, 1902.

R A Z NOL I KO ST I R E L IG IO Z NO G I S K U S T VA

Prvo predavanje

RELIGIJA I NEUROLOGIJA

S ne malim uzbuđenjem zauzimam mjesto za ovim predavačkim pultom nasuprot ovom učenom slušateljstvu. Nama Amerikancima poznato je iskustvo da nas podučava živi glas, kao i knjige europskih znanstvenika. Na mom vlastitom Sveučilištu Harvard nijedna zima ne prolazi bez žetve, velike ili male, predavanja škotskih, engleskih, francuskih ili njemačkih predstavnika znanosti ili književnosti, znanstvenika koje smo ili potaknuli da prijeđu Ocean i obrate nam se, ili ih uhvatili u prolazu prilikom posjeta našoj zemlji. Čini nam se prirodnim slušati dok Europljani govore. Suprotnu naviku, govorenja dok Europljani slušaju, još nismo stekli, pa to u onoga tko se prvi put upušta u takvu pustolovinu izaziva potrebu da se ispriča zbog tako drskog čina. To mora da osobito vrijedi za tlo tako sveto američkom duhu kao što je tlo Edinburgha. Slava filozofske katedre ovog sveučilišta duboko se utisnula u moju dječačku maštu. Tada upravo objavljeni filozofski eseji profesora Frasera bili su prva filozofska knjiga koju sam ikad otvorio, i dobro se sjećam strahopoštovanja prema unutra sadržanom prikazu razredâ sira Williama Hamiltona. Baš Hamiltonova predavanja bila su prvi filozofski spisi koje sam se ikad prisilio proučiti, da bih potom uronio u Dugalda Stewarta i Thomasa Browna. Takav mladenački osjećaj poštovanja nikad se ne može prerasti, pa priznajem da to što je moja malenkost unaprijeđena iz rodne divljine da ovdje neko vrijeme zaista vrši dužnost, te postala kolegom ovih svijetlih imena, izaziva u meni osjećaj da sam budan u zemlji snova. No kako mi je ponuđena čast ove službe, smatrao sam da je nikako ne smijem odbiti. I akademska karijera ima svojih herojskih obaveza, pa se više neću braniti. Dopustite mi da još samo kažem kako se, sad kad se struja ovdje i u Aberdeenu počela okretati od zapada prema istoku, nadam da će se u tom smjeru i nastaviti. Kako godine budu prolazile, nadam se da će mnogi od mojih zemljaka biti zamoljeni da predaju na škotskim sveučilištima, izmjenjujući se sa Škotima koji predaju u Sjedinjenim Državama. Nadam se da će naši narodi u ovim višim stvarima postati jedan narod, te da će osobit filozofski kao i osobit politički temperament koji odgovara našem engleskom jeziku, sve više i više prožimati svijet i na njega utjecati.

WILLIAM JAMES R A Z N O L I K O S T I R E L I G I O Z N O G I S K U S T VA

Što se tiče načina na koji ću održati ova predavanja, ja nisam ni teolog ni znanstvenik obrazovan u povijesti religija, niti antropolog. Psihologija je jedina grana znanja u koju sam upućen. Čovjekove religiozne sklonosti moraju psihologu biti barem toliko zanimljive kao bilo koja druga činjenica što se odnosi na njegovo mentalno ustrojstvo. Stoga se čini prirodnim što ću vas kao psiholog pozvati da deskriptivno prijeđemo te religiozne sklonosti. Ako je istraživanje psihološko, onda njegov predmet ne smiju biti religijske institucije nego religiozni osjećaji i poticaji, a ja se još moram ograničiti na one razvijenije subjektivne pojave zabilježene u literaturi razvijenih i potpuno svjesnih ljudi, u pobožnim djelima i autobiografijama. Ma kako bili zanimljivi počeci i rane faze razvoja nekog predmeta, kad ozbiljno tražimo njegovo pravo značenje, moramo uvijek gledati njegove razvijenije i savršenije oblike. Iz ovog slijedi da će dokumenti kojima ćemo se ovdje najviše baviti potjecati od ljudi koji su u religioznom životu bili najbliže savršenstvu, te najsposobniji da razgovijetno prikažu svoje ideje i motive. Ti su ljudi, naravno, ili relativno moderni pisci ili oni raniji koji su postali religijski klasici. Documents humains, koja će nam biti najpoučnija, ne treba tražiti po stjecištima osobite erudicije − ona leže duž utabanog puta − a ta okolnost, koja tako prirodno proizlazi iz naravi našeg problema, savršeno pristaje i nedostatku specijalnog teološkog znanja vašeg predavača. Svoje navode, izreke i odlomke osobnih ispovijesti mogu uzeti iz knjiga što ih je većina od vas već imala u rukama, a da to ipak ne šteti mojim zaključcima. Istina je da će neki pustolovniji čitatelj i istraživač, koji u budućnosti bude ovdje predavao, možda s knjižničkih polica iskopati dokumente što će ih biti ugodnije i zabavnije čuti. Sumnjam, međutim, hoće li se vladanjem nad većom količinom materijala nužno i više približiti suštini našeg spornog pitanja. Što su to religiozne sklonosti i kakvo je njihovo filozofsko značenje, s logičkog su stajališta dva posve različita pitanja, pa kako propust jasnog raspoznavanja te činjenice može izazvati zbrku, želio bih se još malo pozabaviti s tom pojedinošću prije nego što prijeđemo na dokumente i materijale koje sam spomenuo. U novijim knjigama o logici razlikuju se dva reda ispitivanja ma o čemu da se radilo. Prvo, kakva mu je narav, kako je nastalo, kakvo mu je ustrojstvo, podrijetlo i povijest, a drugo, kakva mu je važnost, smisao ili značenje, sad kad je već ovdje. Odgovor na prvo pitanje dat je egzistencijalnim sudom ili tvrdnjom. Odgovor na drugo pitanje je vrijednosni sud, što ga Nijemci zovu Werturteil, a mi ga, ako to želimo, možemo nazvati duhovnim sudom. Nijedan od tih sudova ne može se neposredno izvesti iz drugog. Oni izviru iz različitih intelektualnih preokupacija, a um ih spaja tek kad dođe do svakoga posebno, pa ih pridodaje jednoga drugome.

RELIGIJA I NEUROLOGIJA

U religiji ta dva pitanja osobito je lako razlikovati. Svaka religijska pojava ima svoju povijest i svoje podrijetlo u prirodnom tijeku stvari. Ono što se danas zove viša kritika Biblije, samo je izučavanje Biblije s egzistencijalnog stajališta, što ga je ranija Crkva bila isuviše zanemarila. U kakvim su životnim uvjetima crkveni pisci davali svoje različite doprinose svetoj knjizi? I što se točno zbivalo u njihovim individualnim umovima dok su izgovarali svoje izreke? To su očevidno povijesna pitanja, te se ne vidi kako odgovor na njih može odmah odlučiti o jednom daljnjem pitanju: Kako da nam tekst nastao na takav način koristi kao vodič za život i za otkrivenje? Da bismo odgovorili na to drugo pitanje, mora u našem umu već postojati neka opća teorija o tome kakva treba da budu svojstva vrijedna za svrhu otkrivenja. Sama ta teorija bila bi ono što sam upravo nazvao duhovnim sudom. Spajajući ga s našim egzistencijalnim sudom, mogli bismo doista izvesti još jedan duhovni sud koji se odnosi na vrijednost Biblije. Kad bi, naprimjer, naša teorija vrijednosti objave tvrdila kako svaka knjiga, da bi posjedovala tu vrijednost, mora biti napisana automatski, a ne hirom pisca, ili da u njoj ne smije biti ni znanstvenih ni povijesnih grešaka, kao ni izraza lokalnih ili osobnih strasti, Biblija bi vjerojatno u nas loše prošla. No kad bi, s druge strane, naša teorija dopuštala da knjiga bude otkrivenje unatoč greškama i strastima i usprkos tome što je promišljeno složena, samo ako je istinit zapis unutarnjeg iskustva velikih duša koje se hrvu s odsudnim trenucima svoje sudbine, tada bi naš sud bio mnogo povoljniji. Vidite da su egzistencijalne činjenice same po sebi nedovoljne za određivanje vrijednosti. U skladu s tim, najbolji stručnjaci za višu kritiku nikad ne brkaju egzistencijalni problem sa spiritualnim. Držeći pred sobom iste činjenice, neki na vrijednost Biblije kao objave gledaju ovako, a neki onako, već prema razlici svojeg spiritualnog suda o temeljnim vrijednostima. Ove moje općenite primjedbe o dvije vrste sudova potrebne su zbog velikog broja religioznih ljudi − neki među njima možda su sad i ovdje prisutni − koji se još ne koriste tom distinkcijom i koji se isprva mogu malo začuditi isključivo egzistencijalnom gledištu s kojeg se u ovim predavanjima moraju razmatrati pojave religioznog iskustva. Kad s njima budem postupao biološki i psihološki, kao da su to puke neobične činjenice osobne povijesti, neki od vas mogli bi pomisliti da je to unižavanje tako uzvišenog predmeta, a dok svoj cilj potpunije ne izrazim, mogli biste čak i posumnjati da namjerno želim ozloglasiti religijsku stranu života. To, naravno, ne namjeravam, a budući da bi takva vaša predrasuda osujetila učinak od podosta onoga što namjeravam ispripovijedati, posvetit ću tom pitanju još nekoliko riječi. Ne može biti nikakve sumnje o tome da isključivo religiozni život ima tendenciju da čovjeka učini izuzetnim i ekscentričnim. Sad ne

WILLIAM JAMES R A Z N O L I K O S T I R E L I G I O Z N O G I S K U S T VA

govorim o običnom vjerniku koji se pridržava tradicionalnih običaja svoje zemlje, bila ona budistička, kršćanska ili muslimanska. Njegovu religiju za njega su stvorili drugi, on ju je naslijedio predajom, a ona se oponašanjem održava u nepromjenljivim oblicima te zadržava navikom. Slabo bi nam koristilo da proučavamo takav rabljeni religiozni život. Bolje da potražimo izvorna iskustva koja su stvorila uzorak za svu tu količinu sugeriranih osjećaja i oponašanja. Takva iskustva možemo naći jedino u ljudi za koje religija nije dosadna navika već akutna groznica. No takvi su pojedinci “geniji” na religijskom području, pa su kao i mnogi drugi geniji, koji su rodili plodove vrijedne spomena na stranicama životopisa, često pokazivali znakove vanjske nestabilnosti. Čak možda i više od ostalih vrsta genija, religijski vođe bili su objektom abnormalnih psihičkih vizitacija. Uvijek su to bila stvorenja pojačane emocionalne osjetljivosti. Često im je unutarnji život bio neskladan, a ponekad su patili od melankolije. Bili su neumjereni, te skloni opsjednućima i krutim idejama. Često bi padali u zanos, slušali glasove, imali viđenja i pokazivali raznovrsne osebujnosti koje se obično klasificiraju kao patološke. Štoviše, te patološke značajke često su im pomogle da u svojoj karijeri steknu autoritet i utjecaj. Tražite li konkretan primjer, ne može biti boljeg od osobe Georgea Foxa. Kvekerska religija što ju je on osnovao nešto je što se ne može dovoljno nahvaliti. U danima kad je vladala prijevara, bila je to vjerodostojna religija ukorijenjena u spiritualnoj nutrini, te povratak nečemu sličnijem izvornoj evanđeoskoj istini od ičega što su ljudi u Engleskoj ikada poznavali. U mjeri u kojoj kršćanske sekte danas napreduju prema slobodoumnosti, one se naprosto vraćaju na položaj što su ga tako davno bili zauzeli Fox i rani kvekeri. Nitko se ni na trenutak ne može drznuti reći kako je u pitanjima duhovne mudrosti i sposobnosti Foxov um bio bolestan. Od Olivera Cromwella pa sve do grofovijskih sudaca i tamničara, svatko tko ga je osobno sreo priznavao je, čini se, njegovu nadmoć. Ali s gledišta živčanog ustrojstva, Fox je bio psihopat ili détraqué najgore vrste. Njegov dnevnik obiluje ovakvim zapisima: “Dok sam šetao s nekolicinom prijatelja, podigoh glavu i ugledah tri šiljasta zvonika, a oni odbrojavahu sate mojeg života. Upitah ih koje je to mjesto. Rekoše Lichfield. I odmah mi dođe riječ Božja da moram onamo. Došavši do kuće prema kojoj smo se bili uputili, pozdravih prijatelje koji uđoše, ne rekavši im ništa o tome kamo ja moram ići. Čim su otišli, krenuh kuda su me oči vodile, preko živica i jaraka, sve dok ne stigoh na milju udaljenosti od Lichfielda, gdje su na velikoj livadi pastiri čuvali ovce. Tada mi Gospod naredi da skinem cipele. Zastadoh jer bijaše zima, ali riječ Gospodnja žegla me kao vatra. Skidoh cipele i ostavih ih kod pastira, a jadni pastiri drhturahu i bijahu zapanjeni. Nastavih hodati

RELIGIJA I NEUROLOGIJA

otprilike milju i čim stigoh u grad, opet začuh riječ Gospodnju kako mi govori: ‘Viči: Teško krvavom gradu Lichfieldu!’ I tako pođoh ulicama vičući glasno: ‘Teško krvavom gradu Lichfieldu!’ I nitko me nije dirao. Dok sam vičući tako išao ulicama, učini mi se da su duž ulica kanali kojima teče krv, a sajmište mi se činilo jezerom krvi. Kad izrekoh što sam morao, osjetih se čistim te u miru izađoh iz grada. Vratih se pastirima, dadoh im nešto novca i uzeh od njih svoje cipele. Ali oganj Gospodnji žegao mi je tabane i cijeloga mene, pa nisam mario da se ponovo obujem, te zastadoh zbunjen da li da to učinim ili ne, sve dok ne osjetih da mi to Gospod ostavlja na volju. Tada, nakon što oprah noge, opet obuh cipele. Nakon toga stadoh duboko razmišljati zašto bijah poslan vikati protiv tog grada i nazivati ga krvavim gradom. Jer premda je svećenik katkad bio na strani parlamenta, a katkad na strani kralja, a u gradu je proliveno mnogo krvi u ratu između njih, ipak to nije bilo više nego u mnogim drugim mjestima. Kasnije međutim razabrah da je u vrijeme cara Dioklecijana u Lichfieldu bilo mučeno tisuću kršćana. I ja sam bos morao ići po kanalima njihove krvi i u jezero njihove krvi na sajmištu, da bih krvi tih mučenika, koja bijaše prolivena prije više od tisuću godina i koja je hladna tekla po ulicama, mogao odati počast. I tako mi sinu smisao te krvi i ja poslušah riječ Gospodnju.”

Ma kako bili odlučni da proučimo egzistencijalne uvjete religije, nikako ne možemo zanemariti te patološke aspekte predmeta. Moramo ih opisati i imenovati kao da se radi o ljudima bez vjere. Istina je da uvijek nagonski ustuknemo kad se nečim uza što su vezani naši osjećaji i naklonosti intelekt bavi kao da je to bilo kakav drugi predmet. Ono što intelekt čini jest da klasificira predmet zajedno s nečim drugim. Ali nama se čini da sve što nam je beskrajno važno i budi u nama pobožnost mora biti predmet sui generis i jedinstven. Rak bi vjerojatno smatrao osobnom uvredom kad bi nas mogao čuti kako ga bez ustručavanja svrstavamo u crustaceae i time ga skidamo s dnevnog reda. “Ja nisam to”, rekao bi on, “ja sam ja, samo ja.” Još nešto što intelekt čini jest da ogoljuje uzroke iz kojih nešto proizlazi. Spinoza kaže: “Analizirat ću ljudska djela i sklonosti kao da se radi o pravcima, ravninama i krutim tijelima.” A drugdje primjećuje da će naše strasti i njihova svojstva razmotriti istim okom kojim gleda ostale prirodne pojave, budući da posljedice naših naklonosti potječu iz njihove naravi isto tako nužno kao što iz naravi trokuta slijedi da su njegova tri kuta jednaka zbroju dvaju pravih kutova. Slično piše i gospodin Taine u uvodu svojoj povijesti engleske književnosti: “Nije važno jesu li činjenice moralne ili materijalne. One uvijek imaju svoje uzroke. Postoje uzroci častohleplju, hrabrosti, istinoljubivosti, baš kao i probavi, mišićnim pokretima, životinjskom parenju. Porok i vrlina proizvodi su baš kao

WILLIAM JAMES R A Z N O L I K O S T I R E L I G I O Z N O G I S K U S T VA

i vitriol i šećer.” Kad čitamo takve izjave intelekta odlučnog da pokaže egzistencijalne uvjete apsolutno svega, osjećamo se, i to posve neovisno o opravdanoj nestrpljivosti zbog donekle smiješne razmetljivosti tog programa s obzirom na ono što su njegovi autori doista postigli, ugroženima i zanijekanima u izvorima vlastitog najskrovitijeg života. Mislimo kako tako hladnokrvno izjednačavanje prijeti da raščini vitalne tajne naše duše, kao da će onaj isti trag koji uspije objasniti njihovo podrijetlo istodobno poništiti njihovo značenje i učiniti ih nimalo dragocjenijima od korisne špecerajske robe o kojoj govori gospodin Taine. Možda se najuobičajeniji izraz te pretpostavke da je duhovna vrijednost uništena dokaže li se njezino priprosto izvorište, vidi u sudovima što ih nesentimentalni ljudi tako često donose o svojim sentimentalnijim znancima. Alfred čvrsto vjeruje u besmrtnost jer je tako emotivan. Fanikina velika savjesnost puka je posljedica prenapetih živaca. Williamova melankolija u odnosu na svemir posljedica je loše probave − jetra su mu vjerojatno trula. Elizino uživanje u njezinoj crkvi simptom je njezinog histeričnog ustrojstva. Petar bi bio manje zabrinut za svoju dušu kad bi više vježbao na svježem zraku itd. Razvijeniji primjer takvog rasuđivanja jest moda, danas posve uobičajena među nekim piscima, kritiziranja religioznih osjećaja dokazivanjem njihove povezanosti sa spolnim životom. Obraćenje je kriza puberteta i adolescencije. Trapljenje svetaca i pobožnost misionara samo su primjeri pogrešno usmjerenog roditeljskog nagona žrtvovanja. Histeričnoj redovnici koja čezne za prirodnim životom Krist je samo imaginarna zamjena za zemaljskiji predmet ljubavi. I tome slično.1 1

Kao što je to slučaj s mnogim idejama koje lebde u zraku nekog vremena, ovaj se pojam odupire općenitoj dogmatičnoj tvrdnji, te se izražava samo djelomično i u slutnjama. Čini mi se da postoji malen broj pojmova manje kvalifikacije od ove reinterpretacije religije kao izopačene spolnosti. Često se upotrebljava u tako primitivnom obliku da me podsjeća na poznatu katoličku rugalicu kako se reformaciju može najbolje shvatiti ako se ima na umu da joj je fons et origo [izvor i podrijetlo] bila Lutherova želja da se oženi redovnicom − učinci su ovdje mnogo obuhvatniji od navodnih uzroka, a po svojoj su im naravi najčešće suprotni. Istina je da su u golemoj zbirci religijskih pojava neke neprikriveno ljubavne − naprimjer, bogovi spolnosti i bestidni obredi politeizma, te ekstatični osjećaji sjedinjenja sa Spasiteljem u nekolicine kršćanskih mistika. No zašto onda jednako tako ne bismo religiju nazvali aberacijom probavne funkcije i dokazivali svoju tvrdnju obožavanjem Bakha i Cerere, ili ekstatičnim osjećajem nekih drugih svetaca prema euharistiji? Religijski jezik odijeva se u šture simbole koje nam pruža ovaj naš život, a cijeli se organizam osjeća pozvanim da nešto kaže kad god je duh snažno potaknut da se izrazi. Jezik jela i pića vjerojatno je u religijskoj književnosti jednako uobičajen kao i jezik spolnog života. “Gladni smo i žedni” pravednosti, a “Gospod je sladak”, “kušamo ga i vidimo da je dobar”. “Duhovno mlijeko za američku dječicu, iz prsiju oba Zavjeta” podnaslov je nekoć u Novoj Engleskoj glasovite početnice, a kršćanska devocijska literatura doista se kupa u mlijeku, i to ne s majčinog motrilišta, već sa stajališta lakomog djeteta.

RELIGIJA I NEUROLOGIJA

Zacijelo svi općenito poznajemo tu metodu diskreditiranja duhovnih stanja koja su nam antipatična. Svi se mi donekle njome služimo kad kritiziramo osobe čije duhovno stanje smatramo prenapetim. No kad drugi kritiziraju plemenitije uzlete naše duše, nazivajući ih “pukim Sveti Franjo Saleški ovako opisuje “molitvu mira”: “U tom stanju duša je kao djetešce na prsima, čija majka, eda bi mu ugodila dok joj je još u naručju, čini sve kako bi njezino mlijeko teklo u njegova usta tako da ono čak ne mora ni micati usnama. Tako je to ovdje. ... Naš Gospod želi da naše htijenje bude zadovoljeno sisanjem mlijeka što ga Njegovo Veličanstvo lijeva u naša usta, te da u slatkoći tog mlijeka uživamo čak i ne znajući da ono dolazi od Gospoda”. I opet: “Pogledajte dječicu priljubljenu uz prsa njihovih brižnih majki, pa ćete vidjeti kako se ona od vremena do vremena snažnije priljubljuju uz njih malim trzajima na koje ih potiče uživanje u sisanju. Tako i srce, sjedinjeno u molitvi s Gospodom, često pokušava da mu se približi pokretima kojima se privija bliže božanskoj slasti.” (Chemin de la Perfection, pogl. XXXI; Amour de Dieu, VII, pogl. I.) Čovjek bi zapravo jednako dobro mogao protumačiti religiju kao izopačenje respiratorne funkcije. Biblija je puna izričaja o tjeskobama disanja: “Ne skrivaj svoje uho od mojeg daha; moji uzdasi nisu ti skriveni; srce mi dašće, snaga me izdaje; kosti me bole od jaukanja cijele noći; kao što žedni jelen dašće za potokom, tako moja duša dašće za tobom, Gospode.” Božji dah u čovjeku naslov je najvažnijeg djela najpoznatijeg američkog mistika (Thomasa Lakea Harrisa), a u nekim nekršćanskim zemljama temelj svake religiozne discipline sastoji se u regulaciji udisanja i izdisanja. Ovi argumenti vrijede jednako kao i velik dio dokaza što ih čujemo u korist spolne teorije. No njezini zagovornici na to odvraćaju kako njihov glavni argument nema analogona. Dvije najvažnije pojave u religiji, naime, melankolija i obraćenje, kazat će oni, u svojoj su suštini pojave adolescencije, pa su stoga sinkrone s razvojem spolnog života. Na to je opet lako odgovoriti. Čak i kad bi dokazivana sinkronost bila činjenica istinita bez ikakvih ograničenja (što nije slučaj), u vrijeme adolescencije ne budi se samo spolni nego i sav viši mentalni život. Jednako bi se tako mogla postaviti teza da je interes za mehaniku, fiziku, kemiju, logiku, filozofiju i sociologiju, koji se u adolescenciji javlja zajedno s interesom za poeziju i religiju, također izopačenje spolnog nagona − to bi međutim bilo isuviše besmisleno. Štoviše, ako je argument sinkronosti taj koji treba odlučiti, što ćemo onda s činjenicom da je religiozno doba par excellence, čini se, starost, kad je navala spolnosti već prošla. Prava istina jest da čovjek, da bi protumačio religiju, na kraju mora pogledati neposredan sadržaj religiozne svijesti. U času kad to učini, vidi kako je ona u svom glavnom toku potpuno odvojena od sadržaja spolne svijesti. Sve se razlikuje: objekti, raspoloženja, potrebne sposobnosti i djela na koja potiču. Bilo kakva opća pretpostavka jednostavno je nemoguća: ono što najčešće nalazimo, potpuno je neprijateljstvo i oprečnost. Ako sada branitelji spolne teorije odgovore kako to nimalo ne utječe na njihovu tezu; kako bez kemijskog doprinosa spolnih organa krvi mozak ne bi bio hranjen te ne bi mogao nastaviti svoje religiozne aktivnosti, onda ta zadnja tvrdnja može, ali ne mora biti istinita. Ona u svakom slučaju duboko nije poučna: iz nje ne možemo zaključiti ništa što bi nam moglo pomoći da protumačimo značenje religije ili njezinu vrijednost. U tom smislu religiozni život ovisi o slezeni, gušterači i bubrezima jednako kao i o spolnom aparatu, a cijela teorija gubi svoje uporište isparivši u maglovitu općenitu tvrdnju o nekakvoj ovisnosti duha o tijelu.

WILLIAM JAMES R A Z N O L I K O S T I R E L I G I O Z N O G I S K U S T VA

izrazima” naše organske prirode, osjećamo se napadnutima i povrijeđenima, jer znamo da ma kakve bile osobitosti našeg organizma, naša duševna stanja samostalno vrijede kao otkrivenja živuće istine, pa poželimo da sav taj medicinski materijalizam drži jezik za zubima. Medicinski materijalizam doista i jest dobar naziv za isuviše prostodušan sistem mišljenja koji sada razmatramo. Medicinski materijalizam dokrajčuje svetog Pavla nazivajući njegovo viđenje na putu za Damask izbijanjem ozljede okcipitalnog korteksa, budući da je sveti Pavao bio padavičar. On prijezirno otpisuje svetu Tereziju kao histeričnu. Svetog Franju Asiškog kao nasljednog degenerika. Nezadovoljstvo Georgea Foxa prijetvornošću njegova doba i njegovu čežnju za duhovnom vjerodostojnošću smatra simptomom poremećenog debelog crijeva. Carlyleove glasove bijede objašnjava upalom dvanaesnika. Sve takve duševne prenapetosti, kaže medicinski materijalizam, kad ih dokraja istražite, svode se na puku konstitucijsku sklonost bolestima (najvjerojatnije autointoksifikaciju) nastalu zbog lošeg djelovanja različitih žlijezda koje će fiziologija tek otkriti. I medicinski materijalizam tada smatra kako je uspješno potkopao spiritualni autoritet svih takvih ljudi.2 Pogledajmo sami taj predmet s najšireg mogućeg stajališta. Ustanovivši jasne psihofizičke povezanosti, moderna psihologija usvaja prikladnu pretpostavku da ovisnost mentalnih stanja o tjelesnima mora biti temeljita i potpuna. Prihvatimo li tu pretpostavku, tada ono na čemu ustraje medicinski materijalizam mora vrijediti barem općenito, ako već ne i u svakoj pojedinosti: sveti Pavao zacijelo je jednom imao epileptoidni, ako ne i epileptički napadaj; George Fox je nasljedni degenerik; Carlyle je nedvojbeno patio od autointoksifikacije izazvane nekim organom, nije važno kojim − i sve tako. Ali ja vas sada pitam, kako takav egzistencijalni prikaz činjenica mentalne povijesti može na ovaj ili onaj način odlučiti o njihovom spiritualnom značenju? U skladu s općim postulatom psihologije što smo ga upravo naveli, ne postoji ni jedno jedino stanje duha, uzvišeno ili priprosto, zdravo ili bolesno, koje ne bi bilo uvjetovano nekim organskim procesom. Znanstvene teorije organski su uvjetovane baš kao i religiozni osjećaji, pa kad bismo samo do u tančine poznavali činjenice, bez sumnje bismo vidjeli kako “jetra” određuje uzrečice nepokolebljivog ateista jednako tako presudno kao i uvjerenog metodista koji strepi za svoju dušu. Kad na jedan određeni način mijenjaju krv što se kroz njih filtrira, dobivamo metodistički, kad to čine na drugi način, dobivamo ateistički oblik duha. I tako za sve

Za prvorazredni primjer medicinsko-materijalističkog rasuđivanja vidi članak o “Les Variétés du Type dévot” dr. Binet-Sangléa u Revue de l’Hypnotisme, XIV, 161.

RELIGIJA I NEUROLOGIJA

naše zanose i naše bešćutnosti, za naše čežnje i naše žudnje, naša pitanja i vjerovanja. Sva su ona organski uvjetovana bilo da su religioznog ili nereligioznog sadržaja. Stoga je zastupanje organskog uzroka religioznog stanja duha, kako bi se pobila tvrdnja da ono posjeduje više spiritualne vrijednosti, posve nelogično i proizvoljno, ukoliko čovjek već unaprijed nema razrađenu neku psihofizičku teoriju koja spiritualne vrijednosti općenito povezuje s određenim fiziološkim promjenama. Inače ni jedna naša misao, pa čak ni naše znanstvene doktrine, ni naše ne-vjerovanje, ne može sačuvati svoju vrijednost kao otkrivenje istine, jer sve to bez razlike proizlazi iz trenutnog stanja našeg tijela. Nepotrebno je reći da medicinski materijalizam ne izvlači tako dalekosežno skeptičan zaključak. Baš kao i svaki priprost čovjek, on je uvjeren da su neka stanja duha suštinski viša od ostalih i otkrivaju nam više istine, a u tome se jednostavno koristi običnim spiritualnim sudom. On nema nikakve fiziološke teorije kojoj bi mogao pripisati nastajanje tih njegovih omiljenih stanja, a njegov pokušaj da stanja koja ne voli diskreditira time što će ih pripisati živcima ili jetri, te povezati s imenima što podrazumijevaju tjelesnu bolest, posve je nelogičan i nedosljedan. Budimo u svemu tome nepristrani i otvoreni prema sebi samima i prema činjenicama. Kad neka stanja duha smatramo višima od ostalih, je li to ikad zbog onoga što znamo o njihovim organskim antecedentama? Ne! To je uvijek s dvaju posve različitih razloga. To je stoga što u njima ili neposredno uživamo, ili zato što vjerujemo da će njihove posljedice biti plodonosne po naš život. Kad s omalovažavanjem govorimo o “grozničavim utvarama”, tada uzrok našeg nepoštovanja zacijelo nije proces groznice − jer, koliko znamo, 40° ili 41° Celzija može biti mnogo povoljnija temperatura za klijanje i rast istine nego uobičajena temperatura krvi od 36° ili 37°. Uzrok našeg nepoštovanja ili je uzrok samih utvara ili njihova nesposobnost da prežive kritiku kad se mi oporavimo. Kad hvalimo misli što ih donosi zdravlje, onda osobiti kemijski metabolizmi zdravlja nemaju nikakve veze s našim sudom. Mi o njima zapravo ništa i ne znamo. Ono što naše misli obilježava kao dobre, njihovo je svojstvo unutarnje sreće, a smatramo ih korisnima zbog njihova slaganja s ostalim našim mišljenjima ili zbog toga što odgovaraju našim potrebama. Ovo bitnije i ovo manje važno mjerilo ne poklapaju se uvijek. Ono što neposredno osjećamo kao “dobro” nije uvijek i “istinito” kad ga izmjerimo mjerilom svog ostalog iskustva. Klasičan primjer koji to potvrđuje jest razlika između čovjeka kad je pijan i tog istog čovjeka kad je trijezan. Kad bismo mogli odlučiti samo na temelju toga što se “osjećamo dobro”, pijanstvo bi bilo najvrednije ljudsko iskustvo. Ali ma koliko

WILLIAM JAMES R A Z N O L I K O S T I R E L I G I O Z N O G I S K U S T VA

nas otkrića tog stanja u danom trenutku zadovoljavala, ona ulaze u okolinu koja odbija da ih makar samo i na trenutak potvrdi. Posljedica protuslovlja ovih dvaju mjerila jest nesigurnost koja još uvijek prevladava u tako velikom broju naših spiritualnih sudova. Postoje trenuci sentimentalnog i mističnog iskustva − ubuduće ćemo o njima mnogo slušati − koji, kad se pojave, donose sa sobom ogroman unutarnji autoritet i iluminaciju. Ali oni dolaze rijetko, i ne dolaze svakom, a preostali dio života ili nije s njima povezan, ili im više protuslovi nego što ih potvrđuje. U tim slučajevima neki ljudi slijede zov trenutka, neki su radije vođeni prosječnošću. Odatle žalostan nesklad među tolikim spiritualnim sudovima ljudskih bića, nesklad u koji ćemo se bolno uvjeriti prije nego što se ova predavanja završe. To je, međutim, nesklad koji se nikad neće moći riješiti pukom liječničkom provjerom. Dobar primjer za nemogućnost pridržavanja medicinskih testova jest teorija o patološkom uzroku genijalnosti što je šire suvremeni autori. “Genijalnost je”, kaže dr. Moreau, “samo jedna od mnogobrojnih grana neuropatskog drveta.” “Genijalnost”, kaže dr. Lombroso, “simptom je nasljedne degeneracije epileptoidne vrste, a povezana je s moralnim ludilom.” “Kad god je život nekog čovjeka”, piše g. Nisbet, “i dovoljno znamenit i dovoljno dobro zabilježen da bi se mogao unosno proučavati, tada taj čovjek neizbježno pada u morbidnu kategoriju... A vrijedno je spomenuti da, u pravilu, što je genijalnost veća, veća je i bolest.”3 Da li ti autori, nakon što su na vlastito zadovoljstvo ustanovili da su djela genija plodovi bolesti, i dalje sustavno poriču vrijednost tih plodova? Donose li oni novi spiritualni sud na temelju svoje nove doktrine o egzistencijalnim uvjetima? Zabranjuju li nam prostodušno da se odsad pa nadalje divimo djelima genija i kažu li izravno da ni jedan neuropat nikada ne može otkriti novu istinu? Ne! Njihovi neposredni spiritualni instinkti ovdje su isuviše snažni i protive se zaključcima što bi ih u svojoj ljubavi prema logičkoj koegzistenciji medicinski materijalizam trebao vrlo rado izvesti. Jedan učenik te škole doista se upregao da koristeći medicinske dokaze porekne djela genija uopće (naime ona djela suvremene umjetnosti u kojima on ne može uživati, a takvih je velik broj).4 Remek-djela uglavnom nitko ne osporava, a medicinska linija napada ili se ograničava na one svjetovne tvorevine što ih svi smatraju u suštini ekscentričnima, ili se okreće isključivo religijskim manifestacijama. A tada je to stoga što su religijske manifestacije već osuđene, jer ih kritičar ne voli zbog svojih unutarnjih ili spiritualnih razloga.

J. F. Nisbet, The Insanity of Genius, treće izdanje, London, 1893, str. XVI, XXIV. Max Nordau u svojoj opsežnoj knjizi pod naslovom Degeneration.

RELIGIJA I NEUROLOGIJA

U prirodnim znanostima i umjetničkom obrtu nikome ne pada na pamet da pobija mišljenja ukazujući na neurotsku konstituciju njihovih autora. Tu se mišljenja uvijek provjeravaju logikom i eksperimentom, ma kakav bio neurološki tip njihova autora. Drukčije ne bi smjelo biti ni kad je riječ o religijskim mišljenjima. Njihova vrijednost trebala bi se određivati isključivo izravnim spiritualnim sudovima, koji se primarno temelje na našem vlastitom neposrednom osjećanju, a sekundarno na onom što možemo doznati o njihovim empirijskim odnosima prema našim moralnim potrebama, te svemu ostalom što držimo istinitim. Ukratko, neposredna jasnoća, filozofska prihvatljivost i moralna korist jedina su dostupna mjerila. Sveta Terezija mogla je imati živčani sustav najspokojnije krave, ali to sad ne bi spasilo njezinu teologiju kad bi svi ostali testovi pokazali da je ona vrijedna prijezira. Suprotno tome, izdrži li njezina teologija ove druge provjere, tada neće biti važno koliko je sveta Terezija, dok je bila ovdje dolje s nama, bila histerična ili živčano neuravnotežena. Vidite da smo se u biti vratili općim načelima za koja je empirijska filozofija oduvijek tvrdila da nas moraju voditi u našoj potrazi za istinom. Dogmatske filozofije tragale su za testovima istine koji bi nas mogli osloboditi pozivanja na budućnost. Neki izravan znak koji bi nas neposredno i apsolutno, sada i zauvijek zaštitio od svake greške − to bijaše omiljeni san filozofskih dogmatičara. Jasno je da bi podrijetlo istine bilo divno mjerilo te vrste kad bi se samo, s tog istog gledišta, različita podrijetla mogla razlikovati jedno od drugog, a povijest dogmatskog mišljenja pokazuje da joj je podrijetlo uvijek bilo omiljeni test. Podrijetlo u neposrednoj intuiciji; podrijetlo u pontifikalnom autoritetu; podrijetlo u nadnaravnoj objavi kao što je viđenje, glasovi ili dojam koji se ne može ispripovjediti; podrijetlo u opsjednutosti višim duhom koji se izražava u proročanstvu ili u opomeni; podrijetlo u automatskom govoru općenito − te vrste podrijetla bile su standardno jamstvo istinitosti mišljenja jednog za drugim kako ih nalazimo u povijesti religije. Stoga su medicinski materijalisti samo zakašnjeli dogmatičari, koji su vješto okrenuli batinu na svoje prethodnike, koristeći kriterij podrijetla na destruktivan umjesto na akreditivan način. U svojem pripovijedanju o patološkom podrijetlu uspješni su samo dotle dok druga strana zagovara nadnaravno podrijetlo i dok se raspravlja samo o podrijetlu. Ali dokaz na temelju podrijetla rijetko se koristi sam, jer je isuviše očevidno da je nedovoljan. Dr. Maudsley možda je najoštroumniji među onima koji opovrgavaju nadnaravnu religiju na temelju podrijetla. Ipak je bio prisiljen napisati:

WILLIAM JAMES R A Z N O L I K O S T I R E L I G I O Z N O G I S K U S T VA

“S kakvim pravom vjerujem da Priroda mora obavljati svoj posao isključivo posredstvom savršenih umova? Možda joj je nesavršen um prikladnije sredstvo za određenu svrhu. Ono što je jedino važno jest da je posao obavljen i svojstvo radnika koje je omogućilo da se on obavi. S kozmičkog gledišta nije osobito važno ako su ostala karakterna svojstva toga radnika izrazito oštećena − čak ako je on licemjer, preljubnik, čudak ili luđak... Opet se, dakle, vraćamo starom i posljednjem utočištu izvjesnosti − naime, općem odobravanju čovječanstva ili onih ljudi koji su učenjem i vježbom postali mjerodavni.”5

Drugim riječima, Maudsleyev presudni test nekog vjerovanja nije podrijetlo nego način na koji ono u cjelini funkcionira. To je i naš vlastiti empirijski kriterij, a na kraju su ga bili prisiljeni primijeniti i oni koji su najupornije ustrajali na nadnaravnom podrijetlu. Među viđenjima i porukama neke su uvijek bile isuviše očigledno besmislene, među zanosima i grčenjima neka su bila isuviše neplodna na području ponašanja i značaja, a da bismo ih mogli smatrati važnima, a još manje božanskima. Kako razlikovati poruke i iskustva koja su zaista božanska čudesa od onih drugih što ih zloduh u svojoj pakosti može oponašati, stvarajući tako od vjernika dvostruko veće dijete pakla nego što je bio prije, bio je u povijesti kršćanske mistike uvijek problem što ga je bilo teško riješiti, te je zahtijevao svu mudrost i iskustvo najboljih voditelja savjesti. Na kraju se sve svelo na naš empirijski kriterij: poznat ćete ih po plodovima, a ne po korijenu. “Rasprava o religioznim sklonostima” Jonathana Edwardsa pomna je razrada te teze. Korijeni čovjekove vrline su nam nedostupni. Nikakva pojavljivanja ni dolasci nisu nepobitni dokazi milosti. Jedini pouzdan dokaz da smo istinski kršćani čak je i nama samima praksa. “Donoseći sada sud o sebi samima”, piše Edwards, “zacijelo treba da prihvatimo ona svjedočenja što će ih koristiti naš vrhovni Sudac kad na Sudnji dan budemo stajali pred njim... Nema ni jedne jedine milosti Duha Božjega za koju u bilo kojeg vjernika kršćanska praksa nije najodlučniji dokaz... Stupanj produktivnosti našeg iskustva u praksi pokazuje stupanj u kojem je naše iskustvo duhovno i božansko.”

Katolički pisci jednako su tako jasni. Dobro duševno raspoloženje što ga neko viđenje, ili glas ili neka druga nebeska milost ostavljaju za sobom, jedini je znak po kojem možemo biti sigurni da se ne radi o lukavštinama napasnika. Sveta Terezija kaže: “No to nije pravi san, pa ga neće okrijepiti ni ojačati mu glavu, van će mu kadikad biti još nemoćnija. Tako bi bilo i ovdje. Duša bi ostala

H. Maudsley, Natural Causes and Supernatural Seemings, 1886, str. 257, 256.

RELIGIJA I NEUROLOGIJA

mlohava, neokrijepljena i neojačana, pače umorna i mrzovoljna. A u onom se pravom viđenju duša obogati tako, te se ne može procijeniti, a i tijelu dade zdravlje i okrijepi ga. Ovaj sam razlog navodila uz druge, kad su mi govorili, i to često, da mi viđenja uzrokuje zloduh i da mi se utvara... Te bih im dragulje mogla i pokazati, jer su jasno vidjeli svi, koji su me poznavali, da je moja duša postala drugačija. Tako je govorio i moj ispovjednik; jer je nastala velika razlika, koja nije bila hinjena, van su je svi mogli jasno vidjeti. Prije sam bila vrlo zločesta, rekoh dalje, pa ne mogu vjerovati, da bi zloduh tako radio, ne bi li me prevario i doveo u pakao, te bi upotrebljavao tako oprečno sredstvo. Ta oslobađao bi me od opačina, a davao kreposti i jakost. Jasno sam naime vidjela, da sam u tim stvarima najednom postala sasvim drugačija.”6

Bojim se da sam napravio duži izlet nego što je bilo potrebno i da bi i manje riječi raspršilo nelagodu koja se u nekima od vas mogla pojaviti kad sam najavio svoj patološki program. U svakom slučaju, sad morate biti spremni da o religioznom životu sudite isključivo na temelju njegova ishoda, a ja ću pretpostaviti da bauk nezdravog podrijetla neće više sablazniti vašu pobožnost. Ipak, možete me zapitati ukoliko ishod religioznog života treba da bude temelj naše konačne duhovne ocjene neke religiozne pojave, zašto vas onda uopće ugrožavam tolikim egzistencijalnim proučavanjem njezinih uvjeta? Zašto patologiju naprosto ne izostavim? Na to odgovaram na dva načina. Prvo, goni me nezajažljiva radoznalost. Drugo, za razumijevanje značenja nekog predmeta uvijek je bolje ako razmotrimo njegove pretjeranosti i izopačenosti, njegove ekvivalente i nadomjestke i ono što mu je najsrodnije na nekom drugom području. Time predmet nećemo utopiti u opći sud kojim prosuđujemo manje vrijedne istovrsne predmete, nego ćemo, štoviše, kontrastom točnije utvrditi njegove vrijednosti, učeći istodobno kakvim specifičnim opasnostima iskrivljavanja on može biti izložen. Nezdravi uvjeti imaju prednost jer izdvajaju specijalne faktore mentalnog života, te nam omogućuju da ih pomno pregledamo dok su bez krinke svoje uobičajene okoline. U mentalnoj anatomiji oni igraju ulogu koju u anatomiji tijela igraju skalpel i mikroskop. Da bismo nešto pravilno shvatili, treba to promotriti i u uobičajenoj sredini i izvan nje, te se upoznati s cijelim nizom njegovih varijacija. Tako je proučavanje halucinacija bilo psiholozima ključ za razumijevanje normalnih osjeta, a proučavanje impulsa ključ za pravilno shvaćanje opažanja. Bolesni impulsi i zapovjedničke predodžbe, takozvane “fiksne ideje”, snažno su rasvijetlili 6

Knjiga o životu, iz glave XXVIII. [Prema izdanju Djela svete Terezije od Isusa, sv. I, Dominikanska naklada “Istina”, Zagreb, 1933, preveo Fran Binički.]

WILLIAM JAMES R A Z N O L I K O S T I R E L I G I O Z N O G I S K U S T VA

psihologiju normalne volje, a opsjednutosti i priviđenja učinili su istu uslugu normalnoj sposobnosti vjerovanja. Slično tome, narav genija rasvijetljena je pokušajima (koje sam već spomenuo) klasifikacije među psihopatološke pojave. Granično područje ludila, ćudljivost, bolestan temperament, gubitak mentalne ravnoteže, psihopatska degeneracija (da upotrijebimo samo nekoliko od mnogobrojnih sinonima kojima su je nazivali) posjeduju određene osobitosti i sklonosti koje, kad se u čovjeku spoje s vrhunskom kvalitetom intelekta,7 povećavaju vjerojatnost da će taj čovjek označiti svoje doba i na nj utjecati više nego kad bi njegov temperament bio manje neurotičan. Naravno da između ćudljivosti i takvog vrhunskog intelekta ne postoji nikakva osobita srodnost, jer većina psihopata intelektualno je slaba, dok vrhunski umovi najčešće imaju normalan živčani sustav. Ali psihopatski temperament, ma kakav bio intelekt koji mu je pridružen, često sa sobom nosi gorljivost i razdražljivost. Ćudljiv čovjek emocionalno je izvanredno osjetljiv. Sklon je fiksnim idejama i opsjednućima te tome da svoje zamisli odmah prevede u uvjerenja i djela. A kad mu na um padne neka nova zamisao, ne miruje dok je ne objavi ili je se “ne riješi” na neki drugi način. “Što da o tome mislim”, pita običan čovjek samoga sebe kad ga nešto uznemirava. Ali u “ćudljivom” umu to pitanje obično poprima oblik “što moram učiniti u vezi s tim?” U autobiografiji velikodušne žene, gospođe Annie Besant, čitam ovakav odlomak: “Mnogi ljudi blagonaklono gledaju na opće dobro, ali malen je broj onih koji se trude da ga potpomognu, a još manje će ih, da bi ga poduprli, nešto staviti na kocku. ‘Netko bi to trebao učiniti, ali zašto baš ja?’ odjekuje pitanje dobrote kojoj se tresu koljena. ‘Netko bi to trebao učiniti, pa zašto ne bih ja?’ povik je ozbiljnog sluge čovječanstva koji se nestrpljivo želi suočiti s nekom pogibeljnom dužnosti. Između ovih dviju rečenica leže stoljeća moralne evolucije.” Posve točno! Između tih dviju rečenica leže i različite sudbine obične lijenčine i čovjeka psihopata. Prema tome, kad se spoje vrhunski intelekt i psihopatski temperament − a u beskrajnom broju permutacija i kombinacija ljudskih sposobnosti moraju se sjediniti prilično često − dobivamo najbolji mogući uvjet za onu vrstu djelotvornog genija koja ulazi u biografske rječnike. Takvi ljudi ne ostaju puki kritičari, niti sve shvaćaju samo intelektom. Oni su svojim idejama opsjednuti i nameću ih svojim suvremenicima, bilo to dobro ili zlo. Oni su ti koje gospoda Lombroso, Nisbet i ostali broje kad pozivaju statistiku da obrani njihov paradoks. Da bismo sada prešli na religijske pojave, uzmimo melankoličara, koji je, kao što ćemo vidjeti, suštinski važan u svakoj potpunoj

Vrhunski intelekt, kako je to krasno pokazao profesor Bain, kao da ni u čemu nije toliko koliko u izrazitom razvoju pridruživanja po sličnosti.

RELIGIJA I NEUROLOGIJA

religioznoj evoluciji. Uzmimo sreću što je izaziva savršeno religiozno vjerovanje. Uzmimo stanja spoznaje slična transu o kojima govore svi religiozni mistici.8 Sve to zajedno i sve od nabrojenog posebno, osobiti su slučajevi ljudskog iskustva vrlo širokog dometa. Ma kakve osobitosti ispoljavala kao religiozna, religiozna melankolija ipak je melankolija. Religiozna sreća jest sreća. Religiozni zanos jest zanos. I u času kad se oslobodimo besmislene pretpostavke da je nešto pokuđeno čim je klasificirano s ostalim ili je pokazano njegovo podrijetlo, u času kad sudeći o vrijednostima pristanemo osloniti se na rezultate pokusa i na unutrašnja svojstva − tko ne vidi da ćemo osobito značenje religiozne melankolije i sreće ili religioznih zanosa mnogo uspješnije pronaći time što ćemo ih što savjesnije uspoređivati s ostalim vrstama melankolije, sreće i zanosa, nego odbijajući da razmotrimo njihovo mjesto u nekom općenitijem nizu, te postupajući s njima kao da su posve izvan prirodnog reda? Nadam se da će tečaj ovih predavanja potvrditi tu pretpostavku. Kad uzmemo u obzir psihopatsko podrijetlo tolikih religijskih pojava, to nas ne bi ni najmanje iznenadilo ni zbunilo, čak ni kad bi se s nekog visokog mjesta potvrdilo da su to najdragocjenija ljudska iskustva. Nijedan organizam ne može svome vlasniku omogućiti uvid u cijelu istinu. Malo nas je koji nismo na neki način oštećeni ili čak bolesni, a ponekad nam baš te slabosti neočekivano pomažu. U psihopatskom temperamentu nalazimo emotivnost koja je sine qua non moralne percepcije; nalazimo žestinu i sklonost naglašavanju koje čine bit praktične moralne čvrstine; i nalazimo ljubav prema metafizici i mistici koje prenose čovjekove interese s onu stranu osjetilnog svijeta. Što je prema tome prirodnije nego da taj temperament uvede čovjeka u područja religijske istine, u zakutke svemira što će ih vaš robusni filistinski tip živčanog sustava, koji nam neprestano nudi da opipamo bicepse, busa se u prsa i zahvaljuje nebesima što u svojem ustrojstvu nema ni jednog jedinog bolesnog vlakna, zauvijek sakriti od njegovih samozadovoljnih posjednika? Kad bi postojalo nešto takvo kao što je nadahnuće iz neke više sfere, moglo bi se dogoditi da mu neurotski temperament pruža najbolje uvjete potrebne prijemljivosti. Pa rekavši to, mislim da mogu napustiti temu religije i neuroze. Masa nuspojava, bolesnih ili zdravih, s kojima se različite religijske pojave moraju usporediti, eda bi se bolje razumjele, tvori ono što se u pedagoškom žargonu zove “apercepcijskom masom”. Jedina novina, za koju smatram da je ova predavanja donose, jest širina apercepcijske mase. Možda će mi uspjeti da religijske pojave razmotrim u širem kontekstu nego što je to bilo uobičajeno u sveučilišnim predavanjima.

Mogu vas uputiti na kritiku teorije o ludosti u časopisu Psychological Review, II, 287 (1895).