Michel Foucault: Što je autor?

ŠTO JE AUTOR? MICHEL FOUCAULT

Filozofska biblioteka izdavač Naklada Jesenski i Turk za izdavača Mišo Nejašmić urednik Momir Oljača recenzenti Leonida Kovač David Šporer grafički urednik Boris Kuk prijelom Momir Oljača tisak Znanje d.o.o., Zagreb www.jesenski-turk.hr

MICHEL FOUCAULT

ŠTO JE AUTOR? IZLAGANJE

S francuskog prevela NATAŠA MEDVED

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, listopad 2015.

Izvornik: Foucault, Michel. “Qu’est-ce qu’un auteur?” Dits et écrits I, 817.-849., Collection Quarto, Gallimard, Paris, 2001.

Copyright © 2001 Editions Gallimard Copyright © 2015 za hrvatsko izdanje: Naklada Jesenski i Turk Copyright © 2015 prijevod na hrvatski jezik: Nataša Medved i Naklada Jesenski i Turk Objavljivanje ove knjige potpogli su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske

SADRŽAJ

David Šporer HISTORIJA KAO SREDSTVO DENATURALIZACIJE KATEGORIJA (Predgovor)

7

Michel Foucault ŠTO JE AUTOR? (Izlaganje)

35

O PREVODITELJICI

77

5

David Šporer

HISTORIJA KAO SREDSTVO DENATURALIZACIJE KATEGORIJA (predgovor)

Premda sa zakašnjenjem od četrdesetak godina, zainteresirani domaći čitatelji dobivaju napokon u prijevodu čuveno i utjecajno izlaganje Michela Foucaulta posvećeno temi autora. Ovo izlaganje može se bez rezervi ubrojiti među važnije Foucaultove radove, a čak i kada bi se kvalitetu teksta moglo izmjeriti pukim kvantitativnim brojanjem citiranja – što se danas nameće kao neupitni kriterij vrijednosti – ono bi sigurno bilo pri vrhu skupine njegovih češće “citiranih” analiza. Što bi o tako visokom “impact faktoru” tog svojeg rada mislio autor nije baš zahvalno nagađati, ali mogao bi se očekivati određen stupanj iznenađenosti nad tim da jedno od usputnih izlaganja ili predavanja, koja iziskuju manje truda nego knjige i cjelovite studije, privlači toliko pažnje. No premda se moglo raditi o samo još jednom javnom izlaganju koje i sam Foucault tretira kao “skicu” s idejama za neke buduće planove i smjerove analiza – za razliku od brižljivo pripremane knjige L’archéologie du savoir (Arheologija znanja) koju Foucault objavljuje iste 1969. godine – ova rasprava stoji uz bok knjigama i člancima koji čine svojevrsni korpus obaveznog štiva u cjelini Foucaultova opusa. Velikim dijelom tome će doprinijeti i kasnija angloamerička recepcija ne samo ovog teksta, nego i Foucaultovih radova općenito. Pored toga, proučavanje autorstva postat će i određeni “podžanr” ili tematska cjelina u okvirima humanističkih znanosti, naročito u okviru 7

D av id Šp orer

proučavanja književnosti, dijelom zahvaljujući upravo i ovom Foucaultovom izlaganju, uz dakako još i neka druga glasovita ili mnogo čitana i utjecajna razmatranja autorstva, poput “Smrti autora” Rolanda Barthesa.

Priča o onome što dovodi do toga da Foucault postane autor utjecajne rasprave o autoru počinje mnogo ranije.

Dakako, bilo bi preuzetno pokušati sve sažeti u kratkom predgovoru, pa zbog toga ovaj popratni komentar treba shvatiti prvenstveno kao tek doprinos pokušaju da se kontekstualizacijom manje upućenim čitateljima pomogne u boljem razumijevanju Foucaultova izlaganja. Jednako tako, pokušati organizirati komentar tako da obuhvati i vjerno prati kronologiju Foucaultova života i rada bilo bi prilično naivno, osobito u svjetlu svega onoga što Foucault iznosi upravo u svojem razmatranju o “autoru”. Ovdje su dakle izdvojeni samo pojedini detalji, tek poneke niti izvučene iz kompleksne tapiserije, uz nadu da će unatoč, kako kaže Foucault, zagonetnosti “šava djela i autora” komentar pomoći da se ta tapiserija vidi i s obrnute strane na kojoj su vidljivi upravo njezini šavovi.

Paul-Michel Foucault (1926-1984), poznatiji danas po kraćoj verziji svojeg imena, rodio se u Poitiersu u obitelji čiji su članovi s majčine, a posebno s očeve strane već nekoliko generacija bili liječnici. Odluka da prekine tu tradiciju – detalj važan za biografe1 – bit će izvor nezadovoljstva u odnosima s ocem od kojeg se u imenu razlikuje upravo po drugom dijelu koji će kasnije odabrati kao jedino ime kojim potpisuje svoje radove – otac se, naime, zvao Paul-André, Svi biografski podaci doneseni su ovdje na temelju dva izvora, prema kronologiji Foucaultova života u Dits et écrits I, ur. Daniel Defert – François Ewald – Jacques Lagrange, Gallimard, Paris, 2001, te prema biografiji Didiera Eribona, Michel Foucault, prev.

Betsy Wing, Harvard University Press, Cambridge (Massachusetts), 1991.

1

8

Pre dgovor

dok se djed također zvao Paul. Foucault se, dakle, za razliku od svojih predaka, umjesto za medicinu odlučuje za humanističke znanosti i u školovanju prolazi uobičajen itinerer tipičan za biografije budućih pripadnika i, iz kasnije perspektive, “velikana” francuske intelektualne scene XX. stoljeća. Jedan od biografskih detalja, koji se, kao i kod nekih drugih glasovitih imena, obično ističe kao kontrapunkt kasnijem uspjehu i slavi, bio bi neuspjeh pri ulazu u jednu od obaveznih stanica na tom intelektualnom putovanju.

Foucault iz drugog pokušaja dospijeva 1946. na “École normale supérieure”, posebnu visokoškolsku ustanovu koja se smatra vrlo zahtjevnom i elitističkom (premda su neki insajderi kasnije izjavljivali kako duhu škole više pristaje ovaj pridjev “normale”, a manje onaj “supérieure”). Sličan kuriozitet, detalj koji se obično navodi kao potvrda da obrazovni sistemi nisu skloni velikim umovima, nalazi se i na izlaznoj stanici kada Foucault ne uspijeva u prvom pokušaju stjecanja posebne državne diplome (“agrégation”) do koje ipak dolazi iduće 1951. godine.

U desetak godina sveukupno provedenih u pariškoj ulici Ulm, na adresi ENS-a, te u okolnim ulicama na adresama najstrožeg centra francuskog akademskog sistema, njegov će se put ispreplesti s mnogima od onih koji će kasnije tokom 1960-ih i 1970-ih obilježiti ne samo humanističke znanosti u francuskim nego i u međunarodnim okvirima.

Nakon godina školovanja i odrastanja ispunjenih brojnim osobnim krizama, pristupanjem pa onda napuštanjem Komunističke partije Francuske (Parti communiste français, PCF), te, rečeno suvremenim žargonom, “izlaskom iz ormara” u pogledu vlastite seksualne orijentacije, Foucault unatoč mogućnostima i angažmanima koji su, nakon diplome, mogli biti uvod u akademsku karijeru, ipak godine 1955. napušta Francusku i odlazi u “kulturnu diplomaciju” u francuskim institucijama u Švedskoj, i nakon toga 1958.

9

D av id Šp orer

u Poljskoj. Nakon informacija o tome da njegova ljubavna afera ima i doušničko-policijsku pozadinu naglo napušta Poljsku, te iduće godine odlazi u Njemačku. U to doba kada vodi Francuski institut u Hamburgu, moglo se činiti izglednijim da će Foucault, sa svojim elitnim obrazovanjem i obiteljskim backgroundom – koji mu omogućuje da se tih siromašnih, poslijeratnih 1950-ih od Stockholma do Pariza vozi upadljivo bijelim Jaguarom – karijeru graditi u diplomaciji i možda politici, a ne na sveučilištu. No on nije raskinuo svoje veze s akademskim krugovima u Francuskoj, ni prekinuo samostalan rad i pisanje, što rezultira stjecanjem doktorata pod mentorstvom Georgesa Canguilhema, jedne od figura važnih za njegovu karijeru.

Godine 1960. vraća se u Francusku i upravo na Canguilhemovu preporuku dobiva mjesto docenta na Sveučilištu u Clermont-Ferrandu. U novom desetljeću Foucault će steći reputaciju koju će kasnije nositi dijelom i kao breme kojeg se nije uspijevao lako otarasiti. U javnoj i medijskoj percepciji postat će jednim od korifeja strukturalizma, nove intelektualne mode koja se proširila i iz Francuske osvojila zapadne akademske centre. Ključnu ulogu u formiranju slike o Foucaultu kao jednom od poglavica strukturalističkog plemena – o čemu svjedoče i karikature iz tog doba – kao i u općenitom etabliranju Foucaulta kao važnog živućeg autora francuske humanistike imat će njegova knjiga Riječi i stvari. Danas se doista teško može dočarati atmosfera u kojoj neka filozofska knjiga postaje bestseler, unatoč tome što, kao ipak zahtjevno štivo namijenjeno prvenstveno užem krugu zainteresiranih čitatelja, pretpostavlja određeno predznanje. No te 1966. godine, nakon izlaska knjige u proljeće, prvo izdanje se rasprodalo u dva mjeseca, a do kraja godine dotiskuje se praktički svaka dva mjeseca u nekoliko hiljada primjeraka. Sve do danas to ostaje jedna od najprodavanijih, ako ne i najprodavanija Foucaultova knjiga.

10

Pre dgovor

Knjiga se dakle pretvorila u “događaj”, a Foucaulta lansirala u mas-medijsku galaksiju novinskih intervjua i gostovanja u radijskim i televizijskim emisijama. Velikim dijelom to nije imalo veze sa svim nijansama detaljnih Foucaultovih izvoda i epistemoloških analiza konstitucije pojedinih znanstvenih područja, nego u znatnoj mjeri dolazi kao posljedica polemika i kontroverzi koje su knjigu pratile. Dio njih se vjerojatno može povezati sa zamjerkama o faktografskim, kronološkim ili jednostavno metodološkim pogreškama, koje su dio uobičajene municije koja se upotrebljava u intelektualnim polemičkim razmjenama. Takve su kritičke primjedbe Foucaulta pratile i u vezi s kasnijim radovima, a često, kako to već biva s takvom vrstom zamjerki, ponekad nije baš lako razlučiti radi li se o dobronamjernim, ali istinoljubivim primjedbama, ili o ideološkim ili nekim drugim netrpeljivostima, odnosno primjedbama koje motivaciju “ad hominem” nastoje upakirati u “objektivne” argumente. Bez obzira na nastojanje da to ne bude tako u tzv. akademskim raspravama, “karakteri” u njima ipak igraju određenu ulogu, a Foucaulta se baš i nije moglo svrstati u one “laganije”, nego prije – kako svjedoče brojne epizode iz njegove biografije – u one žustre, svadljive, bez dlake na jeziku, što će doći do izražaja i u polemikama koje vodi u različitim prilikama. Uostalom i u ovoj diskusiji nakon izlaganja o autoru nazire se iskrenje u nekim Foucaultovim odgovorima na primjedbe diskutanata. Danas se pak zahvaljujući digitalizaciji i internetu ta žustrost, tenzija i energičnost njegova govorenja i mišljenja može čuti i vidjeti u televizijskim intervjuima ili debatama.

Foucaultova rasprava o autoru, jedan dakle od njegovih utjecajnih i kasnije, posebno u angloameričkom akademskom miljeu, mnogo citiranih radova, u engleskim se prijevodima pojavljivala u modificiranim i skraćenim verzijama, odnosno kao članak, a ne kao izlaganje nakon kojeg su 11

D av id Šp orer

iz publike, po običaju rada u takvom “para-akademskom” formatu kakav imaju udruženja poput Société française de philosophie, upućeni komentari i pitanja, kao i u bilo kojoj drugoj sličnoj prilici (sveučilišnom seminaru, konferenciji). Prijevod koji čitatelji imaju u rukama donosi izlaganje u integralnom obliku te obuhvaća i dijelove verzija objavljivanih na francuskom i engleskom jeziku, kao i diskusiju nakon izlaganja koje se odvijalo u prostorima Collège de France 1969. godine.

Kako se radilo o izlaganju tada već vrlo poznatog Foucaulta u publici su se našli i drugi poznati sugovornici poput Luciena Goldmanna ili Jacquesa Lacana. Izlaganje se odvijalo uz moderiranje Jeana Wahla, jednog od u nas možda manje poznatih autora, ali ne i manje utjecajnih u Francuskoj. Višestruko stariji od Foucaulta, doajen i pionir predstavljanja njemačke filozofije u Francuskoj, osobito one s prijelaza stoljeća i iz prve polovice XX. st., isti taj Wahl u uvodu prije izlaganja napominje kako se pred publikom nalazi “‘pravi’ Michel Foucault, autor Riječi i stvari”. I to na svoj način svjedoči o tadašnjem Foucaultovu renomeu povezanom upravo s tom knjigom.

Dragocjenost ili čak nužnost integralnog prevođenja izlaganja i diskusije pokazuje se u brojnim elementima koji dočaravaju atmosferu žive diskusije, ili otkrivaju i razumijevanje i točke nesporazumijevanja sugovornika, pri čemu treba uzeti u obzir prednost naknadne perspektive koju uživaju današnji čitatelji u odnosu na one koji su toga dana u II. mjesecu 1969. slušali Foucaulta. No osim takvih treba ukazati na još jedan detalj koji ima veze s dosad spomenutim temama – reputacijom, Riječima i stvarima i strukturalizmom. Kada bi se sve drugo iz popratne diskusije zanemarilo, taj detalj bio bi dovoljan dokaz da se isplatilo prevesti cijelu diskusiju, a ne samo izlaganje. Naime nakon oduljeg 12

Pre dgovor

Goldmannova komentara netom završenog izlaganja, Foucault svoj odgovor započinje tvrdnjom kako u knjizi Riječi i stvari ni na jednom mjestu nije upotrijebio riječ struktura.

Nekoliko se motiva vrlo čvrsto i gusto ispreplelo u tom njegovom jasnom izražavanju iritacije nad asociranjem sa strukturalizmom (“Stoga bih volio da me se poštedi svih pojednostavljivanja oko strukturalizma”). Na prvom mjestu treba ovdje u vidu imati kronologiju. Seansa Francuskog filozofskog društva s Foucaultovim izlaganjem održala se na samom početku 1969., neposredno nakon burnog pariškog maja 1968. koji ostaje kao važan datum u svjetskim razmjerima. Atmosferu 1960-ih ispunjenu političkim krizama, demonstracijama, suzavcem i sve glasnijom muzikom baby-boom generacije, onih rođenih tokom i oko II. svjetskog rata, vrlo se teško može ukratko dočarati osim možda do neke mjere ilustrirati jednim od naknadnih komentara upravo te generacije: ako se sjećate šezdesetih, onda ih niste proživjeli.

Za mnoge tadašnje francuske intelektualce ‘68. bit će prijelomna i na osobnom i na “poslovnom” planu. Razočaranje “post-68.” kod nekih će voditi prema rezignaciji, kod drugih opet prema radikalizaciji u vlastitom vrednosnom sustavu. Na planu metodologije upravo se taj trenutak može smatrati točkom uspostave poststrukturalizma kao određene vrste strukturalističkog mamurluka, no onog koji ne vodi k otrežnjenju nego potpunom razočaranju i dekadentnom posezanju za još jačim intelektualnim opijatima.

Na fonu postupnog uobličavanja kanona onog što će otprilike dva desetljeća kasnije u anglofonoj recepciji karikaturalno biti objedinjeno kao “postmodern thought” treba razumijevati ovo Foucaultovo distanciranje od strukturalizma. Poststrukturalizam se zapravo oslanja o isti temelj kao i strukturalizam – tzv. jezični obrat humanistike s prijelaza 13

D av id Šp orer

XIX. na XX. st. osobito uočljiv u filozofiji i u nastanku suvremene lingvistike – ali se grozi strukturalističke jasnoće, racionalnosti, pravilnosti, matematičnosti. Zato se okreće ispitivanju granica jezika, metodologije, politike, etike, svakovrsnoj transgresiji kao vrsti intelektualne subverzije, koja – ovisi iz kojeg se kuta gleda – predstavlja nadopunu direktne akcije na pločnicima ili uzmak nakon njezina fijaska.

Pločnici na kojima se na Zapadu često demonstriralo tijekom šezdesetih, osobito ‘68., uvukli su se u raspravu nakon Foucaultova izlaganja i na još jedan način koji ima nešto dublje korijene. Goldmann naime svoj komentar, na koji pomalo zajedljivo reagira Foucault, završava jednom od parola koje su ispisivali šezdesetosmaši na pariškim zidovima – “Strukture ne izlaze na ulice”. Ta Goldmannova peroracija sažima ono na što on ukazuje u svojem komentaru i što se također može povezati s kontroverzama koje su Foucaultove Riječi i stvari pratile od njihova pojavljivanja.

Knjiga se naime uklopila u svojevrsni “sukob na ljevici” koji se tada, 1950-ih i 1960-ih odvijao u Francuskoj, pa i šire, u većini zemalja koje u hladnom ratu nisu pripadale “Istočnom bloku” ili tzv. Trećem svijetu.

Tijekom 1950-ih polako su se topile iluzije zapadnih simpatizera ljevice, i to na dva plana paralelno. Na planu društvene zbilje priznanje postojanja gulaga i masovnih čistki u SSSR-u, kao i zbivanja u Mađarskoj 1956. na kušnju su stavili vjeru onih na Zapadu koji su gajili simpatije prema Istočnom bloku kao kakvom-takvom ozbiljenju ideala drugačijeg i pravednijeg društva. Na planu pak “svijeta ideja” polako se rasplamsavao sukob između onih koji su odlučili biti lojalni marksisti privrženi partijskoj liniji i onih koji će se priključivati postupno rastućem taboru razočaranih ljevičara.

U Francuskoj su stvari u vezi s takvim pitanjima imale malo kompleksniju aromu zbog II. svjetskog rata.

14

Pre dgovor

Privrženost, pristupanje i onda napuštanje PCF-a, putanja kojom su prošli mnogi Foucaultovi vršnjaci ili gotovo vršnjaci poput, od glasovitijih, Pierrea Bourdieua ili Françoisa Fureta, ima i određena obilježja generacijskog sukoba, sukoba između očeva koji su dopustili da Francuska u II. svjetskom ratu šaptom padne u ruke nacista, i sinova Foucaultove generacije, dovoljno stasalih da odaberu stranu, a dovoljno mladih da ne moraju u rat. Sinovi i kćeri gnušali su se tog tinjajućeg “petit bourgeois” šovinizma, dobro sakrivenog iza čvrsto navučenih teških zastora malograđanske tihe većine koja se na ovaj ili onaj način, šutnjom i izostankom otpora, odlučila pristati na status quo okupacije i vichyjevskog kolaboracionizma. Sklonost komunizmu stoga kod mnogih francuskih intelektualaca nakon II. svjetskog rata nije samo posljedica revolta nad društvenom nepravdom, ili tek faza u odrastanju, mladenački bunt, nego i sredstvo intelektualnog i moralnog raskuživanja, kisik u zagušljivoj klerikalno-konzervativnoj atmosferi. Pedesete će pred njih postaviti dilemu – ostati unutar granica ili ispitivati granice upravo zbog toga što su se zamutile, što nisu jasne onako kako jedino mogu biti jasne u ratovima. Foucault pripada onima koji svoj put traže u prekoračivanju, gaženju granica i to na taj način da se udalje od partijskih direktiva, a da ih to istodobno ne približi malograđanskom ukusu. Na intelektualnom planu glavna poluga za takvu transgresiju bit će Martin Heidegger2.

Recepcija Heideggera nosi sa sobom višestruku kontroverznost jer se radi ne samo o notornosti povezanoj s njegovim filozofskim stilom i žargonom, nego i o tome da 2

O odnosu prema Heideggeru, kao i prema prethodno spominjanim konceptima poststrukuturalizma ili postmodernizma, Foucault će govoriti u raznim prilikama, primjerice u intervjuima kakvi se mogu naći u već citiranim Dits et écrits.

15

D av id Šp orer

prije čitanja njegovih djela treba razdvojiti Heideggera filozofa od Heideggera rektora, člana njemačke nacionalsocijalističke partije. Ta posljednja činjenica nije baš mogla biti dobro primljena kod francuskih republikanaca i patriota, a još manje kod socijalista ili komunista. Osim takvih konotacija koje su nužan izvor mješavine fascinacije i užasavanja, Heidegger nudi još jednu stavku važnu za razočarane ljevičare poput Foucaulta koji su od mladenačkih simpatija prema komunizmu zadržali prvenstveno mješavinu avangardističko-anarhističke dekadentne sklonosti šokiranju koju sažima francuska fraza “épater le bourgeois”. On nudi destrukciju, on nudi alate za obračun s tradicijom, s kantovskim i “liberalnim humanizmom” XIX. st., ali ne na način na koji se s buržoaskim humanizmom razračunava Karl Marx. S Heideggerom, i cijelom njegovom podlogom, prtljagom njemačke filozofske tradicije, francuski sinovi poput Foucaulta dobit će lekciju iz radikalnog filozofskog fundamentalizma koji obračunava s intelektualnom očevinom, s platonskim, metafizičkim, kršćanskim, prosvjetiteljskim i humanističkim nasljeđem. Dakle, za dobar dio francuske scene 1950-ih i 1960-ih može se u vezi s Heideggerom tek parafrazirati voltaireovsko “da ga nema, trebalo bi ga izmisliti”. Unatoč vlastitim moralnim mrljama – ili baš zbog njih – Heidegger će im doći kao naručen, i u pravom trenutku u ruke pružiti i vokabular i obrasce mišljenja potrebne za razbaštinjenje vlastitom željom i izborom, za intelektualni obračun s vlastitom kulturnom baštinom, s humanizmom koji se od pozitivnog ideala u očima te generacije pretvarao u negativni, konzervativni koncept umrljan svojim konzekvencama vidljivima i u II. svjetskom ratu. Na tom mjestu postaje jasno vidljiv rasjed između marksista i (post) strukturalista, između Goldmanna i Foucaulta ili još prije toga između Jean-Paula Sartrea i Foucaulta. Usput se može

16

Pre dgovor

primijetiti kako se u vezi s konzekvencama prosvjetiteljskih “ideala” naznačuje postavka bliska temeljima analiza pripadnika frankfurtske škole, no Foucault će kasnije u intervjuima tvrditi da nije dovoljno rano znao za njih, odnosno da se nije formirao čitajući primjerice Maxa Horkheimera ili Theodora Adorna.

Prigovori koje iznosi Goldmann i koje sažima fraza “strukture ne izlaze na ulice” tiču se, na prvoj razini, kritike “salonskog” angažmana koji ne ide u demonstracije na ulicama. No na nešto dubljoj razini ta se kritika tiče strukturalističkog i poststrukturalističkog napada na subjekt, na “čovjeka”. Goldmann zapravo ponavlja argumente kakvi su se pojavili u Sartreovim kritičkim opaskama povodom izlaska Foucaultovih Riječi i stvari. Naime, u medijskom tretmanu kojim se pretvarala u senzaciju, Foucaultova knjiga se svela na slogane na temelju njegovih rečenica poput one – također često spominjane i parafrazirane – da se marksizam nalazi kao riba u vodi u XIX. st. ali da u svakom drugom razdoblju prestaje disati3. Dakako da su takve Foucaultove formulacije za one koji su se smatrali bliskima marksizmu ili deklarirali marksistima morale biti provokacije, povodi za polemike.

Centralna točka spora tiče se, dakle, pitanja koje se na razne načine može definirati kao problem “agensa”, ljudskog djelovanja, “subjekta”, i nestanka “čovjeka”, pa time posredno opet problema odnosa prema “humanizmu”. Radi se naime o tome da se strukturalizam interpretiralo i kritiziralo kao metodu koja svu prednost daje “sistemu” i time negira mogućnost da volja jedinke utječe na promjenu tog sistema, počevši još od odnosa govora pojedinca i jezika V. Michel Foucault, Riječi i stvari. Arheologija humanističkih znanosti, prev. Srđan Rahelić, Golden marketing, Zagreb, 2002, str.

285.

3

17

D av id Šp orer

zajednice kod Ferdinanda de Saussurea koji prednost daje jeziku, odnosno sistemu, za razliku od akcidentalnog govora pojedinca. Val njemačke filozofske tradicije na čijoj krijesti sjedi Heidegger poručuje gotovo isto – određena vrsta jezika povezana s određenim sustavom mišljenja (metafizika) upravlja pojedincem, a ne obrnuto. Zbog toga, kako podučavaju svi ogranci jezičnog obrata, jezik nije tek neutralni spremnik, “kontejner” kojim se transportira “misao”, on uvjetuje mišljenje, on diktira uvjete pod kojima se odvija percepcija, analiza ili sinteza.

Dvije su važne posljedice takve poduke koju dobiva ili preuzima Foucault. Prvo da treba izvrnuti uobičajenu logiku, jer upravo tu dimenziju ima postavka da su pojedinci samo marionete jezika, da pojedinac ne upravlja jezikom, nego jezik progovara kroz pojedinca. Različiti, i mnogi kasniji Foucaultovi izvodi postaju jasniji ako se “jezik” zamijeni drugim terminima kao što su obitelj, škola, vojska, medicina. Ako se uzme samo za sebe, to izvrtanje perspektive znači povratak određenim temeljnim aksiomima koji vrijede od antičke filozofije do suvremene antropologije/ etnologije – “filozofija” kao suprotnost “doksi”, “znanost” kao “pravo” znanje počinje “čuđenjem”, nastojanjem da se vlastitu kulturu i civilizaciju promatra kroz tuđe naočale, pokušajem da se bude stranac u vlastitoj kući. No kod Foucaulta, kao i kod drugih njegovih suvremenika na francuskoj sceni toga doba, ono ima i dimenziju transgresije granica i intelektualne provokacije u odnosu na liberalnohumanističku tradiciju.

To obrtanje uobičajene logike označavalo se na razne načine bilo kao “mišljenje izvana”, bilo kao Foucultov “cinizam” budući da on iza svakog ideala nalazi realpolitičku istinu. Izvrtanje se osobito dobro dalo sljubiti s Heideggerovom recepturom kritike metafizike, velikim dijelom 18

Pre dgovor

zahvaljujući i spomenutoj formuli koja liberalni humanizam vidi kao izdanak metafizičke tradicije. U tako definiranom okviru može postati razumljivije da Foucault kasnije, tijekom 1970-ih, pojavu “humanijeg” kažnjavanja prekršitelja zakona zatvaranjem – umjesto okrutnim pogubljenjima – tumači ne kao posljedicu napredovanja ljudskog roda, poboljšanja ljudske prirode, porasta standarda ili pojave novog društvenog senzibiliteta, “humanizma”, nego kao jednostavan i nužan rezultat promjena koje nastupaju u temeljnim načinima djelovanja moći u društvima. Pojedinac prestaje biti simbol preko kojeg se moć ukazuje vlastitim ceremonijama – poput javnog pogubljenja ili spaljivanja na lomači – i postaje “resurs” kojim treba upravljati. Suvremeni korporacijski odjeli za “ljudske resurse” na svoj način svjedoče o pronicljivosti Foucaultovih uvida. Gledano foucaultovski “korporacijska kultura” sa shvaćanjem pojedinca kao resursa (kao što su resursi i gorivo, i uredski materijali, i sirovine za industrijsku obradu), s konceptom “open space” ureda koji neodoljivo podsjećaju na model “panoptikona” Jeremyja Benthama, s hijerarhiziranim instancama kontrole, predstavlja jedno od područja realizacije principa hidrauličke i kapilarne mikrofizike moći u društvima ere nadzora kakvo Foucault analizira u radovima iz sredine 1970-ih poput Nadzora i kazne4.

Za opis “panoptikona” v. Michel Foucault, Nadzor i kazna. Rađanje zatvora, prev. Divina Marion, Informator – FPZ, Zagreb, 1994, str. 205-207. Osim te knjige za Foucaultove analize moći u radovima iz sredine 1970-ih, prevedenih u nas dvadesetak godina kasnije, usp. Michel Foucault, Znanje i moć, prir. Hotimir Burger i Rade Kalanj, prev. Rade Kalanj, Globus, Zagreb, 1994.

Istom tipu interesa pripadaju i predavanja iz tog doba, objavljena dvadesetak godina kasnije, poput, primjerice, Michel Foucault, ”Il faut défendre la société”, Cours au Collège de France, 1976, prir.

Mauro Bertani i Alessandro Fontana, Hautes Études, Gallimard, Seuil, Paris, 1997.

4

19