Angela Carter: Krvava odaja by Jesenski i Turk

Angela Carter Krvava Odaja

Beletrina

Urednik: Momir Oljača Prevoditeljica: Senka Galenić Lektura: Monika Milić Grafičko oblikovanje: Momir Oljača Izdavač: Naklada Jesenski i Turk Za izdavača: Mišo Nejašmić Tisak: Znanje d.o.o., Zagreb www.jesenski-turk.hr

Angela Carter

K RVAVA O DA J A i druge price prevela

Senka Galenić p r e d govo r na p i sa l a

Petra Mrduljaš

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, ožujak 2015.

Naslov izvornika: Angela Carter: The Bloody Chamber and Other Stories Copyright © 1979 Angela Carter All rights reserved Copyright © 2015 Za hrvatsko izdanje: Naklada Jesenski i Turk Copyright © 2015 Prijevod na hrvatski jezik: Senka Galenić i Naklada Jesenski i Turk Objavljivanje ove knjige potpoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

sadrzaj

Buđenje bajke (Petra Mrduljaš)

Krvava odaja

Udvaranje gospodina Lyona

Tigrova nevjesta

111

Mačak u čizmama

145

Vilinski kralj

181

Snježno dijete

197

Gospodarica kuće ljubavi

201

Vukodlak

231

Vučja družina

235

Vučica Alisa

253

O prevoditeljici

269

Buđenje bajke “Djeca, a posebno zgodne i dobro odgojene mlade dame, nikada ne bi smjela razgovarati s neznancima, jer bi u protivnome mogla završiti u trbuhu vuka. Kažem ‘vuka’, ali postoje mnoge vrste vukova. Ima i onih koji su šarmantni, povučeni, uljudni, nenametljivi, pokorni i umilni, a koji vrebaju mlade žene u domovima i na ulicama. Nažalost, upravo su takvi nježni vukovi najopasniji.” Charles Perrault, Crvenkapica “Gle nju! Slatko sniva u bakinoj postelji, uljuljkana među šapama nježnoga vuka.” Angela Carter, Vučja družina

Nije pretjerano reći da je Angela Carter svojim fantastičnim pričama i romanima otvorila prepoznatljiv rukavac u kaotičnoj postmoderni u koji su se slile glavne umjetničke i mislilačke bujice dvadesetog stoljeća. Nadrealizam, psihoanaliza, magijski realizam, feminizam − sve te struje vrtlože se u njezinim radovima uz elemente gotičkog horora, satire, apsurda, fantazmagorije. Hrvatski čitatelji dosad su u prijevodu mogli čitati samo njezin rani roman Čarobna prodavaonica igračaka (2003.), ali njezina najutjecajnija zbirka Krvava B

u đ e n j e

b a j k e

~ 8 ~

odaja dosad je bila neobjavljena, premda joj je upravo ona osigurala slavu s obje strane Atlantika. Njezin utjecaj je u proteklih nekoliko desetljeća neprijeporan, jer Angela Carter pogađa samu srž onoga što u suvremenoj književnosti lako komunicira sa širokim krugom čitatelja a opet zadržava slojevitost i intelektualnu izazovnost ozbiljne fikcije. Vjerojatno je upravo zbog toga prema časopisu The Times Angela Carter na desetome mjestu najvećih britanskih autora od 1945. Na hrvatski je njezin zamršen stil majstorski prevela Senka Galenić, čuvajući arhaičnost i fantazmagoričnost autoričine poetike. Književnost, kazalište i film obiluju suvremenim inačicama klasičnih bajki, među kojima su mnoge isprazne i sentimentalne, u službi komercijalnih pothvata, ali neke uspijevaju izokrenuti kanon tako da prokažu okoštale predodžbe koje djeci od najmanjih nogu usađuju dominantnu ideologiju. Dubinom i poetskom snagom svojega proznoga izraza Angela Carter, pak, očuđuje stereotipe posežući za onime što je u bajkama skriveno između redaka. Moderna povijest literarnih bajki, naime, započinje u Italiji u 16. stoljeću kada Giovanni Francesco Straparola objavljuje zbirku bajki i priča Le piacevoli notti (1550. – 1555.), a stotinjak godina poslije Giambattista Basile piše svoje interpretacije tradicionalnih bajki u zbirci Il Pentamerone (objavljenoj posthumno 1664.). P

e t r a

r d u l j a š

~ 9 ~

Ta dva sveska pokazala su se izuzetno utjecajnima i poslužila kao predložak danas poznatijim zbirkama Charlesa Perraulta i braće Grimm. Te rane zbirke, naime, sadrže obilje materijala koji danas ne smatramo primjerenim djeci, jer iz njih još nije pročišćena tjelesnost u svoja dva ključna aspekta: putenosti i nasilju. Kao primjer će dostajati priča Sunce, Mjesec i Talia koja će u Perraultovoj varijanti postati Uspavana ljepotica. U njoj Talia usne zbog trunka lana koji joj zaostane pod noktom. Kao i u slavnijoj inačici, na usnulu ljepoticu naići će kralj, ali u Basilea on će je uzalud buditi i na koncu je obljubiti usnulu, nakon čega će Talia u snu roditi blizance, Sunce i Mjesec, koji će je probuditi kada tražeći dojku slučajno posišu njezin prst. Mnogo je pisano o narativnim strategijama i ideološkoj podlozi Charlesa Perraulta i braće Grimm koji su bajke prilagodili ukusu publike svojega doba: Perrault francuskome dvoru na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, a braća Grimm građanskome čitateljstvu ranog 19. stoljeća. Bajkama je u tom procesu prišivena pouka i postupno su iz njih pročišćene teme spolnosti i smrti kao neprikladne za dječje uši. Taj proces kulminirao je u dvadesetome stoljeću animiranim filmovima Walta Disneyja, koji su za volju političke korektnosti bajkama oduzeli preostalu slojevitost i sveli ih na tričave gegove. Angela Carter je, moglo bi se reći, noćna mora Walta Disneyja, jer vraća bajkama njihovu žestinu i

u đ e n j e

b a j k e

~ 10 ~

sirovost, sadizam i beskompromisnost. Njezin Mačak u čizmama izravan je mig upravo Basileu i Straparoli, jer se u formi renesansne komedije dvoje mladih ljubavnika, uz pomoć pohotljivoga mačka, bori za pobjedu plodne, zdrave i mladenačke ljubavi, protivne izopačenostima krutih i jalovih društvenih konvencija. No, glavninu zbirke čine takozvane “ženske bajke”: Modrobradi, Crvenkapica, Snjeguljica, Ljepotica i zvijer, Trnoružica. Bajka je tradicionalno ženska domena, smatrana prikladnom za slabije i iracionalnije umove (dakle, za žene i djecu), zbog čega je uspjela izbjeći ideološku strogoću umjetničkih oblika koji se pišu, tiskaju i čitaju u društveno strogo kodificiranim uvjetima dvora ili akademije. Bajka stoga u sebi čuva dio “divlje misli”, izražavajući sjenovitu stranu ljudskoga iskustva koju glavna struja ne prepoznaje ili jednostavno ignorira. Upravo je zato u bajci mnogo više glavnih ženskih likova nego u romanu ili epu i bajke se bave mnogim ženskim temama: odvajanjem djevojke od doma i odlaskom u stranu muževljevu kuću, strahom od spolnosti, nasiljem nad ženama koje proizlazi iz doživljavanja žene kao seksualnog objekta. Angela Carter budi bajke iz višestoljetnog sna, koji su provele čitane isključivo u dječjim sobama. Ona ih, pak, čita kroz prizmu psihoanalize i feminizma, a i sama je pisala teorijske radove iz kojih je vidljiv dvojak odnos prema patrijarhalnoj zadanosti Freudova P

e t r a

r d u l j a š

~ 11 ~

tumačenja spolnosti, koje ona usprkos tome smatra prijelomnim mitom suvremenoga doba, po važnosti usporedivim s mitom o Evi i jabuci na stablu spoznaje. I feminizmu pristupa jednako promišljeno, čak uzburkavajući feminističke duhove slavnom knjigom Sadeovska žena i ideologija pornografije (The Sadeian Woman and the Ideology of Pornography, 1978.) u kojoj izlaže kontroverznu obranu Sadea i prostitucije. Angela Carter vraća bajke odraslima prepoznajući njihovu vitalnu drskost i duboka pitanja zbog kojih su te fantazmagorične i apsurdne priče opstale stoljećima, obasjavajući pritom i mnoge suvremene teme, kao što je propitivanje uloge koju same žene igraju u vlastitu podčinjavanju. Žena za nju nije, naime, idealizirana figura, nego slojevito biće u kojem se vrtlože snažni, katkad proturječni nagoni. Kao što piše u Gospodarici kuće ljubavi, u kojoj se tema vampirice isprepliće s Uspavanom ljepoticom: “Ona je duhovima opsjednuta kuća. Ne pripada sama sebi.” Naslovna priča varijacija je na temu Modrobradog, odnosno pripovijesti o bogatome plemiću koji redom ubija svoje supruge čija trupla krije u “krvavoj odaji”. Perrault tu pripovijest predstavlja kao primjer da su zadovoljstva koja pričinja udovoljena radoznalost kratka vijeka. Angela Carter, pak, pokazuje kako žene postaju predmetom muškog sladostrašća, ali i krvoločnosti, jer društvo to dopušta, dajući muškarcima B

u đ e n j e

b a j k e

~ 12 ~

moć da žene smatraju svojim vlasništvom i robom. Sudeći po svršetku te priče, dalo bi se pomisliti kako Carter smatra da žena može pronaći sreću samo uz muškarca koji je izgubio društvenu moć, kao što Jane Eyre pronalazi ravnopravnost tek uz Rochestera koji je izgubio ruku i vid. Međutim, drukčija se slika ukazuje u Tigrovoj nevjesti, varijaciji Ljepotice i zvijeri Jeanne-Marie Leprince de Beaumont. U svojoj verziji Angela Carter pokazuje mogućnost pomirbe i mogućnost da se i muškarci i žene oslobode društveno nametnutih odnosa pa pronađu istinsku i iskrenu senzualnost tako što će samotni, bogati osobenjak (Zvijer) i Ljepotica obrnuti očekivani svršetak, koji suvremenog čitatelja razočarava kada umjesto karizmatične zvijeri Ljepotica dobije stereotipnog i bezličnog kraljevića na bijelome konju. Dekonstrukcija suvremenih mitova osnovni je pokretač Angele Carter u ovoj zbirci, a bajka je posebno važan element suvremene mitologije: i kao prenositeljica tradicionalnih predrasuda, ali i kao riznica psihološki relevantnih predodžaba o identitetu i sazrijevanju, o kojima govore kriptično i neizravno, slijedeći logiku sna. Stoga su se i likovi i čitatelji Angele Carter prisiljeni suočiti s paradoksima: da je ugoda katkad bol, razočaranje katkad sloboda, seks uvijek politika, a identitet vječna mijena. Petra Mrduljaš

e t r a

r d u l j a š

K RVAVA O DA J A

Krvava odaja K

o d a j a

r v a v a

•

r v a v a

jećam se kako sam te noći ležala budna u spavaćim kolima u nježnoj i slatkoj ekstazi iščekivanja, zažarena obraza utisnuta u besprijekorno čistu jastučnicu, dok mi je srce lupalo neumorno poput golemih pogonskih klipova vlaka koji me je nosio kroz noć, udaljavajući se od Pariza, sve dalje od djevojaštva i neokaljane spokojne tišine majčina stana, prema neodgonetnutoj zemlji braka. Sjetno sam zamišljala kako se majka upravo u tom trenutku polako kreće uzanom spavaonicom koju sam zauvijek napustila, preslagujući i pospremajući moje tričarije, zgužvane haljine koje mi više neće biti potrebne, note koje nisam uspjela ugurati u svoje kovčege, koncertne programe koje sam

n g e l a

•

a r t e r

~ 16 ~

ostavila za sobom; pažnju će joj privući ova poderana vrpca ili ona izblijedjela fotografija, gledat će ih ispunjena onim djelomice radosnim, a djelomice žalosnim osjećajima koji se isprepliću u svakoj ženi na dan kćerina vjenčanja. Iako sam uživala u ulozi nevjeste, osjetila sam oštro probadanje gubitka; kad mi je nataknuo zlatni prsten, na određeni sam način prestala biti njezinim djetetom; postala sam njegovom ženom. Jesi li sigurna, rekla mi je kad su nam isporučili golemu kutiju s vjenčanicom koju mi je on kupio, umotanu u svileni papir i ukrašenu crvenom vrpcom poput ušećerenog voća koje se daruje za Božić. Jesi li sigurna da ga voliš? I njoj je poslao haljinu, od crne svile mutna sjaja, kao kad se ulje blještavo zrcali na površini vode, ljepšu od bilo čega što je odjenula još od svog pustolovnog djevojaštva u Indokini, kao kći imućnog vlasnika plantaže čaja. Moja neukrotiva majka orlovskih crta lica; koja bi se druga polaznica konzervatorija mogla hvastati da joj se vlastita majka odvažno suprotstavila grupi kineskih pirata, da je njegovala seljane kad je zavladala epidemije kuge, da je vlastitom rukom ustrijelila tigra ljudoždera i sve to u dobi mlađoj od moje? “Jesi li sigurna da ga voliš?” “Sigurna sam da se želim udati za njega”, odgovorila sam. A

n g e l a

a r t e r

~ 17 ~

o d a j a

•

r v a v a

Ušutih, ni riječi više ne izustih. Uzdahnula je, kao da se nevoljko premišlja hoće li konačno odagnati avetinju bijede i siromaštva s njezina uobičajena mjesta za našom oskudnom trpezom. Znajte, moja se majka dragovoljno, skandalozno i drsko svela na prosjački štap zarad ljubavi, a onda se, jednog lijepog dana, njezin smioni vojnik nije vratio iz rata, ostavivši u amanet svojoj ženi i djetetu suze koje nikad nisu presušile, kutiju za cigare punu odličja i prastari vojnički revolver koji je moja majka, postavši veličanstveno ekscentrična u patnji, uvijek nosila u svojoj torbici, u slučaju – često sam je tako zadirkivala – da je zaskoče razbojnici na povratku iz obližnjeg špeceraja. Tu i tamo potoci svjetla probijali su se kroz navučene zastore, kao da je željeznička kompanija u čast nevjeste osvijetlila sve postaje kroz koje smo prolazili. Upravo sam izvadila svoju satensku spavaćicu; skliznula je preko mojih zašiljenih djevojačkih grudi i ramena, podatna kao halja od teške vode, i dražeći me milovala, nečuveno, umilno, zavlačeći mi se između bedara dok sam se nemirno vrpoljila i preokretala na svom uskom ležaju. Cjelov, taj njegov poljubac jezikom i zubima i oštrim čekinjama brade, najavljivao je, doduše s istom obazrivošću kao i spavaćica kojom me je darivao, prvu bračnu noć koja će se puteno odgađati sve dok se ne svalimo u njegovu prostranu starinsku postelju, na morem

n g e l a

•

a r t e r

~ 18 ~

oplakivanom posjedu optočenom kulama koji je ipak još uvijek ležao izvan dosega moje mašte… to čarobno mjesto, vilinski zamak sa zidovima od pjene, to bajoslovno prebivalište i mjesto njegova rođenja. Kojem ću jednog dana, možda, podariti nasljednika. Naše odredište, moja sudbina. U pozadini sinkopirana klopota vlaka čula sam njegovo smireno, ujednačeno disanje. Razdvajala su nas samo otvorena pregradna vratašca između kupea. Kad bih se pridigla i oslonila na lakat, mogla sam vidjeti mrki, lavlji obris njegove glave, a moje nosnice njušile su tračak teškog muškog mirisa kože i začina koji ga je uvijek pratio i koji je katkad, dok mi je udvarao, bio jedini nagovještaj njegove prisutnosti u majčinu salonu jer se, iako je bio krupan muškarac, kretao nečujno, kao da su mu cipele podložene baršunom, kao da se tepih pod njegovim koracima preobražava u snježni prekrivač. Volio me je na prepad iznenaditi dok bih rastresena i osamljena sjedila za glasovirom. Naložio bi da ga ne najavljuju, bešumno otvorio vrata i potiho mi se prikrao iza leđa s buketom cvijeća iz staklenika ili kutijom ušećerenih kestena, položio bi svoj dar na tipke i dlanovima mi prekrio oči dok sam sjedila izgubljena u jednom od Debussyjevih preludija. No uvijek ga je odavao taj miris štavljene kože; nakon početnog šoka bila sam svagda prisiljena hiniti iznenađenost kako ne bi bio razočaran. A

n g e l a

a r t e r

~ 19 ~

o d a j a

•

r v a v a

Bio je stariji od mene. Poprilično stariji od mene; u njegovoj mrkoj grivi sjajili su se tračci čistog srebra. No iskustvo nije naboralo i izbrazdalo njegovo neobično, teško, gotovo voštano lice. Prije bi se moglo reći da ga je upravo iskustvo učinilo savršeno glatkim, poput kamenčića na plaži čiju su hrapavu površinu izgladile neprekidne plime i oseke. A ponekad, dok me je u dubokoj tišini slušao kako sviram, teških kapaka spuštenih preko očiju koje su me uvijek uznemiravale jer u njima nisam mogla nazrijeti ni tračak svjetlosti, njegovo me je lice podsjećalo na masku, kao da njegovo pravo lice, lice koje istinski odražava svaki djelić života proživljenog prije nego što me je sreo, čak i prije nego što sam se rodila, kao da se to lice skriva ispod ove maske. Ili negdje drugdje, bilo gdje. Kao da je odbacio lice s kojim je živio tolikih godina kako bi mojoj mladosti ponudio lice neobilježeno godinama. Drugdje bih ga možda mogla vidjeti u pravom svjetlu. Drugdje. No gdje? Možda u tom zamku prema kojemu nas vozi ovaj vlak, u tom čudesnom dvorcu u kojemu je rođen. Čak i u trenutku kad me je zaprosio, a ja pristala, nije izgubio taj svoj teški tusti mir. Možda je neobično povlačiti tu analogiju i uspoređivati muškarca s cvijetom, no katkad me je podsjećao na ljiljan. Da. Na ljiljan. Kao da posjeduje taj čudni, zloslutni

n g e l a

•

a r t e r

~ 20 ~

spokoj svjesne biljke, poput onih pogrebnih ljiljana s cvijetom u obliku kobrine glave, čiji se bijeli tobolci svijaju pod debljinom mesa koje se opire dodiru, krutog kao pergamena od teleće kože. Kad sam pristala udati se za njega, nije se pomaknuo nijedan mišić na njegovu licu ali mu se oteo dugački mračni uzdah. Pomislila sam: O, mora da izgara od želje za mnom! Imala sam dojam da se neću moći oduprijeti toj sili i neprocjenjivoj težini njegove žudnje, ne zbog njezine silovitosti, već istinske ozbiljnosti i važnosti. Izvadio je prsten iz kožne kutijice obložene grimiznim baršunom, vatreni opal veličine golubljeg jajeta usađen u vješto protkan krug od tamnog starinskog zlata. Moja stara dadilja, koja je još uvijek živjela sa mnom i majkom, žmirnula je poprijeko ugledavši prsten: opali donose nesreću, rekla je. No taj je opal pripadao njegovoj majci, baki i bakinoj majci prije njih, još otkad je njegovu pretku prsten darovala Katarina Medici… svaka nevjesta je dolaskom u dvorac zaslužila priliku da joj pripadne, još od pamtivijeka. Je li ga darovao i ostalim svojim suprugama i zatim ga tražio natrag? zapitala je starica nepristojno; ipak je bila pravi snob. Skrivala je svoj ushit i nevjericu zbog mog bračnog odabira – njezina mala markiza – iza fasade traženja dlake u jajetu. No sada me je baš dirnula u žicu. Slegnula sam ramenima i zlovoljno joj okrenula leđa. Nisam A

n g e l a

a r t e r

~ 21 ~

o d a j a

•

r v a v a

se željela prisjećati da je prije mene ljubio druge žene, ali često me je to peckalo u sitnim noćnim satima kad mi je samopouzdanje bilo na žalosno niskim granama. Bilo mi je sedamnaest i nisam znala ništa o svijetu; moj je markiz već bio oženjen, i to ne samo jednom, pa sam bila pomalo zbunjena što je, nakon svih tih žena, odabrao upravo mene. Naposljetku, nije li još uvijek bio u žalosti za svojom posljednjom suprugom? Ccc, negodovala bi moja dadilja. Čak se i moja majka opirala tome da joj djevojčicu ispod njezinih skuta otrgne čovjek koji je tek nedavno obudovio. Rumunjska grofica, dama profinjena roda. Preminula je samo tri mjeseca prije nego što sam ga upoznala, u nesreći na moru blizu njegova doma u Bretanji. Tijelo joj nikad nije pronađeno no prerovala sam stare brojeve časopisa koje je moja dadilja čuvala u škrinji ispod kreveta i pronašla njezinu fotografiju. Oštra gubica zgođušnog, prepredenog, nestašnog majmuna; tako neodoljiv i neobičan šarm jednog tajanstvenog, živahnog, divljeg a ipak ovozemaljskog stvora čije je prirodno stanište svakako morala biti neka luksuzna džungla koju je osmislio neki pomodni dizajner, s mnoštvom palmi u lončanicama i pripitomljenih kreštavih papiga. A prije toga? Tek je to lice bilo općepoznato; mnogi su je oslikavali, no meni se najviše svidjela Redonova gravura Večernja zvijezda hoda rubom noći.

n g e l a

•

a r t e r

~ 22 ~

Kad biste ugledali njezinu koščatu zagonetnu ljupkost, nikad ne biste mogli pomisliti da je bila konobarica u kavani na Montmartreu prije nego što ju je zamijetio Puvis de Chavannes i svom kistu otkrio njezine sitne grudi i vitka bedra. A ipak, apsint je zacrtao njezinu zlu sudbu, tako bar kažu. A prva od njegovih gospi? Ona raskošna diva, čula sam je u ulozi Izolde kad su me, kao prerano sazrelo muzikalno dijete kakva sam bila, za rođendan odveli u operu. Moja prva opera; slušala sam nju u ulozi Izolde. Kakvom je samo strasnom žudnjom izgarala s pozornice! Tako silovito da ste mogli naslutiti kako će umrijeti mlada. Sjedili smo visoko, na pola puta do božanskih visina, a ipak me je uspjela zaslijepiti. A moj otac, tada još živ (ah, kako je to davno bilo), držao me je tijekom posljednjeg čina za ljepljivu ručicu kako bi me utješio, no ja sam čula jedino njezin nadzemaljski glas. Triput oženjen unutar moga kratkog životnog vijeka, trima različitim gracijama, a sada kao da je poželio pokazati eklekticizam svog ukusa pozvavši me da se pridružim toj galeriji predivnih žena, mene, dijete uboge udovice s kosom mišje sive nijanse na kojoj su se još uvijek ocrtavali tragovi pletenica, tek nedavno raspletenih, s koščatim bedrima i žilavim prstima jedne pijanistice.

n g e l a

a r t e r

O prevoditeljici Senka Galenić diplomirala je filozofiju i etnologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i pohađala poslijediplomski studij iz antropologije. Više godina radila je u knjižarstvu, redigirala je, lektorirala i uredila velik broj knjiga. Prevela je nekoliko knjiga s engleskog jezika: Matematički gen Keitha Devlina, O dijalogu Davida Bohma, Intelektualac Stevea Fullera, autobiografiju Milesa Davisa Miles, te knjige Što vidi pas Malcolma Gladwella i Skrivena stvarnost Briana Greenea.